Ožujak 1976: Poznati šarmer, blagoglagoljivac, okretnjaković i spretnjaković. U kazalištu, na filmu, na televiziji. Stalni član drame HNK u Zagrebu do 1968. godine, a od tada slobodni dramski umjetnik i kazališni režiser. Predstave koje je glumio i režirao kao slobodnjak igrane su godinama na daskama "Teatra ITD" i "Komedije" i daleko su premašivale brojku 100.
Igrao je i u šezdesetak filmova domaće i strane proizvodnje, a najviše se pamti po "Tko pjeva zlo ne misli", "Imam dvije mame i dva tate" i "Rondu" (za glavnu mušku ulogu u tom filmu dobio je u Puli "Zlatnu arenu"). Na sarajevskom festivalu malih scena nagrađen je za režiju i glumu u Schisgalovoj "Ljubafi".
Razgovarali smo s Reljom Bašićem posebno zbog "Teatra u gostima", putujuće družine kojoj je on umjetnički rukovodilac i koja je, u dvije godine postojanja, prošla uzduž i poprijeko cijele Jugoslavije. Još jednom je dokazao tim svojim pothvatom da "kriza kazališta" ne postoji kad su u pitanju dobri glumci, dobre predstave i dobri tekstovi - sve predstave putujuće družbe ReIje Bašića unaprijed se rasprodaju!
Traženje i lutanje
Završili ste Pomorsku akademiju, apsolvirali ekonomiju, diplomirali glumu, za vrijeme studija bili ste glazbenik, aktivni sportaš, poslije i režiser... Što je to sve značilo: traženje ili lutanje?
I jedno i drugo! Budući da potječem iz umjetničke obitelji (otac dirigent, majka profesor na Muzičkoj akademiji - op. p.) od rane sam mladosti bio svjestan težine i odgovornosti tog posla i da je najgore... biti prosječan.
Prosječan glumac na svakoj predstavi osjeća svoju prosječnost i svatko tko plati ulaznicu za predstavu ima pravo iznijeti svoje meritorno mišljenje o glumčevom talentu.
Tako sam ja svašta u životu radio ne htijući otići u umjetnike, no izgleda da su geni učinili svoje! Danas mi nije žao ni za jednim danom lutanja i traženja, jer su se sva iskustva skupila u mali arsenal iz kojeg ih po potrebi pretačem u nešto, u tom trenutku potrebno.
Pročitala sam jednom vašu izjavu: "Smeta mi stanovita sigurnost koju mi pruža stalni radni odnos s povremenim djelovanjem. To je tužna sporost!" I vi ste, zaista, prvo prešli u slobodnjake pa potom osnovali "Teatar u gostima". U vašem ostvarenju putujuće družine vidim onu mladenačku iskru koju posjeduju dvadesetogodišnjaci, a koja obično gasne u poznijim godinama. Pitam se kako ste je uspjeli sačuvati, to jest ostati mladi duhom?
Ljudi koji se iskreno bave svojom profesijom moraju imati tu iskru. Ona čak i nije mladenačka, zovemo je tako jer se javlja u mladim godinama. To je zanesenjaštvo, ljubav, entuzijazam, upornost i ustrajnost prema onome što se voli; bilo osobu, bilo profesiju, bilo nogometni klub, bilo opernog ili zabavnog pjevača.
Zanesenjaštvo je nužnost bez koje nema pokušaja, autorskih rezultata, novih iskustava. Čovjek, bez obzira na godine, mora imati tu tzv. mladenačku iskru - ako je nema, postaje činovnik koji jedva čeka kad će završiti posao, kad će se vratiti kući. Najužasnije je kad se čovjek bavi nekom profesijom a ne osjeća za nju zanos.
Kakva "klima" vlada u vašem putujućem kazalištu? Kakav je uopće njegov program?
Najvredniji je duh zajedništva koji se pojavio u toj grupi poznatih glumaca, ali i izrazitih individualaca. Stvorila se nekakva atmosfera velike sretne obitelji (možda zvuči romantično!) koja je do sada, u dvije godine zajedničkih putovanja, ručavanja i noćenja uspjela izbjeći najbanalnije obiteljske svađe kakve se javljaju u najprosječnijim obiteljima.
Nametnuli smo sebi samokontrolu, jer smatramo da je najvažnije da nam svima zajedno bude ugodno i da jedino podređujući svoje povremene hirove možemo dalje normalno živjeti u malom kolektivu.
Svi rade sve
Kakva je podjela dužnosti budući da ste sami sve: i glumci, i organizatori, i inspicijenti i električari...? Da nema zbrke?
Svaki od nas glumaca obavlja i niz pratećih kazališnih poslova. Eto, danas su moji glumci od 10 do 13 sati lijepili plakate za predstave po zagrebačkim dućanima. Nisam siguran da bi to radili drugi, a nama nije ispod časti.
Zdravka Krstulović zadužena je za pranje i peglanje kostima, Franjo Majetić je rekviziter, Vanja Drach vodi brigu oko razglasa, magnetofona i tonskih efekata, Pero Juričić prodaje programe prije predstave, Fabijan Šovagović često, kao pasionirani stolar, pomaže u sklapanju i rasklapanju pozornice i vodi precizni dnevnik o radu, a Josip Bahert je inspicijent, vođa puta i računovođa.
Atmosfera je kolektivnog entuzijazma, tako da ne možemo doći pet minuta prije početka i otići pet minuta poslije završetka predstave kući. Živi se, gotovo bih rekao, zaljubljenim životom!
Gostovali ste i u mjestima gdje još nije stupila kazališna noga. Kako je to kad ljudima prvi put prikazujete svoje umijeće? Kakvih imate dogodovština s putovanja?
Prva i najosnovnija želja bila nam je animiranje društvenog života u unutrašnjosti, u mjestima koja do sada nikada nisu imala kontakta s kazališnom umjetnošću. Začudili smo se da i mjesta u okolici Zagreba - Sesvete, Sesvetski Kraljevec, Zaprešić nisu i po sedamnaest godina imala prilike vidjeti glumce uživo, a nadomak su velegradu.
Gdje god smo gostovali, po malim mjestima i predgrađima velikih gradova, morali smo se koristiti svojom popularnošću s velikih i malih ekrana jer nas ljudi ne poznaju kao kazališne žive glumce.
Oni hoće vidjeti Matiju Gupca, a ne Šovagovića. No to je divna, nevina publika, beskrajno zahvalna i zadovoljna što ih se netko sjetio posjetiti, ali već vrlo kultivirana gledanjem televizije i filma, pa s maksimalnom pažnjom i razumijevanjem prihvaća i teške tekstove.
Doživljavali smo i zaboravljene, romantične običaje: od dočekivanja s okićenim kočijama do pravih gozbi. A senzacionalno je da nas ponovo mole da dođemo, znači: ima mjesta za još desetak takvih putujućih grupa.
Nije problem u parama, već u inertnosti glumaca koji ne žele krenuti do publike.
Silazak s asfalta
Vaša putujuća družina nije jedina. Sada ih ima više - doduše vi ste jedini stalna i profesionalna trupa. Što to znači?
U Europi se osjeća opća sklonost k pokretljivijim, jeftinim putujućim grupama, jer to je jedan od izlaza rješavanja ove kulturne stagnacije o kojoj svi pričaju. "Teatar u gostima" je pokazao jednu od mogućnosti. Mlađi glumci žele se afirmirati u "pravim" teatrima, boje se odlaženja na veću udaljenost od televizije i filma, a mi bismo s ovom našom današnjom organizacijom posla mogli organizirati sigurno još dvije trupe koje bi išle u ona mjesta u koja mi ne stižemo i ne možemo zbog zauzetosti.
I još jedna dobra strana: ja kao glumac u dvadeset godina profesije sa svojim autom nisam sišao s asfalta, a sada s našim autobusićem silazimo i u prašinu ispod koje ima mnogo blistavih stvari.
U posljednje se vrijeme tvrdi da televizija gubi gledatelje u korist starijih medija kazališta i filma. Je li to istina?
Mislim da je istina i da je to dobro za kazališnu umjetnost. Televizija je pokupila već afirmirane, gotove "produkte" naših kazališnih akademija i kazališta, popularizirala ih do maksimuma; u toku ovih godina prestala je biti atrakcija prvog reda, u smislu da se ostaje kod kuće i ne propušta ni jedna emisija; problemski također nije jaka i vraća nam gledaoce koji svoje junake hoće vidjeti uživo.
Tako su Vanja Drach i Pero Juričić, junaci iz "Kapelskih kresova", glavno ovogodišnje uzbuđenje koje nudimo u svome "Teatru u gostima". Naša je trupa upravo naučno sastavljena i mi se ne stidimo upotrijebiti taj reklamerski element: znali smo da će ove sezone Šovagović igrati u "Seljačkoj buni", Majetić u "Kapelskim kresovima", da ću ja najavljivati stare šlagere u "Nedjeljnom poslijepodnevu" i sinkronizirati "Ta divna stvorenja", a Zdravke Krstulović ljudi se još sjećaju kao Anđe iz "Našeg malog mista".
Računamo na takve mamce, no svejedno nam je zašto publika dolazi na naše predstave. Glavno je da dođe, da bude zadovoljna i da je inficiramo očekivanjem sljedećeg kazališnog događaja. Planiramo i prekide u našem radu da bi glumci mogli slobodno snimati.
Tu je razlika između institucija koje nerado puštaju stalne članove, misleći da su za redovnu plaću kupili i njihovu dušu, ne vodeći računa o tome da će popularnost glumca donijeti mnogo više.
Za vas se po novinama pisalo, a i vi ste to iskreno priznavali, da ste "užasni tremaš", trtaroš i da nekoliko sati prije predstave ne znate za sebe. Kako onda tu svoju introvertiranu ličnost uspijevate smiriti, srediti u svakidašnjim naporima putovanja, predstava i putnih nedaća? Poznati ste kao spretan organizator, poslovan čovjek, snalažljivac i onaj kome sve polazi od ruke!
Moja "ekstrovertiranost" je druga maska iza koje sam se često skrivao. Hotimično naglašavam prošlo vrijeme, jer sam se stalno borio protiv introvertiranosti. Dugogodišnje iskustvo me oslobodilo tih panika, strahova i nesigurnosti.
U psihologiji je vrlo česta pojava da ličnosti posežu za nekim samozaštitnim sredstvima, maskama. Pa i povijest karnevala dokazuje da se ljudi pod maskom osjećaju slobodnije i otvorenije. U kojoj je mjeri danas ta moja maska ja ili moja sigurnost - to je već posao za psihoanalitičara.
Nakon 25 godina bavljenja glumom mnogo sam sigurniji u stvarima koje su nekad bile stravično teške, a sada su normalne i svakodnevne.
No to ovisi i o individui: netko se rodi siguran u sebe, a netko vječno sumnja, jedino je loše kad čovjek nije svjestan svojih mana i slabosti, jer se onda ne može ni boriti protiv njih. Te moje treme su u zadnjih pet-šest godina svedene na normalu iako i dan-danas, koliko god svi govorili da sam kozer i šarmer, umirem od straha moram li na nekim većim skupovima ljudi uzeti riječ. To je, valjda, urođeno.
Nema komentara:
Objavi komentar