Stojim na ćošku Draškovićeve preko puta Šloserovih stuba, i još uvijek gledam prema ulazu iza kojeg se krije podrum "Zlatnih akorda"... prisjećam se Fume, vidim mu lice, kukasti nos - i prekidam prije onog tužnog dana; vidim Zlatka Pejakovića s pinklecom u Kafi, vjerujem da sam mu tada dao nadimak "Žlica", ali nisam siguran, jer odlazimo u ovaj podrum preko puta dečkima, čuti ga kako pjeva... gdje smo pocuclali sve što je bilo i što smo donijeli, spukali smo još i neki otrov od ruma, pa domaće šljivke i neke trave, pa požmikali flaše - i tko bi se ičega sjetio, promile nismo nikad mjerili. Ah da, još dok smo bili pri sebi, odmah je bilo jasno - Žlica ima tehniku, i super, ali možda malo previsoki glas - i poslije toga kmica.
Zagreb, Trg bana Jelačića oko 1962.g. (tada "Trg Republike")
Stara Vlaška
Zagreb, Stara Vlaška 1920.g
Ulazim lijevo u Vlašku i već nakon dvadesetak metara zastajem - opet sjećanja, kao valovi plime koji istovremeno udaraju tu u kuću lijevo, i u kuću desno, pa se onda odbiju i zapjene u svim smjerovima.
"Domovci" su bili u ovoj kućerini lijevo, kroz haustor ih vidim u dvorištu koje moraš izbjegavati, jer možeš dobiti samo batina. Ratna siročad o kojima se brinula država... bilo je tada i gladnih i žednih i onih na hladnom, crveni su crkvi zeznuli sirotišta, pa niti to dugo nije išlo - ali danas!? Opet nekaj grdo ne štima! Košalne su opet u gradu, opet ima redova, opet ima gladnih, dok čak i crkva šuti kao da se za nečijim stolom dogovorno najela. Morat ću i sam stati u red, tamo u kvartu, u Branimirovoj, kako bih vidio i čuo tko sve i zašto tamo čeka.
Kada pomislim na "Domovce", odmah se sjetim Kresoje... taj zbiljam nije znao stati, ostao sam s grdim modricama, i da nije bilo onoga u Tuškancu, gdje sam iscipelaren ostao na putu, na onom šoderu ispod kandelabra, pedesetak metara iznad ulaza na igralište Lokomotive, ovo Kresojino bi mi bile najveće batine koje sam pobrao u životu. Baš je bio cigan - ali ovi iz ovog dvorišta nisu drugačije znali, sve im je to došlo kao dio "prirodne selekcije" i priprema za život.
Kuće desno - i izlog, jedan od onih u kojima je krenula nova zagrebačka moda '60-tih, manekenke i sve što uz to ide; tu su krenuli oni koji su iz sedla izbacili krojače u dućanima "po mjeri" i još mnogo više onih istih, ali po stanovima, gdje se krojilo u fušu. Prvi je krenuo Hundić, koji je u stanu u Smičiklasovoj postavio temelje svemu što je slijedilo... svi smo mu išli, nova moda i design od gospona inžinjera koji kuži novu igru - pa uzme organizatora s telke, Jožu Đurika s Đamke, pa Joža počne štancati modne revije s Hundićevim modelima, za to treba manekenke ... a zna i može Joža još više, pa s Hundićevim modelima dolazi do prve manekenske turneje... onda kreće "Miss Ovo" i "Miss Ono"... i manekenki odjednom puno, a pravila igre su bitna, pa one prve manekenke osnivaju "svoj ceh" ili kako se to već zove... i tko se sjeća Hundića - jer, cjelokupni business-paket je krenuo kao vlak na mlazni pogon!
A na ulazu pored izloga stanuje tihi Đuka koji samo hoda okolo, sve bilježi i snima - a onda izleti članak preko cijele naslovne strane. Pisao je za "Ritam", "Džubox", "Gong"... tko zna danas kako su se sve zvali!?! Započeli su i s glasanjem čitalaca za najbolji "VIS"... a ispalo "glasanje čitalaca", i svi se prave ludi, jer navodno ne znaju da se u Zagrebu vodi ogorčena borba za sve ono ispod prvog mjesta.
Đuka veli kak' tiraža naglo raste, urednici se čude i trljaju ruke - i još ne znaju da će tiraža odzujati nebu pod oblake!
To se vidlo i na Đamki: hoćeš kupiti "Ritam" u kiosku, a ženska veli "Rasprodano!". Pitaš "Kak' to, još nisam pofumal ni prvu cigaretu?", veli: "Onaj prije vas je kupio 50 komada!", pa se okreneš, vidiš ga tamo prema bazenu i odmah za njim - oh, ti zagrebački delfinčeki, svugdje ih se naže!
Znači tak' to ide - izrežeš glasački kupon, zaokružiš svoj najomiljeniji, naj-naj bend, zalijepiš na poštansku kartišku i pošalješ na "Ritam", i to tako po sto puta - nek' se zna tko je naj, koga publikum obožava... dok Đuka iz stare Vlaške dalje piše i usput komentira tablice!
Da, zato stižem kita negdje kod bazena - to je onaj koji na bini cupka na mjestu, gleda jel' ga koja cura gleda i usput se drži za gitaru, pa velim: "Bok, dosta toga cuglaš, trebaš pomoć do sljedećeg kioska?"; veli "Ne, zašto?"; a ja: "Puno je toga za nositi, a poslije lijepi sam - smrdiš do neba po ljepilu!"; veli "Ma nije to što misliš..."; rekoh: "Niš ne mislim, znam!"; veli "Ma niste vi u pitanju!", velim: "Znam - za to ti fali bar pet hiljki glasova, nemreš to sam tak' poljepiti!" - i ode prema sljedećem kiosku, ima ih još puno u gradu! Kako ne bi bilo uvrijeđenih ili ljutih, evo velim: svi smo to radili, kaj ne!?
I ne znam zakaj me to sada podsjeća na onaj dribljanac s dijasporskim glasovima - joj kak' oni "zna se!" dobro kopaju! A listići koji ne pašu, poslije hrpimice provire iz kanti za smeđe. Pa se onda narod čudi: "Otkud u Rijeci?" - navikli se ljudi, pa je ono "u Rijeci" još jedino što čudi!
Vlaška - oko 1912.g.
Na raskršću s Palmotićevom prelazim zebru uz usputno razmišljanje o tomu koliko sam puta prošao kroz ovo raskršće. Ili s druge strane, pored zida prema "Ribičiji"? Hiljadu, pet hiljada puta?
Malo dalje, u Cesarčevoj desno, nad dućanom u kojem je bio urar Podbevšek, sada piše "Urar - zlatar 'Širok'". Da, opet isto: Podbevšek, sin Henči, Zvijezda, dida ... predaleko idu ta moja sjećanja.
Preko puta, iz zida desno od ulaza u vrt Gradskog podruma, strše mali izlozi "Kobasice i hotdogs", pizze "M.C.Picek" i "Kolači". Nije loše, "rame uz rame" - napredujemo u svim smjerovima.
Bakačeva
Bakačeva - 1911.g.
Preko puta u Bakačevoj, na mjestu gdje je žbir didi čopio zlatni Pelikan nakon što je potpisao da je zadnji puta spustio rolo dućana s tekstilom, sada je "Naš dom". Što me podsjeća na didin dom, "garsonjeru" u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj - zemu ti kuću, al' zboksaš hrpu papira kako bi barem imao krov nad glavom u potkrovlju, pa odmah tužiš "sadašnju vlast" za sve, od Pelikana do zadnje role tekstila plus nekaj drugo... a oni crveni - kojih danas navodno više nema dok gore ipak ih sve više ima trajno impregniranih k' vragu zvezdaši - poludjeli već na ono "sadanja". a ne "vječni bili!" kako misle, i na kraju ostaneš s hrpom “Presuda u ime naroda!”-papira i sretan zbog žive glave na ramenu.
Slijede "Dobro jutro" - i evo opet "Širok"! Širok izgleda baca mrežu na široko, pa nakon satova i zlata, širi plasman na suvenire i svjećice, te "sve za groblje" - i ravno u "Gift Shop" u Bakačevoj!
To je prava formula, svi bi trebali zahvatiti na široko: imaš sitotisak i rakljaš razglednice, a prijaviš sve živo, od sličica svih svetih i blaženih do najdeblje svijeće, i onda u "Daj kupi neki dar"-galeriji bez umjetničkog šunda, frkavaš naivcima naše naivce s uljem na staklu iz Dubrave, sto-kuna-po-kili, pa poklone i Agram-suvenire iz svih mora i s dna cijelog svijeta, opet "Made in Dubrava", sto-kuna-po-kili...
Čisto sumnjam da dečki u Dubravi nemaju i "sve za groblje" - plus grobnica.
Tu je i kozmetika "Afrodita" - a kaj drugo kad' su sve naše ženske barem Afrodite. Pored toga, "Afrodita" mi zvuči puno bolje nego ono "Severina na video", a i Afroditina figurica bolje izgleda gola, onako sama.
"Optika i poliklinika" slijedi trend - optičari su sada "Poliklinike"! Valjda se tako puno bolje vrte kineski "sto-baksi-po-sanduku" cvikeri, dok "Moj optičar", iz dvorišta u Ilici 10, i dalje puši - za Guinessa!
Usput čujem dio spike dvojice u prolazu: "Daj si upali svetla konačno! Nemreš ljude dofurati u paralitet da pronađu, proizvode i potroše!" Ne kužim kontekst, ali to mi daje ideju za pitanje nisam li ja možda uletio u "paralitet" gdje tražim štamtiš, umjesto da konačno upalim svjetla i odem... kuda? Kući ili doma?
Jelačić plac
Jelačić Plac - 1928.g.
Taman što sam napravio prvi korak na Jelačić placu, čujem istovremeno dvije stvari: s lijeve strane ženski glas "Odi Šimpane, ljubim ti oko!”, na što u sebi šapćem "Mili Bože, daj mi neki znak da su to turisti!” jer ne želim niti pogledati u tom smjeru, a ispred mene muzika - peruanski duo u pončosima, koji usput prodaje svoje kazete.
Trg je super popločen i sve je glatko, na nogama se osjećam sigurno, ali ipak su me već dosta iznervirale - sljedeći potez je izabrati mjesto za malu pauzu. “Ban Caffe” sam apsolvirao jučer, u "Dubrovnik" mi se ne ide, dakle ili "Gradska" lijevo, ili "Mala kavana" desno.
"Gradska" je u Zagrebu oduvijek bila "ono pravo i jedinstveno", ali budući da tu nema nepoznanica, odlučujem se za "Malu", valjda isto gradsku kavanu, pa krećem u tom smjeru.
Da si u zemlji koja je sve dalje od onog "svoj na svome", najbolje se vidi po reklamama u Zagrebu, a na Jelačić placu te očekuje i detaljni pregled. Uvijek je tako bilo, dovoljno je kroz spuštene trepavice pogledati reklame i natpise na krovovima i pročeljima zgrada - i zamisliti da je to burzovni izvještaj sa stanjem hrvatskih akcija!
Zato gledam pažljivo, jer odmah vidiš tko ima love, kako se zovu oni veliki igrači koji s hrpom hrvatskih žetona sjede za stolom na kojem se reže i dijeli hrvatski privredno-financijski kolač... vidiš i koga nema, a bio je za istim stolom - i sve ti je odmah jasno!
Prvo tražim neonske reklame koje su simbolizirale Trgač, na isti način kao reklama Coca-Cole londonski Picadilly Circus, i odmah zaključujem kako je to još jedna stvar koju smo propustili naučiti od Engleza:
nedostaju mi "Dalmatinka", "Bagat" šivaći stroj i nešto iz Sinja; "Publicitas" - "OZEHA" sa sovom ogromnih očiju koja na krovu maše krilima; onaj "Kemoboja"-ličilac koji stoji na krovu s kantom u ruci, dok s desnom rukom povlači četkom po zraku, a bome, nedostaje mi i onaj tako-lijepo-tamno-plavi neon s natpisom "NaMa".
Da, NaMa - početkom prošlog stoljeća jedna od najvećih robnih kuća na jugu Europe (tada pod imenom “Kästner”, kao onaj pisac - Emilov "tata"), povukla se s reklamom na krov u Ilici - valjda pred "Müller"-om, uz kojeg se stidljivo šlepa s krova skinuti "Varteks".
Tamo gdje je bio "Bagat", sada je “Hörschler”, “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”, umjesto "Apoteka", jer centralna apoteka je nestala, "Raiffeisen”-banka.
Koliko vidim, u prizemljima su preostali Gradska kavana, Zagrebačka banka, Kraš, Croatia Osiguranje, Singer i kavana Dubrovnik, po katovima, Klub književnika i komad Varteksa kod "Müller"-a, te na krovovima "Zagrebačka banka", "Pliva", "Croatia osiguranje" i "Končar", dakle, ipak su neki naši divovi preživjeli kulminaciju drpeža Velikih lopova, samo se pitam koliko su zaista ostali naši.
Ostao je i "Singer" za kojeg ne znam kuda spada tako dugo nakon što je bio najveći i prvi - jer tko još kupuje singerice, a ni ono sa štaubićima nije bila "uspješnica" - ali me veseli zbog bakine šivaće mašine.
Novo je: na Neboderu “Malesia Airlines” i ispod hrvatska zastava(!), pa “Coca Cola sa “Search - open - drink - enjoy”; na krovovima “Ericsson”, “Samsung”, “Weichste”, “Olympus”, “Stanley Bet”, a na drugoj strani “Technics”, “Basler”, “Cosmopoliten Life” i “vidi, vidi - “Jutarnji List”.
Novo na fasadama ili u prizemlju: “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”,“Martimex - Beauty World”, pa "Paul Shark" i s ove strane robna kuća "Müller" - na hrvatskom kazano "ukupno niš' minus niš' jednako niš'!".
Niš' minus niš' jednako niš' - na mjestu za koje bi Talijani rekli centro di centro di Repubblica di Croazia - i dok gledam golubove svuda oko mene, ima ih mnogo kao i prije, shvaćam zašto su jutros vrapčići u krošnjama platana pred kućom neumorno i gromoglasno galamili: "Jedino golubovi nisu odletjeli ispod pulta, ispod pulta, ispod pulta!"
Možda bih ipak trebao i danas kupiti "Jutarnji" - jedan od rariteta koji drže naše farbe na Jelačić placu!
Zagreb, Trg bana Jelačića - 1940.g.
"Müller" - preko Ljubljane u srce glavnog grada!
Stojim pred robnom kućom "Müller" - i mislim si svoje!
"Müller" je niknuo prije četrdesetak godina kao frizeraj u okolici Ulma, njemačkog gradića manjeg od našeg Varaždina ili Siska. Slijedile su godine s onim "ide pa ne ide, pa zatvori, preseli i opet otvori"... da bi nakon dvadesetak godina, posao krenuo.
Frizeraj proširen na drogeriju, pa onda uz to nešto čarapa i papira, a može i igračaka, polako se počeo širiti po njemačkim manjim gradovima... robna kućica po strani ili u višekatnici u starom dijelu grada - Mülleru je krenulo!
U to vrijeme sam prvi puta bio u prodavaonici "Müller"-a: uska trokatnica u starogradskoj ulici, u Tiengenu na Rajni, gradiću od par hiljada stanovnika.
Desetak godina kasnije došlo je do eksplozije - jer Mülleru je super krenulo!
Dok su oni veliki gradili nove trgovačke centre u kojima su otvarali novo ili preselili ono manje i staro, "Müller" je krenuo na ono staro, u gradiće i na mjesta pogašenih satelita onih velikih, a iznimno u "mall" - jer ima mnogo onih koji vole pješke ili ne mogu s autom, ili za par sitnica radije prošeću do nekog u blizini, ili im jednostavno ne paše nadgradnja uobičajenih "shopping rituala" ako trebaš samo litru mlijeka.
(Čini mi se da je "Müller" iskoristio lokalni vakuum, odnosno "nišu" nastalu pljugom velikih u realizaciji globalizacijske krilatice "Misli globalno - djeluj lokalno": oni najveći su globalno postajali sve prisutniji, veći i sve više "multi", i pritom su rezali, selili i gasili ono lokalno; oni nacionalno veliki, u ovom kontekstu veliki trgovački lanci, gutali su, spajali i zatvarali one manje, sa šarmantnim prodavaonicama različitog - ali i konkurentskog asortimana, dok su one samo malo manje, direktne konkurente, jednostavno pokupovali - kako bi progutani ubrzo nestali na svim svojim glavnim i satelitskim lokacijama.
To je išlo pod kapom i radi zajedničkih "sinergijskih" efekata koji će optimirati i dati nove impulse - a došlo je do rezanja za "core business" nepotrebnih funkcija, mjesta, lokacija... s rezultatom da su prilikom integracije, "in sourcinga" i sličnih naziva za gutanje, progutani nestali - "Long live the ShoppiMall!".
A kada se ljudi naviknu, onda stiže rampa - pa ne bumo se valjda besplatno parkirali, kad' se parkiranje u gradu plaća; poneki postotak digneš i na onome što je zapravo drugdje jeftinije... detalji, bitno je da su veliki, kao COOP i Migros u Švicarskoj, a drugi drugdje, eliminirali gotovo sve manje i male.)
Nije dugo potrajalo, i "Müller" se pojavio i na nekoliko lokacija u Švicarskoj, da bi uskoro i tu došlo do naglog širenja, ali opet po malim gradovima ili trgovačkim centrima izvan grada - i ne u užem centru Züricha, Berna ili Basela, gdje ima mjesta samo za prvu i jaču drugu ligu.
U to vrijeme sam se zainteresirao za kuću "Müller", i taj interes je bio nešto detaljniji.
(Bilo je to u vezi s plasmanom naočala za sunce tada najstarije švicarske tvornice naočala, koja je specijalnim naočalama za sunce snabdijevala i švicarsku vojsku... i danas se sjećam vlasnika tvornice "Lunetta" koje u tom obliku danas više nema, kako mi kod "Müller"-a ukazuje na neke pojedinosti koje ja ne vidim - Edy je bio pravi majstor za šaljive demonstracije.)
Zato mi se čini da je formula "Müller" bila "Misli i djeluj lokalno - pa poštrikaj u globalno!". Logično, kaj ne!
Nije izostalo niti širenje prema jugoistoku Europe - i taj "boom" će trajati sve dok netko od velikih ne veli "basta", te kupi i proguta - jer drugačijeg scenarija nema.
Gospodin Müller će tada, teži za milijarde, možda iz hobija ponovno pogledati u smjeru frizerskog salona - a tamo gdje sada stoji "Müller", doći će druga slova.
Danas, tu na Trgu bana Jelačića, gledam "Müller" u Wassertalovoj palači, na možda najatraktivnijoj lokaciji u centru glavnog grada! Ne ulazim, jer znam što ću vidjeti - sve je to dobro i ima svoje mjesto, "Müller"-u ide, i neka mu i dalje tako ide - ali grč u želucu mi opet javlja: “Alkasalzer molim!”.
Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio ili se nije zainteresirao - kao da se radilo u pomoćnom terenu kluba za šutanje iz treće lige, a ne lokaciji u centru grada!
Ne čudi ako gradski oci, naši gradonačelnicima slični gradonačelnici i njima slični koji se gore međusobno izmjenjuju, nemaju blage veze s idejama i djelom gradonačelnika Josipa Hoffmana i onih iza njega; možda su zaboravili kako je Wassertalova palača objekt pod zaštitom grada; možda ne znaju da je to djelo čovjeka koji je projektirao Katedralu i mirogojske arkade - ali morali su znati da u igri nije niti investicija niti dolazak kapitala; znali su da se radi o čistom ustupanju poslovnog prostora i predaji zgrade na elitnoj lokaciji u gradu u ruke direktora iz susjedne zemlje, koji je predstavnik slovenskog partnera-zastupnika firme Müller; znali su da grad nema ništa od toga izuzev radnih mjesta prodavačica jer sva dobit do zadnje lipe ide za Ljubljanu; morali su pokušati ocijeniti potrebu sklapanja ne-znam-komu-potrebnog ugovora i ako se baš "mora" - zašto ne direktno; morali su ocijeniti i faktor dobrote slovenskog partnera - pa ako to sve jesu, a nisu znali ono što su morali znati - svejedno, samo naivni će povjerovati kako su razlozi bili neki "interesi grada" u jedinom hrvatskom gradu koji se financira iz vlastitog budžeta!
Beskrajna pušiona za one koji su uvjereni da je sklopljen bespotrebni UFO ugovor, kojim je "Müller", po prvi i vjerojatno zadnji put, ušao u samo srce jednog glavnog grada - i to baš u Zagreb, i preko Ljubljane.
(A ako im nešto nije bilo jasno, mogli su upitati Borisa Sakača, bar on im je uvijek pri ruci, što to znači i na čemu se prije tridesetak godina lomilo zube na liniji IBM - poslovni partner u Sloveniji - pa "Intertrade" u Branimirovoj, u okviru vazalnog odnosa, gdje profit od višestruko većeg prometa od onoga slovenskog, ipak ide u Sloveniju, pa na kraju od svega imaš ukupno niš' minus niš' jednako niš'!)
Danas, tu na Trgu bana Jelačića, vidim lokalnog direktora - lokalnog predstavnika slovenskog poslovnog partnera firme "Müller", vidim Slovenca kako za Slovence planira ekspanziju mreže prema Splitu, Rijeci... u malom uredu u potkrovlju Wassertalove palače gdje kroz lukarnu vidiš Katedralu - dok mi grč u želucu opet javlja: “Alkasalzer molim!”. Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio!
Ah, da - i kaj fali našoj NaMi, sunce mu žarko? Ima više, može i mora bolje - a ti nabiješ ruksak!
Dobro je dida rekao: "Ovakvi kakvi jesmo, samo nas još Dalmoši mogu spasiti!"
I zato, tu pred "Müllerom", nekaj u meni viče: "Predajte konačno ovaj Grad zagrebačkim Dalmošima na upravljanje, jer oni cijene, čuvaju i ne među u bubanj ono što je naše - možda još neki ostatak spase!
A ako to Dalmoši ne žele, jerbo im je pun kufer onoga što godinama vide - vratite nam naše dojdeke koji su od prvog dana kada su stigli na kolodvor Grada, znali i cijenili ono kuda su došli - jer i oni će raditi bolje od vas ovakvih kakvi jeste!"
I to nekaj u meni mi usput šapće: "A ti dragi moj, ti nisi čak ni dotepenec. U tvojem rodnom gradu možeš biti stranac, turista - možeš biti i gost ako baš hoćeš - ali, to ionako nikoga ne zanima!"
U “Maloj kavani”
Mala Kavana, 1934.g.
U “Maloj kavani” uz cappuchino ne stiže niti cuker niti šećer, niti konzumni bijeli šećer, u kristalu ili tako nešto slično, čak bih i ono nečije "sladkor" prepoznao - nego Lavazza! Iliti, kako još piše, Express yourself - kao da smo bez toga debili koji se ne znaju izraziti, hvala na komplimentu, "Mala kavano!".
Lavazza i zucchero, jer i za kavu se ovdje, baš tu kod spomen-ploče Antunu Mihanoviću, pjesniku “Horvatske domovine”, veli "Jednu Lavazzu!" - to jednostavno ne ide.
Ovdje mi čak ništa ne ostavljaju za sitna veselja s talijanskim u digičiji - ili se i tu radi o nekakvom novo-pjevanju u stilu "Lijepa mala kavanice, o junačka Lavazzina”?
Gledam prema Trgaču i opet se vraćam u ono "nekada": nekada se tu furalo i parkiralo, parkirali smo na sredini trga, na trotoarima na sjevernoj strani i desno od Gradske kavane... tu smo nakon ponoći radili one zadnje runde prije spavanca - uletiš iz Petrinjske, Jurišićeve ili stare Vlaške, a rijetko iz dvosmjerne Praške jer te tamo u ponoć čeka kamion-cisterna priključen na hidrant, a oko njega šlauhovi poljevača ulica. I ako ne staneš, pa padne neka spika, ravno preko Trgača... izbjegavaš svježe polivene dijelove asfalta i onda najbolje u Ilicu, jer ti baš leži onaj "S" pred "Rukotvorinama"... i jer Meho odavno spava!
"Sada i tu" prekida ono "nekada": ženski glas, došla ženska do stola i pita smije li kod mene sjesti, očekujem li nekoga, jer da je sama i ne voli sama sjediti i piti kavu, a tako joj se pije; velim “Sjednite slobodno, sve je to u redu”. Simpatična ženska, nenametljivo i ugodno je pričala. Veli da je '54-to godište, nije gradsko dijete, tu je dugo, kćerka već dvadeset godina radi kod "Croatie" ... i dok govori, kao da iz nje zrači dobrota.
Gledam velike ruke i prema gore, sve je njegovano - na novcima joj ne fali... i onda smo počeli razgovarati o prosjacima. Veli: "Joj znate, ja svakom dam nešto, ali mi dođe tako grozno kad vidim mladog dečka kako stoji i prosi, pa ga pitam zašto prosiš tu, zar ne možeš raditi, a on veli da je bolestan, a čini mi se tako blijed i mršav, tko zna što ima!?" ... "A jedan je došao na vrata, pa je molio za jesti, ja mu napunim vrećicu s uljem, brašnom, šećerom, tijestom... on nije znao kako da mi se zahvali"; velim: *Čuo sam da pred Konzumima stoje i mole da im se bar nešto kupi!" - dok pritom mislim na djevojčicu jučer u Draškovićevoj; a ona: "Da, priđe ženska i hoće samo novce...onda znam da nije gladna!".
Priča dalje, a ja si mislim kako je baš dobro da nisam otišao u Gradsku.
Kada sam htio platiti, velim: "Ja ću vas sa zadovoljstvom častiti za ovu kavicu”, jer sam mislio kako možda ipak nema za kavu, ali nije pristala - dala je deset kuna i veli: "Sitno sam sve u crkvi dala!".
Taj susret mi je osvježio dan, na Zapadu se to teško može desiti! Ne bi se tamo ženska samo tako sjela i započela razgovor - svatko sjedne za svoj stol i cica-mica, bez Lavazza.
Za susjednim stolom, ženski glas, ženska govori malo kroz nos - ne znam je li i to dio šarma novih: “Pa nije mu ništa navalila, jest da mu je malo ugurala, nije mu to bio neki šok!”; on: “Mora to drugačije!”; ona: ”Da, kao onomad!” Pomislih: "Daj odi Šimpane, ljubim ti oko - nadam se da su i ovi turisti!"
I tako, dok na Jelačić-placu pijuckam Express yourself con zucchero, promatram jednu žensku u vanila mongaču kako gleda u pod i praši dijagonalno preko trga: u lijevoj ruci plastična vrećica, oko vrata taška, srebrni štap u desnoj ruci skroz položen, maše s njim i samo praši naprijed - kao da ima propeler tamo gdje muški imaju guzu, svinuta je pod 45 stupnjeva - baš je pravi brzopokretni upitnik.
Pritom drhti k'o šiba na vjetru, ali fura, žuri - kao da je još cijeli jedan život pred njom... ili barem cijeli dan? Ili više nego i tebi i meni? Nestaje u Radićevoj.
Koliko još ima hitnoga za obaviti u životu - i to baš u Radićevoj? Ili žuri na Kamenita?
Prašila je i odprašila gledajući u pod, dok od ljudi naokolo nitko i ne gleda, ili ne želi vidjeti ono što je bolje ne vidjeti, ili zapravo i nema što vidjeti!
Okreneš glavu i nema je - postala je dio Zagreba koji više ne nalazim!
Dižem se, odlazim, a u prolazu čujem tekst: "Ovaj grâd su ljûdi!"! Mislim: "Štimac - okay", ali ovo "grâd" i "ljûdi" nema s menom blage veze - i onda, kuda to ja spadam?
Jer čak niti na Jelačić placu nema više puno toga za "šarana-ljuskaša"!
Nostalgija?
Nostalgija? Polako!
Da, polako - bar kaj se mene dotikavlje! Zato sada jasno i glasno velim: sve što pišem nisu (purgerska) nostalgična sjećanja, već prije svega poruke na primjerima gdje smo popušili i gdje još uvijek pušimo - jer ja se i dalje borim kako toga ne bi bilo! I sigurno ne za purgerski "kaj" koji siguran stoji, već se na svoj način opirem i borim za sve ono što stoji uz, ispred, iza i prije svega - daleko iznad našeg zagrebačkog "kaj"! Puno je toga ugroženo i prevelika je cijena toga što je ugroženo - čak i za buduća pokoljenja
.
I zbog toga štigam - kužite, kaj ne!
Dakle, ne bi smjelo biti zabune - moja nostalgija je u pozadini i odnosi se na ono što prihvaćam kao dio nepovratne prošlosti, kao što je i moje djetinjstvo. Nema tu povrata, ništa ne nudim i ništa od nikoga ne tražim - samo marljivo bilježim. Bilježim ono možda nevažno i neprimijećeno, bilježim ono za što mislim da mogu kvalitetno nadopuniti - i dajem svoj prilog koliko znam i mogu, svjestan toga da se sve mijenja.
I na kraju, onako sportski:
Najveću nostalgiju kod svih pobudili bi natpisi po Zagrebu "Nekadašnje cijene => 50%"
Da, čak niti na Jelačić placu nema više puno toga... hoću reći, ovdje nema baš ničega što bih kupio - Malaysia Airlines i ispod hrvatska zastava(!) - taman posla, Technics sam odavno izgustirao, Shark mi ionako kupuje supruga koja kod Müllera ne kupuje, Varteks je pod krovom Slovencev s "Müller"-om, Slovenac pod Ljubljanom, Ljubljana pod Ulmom, mi pod svima njima fino po redu kojim su se naredali... a za “Jutarnji”, raritet koji drži naše farbe na Jelačić placu, vrijedi kiosk u mojem kvartu kakav je danas!
Kužite, kaj ne!
Splavnica
Splavnica, 1903.g.
Gledam drvene klupice u tri nivoa sa cvijećem, i skoro mi izleti "Ah!", jer vidim bijele gumbeke, ali u tom trenutku čujem prodavačicu kako veli onom iza nje: “Kontrolja je prošla!”
Htio sam ih kupiti - alji zgubilj sam volju za gumbeke, pa danas ne doljaze u obzir.
Na ćošku Splavnice gledam u natpis “Raiffeisen”-banke. Od prvih dana mojih sjećanja, tu je bila Centralna apoteka. Ona centralna, Gradska - za cijeli grad je uvijek bila tu. Čak i noću, pa ako ti nešto hitno zatreba, usred noći pozvoniš na crveno zvonce, unutra u jednoj osobi i apotekarka i blagajnica - i sve što trebaš dobiješ! Vrag ti ga zna kam' je Centralna nestala - ali negdje u centar mora opet doći!
Prisjećam se jednog čekanca u gužvi od tri reda ispred tri od desetak šaltera, red je čak bio i pred blagajnom; vidim kako Dado i ja konačno dolazimo na red i kako Dado šapće kroz otvor na staklu: “Molim vas uloške!”. I čujem apotekarku koja nakon toga glasno pita: “Kakve uloške želite?”. Bilo nam je jako neugodno, činilo nam se da sva četiri reda gledaju samo u nas.
Dado se je malo zacrvenio i normalnim glasom odgovorio: “ženske uloške, gospođo!”. Sada nam se više nije činilo - sva tri reda su gledala u nas, čak su se i oni u redu kod blagajne okrenuli prema nama! Apotekarka onda: “Mislila sam na veličinu!”; Dado: “A kakvih ima?”; apotekarka: “Malih, srednjih i velikih.”; Dado: “Hoćete li mi onda molim vas objasniti razliku?” - i to je bio mat, a oko nas kihotanje!
Sada se apotekarka zacrvenila, i dok je zbunjena šutjela, Dado je razriješio situaciju u stilu presijecanja Gordijskog čvora: “Dajte mi one vel'ke, ti bar ne buju sam tak' ispali!”.
*****
Sjećanja:
Meho - Respekt bez straha!
Meho 1968.g.
O Mehi je mnogo pisano - ali, u suštini je malo napisano!
Mnogo je toga pisano - od spontanih kratkih sjećanja objavljenih u komentarima uz novinske članke i po internet forumima, do sjećanja onih pravih, profesionalnih purgera od kojih poneki, od vlastite i tuđe nostalgije, onako usput, i malo bolje žive. Da, Nostalgija - pa sve ispadne i lijepo i dobro i korisno!
O Mehi se nije znalo reći mnogo više od "Bio je naš prvi policajac - plesač na zebri!"; "Stajao je na okruglom drvenom postolju... poduzeća su za Novu godinu najviše njemu poklanjala darove!", te jedan, bolji opis: "Njegova je zviždaljka bila tako glasna da su gradski golubovi prhali na sve strane, a on ju je neprestance držao u ustima, sav crven u licu od puhanja" - i to je otprilike sve!
(U nekoliko novinskih članaka je opisu darova posvećena veća pažnja nego Mehi, pa su precizno nabrajani "Kraš"-paketi, flaše šampanjca i vina koji je dobio "Meho - najomiljeniji prometnik u gradu.").
Nitko ga nije opisao, a vjerojatno niti sagledao kao policajca u vremenu koje i kakvo je bilo, nitko ga nije doživio kao čovjeka onakvim kakav je bio... o tome je premalo napisano - i zato ovo Sjećanje o Mehi!
Bio je Ličnost - i to glasna ličnost s jakim muškim "niš' po tiho!" glasom: "Kaj ti tamo čekaš - vozi, vozi!"
Znao je što hoće i to se vidjelo u svakoj situaciji, bio je za pravicu ("jer pravda znači red!"), pa je to radio na svoj - drugačiji način!
Bio je dobar čovjek, ali odlučan - uvijek smo znali da će sve završiti po redu i zakonu, iako istovremeno nismo znali kako, jer do samog kraja nikada nisi znao šali li se ili misli ozbiljno.
Više se pravio strog, nego što je to zaista bio, ali je pritom bio čvrst - tako da smo ga se bojali, a istovremeno nam je bio simpatičan.
Nije volio "njakanje" - ono "Joj, pa nemojte...!" ili "Ja nisam kriv...!", pa onda "malo-sim, malo-tam".
Bio je za nas "strah i trepet", ali u onom pozitivnom smislu.
Imao je dobar rječnik - ali ne znam što bih točno rekao za jezičnu varijantu kojom je govorio, a da mi zbog toga ne udijeli lekciju neki štovani jezikoslovac ili neki samo-pametnjaković ili što je najgore, netko od onih koji su sami sebe prozvali i sada sebe same umilno nazivaju "Mi zagrepčanci", kako ne bi bili dotepenci! Pa zato opisno: bio je to onaj "normalni i svakodnevni građanski hrvatski kakav se u to vrijeme govorio u Zagrebu, obogaćen dodacima koji su bili bliži zagorskom nego bilo čemu drugom".
(S hrvatskim koji se danas čuje u bližoj i daljoj okolici "Mehine zebre" na Jelačić placu, dakle s hrvatskim u onoj njegovoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogaćenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika, Meho nije imao blage veze.)
Nije bio visok - jedva 176, izgledao je "ne vitko", ali u stvari je bio jako nabit i snažan. I nije imao brkove.
(Ovo je za one koji su možda negdje pročitali: "oko dva metra visine" i "Imal je crne brčine".)
Krasio ga je široki osmijeh s često crvenim jagodicama i diskretno pocrvenjelim nosom - jer uvijek se vrlo brzo zajapurio... možda i zbog visokog tlaka - i da na glavi nije imao onu "murja-kapu", oni neupućeni su mogli pomisliti kako mu krvnim žilicama teže kutjevački Pinot.
Kada je imao slobodno, dakle nakon posla, na putu kući ili tek kod kuće, znao je malo popiti - i onda bi se ponekad, samo ponekad, dobro čulo koliko može biti glasan u svojem malom, prilično tamnom stanu, jer je imao prozore samo na jednu stranu, lijevo u prizemlju dvorišta u samom centru grada.
"Meho je imao dvoje djece, sina i kćerku, ali Mehinu djecu se uz njega nije moglo vidjeti, jer je vlastitom odlukom živio bez njih! Isto se odnosi na njihovu majku i kasnije dvije unuke.
Iako je to jedna tužna priča, i danas mislim: možda, možda ipak i možda baš zbog toga - Meho je bio policajac koji je bio dobar prema tuđoj djeci i mladima."
Bio je jako popularan, i to ne samo zbog toga što je radio kao prometnik, već i kao policajac.
Angažirao se oko mladih, i kada god je bila neka frka, prvo pitanje je bilo: "Jel' Meho bio tamo?"
Jer Meho je bio policajac koji tretira mlade na način potpuno drugačiji od načina onih uglavnom ne-naših, "pendrek i pištolj"-brkatih s onim "Dokumenta druže!"
Meho je bio pošten čovjek, i takav je bio njegov odnos prema svima i svemu.
Zbog svega toga, pred Mehom smo imali respekt - onaj pravi Respekt, bez straha!
Nikada ga se nije moglo vidjeti bez uniforme - kao da je čak i spavao u uniformi, a po ljeti - hlače, ona tamna košulja čudne plave boje i kapa. Tu kapu je znao skidati kako bi ohladio tjeme i obrisao znojno čelo - ali nikada na zebri, to je radio na rubu pločnika.
Kod Mehe je čak i skidanje policijske kape bio 'show', uvijek je radio 'show', bez toga kod njega nije išlo!
Nije se znao normalno okrenuti, ispružiti ruke - sve je bilo "malo švung, sitni međukorak pa swing i okret"!
I zaista, "show" je ono prvo, ali ne i jedino, po čemu bismo ga morali pamtiti: "plesao" je na cesti i bio je prvi "prometnik - plesač" na zebri i raskršću!
Da, o Mehi je mnogo pisano i bio je poznat u cijelom gradu - riječ "Meho" je bila je pojam za moju i vjerojatno za još nekoliko generacija.
Zato na ovom mjestu spominjem i one "lokalno"-poznate, koji su isto tako bili generacijski "pojam":
Šantak: Čuvar na Šalati - ulaz u stadion i na bazene, posebno veliki bazen.
Visok, smeđ i mršav, šlampavo stegnute hlače, obično je bio u košulji kratkih rukava.
Bio je pravi "Žbir", i to od onih koji svoj posao obavljaju s posebnim zadovoljstvom - bojali smo ga se kao vraga. Po cijeli dan je bio na Šalati - ništa mu nije promaklo, naročito rupice na kabinama.
Krapf: glavni čuvar na "Ribnjaku", poslije čuvar u Tuškancu - ulaz na igralište Lokomotive.
Visok, svijetlo-smeđa prosijeda kosa, blijedo hrapavo lice, izraziti nos, uredno i jednostavno obučen, često u sivi vuneni, naprijed otvoreni prslučić i svijetlu košulju kratkih rukava.
Bio je "sveprisutan", od nekuda se stvori kada ga najmanje očekuješ, bio je problem, ali ga se nismo bojali jer je bio dobar čovjek (osim ako ga netko razjari, kada odmah grabi neku letvu).
Radio je svoj posao, i ništa mu nismo zamjeravali. U mojem sjećanju ostaje s četiri zvjezdice.
"Kuka": Čuvar parka na Krešiću (i bazena, danas pješčanik), te bazena-fontane na Đamki.
Zelena „lovačka" uniforma s isto takovom kapom, bez lijeve šake umjesto koje je imao kuku.
Posebno ga je zapamtila "plivačko-ronilačka" ekipa Danka "Pište" iz kvarta Vojnovićeva-Stančićeva, od kojih je većina naučila plivati u bazenu-fontani na Đamki - kako bi mogli izroniti sitniš koji su ljudi počeli bacati u fontanu (po ugledu na talijanske fontane).
"Kuka" bi se naglo pojavio sa svojom kukom i sa šibom u desnoj ruci - i onda nije dao van i maltretirao je one u bazenu, sve dok nisu doslovce poplavili od zime u fest mrzloj vodi (oko 11°C).
Priča Pišta da su ih u pravilu spašavali „veliki dečki“ koji bi doslovno otjerali "Kuku" - i još uvijek se ljuti što su pritom bili tretirani kao „dečki iz drugog kvarta“ - jer je onda takva usluga na Đamki naplaćivana.
"Luđak": Lovočuvar i kontrolor ribičkih dozvola na šljunčarama u Rakitju.
Visok, smeđ, rahitični tip, dolazio je iz Samobora na mopedu, gubio je živce na najmanju sitnicu i znali smo da je malo čvrknut. Pričalo se da zna zapucati - nismo u to vjerovali sve dok nije zapucao po nama.
(Spomenuti su samo oni "službeni" - dok je u pogledu onih drugih, Zagreb, kao i svaki drugi grad, imao svojih "likova", bilo poznatih, bilo dragih bilo interesantnih bilo sve to skupa - ili samo egzota, primjerice:
NN, prvi "DJ" koji je s prijenosnim gramofončekom obilazio zagrebačke orgoše gdje je bila čaga; Pitula i Bačv(ic)a na Šalati; "Kinez" iz Kafe, kojeg je "naslijedio" onaj iz "Jumferice" - " Đampfa" i koji je u kineskoj uniformi držao govore - "Mao", malo se zdebljal, al' još uvijek ga ima ... itd.)
