Ritual večernjeg izlaska mladih Zagrepčana počinje u vrijeme TV-dnevnika. Sjedaju u svoje ili tatine "Fićeke" ili "Stojadine", tramvaje ili autobuse, i kreću u središte zbivanja. Nekoliko je sabirnih središta, uglavnom prema afinitetima hodočasnika, gdje se oko osam uvečer okuplja vrli mladi svijet željan zabave i provoda.
Špica i Passage sa svojim polušminkerima, starim dečkima, studentima iz unutrašnjosti, kolekcionarima sportskih novosti.
Kavkaz i njegova šminka koja zadovoljava sve kriterije (tko li ih je samo postavio).
Zvečevo i Blato, gdje ima svega i svačega: kvazi-boema (od boemije je ostala jedino Tinova slika na zidu Blata), antišminkera, starih studenata.
Ipak, malo se razlikuju od publike iz susjednog Kavkaza. Do devet se svi okupe, ispozdravljaju jedni druge, uvjere se da je sve po starom i polako krenu svatko svojim putem. A svi putovi vode u kafić.
U mnoštvu zagrebačkih bircuza, kavana, gostionica, snack-barova, pivnica, konoba i ostalih institucija dobro nam poznate namjene, caffe-bar ima posebno mjesto. On je postao junakom našega doba. U neravnopravnoj borbi šaptom su pali Gradska i Korzo, Starci, Zagorac, Veseli mrtvac, Dubravka.
Kafić je zapravo savršena ugostiteljska forma. U njemu nema pijanaca i tučnjava, masnih stolnjaka i vazica s uvenulim cvijećem, umornih konobara s istrošenim lisnicama bez sitniša, "vužgi ga Blaž" iz pripitog kuta. No, u toj besprijekornosti boja, mirisa i okusa izgubio se duh; nestao je u svakodnevnom ponavljanju istih faca, odijela i razgovora. Danas je u Zagrebu kafić postao mit, način života jedne generacije.
Nema sumnje da je jedan caffe-bar umješno uređeno mjesto, primamljive i atraktivne unutrašnjosti. Na raspolaganju su posjetiteljima prvorazredna pića, najmodernija glazba i spretno izvježbana posluga. Zbog toga je kafić vrlo ekskluzivno mjesto. A tipičan posjetilac kafića želi da mu barem nešto u životu bude ekskluzivno. A sav taj lažni sjaj dobro uređenih, zgodnih mladih ljudi, motori i automobili, "Ballantine" i "Marlboro", pružaju lažan privid ekskluzivnosti.
Svaki kafić ima svoju vjernu klijentelu kojoj je posjet kafića postao svakodnevna navika (a svaka navika prelazi u dosadu). Isprva se u kafić odlazi radi promjene, poznatog društva, da se gleda i bude gledan. Poslije se više ne pita za pravi razlog. Zbivanja su uvijek ista. I svi su isti. Isti mirisi i frizure, ista odjeća iz tršćanskih dućana.
Redovno radno mjesto
Ako se osjećate mladim, želite gledati dobre mačke, Coin modu i na smrt se dosađivati, izađite navečer u zagrebačke kafiće. Tamo ćete susresti dobro dotjerane primjerke generacije iz pedeset i neke na svom redovnom radnom mjestu. Jer svakodnevno odlaziti u kafić - to polako prerasta u zanimanje.
Kafići žive dvostrukim životom, poput zvijeri. Danju letargično miruju, čekajući obilan plijen koji im stiže s prvim mrakom. "U pogrešno vrijeme", danju, posjećuju ih poneki student i srednjoškolac, činovnici iz susjedstva, dokoni obrtnici. Noću se kafići bude i zasvijetle kao oaza umornom putniku kroz urbanu pustinju zagrebačke isprazne večeri. Iz šupljeg u prazno. "Nema veze ako se u kafiću ni ne cuga ni fuga", moto je ušminkanog mediokriteta koji predvodi svoje stado na cafe-ispašu.
Match Ball, Papagaj, Vein, Palainovka, Safari, Arka, Mustang, As, Mrkva, Prodex... teško ih je sve i nabrojiti. A kafići su kao i ljudi. Ima ih dobrih i loših, prvog i drugog reda, zapostavljenih, prosječnih i ispodprosječnih.
Danas je u modi Papagaj. Kao i svaka papiga, zelen je i brbljav. Naroda kao da se nešto badava dijeli. Na posvećenim mjestima u kutovima šanka sjede šminkerice, neshvatljive svima, pa i same sebi. Oko njih krdo pospanih mužjaka željnih barem razgovora. Tu se sastaje i "Suzuki" bratija pa raja kosi oči na japanske motore.
A ima i onih naivnih koji još vjeruju u vlastiti šarm i ljubav na prvi pogled. Zauzmu nonšalantnu pozu, poput Johna Waynea, pivo drže prokleto nisko i valentinovskim pogledom zrakaju nadolazeće "komade".
Neki dolaze po onoj narodnoj - kud svi Turci tud i mali Mujo - da vide što to privlači tolike ljude, zašto se skupljaju baš tu i nigdje drugdje. Jedan pomiriši i ode dalje, drugi ostane, i tako iz noći u noć. Motori od 1000 kubika, zgodne mačke, zbigecani frajeri, strana cuga - sve je to već viđeno, sto puta prežvakano, čeka se nešto novo. Ne znam što je to što svi čekaju, ne znaju ni oni sami, jedino pouzdano znam da u kafiću to "nešto" neće dočekati.
Želite li biti pokraj samih zvijezda, otiđite u Palainovku (ona je, naime, smještena podno zagrebačke zvjezdarnice). Palainovka je hibrid boemske kavane, modernog kafića, likovnog salona i etnografskog muzeja. Bolje rečeno, kafić-klijentela sjedi na pletenim Montmartre stolicama i ne obraća pozornost na izložene slike i muzejski primjerak bicikla.
Zahvaljujući dobrom pogledu na parkiralište, kafić je zahvalan za motoriziranu klijentelu jer se dobro vidi tko u kakvim kolicima dolazi. Znatan dio gostiju dolazi ovamo na izlet. Umorni od staklenih donjogradskih kaveza, traže promjenu u mirnoj atmosferi Gornjega grada. Nažalost, kafić se još i može promijeniti, no ljudi ostaju isti.
Na drugom kraju grada je Match Ball, pomalo ocvala stara dama odjevena u crni skaj, s ogrlicom srebrnih pokala, okružena slikama teniske družine. Piće ćete popiti u društvu glavnih dasa svjetskog tenisa, nažalost suviše zauzetih igrom da bi obratili pozornost na vas. Pomalo nostalgična atmosfera odgovara raspoloženju onih koji tamo dolaze. To su većinom veterani zagrebačke cafe-armije koji u miru čekaju mirovinu u svojoj prvoj ljubavi.
Jer vijek posjetilaca kafića relativno je kratak. On počinje prvim samostalnim izletom u Trst, a prestaje prvim brakom i prvim kreditom. Za stolovima sjede mlađa društva, regruti, koji će s prvim iskustvom krenuti svatko svojim putem. Sve počinje i sve se završava u crnoj dami.
Safari, u sjeni svoje starije braće po oružju, časno obavlja svoju društvenu funkciju. U njemu je sve jeftinije nego u zelenoj metropoli. Votka je jeftinija 10 dinara, odjevni predmeti nekoliko tisuća lira. No, mladost je naša najveća vrijednost, a ona je, kao i svagdje, jednaka.
Prvi susjed, Mišel, ima kao glavnu atrakciju automate za igru. Stoga, ako se bojite svemirske invazije malih zelenih, možete doći tamo i vježbati do mile volje kako da ih dočekate. Naime, glavni je automat "Invasion"; na ekranu skakuću opaki osvajači iz strane galaksije, a vi ih tamanite kao Gary Cooper i slažete ih kao snoplje.
U Mustangu je najefektniji "Ford Mustang" njegova vlasnika, neizbježno parkiran pred ulazom.
Vein, miran kao i četvrt u kojoj se nalazi, omogućuje diskreciju pa ono malo parova što odlaze u kafiće, uglavnom tu svraća.
Ako vam je idol Christopher Columbus, otiđite u Arku koja, premda nedavno otvorena, punim jedrima plovi prema svojim obožavateljima. Bukara vina, rogači, masline i tišina Gornjega grada. I šminka, dakako.
Kafić pomalo podsjeća na izložbeni prostor. Iza staklenih vrata dotjerani izlošci čekaju da ih zapazi netko vrijedan pažnje. Tu i tamo sklopi se poneki društveni sporazum, no većina izložaka dovoljno je poznata i samim tim prestaje biti aktualna.
Malo se razgovara. Razgovarati o fakultetu je uznemiravajuće (pusti sad faks, daj si nekaj popij), o Dinamu tužno, politika se previše ne prati. Obično se priča ni o čemu. Ljeti o Crikvi i Dubrovniku, zimi o Kranjici i Badu.
Lokalni tračevi (tko s kim, tko koga i kako), lucidne filmske kritike, imaginarni načini mlaćenja love (čuj, stari, imam jedan dobar biznis...). O glazbi i modi uopće se ne razgovara. Zna se samo po sebi što valja, a što ne valja.
Nisu bez razloga bolje situirani studenti najveći dio posjetitelja. Pod okriljem vlastite anonimnosti (drugi za njih misle i dobivaju priznanja), bez prilike da odrastu, traže u kafiću lažnu pripadnost nekomu i nečemu. Kad zazovu šankera imenom, popričaju s njim minutu-dvije, oni tada postaju netko, dobivaju diplomu pripadnosti tom društvu. Jer on zna šankera, čuvenog točioca pića u čuvenom kafiću, on pripada tim povlaštenim malobrojnim posjetiteljima koji imaju tu privilegiju.
I, dok ispija svoje piće, ne primjećuje da svi poznaju šankera.
Zakaj idem? Nema boljeg!
Zakaj idem u kafić? Je, a kaj bum doma delal? Bum gledal albanski film i slušal kak kukaju za naftom? Ili da me stari pili s faksom. Nekaj bum si popil, ima komada. Je, znam da je trulo, znaš nekaj bolje? Škvadra se raspala, ne bum ih valjda ja sastavljal.
Čuj, u kafiću ima dobre rulje, ak se sad ne bum zezal, kad bum. Frend mi gazi s nekom šizikom, kaj bum se i ja držal za ruku s nekom klinkom. Saberi se, kinfa. Radije si, kak gospon, popijem pivo i gledam rulju. Kad zmisle nekaj boljeg, javi mi.
Starozavjetni Eklezijast je rekao: "Raduj se, mladiću, svome mladom životu. Idi kamo te srce vuče i oči tvoje zovu."
U redu, druže Eklezijaste, samo kamo? U poluklimatizirana kina s kung-fu filmovima? U bezlične birtije koje se zatvaraju prije nego što čovjek i uđe? U prenatrpane disco-klubove, dosadne Bogu i ljudima? Ne može se svaki dan ići u kazalište i na koncert. A još koju godinu i igra života igrat će se po strožim pravilima i sa strožim sucima.
Zato idemo gdje je naša generacija i, premda vožnja po kafićima nije ni zabavna ni sadržajna, barem se svi guramo u istom kupeu.
Danas je u Zagrebu mladi čovjek osamljeniji nego ikad prije. Nakon raskida sa srednjoškolskom klupom on ostaje okružen nekolicinom prijatelja i supatnicima s fakulteta.
No, njegove svakodnevne brige sve manje zanimaju one oko njega. I on navečer traži neko lažno zajedništvo u kafiću, surogatu maturantskih klupa i tuluma. I pomalo je sretan što je na gomili gdje su svi jednaki. On je svoje učinio, radi što i ostali i čeka.
Kad se rimski puk zasitio samog sebe, svojih i tuđih nevolja, uzviknuo je: kruha i igara! Senatus populusque Zagrebiniensis nema svoj Circus Maximus, ali zato ima kafiće. Stoga, do daljnjega, pića i kafića!
