KONCERTI NA ŠALATI

Noge smo malo protegnuli, i to je bilo korak-po-korak u beskrajnog gužvi na pedesetak metara prema malom bazenu. Oko naš gužva, galama... nekako mi je čudno, iako smo i mi radili gužve i galamili. Pamtim i sve prateće zvukove po danu i navečer, od žamora sa svih strana uz onu specifičnu zvučnu kulisu koja šumi u pozadini, brbljanja ispod suncobrana uz cugu ili pljugu, udarca paka, rezanja sličuha po ledu, do pljuska vode nakon skoka s tornja. Slušam glasove, gledam grupice, gledam face, žmirim pa opet slušam, i konačno shvaćam: šaran-ljuskaš je zauvijek izgubljen među babuškama i nikada više neće ugledati dragu obalu!

Naokolo natpisi, reklame, zatvoreni suncobrani - skoro sve je u „Stella Artois“, dok tek tu i tamo poneki „Tuborg“ i „Coca Cola“. Polako mi je zbiljam pun kufer tog „Stella Artois“! 

Kuda god se okreneš, naletiš na to belgijsko pivo koje nam netko prvi prodaje preko nekog drugog s druge strane Velike bare, a mi smo u to valjda uletjeli zato jer zapadno-europske zemlje nisu, dok ex-republike ex-države jesu, pa bumo opet imali još nekaj skupa - kao da nije dosta dvanaest Eurovizijskih bodova koje oni novi po novom za domovinu spremno stalno šalju na istu totalno pogrešnu adresu.

Sve one koji, kao i ex-ex vaši, a ne moji, uvoze ovu nakon Velike bare opet belgijsku pivu, bi trebalo skupa s onima koji to cugaju, nekam fino poslati! 

Najbolje s onim keptenom Kirkom kad‘ veli „Scotty, beam me up!“, bar pet banki natrag, i to ravno u Ilicu pred Pivovaru, pa neka gledaju pivare koji dolaze ujutro na posao sa štrucom kruha i metalnim lončićem  i obujmom pojasa od 150 cm jerbo su pili toplu ili vruću pivu za doručak a hladnu za gablec i jeli kruh uz to; neka gledaju pivarske „platone“ upregnute „Belgijanerima“ i drvenim bačvama natovarenim ljetnim štangama leda, na pivovarskim platonima zavijenim u slamu, i domaćice koje kupuju po četvrt štange i slažu ih u „ajskastne“ za hladiti pivu kupljenu na otvoreno u Pivovari gdje se danas proizvodi „Žuja“ i tome slično, tak' i tak' bez upregnuća “Belgijanera“ pa zato tak' dobro paše bez onih ex-ex i ovdje nečije, a ne moje, nostalgije u smjeru kamo idu hrvatskih nečijih i nikada mojih dvanaest sram vas bilo bodova - a Fil bi rekao „Stanite na to ne s cipelom nego s bagerom“. Haugh!

Ispod znaka Coca-Cole naručujem stereo-cappucino i tonik. Ženska: “Može Schweppes?”, pa rekoh “Može!” i slučaj je riješen onako kao to mi rješavamo. Zato ću umjesto zagrebačkog tonika u zelenoj flašici s bijelom etiketom na kojoj piše “Tonik”, dobiti uvozni tonik koji se puni tu negdje, možda na istom mjestu, ali uz paprenu licencu, u bijeloj flašici sa žutom etiketom na kojoj piše “Schweppes” - i koja izgleda tako europski, jer naš „Tonik“ još nije iz Europe, pa bi samo budala imala nešto protiv toga! I Šviceri!

Jer, na našem mjestu bi oni na toniku odmah napisali “Tonik” i veliko “Made in Croatia”, kao što to doma pišu po svemu, čak i po jajima: “Ovo jaje je snijela švicarska koka!”, a na svim ostalima jednostavno piše zastrašujući tekst: “Strano jaje!”. I makar je strano jaje jeftinije, većina kupuje švicarska jaja, jer znaju da onda švicarskoj kokici i švicarskom seljaku neće biti lošije, a pjetlići k'o i naši pjetlići, pa će uvijek biti švicarskih jaja, možda i za „bio“-izvoz!

I dok to oni marljivo pišu po svemu, od salate, mrkve do kruha i kotleta, pa još ono „bio“, mi smo uz tonik počeli uvoziti sve, od žita do šećerne repe, pa na kraju nećemo znati niti kako se bez licence dolazi do kotleta. 

Problem nije u tome što ću ja sada dobiti “Schweppes”, dapače! Problem je u tome što uz njega više nema i “Tonika”, pa zato stranca, kada zatraži “Schweppes”, nitko ne može upitati: “A ne želite li možda probati pravi zagrebački tonik? Jer odgovor bi bio “Da, baš vam hvala!”.

Pomišljam: „brisarela i kaj te dalje briga - na Šalati je sve to ionako normalno!“, ali se već unaprijed ljutim, jer znam da će i na „Vidikovcu“ u Maksimiru biti isto, pa mi onda kao jedini slijedi Zoološki vrt. Ravno među  majmune - bar ti imaju dovoljno pameti pa se nebum spotaknul niti na “Schweppes” niti na belgijsko-američku i ex-ex zvijezdu-uspješnicu „Artois“.    

A Šalata je promijenila ne samo lice, već i jetra - i zato begam natrag, u ono lijepo!

Vidim kako se penjemo po Šloserovim - to savladavanje štengi je bila jedina stvar koja nam nije pasala: lijepe stube, ograda, odmorišta, stupovi od švedskog kamena i iznad stare lampe, sve oko tebe zeleno i uvijek si u hladu. Stube fino leže, ali prema gore je mili Bože - ako ideš polako, nikad' kraja, a ak' juriš, ne buš' tak' do kraja. Zato sam razvio posebnu tehniku penjanja po Šloserovim i patent poklonio kvartu: „lijevom nogom gore naprijed, pa lijevi dlan na lijevo koljeno i odgurneš“, zatim isto s desnom nogom i rukom - i tempo, uvijek po dvije štenge! To je izvrsno kopalo, malo smiješno izgledaš, ali za čas si gore.

Navečer je moglo biti i kufer situacija, jer su se na odmorištima znali skupiti kojekakvi tipovi koje je bolje zaobići, a nemaš mjesta za to, a kod cura se to moglo desiti i po danu, pa onda Sanja poslije na malom bazenu, još uvijek sva crvena i zadihana, priča: “Stal se pred mene, raširil kaput i pokazal onu stvar... pobegla sam dole i došla preko Rubetićeve:“

Šalata – stadion

Vidim kako se švercamo na hokejašku tekmu, bilo odmah direktno na ulazu ili pored njega, pa onda trk prema štengama odzada, bilo preko, kroz ili pored ograde kod velikog bazena, ili čisto onako, po inspiraciji - jer kod nas na Đamki je stvar časti ne platiti kartu.

Svugdje, od bazena do koncerta, a ponekad i kina, svugdje se švercalo ili upadalo preko ograde ili na neki drugi način - jer većina nije imala love, pa se švercalo!  

Jednostavno - ak' nisi upal, onda se nisi kupal, pa onda zato nogač ili badminton na travi.

Kako bi došli do love za upad tu ili tamo, neki su išli šljakati - skupljali su stari papir i flaše koje su onda prodavali (jedno otkupno mjesto je bilo Boškovićevoj, u podrumu, dvadeset  metara od Draškovićeve) - dofuraju na triciklu, pa onda po kili ili po broju od litre na dalje, i evo love za upad! Furka na triciklu nije baš uvijek prošla bez nezgoda, i to baš na zavojima oko Đamke: Mesko se jednom rastepao s praznim flašama od ulja; Zane se pred apotekom prevrnuo s taktericom (kanta za dvanaest litara farbe) u kojoj je bio bijeli lak, pa je farbe bilo sve do kioska s duhanom, a ja sam se radi prebrze vožnje na istom mjestu prehitio s dvije gajbe Radenske i polupao više ne znam čije flaše, koje sam prevozio iz usluge!

Na Đamki je upad „uvijek prek zida“ postao automatika! Čak i oni koji su mogli platiti kartu su išli preko zida - koja je to fora platiti kartu i uđi sam, pa gdje to ima!?

(Usput: sjećam se kako smo Mirek i ja, dosta godina kasnije, išli gledati Nikolu Plečaša na igralištu Lokomotive u Tuškancu - u onoj rupi kod ulaza smo prvo kupili karte, a onda smo se spentrali i upali preko one „dva metra zida + dva metra žice“ ograde. Đamka-automatika!)

Vidim nas na kupancu - na Šalatu smo išli ili sami, jer su svi tu dolazili, ili u klapi, kako bi bili s onima koji su već došli - za razliku od kupanca na Savi koji je bio obiteljski kupanac i cjelodnevni izlet kada sve moraš ponijeti sa sobom, i zato tegliš cekere po tramvaju.

A ovdje malo „cup-cup“ po Šloserovim, i već si gore, na Šalati! 

Cure su uglavnom išle na mali bazen, tamo je bilo tiho i mirno, a one malo starije su išle na veliki bazen, gdje su se malo kupale, puno sunčale i pritom pod sitno mazile s dečkom, dok su one još starije išle samo kako bi se navlačile dok se sunčaju s nekim frajerom.

A mi smo ih kukali i lukali - najrađe kroz rupice na kabini kada su se presvlačile. Neke su to i znale, pa su fakinke još sve napravile kako bi predstava bila bolja i dulje trajala. No, to je bila iznimka, sve druge su ili pokrile rupicu s nekom krpom, ili su ju pokušavale zaštopati s nekim papirićem. Dečki su pričali kako ima i onih koje galame i lupaju s vratima kako bi se znalo da su unutra, ali ako je to uopće tako bilo, to sigurno nisu bile cure iz našeg kvarta, jer one su znale da mi na njih jako pazimo. 

Nas se mora shvatiti - rupice su nam bile strašno važne, jer to je bilo u vrijeme kada je najbolje što smo imali bila mala, smeđo-bijela fotografija Hedy Lammar, kada gola izlazi iz vode. Ona je bila prva glumica koja se skinula gola (u filmu Ekstaza), sliku nam je donio neki frajer, a kako nije bilo kopirera, slika je išla od jednog do drugog, svaki ju je imao dva dana.

Kod kukanja je naš najveći problem bio čuvar Šantak, tu je bio čak i gori nego kad te lovi kod švercanja. Ukratko, bojali smo ga se kao vraga, a on je sve činio kako bi nas uvjerio da čak i od crnog vraga može biti gori i opasniji. Što se tiče rupica - svaku je pronašao i sljedeći put je više nije bilo (za razliku od onih drvenih kokošinjaca na stupovima na Savskom kupalištu, gdje nije bilo Šantaka, a ionako bi morali imati ekipu stolara koliko se bušilo).    

Moj price/performance indeks je na Šalati bio izvrstan, puno toga jako lijepog sam vidio, a cijena svega je bio jedan ženski prst i par hračaka u oko. Zgodno je bilo i to kad' curi poslije kukanja veliš kako ima predivne rudlice - a ona ti se još nasmiješi! 

Na malom bazenu vidim Mikija (Kodžić), opet moj Miki, ali bez Polar-Solo rolica: svjetlo plava kapica, a dole sunce-mu-žarko-otkud'-mu Speedo kupaljke koje nitko živ nema, i kad' su glavna fora Olimpic Porolastic gačice s bijelom zastavicom! 

Veli: “Škola plivanja Medveščak na malom bazenu, pa zakaj ne - svi znamo plivati, čuka i pol trening i onda gotovo, pa fino ostaneš na bazenu!“. 

Trener je bio Aleksandar Sajfert (poslije olimpijska s Heblom, tatom Šimencom i društvom bez onog d.o.o., dok su gore na velikom bazenu trenirali veći dečki, Lopatny & Co.) koji je skužio s kim ima posla, pa je tak' dobro zrihtal ekipu koja je mislila kako preko treninga na malom bazenu ima gratis upad na veliki bazen! I tu vidim Mikija: one dugačke letve, pa špagica, a ne stiropor, noge su se plivale s drvenim daskama, dok glava stalno nutra - van... k vragu besplatni upad! Ali, zato je Miki 1958.g. na prvenstvu Zagreba u 50m prsno osvojio prvo mjesto, iako je prije nego što je kit rekel “Start”, opal u vodu, pa poslije objašnjava da je to „jer 50m se pliva prema stupićima, ne sa stupića, jerbo sa stupića se pliva stotka, kaj ne!“. 

I usput mi šapne: „Doping-sredstvo Dekstroza, a od hranarine bicikl.“

Na velikom bazenu vidim kako Pikula i Bačva skaču s desetmetarske skakaonice u svim pozama i stilovima - to je uvijek bio show za one s jačim živcima, uvijek smo uživali u njihovoj predstavi, galamili i držali fige onima koji su ih pokušali imitirati. 

Ja sam isto probao! S iskustvom rijetkih skokova s pet-metarske skakaonice, odoh tih par metara prema gore - kad' tamo vrh svijeta! Iznad tebe nebo, a sve drugo duuuuboko dole, ne ufaš se niti gledati, a kamoli ono „udahni pa skoči“! Kuda? Dole? Skok na glavu - svašta, ni za živu glavu! Barem na noge? Ma 'ajde, ionako se bojiš pogledat' oko sebe, a i noge ti drhte od straha. Odmah mi je bilo klaro da me ovaj dio svemira više nikad' ne bu videl, ali kako doći dole? Krećem prema rubu, udahnem, zakoračim i zatvorenih očiju fijuuu - jerbo na Đamki je ponos uvijek jači i od najvećeg straha - pa zato nisam niti nos začepio. 

Skakao je tu i državni prvak u skokovima s onih daski puuuno niže: Bio je nešto stariji, s malim, ali ipak vidljivim šibedahom na glavi, znali smo da ima brdo medalja, ali nitko ga nije niti pogledao - s tak'vim čistim stilom se ne osvajaju medalje pred nama na Šalati  (mislim da se zvao Kralj, isto kao i naš daleko najbolji usno-harmonikaš Branko Kralj, jasno iz kvarta, s početka Palmotićeve). 

A tek po zimi! Vidim nas kako se sličuhamo na pravom ledu, a ne negdje po cesti ili u dvorištu gdje je neko polio vodu po betonu, pa se onda tako sličkaj cijelu zimu.. 

Sličuhe su nam na gvint koji se steže s leptir-ključem - zmontiraš ih na gojzerice ili jake cipele ili ono što imaš - pa ravno na led. Garderobe koja nije nikom trebala nije niti bilo, sve je bilo u stilu: „Kak' si došel', tak' si otišel na led“. Sve one taške, ormarići, navlačenja, oblačenja i specijalno ovo za specijalno ono je došlo poslije nas.

Gojzerice su fest držale nogu, ali sve skupa je ipak bilo dosta klimavo. Ipak, mi smo se i s tim lijepo sličkali po svim mogućim grbama, jer nije bilo niti glatko niti glačeno kao danas - već je bilo u stilu: „Kak' se zmrznulo, tak' imaš!“

     

Na Šalati je već bila i muzika - imali smo muziku iz onih smiješnih zvučnika s još smješnijim zvukom kao iz plehnatog lonca pa još preko telefona, ali svima je bilo lijepo - uostalom, niti prva, niti druga, niti treća...  ploča Koralja nije imala bolji zvuk.

Rasvjeta je štimala i zato se fino vidjelo tko se sve drži za rukice, a tko jako grli odzada. Kako nam ne bi bilo dosadno dok pristojno radimo krugove, uvijek se našlo par bedaka, kao ja, koji su se samo zabubavali u ogradu ili u one koji voze u krugu. Divljali su, padali i pravili gluposti -  samo su se pravili važni, a zapravo se nikada nisu naučili voziti sličuhe.

Tenis nisam igrao, i ne sjećam se nekoga iz kvarta koji je igrao tenis na Šalati. Zato su tu moja sjećanja kratka: onako u prolazu vidim puno starije kako igraju, a ne poznam niti jednog od njih, vidim sebe sa Zokijem kako u sedam ujutro, dok nema nikoga, mašemo s nekakvim smiješnim drvenim reketima i lupamo onih par nekad' bijelih lopti koje imamo - i kraj. 

Na Šalati u mislima: uz koncerte na bini 

Šalata je bila domaćin mnogobrojnih muzičkih događaja, međutim radi kapaciteta i drugih preduvjeta, to su tempi passati, jasno, globalno gledano, jer uvijek će se naći nešto, gdje će Šalata biti „kao skrojena“ za to - makar radi ugođaja pod plavim zagrebačkim nebom. 

Navodim četiri događaja koje pozicioniram kao bitne za segment muzike koji volim, te po muzičkim i scenskim  kriterijima kakove imam, dakle - radi se o osobnoj procijeni koju neću posebno obrazlagati, dapače, „bezobrazno“ konstatiram kako ta četiri događaja imaju ponder od najmanje 80% u odnosu na ono što se na Šalati izredalo do ranih '80-tih.

1.  O nastupu Matta Collinsa allias Karla Metikoša na Šalati je godinama nakon toga pričano, vjerujem da je sve o tome napisano - i dok postoji moja generacija, živjeti će i naša sjećanja na onih nekoliko dana, od dočeka na Zrinjevcu, pa do njegovog nastupa pred nas deset hiljada na Šalati. Zato ću pokušati reći nešto novo, drugačije, ali još uvijek „pametno“, iako već sada znam da mi to vjerojatno neće uspjeti.

Nastup Matta Collinsa je, ne samo u Zagreb, donio po prvi puta praktički sve: postavljen je novi etalon scenskog nastupa plus sve ono što je bilo prvo-prvo i što nam nitko prije njega nije donio i pokazao. Sve ono što smo čuli i vidjeli, ostaje u trajnoj uspomeni.

Na primjer - nitko do sada nije spominjao plakate, prve profesionalne plakate koji su tih dana „osvanuli“ po Zagrebu, da bi do danas ostali iznimka.

(Veliki, višebojni plakati u off-set tehnici (Philips je uz „Slušajući kišu“ izradio nekoliko hiljada primjeraka) - u vrijeme neuglednih plakatića crno-bijelog sito-tiska i šapirografa).   

     

I zato nema smisla isticati bilo koji „detalj“ iz svega onog novog - kao na primjer broj instrumenata i bogatstvo aranžmana (na bini su bili dva bubnjara, klavir, saksofon, vokalni trio „Jeka“, „Koralji“ i još ponetko u pratnji) u vrijeme „ritam gitare kvintnog kruga“ i kada su tzv. VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi, bili u sastavu „tri gitare + bubanj“, dok su klavir i saksofon bile iznimke, Matt Collins je te večeri na Šalati postavio kamen temeljac i rođen je„hrvatski rock“, kako to danas zovemo - ta večer je bila prvi dan buduće povijesti „Rockera '60-tih!

(Usput: do te večeri sam prihvaćao atribute i nazive „električari“ i „bît-bend“, tj. „beat band“, a odbacivao ono „VIS“ (kao da smo varaždinski kišobrani), da bih na bini shvatio kako je to bez veze, jer ono što on pjeva i pri ćemu ga pratimo, je najčišći Rock'n'Roll, R&B, soul... ni sâm ne znam kuda bi to sve danas spadalo!)

Da, tu i tada je ta povijest započela, i nigdje drugdje!  

  

Svi smo bili u transu uz Karla na bini i ispred silne publike na stadionu, i tu danas ne pomažu niti TV-snimke, a kamoli riječi - to se jednostavno moralo doživjeti!

Taj koncert je pokazao ne samo što se može i kako treba, nego je Matt Collins, allias Karlo Metikoš, već na Šalati s vlastitim pjesmama pokrenuo lavinu promjena kod kompozitora, tekstopisaca i aranžera, a koje nisu zaobišle niti za sve muzičare ključna mjesta: muzičke urednike i snimatelje po tonskim studijima. Svima je dao novi, veliki impuls - i Smjer!.

(Usput: to je bilo u vrijeme kada su klavir i saksofon bili rijetka iznimka u sastavu VIS-ova, vokalno-instrumentalnih sastava: klavir („Bijele Strijele“ i Braco Balić „Cobra“, te „Crveni Đavoli“ i Josip „Joka“ Rešetić) i saksofon („Bezimeni“ s „Mutekom“) su bile iznimke. 

Orgulje, odnosno kombo-orgulje, su morale „pričekati“ primjenu poluvodičkih tranzistora, pa su se na zapadnom tržištu pojavile tek 1960.g., da bi se nakon „preteće“ Waltera Neugebaurera i sastava „Mladi“ 1963.g., na našim binama pojavile kasnije, uglavnom „Vox“ ili „Farfisa“: „Roboti“, O'Hara (s Franom Paraćem, jedinim profesorom Muzičke akademije iz naše generacije, u sastavu je do prelaska u „Zlatne Akorde“, pjevala tada nepoznata Josipa Lisac); „Zlatni Akordi“ (na tipkama je odmarao ruke Davor Štern, dok je solo gitaru svirao Vaso Sarapa, pripremajući virtuoznim sviranjem „Narančinog Cvijeta“ buduću profesuru na PMF-u) i možda još po netko. 

Svakako se moraju spomenuti koparski „Kameleoni“, koji su „ispali“ 1966.g., kod kojih je na „Hammond“ orguljama, a nakon toga na „Roland“ i „Korg“, bio Vanja Valić.)

2. Nastup „Vikara“ „The Rockin' Vickers“ je do ranih '80-tih sigurno, a pretpostavljam i do danas, bio najbolji show nekog benda viđen na Šalati, a za mene najbolji scenski nastup koji sam vidio u životu. Tek puno poslije sam mogao shvatiti kako je ono što su nam pokazali bio optimalni mix između divlje-provokativne energije sastava „The Who“ u „The Troggs“-odjeći, kretanja sva tri gitarista u Mick Jaggervalovima i cik-caku... do neumornog skakanja po bini i „lupanjem“ čela o kopču na kariranim hlačama. Izvrsna muzika, a na bini cijelo vrijeme totalna muvana. Priložena slika vara - bili su šareni kao daždevnjaci, s kosom do prsiju.

Svirali su izvrsno, puni sound, čvrsta ritam sekcija i dobar vokal.

(Usput: svojevremeno me je zbunio jedan interview u kojem je bilo govora o njihovim turnejama - Zagreb su pobrkali s nekim drugim gradom, čak i po godini nastupa. 

U svakom slučaju, došli su nam prerano, a budući da ni tada niti poslije nisu imali neki značajniji hit, brzo su nestali u zaboravu - osim kod onih koji su se eventualno još neko vrijeme sjećali „nekakvog cirkusa na bini“)  

3.  Nastup benda The Hollies nam je donio vokal na apsolutnom vrhu - po svemu.

Došli su nam kao prvi „TOP-10“ bend u vrijeme kada smo takve mogli slušati samo na radio „Luxemburgu“, pločama i ponekad na našem radiju. Vrhunski doživljaj!

(Usput: Iako su im snimke izvrsne, ukupni sound i vokali su na Šalati bili puno bolji nego na snimkama. Inače, ta razlika zna ponekad i jako iznenaditi, bilo pozitivno bilo negativno - kao na primjer kod The Walker Brothers i kod našega Duo Hani - kada na bini pjevaju dva glasa, a u studiju jedan snima dva puta.

Uz nastup Hollisa vezana je i jedna moja nezgoda: uđem u garderobu gdje neki tip pika po gitari, naslonjen je na zid, lijeva noga podboltana na zid i na njoj naslonjena đitra. Stanem do njega, i on veli; „Hi, ja sam Graham Nash“, a ja, koji prema slikama očekujem dugu i jako naviklanu kosu, a ova je ravna i kraća, mislim da me neki njihov tehničar zeza, pa zato velim: „A ja sam Allan, iz Hollisa!“. I dok me je začuđeno gledao, na vratima se pojavi već za nastup obučeni kit i veli: „Graham, vrijeme je!“, a Graham meni: „To je Allan“, a Allan priđe do mene i veli: „Hi, ja sam Allan!“. Vjerujem da sam u tom trenutku izgledao kao zadnji idiot.)

4. Nastup Peppina di Capria, koji je vremenski bio prije prethodno navedenih nastupa, nam je uz divan ugođaj donio i etalon profesionalnog razglasa za nekoliko sljedećih godina. 

Šalata je po prvi puta plivala u zvuku do zadnjeg reda na tribinama, po prvi puta smo čuli meke efekte i diskretnu jeku („Koralji“ su nakon toga godinama koristili istovjetni „Meazzi“ razglas), po prvi puta je viđen elektro-bass (onaj klasični, ne bass-gitara), a dokazana nam je trajna vrijednost specifične nichetalijanskog pristupa onom što nosi zapad. 

Pepinno di Capri je, vjerujem, na ljestvici iza Adriana Celentana, Domenica Modugna, a možda i iza našeg Puližana Sergia Endriga, ali budući da navedeni nisu bili na Šalati, a on svoje izvrsno obavio i još nam ponešto ostavio - „e balla il twist“ s Peppinom za Italiju.  

       

To je bilo u vrijeme kada smo svi pjevali i talijanske pjesme (pogotovo ženske) i pri tome nismo radili posebnu razliku između „Il Cuore Matto“ Little Tony-a (i po cesti se čulo ono „Dimmi la verità, la verità”),“Nata per me” ili “Buonasera signorina“ Adriana Celentana, “Guarda che luna” Freda Bongusto ili eto, „Roberte“, „Daniele“ ili "St. Tropez Twist“-a Pepppina di Capria („A St. Tropez, la luna si desta con te, e balla il twist.“) - pa se tu razliku niti danas ne mora neizostavno tražiti. Tu vrijedi ona „svak' ima svoje“ - a  Elvis je na nebu!

(Usput: neki naši bendovi su u to vrijeme imali „specijalce“ samo za talijanski dio repertoirea, primjerice, sastav naših stjegonoša, „Bijele Strijele“ Bracu Balića „Cobru“, zatim „Kristali“ Mirka Kipčića i „Crveni Đavoli“ Jelenka.)

Što se na Šalati nekad nije moglo videti 

Od šetnje ništa - krkljanac. Krkljanac je još u redu, na Šalati je uvijek krkljalo, ali kad vidim tko tu sve sada krklja i kako krklja, grč u želucu mi javlja: “Alkasalzer molim!”. 

Puna Šalata snobova i prosto ne znaš koji su gori - ovi oko tebe ili oni u autima! Toga je i prije bilo, šminka i lova - „obuci, dovezi, donesi, pokaži, ispričaj“, ali ovo sada je „n“-ta dimenzija, nova, zdrava krv očigledno enormnih financijskih mogućnosti. 

Svuda viri “tatina” lova - nema tu niti T-shirta ispod petsto kuna. Lova, auti, a sve golobrado!

Pomislih: “Baš su k'o leptirići! Sam' kaj još ne kure dolare, kak' se priča po gradu!”.

Ni auti ne zaostaju - sve fino, novo, sportsko, kao da si na Salonu automobila u Parizu.

Gledam ovu ergelu koja vrijedi silne milijune u dolarima, tu su i dva Ferraria, jedan do drugog, kaj blizanci, crveni F-355 i crni F-360 Spider, 800 konja i pola mega-franaka na par kvadrata bivšeg „šalatskog brijega“ bez onih penzionerskih listića. 

A kod desnog, kakva hauba, makina je u staklenoj kupoli - bome, i za Šalatu previše!

Nije loše, dečki su vjerojatno sjeli ravno u Ferrari, baš imaju dobre i marljive tateke koji već desetak godina prikupljaju i štede lovu - pa i Ferrari valjda dođe kao obiteljski treći auto.

I opet čujem Fila: „Pa kad se već drpa, onda usput drpaš i za djecu - najbolje je da sve bude u istim rukicama!” A kaj bi rekel Zrno kad' bi još čuo kako na Šalati trešte sevdalinke, neki Šemso i sve ono ostalo u stilu „kamena s ramena“?

Pa zato sada pomišljam na pjesmu, kak' je ono išla „Hiti drvo, pa kamen, a onda željezom“?!

Nas su nekad veselile sitnice, i za to tatek nije morao pokloniti Ferrari. Prisjećam se kako su se, taman u vrijeme kada smo kao klinci „otkrili“ Šalatu, pojavile “japanke” -  natikače od gume i spužve, iz Japana, jer tada ništa nije dolazilo iz Kine, Koreje i sličnih zemalja. 

Te „japanke“ su nam bile nekaj posebno, a nekima su bile vrijedne kao večernja cipela! Osim Kosti, koji prvo skine „japanku“, tresne po glavi i tek onda pita: “Kaj hoćeš?”

Pred onim unutarnjim očima mi prolete naši veliki vozači koji su pobjeđivali na trkama - s autima koji su vrijedili možda manje od felgi na Ferrariu. Osvajali su nagrade s friziranim „Fićekima“, jer izuzev Štroka, za nešto drugo i bolje, u početku nitko nije imao novaca. 

Kako ćeš onda biti najbrži, čak ako u Fiću metneš original Abarth-makinu, kada sve ono ostalo nije predviđeno za takav motor? Pa puca!

Da, s kamena u Ferrari“ u Gradu po kojem se Slavoljub Penkala kao prvi vozio u vlastitom automobilu; u Gradu gdje smo se mi ne-toliko-mlađi-od-ovih-teško-zlatnih jarana još praktički nedavno igrali „Moj auto!“, i u kvartu pod Šalatom gdje je svojevremeno u Bulićevoj, tamo na ćošku u inače praznoj ulici, bio parkiran samo jedan auto - stara “Julka” od Marka Novosela, koji je pjevao po Njemačkoj, pa ga je mogao uvesti.

Vidim i nas male kako si radimo autiće i sanjamo auto na ključ, vidim Meska na triciklu kako vozi prazne flaše da bi zaradio neku sitnu lovu; sjećam se i onih ne tako davnih - direktora koji su bili značajni ljudi, a vozili su „Pezejce“, domaću Fiat-125 varijantu; sjećam se generalnih direktora koje su šoferi vozili u Renaultu 25, sjećam se i Titovog sina koji je na posao do INE odlazio tramvajem... pa glasno velim: “Ovi su se baš grdo natukli love!”.

Habi, koji je izgleda o nečemu sličnom razmišljao, onako kao za sebe, odgovori: “U gradu sam vidio i jedan “Rolce Royce”, ali ovo ovdje je kao u Cannesu, još im samo fale jarboli!”.

Mislim si: „Gdje je Ferrari, tu je i Rolce Royce, sve to ide fino skupa“, a pogled mi pada na jedan T-shirt od ne ispod petsto kuna, i ne znam zašto baš sada pomišljam na ugriznu ranu iz današnje novinske vijesti: „Nesvakidašnji napad: kod kioska se posvađao i obračunao - nanio mu je ugriznu ranu uha i odnio mu četvrtinu uške, a uho mu je operativnim zahvatom vraćeno.“ Ugrizna rana uha iznad T-shirta?

Ovdje na Šalati se uvijek pokazivalo i dokazivalo, ali ovo sada je nešto drugo - stavi dobro svima pred nos sve ono što je tatica tako naglo zaradio! A tatice su se, po ovom što se vidi, natukli love koju su i ova skužirana, super-bogata i skupo-mobilna djeca prestala brojati!

I tu bi, ne samo edukacijski, dobro došlo putovanje s onim keptenom Kirkom koji veli „Scotty, beam me up!“, i to opet pet banki u natrag. Na primjer, na sastanke nekakve Fronte kada su neki ljudi pred svima prisutnima morali iznositi „samokritiku“ zbog buržoaskog i nedovoljno „radničkog“ ponašanja. Jasno, poslije manje „obrade“ na murji - zbog nošenja šešira, ili kravate ili obračanja s „gospodine“ i tome sličnih nepodopština. Za veće „prekršaje“ je ionako slijedio Goli otok, a za najveće - javno strijeljanje! 

Pa nek' mi sada netko sada tu na Šalati veli kako se o tome ne treba ili ne smije pričati! 

I kako se danas, u slobodnoj državi u kojoj se drpaju milijuni, ne smije podsjetiti kako se u vrijeme neposredno nakon rata, u vrijeme Onih bezdušnih, glava gubila radi šverca jednog para ženskih čarapa, da su ljudi strijeljani zbog najmanje „prevare“ i da su plakati s imenima visili po Gradu!? 

Zato „Da, Scotty“ pred ovom ergelom nagle financijske moći, „Beam us up!“ pred plakat iz 1947.g. prema kojem je strijeljan jedan „crnoberzijanac“ - ustvari, trgovac tekstilom, koji je imao trgovinu gdje je i danas tekstil na uglu ulice X i ulice Y, a koji je tada u svojoj bivšoj trgovini još uvijek bio poslovođa, i kojem su oni „drugovi“ našli 3 (tri!) metra štofa za odijelo ispod pulta - i nakon toga po kratkom postupku! 

Da bi, navodno, na Šalati neki čak palili cigarete s dolarima - jer to mogu, pa im je „in“!

U vrijeme crvenih poslije Onih bezdušnih, bilo je mnogo onih koji su imali dosta više - “veliki tata” je vozio veliki auto, ali srednje kategorije, a “tatin sin” nešto slično. I tada je postojao “Ferrari”, ali ne u Zagrebu već tek u Trstu - i to još s klincima za volanom. 

Jerbo, vrijeme crvenih nije bilo Vrijeme Velikih Lopova.

Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Toliko mladih ljudi, čitav jedan grad!”. 

Mislim si, kako se po broju “tatine djece” na Šalati može zaključiti da je broj novopečenih bogataša prosto beskonačan! 

U vrijeme crvenih nije bilo milijunaša, a broj “tatine djece” s nekakvim privilegijama je bio ograničen na djecu narodnih heroja i političkih prvaka. Računica je bila kratka: uz djecu narodnih heroja piši Nino Maraković i Goran Štrok, dodaj stotku za sve ostale, oduzmi Vladu, sina Vladimira Bakarića, koji je iskreno odbijao svaku privilegiju, oduzmi jednog Mišu, sina Josipa Broza, koji šljaka za kruh svoj svagdašnji - i točka. Rezultat je konačno-mali broj! Išlo im je lakše i bilo im je bolje, ali ništa se tu posebno nije desilo, nikome nije zbog toga nešto manje bilo, nije zemlja osiromašena i nitko nije ubirao harač kao u Vrijeme Velikih Lopova - samo uđi u prvi dućan i već su ti u džepu - sve su zgrabili, od štekera do riblje konzerve!

Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Nije to dobro, mnogo ih se na brzinu obogatilo!”. Mislim si: crveni su na tanku slamčicu sisali dugo i polako, a kada bi krupniji nešto zgrabio, to je učinio kao morski pas, tako da se i sitna riba mogla najesti. Ovi novi su kao piranje - oglođu do golih kostiju!

Crveni su znali da imaju vremena, pa su si polako zobali i kljucali. Radili su to po zakonima koje su sami napisali, pa ih nisu mogli jako nepošteno zaobilaziti, ili ne dao im Marx, gaziti. Nije tu bilo posebnih lopovluka, presedana i žurbe: uđeš u nečiju kučicu, a na kraju ispadne dobro opremljena i čuvana viletina; onda nešto na moru i nešto na bregu; imaš auto sa šoferom, a samo za sebe po članu obitelji nešto standardno, neupadljivo i bez šofera; primaš punu plaću na jednom mjestu i dvadeset onih “sve po jednu sedminu radnog vremena”; putuješ po svijetu, živiš super, čak nemaš troškova kao drugi smrtnici; polako skupljaš umjetnine i starine; dinarski i devizni računi rastu, a i čarapa je sve deblja - ali na kraju, kada sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - sve to nije malo, dapače, ali još uvijek nisi milijunaš! A kada se malo potrudiš i sve takve zbrojiš - vidi vraga, ni frtalj Kinta-Kulte!

Veliki Lopovi su znali da nemaju puno vremena, pa su baš na sve navalili kao morski psi s apetitom piranje: “meni špeceraji”, “tebi nabavka za vojsku”, “meni tvornica”, “ti danas nisi bio dobar, zato tebi samo komad otočića s lukom i potočićem”, “meni brodogradilište”, “tebi novinska kuća” - a kad sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - vidi vraga, pa Hrvatska je bar po tome bila bogata zemlja! 

Znači, ipak je radni narod nešto stvorio, ipak to komunisti nisu pokrali - malo su mijenjali vlasnike, sebi su svega i svašta priuštili, ali je na kraju sve ipak ostalo tu - Hrvatska nije bila na prosjačkom štapu! 

Zato opet glasno velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi opet, onako, kao za sebe: “Da, baš su se natukli love!”

Sad se još trebamo izvući s ovih dvjesto metara brisanog prostora gdje te svako malo gađaju Šemso & Co. kad' zaori ono njima pravo, a meni žao zvučnika. Sve je puno onih-ne-mojih, zapraf nemam ništa protiv - ali zašto su se svi drugi negdje posakrivali? 

Pa se opet sjetih usamljenog šarana-ljuskaša, koji je u nekad šaranskoj vodi sada okružen babuškama - i sigurno im ne može reći:”'Ojte mi svi lepo tam' otkam' ste i došli!”.

Zato se treba izvući iz gužvanjca u kojem pola mlade i onih njima ne mislim na Hercegovinu sličnih, piči nervozno po gasu, kao da će netko svaki čas dignuti crno-bijelu zastavicu za početak trke niz Rubetićevu, ako treba, sve do obilaznice oko grada - jer u Zagrebu se mora ostati. Baš su sve zaštopali! 

Mislim si: „Pa i logično je da su zaštopali, jer netko je želio dvjesto obitelji koje iz srednjeg vijeka snažno vuku naprijed - ali ni vrag da sada ima i dvjesto “Ferraria”!?” 

Velim: “Nekaj me je grdo piknulo, kaj već ima komaraca?”, a Habi, opet onako kao za sebe: “Njih se s malo “Autana” čovjek bar može riješiti!”.

KUPANAC NA SAVSKOM KUPALIŠTU

U bazenu na Đamki se nikad nismo kupali, jerbo takvu svinjariju rade samo dečki koji nisu iz našeg kvarta! Što se tiče kupanca, nama je Šalata bila favorit - prvo izroniš lovu za upad u bazenu na Đamki i onda do Šloserovih, pa gore na Šalatu. Ako ti je radi love iz bazena murjak za petama, onda trčiš do Šloserovih, a ako je jadnik na biciklu, onda ne ideš po cesti do Šloserovih, već preskočiš živicu, pretrčiš travnjak, opet preskočiš živicu, zavineš preko ceste lijevo iza ugla, pa nakon tristo metara prozujiš kroz Ratkić, dođeš sav krepan do Rubetićeve, pa onda još gore na Šalatu. 

Šalata je naša Azurna obala - to je život! Zezaš se, uživaš jer tu uvijek ima ženski!

Ipak, zbog ženskih, daleko najbolji kupanac je na Savskom kupalištu. Tamo je gradski mravinjak - nikad' ne znaš na što ćeš sve naletiti, uvijek se doživi nešto jako uzbudljivo, a osim toga - nigdje na svijetu se tako dobro ne mogu kukati ženske dok se presvlače i dok se gole sunčaju! 

To je ono što Šalati jako fali - kabine su tak' zaribane, da nigde nemreš zbušit' rupu kak' bi nekaj praf videl. Pa još onaj stari, pravi, originalni Šandar Šantak - taman prosvrdlaš, a on opet pokrpa. Uporno obilazi i samo krpa!

Staro Gradsko kupalište na Savi

Na Savskom kupalištu te sve čeka gotovo - sam se moraš narihtat na pravu rupu i predstava počinje! Tu ni bataljun Šantaka ne bi niš mogel - kak' možeš krpat zidove, kad' ih zapraf ni nema!? Sve je to samo rupa do rupe, kaj da su pijanci s mitraljezima izrešetali švicarski sir.

A tek “Babinjak”!  

Danas je pravi dan za sunčanje na “Babinjaku”, pa zato idemo na kupanac, i to pola Đamke, onak' čoporativno. Vrućina je i svima paše furka u otvorenoj prikolici četrnaestice - nema vrata, nema prozora, nema pleha oko tebe, pa te vjetrić fino hladi dok ti sjediš i klafraš.

Tu je i Joso iz Zvonimirove, četiri člana familije s deset cekera ide na cjelodnevni izlet. 

Joso šuti - on uvijek ili čkomi ili zmisli neku pjesmicu koju onda glasno peva – sve dok ga ne čuje onaj na čiji račun je sklepana, i onda mora begati - svi smo mi zbog nečeg furt begali. Danas bu sigurno peval nekaj o golačima, pa bu spet begal!

Drago mi je da je Joso tu. To znaći da danas neću morati cijeli dan piti vodu, jer njegova mama napravi  perfektnu limunadu, a svaki put ponesu barem četiri litre. A možda nam i kupi sladoled!  

Joso i dalje šuti, ko' bog komponira, dok njegovi veselo brbljaju... ali mi zato društvance na klupama preko puta, isto su s cekerima, polako ide na živce! Sam'  jamraju: te tramvaj cuka i drvene stolice žuljaju, pa sve je teško za nositi, a mora se jerbo na kupalištu nemreš kupiti kak' bi mogel fino papati – fučkaj ih, pa zakaj su uopće krenuli!?

Na kraju Savske su dva kupališta. S desne strane Savskog mosta je veliko “Gradsko kupalište”, a dole s lijeve strane, odmah ispod mosta je četiri-pet puta manje “Gospodaričevo” kupalište. Naravno, mi idemo desno, jer lijevo je skupo, a desno je “Babinjak”s golim ženskama - čak i avioni vole iznad njega nisko letiti! 

Odmah s tramvaja jurimo do drvenih kabina gdje ćemo se danas jako dugo i puno puta presvlačiti - uostalom, kabinu smo samo zbog toga i platili! Inače, ulaz na kupalište je besplatan, dok se ormarići i kabine posebno naplaćuju. Do kabina se dolazi preko drvenih štengi koje vode na platformu od dasaka s terasom, tuševima i prolazima prema redovima kabina. Ta drvena konstrukcija je pravi mali grad, onako dignut na stupovima i kabine gore, zgleda kaj kokošinjac. Naprijed je promenada s onima koji se sunčaju naslonjeni na ogradu kak' bi gledali ženske, a odzada su kabine s onima koji se ne sunčaju, jer su naslonjeni na rupicu. Najinteresantnije je kad neka zgodna ženska uđe u kabinu pored prazne kabine: fino uletiš u praznu kabinu, a poslije još i znaš kome pripada ono što si vidio! To je baš sada slučaj, ali na vratima kabine se sudaram s Grgom i Zaneom, a i Zrno se odjednom odnekud stvorio - sav se trese i veli: “Kaj žekate, upadaj!”

Tu se uvijek gledalo, tko zna koliko generacija je tu bušilo i gledalo!?

Čak i cure gledaju! 

I tak dobro zgledaju - sve nose domaće kreacije, ručni rad, a ne „Made in China, Dubrava“. Najveća fora su mi one s ručno izrađenim gaćicama. 

Čak i binde su ručni rad: girtli s gumbićima, ispod binde od flanela koje su poslije prane, kuhane i peglane - sve fino ručno, jer još nema uložaka, tampona, čepića i sveg' onog' za naše „mini-do-maxi“ pa s flasterom ili bez flastera, a razlog je vječno isti, pa zato fino operi i s tim na štrik negde gde se ne vidi, najbolje u badecimer. 

Jer to nisu davale vešaricama iz Šestina i Gračana, sam' bi još to trebalo! Jer one bi binde tukle i rifljale na potoku, s lugom od loja umjesto deterdženta, a onda kuhale u lužini, nekom vragu od sapuna i pepela plus ljuske od jaja kao bijelilo, pa onda ispirale na potoku, posušile na zraku i suncu, pa zamotale u plahtu, jer košara je za vrhnje na onu mjericu od cinka, bijeli sir zamotan u u gazu i jaja onako-jedno-na-drugo, a ziher ne za  binde. Zato bi posle s buntom od plahte na glavi pozvonile na vrata i rekle: „Evo binde koja tak' fino miriši!“. Konačno.

Nakon završetka prve predstave, jurimo odzada do “Babinjaka” - bez toga nejde, vječito smo tam' trčali! “Babinjak” je ograđeno sunčalište, i to samo za ženske! Kao veliko dvorište koje je ograđeno sa svih strana, ograda sva u rupama kao sito, a unutra leže gole ženske i sunčaju se kao u solariju. To je „in“ radi izgleda i zdravlja, a dobro je i za kožu - niti ih je bilo niti je itko brinuo oko kojekakvih zračenja. 

Mesko veli da one fine ženske idu na more ili se sunčaju negde doma, ali meni je vuršt - gola mačka je gola mačka. Zato je i Joso došao - mama ga je prije pitala: „Josipe, jel'  ti znaš da je to grijeh?“, a on opet šuti, i onda ode, jer Babinjak djeluje kao magnet čak do onih s kraja Zvonimirove.

Ženske moraju platiti kartu kako ih nitko ne bi gledao dok se gole sunčaju, a mi nismo ništa morali platiti za gledanje, jer je ograda sva izrešetana i puna rupa. Uvijek smo ih kukali kroz te rupe, a ako smo dobili loše mjesto s malom rupom, onda smo svrdlali i radili rupčage na mjestima gdje je u daski bio čep u centru godova. Malo svrdlaš, mrdaš, guraš - onda dobro lupiš i čep izleti van. Nakon toga se sve tako dobro vid'lo, da smo cure i tete čak mogli detaljno uspoređivati, ocjenjivati i raditi rangliste za “najbolje cice”, “visibaba” i “zlatni muf”. 

Na Savi nema niti onog Šandara Šantaka sa Šalate, tako da je svrdlanje i kukanje potpuno bezopasno. Oni stariji bi nas ponekad potjerali, ali nas nisu natjeravali, jer su ostajali kao zalijepljeni uz naše rupice. Kabine su već nešto drugo, ali tu smo zato imali posebne tehnike kukanja, kako u oko ne bi uletio ženski prst, hračak ili nešto gore. 

Vrijeme je super, pa na “Babinjaku” ima puno ženski - bolje nemre biti! Gužva je i na našoj strani ograde, jer se svi zadržavaju dulje nego obično. Kad smo se dosta nagledali, trčimo na kratki kupanac - samo ćemo se bućnuti i onda što prije natrag.

Savski bazen je skela privezana uz obalu, s dijelom za sunčanje i s dva bazena koji imaju dno od dasaka. Prvi, sasvim plitki bazen je za djecu, a drugi, nešto veći i malo dublji je za odrasle. S vanjske strane skele su se kupali samo oni jači i hrabriji - spuštali su se niz vodu kada struja nije jaka, jer inače, pogotovo poslije kiša, struja je znala strašno nositi.

Danas ću se radi dečki kupati u bazenu, ali inače se najviše volim kupati kod štrika: uz rub obale je potegnut štrik, pa siđeš po stepenicama, spustiš se niz struju do kraja štrika i onda van, pa opet isto. To je dolazilo u obzir samo kad je voda niska, ali i to je proba hrabrosti.

    

Jedan za drugim smo se zaletili po skliskim daskama i u bazen skačemo na noge. Sava je čista, ali dno se ne vidi i nikad ne znaš na čemu si - jedanput stojiš kad uđeš unutra, a drugi put se možeš utopiti. Zato, za svaki slučaj ne skačemo na glavu - pogotovo otkada smo Zrna navukli da skoči u plićak od pola metra. Tada smo svi čučali u vodi do grla i mahali mu, a on je onda iz zaleta skočio picigina točno među nas. Prvo nam je bilo smiješno kada se nabio i napravio svijeću, a nakon toga nam je bilo žao kad smo vidjeli kako se njegove noge, kao kosi toranj u Pizzi, polako ruše u vodu. Od tada ovdje skačemo samo na noge - skok, kraulom nizvodno, izlazak na drugoj strani bazena i trčanje pod tuš. 

Nakon toga slijedi brzo sušenje na onim grdim daskama - kao da je netko okrenuo ladicu naopačke, pa onda malo zezancije na onim vojničkim ljuljačkama ili onima na vagu, jer smo opet zaboravili loptu, i nakon toga jurimo do ograde “Babinjaka” - tko zna što ćemo još sve doživjeti danas na kupancu!

Cico, “C”, Karlo Metikoš alias Matt Collins

 Došao je kao kralj, Zagreb ga je dočekao kao svog kralja, a on se odužio sa svim svojim talentom.

Pjevao je crnce - dok su se drugi čudili zašto on to radi; otišao je do Chuck Berrya, Fats Domina, Jery Lee Lewisa i drugih - da bi vidio kako oni rade, vratio se uz “Ritam kiše” i mnogo drugih lijepih stvari - da i mi vidimo ono najbolje što muzika publici pruža.

Vratio nam je “Gupca” u operi - dok je hrvatsko proljeće bilo tako hladno, a Onoj koju voli, napisao je opuse pjesama - kako bismo i mi imali naših, uvijek vrijednih stvari. 

Uvijek je bio mnogo godina naprijed!

Pružio je mnogo svakome koga je sreo i uvijek je sve znao reći - sve su to bile one prave stvari. 

Obožavao je i cijenio osobu koja njega još uvijek obožava - kao i svi oni koji su imali sreću da ga upoznaju ili budu njegovi prijatelji.

A mi “Koralji” - mi smo imali čast i sreću da smo Karla upoznali, da smo s njim u muzici proveli nezaboravne dane, da smo s Karlom snimili nekoliko ploča i da smo ga pratili na njegovih prvih tridesetak koncerata nakon njegovog povratka iz Pariza.

“Idemo, “move” - kaj je sad na redu?”, rekao bi Karlo sada!

“Jedino važno u životu su tragovi ljubavi koje ostavljamo na odlasku!”

PODNO ŠALATSKOG BRIJEGA

Zagreb je niknuo ispod dva brežuljka, između kojih je tekao potok Medveščak: na onom zapadnom je starogradska jezgra Gradec - Grič, a na istočnom brežuljku je biskupski Kaptol s Katedralom.

U to vrijeme kada je ugarski kralj Ladislav 1094.g. osnovao Zagrebačku biskupiju, ispod biskupskog Kaptola je već postojalo naselje obrtnika i trgovaca, nastalo iz prastarog naselja, koje je od 8. stoljeća bilo nastanjeno Vlasima, tako da je po njima dobilo ime Vlaška ves. 

To ime je ostalo stoljećima, usprkos tomu što se struktura stanovništva promijenila - vjerojatno zbog toga, jer je naselje u 13. stoljeću bilo priključeno zagrebačkoj biskupiji, te s posebnim statusom upisano u knjige, pod imenom Vlaška ves.

Današnja Vlaška ulica je nastala iz nekadašnje glavne ulice Vlaške vesi.

Između Kaptola i šalatskog brijega, odnosno svojim gornjim dijelom ispod zidina oko Katedrale, a donjim dijelom sjeverno od Vlaške vesi, nekada su bili biskupski ribnjaci.

S isušivanjem ribnjaka i uređivanjem parka je započeto 1830.g., i na tom mjestu je nastao današnji park „Ribnjak“.

Na brijegu iznad biskupskih ribnjaka su stanovnici Vlaške vesi stoljećima imali povrtnjake u kojima su uzgajali salatu, pa je zato brijeg bio nazivan „šalatski brijeg“ - sve do 1914.g., kada je dobio svoje konačno ime „Šalata“.

Nakon toga, na Šalati je:

1914. izgrađena Zemaljska bolnica. Zagreb je tada imao približno 83 000 stanovnika.

1928. započela izgradnja Šalate kao teniskog parka. Dobrovoljnim prilozima i prilozima članova Akademskog teniskog kluba izgrađena su teniska igrališta, mali bazen i klupski dom. 

1930. održavano prvo tenisko takmičenje

1961. otvoreno prvo klizalište s umjetnim ledom u Zagrebu 

1961. osnovan Klub hokeja na ledu Medveščak (KHL Medveščak). 

1961. osnovan Klizačko-koturaljkaški klub Medveščak, najstariji hrvatski klizački i koturaljkaški klub.

1929. godine je između Vlaške i Martićeve izgrađen velik stambeni blok, koji je do gradnje velikih stambenih zgrada početkom '60-tih u Novom Zagrebu, bio najveći u Zagrebu.

1936. na Šalati se na izgrađuje stadion za oko 5000 gledatelja.

Potok Medveščak je 1930. nadsvođen. Godinu dana nakon toga, ZET polaže dvosmjerne tramvajske tračnice po liniji nadsvođenog korita, čime završava i stavlja u promet tramvajsku prugu od Ribnjaka preko Medveščaka prema Gupčevoj zvijezdi, odnosno Mirogoju.

(Po toj pruzi, sve do Okrugljaka, bi tradicionalno i zauvijek „morao“ voziti tramvaj broj 14, dok su broj 8, koji ne vozi subotom, i noćni 33 samo dobro-došle linije!).

  

Ulica Medveščak - danas

Puštanjem u promet te pruge, ukinuta je pruga preko Kaptola i kroz Novu ves. Nakon toga je uslijedilo preusmjeravanje potoka Medveščak u novo korito s početkom pored Ribnjaka, te zatrpavanje starog korita u današnjoj Tkalčićevoj, koja se do 1913.g. zvala Potok.

Time je Potok mlinova i pralja pretvoren u gradsku ulicu obrtnika, pajzla, a bome i seksa u lege artis javnim kućama - iz koje je nastala naša „Tkalča“, onakva kakvu je danas znamo. 

(Ipak, M.J. Zagorka je to drugačije komentirala: šteta da je Tkalčićeva zasipana!).

Potok Medveščak, je ušao u povijest prvenstveno zbog oštrih sukoba oko gradnje mlinova i korištenja potoka na dijelu između Gradeca i Kaptola - a možda čak i zaslugom Zagorkine „Tajne Krvavog mosta“, koju su sve generacije čitale. Međutim, pritom se zaboravlja kako su sukobi prestali još davne 1392.g. kada je mirovnim sporazumom utvrđeno tko i gdje smije graditi mlinove na potoku Medveščak. I dalje se više spominje i pamti „Krvavi most“, nego potok kao neizostavni dio bogate povijesti razvoja grada Zagreba - od mlinova i srednjovjekovnog kupališta, iza kojih su slijedile majstorske radionice, manufakture (suknara oko 1750.g., a poslije radionice papira, turpija, peći, cigara itd.), pilane i prva tvornica za preradu kože - do vodovoda i kanalizacije, odnosno odvoda otpadnih voda.

Naime, najstariji zagrebački mlinovi su bili baš na potoku Medveščaku. Zagreb bi danas bio Grad Mlinova, da su ostali svi oni mlinovi koji su bili na Potoku, u Novoj vesi, na Ksaveru, iznad Ksavera, Črnomercu, Mikulićima, posebno na Miroševcu pojačanom brojnih pritokama u gornjim dijelovima Medvednice, na Bliznecu i Mrzlaku, u Gornjoj Dubravi na Trnavi (na kojoj je biskupski mlin spomenut još 1201.g. u jednoj ispravi kralja Emerika), u Gornjem Stenjevcu itd. Iz zapisa je poznato da je 1835.g. i na Savi postojao jedan mlin.

Mlinova je bilo po svim obroncima, jer Zagrebačka gora - Medvednica, obiluje izvorima, općenito skromnog kapaciteta, ali su zato mnogobrojni i stvaraju mnogo potoka i potočića sa slivom kroz sam grad prema rijeci Savi: Vrabeščak u koji utječe Mikulić, te Markovec i Dolje sa Stenjevcem, Kustošak, Črnomerec, Kuniščak, Medveščak, Kraljevac, Zelengaj i Jelenovac, Bliznec, Štefanovac s Markuševcem, Miroševec s Ribnjakom, Jelovčinom, Suhodolom, Trnavom, Bidrovcem i Vidovcem, Čučerje, Goranec, Srednjak, Vukovdol i Kašina. 

Glavnina ih izvire u pošumljenim područjima iznad 750 n/m, i danas su manjim dijelom uključeni u gradsku vodoopskrbu. Vodoopskrbe sljemenske zone imaju prosječno raspoloživu količinu vode od oko 18 litara na sekundu.

Najstariji zapis o zagrebačkim mlinovima je isprava iz 1257. godine, kojom zagrebački kanonik Petar poklanja cistercitskom samostanu (samostan je u blizini crkve Svete Marije, a redovnici su bili u posjedu samostana i crkve) tri mlina na kanalu zvanom Pretoka, u blizini Pisanog mosta (kasnije nazvanim Krvavi most).

Potkraj 14-tog stoljeća su kod Popova turna i kod Pisanog mosta zabilježena po dva mlina, te na Potoku šest mlinova.

Pretoke ili Preloge su bili posebni kanali prokopani radi mlinova, kako bi se povećao pad vode. Naime, potok Medveščak, nekoć zvan Crikvenik ili Medvednica, je u Šestinskoj dolini i kod Okrugljaka mogao tjerati mlinove, ali je u nizinskom dijelu korito bilo nisko i zato su građeni kanali. 

Medveščakov kanal Pretoka je bio prokopan podno Okrugljaka, tekao je Ksaverskom dolinom do mlina kod nekadašnjeg novoveškog groblja, gdje je nakon slapa Gračanec tekao starim koritom Medveščaka zvanim Matičina, a Medveščak kanalom na novoveške mlinove, da bi se opet spojili kod Popova turna, da bi se odmah opet razdvojili, pa je Matičina tekla ulicom Potok (današnjom Tkalčićevom), a Pretokakanalom iznad Matičine do Pisanog mosta (kasnije Krvavog mosta), od kuda su sjedinjene tekle prema Savi - sve dok gradski oci nisu donijeli odluku o preusmjeravanju potoka Medveščak, nakon čega je korito u ulici Potok zasuto. Prethodno otkupljeni mlinovi su zatvoreni i s vremenom su nestali.

Naime, krajem prošlog stoljeća je odlučeno da se gradski mlinovi otkupe, prvenstveno zbog uspostavljanja kanalizacijske mreže, pa je započeto s otkupljivanjem i zatvaranjem gradskih mlinova - i to je rezultiralo procvatom obrtničkog mlinarstva izvan grada. 

Zasipanje Tkalčićeve je istovremeno značilo i nestanak zadnjih mlinova u samom gradu.

Potok Medveščak i njegovi mlinovi su, nakon što su se pred kraj 18-stoljeća počeli javljati obrtnički mlinovi, dali i nazive naseljima uz njegovu obalu: „Mlinovi“ od Šestina do Ksavera, i „Mlinarska cesta“ od Ksavera do Gupčeve zvijezde. Mlinari su početkom 19-stoljeća osnovali svoj ceh, u kojem ih je bilo preko trideset.  

(Usput: Kada pomislim na masu i snagu bujice potoka Medveščak u kanalu ispod Račkoga, jasno mi je koliko je potok nekad bio važan za pogon zagrebačkih mlinova, i ne čudi me da se nekad jako strahovalo od njegovih poplava. Sjećam se i najveće poplave u Zagrebu, kada je Sava prodrla po Savskoj skroz do Studentskog centra, ali se ne sjećam da su spominjane ljudske žrtve - i što sada reći za divlja razlivanja potoka Medveščak i poplave koje su odnosile ljudske živote, 1651.g. je potok odnio čak 52 života!).   

Mlinovi su nam ostavili i kamenolome iz kojih se na podnožju Medvednice vadio kamen za mlinske žrvnjeve, u Bizeku, Dolju, Stenjevcu i drugdje, a postoje i tragovi iz prethistorijskih vremena, koji ukazuju na klesanja mlinskog kamena (kao i na ribolov u potoku Medveščak).

Prvo zagrebačko javno kupalište spominje se već od 1291. godine, kao zidano kupalište s grijanom vodom iz potoka Medveščaka - dakle, to je bilo i prvo zimsko kupalište. Bilo je u današnjoj Tkalči, ispod crkve Svete Marije, pripadalo je redovnicima koji su posjedovali crkvu, i koji su kupalište dali nekome u najam, a za uzvrat su imali pravo na kupanje u toploj vodi, na brijanje svaki drugi tjedan, i na puštanje krvi četiri puta na godinu. Time je naš grad, na žalost neprimijećeno, postao preteća outsourcinga! 

Budući da naši stari nisu delali za čavle, iznajmitelj je naplaćivao upad i usluge: „malo puštanje krvi je koštalo 4 bečka denara, veliko 2 solda, a "Šrefanje" s pet pijavica koštalo je 1 bečki denar.“ Ženske nisu spominjane. Kupalištu se gubi trag početkom 16.-tog stoljeća.    

Prvi zagrebački vodovod je izgrađen 1977.g. na potezu od Kraljičinog zdenca do crkve na Ksaveru, tako da naš današnji vodovod ima porijeklo na početku doline potoka Medveščak.

Isto se odnosi i na kanalizaciju: naime, potok Medveščak izvire iznad Kraljičinog zdenca, da bi nakon brane kod Šestinskog lagvića, na Mihaljevcu „prihvatio“ potoke Ribnjak i Pusti dol, i započeo svoj dugi put betonskim, a već od Ksavera podzemnim nadsvođenim kanalima sve do Kozari Boka, neposredno prije ušća u Savu kod sela Struge na Žitnjaku. Prije toga prolazi kroz glavni gradski pročistač na Čulinečkoj cesti. 

Kanalizacija doline potoka Medveščak omogućila je i izgradnju jedinstvene zagrebačke kanalizacijske mreže. Naime, nakon što je 1892. godine napravljen odvodni kanal na Žitnjaku sa ušćem u Savi, uslijedili su južni gradski kanal koji je bio paralelan sa željezničkim nasipom od Jukićeve do Branimirove, te sjeverni u Ilici. Nadsvođeni kanal u ulici Medveščak i preusmjeravanje potoka Medveščak u novo korito iznad Ribnjaka, omogućili su izvedbu gradskog dijagonalnog kanala od Okrugljaka do Žitnjaka, čime su početkom '30-tih godina prošlog stoljeća bili ostvareni uvjeti za stvaranje jedinstvene kanalizacijske mreže. 

Trenutačni rezultat: više od 1'500 km kanala i odvodnih cijevi.

Nakon ulice Medveščak, dijagonalni kanal ide dalje ispod ulice Ribnjak, nakon toga ispod Račkoga i Đamke dolazi do Krešića, da bi u uglu iza tržnice, na mjestu gdje je prije bila tvornica ulja (tvornica je promijenila par imena, mi smo rekli ili „uljara“ ili „Zvijezda“, svejedno - to ulje je uvijek jako i dugo smrdilo), a gdje su sada četiri špure produljene Branimirove ulice, prošao ispod željezničkog nasipa i nastavio s druge strane po liniji stare Radničke ceste. Stanovnicima naselja uz Radničku cestu, preko puta današnjeg autobusnog kolodvora (nasljednika nekadašnjeg „Gumenjaka“), podzemni potok je „poklonio“ smrad zbog kojeg smo u kvartu to naselje zvali „Kanal“, odnosno oni iz naselja su na pitanje gdje stanuju, odgovarali s „na Kanalu“.

Kanal potoka Medveščak zatim slijedi staru Radničku cestu, prolazi ispod Vukovarske i autoputa, nastavlja uz Kozari bok, gdje napušta podzemlje, spaja se s potokom Bliznec i pored Struga nastavlja svoj dugi put koji, negdje ispred Ivanje Reke, završava u Savi.

Kanal je u gradu poznat i pod imenom „Drek River“, međutim, usprkos povremeno strašnom smradu uz staru Radničku cestu, ime „Drek River“ nije zaradio u mojem kvartu - za nas je postojao samo naš lokalni „Kanal“. 

   

U proljeće 2004.g. je na Čulinečkoj cesti iza Struga svečano pušten u pogon moderni glavni pročistač otpadnih voda grada Zagreba. Projekt je vrijedan 167 milijuna eura; koncesionari na 28 godina su njemačka poduzeća WTE, RWE i zagrebačka Vodoprivreda; grad će koncesionarima u idućih 28 godina plaćati godišnju naknadu od 28 milijuna eura, a Zagrebčani će plaćati dodatnu naknadu za pročišćavanje u iznosu od 24 kune mjesečno; pročistač je kapaciteta 130 milijuna kubičnih metara vode, što bi trebalo biti dovoljno za potrebe 1,5 milijuna ljudi; u rad je pušten samo dio pogona za mehaničko pročišćavanje koji uklanja oko 20% onečiščenja, dok dio pogona za biološko pročiščavanje treba dovršiti; kada projekt bude u cijelosti dovršen, na pročistaču će biti zaposleno 60 radnika, a usput će biti uređen i dio Čulinečke ulice koja vodi do objekta. Na moje razočaranje, uz izvještaj nije bila objavljena fotografija tog novog i za grad posebno važnog objekta.

         

Nakon razlaza s ex-državom, ulica s nadsvođenim potokom Medveščak je preimenovana u ulicu Medveščak, a ulica iznad parka „Ribnjak“ je istovremeno preimenovana u ulicu Ribnjak (čime su bivša imena Moša Pijade i Marko Orešković konačno nestala s plavih ploča).  

Današnja ulica Medveščak, jedna od najljepših zagrebačkih ulica s porodičnim kućama (na desnoj strani su praktički same porodične kuće s okućnicom), započinje kao nastavak na ulicu Ribnjak i završava na Gupčevoj zvijezdi. 

Šalata je dio djetinjstva moje generacije, danas bi se valjda reklo „Šalata je zakon!“ (kao ono „Žuja je zakon!“), a mi bi i danas jednostavno rekli „Bez Šalate nema ni našeg Zagreba!“ 

Danas imamo predivni Jarun, do kojega se nekad kilometrima krivudalo između prigradskih prizemnica seoskih okućnica po onoj staroj  Horvačanskoj cesti, kako bi se na kraju došlo do šljunčara visokih i strmih obala; imamo danas lijepi Bundek, kojeg nekad nije bilo, ali je nastao zajedno sa Zapruđem i sve je ljepši, Zagreb će dobiti i nova, možda i ljepša sportsko-rekreacijska središta... 

ALI, Šalata ostaje kao jedina koju ništa ne može zamijeniti, i bez koje je Zagreb nezamisliv!

(Usput: „starom dečku“ s Đamke i Medvešćaka, danas staje dah pri vožnji i ulasku u grad od autoputa sa zapadne strane: kilometri trgovačkih centara i stambenih blokova sa obje strane Ljubljanske i Zagrebačke avenije... a još početkom '70 je „kraj“ grada bio kod remize, nakon toga Ljubljanica i Voltino, uz autoput su krenuli Sloboština i Špansko, i to je bilo sve... da bi danas bilo „sve na gusto“ do Save... a kada se popuni do Avenije Bologne, valjda će i preko Save, ravno preko mora šljunčara i kuća u Rakitju.

S južne strane isto - sjećam se kako je krajem '60-tih, desno od Savske, rasla Knežija, pa prve sto-metarske višekatnice koja je 1970.g. niknula „čak“ i s druge strane Selske ceste, konzuma na ćošku Kikićeve, pa poslije novog bijelog, „vojnog“ nebodera na ćošku s Horvačanskom... dok je s druge, „stare“ strane Selska prema Savskoj, nasred livade još uvijek bila tamno-siva kućica nekadašnjeg omladinskog orgoša, kao i mala kapelica s križem prema Selskoj ... a na kontra strani, brdo automobila oko novih zgradurina - i kraj svijeta, jasno bez tramvaja!

Isto mi je bilo s južne strane, od aerodroma prema gradu, pogotovo po noći: slijedi naselje na naselje, a nisu niti Utrine, niti Zapruđe... i na kraju ne znam gdje sam, pa se izgubljene orijentacije nadam kako ću barem na kraju prepoznati Bundek ili Lisinski. 

Zagreb je doslovce eksplodirao - a prošlo je samo trideset godina!

Zato sam se čudio Habiju koji je bez problema došao do Savske - dok bih se ja, pipajući odvojak autoputa prema centru grada, izgubio već negdje iza Rakitja i završio na zaobilaznici negdje kod Ivanje Reke. Ipak, umirio sam se tek kada sam ugledao Vjesnikov neboder.)   

Na Šalatu se danas dolazi kao i prije, do sportskog centra se s autom može dovesti preko Vončinine i Rubetićeve, a do Medicinskog fakulteta, odnosno bolnice, preko Novakove ili gornjeg dijela Vončinine. Najkraći put iz grada je pješke preko Schlosserovih stuba.

Putem bespuća: grad zaboravljenih i nevidljivih potoka

Kao klinac, jedne sam zime bio jako iznenađen kada sam u Račkoga znatiželjno pogledao u dubinu kanalizacijskog otvora, nakon što je radnik kanalizacije maknuo poklopac: u širokom i mračnom prostoru nekoliko metara ispod nas, kuljala je silovita masa tamne vode i nosila komade snjega i leda. Začuđen sam upitao: „Kakova je to rijeka dole?“, i dobio odgovor: „Potok Medveščak!“.

Potok Medveščak -  osuđen na vječno podzemlje, potok koji odavno više ne žubori, potok koji je zaboravio izgled vodenica i dodir lopatica mlinskog kotača, koji je zaboravio dječje glasiće; potok zatrpanih korita i mostića - potok skriven od naših očiju, kao i večina potoka i potočića s Medvednice, koji su nestali u podzemlju grada.

Jer Zagreb je grad zaboravljenih i nevidljivih potoka!

Pokušavam se prisjetiti potoka koji su preživjeli silazak s Medvednice u dolinu i ušli u grad: vidim Bizjak  u Maksimiru; vidim Medveščak i pastrmkice ispod Kraljičinog zdenca, te kako na strmini kupimo kestenje; vidim kako s Romanom u Črnomercu lovimo grundle, jer idemo u Rakitje na smuđa, penjem se u Mikuliće, idem skroz gore, pored zgradurine lijevo i do seljačke kuće na kraju asfalta - ništa tu nema, ne znam kuda više... izgleda, to je sve - ali ipak, možda prema Dubravi, tamo je u polju bio neki jarak, ili, što je to nekad bilo odzada na Kuniščaku!? Da, zaboravio sam Ljubljanicu i Fallerovo - potok Črnomerec je izgleda jedini u gradu gdje se možeš prošetati, prije nego potok zaroni u kanalizacijsko podzemlje.

Komu pripada pravo uživanja vode, rijeka i potoka - državi, gradu, vodovodu, kanalizaciji...? Ne znam, ali Vi u čiji Jus regale spadaju potoci, vratite mi i pokažite svima barem jedan potočić s malim mostićem, bilo koji, samo neka je u gradu!

U mislima čvenk - i dolazi druga slika, Gottesgraben! Potočić koji tek nakon 2 km od izvora ide pod zemlju, u kanalu prolazi ispod ceste i prolazi pored moje kuće, nakon pedesetak metara kanala ponovno izlazi na rubu sume, i slobodno se ruši u rijeku Limmat. A prije toga stazice, mostići, klupice, kante za smeće i kante s vrećicama za peseke... nižeg' previše, sve na rijetko, ali tu je - taman kad' zatreba.

Jer vele da je potok rođen pod plavim nebom, i ako ne ide drugačije, ostavi ga u jarku, i nikada s njim pod zemlju. Pogotovo ne u službi drek-transporta! 

Jer Šviceri pod zemlju guraju samo aute i ono drugo što nije stvorila priroda - i još vele, kako se za to mora imati više u piksi i srcu, nego u novčaniku!  Planiraj - kao da se radi o parkiralištima ili stazama za bicikliste. Pa zato čak i ruše ono gdje su pogriješili njihovi stari kada su „krotili“ potoke: na „Gottesgraben“ su prije desetak godina razbili betonsko korito, proširili obale i ponovno doveli zemlju, čak su napravili i dva otočića - ukupno dva kvadrata, ali su napravili! Posadili su i šaš, jer pamte kak' je nekad' bilo! Pa sada dođu patkice i po koja svraka, čak je i roda bilo uz taj sićušni potok... pa ima i pastrmkica koje gore ispod izvora puste - možda se koja ohrabri kada poraste, i krene u Limmat. 

Dok moj Zagreb ostaje na podzemnoj vodi - grad koji je zaboravio kako je na vodi!

Zagreb je grad zaboravljenih izvora, pastrmki, malih mostova, mlinova  i pogona na vodi.

Zagreb je grad podzemnih kanala, odvodnih cijevi i potoka skrivenih od stanovnika grada.

Zato nam, Vi s Jus regale, vratite na svjetlo dana i pokažite svima, barem jedan od naših u Drek-Riveru ugušenih potoka, stazu uz njega i jedan mali mostić, makar na uštrb nove staze na Jarunu, kioska na Bundeku ili novog podzemnog kanala, a ono što još nekak' stoji, spašavajte brzo - jer naš Zagreb je grad na vodi, grad izvora, potoka, mostića, grad šetališta i parkova - i tek onda grad na rijeci Savi!

Prema Rubetićevoj 

Na ćošku Račkoga ispred broja 7, ne možemo proći zebru niti pod zelenim, jer se poprijeko postavio bijeli kombi koji hoće na pločnik, a poslije valjda u haustor. Stolarski kombi, jer na njemu piše “Euro -Stolarija”, ali mi nije jasno na što se odnosi Euro - na tišlera, tišleraj ili na cijenu? Iza podrumskih prozora na lijevoj strani haustora je nekad bilo naše „kino“ - mala dvorana u kojoj su nam nekakvi zdravstvenjaci prikazivali kratkometražne filmove. Na zidu, lijevo od haustora, je bio drveni ormarić sa staklom, u kojem je na rajsnedlima visio, na grubom papiru odraklani plakat s programom - iako smo gledali sve, najvažnije nam je bilo kada je nakon naslova pisalo „crtani film“. 

Pogled mi odluta na drugu stranu ceste i vidim kako na kući preko puta piše „Generali“ s jednim „l“. Dobro je to, još uvijek ne damo naše generale, a „Generalli“ se valjda bar kod sebe osigurao od kojekakvih nezgoda!

Smičiklasova ulica 

Pred nama je Smičiklasova, zaštopana do daske - neopisiv gužvanjac u sve tri špure, tako da će nam za ovih petsto metara do Vlaške trebati barem pet minuta. Provjeravam za svaki slučaj je li netko počeo preskakati preko haubi i krovova automobila, kako bih i ja pojurio za njim, ali odmah odustajem radi numerologa - baš sam danas po prvi puta pročitao što to oni pišu za mene trinaestica! Vele kako spadam u grupu četiri, što znači da sam „praktična, strpljiva, uporna, ali i pomalo naivna osoba!“ 

Pa sad budi strpljiv, uporno čekaj, i naivno se nadaj kako će čekanac trajati ispod pet minuta, - iako sam u ovom trenutku puno bliže digićima, koji su nekad davno na Đamki pizdili u kolonama, trubili i hitali stvari kroz prozor. Bacam pogled na Habija, ali on je kao i uvijek, miran i hladan kao šprica - čini mi se, čak kad bi mu sada neko tresnuo šakom po krovu, on bi valjda otvorio prozor i ljubazno upitao: „Dobra večer, što želite?“

Ulica Eleonore Patačić - “Vodovodna”

Ulica Eleonore Patačić je i dalje imenom i prezimenom na svom mjestu, skup s vodovodom, vodo-odvodom, tehničarima i administracijom, i sve to u lijepom i velikom dvorištu u kojem se nismo smjeli igrati. Zato smo hodali po krovovima zgrada iza istočne strane dvorišta, a oni najhrabriji su, uz skok s krova na krov od preko metra, znali doći i do Martićeve. Ulicu smo uvijek zvali “Vodovodna” - iako smo znali da je Črnomerec kvart koji cijeli Zagreb opskrbljuje s vodom i da je zato prava Vodovodna daleko izvan našeg kvarta, negdje pri kraju Ilice, na Črnomercu - što je dobro za moj kvart, jer vodovod pocucla strašno puno struje, skoro kao i svi moji plavi, zagrebački tramvaji.

(Usput:  Kada je u Zagrebu 1907.g. u pogon stavljena gradska elektrana, najveći potrošač je bio Gradski vodovod, da bi od 1910.g. „vodstvo“ preuzeli zagrebački tramvaji.

Ne tako davno, naletio sam na članak u kojem je navedeno kako znatan broj domaćinstava u samom centru grada, nema tekuću vodu. Fasade varaju: kada se gleda prednja strana predivnog starog bloka u centru grada, ne vidi se dvorište u kojem su na mjestu bivših šupa napravljene, ne samo garaže, već i straćare u  kojima se živi. 

Da, tamo gdje su se djeca nekad igrala, sada se živi, u straćarama bez pipe! Pa se voda valjda donosi u bačvama, demižonkama, kantama - tko zna kako, jerbo starog bonzeka ili više nema, a ionako je bio bez ure za mjerenje potrošnje, a nema više niti bunara, koji su još dugo bili privilegija onih na periferiji grada, pa su mogli napuniti hamper ili potegnuti hidroforom. I bolje je ne pitati kako izgleda sanitarni čvor, ili gdje se zimi djeca prije škole umivaju, gdje kakaju ili kako brišu guzu... da, lijepe fasade varaju, jer dok iz gradskog budžeta gradimo nove objekte za sport i zabavu, iza tih fasada ostaje ono čega se svi moramo stiditi. Je li još i danas tako?) 

Nakon par minuta puzanja na prvih sto metara Smičiklasove, stižemo do raskršća s Martićevom: desno na uglu je dućan, zove se „Euro Bike - hrvatski Nr.1“, što je za Hrvatsku sigurno perspektivnije od nekakvog „Afro Bike“, a lijevo u „Drvenjaku“, kako smo nekad zvali prvi neboder u kvartu,  je “Toyota” - “Hojan” i neuništiva “Corolla”. 

Vidim se kako kao dečko gledam malu Toyotu u izlogu, i kako mi nije jasno kako može koštati samo 600 dolara, kada samo transport od Toyote do Martićeve možda toliko košta, i kada je dva puta lošiji Fićo“ dva puta skuplji - čak kad se plati carina koja je ogromna. Jer vele „treba štititi domaći  proizvod“, a narod veli „jedan auto kupiš sebi, a  jedan državi!“, jer su opalili carinu od sto posto, kako bi štitili neke tamo koji ne znaju dobro i jeftino proizvoditi.

Iza „Drvenjaka“ stižemo do trgovačko-poslovnog centra s podzemnom garažom, piše “Importanne Galleria”, i to s dva “n” i dva “l”. Izvrsno, valjda su ime dali oni s početka ulice desno, gdje je pisalo „Generalni konzulat Chilea - treći kat“ - ili jedan od tri brata Lazara na drugom katu, nadam se da je barem jedan uspio završiti nekakvu školu. 

Na ulazu u „Importanne“ opet fini natpis, piše „Super Market“, pa pomišljam kako su „EURO Stolarija“ i „Euro Bike“ dio tržišta koji vjerojatno naplaćuje u evrekima, dok „Prvorazredna Veletržnica“ još uvijek u super-kunama. Zato je dobro da sam jako dobro opskrbljen kunama, jer ne trebam niti bike niti tišlera, a za ono ostalo bu možda dosta – naime, Mirek me je upozorio da je u Zagrebu sve jako skupo, i neka si promijenim par hiljada kuna, ako se namjeravam malo bolje micati po gradu.

U Rubetićevoj prema Peri 

Na ćošku Vončinine i Rubetićeve ćemo izgleda malo dulje stajati - ispred nas je kolona do kraja ulice, valjda je neki zastoj gore kod zavoja na vrhu Šloserovih. Habi, kojeg ništa ne može izbaciti iz takta, veli: “Dobro, imamo vremena, nikud nam se ne žuri!”, i isključi motor. 

Ispred nas dosta nervoze, izgleda da se netko htio progurati po strani, onda je netko ablendao i počeo trubiti, pa sada na kraju svi trube. Najglasniji je frajer u bendžoli ispred nas, najašio na trubu i ne zna prestati - valjda zato kako ne bi čuo druge.

Razmišljam kako su sve ove ulice prema sjeveru „popločane“ sjećanjima i prijateljstvima: odmah tu desno, na početku Vončinine, stanovao je prijatelj s faksa, poslije iz Srca i  Londona, čak smo dva puta slučajno radili kod Amera u istoj firmi - dragi i fini Ante (Sesardić), s bratom Nevenom, pametnom i uvijek u pokretu mamom, te tako jako važnim tatom; gore desno na vrhu, u Voćarskom naselju, prijatelj iz razreda u gimnaziji i poslije s faksa - Pero (Krajina) koji je malo ali dobro pričao, s bratom Ljubom koji je uvijek imao zgodne ženske i svirao gitaru, i koji sada ovdje u Švici, tako fino krpa zube i još uvijek ponekad zasvira gitaru; pa lijevo gore na Svibovcu, opet iz istog razreda u gimnaziji, pa nakon toga s faksa, originalni Rade (Buljan) koji svake godine čeka da pred HNK procvjetaju tulipani, jer tek onda će mu profesor Šteiner dozvoliti da neuspješno proba ispraviti kvrgu iz povijesti, s bratom Perom i s mutkom koja srijedom uvijek stepe sve po redu na sportskoj prognozi - dok mi na analizu tekmi i prognoze samo gubimo vrijeme; odmah dole lijevo od Svibovca, na Rockfellerovoj, je bilo bivše mamino gradilište na kojem sada stoje dvije obiteljske kuće, a prva je od kišobranara s Kvatrića koji je imao tako zgodnu kćerku, da smo par tjedana gazili skupa po gradilištu; tu je i livada iznad Šalate gdje smo igrali nogač, a preko puta ceste dječja bolnica u kojoj sam odležao bar mjesec dana, pa medicinski faks na kojem sam sav nesretan položio prijemni kako bih nakon toga sretan otišao na ETF... i ako se nakon Vončinine produlji po Bijeničkoj cesti, dolazi se do finala mnogih, svih Jagodinih i mojih kojih se sjećamo ili koji su otišli prije početka naših sjećanja - do predivnog Mirogoja.

Izmjenjuju se slike, kao da sjedim pred „n“-dimenzionalnim karuselom - evo opet Rade, koji me negdje pred jutro, nakon malo učenja i puno kartanja, pita: „Zašto radiš još jednu turu klope, ovo je ionako bilo previše?!“, a Pero: „Bedak, spašava ostatak za pesa - pojeli smo mu sve, od doručka do večere!“ ... i pritom me čak ne smeta niti ovaj majmun u bendžoli, koji još uvijek uporno jaši na trubi.  

  

Tu na samom početku Rubetićeve, u drugoj kući lijevo, je nekad stanovala Žana (Sakar), s kojom sam išao u isti razred II. Draškovićeve osmogodišnje škole. I opet vidim Žanu kako u crnoj kuti stoji uz prozor u sredini reda do prozora i onako visoka, i još višim glasom sva začuđena pita: „Tko, ja? Drugarice - pa ja nikada ne brbljam!”, drugarica: “Dođi ti malo pred ploču!”, a Žana opet, ono njeno vječno i nezaboravno: “Tko, ja drugarice?” - i onda dođe pred ploču, okrene se prema drugarici, a gleda prema nama i smije se! Onako krupna, ali uvijek u pokretu, bila je „centar svih veselih nemira“ u redu uz prozor, a pod pauzom - bome na cijelom katu. I točno onda kada je naša Žana po prvi puta bila mirna i jako ozbiljna, zaradila je ukor razrednice: malo se mučila s dekliniranjem riječi „bakalar“, da bi na kraju na ono drugaričino „No, Žana, s kim ili s čim?“, odgovorila „S krumpirom!“. Mi smo se prvo smijali, a nakon toga iz svega napravili takav cirkus, da je Žana zaradila ukor razrednice, ne radi bakalara, nego radi ometanja nastave. 

Sada mi je malo bedasto izlaziti iz auta i pogledati jel' dole na zvoncu još uvijek piše „Sakar“, pogotovo jer sam dovoljno lud, pa bih čak mogao i pozvoniti i onda „Bok Žana, baš sam tu u prolazu ... jel' bilo kaj novog' u prošlih pola stoljeća?“. U svakom slučaju, ako ona ili netko od njenih još uvijek tu stanuje, onda na večer hodaju s čepićima u ušima, sporazumijevaju se pokretima ruku kao gluhonijemi, a možda čak nose i maske.

Spuštam prozor i, zbog „koncerta“ polu-vičući, pitam dvojicu zbigecanih koji stoje na ćošku: “Jel' gore kod Pere otvoreno?” - “Kod kojeg Pere?” - “Ništa, ništa, hvala!” i prozor ide gore - valjda sam opet naletio na „mi Zagrepčance“, „Šemsine“ ili oboje ili ništa... ti vjerojatno ne znaju ni kako se zove ova ulica, fučkaj kvart, općinu i tramvaj koji vozi do Šloserovih stuba. 

Rubetićeva je uz Tuškanac bila najbolja za sanjkanje, zapravo još i bolja, jer smo mogli politi vodu i napraviti led i sklizâljke po cijeloj ulici.

Pogled mi automatski odluta desno na drugu stranu ulice - tamo gdje je bilo naše stablo i ispred njega hrpa snijega za forsirano „parkiranje“ naših sanjki nakon vratolomnog spusta niz Rubetićevu. Tu je sada nekakvi kandelaber, a na njemu ploča s uputom kak' se tu parkira. Iza toga je garaža, radi koje je srušen dio zida pred vrtom kuće desno, i to točno na onom za nas nekad najopasnijem i najtvrđem dijelu zida. Habiju ne velim koliko se smijem u sebi radi znaka „Zabranjeno parkiranje“ na vratima garaže - jer u naše vrijeme bi tu moralo pisati “Sanjkašima je zabranjeno slijetanje, zabubavanje, probijanje i parkiranje u garaži!“.

     

Rubetićeva - početak   Rubetićeva - spust 

Spuštali smo se kao projektili i jedini problem je bio kako se zaustaviti u Vončininoj, prije nego što tresneš u zid na drugoj strani ulice - točno na mjestu sadašnje garaže.

Zid je bio tako širok da ga se nije moglo niti zaobići niti fulati, jedina šansa je bilo kočenje, ali pri našim brzinama, niti padobran nas ne bi zaustavio na vrijeme. 

Zato smo izumili „koči-zdenfaj-kotrljaj se“ tehniku zaustavljanja i silaženja sa sanjki. Naravno, uspostavili smo i za to nužnu infrastrukturu: ispred starog debelog stabla koje je na desnoj strani bilo oko dva meta udaljeno od zida, napravili smo ogromnu hrpu snjega koja nas je nakon spusta dočekala, ta hrpa je bila naš spas! Divljačko kočenje je započelo na kraju Rubetićeve, s polu nadignutim sanjkama preletiš Vončininu, neposredno prije hrpe naglo okreneš prednji kraj na lijevo (kao poslije s autima, kad potegneš ručnu bremzu i zavrtiš volan!) tako da se sanjke ne zabiju direktno u snijeg, nego ti još fino daju švung za zadnju fazu, kada se bacaš na lijevo, pa se kotrljaš ili čak letiš - i ako je sve na tebi ostalo čitavo, pokupiš sanjke i opet na vrh Rubetićeve. Najgore scene su bile kad je već na kraju Rubetićeve bilo jasno da je brzina prevelika i da više ništa ne pomaže - baciš se na stranu, pa što bude, a oni tvrdoglaviji su prevrtali sanjke i pretumbavali se, kao oni na motorima kad sve ode k'vragu, valjali se, kočili, grebli rukama ako treba... sve, samo da bulja ne strefi zid.

Imao sam željezne sanjke, jer je mama mislila kako je to najsigurnije - i zato je najluđe bilo kada se gore na vrhu dobro zaletiš i hitiš na sanjke s glavom naprijed, jerbo mama to ne vidi i ne bu ju strefil šlag, pa se „ribice“ kaj metak stuštiš niz zaleđenu Rubetićevu - a na kraju, kaj bu - bu, najkasnije na zidu bu ionak' sve stalo!

Najsigurniji i možda najbrži su bili oni na „guznjačama“: mala daska, taman za rit, stoji na dvije paralelne kratke, jedva pedalj visoke letve, koje na donjem rubu imaju metalnu lajsnu ili komad obruča od bačve, a na daski gore naprijed je pričvršćen veliki metalni ring za koji se drži u vožnji. Furalo se raširenih nogu, s nogama u zraku prema naprijed, barem s jednom rukom se držao ring, a na kraju vožnje se skočilo na noge, guznjača se istovremeno izvukla između nogu - i onda se nastavilo kao po sklizâljki.    

Najljepše je bilo uvečer pod svjetlima, baš u ovo doba!

Konačno smo se pomaknuli malo prema naprijed - i taman kad mi je kroz glavu prošlo kako ćemo ovdje zaštekati do ponoći, ako se ono gore brzo ne rasčisti - čujem Habija, kojem je očigledno to isto palo na pamet: “Izgleda da će ovo još malo potrajati!”. 

Dovukli smo se gore tek nakon što se stvar malo raspetljala, ali kod Pere je zatvoreno - kmica! To me malo brine, jer Pero prošli puta nije baš najbolje izgledao, godine su prošle, a godine čine svoje! Samo da sada i ovaj restać ne nestane! Kao što je “Dubravkin put” preko noći nestao - nema, izbrisano, kao da ga nikad nije bilo... zadnji vlasnik je mislim bio Dubrovčanin koji je imao i “Karaku” - to ti je kad nisi rođen negdje u selu, malo sjevernije.

No, Pero ima sina koji kuži igru, sve će to dobro završiti.

Velim Habiju: „Dobro, kad' baš tako mora biti, malo ćemo protegnuti noge, a nakon toga do “Okrugljaka”, tam' nema fulanca!“. 

I već se veselim na ono tamo-uvijek-isto: purica u svim varijantama do medaljona, u ovo doba polako i mlada janjetina, izvrstan grill, još bolje salate, prikladna muzika, a čak ti i auto čuvaju na parkiralištu.

Jedini problem je što ću prije Okrugljaka morati na vrijeme zažmiriti, nekako mi nije vuršt kukati ono što si je Luka Rajić tam'-na-bregu-tak'-strašno-bahato-i-vel'ko navodno priuštio. 

Ali, opet pomišljam na one koji su, nekim čudom tek u našoj Hrvatskoj, iz podstanarskog stana u Španskom i „Golfa“ na kredu, doslovce preko noći raskinuli s trajnom besparicom punom svakodnevnih sitnih briga, i munjevito, „eto - palo s neba!“ u milijardama poentirali izvornu financijsku konstrukciju od jedne lipe. I kupili sineku autek za Šalatu!

Pa si mislim, zakaj žmiriti, sve treba dobro pogledati, i ako je dvorac - izvrsno, Luki odmah skidam kapu! Ipak je on još prije trideset godina vozio svoje mlijeko s nekakvim kamiončekom i sanjao ovo kaj sada ima, sve je svojim rukama zaradio, i ništa tuđe nije zgrabio.

I tako, iako u mislima već na Okrugljaku, velim Habiju: „'Ajmo malo pogledati tu desno unutra, prema malom bazenu, to je samo pedeset metara, a više nam i ne treba!“. 

Vlastite riječi su me pogodile kao grom i ukočile na mjestu - je li moguće da sam to ja rekao: „Samo pedeset metara!“, i „Više nam ne treba!“??? Pa bez tih pedeset metara nema niti mene, niti Đamke, niti Zagreba, niti ... života na kugli zemaljskoj! 

Šalata nam je bila SVE!