CHUCK BERRY U ZAGREBU: "Tko je taj Chuck Berry? Isplati li se dati 'desetaka' za njegov koncert?"

Listopad 1978.: Chuck Berry došao je s dvadeset godina zakašnjenja, ali još na vrijeme. Rekao nam je i da će uskoro snimiti zajednički album s "Rolling Stonesima"...

Nekoliko dana prije dolaska Chucka Berryja u Zagreb, jedan me je petnaestogodišnjak upitao:

"Tko je taj Chuck Berry? Isplati li se dati 'desetaka' za njegov koncert?"

Pokušao sam mu objasniti da je Chuck Berry "najutjecajniji glazbenik-pojedinac u povijesti rock and rolla", da predstavlja najbitniji dio povijesti rock and rolla.

Rekao sam mu da se Chuck Berry razlikuje od ostalih predstavnika rock and rolla iz pedesetih godina jer je kristalno jasno uspio artikulirati izvorni duh rock and rolla, artikulirati životni stil tinejdžera u SAD, njihovo nezadovoljstvo svijetom odraslih, njihovu želju za fizičkim uzbuđenjima - posebno kad su u pitanju rock and roll, ples, lude vožnje automobilom i seks.

Što god bila tema Berryjevih pjesama, on gotovo uvijek brani svijet mladih od svijeta odraslih. Berry je tako znao žustro predlagati: "Valjaj se po Beethovenu", i veličati rock and roll: "Hey, hey, Rock And Roll! (Oslobodi me svijeta odraslih) Rock, Rock, Rock And Roll!"

Stilističkim inovacijama i tekstovima punim života, Berry je jasno artikulirao duh rock and roll pobune pedesetih godina, ali se njegov koncept pokazao i temeljem kasnijih generacija. "Uostalom, bit će najbolje da odeš na koncert i da sve to na samome mjestu doživiš", predložio sam petnaestogodišnjaku.

"Zatvorit ću knjige, ustati iz klupe / Izjuriti niz hodnik na ulicu / Ubaciti novčić u džuboks / Moram čuti stvarno nešto zapaljujuće / Rock, Rock, And Roll."

Na dva koncerta u Domu sportova na Trešnjevci (22. listopada, gledalaca oko 5000), Chuck Berry je stvorio onaj čudni elektricitet, uzbuđenje primjereno samo istinskim rock and roll predstavama.

Sve bojazni da je Berry zbog svojih godina omlitavio, nestale su odmah nakon uvodnih izvedbi pjesama "Roll Over Beethoven" i "School Days". Mada blizu pedesetoj, Chuck Berry je još neobično živa duha, sklon humoru, krepak i poletan, snažno uvjerljiv. Uvjerljiviji od mnogih iz druge i treće generacije rokera.

Trebalo je čuti "Carol", "Sweet Little Sixteen" ili "Johnny B. Goode" i njegov "lako identificirajući stil koji karakterizira živ ritam, zvečeći gitaristički soli servirani kao eksplozivni uvodi i jednostavan vokalni izričaj."

Instrumentalni sastav "Cadillacs" iz Engleske u samostalnom istupu bio je na granici dosade, ali kao pratnja Chucku sasvim solidan.

Poslije koncerta, prilikom razgovora u garderobi, Chuck mi se dojmio umornim i potištenim.

"Ne, nisam ni umoran ni potišten. To je samo trenutni fizički umor, ali to će proći za desetak minuta. Ne, nisam ni umoran od svirke poslije svih ovih godina! Uvijek imam noć da se naspavam."

Jeste li imali kakvih problema s plasmanom vaše prve ploče "Maybelline" 1955? Pitam vas to i zbog toga da kažete nešto o tzv. "rasnoj" glazbi u SAD u pedesetim godinama. Postojale su radio-stanice koje su svirale crnačku glazbu i one - koje su je odbijale emitirati jer, navodno, kvari američku omladinu, zar ne?

"Slušajte, stvarno ne znam je li "Maybelline" imala problema. Vjerojatno nije jer se odlično prodavala. Znam da su postojale radio-stanice koje ste spomenuli, ali ja ipak ne bih dijelio glazbu na crnačku i bijelačku. Glazba je glazba, O. K.?"

Je li vaša sposobnost artikulacije životnog stila mladih u SAD pedesetih godina posljedica isključivo vašeg osobnog iskustva ili promatranja života oko vas?

Mislim da su se te dvije stvari ispreplitale. Svakako da je tu moje iskustvo bilo važno. I ja sam tada, bio mlad.

Imate li možda neku svoju definiciju rock and rolla? Ovo "definiciju" nemojte shvatiti kruto!

"Rock and roll je primarno veoma jednostavna glazba i primarno plesna glazba. Može imati tekst, ali on nije neophodan. No, ako ima tekst, onda govori o stvarima koje se tiču onih ispod dvadeset i pet godina i koji tek počinju život."

Što mislite o ostalim velikim zvijezdama rock and rolla, na primjer o Elvisu Presleyu? Mnogi su još davno napisali da ste vi trebali postići uspjeh kakav je on imao, misli se na popularnost, javno priznanje. Mnogi će reći da vam to nije uspjelo jer ste bili crnac a on bijelac?

"To što je on bijelac, to nema veze s njegovim uspjehom. Presleyjeva popularnost objašnjiva je njegovim talentom i sposobnim menedžerom."

Kakav je vaš stav prema grupama koje su bazirale svoj koncept na vašem? Zaradili su i više novaca nego vi?

"Meni je drago kad drugi izvode moje pjesme, mada su moje pjesme moje samo kad ih ja izvodim. To je dobro za njih što su zaradili mnogo novaca. Ja za sebe imam dovoljno."

I jedno slično pitanje: što je s mladim rock-gitaristima koji su crpili iskustva starih majstora?

"Postoji samo jedan veliki gitarist, i to je Charlie Christian. On je najveći gitarist, moj veliki uzor. On je stvarno najveća zvijezda, a ne tamo neki Erick Clapton, Chuck Berry ili nekakav Elvis Presley."

Zapitao sam ga, tek onako, za planove, ne očekujući nešto posebno zanimljivo. Ispalo je drukčije:

"Početkom studenoga snimam dvostruki album s posve novim i originalnim pjesmama. Radit ću zajedno s "Rolling Stonesima", no to nije još sasvim sigurno, ali gotovo da jest. Bit će to zajednički rad, i Mick Jagger bi trebao napisati nekoliko pjesama koje bismo onda zajedničkim snagama realizirali."

RELJA BAŠIĆ: "Biti prosječan je najgore od svega"

Ožujak 1976: Poznati šarmer, blagoglagoljivac, okretnjaković i spretnjaković. U kazalištu, na filmu, na televiziji. Stalni član drame HNK u Zagrebu do 1968. godine, a od tada slobodni dramski umjetnik i kazališni režiser. Predstave koje je glumio i režirao kao slobodnjak igrane su godinama na daskama "Teatra ITD" i "Komedije" i daleko su premašivale brojku 100.

Igrao je i u šezdesetak filmova domaće i strane proizvodnje, a najviše se pamti po "Tko pjeva zlo ne misli", "Imam dvije mame i dva tate" i "Rondu" (za glavnu mušku ulogu u tom filmu dobio je u Puli "Zlatnu arenu"). Na sarajevskom festivalu malih scena nagrađen je za režiju i glumu u Schisgalovoj "Ljubafi".

Razgovarali smo s Reljom Bašićem posebno zbog "Teatra u gostima", putujuće družine kojoj je on umjetnički rukovodilac i koja je, u dvije godine postojanja, prošla uzduž i poprijeko cijele Jugoslavije. Još jednom je dokazao tim svojim pothvatom da "kriza kazališta" ne postoji kad su u pitanju dobri glumci, dobre predstave i dobri tekstovi - sve predstave putujuće družbe ReIje Bašića unaprijed se rasprodaju!

Traženje i lutanje

Završili ste Pomorsku akademiju, apsolvirali ekonomiju, diplomirali glumu, za vrijeme studija bili ste glazbenik, aktivni sportaš, poslije i režiser... Što je to sve značilo: traženje ili lutanje?

I jedno i drugo! Budući da potječem iz umjetničke obitelji (otac dirigent, majka profesor na Muzičkoj akademiji - op. p.) od rane sam mladosti bio svjestan težine i odgovornosti tog posla i da je najgore... biti prosječan.

Prosječan glumac na svakoj predstavi osjeća svoju prosječnost i svatko tko plati ulaznicu za predstavu ima pravo iznijeti svoje meritorno mišljenje o glumčevom talentu.

Tako sam ja svašta u životu radio ne htijući otići u umjetnike, no izgleda da su geni učinili svoje! Danas mi nije žao ni za jednim danom lutanja i traženja, jer su se sva iskustva skupila u mali arsenal iz kojeg ih po potrebi pretačem u nešto, u tom trenutku potrebno.

Pročitala sam jednom vašu izjavu: "Smeta mi stanovita sigurnost koju mi pruža stalni radni odnos s povremenim djelovanjem. To je tužna sporost!" I vi ste, zaista, prvo prešli u slobodnjake pa potom osnovali "Teatar u gostima". U vašem ostvarenju putujuće družine vidim onu mladenačku iskru koju posjeduju dvadesetogodišnjaci, a koja obično gasne u poznijim godinama. Pitam se kako ste je uspjeli sačuvati, to jest ostati mladi duhom?

Ljudi koji se iskreno bave svojom profesijom moraju imati tu iskru. Ona čak i nije mladenačka, zovemo je tako jer se javlja u mladim godinama. To je zanesenjaštvo, ljubav, entuzijazam, upornost i ustrajnost prema onome što se voli; bilo osobu, bilo profesiju, bilo nogometni klub, bilo opernog ili zabavnog pjevača.

Zanesenjaštvo je nužnost bez koje nema pokušaja, autorskih rezultata, novih iskustava. Čovjek, bez obzira na godine, mora imati tu tzv. mladenačku iskru - ako je nema, postaje činovnik koji jedva čeka kad će završiti posao, kad će se vratiti kući. Najužasnije je kad se čovjek bavi nekom profesijom a ne osjeća za nju zanos.

Kakva "klima" vlada u vašem putujućem kazalištu? Kakav je uopće njegov program?

Najvredniji je duh zajedništva koji se pojavio u toj grupi poznatih glumaca, ali i izrazitih individualaca. Stvorila se nekakva atmosfera velike sretne obitelji (možda zvuči romantično!) koja je do sada, u dvije godine zajedničkih putovanja, ručavanja i noćenja uspjela izbjeći najbanalnije obiteljske svađe kakve se javljaju u najprosječnijim obiteljima.

Nametnuli smo sebi samokontrolu, jer smatramo da je najvažnije da nam svima zajedno bude ugodno i da jedino podređujući svoje povremene hirove možemo dalje normalno živjeti u malom kolektivu.

Svi rade sve

Kakva je podjela dužnosti budući da ste sami sve: i glumci, i organizatori, i inspicijenti i električari...? Da nema zbrke?

Svaki od nas glumaca obavlja i niz pratećih kazališnih poslova. Eto, danas su moji glumci od 10 do 13 sati lijepili plakate za predstave po zagrebačkim dućanima. Nisam siguran da bi to radili drugi, a nama nije ispod časti.

Zdravka Krstulović zadužena je za pranje i peglanje kostima, Franjo Majetić je rekviziter, Vanja Drach vodi brigu oko razglasa, magnetofona i tonskih efekata, Pero Juričić prodaje programe prije predstave, Fabijan Šovagović često, kao pasionirani stolar, pomaže u sklapanju i rasklapanju pozornice i vodi precizni dnevnik o radu, a Josip Bahert je inspicijent, vođa puta i računovođa.

Atmosfera je kolektivnog entuzijazma, tako da ne možemo doći pet minuta prije početka i otići pet minuta poslije završetka predstave kući. Živi se, gotovo bih rekao, zaljubljenim životom!

Gostovali ste i u mjestima gdje još nije stupila kazališna noga. Kako je to kad ljudima prvi put prikazujete svoje umijeće? Kakvih imate dogodovština s putovanja?

Prva i najosnovnija želja bila nam je animiranje društvenog života u unutrašnjosti, u mjestima koja do sada nikada nisu imala kontakta s kazališnom umjetnošću. Začudili smo se da i mjesta u okolici Zagreba - Sesvete, Sesvetski Kraljevec, Zaprešić nisu i po sedamnaest godina imala prilike vidjeti glumce uživo, a nadomak su velegradu.

Gdje god smo gostovali, po malim mjestima i predgrađima velikih gradova, morali smo se koristiti svojom popularnošću s velikih i malih ekrana jer nas ljudi ne poznaju kao kazališne žive glumce.

Oni hoće vidjeti Matiju Gupca, a ne Šovagovića. No to je divna, nevina publika, beskrajno zahvalna i zadovoljna što ih se netko sjetio posjetiti, ali već vrlo kultivirana gledanjem televizije i filma, pa s maksimalnom pažnjom i razumijevanjem prihvaća i teške tekstove.

Doživljavali smo i zaboravljene, romantične običaje: od dočekivanja s okićenim kočijama do pravih gozbi. A senzacionalno je da nas ponovo mole da dođemo, znači: ima mjesta za još desetak takvih putujućih grupa.

Nije problem u parama, već u inertnosti glumaca koji ne žele krenuti do publike.

Silazak s asfalta

Vaša putujuća družina nije jedina. Sada ih ima više - doduše vi ste jedini stalna i profesionalna trupa. Što to znači?

U Europi se osjeća opća sklonost k pokretljivijim, jeftinim putujućim grupama, jer to je jedan od izlaza rješavanja ove kulturne stagnacije o kojoj svi pričaju. "Teatar u gostima" je pokazao jednu od mogućnosti. Mlađi glumci žele se afirmirati u "pravim" teatrima, boje se odlaženja na veću udaljenost od televizije i filma, a mi bismo s ovom našom današnjom organizacijom posla mogli organizirati sigurno još dvije trupe koje bi išle u ona mjesta u koja mi ne stižemo i ne možemo zbog zauzetosti.

I još jedna dobra strana: ja kao glumac u dvadeset godina profesije sa svojim autom nisam sišao s asfalta, a sada s našim autobusićem silazimo i u prašinu ispod koje ima mnogo blistavih stvari.

U posljednje se vrijeme tvrdi da televizija gubi gledatelje u korist starijih medija kazališta i filma. Je li to istina?

Mislim da je istina i da je to dobro za kazališnu umjetnost. Televizija je pokupila već afirmirane, gotove "produkte" naših kazališnih akademija i kazališta, popularizirala ih do maksimuma; u toku ovih godina prestala je biti atrakcija prvog reda, u smislu da se ostaje kod kuće i ne propušta ni jedna emisija; problemski također nije jaka i vraća nam gledaoce koji svoje junake hoće vidjeti uživo.

Tako su Vanja Drach i Pero Juričić, junaci iz "Kapelskih kresova", glavno ovogodišnje uzbuđenje koje nudimo u svome "Teatru u gostima". Naša je trupa upravo naučno sastavljena i mi se ne stidimo upotrijebiti taj reklamerski element: znali smo da će ove sezone Šovagović igrati u "Seljačkoj buni", Majetić u "Kapelskim kresovima", da ću ja najavljivati stare šlagere u "Nedjeljnom poslijepodnevu" i sinkronizirati "Ta divna stvorenja", a Zdravke Krstulović ljudi se još sjećaju kao Anđe iz "Našeg malog mista".

Računamo na takve mamce, no svejedno nam je zašto publika dolazi na naše predstave. Glavno je da dođe, da bude zadovoljna i da je inficiramo očekivanjem sljedećeg kazališnog događaja. Planiramo i prekide u našem radu da bi glumci mogli slobodno snimati.

Tu je razlika između institucija koje nerado puštaju stalne članove, misleći da su za redovnu plaću kupili i njihovu dušu, ne vodeći računa o tome da će popularnost glumca donijeti mnogo više.

Za vas se po novinama pisalo, a i vi ste to iskreno priznavali, da ste "užasni tremaš", trtaroš i da nekoliko sati prije predstave ne znate za sebe. Kako onda tu svoju introvertiranu ličnost uspijevate smiriti, srediti u svakidašnjim naporima putovanja, predstava i putnih nedaća? Poznati ste kao spretan organizator, poslovan čovjek, snalažljivac i onaj kome sve polazi od ruke!

Moja "ekstrovertiranost" je druga maska iza koje sam se često skrivao. Hotimično naglašavam prošlo vrijeme, jer sam se stalno borio protiv introvertiranosti. Dugogodišnje iskustvo me oslobodilo tih panika, strahova i nesigurnosti.

U psihologiji je vrlo česta pojava da ličnosti posežu za nekim samozaštitnim sredstvima, maskama. Pa i povijest karnevala dokazuje da se ljudi pod maskom osjećaju slobodnije i otvorenije. U kojoj je mjeri danas ta moja maska ja ili moja sigurnost - to je već posao za psihoanalitičara.

Nakon 25 godina bavljenja glumom mnogo sam sigurniji u stvarima koje su nekad bile stravično teške, a sada su normalne i svakodnevne.

No to ovisi i o individui: netko se rodi siguran u sebe, a netko vječno sumnja, jedino je loše kad čovjek nije svjestan svojih mana i slabosti, jer se onda ne može ni boriti protiv njih. Te moje treme su u zadnjih pet-šest godina svedene na normalu iako i dan-danas, koliko god svi govorili da sam kozer i šarmer, umirem od straha moram li na nekim većim skupovima ljudi uzeti riječ. To je, valjda, urođeno.

U ZAGREBU SE RODILA BEBA O KOJOJ JE PRIČAO CIJELI SVIJET

Srpanj 1987: U klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj ulici, u subotu 11. srpnja u 8 sati i 35 minuta medicinske sestre i liječnička ekipa (dr Mišković, dr Barišić, dr Jurković i prof. dr Kuvačić) bili su uzbuđeniji nego obično, jer pomogli su da na svijet dođe simbolični petmilijarditi stanovnik Zemlje, Matej Gašpar. Taj je majušni čovjek u devet mjeseci, koliko je rastao i razvijao se u utrobi majke Sanje dostigao 53 centimetara visine i 3600 grama težine.

To se dogodilo za vrijeme trajanja Univerzijade '87., a neposredno pred dolazak generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Javiera Pereza de Cuellara. Slika u ovom trenutku najpoznatije bebe svijeta, malog Mateja u naručju generalnog sekretara UN obišla je čitav svijet.

"Matej je", rekao je de Cuellar majci Sanji i ocu Dragutinu, "uistinu lijepo dijete."

Naglasio je da pozdravljajući malog Gašpara, pozdravlja svu djecu svijeta, bez obzira na boju kože ili socijalno podrijetlo.

"Izuzetno sam ponosna", kaže Matejeva majka, "što se moj sin rodio u vrijeme Univerzijade, u vrijeme druženja mladih svijeta, kojima se pridružujem u njihovim željama i željama ljudi širom svijeta za mirom i prijateljstvom."

Sanja Gašpar je odgajateljica, tata Dragutin je električar iz "Rade Končara", a svjetska petmilijardita beba njima je drugo dijete.

"Isti dan nakon poroda već sam hodala", rekla je majka malog jubilarca, "to valjda znači da se dobro osjećam, Matej je također dobro. Od njegova rođenja posjetili su me mnogi novinari i makar je smiješno, čini mi se da to Mateju izuzetno odgovara. Kao da fotoreporterima već pozira..."

Na pitanje ima li neki specijalni tretman u bolnici, obzirom da je majka petmilijarditog djeteta, sretna je majka odgovorila: "Svi su u bolnici divni, i sestre i liječnici i moram reći da zbog Mateja nemam nikakav specijalni tretman. Osoblje je jednako dobro prema svim majkama."

Na brijegu iznad dijela grada koji se zove Vrapče u 26 godini starom domu Gašparovih, ovih je dana bilo vrlo živahno i veselo.

Više od 20 članova obitelji vrlo je brzo doznalo za radosnu vijest i pohrlilo u dom Gašparovih da zajedno proslave Matejev dolazak na svijet.

Petmilijardita crnokosa beba mogla se zvati Ivan, Petar, Janko, Karlo ili Matej. Da dobije ime Matej odlučile su dvije stvari. Njegovom starijem bratu, dvoipolgodišnjem Tinu najviše se, izgleda, svidjelo ime Matej, koje je najčešće izgovorio, a osim toga predsjedniku Skupštine grada Zagreba dr Mati Mikiću tog je dana bio rođendan.

I tata Drago je presretan što je upravo njegov sin petmilijarditi Zemljanin. Vozeći se u tramvaju, nakon što je s prijateljima proslavio rođenje sina, čuo je kako ljudi pričaju o Mateju. Nije mogao suspregnuti osmijeh i sakriti ponos što je upravo on njegov otac.

Jubilarnoj su bebi počeli pristizati i prvi pokloni. Tvornica farmaceutskih proizvoda i dječje hrane "Pliva" poklonila mu je besplatnu hranu i kozmetiku za sljedećih šest mjeseci. Zajednička je želja sviju nas da Matej izraste u jednog sretnog i uspješnog čovjeka i da svoj život proživi u miru i sreći, kao i sve one generacije mladih koje će se još roditi, uljepšati život na Zemlji svojim prisustvom i zalagati se za dostojanstven život u miru i prijateljstvu među svim narodima koji nastanjuju našu planetu.

Matej danas

ZGODE I NEZGODE ZAGREBAČKIH MILICIONERA: "Prijateljica noći potpuno se svukla..."

Prosinac 1971: Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze...

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje ...

Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile.

- I znate što je učinila - kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. - Potpuno se svukla!

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Jurnjava Gajevom ulicom

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač - milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: "Držite ga"! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio:

- Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s "napadačom" rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti.

Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustiii prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Jedan stvarno nevjerojatan slučaj

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj "Nami" jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan - ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Svi predmeti riješeni!

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego - kako nam rekoše njegovi drugovi - čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju!

Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti.

- Psihologija me zanima više od svega - kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

- I sad recite - piše Ranka Čičak - da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru:

- I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.

ZAGREPČANIN SLAVKO DASOVIĆ: Posljednje putovanje Al Caponea

KOLOVOZ 1976: Slavko Dasović iz Zagreba, punih četrdeset godina taksirao je u Chicagu, vozeći admirala Byrda, Franka Sinatru, Deana Martina, a na sud je odvezao i šefa mafije Ala Caponea.

Njegov žuti taksi krstario je milijunskim Chicagom punih četrdeset godina. Prije toga, Slavko Dasović, doajen Kluba vozača-veterana iz Zagreba, dva puta je sa uspjehom, položio vozački ispit. Prvi put izašao je pred ispitnu komisiju 1909. godine u Zagrebu, a drugi put vozački ispit položio je jedanaest godina kasnije, u Chicagu.

Na njegovoj drugoj vozačkoj dozvoli upisano je ime Louis Davis, koje kao američki državljanin, nije promijenio, mada se odlučio da život nastavi u svojoj staroj domovini. Bio je taksista u Chicagu, zatim u New Yorku, Miami Beachu i Michigenu. Stekao je penziju, a zatim, sa 80 godina života, odlučio se na povratak u Zagreb.

U njegov žuti taksi "Yellow Cab Company" sjedale su mnoge slavne ličnosti američkog javnog života. Vozio je Slavko tj. Davis, čuvenog admirala Byrda, zatim glumce Franka Sinatru, Deana Martina i druge. Kao jednom od tisuće taksista, zapalo mu je u dio da odveze u zatvor ozloglašenog šefa mafije Ala Caponea, u pratnji čuvenog federalnog agenta Eliota Nessa i njegovih "Nesalomljivih".

Lijevom stranom - bez kazne

Slavko Dasović je jedan od stotinjak sadašnjih 200.000 motoriziranih Zagrepčana, koji je vozio automobil lijevom stranom ulice, a da za to nije plaćao kaznu. Naime, on je položio vozački ispit početkom ovog stoljeća, a sve do 1936. godine bilo je kažnjivo voziti auto desnom stranom ceste.

"Auto je, u to vrijeme bio pravo čudo, a ja sam bio mlad. Sve što je novo, privlačilo me je kao magnet. Radio sam u jednoj od rijetkih garaža i tu izučavao šofersku vještinu. Tek 1909. godine prijavio sam se polagati. Bio sam jedan od prvih desetak vozača u Zagrebu",  sjeća se Dasović.

"Prijatelji i poznanici smijali su mi se kada sam govorio da bi djeca u školi trebala učiti prometne propise. Tvrdili su da će proći bar sto godina pa da vozila ispune ulice; ali, njihove prognoze su bile pogrešne. Nije prošlo ni pet desetljeća, a pješaci su protjerani s ceste."

Zagreb je danas jedini grad u zemlji u kome je dozvoljena vožnja tramvajskim šinama. Ali, u početku automobilske ere nije bilo tako. Do 1928. godine, automobili su imali gvozdene kotače, pa je, prilikom vožnje po gradu, sve zvonilo. Ljudi su bježali iz kuća ili zatvarali prozore. To je primoralo općinu da donese odluku kojom se ovim vozilima sa gvozdenim kotačima, zabranjuje vožnja po tramvajskim šinama. Od ove zabrane izuzeta su vozila sa pneumatskim gumama. Kažnjavanje vozača bila je prava rijetkost. Nesreća nije bilo, jer je u Zagrebu, u to vrijeme, bilo svega dvadesetak automobila. Vozači su se mogli i napiti, jer ni to nije bilo zabranjeno.

Pravu zbrku među zagrebačke vozače unio je, tridesetih godina, propis da se mora voziti desnom stranom ceste. Tih dana, zabilježeni su prve prometne, psovke i rasprave. Te prve sporove saobraćajci su najčešće rješavali uz čašicu, pozivajući "zaraćene" vozače za šank.

Inače, za majstore volana proglašavani su oni vozači koji su se usuđivali da krenu na dugi put do Siska ili Karlovca. Odvažni su se, za ovakav podvig, pripremali tri do pet dana prije polaska. Do Karlovca im je trebalo više časova naporne vožnje, pa su se, uz put, često odmarali. Nikada nisu polazili bez kompletne opreme. Sa sobom su uvijek nosili po četiri rezervna točka i pun ranac - hrane.

Prva ljubav - indijanka

Mladić sa položenim vozačkim ispitom, Slavko Dasović, pomislio je, sad kad je savladao vještinu vožnje, za njega je otvoren cijeli svijet. I, krenuo je u avanturu dugu više od četrdeset godina. Ukrcao se na brod i stigao u Ameriku.

"Kao i ostali emigranti, bez mnogo para u džepu, našao sam se u nepoznatom svijetu. Radio sam mnoge poslove samo da bih preživio. Teško sam izlazio na kraj. Razmišljao sam kako da počnem pravi posao. Sjetio sam se svoje vozačke dozvole koju sam ljubomorno čuvao",  priča Dasović, odnosno Davis.

"U to vrijeme, taksisti u Chicagu bili su na cijeni, pa sam se prijavio u "Yellow Cab Company", ali su me odbili. Moja dozvola nije vrijedila, a ni jezik nisam dobro poznavao. Zato sam navalio učiti engleski; istovremeno sam se prijavio za vozački ispit. Položio sam ga sa uspjehom, jer to meni, starom šoferu nije bilo teško. Daleko veće probleme predstavljalo je učenje plana grada. Morao sam učiti gdje je koja ulica."

Posle prijema za taksistu u "Yellow Cab Company", i kada je dobio državljanstvo i promijenio ime u Louis Davis, za mladog Zagrepčanina nastali su bolji dani. Uspio je pronaći pristojan stan. Život mu je krenuo novim tokom. Tada se prvi i posljednji put zaljubio. Izabranica mu je bila Indijanka Bessie McClish, iz plemena Cherokee. Upoznao ju je na ulici, provezao taksijem i predložio joj brak. Ona je pristala. U sretnom braku proživio je cijeli jedan ljudski vijek, punih 48 godina. Smrt vjerne Bessie McClish, Dasović nije mogao podnijeti. Otišao je u mirovinu te je odlučio život nastaviti u rodnom kraju.

"Radio sam dosta. Dosta sam i zarađivao. Poznavao sam Chicago kao vlastiti džep. U to vrijeme bilo je, kao i danas, mnogo bandi i pljački. U taksiju sam uvijek nosio pištolj, ali ponekada mi je on malo vrijedio", priča Dasović o danima u Čikagu.

"Posle dva-tri desetljeća rada u Chicagu, dosadilo mi je živjeti u stalnom strahu od toga hoće li me netko opljačkati. Moju odluku ubrzalo je to što sam uštedio nešto novca, što sam želio da upoznam New York i što su me, jedne noći, opljačkali do gole kože. Ostavili su me samo u donjem vešu i potkošulji. Zato sam sa suprugom prešao u New York, gdje sam nekoliko godina taksirao, a onda u Miami Beach, zatim Chicago; na kraju, skrasio sam se u Michigenu."

Najveća škrtica - Dean Martin

Dasović je, kao taksist, upoznao mnoge slavne ličnosti. Jednom prilikom vozio je čuvenog admirala Byrda. Bio je to ćutljiv, ali i škrt čovjek.

"Jedva da je progovorio nekoliko riječi", sjeća se Dasović.

"Zapazio je da nisam Amerikanac i, kada je čuo odakle sam, izvadio je deset centi i častio me. Da sam imao hrabrosti, vozio bih ga besplatno i dao bih mu dolar za viski, jer se sve vrijeme vožnje nešto mrštio, tako da mi je bilo veoma neugodno.

Dasović je vozio mnoge, od glumaca do gangstera. Prema njegovim riječima, najveća škrtica bio je Dean Martin. Ovaj popularni i bogati glumac nikad mu nije dao ni cent bakšiša, a bio je spreman da se raspravlja, ako je cijena vožnje iznosila više od deset dolara. Znao je da se sa nekom djevojkom vozi satima, da ga Dasović po čitav dan čeka u motelu, a da se ne sjeti počastiti.

"Kada bi uzeo moj taksi, znao sam da mi je taj dan propao", napominje Dasović. "Ništa bolji nije bio ni Frank Sinatra. Za razliku od Martina, on je bar častio pićem. Kada bih na njega čekao po cijeli dan i cijelu noć na nekoj gozbi, bilo mi je osigurano dobro jelo; ali, od bakšiša sam se unaprijed opraštao."

Dok su slavni glumci bili škrti, gangsteri su bili široke ruke. Igrom slučaja, Dasović je vozio ozloglašenog šefa mafije, Ala Caponea, na njegovo posljednje putovanje - do suda.

"U pratnji Eliota Nessa i njegovih detektiva, Al Capone je, pred hotelom "Lexington", ušao u moj taksi. Pitao sam detektive: gdje da ih vozim? Ali, umjesto njih, odgovorio je Al Capone, vrlo raspoložen: "Imam sastanak sa sucima". Odvezao sam ih do palače pravde",  priča Dasović.

"Tijekom vožnje, Capone me je pitao: odakle sam? Kada sam mu odgovorio, rekao je da je njegova majka Riječanka. Izlazeći iz taksija, detektivi su mi platili za vožnju i uzeli račun. Capone je izvadio nekoliko desetina dolara i pružio mi, govoreći: "Ovima država plaća dnevnice, pa nemaju dovoljno ni za bakšiš".

Večernja izdanja novina objavila su da je Al Capone, zbog utaje poreza, osuđen na 13 godina zatvora. U napisu je spomenuto i Dasovićevo ime, kako je, kao taksista "Yellow Cab Company", odvezao šefa mafije na sud.

Dasović se, posle pola stoljeća, vratio u Zagreb, kao umirovljenik; i imao je što vidjeti. Automobili su se i dalje utrkivali najdužom zagrebačkom Ilicom, ali sa tramvajima, koje više nisu vukle konjske zaprege.

Danas, kao i njegovi vršnjaci, vozači prvih automobila koji su se pojavili na zagrebačkim ulicama, više ne drži volan u rukama. Vozi se tramvajem i taksijem. Ali, krepki 84-godišnjak ne miruje. Zdravlje ga dobro služi, ne predstavlja mu problem da izvede stoj na rukama, a toliko se zaljubio u nogomet da gotovo svake nedjelje putuje u neki grad Europe da bi prisustvovao susretima najboljih europskih timova.

QUEEN LIVE IN ZAGREB: Kraljevska zabava u Zagrebu [06.02.1979]

Queen su svojim koncertom u Zagrebu pokazali da nije slučajno što su i pored serije prosječnih ploča još uvijek u uskom krugu najvećih svjetskih atrakcija.

Moram priznati da se Queen nisu nikada nalazili među mojim najomiljenijim rockerima. Njihove ploče, osim početnog utiska grandioznosti, nisu nudile dovoljno razloga za dugotrajnije uživanje. Posebno je to bio slučaj sa izdanjima koja su uslijedila posle »A Night At The Opera« kada je stvorena provjerena formula raskošnog i prenatrpanog »queenovskog« zvuka. Međutim, kako su ploče odmicale sve je manje bilo izgleda da će kretanje utabanim stazama zamijeniti nekakav stvaralački rizik. Najbolja potvrda za to je i njihov posljednji album, nedavno objavljen i kod nas, »Jazz«.

Zbog ovih okolnosti Queen danas ne zauzimaju mjesto koje su najavljivali ogromnim tiražom albuma »A Night At The Opera«. Ipak, njihovi albumi ostavljaju značajnog traga na top listama sa obje strane Atlantika, Europi i Japanu. Vidjevši nastup grupe Queen u Zagrebu, postalo mi je jasno da oni svoj trenutni status ne duguju toliko pločama koje publika po inerciji kupuje, već prije svega scenskim nastupima. Zbog toga Queen najviše vremena i pažnje posvećuje turnejama kojim špartaju dobrim dijelom globusa.

U utorak 6. veljače '79 taj dio globusa bio je u Zagrebu. Ogromna gužva pred Domom Sportova potvrđivala je vijesti da je koncert rasprodan. To što se i ovaj put Jugoslovenska turneja stranih grupa završava u Zagrebu nije smetalo mnogima da potegnu do glavnog grada Hrvatske zbog dva sata zabave na rock koncertu. Među naglascima iz raznih krajeva Jugoslavije dominirao je dalmatinski, a da to nije samo zbog dalmatinske invazije na Zagreb, potvrdio mi je prijatelj iz tih krajeva koji je u gomili prepoznao mnoga lica iz svog grada.

Šest ogromnih kamiona sa opremom parkiranih pored dvorane pokazivalo je da su Queen i ovog puta bili spremni da ostanu na nivou scenskih ekstravagancija poznatih iz izvještaja svjetske rock štampe.

Po dobrom, starom običaju nisam se pojavio u dvorani u vremenu koje je na kartama bilo označeno za početak. Gotovo da rock svirka i nije prava ako ne počne sa zakašnjenjem. Međutim, kod Queen nije bilo šale. Tako sam se uključio u zabavu tek krajem druge kompozicije.

Pozornica je izgledala stvarno grandiozno. Po mom slobodnom proračunu bilo je oko četiri stotine reflektora. Čitavu površinu pozornice prekrivalo je ni manje ni više nego 320 reflektora. U tu brojku nisu uključeni mnogobrojni »topovi« i tridesetak reflektora na samoj bini.

Scenom je, prema očekivanju, dominirao Freddie Mercury, lomatajući se okolo i animirajući publiku u provjerenoj tradiciji rock zabavljača. Ovaj put je ostavio po strani svoje čuvene baletske trikoe i šorceve i bio je obučen u crnu kožnu jaknu, hlače iste boje čiji je sjaj nagovještavao polivinil i oficirsku kapu neodređenog porijekla. Nema sumnje da je on glavna figura u grupi za vreme koncerata i pažnju publike u izvjesnim trenucima dijelio je samo sa gitaristom Brianom Mayom, čije se scensko ponašanje uklapalo u klasičnu predstavu o gitarskom heroju. Ostala dvojica su gotovo sve vrijeme u sjenci što se naročito odnosi na basistu Deacona.

Dramaturgija koncerta je besprijekorna i proračunata je do najsitnijih detalja. Pjesme se rafalno smjenjuju a publika ne propušta nijedan Freddijev poziv na zabavu.

Program je sastavljen po poznatom receptu. Izvedene pjesme su svojevrsna kolekcija »najvećih hitova« uz materijale sa posljednjeg albuma. Razglas radi savršeno i to je navelo neke da tvrde da su u pojedinim trenucima korištene trake sa studijski pripremljenim snimcima. To baš ne bih mogao potvrditi, tim prije što je raditi na taj način vrlo teško kada je u pitanju usklađivanje. Najviše dilema je bilo kada je za vrijeme ''Bohemian Rapsody'' iz zvučnika grmnuo moćan zbor. Trake ili uređaji zvani harmonizeri koji pjevaču omogućavaju da zvuči poput zbora. U svakom slučaju bitna je dominacija tehnologije. Uostalom, iluzija je neodvojivi dio svake predstave.

Govoreći o tehnologiji, jasno je da bi bez nje Queen bili grupa podrezanih krila bilo na koncertu bilo na ploči. Simboličan trenutak je bio, kada je u jednom trenutku pozornicom carevala kakofonija elektronskih zvukova, reflektori su kao pomahnitali lutali salom, a na bini nije bilo muzičara. Ova robotska predstava nije smetala publici da uživa. Primjer tehnologije dovoljne samoj sebi.

Pjesme su bez kićene studijske produkcije zvučale čvršće i življe. Svučene do samih osnova, otkrivale su specifičnu mješavinu pompoznosti, makartnijevskih melodija i tipičnog »heavy« zvuka.

Očigledno je da je sviranje na bis bilo proračunato kao i sve ostalo. Posle kraće pauze program je nastavljen kao da nije ni prekidan, a završen je pjesmom »We Are The Champions« u maniru himni nogometnih navijača.

Kada je sve završeno bilo je jasno da nije bilo nikakvih iznenađenja Queen su se predstavili kao superiorni rock zabavljači koji u svakom trenutku znaju šta hoće i to bez mnogo muke postižu. Onima koji ne vole njihovu muziku nastup u Zagrebu ne bi pomogao da promjene mišljenje, ali malo je vjerojatno da bi i oni mogli naći neku zamjerku predstavi koju su Queen ponudili u Zagrebu.

Popis Pjesama

1. We Will Rock You (Fast version)

2. Let Me Entertain You

3. Somebody to Love

4. Death on Two Legs (Dedicated to...)

5. Killer Queen

6. Bicycle Race

7. I'm in Love With My Car

8. Get Down, Make Love

9. You're My Best Friend

10. Now I'm Here

11. Don't Stop Me Now

12. Spread Your Wings

Akustična izvedba

13. Dreamer's Ball

14. Love of My Life

15. '39

16. It's Late

17. Brighton Rock

18. Fat Bottomed Girls

19. Keep Yourself Alive

20. Fun It (Freddie Mercury zafrkancija)

21. Bohemian Rhapsody

22. Tie Your Mother Down

Bis

23. Sheer Heart Attack

24. We Will Rock You

25. We Are the Champions

26. God Save the Queen (tradicionalna za završetak)