ZVONKO ŠPIŠIĆ, ŽIVOTNA PRIČA: Poseban senzibilitet ljudi, dobri duh periferije - to je Trešnjevka! (1985)

Ožujak, 1985.

Dvadeset i sedam godina dijeli ovogodišnjeg dobitnika Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za ukupnost muzičkog stvaralaštva od jednog para crnih "špičoka" - njegove prve nagrade na već zaboravljenom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu.

Zvonko Špišić 

Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku...

Zvonko Špišić pripaljuje tko zna koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u veliki grad.

Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga dana. 

I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla "prijemni" kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj. ostaje tu gdje jest.

Priča o do jučerašnjem selu pokraj Zagreba, koje je grad odavno opkolio šireći se po ledinama, ali nikada nije i asimilirao. Trešnjevčani i danas govore odlazeći prema centru da "idu u grad", iako je grad svuda oko njih.

- Dobri duh periferije. To je Trešnjevka! - govori Špišić. - Poseban senzibilitet ljudi iz susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A najteže je živjeti jednostavno.

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize. 

Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje - Trešnjevka!

"Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike".

- Odbljesci života ove periferije, koje je Drago Britvić "uhvatio" pišući Trešnjevačku baladu, taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku - priča Špišić. - A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!

Krećemo s Trešnjevke do stare gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole.

Tu je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod. 

A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku. 

Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!

Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću.

- Pjevao sam Kočiju za osam bijelih konja - sjeća se. - S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo mjesto, a za nagradu - crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio i pljesak i cipele.

Nastavlja se život u trokutu zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj Esplanade. 

Pa studij na Pedagoškoj akademiji ("Pola sam predavanja zbog umora prespavao"), a u stalnom previranju želja i stvarnosti na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika.

Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata

U kući Zvonka Spišića nije bilo klavira. ("Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u životu i zato se dosađuje u kafiću.") O muzici je učio sam, ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.

Krapina 1968: Elvira Voća, Zvonko Špišić i Višnja Korbar 

- Učio sam, čitao knjige, odlazio na koncerte. Kao klinac zabavljao sam se s gitarom, a s dvanaest godina sklepao i prvu kompoziciju. Sahara, tako se zvala. Djetinje naivna, ali je imala "rep i glavu". Pa Mujambo. Bio je to hit na Trešnjevci! Ima ih koji ga se i danas sjećaju.

Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je - kako se to moglo i predvidjeti - neuspjehom! 

Bilo je to 1959. kada je tri dana snimao Modugnovu Piove u studiju Radio Zagreba.

- Snimao sam "čitavu vječnost" i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu dopustiti još jedno takvo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom da naučim tajne pjevačkog zanata.

Dvogodišnje razdoblje između dva snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio. 

Najveće iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici i suradnicima.

- Šansona je kondenzirana poezija - razmišlja Špišić. - Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja, stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni komplicirane šansone.

Zvonko Špišić nije se samo potvrdio kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su pune sentimenta ali i optimizma. 

Tu naizgled kontradikciju objašnjava analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege... 

("Taj moj Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.")

"Vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!"

Drago Britvić prvi je autor s kojim je Špišić surađivao. Za Britvića će reći da je to pjesnik bez knjige, čije su pjesme "rastepene" po stotinama notnih izdanja. 

Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas "klasične" šansone. Tu je i Zlatko Crnec - po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz. 

Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika spominjana šansona danas?

- Svuda oko nas - kratko će Špišić, pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali zloupotrebljavati, a time i degradirati. - Neki kao da misle da se time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, "višak" pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno. 

A to je za šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički urednici misle da program nitko više ne sluša. 

Na televiziji je rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže, šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival, šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a. 

Eto, vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!

- Nas šansonijere gledaju kao na aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose - nastavlja. - Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku? 

Ali, mnogi proturaju tezu da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu pravi je bezobrazluk. Ništa više!

Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih nota.

- Svi žele stvoriti nešto novo, senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog podneblja.

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike

Kriteriji?

- Nema ih! - kategoričan je Spišić. - Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom nivou. Manipulira se publikom. 

Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku ništa ne valja, već im se servira nova. 

Reći će netko - pjesme izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave vrijednosti. Ponekad to traje godinama.

Zvonko Špišić pripada u malobrojnu skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji, publici.

Krajem šezdesetih, Zvonko u krugu porodice 

Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu diskoteku. 

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?

- Nema tajne! - odgovara. - Ja ne mogu napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom slučaju nikada neću javno objaviti.

Mnogi se iznenade kad saznaju da je neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić.

- Televizija se specijalizirala da drži u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu - ljuti se Špišić. - Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri slušali!

Trešnjevka je odavno utonula u mrak. 

Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača. 

Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH. 

Donedavno bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Trenutno je odbornik Vijeća udruženog rada Skupštine grada Zagreba.

- Nikada nisam imao ambicija da sjedim na sastancima - govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog i novog muzičkog Yu-vala. - Delegirali su me na sastanke općine (Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu koju preuzmem ispunim što bolje mogu. "Baza" je bila zadovoljna. I tako je krenulo - sastanci i mandati.

Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak. 

Riječju bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.

- To što se danas događa u Zagrebu s plinom, vodom, strujom, čistoćom - nedopustiv je bezobrazluk kojim netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar grada, njegovo najljepše ogledalo!

Iz komunalne proze, natrag u poeziju muzike. Mladi dolaze?

- Dolaze - i imaju neusporedivo više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada je bilo tek nekoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike šanse! Pa mi smo bili bokci, smješka se.

Jedan bogat, radom ispunjen život

Zvonko Špišić naglašava da je u svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši, umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni. 

Rad okrunjen nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, među najznačajnijima.

- U šali su mi rekli da mi je to prva pretenciozna nagrada. U svakom slučaju, po mnogima je to najvažnija nagrada za muzičko stvaralaštvo. Ni u snu je nisam očekivao, a koliko mi znači, samo je po sebi razumljivo. Nagrade sam oduvijek gledao kao na vrijedne poticaje daljnjem radu. Ali, mnogo toga ovisi o načinu kako pojedinac dođe do određene nagrade. Nikad do sada nitko mi nije (javno ili privatno) osporavao stečena priznanja. Tada su priznanja uistinu ona prava.

U razgovoru o notama, dnevnim redovima, trešnjevačkim dijagonalama, slikarstvu kao hobiju, čiji (uspješni) rezultati ukrašavaju zidove stana ("To su tek amaterski pokušaji, nemam za to više vremena"), susjedima - dolazimo i do logičnog kraja. 

Jedan bogat, radom ispunjen život.

- Zadovoljan sam njime - razmišlja Špišić. - Uspio sam organizirati svoj život na jedan, po mnogo čemu, dobar način. Napisao sam nekoliko pjesama koje su postale priznati dio naše glazbene baštine. Zadovoljan sam. Eto, postao sam djed. A još mi mnogo treba do penzije.

Zvonko Špišić često će reći da se život sastoji od mnogo pokušaja i nekoliko pravih koraka. 

U najljepšoj periferiji velegrada, u tom "kraju bez groblja i rodilišta", on mirno i odmjereno korača na svoj način.

SANJA DOLEŽAL od 09 do 22, kako izgleda jedan dan najljepše petine Novih Fosila ? [1988]

Rujan, 1988.

Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret, koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim

Što radi Sanja Doležal, pjevačica grupe Novih fosila, kad se ugase svjetla pozornice i zvijezda estrade iziđe u zagrebačku svakodnevicu?

Skepsu kojom je dočekan njen dolazak u Nove fosile, Sanja Doležal razbila je poput mjehura od sapunice. A ući preko noći u grupu koja je godinama na vrhuncu popularnosti, uistinu nije ni jednostavno ni lako. 

Unatoč sumnjama, Sanja je ulozi frontgirle, u kojoj je dotad bila Đurđica Barlović, udahnula i nove kvalitete. 

Doduše, imala je iza sebe iskustvo rock-pjevačice u adolescentnoj rock-grupi Prva ljubav, s kojom je snimila i dva albuma. 

Dakle, nije joj nedostajalo ni studijsko iskustvo. 

Ipak, mladoj je pjevačici dolazak u Fosile značio i to da mora razbijati neke predrasude.

A svakako je morala izdržati i psihičko opterećenje. 

Naime, nije bilo lako znati i moći zadovoljiti vrlo visoke interpretativne i artističke standarde Fosila, vrhunske pop-grupe. 

No, ne samo da je ispunila očekivanja nego je od početka uspjela nametnuti svoju ličnost, izvođačku nadmoćnost i prirođeni šarm. 

Sa sobom je donijela i dio rokerskog nasljeđa, unijela svježe ideje, a zbog interpretativne osebujnosti i samosvojnosti jednostavno je prisilila Rajka Dujmića da kao skladatelj počinje razmišljati na nov način, odnosno da svoje autorstvo prilagodi Sanji Doležal. 

Prema mnogima, ta je promjena Fosilima došla u pravi trenutak. 

Grupa je unatoč stalnom praćenju suvremenih pop-strujanja i stalnih mijena u glazbi polako dolazila u opasnost da ograniči svoj izričaj, odnosno da se prepusti šabloni, a to bi vodilo polaganom, ali sigurnom zasićenju publike. 

Svojim dolaskom, Sanja kao da je ubrizgala injekciju adrenalina. 

Unijela je vedrinu, optimizam, probudila kod starih članova novi entuzijazam i izvukla ih iz stanja samozadovoljstva i rutine. 

Obogatila je dotad prilično statične Fosile scenskom dinamikom, podigla njihove žive nastupe na kvalitetniju razinu, razbudila u njima radost muziciranja.

Suptilnost izričaja i mladalački šarm ubrzo su od nje stvorili zvijezdu Novih fosila. 

Snimila je s njima četiri albuma, nastupila u Bruxellesu na Pjesmi Eurovizije, a upravo dovršavaju snimanje pjesama za novi album, koji će se za otprilike jedan mjesec pojaviti na tržištu pod nazivom Nebeske kočije.

Sanja je prava zagrebačka "puca". 

Može je se sresti na ulici, u trgovini, na tržnici dok se cjenka pri kupovini povrća, a na molbe usputnih obožavatelja strpljivo daje autograme uz obavezan smiješak koji joj gotovo nikad ne silazi s lica. 

Vedrina i optimizam kao životno pravilo izbijaju iz svakog njenog pokreta, mimike i riječi. 

U skladu s takvom naravi, na učestale napise u dijelu tabloidnog tiska, koji zadiru u njen intimni život, ona pronalazi dalijevski odgovor: 

"Važno je da se piše... Pa makar i dobro!"

Kako izgleda...

... Jedan dan najljepše petine Novih fosila?

9.00 - Na zagrebačkom Dolcu: Sanja iznad svega cijeni dobru kuhinju; pa kao gastronom po uvjerenju, ali i zvanju (vlasnica je diplome za samostalne ugostitelje - "Nek se nađe..."), ne propušta nijednu priliku da ode na tržnicu u kupovinu namirnica za pripremu svojih specijaliteta. Izvanredno zna odabrati povrće, pa je čak ni poslovično spretne "kumice" s Dolca ne mogu "preveslati".

10.30 - U "Cibonu" po kondiciju: S obzirom da "Fosili" godišnje prirede oko tristo koncerata, stalna fizička kondicija jedan je od uvjeta uspješnosti grupe. Stoga Sanja svako jutro (kad nije na turneji) provodi u "Ciboninom Fitness-centru". Body building jedan je od načina da se ostane u formi.

12.00 - Kuharica s diplomom: U nevelikoj, ali izvrsno opremljenoj kuhinji Sanja se snalazi poput ribe u vodi. Tu se iskazuje njena ljubav prema dobrom jelu, koje priprema s mnogo maštovitosti i kulinarske kreativnosti. Police su prepune egzotičnih začina, umaka i inih dodataka, koji se u vještim rukama pretvaraju u pravi gastronomski užitak. Današnji jelovnik sastoji se od specijaliteta kineske kuhinje.

16.00 - Portret s damom: Ispred studija "Jugotona", gdje snimaju novi album, "Fosili" se sastaju u punom sastavu. Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret (grafika), koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim.

16.30 - Upregnuti u "Nebeske kočije": Maloprijašnja vesela zadirkivanja ustupila su mjesto ozbiljnijem profesionalnom odnosu prema poslu. "Fosili" su u punom pogonu jer snimaju novi album pod nazivom "Nebeske kočije". Rajko Dujmić Lima daje Sanji instrukcije kako da otpjeva pojedine dionice, a ona bez pogovora pokušava slijediti njegove autorske ideje. Upravo snimaju prateće vokale.

Večera za laku noć: Nakon iscrpljujućeg snimanja koje zahtijeva maksimalnu koncentraciju, Zec poziva društvo na večeru u francuski restoran "Monet". Naglašava da će im troškove večere "apcigati" od slijedeće "gaže". U opuštenoj atmosferi, "Fosili" prepričavaju pojedinosti sa snimanja. Padaju sugestije o tome što bi se još moglo uraditi. Poslije ponoći, Dujmić objavljuje da je i sutra dan snimanja te predlaže "fajrunt". Društvo se razilazi i odlazi na spavanje...

ZAGREBAČKE FILMSKE OSAMDESETE [1980. - 1989.]

Osamdesetih Godina Zagreb je bio grad filma. Pođimo šetnjom kroz zagrebačke filmske osamdesete te pogledajmo koji su se sve to strani filmovi i serije snimale tih godina u Zagrebu.

SOFIJIN IZBOR [1982.]

U Zagrebu su scene iz „Sofijina izbora", gdje je grad morao odavati ugođaj Poljske, između ostaloga, snimane i na Trgu Petra Preradovića (kip tog čuvenog hrvatskog pjesnika stoji u središtu trga], prostoru koji Zagrepčani, zbog cvjetnih kioska, tradicionalno zovu Cvjetnim trgom. Taj slikoviti trg, oko 200 metara udaljen od središnjeg gradskog, odavna namijenjen prodaji cvijeća, omiljeno je sastajalište građana, danas s brojnim kafićima, a nastao je rušenjem bloka zgrada koje su se tu nalazile do 1897. Snimalo se i u obližnjem Oktogonu, najljepšem gradskom prolazu koji spaja Trg Petra Preradovića s glavnom i najdužom zagrebačkom ulicom, Ilicom. Taj slikoviti trgovački prolaz s dućanima u sredini ima osmerokutnu dvoranu natkrivenu kupolom od vitraja, po kojoj je i dobio ime.

Zagrebački se glumci sjećaju Meryl Streep kao vrlo ljubazne i ugodne za suradnju, ali istovremeno i vrlo suzdržane na filmskome setu.

VJETROVI RATA [1983]

Serija je snimana diljem svijeta. Osim u Zagrebu, snimalo se u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Italiji, Velikoj Britaniji i Austriji, ukupno na više od 400 lokacija, od kojih je dobar dio otpao na zagrebačke. Prema svjedočenju hrvatskih filmskih radnika koji su na njoj radili, scenarij je imao čak oko tisuću stranica. Zbog mnogih lokacija i njihova ispreplitanja, snimanje je bilo iznimno složeno. U Zagrebu ga je vodio Branko Lustig, kojemu će rad na toj vrlo uspješnoj seriji, kao i reference sa snimanja filma „Sofijin izbor", biti odskočna daska za odlazak u Hollywood, gdje će kasnije, kao producent filmova „Gladijator" i „Schindlerova lista" osvojiti nagradu Oscar.

U Zagrebu su se „Vjetrovi rata" snimali na više lokacija. Najstariji dio Zagreba, Gornji grad, ponudio je šarm srednjovjekovnih ulica s brojnim drevnim kućama, palačama i crkvama iz različitih povijesnih razdoblja, te puno ugođaja (jedna od rijetkih europskih četvrti sa plinskom rasvjetom]. Središnji gradski park Zrinjevac (dio Zelene potkove, velikog sustava parkova i zelenih površina u samome središtu grada], svojom je iznimnom slikovitošću, stoljetnim platanama, cvjetnim nasadima, glazbenim paviljonom te palačama koje ga okružuju pružio puno zanimljivih vizura, dok su monumentalne zgrade institucija i škola u Savskoj i Klaićevoj ulici „igrale" uloge različitih državnih i vojnih sjedišta.

NADIA [1984.]

U Zagrebu se film snimao u Velikoj i Maloj dvorani Doma sportova, donedavno najvećoj gradskoj športskoj dvorani (danas je to višenamjenska Arena), zatim dvorani Gimnastičkog kluba Zagreb na Trgu maršala Tita te dvorani Kineziološkog fakulteta, a eksterijeri u Maksimiru, velikom gradskom parku sa šumom i jezerima u istočnom dijelu grada, te na groblju Mirogoj, jednom od najljepših u Europi, koji je prava oaza za ljubitelje šetnje u zelenilu, s posebnim arhitektural-nim i umjetničkim vrednotama, kao i povijesnim značajem.

WALLENBERG [1985.]

U filmu je Zagreb s lakoćom odglumio Budimpeštu, a za to su poslužili neki od najslikovitijih prostora grada. Popularni Cvjetni trg (pravi naziv Trg Petra Preradovića) s brojnim kioscima u kojima se prodaje cvijeće iznimno je fotogenično mjesto nastalo rušenjem čitava bloka zgrada 1897. Obrubljen je palačama i zgradama, većinom podignutim u drugoj polovici 19. stoljeća, prema nacrtima nekih od vodećih bečkih arhitekata. Prvi zagrebački željeznički kolodvor (inicijalno nazvan Južni, potom Sava i na koncu Zapadni kolodvor), sagrađen 1862., svojim je smještajem u nekadašnjoj industrijsko-vojnoj četvrti grada Črnomerec pružio pomalo sablasni ugođaj ratne psihoze, dok je Muzej Gvozdanović, jedinstvena ambijentalna zbirka u Visokoj 8 (jedina slijepa ulica u najstarijem dijelu Zagreba, Gornjem gradu) savršeno predstavila reprezentativni stambeni prostor, koji svojim uređenjem ilustrira kulturu življenja i stanovanja viših srednjoeuropskih društvenih slojeva koncem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća (danas je zbirka sastavni dio Muzeja za umjetnost i obrt). U istom dijelu grada, kao filmska kulisa poslužila je i Opatička ulica, jedna od najstarijih i najotmjenijih zagrebačkih ulica, koja je ime dobila po opaticama klarisama, koje su boravile u samostanu na broju 20. Gotovo sve zgrade u toj ulici vrlo su dobro očuvane i predstavljaju živi zapis minulih stoljeća. U sjevernom Zagrebu, ratnom ugođaju pridonijele su i scene snimljene u staroj vojnoj bolnici na Šalati, rezidencijalnoj četvrti viših slojeva, poznatoj po sportsko-rekreacijskom centru.

MUSSOLINI [1985.]

Serija je nominirana za dvije nagrade Emmy, a kritičari je drže prilično vjerodostojnom te ističu da nije doživjela primjereno dobru distribuciju. Uloga Mussolinija općenito je priznata kao najbolja rola Gerogea C. Scotta.

Serija je gotovo u cijelosti snimljena u studijima Jadran filma, a za potrebe nekih kraćih eksterijernih scena Zagreb je „glumio" više talijanskih i njemačkih gradova te München. Zagreb je inače svojom arhitekturom oduvijek bio privlačan svjetskim filmskim producentima i redateljima, jer se njegove ulice i građevine lako mogu rabiti za potrebe scena koje se odigravaju u bilo kojem većem srednjoeuropskom gradu, mnogim njemačkim gradovima, pa i nekim drugim gradovima slavenskih zemalja, osobito Poljske.

DVANAESTORICA ŽIGOSANIH [1987. & 1988.]

Posljednja dva nastavka (Deadly & Fatal Mission) kritika je ocijenila zabavnima, ukoliko se ne uzmu preozbiljno, jer sadrže puno humora i akcijskih scena.

Za potrebe ta dva nastavka, koji su snimani u koprodukciji Jadran filma, Zagreb je ponudio neke od svojih najmonumentalnijih građevina, prije svega prekrasnu secesijsku zgradu Hrvatskog državnog arhiva, koja se nalazi na zapadnom dijelu Zelene potkove (sustav parkova u samom središtu Zagreba, u obliku uglatog slova U, koji je većim dijelom izveden prema zamisli zagrebačkog urbanista Milana Lenuzzija, od 1882. glavnog gradskog inženjera). Zgrada je izvorno građena za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, a unutrašnjost joj je bogato ukrašena po načelu totalnog dizajna radovima vrhunskih umjetnika i obrtnika toga doba. Scenografima filmova sjajno je poslužila i impresivna zgrada Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u drevnoj Medvedgradskoj ulici, u kojoj se, između ostalog, čuvaju sadreni odljevi antičkog kiparstva, nepokretnih spomenika hrvatske kulturne baštine i vrijednih djela hrvatskog kiparstva. Idealnim za potrebe ratnog filma pokazao se i Dvorac Brezovica u neposrednoj blizini grada, kojeg je polovicom 18. st. izgradio Josip Kazimir Drašković i ukrasio ga freskama o sedmogodišnjem ratu u kojem je i sam sudjelovao. Prostrane zelene površine sa slikovitim vizurama dvorca bile su sjajna pozornica za scene akcije kažnjeničke vojne ekipe.

UTRKA ZA BOMBOM [1987.]

U složenoj produkciji više kompanija sudjelovao je i Jadran film, a Zagreb se u filmu pojavljuje s velikim rasponom različitih lokacija Jednu od najznačajnijih činio je Mažuranićev trg, jedan od triju trgova zapadnog kraka Lenucijeve ili takozvane Zelene potkove (sustav parkova i zelenih površina u samome centru grada], koja je u doba historicizma, posljednjih desetljeća 19. st., urbanistički uokvirila središnji dio Zagreba. Sjedne strane trg krase poleđine zgrada nekadašnjeg pjevačkog društva Kolo i centralne zgrade bivšeg Hrvatskog Sokola (danas Akademija dramske umjetnosti], dok s druge mali cvjetni park uvodi u vizuru secesijsku zgradu Hrvatskog državnog arhiva (1913. izgradio ju je poznati arhitekt Rudolf Lubinsky), bogato ukrašena interijera, koja se također pojavljuje u seriji (posebno su simbolički znakoviti kadrovi s krovnim ukrasima u obliku zelenih sova koje simboliziraju mudrost]. Značajnu ulogu igraju i zgrade Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, na obližnjem Marulićevu trgu, koji se, osim eksterijerno, u seriji pojavljuju i sa svojim laboratorijima i predavaonicama. Sasvim drugi ugođaj ponudilo je gradsko jezero i kupalište Bundek, nedaleko rijeke Save. Mjesto koje je nastalo 1960., iskapanjem šljunka za potrebe gradnje novozagrebačkih naselja, postalo je popularno ljetno kupalište, ali je sredinom 80-ih, kada je serija snimana, bilo zapušteno i sablasno, što su redatelj i snimatelj znali iskoristiti (danas je Bundek uređeno jezero s lijepom šljunčanom plažom, šetalačkim stazama s klupama i bogatim zelenim površinama].

BOŽJI OKLOP [1987.]

Chan je bio jako zadovoljan zagrebačkim glumcima i kaskaderima, pa je tako glumac Božidar Smiljanić igrao u još dva filma hongkonkškog majstora.

Najveći dio filma snimljen je ljeti u Zagrebu, a samo manji dijelovi drugdje u Hrvatskoj, austrijskome Grazu i Sloveniji (Predjama i Postojna). Najviše posla imala je čitava kaskaderska ekipa zagrebačkog Jadran filma. Najslikovitije scene snimljene su na staroj zagrebačkoj tržnici Dolac, tek stotinjak metara udaljenoj od glavnog gradskog trga. Nastala na mjestu nekadašnjeg istoimenog gradskog naselja, taje slikovita tržnica, s velikom otvorenom terasom za prodaju, koju redovito posjećuju turisti, otvorena davne 1930. i predstavlja jedinstvenu turističku atrakciju. Jackie Chan zamislio je da njome, preko glava prodavača i voća i povrća, zrakom lete motocikli u sceni bjesomučne potjere. Automobili su, pak, u tom filmu letjeli preko Mosta slobode, središnje smještenome mostu u seriji onih koji preko gradske rijeke Save spajaju stari i novi dio Zagreba.

Pored ovih mjesta, u Zagrebu se snimalo i na Gornjem gradu (na uzvisini, što omogućuje lijep pogled na čitav grad), najstarijem dijelu Zagreba (definirao se utvrdama u 13. stoljeću), labirintu uskih uličica koji i dan-danas ima srednjovjekovni šarm, ponajviše zbog starih zgrada, palača, crkva i plinskog svjetla koje ga obasjava noću. Neke scene snimljene su I u Trnju, tradicionalno radničkoj četvrti grada, tada s mnoštvom ruševnih kuća, na mjestu nedaleko, tada još nedovršene, zgrade Hrvatske radio-televizije.

CRVENI KRAJ [1988.]

Kritika je film, koji se snimao u Zagrebu, ocijenila zanimljivim, ponajviše zbog podloge u stvarnoj priči. Radnja je puna impresivnih potjera automobilima, zbog kojih su posebno pohvaljeni zagrebački kaskaderi. Kako je Jadran film do 1988. već izrastao ujedan od najboljih europskih filmskih studija, producenti su dobar dio castinga prepustili domaćinima, pa u filmu igra dosta zagrebačkih glumaca.

Snimalo se na Gornjem gradu, najstarijem dijelu Zagreba, smještenom na uzvisini iznad današnjeg centra grada. Posebnu ulogu dobio je gornjogradski Jezuitski trg, dojmljiv prostor s fontanom i zgradom Klovićevih dvora, nekadašnjeg kompleksa isusovačkog samostana (1654.), danas muzeja za posebne izložbe. U Donjem gradu snimalo se u Dežmanovom prolazu, koji glavnu gradsku ulicu (Ilica) spaja s parkom Tuškanac, a za akcijske scene rabljeni su razrušena ciglana u zapadnom zagrebačkom predgrađu Podsused, kamenolom u 70-ak kilometara udaljenom mjestu Ivanec te selo Bukevje kod Velike Gorice (grad uz južne granice Zagreba).

RAT I SJEĆANJA [1988.]

Zagrebački su filmski stručnjaci tako dobro obavili posao u „Vjetrovima rata“, da im je povjeren veliki dio posla. Starim lokacijama po gradu, tu je dodana i zgrada Muzeja Mimara, koji je otvoren 1987. godine, neposredno prije snimanja serije, u impresivnoj zgradi nekadašnje gimnazije.

Muzej čuva donaciju kolekcionara Ante Topića Mimare gradu Zagrebu i sadrži 3.750 djela iz različitih kultura i civilizacija. Više scena, za koje je trebala kulisa starih europskih gradova, snimljeno je na Gornjem gradu (obilje ulica sa slikovitim drevnim kućama, palačama i crkvama iz različitih povijesnih razdoblja).

PRST SUDBINE [1989.]

Neke od dojmljivijih scena filma snimane su u Zagrebu, uz učešće više hrvatskih glumaca. U samome gradu snimalo se u nekadašnjem paviljonu Exportdrva (Zrinjevac), a redatelju lanu Sharpu osobito su dobro poslužile i zgrade koje obrubljuju Mažuranićev trg, jedan od tri velika trga u zapadnome kraku takozvane Zelene potkove (sustav parkova i zelenih površina u središtu grada koje je osmislio službeni gradski urbanist Lenuzzi u drugoj polovici 19. stoljeća). Taj trg pun je lijepih kuća koje gledaju na prostrani park, a njegovu sjevernu stranu zauzimaju stražnje strane impresivne zgrade nekadašnjeg pjevačkog društva Kolo i bivšeg Hrvatskog Sokola, danas Akademije dramske umjetnosti. Kao ni mnogi drugi koji su u Zagreb dolazili snimati filmove čija se radnja odvija za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ni ova ekipa nije propustila Iskoristiti dojmljivost secesijske zgrade Hrvatskog državnog arhiva (izgrađena 1913., potpisuje ju poznati arhitekt Rudolf Lubinsky). Ispred pročelja zgrade proteže se izduženi park, koji omogućuje sjajnu vizuru iz daljine, zumiranje i vožnju pod pravim kutem prema impresivnom pročelju. Ta je zgrada u mnogim filmovima imala ulogu značajnih državnih i vojnih sjedišta, a često se za potrebe snimanja rabio i njezin, po načelu totalnog dizajna, bogato ukrašen interijer (radovi vrhunskih umjetnika i obrtnika 19. stoljeća).

IVO SERDAR - Odlazak Štefa iz Klanjca [1985.]

Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije! Njegovo "htjeti biti" vodilo ga je u život glumca putnika, kamo je išao najčešće sam, samo s jednim koferčićem, a u njemu tek šešir i knjige

Iako je već pri kraju, godina 1985. s neumitnom upornošću ne prestaje kositi. Posebno glumce, i to s vrha liste. Hoće, čini se, da je se pamti po sve učestalijoj kolumni in memoriam! Ovaj put dramskom, filmskom, televizijskom i radio-glumcu Ivi Serdaru kojemu se perfidno prišuljala baš uoči petstote izvedbe komedije Volim Njofru.

U trenutku kad su se prijatelji i poštovaoci s veseljem pripremali da proslave još jedan Serdarov jubilej, kojemu se on posebno radovao.

Liječnici rekoše: umro je od klijenuti srca! U 52. godini života!

Zar ga, možda, zamoriše - i umoriše - njegovi dobroćudni veseljaci!?

Njegov nasmijani mudrijaš Štef iz Klanjca, Deset lica Ive Serdara, likovi s repertoara Teatra u gostima, i iz Jazavca, oni iz satiričko-komedijskog žanra u kojemu je briljirao na scenama.

Zar su ga mogle zamoriti uvijek prepune dvorane ljudi koji su hrlili da ih napune samo zbog njega!? Ili, ovdje već teško da se može reći - možda - mukotrpan, nesiguran, psihički pun stresova, a fizički naporan život slobodnog umjetnika?

Taj život na kotačima, život koji u materijalnom smislu uvijek počinje od nule, život koji ne priznaje zabušavanja i foliranja, život koji se svakim teško zarađenim dinarom kupuje i otplaćuje.

Iako se Serdar još kao mlad glumac (diplomirao je 1957.), najprije u Varaždinu, pa deset godina u HNK u Zagrebu, a potom histrionski, sve dok mu zlokoban tromb nije zaustavio hod - opredijelio u prvom redu za komične likove, nikad nije zapuštao druge žanrove. Dapače!

S posebnim darom interpretirao je likove najšireg raspona mogućnosti, sve do drama apsurda. Igrao ih je i nosio u sebi tako snažno da su se na njegovu licu i u očima mogli prepoznati kad bi malo zaškiljio i sumnjičavo pogledao poput mudrog zagorskog puntara, vragolasto kao da je iskočio iz nekog francuskog vodvilja, znao je izviriti lukavi Pomet ili tko zna tko drugi.

Najšira ga publika, ipak, s punim pravom može najviše svojatati. Bio je njen kao malo tko drugi od njegovih kolega. Donosio je kazališnu igru u udaljene domove kulture, vatrogasne dvorane, škole, kasarne, pod šatre...

Tamo će ga posebno i dugo pamtiti, jer im je svojim talentom i šarmom umio natjerati suze na oči od smijeha kad bi ih zabavio, npr. Njofrom ili s Deset lica. Ponajviše kad bi kao Štef iz Klanjca svojom mudrijaškom logikom prokomentirao devijantne pojave svakidašnjice. 

Nedostajat će djeci na radio-valovima kao njihov dragi ujak čije su "To sam jaaaa" tako voljeli čuti.

Umjetnika kakav je bio Ivo Serdar - srećom za njega! - nisu zaboravljali u trenucima kada se trebalo nagrađivati. Dobio je mnoga priznanja i pohvale, a s prvim nagradama pošao je kući sa sarajevskog MES-a i s TV-festivala na Bledu.

Odnio ih je kući da tamo ostanu kao fizički trajna uspomena. Ali, sa sobom je odnio, nepovratno i zauvijek, mnoge likove koje više nikad nitko neće moći zaigrati kao on.

Imati nije isto što i htjeti biti

Posebno ne klanječkog mudrijaša Štefa "kaj o vsemu grunta i u vse se razme". 

Televizijski poslenici, šteta, nisu imali hrabrosti da prihvate Serdarov prijedlog kad je žarko želio da unese neke novine u medij.

Smatrao je, i o tome pričao, da bi bio fantastičan štos kad bi televizija imala tjedni ili mjesečni satirični raport u TV-dnevniku.

- Naš je dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar! U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Ima vrlo neozbiljnih povećavanja cijena. Da se smrzneš! E, na takvu bi se emisiju čekalo, na tog mog gradskog reportera, običnog čovjeka Miška, kako sam ga nazvao... (iz intervjua Studiju objavljenog po datumu točno na dan Serdarove smrti, ali - 1979. godine!).

Serdar nije bio talentiran slikar, kao što je bio glumac, pa da budućim generacijama ostavi svoja platna. Ipak, imao je sreću da je trajao u vrijeme filma i televizije, zahvaljujući kojima će nas još nebrojeno puta moći pogledati s onim svojim smiješkom u očima kojima kao da stalno ponavlja svoju poštapalicu:

- Je, a kaj morem neg reći da sem iz Gornjeg Mikleuša!

Žalio je što mu djelić talenta nije krenuo putovima muzike, što nije svirao nijedan instrument, a nije bio vičan ni plesu. Jer, govorio je, potrebno je to dobrom scenskom umjetniku.

Umjesto toga, priroda mu je dala više. Moć da, kao jednom na sajmu u Pregradi, upadne u šator pun žamora i mirisa jela i pića, da jedva kucne čašu i kaže:

"Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši..."

... pa da u tili čas nastane muk i da se sve pretvori u jedno veliko uho. Serdar je volio taj svijet, ta izvorišta praiskonskog iz kojih je crpio mnoge životne mudrosti, taj neposredni kontakt s ljudima koji oru plugom i koje plug ore.

Tamo je nalazio u praksi primijenjenu svu mudrost i filozofiju življenja. Pa i to da otac treba djeci dati mnogo, no nikad toliko da bi im se zasitile želje.

Jer, kako je govorio, imati nije isto što i htjeti biti.

Da je htio, Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije!

Svakog dana u drugom mjestu (dvadesetak predstava mjesečno, pa i više!), svaki put pred drugom publikom, svaku večer na drugoj pozornici, svaku noć u novom hotelu.

A nikad više - svako jutro na novoj cesti. Prerano su se spustile rampe na njima za Ivu Serdara. Raspored u njegovu malom crnom notesu izgubio je smisao. A bio je tako nepopravljiv optimist.

- Halo, je li tamo Štef iz Klanjca?

- Ha, ha, ha... Pri telefonu je Blaž, prosim lepo.

- Neću Blaža.

- A Serdara?

- Njega da, ali bez dlake na jeziku...

- Vse bu v redu, obrijal bu jezik...

Da sam tražila Štefa ili Blaža, razgovor bi se vjerojatno nastavio u tom tonu, no mi ćemo se družiti s Ivom Serdarom, a Štefa će se i tako morati spomenuti.

Nisam Serdara nazvala između šest i sedam u jutro, iako bi zvonjenje telefona dočekao budan, jer je obično na nogama već od pola šest. Čudna navika za glumca, koja bi prije odgovarala zvanju poljoprivrednika, možda baš nekom pravom Štefu.

Pa zašto onda ne bismo počeli baš s njim?

Štef iz Klanjca nije star samo nekoliko tjedana, otkad traje u zagrebačkom "Nedjeljnom popodnevu". Izmislio ga je Fadil Hadžić još prije petnaestak godina, kada se satiričko kazalište "Jazavac" preselilo iz kavane "Medulić" u današnje prostorije.

S vremenom je taj mudrijaš "kaj o vsemu grunta i u vse se razme" postal pravi svjetski putnik. Poznaju ga mnogi posjetioci estradnih koncerata po čitavoj Jugoslaviji.

Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena

- Tko je autor tekstova za televizijskog Štefa?

- Zasad Fadil Hadžić. Prihvatio je poziv televizije, ali samo s obećanjem da će napisati nekoliko tekstova, dok ne krene. Kako je to i napravio, ne znam hoće li Štef...

- Valjda ne?!

- Ne znam. Mislim da bi se tog posla morala prihvatiti redakcija koja bi se bavila isključivo humorističko-satiričkim blokom. Teme moraju biti opće, šireg značenja, a komentar kritički, ali ne i kritizerski.

Dakle objektivan, ali iznesen u maniri satire. No čini mi se da se razmišlja o tome da više uopće ne bude Štefa iz Klanjca...

- Zar je u toj emisiji previše humora?

- Mislim da ga je i uopće premalo! A tko zna, možda urednici razmišljaju o nečem drugom. Ja to ne znam, i to nije moj problem. No kada me već vučete za jezik, moram reći da često razmišljam o nečemu što bi bio fantastičan štos - o tjednom ili mjesečnom satiričnom raportu u TV dnevniku!

Naš je Dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar. U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Jer, pogledajte, osim meteorološke prognoze, koja može biti gotovo smiješno netočna, sve je drugo strašno ozbiljno. Da se smrzneš.

- Konkretno?

- Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena. Njih bi se dalo smiješno prokomentirati. Pa regulacija saobraćaja, propisi. Ima toga. Sad, zamislite da u zagrebačkom Dnevniku postoji, nazovimo ga, gradski reporter ili običan čovjek Miško.

U vijestima govore o poskupljenju struje za 17 posto.

Tada se pojavljuje on i pita: može li običan čovjek Miško izdržati taj novi električni udar? Ne može, odgovorit će. I sada dolazi ono ako mu "Elektra" obeća da će nakon poskupljenja struje biti više te da neće biti restrikcije, običan bi se čovjek Miško mogao zamisliti i prišapnuti nam kako će ih "predriblati".

Možda bi rekao da će početi trošiti struju za 17 posto manje... Možda nešto drugo. Ja vam kažem da bi se na takvu rubriku čekalo, bila bi univerzalna, jer svi gradovi imaju manje-više iste probleme.

- Koliko mi je poznato, sami pišete tekstove za Štefove estradne nastupe a, što je važnije, pišete i satirične tekstove o negativnostima i propustima u kolektivima, koje onda pred njima govorite. Nisam čula da je bilo prigovora.

- Ipak se to na TV ne bih usudio. Televizija je pregolem auditorij, vrlo opasan i osjetljiv medij. I ljudi su na njega osjetljivi. Nije svejedno da li je nešto rečeno unutar kolektiva ili javno. Morala bi to raditi redakcija, a interpret može biti neko popularno lice.

- Što mislite, zašto se Fadil Hadžić odlučio upravo za takvog Štefa?

- Zagorci su vam vrlo karakteristični ljudi. Pomalo su lukavi, promućurni, fiškali. Ljudi bistrići. Puni kombinatorike ali i zdravog razuma.

- Vi ste iz Gornjeg Mikleuša.

- Je, a kaj sad morem?!

Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata

- Hm... a... Razmem! Čini mi se da ga najviše imam za suvremeni tekst. Još ako je i suvremeni i domaći, to mi je najdraže. Znate li zašto?

Smatram da je kazalište samo ovaj naš trenutak i nikada više. 

To, moram priznati, nije moja umotvorina. Slikar, na primjer, može imati gledaoca koji se još nije ni rodio. Glumac to ne može.

Dakle, ja moram imati gledaoca kojemu ću s pozornice govoriti samo to što ga zanima, a to je baš taj njegov trenutak, taj u kojem trajemo. To je zakonitost satire. Ona je sada i tu.

- Vi ste roditelj sina od sedamnaest i kćeri od jedanaest godina. Koja je zakonitost roditelja, njegova dužnost u osiguravanju buduće materijalne egzistencije svojoj djeci?

- Prije svega, klupko se počinje odmotavati čim se roditelj trudi da svoje dijete izgradi u plemenita čovjeka, u takvog koji neće smatrati da su materijalne vrijednosti najviše i jedine u čovjekovu životu. 

Sreća je što nove generacije imaju veće i potrebe i mogućnosti da ih ostvaruju nego što ih je imala generacija naših roditelja - odnosno mi.

Ali ista ta sreća mogla bi postati nesrećom kada bi materijalne vrijednosti postale jedini smisao i svrha života. Dakle, djeci treba dati mnogo, no ne toliko da bi im se zasitile sve želje i potrebe. Imati nije isto što i htjeti biti.

- Jeste li i vi tako razmišljali kada ste sigurnost prihoda od stalnog angažmana zamijenili za nesigurnost estradnog umjetnika?

- Da budem pošten, mislim da me je stjecaj okolnosti doveo do toga. Trebao sam birati: prihvatiti se uloge u Bauerovu filmu "Licem u lice" ili probnog angažmana u "Komediji", i to u komadu u kojem je trebalo pjevati songove.

Izabrao sam ovo drugo.

Kasnije sam pjevao i u opereti "Slatka Irma", ali angažman u HNK ipak nisam dobio u Operi, već u Drami.

- Zavuzlano...

- Čekajte, polako! Iz Drame sam pravio uglavnom pjevačke izlete do televizije, a pomalo i na koncertima...

- Svaštarenje?!

- Ne! Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata. To se naziva svaštarenjem. Mnogo bolje prolaze oni koji imaju živaca da trajno ostanu na svojoj uskoj traci; na njoj postaju specijalisti i daleko doguraju. Čak dobivaju mnogo veća priznanja! 

Međutim, mene je u ove vode otjeralo to što sam se želio baviti poslom koji volim, koji me veseli. Pa ako treba glumiti - glumim, ili pjevati - onda pjevam...

- Uzgred, oprostite, delikatno je, gradite kuću, a o tome ne biste ni sanjali da ste u radnom odnosu...

- Gradim je već deset godina, a tko zna koliko ću još! Sporovozno: koliko novaca, toliko cigli! Ja od toga ne pravim misu. Jednom bude...

No reći ću vam: nitko od nas ne živi isključivo od plaće. Govorim o glumcima, se razme! Izuzetak je trupa Relje Bašića iz "Teatra u gostima". Dobro je poznajem jer sam u njoj bio, te sa "Čarugom" proputovao Jugoslaviju. 

E, tamo se okupljaju entuzijasti! Međutim, mnogi kolege s plaćama u teatrima vrlo se rafinirano i brižljivo trude da u svojim kućama imaju što manje posla kako bi imali dovoljno vremena da rade naokolo. Fino, otmjeno...

Na jednostavniji i bezbolniji način zarađuju mnogo više a da se o tome mnogo i ne zna. Zabluda je misliti drugačije.

- A priča se da estradnim glumcima kaplje krupnim kapima...

- Ali te su kapi rjeđe! Za njih se treba i te kako namučiti. No bez obzira na sve to, ipak je šteta što se u nas na akademijama ne osposobljavaju glumci za estradnu umjetnost. To se posvuda u svijetu veoma cijeni. Smatra se da se estradnom umjetnošću bave samo izuzetno talentirani...

Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati

- Znači da razgovaram s izuzetno talentiranim gostom.

- Ne znam jesam li taj i takav. Osjećam nedostatke. Ne znam svirati, nisam dobar plesač, a sve bih to morao znati.

- Ali ste zato sretni kad, kao onda na sajmu u Pregradi, dođete pod šator pun žamora i mirisa jela i pića pa započnete: "Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši.. ."

- ... Pa nastane muk, sve se pretvori u jedno veliko uho. Prizor koji bi godio i velikom Krleži, za mene nezaboravan. Vole naši ljudi poeziju i nevjerojatno koliko je poznaju!

- Od naslova nekih vaših uloga mogla bi se sročiti vaša mala duhovita glumačka biografija. Pokušajte!

Dakako, dok nas nisu otkrili, jer su sva prava bila prodana filmu. Baš tada tu su snimali Eleonora Rossi-Drago i Jean Marais, pa vele:

To što je gledalište bilo puno - nema veze.

Pa sad, neka mi moj Molčaljin kaže zar nije "Teško pametnom" kada me 19. XI u "Teatru ITD" očekuje - "Slučajna smrt anarhista"!

- Nije lako. Ipak, mogu li vas lako prevesti žedna preko vode?

- Teško, jer to odmah opažam, ali ne reagiram. Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati...

- Vaša je supruga sretna žena.

- Tko zna! Možda se i mi svađamo, samo u nekoj drugoj formi. Možda su i šutnje svađa. Ostavimo se toga, tanki su zidovi...