Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Srpanj 1988: Kao što ni rijeka u samom početku, nije bila rijeka, nije tako nužno ni da Varija Orlić bude pjevačicom do kraja. Mnogima je, naime, ostala u sjećanju kao frontgirl nekad kultne grupe Karlowy Vary (bivši Korowa Bar).
Nakon raspada grupe nije se odviše čulo za nju, osim pokojeg nedovoljno zapaženog ostvarenja.
Potaknuti nekim informacijama, posjetili smo je u nadi da ćemo otkriti što to ona sada sprema. A što nam sprema, doima se zanimljivim.
Razdoblje rokenrola, kako to ona naziva, ostavila je iza sebe.
U prvi plan sad izlazi njena jedina, prva i prava ljubav - ples! Budući da je završila školu za ritmiku i ples (što i nije neka škola, već prostor za brijačinu), to joj područje nije strano. Pod neformalnim nazivom "Taste Department" okupila je nekolicinu talentiranih, čiju jezgru čini osmoro ljudi.
Projekt se, pak, sastoji od dvije faze: Trenutno traje faza pripreme, nešto poput psihofizičkog treninga.
- Fasciniranost idealnim ljudskim tijelom uz pokušaj da se dopre do posljednjeg zaboravljenog mišića - kaže Varija - bez veze je!
Umjesto toga, ona istražuje kako se svjesnom kontrolom bilo kakvo tijelo može navesti na više od svojih mogućnosti.
Lako ćemo ovdje pronaći modificirane elemente yoge, borilačkih vještina (kate), vježbi disanja, pa sve do folka.
Funkcija je prvenstveno terapeutska, a najbitnije je to, prema Varijinim riječima, što su kroz taj period ljudi stekli i kako to dalje mogu primjenjivati.
Druga faza bit će faza izvedbe, "zaustavljene situacije istrgnute iz procesa". Prva predstava, kojoj se možemo nadati tokom jeseni, bit će inspirirana motivom molitve.
Mogući uzor, doznajemo također, nalazi se u ploči Swansa "Children of God", mada sama predstava ne koristi glazbu, barem ne u pravom smislu riječi, već se oslanja na zvukove tijela koji nastaju prilikom izvođenja (disanje, šljapkanje u znoju).
Paralele takvom pristupu Varija nalazi u ogoljelosti "Rdečeg pilota", na čiji će poziv svoj projekt izvesti i u Ljubljani.
Smijemo li to zvati umjetnošću?
- Da - odgovara Varija - ali nema potrebe za to.
Napuštena je čak i relacija forma - funkcija. Gube se granice između umjetnosti i puke tehnike. Minimalistički spektakl par excellance!
Gobac je potpuno lud
Za razliku od trenda uključivanja publike u radnju, što je upravo čest slučaj u kojekakvim scenskim obradama rituala, Varija ostaje vjerna formi koju zovemo performance.
Kako sama kaže, predstava će biti za svakoga i ni za koga, zavisno od raspoloženja svakog individualca, publike kao i protagonista. Igra se, naime, na kartu bogate asocijativnosti univerzalnog prizora koji svatko može doživjeti na svoj način.
Projekt je, naravno, potpuno samostalan: scenografija, kostimografija, koreografija i ostale komponente podijeljene su između samih članova "Taste Departmenta".
U Zagrebu će projekt biti izvođen ovisno o tehničkim mogućnostima pojedinih prostora. Nadajmo se stoga najboljem.
Nije, dakle, riječ o onoj istoj Variji koju smo navikli gledati na koncertnim pozornicama u doba novovalne euforije. Za tada sedamnaestogodišnju djevojku bila su to samo početnička iskustva.
Što nije uspjela provesti kao pjevačica Korowa Bara, pruža nam sada - ali nakon višegodišnjeg studioznog rada i razmišljanja. Zanimljivo je da se Korowa Bar probijao usporedno s jednom danas nadasve popularnom grupom - Psihomodo Pop.
- Davor je OK tip - kaže Varija - Gobac je potpuno lud.
Njoj međutim androginost danas više nije potrebna. To nije image, kaže, to je ona.
Ipak, jedna se činjenica tek sada iskristalizirala: Ako je Gobac stariji šef čiste dekadencije u Zagrebu, možemo s punim pravom Variju smatrati prvom damom undergrounda.
1979. Rujan 1979: Na koncert sam pošao s namjerom da intervjuiram Prvu ljubav ali je to na kraju ispao intervju sa Josipom Ivankovićem (mentorom grupe i autorom većine pjesama).
• Kako je nastala Prva ljubav?
Josip Ivanković: Pa oni su se skupili sami. Išli su u istu školu samo ne u isti razred, u istom su kvartu stanovali pa su jednog dana došli na ideju da osnuju sastav.
Na početku su se zvali Strujni krug i svirali su u jednom podrumu.
Doznao sam da sviraju i odmah sam vidio da su talenti. Nisu imali nikakvih instrumenata - sve je bilo improvizirano, akustične gitare sa magnetima, gramofonska pojačala, jedino što su imali bubnjeve.
Sve je kasnije bilo vrlo jednostavno. Pošto sam ja producent u Jugotonu odveo sam ih tamo, napravili smo probne snimke, sve je to zvučalo jako dobro.
Posudili smo instrumente. Snimili smo prvi singl, ali nismo još znali da li će to ići ili ne, ali na svu sreću singl se dobro prodavao, pa smo snimili i drugi i treći singl, sada i plejka - znači tri singla i plejka u godini dana.
• Kako je došlo do imena?
Pa kada sam ih našao zvali su se "Strujni krug", onda smo tražili neko drugo ime jer ipak "Strujni krug" ne bi bio adekvatan muzici koju smo mislili svirati, i onda sam ih ja pitao jel imaju simpatije, a oni su rekli da imaju i nemaju, ali uglavnom svi imaju neke tihe patnje, pa sam onda rekao da se zovu "Prva ljubav".
• Priča se da umjesto njih sviraju Vedran Božić i Peco Petej.
S njima radi čitav jedan tim ljudi jer su oni klinci - o biznisu znaju jako malo. Svaki bend bi trebao imati neki svoj imidž pa smo smislili da su pola djeca a pola ljudi, tako da nastupaju u kratkim hlačama i sakoima i kravatama.
Razmišljali smo o tome da napravimo neku famu o njima, palo nam je na pamet da bi bilo dobro da lansiramo foru da sve drugi ljudi sviraju da bi se pričalo o njima jer je to bilo najuvjerljivije, a znali smo da ćemo zbunjivati ljude tako što će stalno svirati okolo i to nam je uspjelo - stalno pričaju da li to sviraju oni ili ne sviraju.
Mislim da je sad došlo vrijeme da to otkrijemo jer više mislim da nije potrebno.
Prva ljubav na koncertu u Vinkovcima
• Na prvim pločama je dosta tanak rock and roll - da li će se to mijenjati.
Svakako. Nismo smjeli izići sa nečim jačim i težim jer to ne paše njima, to mora biti naivno kao što su i oni, jer da je bolje ne bi valjalo - a i da je lošije isto tako, jer ne bi bili uvjerljivi. Ne može on pjevati "Sanjao sam noćas da te nemam." O čemu on sanja - o klopi i krevetu.
Baš su primjerne njihovoj dobi, pogođene, da nisu ne bi tako ni prošlo. Ne može publika popapati baš sve.
Svaka ploča će biti korak naprijed, zato smo počeli s jednom banalnom pjesmom kao što je "Hej mala cakana", to je najbanalnije što možeš zamisliti, kao na primjer "Pioniri maleni"...
• Na singlove je bio plaćen dodatan porez - dok taj slučaj nije sa plejkom - da li je to neki napredak?
Nije to napredak u tom smislu. Mi smo to polunamjerno napravili. Razmišljali smo ovako: ako napišemo nešto tekstualno vrijedno – to neće djeca popušiti, onda idemo napisati jednu banalnu stvar (zna se već koju) pa će to prihvatiti - kako je i bilo.
A opet smo znali da moramo publiku odgajati, ako dođe plejka, nema smisla biti s porezom, zato smo išli na plejku da bude jača, ima tu i dosta poezije ("Ljudi od sjevera južno")...
Oni (publika), ipak, vrše znatan utjecaj na klince, pišu im, oponašaju ih, znaš već kako to ide u stilu: Vi ste moj najdraži bend zato jer ste mladi kao i ja i pokazali smo tim starcima da i mi možemo imati grupu i da nismo djeca...
• Vi ste autor skoro cjelokupnog materijala - da li će se to mijenjati?
Nemoj to isticati da sam ja autor, jer ljudi misle da oni stoje iza toga, i ja njih učim da se osamostale i da sami s vremena na vrijeme rade svoju muziku, međutim to nije lako... Nađi mi kompozitora s 14 godina, ali prva pjesma na prvoj ploči "Dosta mi je mode" je autor Mate Matošić, to se dogodilo i sad su se oni ulijenili, jer znaju da ću im ja sve stvari donesti, ali radimo na tome da oni jednog dana svoju muziku šibaju.
• Scenski nastup je dosta živ i ima dosta čvrstine u ponekim pjesmama, da li se nastup planira? Pomalo podsjećaju na punk grupe...
Ne, to je sve improvizacija, što se tiče punka tu si donekle u pravu, samo što moji ne psuju, punk u blažem obliku, ali čvrstine imaju, to moraš priznati, mislim da su čak i čvršći od "Prljavaca", slušao sam LP, ništa naročito, dosta mekano.
"Pekinška patka" je bolja, gledao sam ih u Zagrebu prije neki dan, strašni su.
• Kako usklađuju školu i sviranje?
Škola je dobro, prolaze sa 4, nemaju nekih problema sa tim, ali imaju jako malo vremena, sve se odvija na relaciji škola - proba i tako svaki dan. Nemaju vremena ni umrijet jer svaki dan vježbaju po 4 sata, a subotom dva puta po 4 sata. Takav tempo rada nema nijedna grupa, s izuzetkom Bijelog dugmeta, Smaka i još nekoliko vodećih grupa.
Ja sam nametnuo takav tempo, u ostalim grupama svi su većinom jednake starosti i nitko neće nikoga slušati, zato je i takvo stanje u našoj muzici, što muzičari umjesto da vježbaju sjede po kafanama i žale se da im "ne daju raditi", da podmeću noge i sl.
(Prva ljubav nastala je i pod uticajem tada najpopularnijeg njemačkog pop banda The Teens, koji se 1978. pojavio sa monster hitom "Gimme Gimme Gimme Gimme Gimme Your Love"...)
Svi su ljubomorni na uspjeh drugih i samo gledaju da te sruše. Oni (Prva ljubav) poručuju ostalim grupama da rade i samo rade, jer je to jedini put do uspjeha.
Oni se znaju od rođenja, mogu preko oglasa naći bolje muzičare od njih, ali oni zajedno dišu i svi su po istoj prašini pišali i zato su dobri.
• Koji su uzori?
Beatlesi i Rolling Stonesi i ništa drugo!
• Ko su članovi grupe?
Oni su od početka isti, to su: Mario Lekić - vokal, bas gitara, Mate Matišić - solo gitara i drugi vokal, Tomislav Šojat - ritam gitara, Galib Čaušević - bubnjevi.
Prva ljubav zagrebački je pop rock sastav osnovan 1978. godine.
Prvu ljubav osnovao je 1978. godine skladatelj i producent Josip Ivanković, kao prvi teen sastav na prostoru bivše Države. Po uzoru na strane tinejdžerske projekte Prva ljubav je zamišljena kao sastav trinaestogodišnjaka koji sviraju rock and roll izvedbom prilagođen njihovim vršnjacima.
Prvim singlom "Dosta mi je mode"/"Hej mala cakana" iz 1978. godine postigli su veliku popularnost, međutim vrlo brzo se pročulo da iza studijskih snimki ustvari stoje iskusni glazbenici Vedran Božić i Peco Petej. Unatoč toj činjenici Prva ljubav je postao jedan od najpopularnijih sastava u tom razdoblju što je rezultiralo objavljivanjem još nekoliko singlova.
Prvi studijski album pod nazivom Prva ljubav objavili su 1979. godine. Autor glazbe i tekstova bio je Ivanković, a teme su se nastavile baviti tinejdžerskom problematikom i odrastanjem poput prvog poljubca, prvog plesa, prve ljubavi i slično. Iste godine nakon objavljivanja albuma uputili su se na svoju prvu turneju gdje su održali oko 40 koncerata. Ivanković je kao predizvođače izabrao svoje prijatelje, sastav Drugi način. U Beogradu na Stadionu JNA pred 100.000 posjetilaca sviraju na koncertu Bijelog dugmeta, a 1981. godine kao predizvođači na beogradskom Hipodromu nastupaju prije britanskog heavy metal sastava Iron Maiden.
Drugi album Naši vršnjaci izlazi 1980. godine i vrlo je sličan njihovom prvijencu te je popraćen s češćim uživo nastupima. Godine 1981. u sastav dolazi pjevačica Sanja Doležal, kojoj je to bilo prvo pojavljivanje u javnosti. Sa Sanjom snimaju album Privatno koji izlazi 1981. godine te Kad ostanemo sami 1982. godine. Materijalom na ova dva albuma okrenuli su se više zrelijoj pop publici, što je na kraju rezultiralo sve manjim brojem prodanih primjeraka albuma. Prije nego što su se razišli 1982. godine snimili su Dinamovu himnu.
• Josip Ivanković se nakon Prve ljubavi okrenio tamburaškoj glazbi i sastavu Zlatni dukati.
• Mate Matišić posvetio se jazz glazbi i danas je jedan od najboljih jazz-gitarista u zemlji. Također se posvetio pisanju drama i filmskih scenarija (Život sa stricem, Priča iz Hrvatske).
• Sanja Doležal prelazi na zabavnu glazbu gdje je sa sastavom Novi fosili ostvarila vrlo zavidnu karijeru.
• Tomislav Šojat radio je sa sastavima Azra i Aerodrom te postao je studijski glazbenik, dok su se
• Mario Lekić i Galib Čaušević prestali baviti s glazbom.
Pamtite li ljeto u Zagrebu s toliko koncerata rock-glazbe, a o drugim atraktivnim događajima da i ne govorimo?
Naravno, teško je sjetiti se sličnog ljeta jer Zagy-town je najčešće građanima i njihovim gostima nudio poluprazne ulice za šetnju i prazne ali vruće kino-dvorane, a u njima kung fu produkcija i meki pornići.
Proteklih dana teško je bilo prepoznati Zagreb.
Sve vri od života, ljudi do jutra ostaju na ulicama i trgovima, koncerata ko' pljeve, pet minuta prije ponoći možete kupiti i kadu, gradska rasvjeta kao da je danje svjetlo, jer zgrade bliješte svježe dotjerane...
Početkom srpnja vratio sam se iz Londona i nastavio živjeti istim ritmom, a u Zagrebu je ludnica bila veća od one na festivalu u Splitu ili na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara.
Ovih se dana budim u paničnom iščekivanju hoće li opasti novonastala situacija; sve nekako predobro izgleda da bismo povjerovali da će dugo i potrajati. Da barem u najstrožem centru grada netko zaustavi vrijeme.
Ovog ljeta, baš kao i svakog drugog, Europom krstare rock-nomadi i oduševljavaju se koncertima. U Zagrebu nije zabilježeno mnogo iznozemnih gostovanja, no domaćeg rocka doista je bilo mnogo, i to kvalitetnog.
Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara
Tako se jedne večeri u Saloonu našla Josipa Lisac, u Jabuci su svirali Gile i njegovi Električni orgazam, a u Kulušiću su publiku zabavljali Đavoli.
Ne sjećam se da smo mogli birati između tri koncerta u jednoj večeri, a tzv. problem nedostatka publike pokazao se kao nepostojeći... I tako je mali Ivica shvatio da doista živi u velikom gradu.
Bilo je i tračeva, nesporazuma, sukoba, ili to možemo nazvati nekako drukčije?
Nema smisla zaobići otkazivanje koncerta Lačnog Franza i Leba i soli u Jabuci, na ljetnoj pozornici neslužbenog kluba Univerzijade.
Spomenuti su svirali pod okriljem Univerzijade, bilo službenog kluba Kulušića, bilo na svečanosti zatvaranja Igara. Ugovori su nam predočeni, koncerti u Jabuci nisu održani, a organizatori u Jabuci su ljuti.
Najgore je bilo publici koja je došla na najavljene koncerte.
No, u moru zanimljivih zbivanja, spomenuta epizoda samo je mala nesretna kap.
Sviralo se svagdje, no javnost je uglavnom bila koncentrirana na prostore ljetne pozornice Jabuka, i, već po tradiciji, na dvoranu Kulušić, dok se glavni spektakl održao na Dinamovu stadionu.
Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara, od Alpa do krajnjega juga. Pankrti i Borghesia branili su boje slovenske scene, beogradske rokere zastupali su žestoki predstavnici Električnog orgazma i Partibrejkersa, dok je opatijsko-riječku scenu nosio val teškog i promišljenog rocka grupe Let 3 iz Opatije.
Pozdrave iz Zemlje Safari donijeli su ponajbolji predstavnici (neki kažu jedini) sarajevskog rocka, naravno, Dr Nele i njegovo Zabranjeno pušenje, dok su Zagreb predstavljali mnogi.
Spomenimo samo Psihomodo pop, Zagi All Stars, Kulušić Blues Band, Zvijezde i Parni valjak.
Nikad još trava Dinamova stadiona nije bila izgažena u naletu poklonika rock glazbe, no sad će se valjda i tamo održavati zabave pod vedrim nebom, jer jedini bi izgovor mogao biti da se na taj način ometa san stanovnika Zoološkog vrta (s obzirom da su zvučnici tamo usmjereni).
Tribine se nisu srušile, trava nije počupana, a nogometašima valjda ne bi smetalo povremeno iskazivanje oduševljenja rabotom drugih estradnih djelatnika.
Na koncertu poslije zatvaranja Igara dogodilo se nekoliko pomalo nevjerojatnih i istodobno fantastičnih situacija.
Kad političari najavljuju rockere
Najbolji od svih bili su novopečeni (šalim se, vjerujte) disk-džokeji Josip Vrhovec i Mirko Novosel.
Nakon svih službenih obraćanja masama, prije nastupa Bore Đorđevića i Riblje čorbe, neposredno su se zahvalili Zagrepčanima i njihovim gostima na svemu što je pridonijelo da Univerzijada bude kakva je bila.
To je prvi primjer da istaknuti društveno-politički radnik stoji na rock-bini, i, naravno reakcija je bila uobičajeno rockerska - vrišteća!
Za razliku od neposrednog i smirenog druga Vrhovca, Mirko Novosel pretočio je svoj trenerski temperament u nekoliko salvi probranih rečenica, na način koji su nekad koristili džokeji stanica poput Radio-Luxembourga.
Treba li reći da je poziv na zabavu do zore naišao na puno razumijevanje pedeset i više tisuća okupljenih na maksimirskom stadionu?
Parni valjak izveo je svoju standardnu predstavu u živo, što ih i svrstava u red jedne od najvećih domaćih koncertnih atrakcija, a zasvirali su i pjesme s albuma koji će se pojaviti u jesen.
Leb i sol izveli su za ovu priliku, uz nove pjesme i nekoliko folklorom protkanih starih hitova.
Naša (hvala, Majo) američka prijateljica jako ih je nahvalila, a tako je vjerojatno mislila i većina od pedesetak tisuća prisutnih na stadionu.
Posebna je priča Đorđe Balašević, koji je, u trenucima dok ovo pišem, već održao i drugi koncert, na Šalati, što znači još tisuće i tisuće skupljenih obožavatelja, gladnih njegovih pjesama.
"Pričali smo dugo, o Šajberu, što bi drugo", pjevao je, kao i obično, Balašević pjesme koje uvijek imaju aktualne dodatke.
On i pijanist Aleksandar Dujin zaslužni su za dobru zabavu na Dinamovom stadionu.
Nalazio sam se iznad počasnih loža, tako da nisam vidio lica visokih gostiju, ne sumnjam da su se odvažili iskazati oduševljenje poput ostalih gledalaca, jer zapažen je Vican Vicanović s velikim objektivom namontiranim na foto-aparat.
Tek što je zasvirala Riblja čorba, naravno uz pozdravne komentare Bore Đorđevića, svi su se uznemirili očekujući dolazak posljednje maratonke, koja je, unatoč velikom zakašnjenju, trijumfalno dočekana.
Njeno kašnjenje nije mi se učinilo tragičnim, jer, za trajanja maratonske utrke, pri svakoj i pomisli na trčanje naručio sam novi sladoled Zagi (s lješnjacima).
Spomenuti Zagi bio je laserski projeciran na velikom balonu iznad stadiona.
Kao što reče naša američka prijateljica: zar je ovo Zagreb koji poznajem otprije?
Nakon dvije godine priprema, gradnje i renoviranja, u Zagrebu je od 8. do 18. srpnja 1987. održana velika sportska manifestacija, po mnogima i najbolja Univerzijada ikada. Učesnici: 121 zemlja sa 5.573 učesnika (3.904 sportaša i 1.669 pratioca), a Jugoslavija je imala 332 predstavnika u 8 disciplina (atletika, košarka, odbojka, vaterpolo, kajak, veslanje, tenis, plivanje) i na kraju osvojila 19 medalja (7 zlatnih, 7 srebrnih, 5 brončanih). Bilo je to desetak dana vrhunskog sportskog zanosa koji je omamio Zagrepčane i njihove mnogobrojne goste...
Spektakularno svečano otvaranje četrnaestih svjetskih studentskih igara okupilo je na stadionu Dinama tisuće posjetilaca, sportaša i sudionika priredbe na kojoj su demonstrirane snaga, mladost i ljepota, izražavajući moto Univerzijade "Svijet mladih za svijet mira". Jedinstven, neponovljiv splet boja i pokreta, koji ćemo dugo pamtiti, naznačila je akrobatska avio grupa DNA šarajući nebo onim dijelom spektra koji je simbol FISU-a, pod čijom je zastavom naša atletičarka Slobodanka Čolović položila svečanu zakletvu u ime svih natjecatelja.
Spontano oduševljenje u ekipi koja je pripremala svečano otvaranje Univerzijade '87 izbilo je tek kad je utrnula i posljednja raketa veličanstvenog vatrometa koji je Zagrepčanima i njihovim gostima darovao grad prijatelj Mainz.
I, dok je publika pod dojmom dotad neviđenog spektakla gotovo nerado napuštala Dinamov stadion, dotle su se u klupskim prostorijama okupljali članovi operativne ekipe Univerzijade, na čelu s predsjednikom Organizacionog komiteta Univerzijade, Josipom Vrhovcem. Međusobne čestitke i kratka sjećanja za proteklo razdoblje priprema te veličanstvene priredbe najbolje je izrazio potpredsjednik Izvršnog komiteta Univerzijade, Antun Čapeta, rekavši »da igre vrijede onoliko koliko vrijedi samo otvaranje«.
A da je otvaranje vrijedilo potvrdilo je pedeset tisuća gledatelja kojima su još dugo nakon završenog spektakla bridjeli dlanovi od dugotrajnog pljeskanja. Taj spektakl koji već ulazi u povijest, kako su već sutradan javljale novine, zadivio je i same sudionike priredbe, a osobito strane sportaše i delegacije. Mnogi su foto aparatima i kamerama izlijetali iz svojih redova snimajući kadrove - kako kaže jedan Japanac - za svoje potomstvo.
Iako je bilo nekih strahovanja da publika neće izdržati cijelo vrijeme višesatne priredbe bodreći i plješćući izvođačima, to je, kako se spektakl primicao kraju - demantirano. Pljeskalo se neprekidno, a to nije bilo lako. Trebalo je imati snage i pljeskati gotovo cijeli sat, koliko je trajao mimohod sportaša iz 127 zemalja. Gledajući kurtoazno, valjalo je zapljeskati najmanje 127 puta, ne računajući dodatne aplauze koje su izmamile neke ekipe zahvaljujući svojoj brojnosti i originalnom ponašanju za mimohoda. Svi su bili dobro raspoloženi, i sportaši i izvođači i publika, pa nisu pretjerani komentari koji su se mogli čuti u gledalištu: »Veličanstveno! To u Zagrebu još nismo vidjeli!« No ni svijet, dodali su oni koji su prisustvovali takvim ili sličnim sportskim manifestacijama u svijetu. Jer dosad nije bilo otvaranja ni jednog takvog događaja u kojemu bi sudjelovalo osamnaest tisuća sudionika. Brojem zemalja sudionica Univerzijada u Zagrebu oborila je sve dosadašnje rekorde velikih sportskih natjecanja.
Nisu srušeni samo rekordi nego i blokovske i druge razdvojenosti, a to se najbolje moglo vidjeti ispod tribina u očekivanju svečanog mimohoda. Stotine i stotine mladih ljudi svih nacionalnosti i rasa družile su se bez predrasuda, bez obzira na odnose između njihovih zemalja. Uz škljocanje foto-aparata i zujanje kamera sklapana su brojna poznanstva, sad već i prijateljstva. Naime, upoznavanja su najčešće počinjala zajedničkim fotografijama za budućnost: u tome su prednjačili Japanci a i Amerikanci, čija je ekipa bila najbrojnija na Univerzijadi. A oni su između ostalog zahvaljujući i tome, zajedno sa našima, izmamili i najveći pljesak od gledališta. No, kad smo kod pljeska, Zagrepčani nisu ostali dužni ni izvođačima programa. Kako kaže jedan postariji posjetilac Dinamova stadiona, u trideset i više godina, koliko on dolazi na to nogometno igralište, nikad se toliko nije pljeskalo. Ocjenjujući mjerilom nogometnih navijača koji najžešće plješću kad padne zgoditak, na svečanom otvaranju Univerzijade pala je kiša golova. No ne treba zaboraviti da na stadionu ne bi vladala takva usijana atmosfera da nisu »igrale« izvanredno pripremljene ekipe. Kako kaže direktor Sektora za kulturu Univerzijade Duško Ljuština, koji je pripremao i svečano otvaranje Univerzijade 87, radovi samo za tu večer trajali su gotovo godinu i pol.
Zajedničko Rađanje scenarija
Glavni operativni tim, u kojemu su bili Duško Ljuština, producent svečanog otvaranja Nikša Župa i glavni redatelj Paolo Magelli, djeluje zajedno od početka priprema za svečano otvaranje Univerzijade 87. S režiserkom i koreografkinjom Ivicom Boban, koja je bila veza između režije i koreografije cijele te priredbe, te koreografom svjetskog glasa Milkom Sparemblekom, Paolo Magelli, talijanski režiser koji već godinama radi u našoj zemlji, napisao je scenarij tog velebnog spektakla dajući mu značajke kazališne predstave.
- Odmah nam je bilo jasno da od svečanog otvaranja Univerzijade 87 želimo napraviti kazališnu predstavu a ne slet rekao je Vjeran Zuppa koji je s režiserom Rajkom Grlićem sudjelovao u dramaturškoj razradi scenarija.
- To nije bilo uvijek lako provesti zbog mnoštva izvođača i njihovog visoko discipliniranog ponašanja koje uvijek podsjeća na slet. Kako su dramaturški razrađivane pojedine cjeline, tako su se oko njih okupljali i autorski timovi: skladatelji, koreografi, režiseri, kostimografi i drugi.
- Zahvaljujući stvaranju tog spektakla, prvi put je ostvaren timski rad cijelih autorskih grupa na pojedinim dionicama te velike predstave, kaže glazbeni urednik svečanog otvaranja Frano Parać.
O vrsti glazbe i zamkama koje su morali izbjeći »Univerzijadini kompozitori« Igor Kuljerić, Vlatko Stefanovski i drugi, Parać kaže: - Iako se kompozitori nisu povodili za nekim popularnim tipom glazbe, ona je vrlo blizu mladima. Oni su morali izbjeći, između ostaloga, i neke tehničke probleme, kao što je jeka, koji se pojavljuju prilikom pisanja tzv. »stadionske muzike«. Željelo se stvoriti za izvođače jednostavnu i prihvatljivu melodiju.
Prema originalnoj glazbi koreografi su stvarali pokrete za profesionalne plesače i cijelu vojsku izvođača. Glavni koreograf Milko Šparemblek napravio je koreografiju za one točke u kojima su, uz omladinu, sudjelovali i profesionalni plesači iz cijele zemlje — prvi put skupljeni u tako impozantnom broju na jednom mjestu. Koreograf ansambla Zagreb, koji su sačinjavali učenici i nastavnici srednjoškolskih obrazovnih centara, bio je Damir Zlatar-Frey. Njegovi Šestinski kišobrani, kojima je Univerzijadi dana zagrebačka aroma — u izvođenju četiri tisuće zagrebačkih srednjoškolaca - izazvali su, uz akrobatsku grupu Leteće zvijezde, najveći pljesak. Uspješan koreograf maski bila je Zaga Živković, zamijećene su koreografske realizacije Jasenke Cvitak-Wolf i Gordane Cimaš u Plesu i sportu, zatim Tomaža Ambroža i Tihomira Kološića u rock-točki, te Ivana Ivančanina u Kolu zajedništva.
Najveća kazališna predstava
Najveća je teškoća redatelju Magelliju bila kako da režira 12.500 ljudi a da to ne bude sletski nastup nego kazališna predstava. No da je sve uspješno prebrodio, vidjelo se poslije svršetka spektakla koji se zacijelo svrstava među najveće (ako ne i najveću) kazališne predstave na svijetu. Cijeli problem činilo je još težim Magellijevo čvrsto uvjerenje u kazališno pravilo »da svaki kazališni čin mora ujedno biti i ljubavni«. No kako to postići sa četiri tisuće ljudi, koliko ih je u jednom trenutku nastupalo na stadionskoj pozornici? Dakako, Magelli, kako je to sam rekao na dan svečanog otvaranja, nije htio jednostavno povezati sve te točke ili sličicom smjenjivati sličicu. On je svaki ansambl, svaku točku, gledao kao određene likove, glumce u kazališnoj predstavi, i tako započeo i pokuse. Pojednostavnjeno, sav taj spektakl radio je kao kazališnu predstavu sa dvadesetak glumaca.
Najteže je bilo - prema riječima direktora Duška Ljuštine - kako tako golemoj masi ljudi prenijeti osnovnu ideju predstave? Kako s tolikim mnoštvom izvođača dočarati praznik, mladost, sport? Kako pokazati genezu od obreda preko sporta do zabave? Taj postupak trajao je prilično dugo. Tek kada su svi ti mladi ljudi svladali osnovnu ideju predstave, počeli su pokusi. Najprije odvojeno — na različitim lokacijama. Bilo je dana kad je ekipa za svečano otvaranje Univerzijade 87 uvježbavala svoje točke na trideset i osam različitih mjesta u Zagrebu. Tada su, a i poslije - kaže producent svečanog otvaranja Nikša Župa — veliku ulogu odigrali nastavnici koji su radili s djecom.
U drugoj fazi prešlo se na šest zagrebačkih nogometnih igrališta, a tek nekoliko dana prije otvaranja počeli su vježbati na Dinamovu stadionu.
Organizatori su uistinu imali mnogo posla. Od prvih pokusa prije tri mjeseca, a osobito posljednjih dana, trebalo je za sve sudionike iz Zagreba i cijele Jugoslavije osigurati prijevoz i osiguranje. Ne treba zaboraviti, napominje direktor Sektora za kulturu Duško Ljuština, da je među izvođačima bilo gotovo četiri tisuće djece od četiri do jedanaest godina. I dok se Magelli s najužom ekipom suradnika brinuo da mu izvođači više plešu nego što lamataju rukama - drugi dio autorskog tima usporedo je gradio najveću pozornicu u zemlji i kreirao tisuće raznobojnih kostima. Sve to trebalo je biti u funkciji osnovne Magellijeve namjere da umjesto sleta napravi priredbu koja će se razlikovati od klasičnih otvaranja sličnih svjetskih manifestacija. Jer - kako kaže asistent režisera Krešo Dolenčić, »software« cijelog spektakla - Magelli se, znajući dobro da želi načiniti kazališnu predstavu, okružio i kazališnim ljudima. Kostimografkinja Doris Kristić, Svjetlana Vizintin, Leo Kulaš i Zlatko Bourek odjenuli su gotovo trinaest tisuća sudionika. - Magelli je vodio pokuse kao da radi na nekom kazališnom spektaklu, a to je meni, kao kazališnoj kostimografkinji, upravo odgovaralo - kaže Doris Kristić.
- Unatoč tome, imala sam veliku tremu. Stalno sam se pitala: kako odjenuti toliko ljudi? Samo za točku Ples i sport trebalo je sašiti osamsto toga. Uzmete li da je toga bila dvostruka širina, s jedne strane bijela a s druge crna, te da je za pojedinu togu trebalo sedam metara tkanine, samo za tu točku utrošeno je 5600 metara platna. To su zastrašujuće brojke.
S golemim količinama drveta, željeza i drugog građevinskog materijala baratao je arhitekt Ivan Crnković, po čijim je nacrtima građevna organizacija Tempo sagradila najveću pozornicu u našoj zemlji. Ta pozornica impozantnih dimenzija, 70 naprema 60 metara, trebala je - kako kaže Crnković - biti najprije postavljena u sredini stadiona. No odustalo se od toga da se ne bi uništila trava. Postavljanjem pozornice na sjevernu stranu stadiona riješen je i najvažniji zadatak scenografije da se stadion pretvori u scenski prostor. - Najvažnija je bila organizacija prostora zbog mnoštva ljudi i veličine samog prostora — zaključuje arhitekt Ivan Crnković koji je pretvorio Dinamov stadion u kazališnu pozornicu.
Cijena maksimirskog spektakla
Svečano otvaranje Univerzijade 87 osvjetljavalo je na maksimirskom stadionu (ne računajući četiri stalna Dinamova svjetlosna stupa) gotovo 17 tisuća žarulja — a to je dovoljno za potrebe jednog grada od šest do sedam tisuća stanovnika. Sva ta gomila žarulja bila je smještena u snažnim reflektorima, među kojima su se izdvajala četiri »gladijatora«, jedina takve vrste u Evropi, koji mogu osvjetljavati prostor jačinom od 2500 luksa na daljinu od sto metara. Kolika je to impresivna snaga svjetlosti, ako usporedimo s podatkom da je inače stadion osvjetljavan sa 1000 do 1200 luksa, a za pisanje ili čitanje dovoljno je samo 200 luksa. U cijelom tom snažnom izvoru svjetlosti, ukupne jačine od 1700 kW, bilo je i mnogo reflektora slabijeg intenziteta, te onih bez kojih bi bio nemoguć onakav light show kakav se rijetko viđa. Željko Fištrić, čovjek koji je dizajnirao svjetlo za svečano otvaranje Univerzijade, kaže da je dosadašnji rekord po jačini svjetlosti na otvorenom držao Mirodrom na Hajdukovu igralištu sa 500 kW. Gotovo sa trostruko jačim osvjetljenjem taj je rekord oboren na Univerzijadi, odnosno ceremonijalu otvaranja na Dinamovu stadionu.
Brojnim kilovatima na maksimirskom stadionu pridružila se i svjetlost 250 baklji, s kojima je na stadion utrčalo isto toliko srednjoškolki. Njih je izradio rekviziter iz splitskog Hrvatskog narodnog kazališta Milan Tomić Šerif, koji se sa svojim bakljama proslavio još na MIS-u 1979. godine. Te baklje, i ona japanska koju je nosio Dražen Petrović, osvjetljavale su maksimirski stadion u njegovu najsvečanijem trenutku - kad je plamenom Univerzijade upaljena vatra u velikoj žari nad stadionom.
O cijeloj provedbi realizacije priredbe brinuo je šef tehnike Vladimir Smolec i njegovih sedamdesetak ljudi. Njihovo je bilo sve, od scene i kostima, pa preko veza, tona (jačina razglasa na stadionu bila je 40 tisuća vata) i svjetla, do rekvizitera i vozača. Prema Smolecovim riječima, realizacija takve priredbe bila je vrlo kompleksna, i to je bilo moguće jedino riješiti kvalitetnom organizacijom. Dakako, sve je to stajalo i puno novca. Prema riječima predsjednika Komisije za kulturu Marijana Radmilovića, svota je relativno velika i sadrži troškove scene, kostima, najma tehničke opreme, razglasa i rasvjete itd. No bez svega toga ne bi bilo ni tako velebnog spektakla. Još nitko ne zna preciznu, točnu cijenu priredbe. Priredba u Maksimiru, naime, dio je cjelokupnog kulturnog programa koji stoji sto starih milijardi.
"Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim, za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada"
Dražen Petrović izabran je za najboljeg košarkaša Europe u 1986, godini, u tradicionalnoj anketi milanskog dnevnika La gazzetta dello Sport . U toj anketi, u kojoj je sudjelovalo 30 košarkaških trenera, 31 evropskih igrača i 27 sportskih novinara, 22-godišnji naš reprezentativac dobio je 198 bodova.
Na drugome mjestu, sa 142 boda, nalazi se sovjetski reprezentativac Arvidas Sabonis, prošlogodišnji »košarkaš godine« na Starom kontinentu.
Taj dan kad se prvak Europe rastajao sa svojim navijačima u 1986 . godini, izuzetno plodnoj za zagrebačke košarkaše, Tanjug je iz Sofije prenio izbor BTA, obavljen prema glasovima najuspješnijih sportaša balkanskih zemalja. Bugarska telegrafska agencija proglasila je za najboljeg sportaša na Balkanu Jordanku Donkovu, svjetsku rekorderku na 100 metara s preponama. Stefka Kostadinova, svjetska rekorderka u skoku uvis, izabrana je za prvu, a Tamara Costache , plivačica iz Rumunjske , za drugu pratilju. Dražen Petrović našao se na četvrtoj poziciji, za pedalj ispred Nikosa Galisa, najefikasnijeg strijelca na košarkaškom prvenstvu svijeta.
Giganti del Basket, milanski mjesečnik o košarci, također je anketirao Europu. Draženu Petroviću pripalo je 198, a Arvidasu Sabonisu 144 boda. Na izmaku 1985. i u Giganti del Basketu Dražen je bio iza Arvidasa.
Ljetos u Španjolskoj, za vrijeme finala svjetskog prvenstva u Madridu, oko 600 novinara izjašnjavalo se o kvalitetama sudionika Mundobasketa '86. Među loptačima sa svih meridijana i svih paralela, Dražen Petrović skupio je najviše glasova. Iza Dražena našli su se najistaknutiji košarkaši Sjedinjenih Država, prvaka svijeta i Sovjetskog Saveza, reprezentacije koja je u gradovima Španjolske branila šampionski naslov.
Kod kuće je sve »poharao« 1985. U silnim izborima Draženu su mahom pripadale prve pozicije... Nagrada 7 sekretara SKOJ-a, nagrada iz fonda Radivoja Koraća, najuspješniji sportaš Jugoslavije u izborima Sporta, Oslobođenja, Nove Makedonije, Sportskih novosti. U svim plebiscitima o prvom košarkašu, Dražen je bivao najbolji! Samo poslije 360 dana, Petrović je obasut novim, još značajnijim priznanjima.
Europa i svijet. Real i Portland. Ugovor Portlanda, profesionalne družine, tri put potpisan, ostao je neovjeren Draženovom rukom. Raritet njegove karijere? Da se zna kamo je sve mogao! I Realov, iz kojega samo povlašteni mogu razabirati da će Dražen biti prvi Petrović s milijunom dolara, u jesen 1988.
Pisama na vreće, telefonskih poziva za 25 sati dnevnog razgovora. Dosad tri put mijenjan telefonsko-pretplatnički broj. I po četiri intervjua na dan. Naposljetku, i 50 minuta filmske priče o Draženu Petroviću. Film koji se zove "Mas" će biti podaren TV-gledateljstvu upravo na prijelazu 1986. u 1987. godinu. Zna se i kojim gledateljima - španjolskim. Jer, Dražen je i na Iberijskom poluotoku magnet za medije. Prva nagrada za najkontroverzniju osobu i trofej najpopularnijoj ličnosti Španjolske! Ana Oregon, filmska i TV-glumica, tu će nagradu ponijeti u »disciplini žena«. Cairo film iz Zaragoze, u vrijeme posljednjih priznanja, u Zagrebu je snimao film o Draženu. Okušao se naš 22-godišnjak i kao glumac. Dražen - mladić, Dražen - sportaš, Dražen - čovjek. Dražen - "mas". Dražen - više od Dražena.
Trenirati, ljudi, pa to je najlakše. Četiri dana isključivo snimanje, razgovori i intervjui, iskreno će Dražen u zagrebačkom Saloonu , višegodišnjem stjecištu mladih, u kojemu su padale posljednje klape TV-filma Mas . Sutradan, razgovarajući za Studio , Draženu se i filmska karijera učinila prihvatljiva
Dražen Petrović bio je u 1985. najuspješniji sportaš današnjice. U košarkaškim izborima Europe iza Sabonisa. Ove, u svim izborima, sjajni je Arvidas iza leđa Draženu Petroviću...
»Znam, želite reći da ću biti drugi u kod nas. Rok je također »Petrović«, našalit će se naš mladi sugovornik, ali će poslije ozbiljno nastaviti o razlici u priznanjima: U svakom slučaju, ostvario sam korak naprijed. Izbori za najboljeg košarkaša Evrope vrlo su važni. Ipak, osjećat ću se zadovoljnijim ako u narednih sedam do osam godina ostanem u europskom vrhu. Da budem stalno među dva-tri najbolja. Nije, dakle, važno da si prvi ili drugi, ali vrlo je značajno da si među prva tri igrača Europe.
U Šibeniku, prije devet godina, za košarku se rodio Dražen Petrović. U desetoj sezoni aktivnosti, eto već svjetska i europska priznanja. U Šibenki četiri sezone, sa Šibenkom dva finala Kupa Radivoja Koraća, s Limogesom, u Padovi i Berlinu i oduzeti naslov prvaka Jugoslavije, u nadmetanju s Bosnom. U Ciboni teče treća...
S Draženom su Zagrepčani dvostruki prvaci Evrope, dvostruki pobjednici Jugokupa i prvaci Jugoslavije. Još jednu sezonu u Ciboni.
- Mislim da će moja karijera biti označena brojem četiri. Igrao sam u Šibenki četiri sezone, jednu sam bio u vojsci, četiri ću biti u Ciboni, i četiri u Real Madridu. Mislim da je to razdoblje u kojemu jedan igrač, u istoj sredini, može najviše pružiti. No četiri ne čini mi se slučajnim. Protiv Becka, 1979, ušao sam u igru umjesto Slavnića i preko Žižića, postigao prvi ligaški koš. U reprezentaciji su mi također dodijelili četvorku. I u Realu mogu preuzeti dres s brojem četiri.
Real Madrid naručio je film o Draženu. "Mas" je promoviran na Realovu turniru, a bit će prikazan za Novu godinu.
- Mislim da je taj film prilično dobro napravljen. Snimljene su mnoge sekvence iz mog svakidašnjeg života: trening, odmor, trčanja, utakmica i moj način življenja, bolje rečeno, moje relaksacije. Mas zapravo daje sliku o mome životu, kaže Dražen .
- Španjolci me poznaju samo s utakmica Cibone i Reala. Mislim da će, nakon turnira u Madridu i prikazivanja filma, koji će vidjeti upravo na dan utakmice između naše reprezentacije i Reala, znati mnogo više, mada i te nove spoznaje neće biti dovoljne.
Španjolci, navijači, nanijeli su Draženu mnogo boli za vrijeme Mundijala. Nikada, kažu, nije netko bio tako napadan i kuđen kao Dražen...
- Španjolci izuzetno vole sport. Vole pobjeđivati. No, posljednjih godina, upravo protiv moje Cibone i naše reprezentacije, doživjeli su mnogo neuspjeha. Možda su porazi u njih izazvali silna ogorčenja. A možda sam se i ja u nekim prilikama previše radovao koševima. U Madrid ne odlazim da se blago svetim, žudio sam za prilikom da ljudima pokažem da nisam onakav kakvim su me oni smatrali.«
Dražena u Španjolskoj čekaju i dvije nagrade: najkontroverznija osoba i najpopularnija osoba u Španjolskoj! Draženu, koji igra i živi u Jugoslaviji!
- Što se tiče popularnosti, znate, izašlo je toliko članaka i razgovora da je to nezapamćeno. Nakon potpisivanja ugovora s Realom, radio i televizija snimili su sate programa. Kontroverzno, pa bilo je i mnogo članaka o utakmici s Realom. Neki novinari pisali su o meni i druge stvari, pa su i oni pridonijeli trofejima.
Slava i popularnost, a tek su mu dvadeset i dvije godine...
- Iskreno, težak je teret ta popularnost. Zapravo strahovit. Sve je više i više tih obaveza. Dosad su to bili treninzi i utakmice. Strka oko mene oduzima mi mnogo vremena i mnogo živaca. Eto, ovaj film, to trodnevno snimanje. Na neke stvari nisam navikao. Tražili su od mene da neke stvari i glumim, a ja glumiti ne znam!
Znači, dakle, da su sve dosadašnje Draženove predstave za javnost bile sasvim iskrene?
- Sigurno!
Karijera, poglavito Draženova, nije dječja igra. Slavu je teško podnositi, ataci su to na čovjekov karakter!
- U Šibenki sam se dokazivao. Želio sam i dres reprezentacije, i u tom sam nastojanju uspio. Otišao sam u vojsku, i u njoj, kao svaki mlad čovjek, štošta shvatio, ponajprije da je svaki korak poslije vojske hodanje u daljnje dokazivanje i potvrđivanje. Ti koraci neusporedivo su teži, jer afirmacija nalaže čovjeku da riješi i sve ostalo sto prati karijeru.
Real Madrid trebao bi biti korak u sigurnost?
- Novac nije nevažan, iako mi dosad nije bio važniji od zadovoljstva koje mi donosi loptanje. Mogao sam, recimo, ostati u Šibeniku. Imao bih kafić, dobio bih stan. Kad mi je to nuđeno, ocijenio sam da treba otići, da je za moj igrački uspon bolje da odem u veći klub, u kojemu mogu više postići. Dakako, bio je to rizik. Velik, jer Šibenčani su mi jamčili sigurnu budućnost. Međutim, moj se odlazak pokazao opravdanim. Pogodio sam! Odlaskom u Real moj će se uspon nastaviti. I to će se vidjeti.
Kod nas se nerado prihvaća istinu o ugovoru s Real Madridom, istinu o Draženu koji bi trebao postati član Reala od 10. listopada 1988. do 30. lipnja 1992. Pravilnik o iznimkama u korist osobito zaslužnih, poput Dražena za našu košarku, klubovi neće prihvatiti!? Dražen, sa 24 godine, ne bi dakle, mogao s dopuštenjem otići u Španjolsku!
- Svaki čovjek, kad radi neki posao, poput mojeg ugovora s Realom, pripremi odstupnicu ako mu plan ne prođe. Kad sam prelazio u Cibonu, da me nisu pustili, otišao bih u Sjedinjene Države. Igrao bih za sveučilišnu momčad, i nakon jedne godine vratio bih se u Cibonu. Isto će biti i sada, iako vjerujem da će Košarkaški savez Jugoslavije dopustiti da igram u Realu.
Ako neće, ja svoj put znam. Konkretno, otići ću u profesionalce! Na šest mjeseci! A to će značiti da više ne bih mogao igrati za reprezentaciju. No kvaka je u tome što će me profesionalci tada ustupiti Realu i moje obaveze iz ugovora, nedavno zaključenog u Madridu, počet će teći. Isto, samo na drugi način.
Zbog mene, čini mi se, ne bi smjelo biti poteškoća. Dobili smo novu, sposobnu generaciju. Sjajni mladići, to sam sada vidio u Americi. Mnogo mogu učiniti! Zajedno bismo mogli odigrati još puno europskih i svjetskih finala, gdje je našima, zapravo, i stalno mjesto.
Dražen je dosad jedan od naših najpopularnijih sportaša. O najkvalitetnijima, svakako, možemo raspraviti, ali je lista popularnih s Draženom pojednostavnjena. Takvu medijsku zvijezdu očito nismo imali. Mladić kojega bi svaka novina u nas poželjela na prvoj stranici svečanih brojeva sa »Sretnom 1987«.
- Dok sam bio u Šibeniku, zanimanje za mene činilo mi se čudnim. A posljednju godinu interes kulminira. To što se sad oko mene događa, to da se snimaju filmovi, da dnevno dajem po tri-četiri intervjua, da snimam reklamne spotove, sve to iscrpljuje, to je teško, pa čovjek mora ostati na tlu, često se iz svega isključiti da bi živio u zbilji. Mislim, jednostavno, da čovjek o tome ne smije razmišljati.
- Da imam što više uspjeha i s klubom i s reprezentacijom. Bez obzira na to što smo osvojili svjetsku medalju, želim dalje! Do viših odličja, pogotovu što mislim da će, od Seula pa dalje, generacija o kojoj govorim dokazati potencijal, pokazat će da može igrati pravu košarku. Novčana strana moje karijere, ako se i ona podvodi pod krajnji cilj, nije ono zbog čega bih se posebno uzbuđivao, ili zbog toga pravio neke nepromišljene poteze. Ali, novac, ne baš u nas, ali svakako na zapadu, mjerilo je vrijednosti. Koliko ga imaš, toliko vrijediš. Zbog toga se sportaševe vrijednosti tako i procjenjuju. A u nas je drukčije.
- Ne, mislim da ne. Za ove četiri godine, što ću biti u Ciboni, dobit ću sadašnji stan u vlasništvo i poslovni prostor. Mislim da to nije mnogo. Za pet dosad osvojenih trofeja! A još će ih biti. Puno sam dobio, ali uvjeren sam da sam se i dovoljno odužio.
Dražen Petrović, kakav je to, zapravo, momak? Na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, nakon izbora za košarkaša Mundijala, brazilskom košarkašu, drugo raspoređenom Oscaru Schmidtu, Dražen je rekao da ga smatra boljim od sebe!
- Da nisam tako mislio, ne bih mu tako ni rekao. Zaista je to svjetsko prvenstvo sjajno odigrao. Tako kako je on igrao i ja želim igrati. Imao je strahovito mnogo skokova u napadu, bio je vrlo koristan za momčad.
Oscar Schmidt čuo je za Dražena prije dvije godine od Bogdana Tanjevića, našeg trenera koji je u Caserti vježbao Schmidta. Tanjević je, kako priča Oscar, tvrdio da će jedan mali iz Jugoslavije biti najbolji na svijetu. Schmidt se s Tanjevićem poslije složio. Dražen najbolji! Uistinu?
- Na svijetu ima oko pet igrača od kojih svaki u određenom trenutku može iskočiti, odigrati bolje od drugog, i biti prvi među tih prvih pet-šest, iako je i velik uspjeh naći se među tim igračima. Smatram da sam jedan od tih pet ili šest! U svjetskoj amaterskoj košarci, dakako... Sabonis, Schmidt, Martin i Stojko Vranković.
- Blizak mi je srcu. Mi smo ista generacija, šezdeset četvrta. Prošli smo sve pripreme, kadetske i juniorske. Sad smo u seniorskoj. Cvjetićanin, Stojko i ja. To je oko šest godina zajedničkog igranja. U posljednje dvije napravio je strahovito velike korake. Bude li se tako razvijao, mislim da sigurno kroči prema najboljem centru Evrope.
»El genio de la Cibona«, tako su ljetos pisali novinari u Španjolskoj o Draženu!
- Uistinu je teško razmišljati o hvalospjevima što ih daju Španjolci. Meni je najdraži kompliment onaj što mi ga je dao Enrico Campana, novinar iz Milana; nazvao me je košarkaškim Mozartom.
Dražen je rođen na tlu Jugoslavije. Ima li neka domaća usporedba da bi Dražen ostao naš. Svoj?
- O tome razmišljaju novinari izvan Jugoslavije. U nas se još nitko nije time bavio. Petrović sam! Nas je mnogo. I, štono se kaže, dobro smo raspoređeni. Podrijetlom smo iz Crne Gore. Roditelji moga oca preselili su se u Hercegovinu. Otac mi je rođen u mjestu poviše Trebinja, majka mi je iz Bilica kod Šibenika, Dalmatinka.Hercegovac ili Dalmatinac, pitat ćete? Pola-pola. Smatram da sam na košarkaškom terenu Dalmatinac, izvan parketa Hercegovac. Onaj s parketa, iskreno, morao bi biti i bolji. Šut, dribling, asistencije, sve to može biti bolje. Nov korak činim u poboljšanju obrane, u skok. Poboljšavam skok u obrani. Mislim da u narednom razdoblju moram raditi upravo na tome.
Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada. Neke obveze, koje nisu, košarkaške, njih znam ne izvršiti... Fakultet, recimo, i tako...
Zbilja i istina o fakultetu. O studiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu?
- Neke natpise čitam po novinama, odatle i želja da pojasnim i svoj studij. Piše se, naime, o tome kako sam trebao primiti nagradu kao jedan od najboljih studenata na Pravnom fakultetu. Pogrešno! Istina je da sam nagrađen kao vrhunski sportaš, a solidan student. No, dosad sam zadovoljan i studijem. Preostala su mi još dva ispita. Na drugoj godini. Ozbiljan sam student, ali ne i redovit. Koliko mi košarka dopušta, toliko se posvećujem pravu. Zasad košarka, pa fakultet. Radim sve da igram košarku, ali i da se domognem diplome. Uvjeren sam da ću biti i pravnik.
Sociolozi u Sjedinjenim Državama ispitivali su dječji uzrast od četiri do šest godina. Između ljubavi spram oca ili televizora, oko 44 posto anketiranih klinac izjasnilo se za televizor. Koliko je, dakle, televizija kriva za mnoge ljubavi spram Dražena?
- Mnoge su košarkaške utakmice u našim kućama. Mnoga košarkaška zbivanja također. Televizija ima mnoge zasluge za popularnost košarke, razumije se i moje. Novine i radio, dakako. U Španjolskoj, kad budem ondje, želio bih da što više budem izvan zanimanja medija zaslužnih za moju popularnost.
Još sezona i pol u Zagrebu.
- Imam sve papire za ugao Savske i Končareve . Pizzerija Amadeus , tako će se zvati. Upravo zbog Mozarta. Svjetski pojam! Čast za košarku. Oko sto kvadrata, svima na ugođaj. Nešto ekskluzivno. Pod upravom oca i prijatelja. Kad odem u Madrid, možda ću Amadeusa dati u zakup. Do Madrida bit ću gost Amadeusa s košarkom u prvom planu.
Dražen sjajan sportaš, neki kažu lukav i sklon ucjeni!?
- Netočno! Nikad i nikoga nisam ucjenjivao. Bilo je nekih ucjena, ali o tom — potom. Ucjenjivanje nisam volio, niti volim. Ako je netko kvaliteta, on mora dobiti ono što mu pripada. A sve što sam dosad rekao, iza toga sam stajao, iza toga ću i dalje stajati. Do 35. Dotad ću nastojati igrati s diplomom u džepu!
U "Sovjetskom sportu", prije nekoliko mjeseci, Dražen je svoje domete ovako objasnio:
- U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe.
Komentar?
- Točno. Treniram četiri do pet sati kad putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam individualnoj tehnici i taktici. Radim svakodnevno. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 18. Nakon toga priklonio sam se radu. Rad me drži u trajanju.
Djevojaka oko Dražena ima napretek. Djevojkama je drag uspjeh i osobitost...
- Prilično mi je teško. Sva ta pisma, telefonski pozivi. Majka mi pomaže da na njih puno odgovorim, da ponekoj i sliku pošaljem. Ipak, dva puta dnevno treniram. Dugo i naporno. Zapravo, o tome i ne volim razgovarati.
Nova 1987. Ima li netko popularan, značajan, blizak intimnim željama?
