Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Krenemo mi svirati, otprašimo stvar-dvije i potučemo se malo s ljudima, tek toliko da vide da nismo curice, kad eto, popuše foru. Pankerima je stvarno bilo dobro te večeri.
Sa Gobcem, pjevačem zagrebačkih, već najmanje dvije godine perspektivnih PSIHOMODO POP, razgovarao sam prije nekoliko dana. Zvijezda koja se proslavila suludim, pijanim i kaotičnim nastupima, 'do zadnjih atoma snage' (često ga svrstavaju među najjače frontmane), bila je u elementu. Sastali smo se, te gdje bismo drugdje, nego pred malim Kavkazom, a razgovarali smo, naravno, na stepenicama ispred HNK.
Gobac želi da, prije svega, napišem da se ni u kom slučaju ne želi posebno izdvajati iz grupe, a to dokazuje i bubnjarem Radovanom Lucićem, koji također prisustvuje razgovoru, i tvrdi da su PSIHOMODO band u kojem svi podjednako mogu doći do izražaja, za razliku od mnogih drugih zagrebačkih grupa.
Ajmo Tračat
POLET: Hajde da smislimo početak kakav još nije imala ni jedna grupa u svom intervjuu.
GOBAC: Može. Ajmo tračat zagrebačke bendove, za početak. Ti me, kak ti pitaj, a ja ću tračat.
POLET: Dobro, idemo po redu. Od vaše generacije zagrebačke nove scene samo su Doriani izdali ploču.
GOBAC: Ja sam s njima jako dobar, pa mi je bediška njih jako tračati. Osim tog, oni su zbilja dosta dobri.
POLET: misliš li i ti da su prije ploče bili mnogo bolji?
GOBAC: Da. To su bila ona vremena dok smo još skupa brijali Zagrebom. Sada su se uvaljali u neku rutinu. Max je previše zagrizao u te neke, više vode. Ali, ipak mislim da su OK, i o njima još imam najbolje mišljenje. Ko dalje?
POLET: Karlovi Wary, Trobeci, Sexa....
GOBAC: Pa, nešto su mi Karlovi pričali da neće prihvatiti ovu ploču koju su snimili, da ne smijem to nikom reći. Ali, nema veze, oni su simpatični, Varja dobro pjeva, ali smo mi, ipak, puno bokji od njih.
Ne, ozbiljno, mislim da smo od ove zadnje mlade zagrebačke scene, ''Dorian Gray'', mi i Karlowi, najdalje otišli.
Trobeci su sada uskrsnuli, posuđujem im bubnjara, moram paziti da mi ga previše ne pokvare. Nisu loši, to je, kao neka avangarda, ali i od njih smo bolji.
Što se Sexa tiče, dobri su ljudi, sad su se vratili iz vojske, ali mi previše liče na dobro skidanje s lošim mudima. Ali, čujem da sada rade samo nove stvari, vidjet ćemo.
POLET: Hoćeš još nekog ili da pređemo na tračanje PSIHOMODO POP-a?
GOBAC: Da, moram reći riječ-dvije o Elvisu J. Kurtovichu. Ja se njima divim. Postali su magnetofon s više glava, magnetofon koji vjerno reproducira sam sebe. Treba i to znati. Samo, kad se vjerno ponavljaš, onda govna do koljena, pa se još bolje ponavljaš, pa do butina, pa se dobro ponavljaš, pa do ispod glave, pa onda malo davež. Kurtovichi su, u biti, jedna malo bolja septička jama.
Lijeni ko konji
A kažeš tračamo PSIHOMODO? Pa ja nam mogu samo hvaliti. Eto, recimo, na prošlogodišnjem smo YURMU bili među najboljima, bar su tako ljudi reagirali. A dobro su reagirali i u Splitu, u ostalom kao i svugdje drugdje. Tamo smo svirali prije Zvijezda. To ti moram ispričati.
Krenemo mi svirati, otprašimo stvar-dvije, i potučemo se malo s ljudima, tek toliko da vide da nismo curice, kad eto, oni popuše foru. Pankerima je stvarno bilo dobro te večeri. Imali smo tri bisa, pa su nas poslije Zvijezda opet zvali. Tu nam se ego digao.
POLET: Znamo da Karlovi rade na ploči, više ili manje uspješno, Doriani je već imaju, a PSIHOMODO POP, kao najbolji, nemaju ploču. To mi je nekako čudno.
GOBAC: Mi nemamo ploču zato kaj smo lijeni k'o konji. Doduše, napravili smo neke snimke u Četvorci, ima tome već dosta, ali nije baš najbolje ispalo.
Onda smo napravili još jedan demo, kod Šebetića, ali je to očajno ispalo zato kaj on nema pojma i to hoću da obavezno napišeš.
Zaključili smo da te dvije snimke nema smisla nuditi, a uz to, gitarist, bubnjar i saksofonist su otišli u vojsku i onda je bila frka.
Prva mi je briga bila dovesti ljude u bend. Butković koji nam je tada bio menager, doveo je gitaristu, Robija, a ja sam našao bubnjara. Ajde, Dete, reci nešto!
RADOVAN: Ja sam došel iz vojske i srel Gobca na štengama ispred HNK. Veli on meni: ''Dete, oš svirat s nama? i onda samo počeli vježbati. Na prvim je probama bilo jako teško, nisam imao konde, a oni su se furali na najbrži bend na svijetu. Poslije svije stvari obično sam padao na pod, ali sam im se svidio, vele da sam lupal sa srcem.
GOBAC: Dobar je bil! Polako smo uvježbavali materijale, trebalo je opet ići snimat, al kad tamo, eto vatre, kod Deteta i izgoriše nam instrumenti i nismo znali što bi. I onda smo si mi otišli nekaj popiti.
Onda smo si opet nekaj otišli popit i tako smo si mi otišli nekaj popit, posljednjih nekoliko mjeseci. Zato mi nemamo ploču.
POLET: Pa valjda ste posljednjih mjeseci radili štogod, osim kad ste si išli nekaj popiti?
GOBAC: Pa, jesmo, imali smo nekoliko koncerata. Jedan je bio prije Orgazma, u Kulušiću, i to je bila borba za nove muzičare. Poslije smo, prije Nove godine, imali koncert na istom mjestu, s Trotakt projektom. Bili smo njihovi gosti. Te je večeri bila ludnica. Oteli smo im večer, nije bilo baš fer, ali, zvali su nas. Poslije toga smo još jednom svirali, u SC i ta je svirka, s obzirom koliko smo zdravi i trijezni bili, prošla izvanredno. A bilo je i dosta škvadre.
Opera kolektivne nesvijesti
POLET: Čuo sam da radite na nekakvoj operi?!!
GOBAC: Da, radimo sa Slamnigom na operi ''Zagrebački brijač'' i ide nam dosta dobro. Kaj ti Slama misliš o tome?
SLAMNIG (također prisustvuje razgovoru): Potrošili smo prvu traku, a kako je krenulo, potrošit ćemo i drugu, i teću.
GOBAC: Kako bismo mogli okarakterizirati vašu operu?
SLAMNIG: Kao operu kolektivne nesvijesti, naravno.
POLET: Što će se dogoditi kada se vojnici vrate?
GOBAC: Gitarist koji je sada, ostaje kao druga gitara. Za bubnjara ne znam. Tu sam u velikoj dilemi. Luc mi je strašno drag. Ne znam, stvarno. To će se iskristalizirati kada se ovi vrate. A što se saksofoniste tiče, mislim da ću njega izbaciti.
To bi trebalo biti jednako dobro razdoblje za nas. Imat ćemo dvije gitare, snimit ćemo pravi demo i otići, kao prvo, u ''Suzy''. Mislim da će nas oni popušit. Pa što sve ne snimaju bio bi red da i nas malo snime.
RADOVAN: Gobac i ja smo se dogovorili da napravimo nove aranžmane. To bi bili aranžmani na furku ove moderne muzike, ali, njih bi koristili samo za ploču, dok bi na koncertima prašili po starom. Mi smo prije agresivni, prije live band da bi nas takve snimili.
GOBAC: Ma, nema čovjeka s mudima koji bi nas mogao, ovakvi kakvi smo, dobro snimiti. U tome je stvar.
Zapravo mislim, da smo mi malo prepošteno radili. I onda su došli ljudi koji ne mogu popušiti poštenje, ljudi koji imaju toliko govana u ustima, da za ono drugo nema mjesta. U tome ti je naš problem.
Ali, mi ćemo dalje gurati svoju stvar, uspjeli smo nakon požara nekako skrpiti i posuditi opremu. Sada ćemo puno vježbati, nabildati se i raditi na aranžmanima. Hoćemo biti spremni da bilo gdje damo dobar koncert. Naši su koncerti jako žestoki, treba to izdržati. Ako nas ''Suzy'' prihvati, onda je dalje lako, sve će ići samo od sebe. A ako ne, onda ćemo gurati dalje, čekati. U ovom ćeš poslu ili jednom uspjeti ili se prejesti govana do te mjere da ti sve prisjedne. Ja se nadam da meni ništa neće prisjesti. Pa pogledaj Trotakte. Ja ih baš ne pušim, ali su uporni, za to im svaka čast.
POLET: Što ćemo za kraj?
GOBAC: I to mora biti drukčije! Dete, kak ide ono: ''Nije vino...''
Marko Mlinarić. Dinamov Maradona. Bio je idol u Dinamu. Jedan od 'izabranih', čije ime ima i danas status, ako ne legende, onda svakako važne nogometne persone Dinamove povijesti. S njegovih slika na zidu Dinamovih prostorija uredno se briše prašina. Za dečke, za novine, za prijatelje: Mlinka.
Rođen 1. rujna 1960. godine. Obitelj Mlinarić preselila se 1958. iz Like u Zagreb. Otac, radnik, nekoliko je ljeta bio u Njemačkoj, da prehrani četvero djece. Majka domaćica, brinula je o svemu, pa su uz Marka, braća Tomica i Mile te sestra Ankica odrasli u matrijarhalnom okruženju. Ovako je Marko opisao svoje djetinjstvo: „stanujemo preko Save na Kajzerici. Tamo se još nađe pokoja travka, komadić tratine za klince, kakvu-takvu loptu, pokretne vratnice – makar i od odbačena susjedova škrlaka! U blizini Trnsko, osmoljetka 'Krešo Račić', igralište sa stazom po dijagonali, nastavnik tjelesnog Viktor Hršak i tradicija gotovo nepobjedivih pionirskih nogometnih postava. Pripadao sam jednoj od njih, da bi 1972., uoči osmog razreda, prvi put vježbao u Maksimiru.“
Tako je mali Mlinka nastavio putem kojim su bila krenula i njegova starija braća Mile i Tomica. Pod nadzorom Zdenka Kobeščaka najviše je naučio. „Vodio me tri godine. Posljednju sezonu igrao sam za mladu momčad. Krilo, kao i uvijek, češće lijevo. Srebrić me ustrajno učio, forsirajući individualni rad.“
I tada dolazi još jedno tužno Dinamovo proljeće 1978. Između vladavine Rudolfa Belina i Vlatka Markovića, trenerski vakuum popunio je trijumvirat na čelu s legendarnim Milanom Antolkovićem. I baš je na inzistiranje gospona Antolkovića plav dječak, šišaka koje mu vise iznad široko otvorenih očiju, s vječnim osmijehom dječaka, na žilavim čvrstim nogama debitirao za prvu momčad Dinama. Stari i iskusni loptački vuk, Milan Antolković, na pitanje novinara Tko je bolji, Bonić ili Senzen?, glatko je odrezao – Mlinarić!
Do kraja sezone 1977/78 osamnaestogodišnji Marko okusio je dres prvotimaca u Dinamu pet puta. Dakako, najradije se sjeća 10-minutne premijere (s Olimpijom 0:1) te Sarajlija kojima je i gol ubacio (3:3). „Predivno je zaigrati za prvu momčad. Joj, kad grune s tribina! Bojim se dići pogled, pokušavam biti sasvim pribran. Ipak, čujem svaki povik, žamor i uzdah, pljesak pogotovo.“
U ljeto iste godine, nakon odlaska Antolkovića s plave klupe, na mjesto trenera dolazi Vlatko Marković. I Mlinka je više na klupi nego u igri. Na početku je igrao klasično lijevo krilo, dribler uz aut liniju i centaršutevi pred protivnička vrata. Međutim, trener Marković prebacio je Marka u sredinu i od broja 11 tražio totalnu igru, a iznad svega golove. Nepovjerenje prema njemu raste, tvrde da je spor, da ima spušten tur i da ne može biti dobar igrač. Iz banjalučkog Borca zove ga Bazić (bivši trener Dinama, op.a.), u Maksimiru nemaju ništa protiv, ali on je uporan, želi se dokazati. „Na žalost, ni Đalma Marković mi nije davao priliku. Priznajem, bio sam očajan, čak sam pomišljao i da napustim nogomet.“
Tek u siječnju 1981. za australske turneje, Miroslav Blažević čini obrat: „Sine, eto ti desetka, nju nose samo najbolji.“ Zasuzile su oči golobradom momku, zaiskrile od veselja. Prigrlio je dres i – više ga nije ispuštao iz ruku. Tada je započela Mlinarićeva era. Mlinka je postao najbolja 'desetka' u zemlji. Ćiro ga je preporodio, prepoznavši u njemu veliku vrijednost. I nije požalio. Marko je bio jedan od ključnih figura legendarne Dinamove generacije '82 koja je osvojila naslov državnog prvaka nakon duge 24 godine čekanja.
U jednom razgovoru 1982. za reviju Dinama legendarni Franjo Wolfl izabrao je za sugovornika Marka Mlinarića, a na pitanje zašto baš Mlinarića, odgovorio je: „Zato jer ga najviše cijenim od svih naših navalnih igrača. Za mene se kaže da sam bio igrač odluke, da sam rješavao utakmice, a ja mislim da je to danas Mlinka. On je taj u Dinamovoj navali koji može i mora odlučivati našim utakmicama.“
Godine 1983. Marko je uspio osvojiti s Dinamom svoj drugi Kup Jugoslavije (prvi osvojio 1980., op.a.) ali ne i obraniti titulu prvaka države. Odlazi Ćiro, Dinamo je u slobodnom padu, Marko odlazi u vojsku. Bile su to teške godine kluba. Međutim, Ćiro Blažević se ponovno vraća za trenera, a Mlinka iz vojske. Dinamo se diže. A nakon odlaska Srećka Bogdana iz kluba, Mlinka preuzima najveću Dinamovu počast, kapetansku vrpcu. Kolika je odgovornost kapetana u momčadi najbolje opisuje izjava Miroslava Blaževića: „Za mene on je ja na terenu. Zadužen za stvaranje atmosfere u sastavu, on je glavni mobilizator, on mora misliti svojom glavom, on ima praktički neograničena ovlaštenja.“
Sa kapetanskom vrpcom na ruci i kao 25-godišnjak sam je deklasirao Željezničar (na svoj rođendan! op.a.) s tri pogotka.
A kako bi opisali stil igre Marka Mlinarića? Imao je sve. Dribling, start s mjesta, brzinu, izdržljivost, suptilnu tehniku, pregled, pas-igru, centaršut, udarac, ideju. Onizak, čvrst i zbijen, neodoljivo podsjećao na velikog maga svjetskog loptanja, Argentinca Maradonu. Bilo ga je užitak gledati. Suigrači su jedva čekali Markovu ljutnju. Tada zgrabi loptu, sjuri se od gola do gola, poput tornada, ne mareći za prepreke i prijetnje. Dakako, najviše je dao u ulozi graditelja. Žongler. Međunarodni kalibar.
Nogometni uzori bili su mu Kobeščak i Rora. „Nisam vidio svog prvog trenera Zdenka Kobeščaka kako igra, no pričali su mi da je bio odličan igrač. Kao učitelj, on mi je sve pokazao, mnogo me toga naučio i bio mi uzor. A volio sam i Roru, Jako mi se sviđao kao igrač. Čak sam katkad kao dječak govorio da sam Rora. Žao mi je i što nisam na djelu vidio Štefa Lamzu, za njega mi pričaju da je bio sjajan.“
U Dinamu je proveo punih 15 godina. I na oproštaju od plave boje – Budućnost. I poraz. Šteta što dekor nije bio odgovarajući. Tribine su trebale biti ispunjenje do posljednjeg mjesta, iz 60.000 grla trebalo se oriti: Mlinka, Mlinka!, a Marko se oprostio pred gotovo praznim Maksimirom. Buket cvijeća i umjetnička slika, tek nešto povika s najvjernije strane, s istočnog stajanja, i to je bilo sve.
Svibanj 1986.
U Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol sa pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje .
Jedna od najboljih napada u Dinamovoj povijesti - Boro Cvetković, Cerin, Kranjčar, Mlinarić, Deverić - danas više ne nastupa u punom sastavu. Kranjčar je u inozemstvu, a Deverić u Hajduku. Trolist B. Cvetković - Cerin - Mlinarić gura dalje, sada ponovno pod utjecajem Blaževićeva autoriteta. Ti tipični izdanci zagrebačke nogometne tradicije, najbrži i najduhovitiji napadači u domaćoj prvoj ligi, katkad su psihološki ranjivi poput djece, i rezultate što održavaju njihovu istinsku vrijednost postižu najčešće tek onda kad ih vodi čovjek kojemu vjeruju.
Marko Mlinarić, kapetan Dinamove ekipe, za klub znači više od igre. Zamišljeno je da on bude kohezijska sila, motor ekipe, igrač koji će snagom svoje osobnosti motivirati ostale u kriznim trenucima. Dinamo je u ovoj sezoni demonstrirao seriju loših igara i rezultata, te nesnalažljivosti u čistim situacijama za pogodak. Nedavna kup-utakmica sa Zvezdom u Zagrebu trebala je da bude konačan ispit koncepta, načela po kojem ove sezone ekipa funkcionira; konačna potvrda ili opovrgnuće njegove uvjerljivosti. Sport je nemilosrdan i po tome što se karizma u njemu, u većem broju slučajeva, zasniva na praktičkim dostignućima, tj. rezultatu. U jednom trenutku, kod 0:0, igrač u plavoj majici našao se s loptom sam pred Zvezdinim vratarom i postavio, time, pred gledalište uobičajenu nedoumicu Dinamova proljeća 1986: hoće li promašiti ili pogoditi? Hoće li, promašajem "stopostotne prilike", potvrditi kontinuitet Dinamova "straha od pobjede", psiholoških slabosti kao rezultante prevelike ambicije u prekratkom vremenu, ili će, pogotkom, naznačiti mogućnost preokreta?
Mnogi na stadionu u tom djeliću sekunde najprije su provjerili koji broj nosi igrač u plavoj majici. Kad se na leđima igrača, samog na desetak metara od vrata, jasno istaknuo broj deset bilo je očito da je nastupio trenutak Dinamova preokreta: Marko Mlinarić neće propustiti takvu priliku! Mlinarić je uistinu nije propustio, a njegov pogodak bio je uvod u Dinamovu seriju 4:0 kakva u Maksimiru nije zabilježena već godinama!
Opisani trenutak uvjerljivo govori o Mlinarićevoj ulozi u ekipi. On je igrač s integritetom, s odgovornošću, igrač za kojega vrijede posebna pravila. Potezi koji se drugima opraštaju i toleriraju, njemu su zabranjeni. Gledalište ga ocjenjuje prema maksimalno strogim kriterijima i uskraćuje mu većinu psiholoških privilegija koje uživaju njegovi suigrači. Kad se Boro Cvetković nađe sam pred vratima i promaši, preko toga će se prijeći, jer Boro je zadužen za prodore. Drugi su zaduženi za drugo, treći za treće - jedino je Mlinarićeva odgovornost sveobuhvatna, i njegovi će promašaji, u skladu s time, imati porazan učinak na moral ekipe i gledališta. Da se razumijemo - nije Mlinariću trener rekao: "Mlinariću, tvoja je odgovornost velika, i ti ne smiješ promašiti"! Trener je samo uočio i iskoristio Mlinarićevu psihološku sposobnost da preuzme ulogu vođe ekipe, a odgovornost je Mlinarić preuzeo sam. On sam je osjetio vlastitu nogometnu vokaciju, sposobnost da bude jak onda kad su drugi slabi i da uistinu zabije gol u trenutku kad svi to od njega očekuju. Njegovo podvrgavanje maksimalističkim kriterijima rezultat je njegova osobnog izbora, a to je primarni uvjet za postizanje vrhunskih rezultata ne samo u sportu nego u svim ljudskim djelatnostima.
Kao jegulja koja stalno izmiče
- Smatrate li da je situacija kad je igrač s loptom sam pred protivničkim vratarom, najdelikatnija situacija u nogometu?
- Slažem se! Inače, ako govorimo o mom prvom golu protiv Zvezde u Kupu, moram reći da sam se malo prestrašio Ljukovčana. On je na golu impozantna pojava, a ima i autoritet nakon odličnih obrana u prvom dijelu prvenstva. Na jesenskoj utakmici u Beogradu bio sam ispred njega u istoj, identičnoj situaciji i obranio mi je udarac. On je tip vratara koji u tim trenucima igra na psihologiju, na igračevu odluku čeka do posljednjeg trenutka i provocira ga na pogrešan potez. U tim situacijama, uvijek odlučuju nijanse tko će koga nadmudriti. Živci!
- Za Dinamo je, dosad, bilo uobičajeno da iz očitih situacija ne može postići pogodak. Kad je ekipa u psihološkoj krizi, onda se to najviše očituje u nemogućnosti realiziranja jednostavnih situacija ili u nemogućnosti pobjeđivanja kod kuće.
- Jasno! Galama publike, koja gol osjeća u zraku, postaje veliko opterećenje. Na treningu to realiziramo bez problema, na utakmici nas buka gledališta hendikepira umjesto stimulira. Zato nam je trebao jedan iskusan, miran i lukav igrač koji ima osjećaj za gol. Drugim riječima, Snješko Cerin! On je u protivničkom šesnaestercu kao jegulja koja stalno izmiče, nikako je ne možeš uloviti. Inače, kad je riječ o tim gol-situacijama, Ćiro inzistira da igrača u prodoru uvijek usporedno prati i drugi igrač, a ta metoda pokazala se uspješnom na obje posljednje utakmice protiv Zvezde. Jedno od osnovnih uvježbavanja na treningu upravo su nam ti odnosi u igri jedan naprama jedan i dupli pasovi.
- Jugoslavenska je liga, pretpostavljam, rekorder po broju promašenih prilika. Nigdje kao u domaćem nogometu ne treba toliko mnogo čistih prilika pa da se postigne gol.
- Možda to možemo objasniti i time da su naši golmani bolji nego inozemni!
- To je pre jednostavno objašnjenje. U inozemstvu golovi se postižu iz mnogo manjeg broja ukupnih šansi i za to mora postojati neki bitan razlog.
- Možda je to pitanje mentaliteta. Možda to u inozemstvu igrači psihološki lakše rješavaju. Ja znam po sebi: kad sam god u prilici, ja sam u grču, za mene je gol "biti ili ne biti", a oni, možda, o tome ne razmišljaju, zabiju gol i gotovo! Vjerojatno su racionalniji od nas, ne razmišljaju o okolnostima u igri, nego samo o golu. Agresivni su i jednostavni.
- Kod nas, osobito u Dinamu, uočljiva je tendencija traženja idealne prilike. Prazan, otvoren gol. Filigranska igra koja vodi cijelom nizu komplikacija.
- U Dinamu, uvijek smo težili nadigravanju, dodavanjima, poigravanjima. Želimo loptom ući u gol. Navijači se ljute zašto se više ne puca. Zašto? Možda iz straha! Ako promašim gol za pet metara, fućkat će mi, a u inozemstvu se za promašaj od pet metara plješće, jer se nagrađuje namjera i htijenje. Ta sitna igra u Dinamu, danas je rezultat stanovite nesigurnosti ekipe u cjelini, i upravo smo na putu da se toga oslobodimo. Tendencija evropskog nogometa jest: najjednostavnije doći do gola! Pronaći najkraću i najefikasniju varijantu da se zabije gol, pa čak ako to podrazumijeva i šablonsku igru.
- Možemo li to ovako reći: igra Dinama iz 1982. i igra današnjeg Dinama prividno pripadaju istom stilu nogometa, ali ondašnja je bila rezultat težnje ekipe za nogometnim savršenstvom, a današnja je simptom psihološke nesigurnosti?
- To je istina, ali velika je razlika u kvaliteti između igrača one i ove generacije. Možda ne toliko u kvaliteti, koliko u drugim osobinama. Ono je bila iskusna, dobro odabrana, racionalna ekipa, dobra klapa zrelih ljudi!
- U javnosti se ponešto olako negiraju vrijednosti današnjih igrača Dinama. U svakom slučaju, razlozi lošoj seriji Dinama u ovoj sezoni prejednostavno se traže u negiranju igračkih vrijednosti pojedinaca.
- Ma, poznato je da u ekipi može igrati jedanaest fantastičnih igrača bez ikakvog rezultata, jer nogomet nije samo pitanje kvalitete pojedinaca! Ali Dinamo u ovom trenutku ponovno pronalazi svoj identitet, onu igru kakvu je gajio od osnutka. Kamo god smo došli, dočekivali su nas s poštovanjem i pljeskom, jer svagdje su znali kako igra Dinamo. Takvu situaciju u klubu želimo stvoriti ponovno. No, mi smo ove sezone krenuli malo prebrzo. Došao je Ćiro, zatim prvo gostovanje i pobjeda, pa je zavladala euforija. Ali, ubrzo se shvatilo da to neće ići tako jednostavno. Napravi veliki Dinamo, trebaju se jedanaestorica povezati u skladnu cjelinu na igralištu i izvan njega - potrebno je vrijeme. Treba igračima koji su došli shvatiti veličinu Dinama i da u skladu s time prilagode svoje ponašanje. Na proljetnim pripremama, mi smo, s motivacijske i drugih strana, učinili velik napor upravo u tom smjeru.
Dražen je potpuno oslobođen treme
- Pokušajte objasniti motivaciju nogometaša! U domaćoj javnosti, o toj se temi raspravlja izuzetno simplicistički i prizemno.
- Jedina motivacija mora biti sadržana u svijesti igrača da se Dinamo za nešto bori! Motivacija nam ne može biti šesto mjesto.
- Osjećate li u nogometu i potrebu za manifestiranjem vlastitog poimanja igre?
- Kroz Dinamo i pobjedu doživljavam i osobni uspjeh, kroz to iskazujem i sebe. Popularnost, interviewi, sve je to lijepo, ali to dolazi samo kroz uspjeh cijele ekipe.
- O pojedinim košarkašima, Draženu, Svenu i drugima, govori se kroz prizmu njihova individualnog doživljavanja igre i napora da izgrade vlastito sportsko umijeće. Koliko se slično načelo može primijeniti na nogometaše?
- Kažem vam da su presudni uspjesi ekipe. Kad smo sa Ćirom bili prvaci, i ja sam prakticirao posebne treninge, i ja sam pucao slobodne udarce u dodatnom vremenu i isto sam, kao Petrović i Ušić, želio pronaći sebe unutar tog kolektivnog uspjeha. Kad su mi rekli da sam igrao stopostotno dobro, govorio sam: "Nije bilo dobro, mogu još mnogo bolje!" Ali, razumijete, ja svoju individualnu vrijednost ne mogu opravdati na terenu ako mi kao ekipa odigramo pet loših utakmica i doživimo pet poraza! Draženov način treninga nije nikakav kriterij, već je kriterij ono što on pokazuje na igralištu. I ne samo to već, štoviše, kriterij je ono što pokazuje cijela ekipa. Toga je Dražen dobro svjestan, a toga sam svjestan i ja! Ja želim stalno biti najbolji, želim stalno dokazivati svoju vrijednost i kvalitetu, ali za to moram imati dobre suradnike, suigrače, to znači ekipu. Ja akciju mogu započeti, ali ne i preokrenuti, ako ostaloj desetorici ne ide.
- Pojedini igrači imaju uočljivo bolju koncentraciju od ostalih.
- Dakako, to je osobno pitanje! Ja sam, na primjer, vrlo emotivan. Prije utakmice imam strašnu tremu. Da nemam te treme, možda bih svaku utakmicu bio igrač utakmice. Ona me užasno sputava. Trema je, do određene mjere, pozitivna, ali kod mene je ona nesumnjivo pretjerana. U posljednje vrijeme, nastojim se na razne načine koncentrirat, jer znam da mnogo toga u igri ide preko mene i da nemam pravo na loš dan. Dražen mi se, između ostaloga, sviđa i zato jer ima fenomenalnu psihičku konstrukciju, jer je potpuno oslobođen treme, drzak je, "bezobrazan", kad nešto zamisli - to će uvijek provesti do kraja, a kod navijača je izgradio identitet koji mu jamči sigurnost.
- Kao prodoran napadački igrač, izloženi ste na svakoj utakmici seriji grubih prekršaja. Kako s tog polazišta ocjenjujete kriterije u našem nogometu?
- A što da radim? Prije sam se znao živcirati, prigovarao sam sucima, protivničkim igračima i nikad ništa nisam postigao! Shvatio sam da je to jugoslavenski nogomet. No, istina je da igrače kao što sam ja, Slišković, Boro i tako dalje - treba zaštititi. Suci se bave sporednim događajima, daju kartone za neke prigovore i slične gluposti, a puštaju da nas nekažnjeno tuku. Prekršaji se događaju, nogomet je igra u kojoj su oni sastavni dio, ali razlika je kad te netko vuče ili gura i kad te tuče po nogama. Svaki namjeran oštri prekršaj morao bi se bez razmišljanja kažnjavati žutim kartonom, drugi takav crvenim i van! Pa kad takav igrač ne nastupi na šest utakmica i ostane bez premije, na dva milijuna plaće da vidimo hoće li opet tako igrati! Zatim, svaki start iza leđa morao bi povlačiti žuti karton. Najgore je kad te netko sruši a da ga ne vidiš, jer nemaš mogućnosti eskiviranja. Imam dobru stabilnost i u startovima sprijeda i s boka naučio sam izmicati se, pasti na najpogodniji način i tako dalje. Ali, kod startova s leđa to otpada.
- Primjećujem da se u posljednje vrijeme običavate vraćati do svog šesnaesterca i ondje preuzimati lopte.
- Znate, ja sam u biti pošten prema tom poslu. Ne mogu pustiti igrača da zabije gol, i da mi Dinamo zbog toga izgubi. To ne mogu, pa makar zbog toga i ostao bez snage u napadu koji slijedi! Ako vidim da sam u mogućnosti da presiječem protivničku akciju, onda ću to i napraviti. Na drugoj strani, kad Cupan ili Arslanović, na primjer, vide da sam je uklizao protivniku u obrani svoga gola, oni će uklizati tri puta! Na posljednjoj utakmici protiv Zvezde dobio sam udarac u želudac i tražio sam zamjenu, ali Ćiro nije dao. Ako mi ti izađeš, svi će se uplašiti i pasti, rekao mi je. Ako ne možeš igrati, statiraj na aut liniji, ali ostani unutra. I ostao sam, a vidjeli ste da sam poslije utakmice pola sata povraćao.
Sposobnost dugog držanja lopte
- Čini se da je u sadašnjem Dinamu obrana priličan problem. Ekipa ostavlja dojam kao da ne može normalno odigrati napad, jer nikad ne zna kakav će se kiks dogoditi otraga. Trideset minuta dominirate na igralištu, zatim jedan protunapad i - 0:1!
- Strašno me je strah toga. I kad vodimo 2:0, strah me je. Mi u napadu smijemo promašiti pet šansi, ali opet će ostati 0:0, ako obrana ne primi gol. Obrana u Zagrebu ne smije kiksati.
- Jedno od načela kvalitetne ekipe jest da neće izgubiti u trenutku kad shvati da ne može dobiti.
- Tako je! Ali, kod nas, vidite, postoji tolika želja za golom da u jednoj fazi igre svi znamo krenuti naprijed, i kao da prestanemo razmišljati. Svi, i Bračun, i Cupan - svi odu naprijed, otraga ostane Lulić koji sam ne može spriječiti baš sve i, tada, zbog silne želje da zabijemo gol - primimo ga! I kad nam se to dogodi na dvije-tri utakmice - e, onda nam ni napad više nije tako siguran, jer se unaprijed bojimo, što će se dogoditi otraga. Na drugoj strani, u modernom nogometu pomoć obrambenih igrača neophodna je za dobro organiziranje napada. Beka je danas izuzetno teško igrati. Jeste li gledali Španjolca Gordilla na utakmici Real - Inter ? Tridesetak je puta u punom sprintu pretrčao gore-dolje po lijevoj strani! Nisam vjerovao da je to moguće. I, na kraju, još je zabio gol.
- Kao nekad u Dinamu Bručić.
- Kao Bručić, ali i Bračun to dobro radi!
- Na posljednjih nekoliko utakmica da, ali velike su mu smetnje dosad bile slabosti u individualnoj tehnici.
- To su problemi koje čovjek treba svladati u pionirima i juniorima, ali činjenica je da se i to u posljednje vrijeme kod njega popravlja.
- Koje su vaše prednosti u individualnoj tehnici?
- Mislim da mi je sposobnost dugog držanja lopte najjača strana. Lopta je kao žena treba je voljeti i treba znati družiti se s njom. Ali tehnika je pitanje osjećaja, feelinga. Netko ima osjećaj za nešto drugo. Daleko od toga da je Boro Cvetković loš tehničar, ali njegova je glavna prednost brzina, dakako, uz nju i lakoća, sposobnost izbjegavanja prekršaja. On je pahuljica! Zlatko Vujović je, na drugoj strani, brzina plus masa, a upravo se to u inozemstvu traži.
- Koja, je, po vama, bitna razlika u nogometaševu pristupu našem i inozemnom nogometu?
- Vani se ozbiljnije pristupa tom poslu, ali ne mogu objasniti iz kojih razloga, čini se kao da će nogometaš vani za svoje promašaje odgovarati mnogo teže nego ovdje. Možda se ponovno vraćamo na pitanje mentaliteta, a nešto je, vjerojatno, i u novcu. S tog aspekta, naš i njihov profesionalizam uopće se ne mogu uspoređivati. Mi smo u hibridnom, nedorečenom stanju gdje se svi bave nekim statutima, pravilnicima, a o bitnim stvarima većina njih nema pojma.
- Imate li dojam da naši igrači u inozemstvu igraju bolje nego ovdje?
- Imam. Pretpostavljam da su rasterećeniji, ne razmišljaju o nekim stvarima koje su ovdje presudne. Na primjer, o suđenju. Ne razmišljaju hoće li ih sudac pokrasti ili neće, ne razmišljaju odakle je sudac i za koga navija. Napokon, dovedeni su i dobro su plaćeni za to da igraju, a ne da se bave bilo čime.
- Imate li dojam da su u inozemstvu igrači tjelesno bolje pripremljeni?
- Imam i taj dojam, ali opet ne mogu objasniti kako i zašto. Kod nas, u nekim klubovima, dvostruko se više trenira od inozemnih suparnika, a oni su na utakmici dvostruko spremniji od naših igrača. Zašto? Mentalitet? Način života? To su tajne razvijenog profesionalizma!
Nemaju svi Ćiru
- Nemam dojam da su u Dinamu nerazvijeni profesionalni odnosi. Igrači se podređuju normama i žive za zajednički cilj. S te strane, sve funkcionira.
- Možda je Hajduk bolji primjer!
- Hajduk ima ekipu s kojom bi, objektivno, morao voditi s desetak bodova prednosti, a peti je.
- Kako to objasniti? Imaju najbolje pojedince u Jugoslaviji, a - peti su! Znam da su trenirali dva puta dnevno po dva sata, pa u nedjelju nisu mogli stajati.
Zar je to profesionalizam? Ali, to je pitanje trenera! Nemaju svi Ćiru koji će ih motivirati da s veseljem ulaze u igru!
- Vjerojatno je neki sličan tip trenerske psihologije potreban i u inozemstvu. Teško je vjerovati da vani postoji neki logorski sistem, kruti odnosi u kojima su igrači motivirani na igru nekom hipotetskom profesionalnom prisilom.
- Slažem se! Ako iz psiholoških razloga ne možeš dobro igrati, onda to ne možeš bez obzira na sistem u kojem igraš. Ali, kod nas postoji i činilac neprestanog mijenjanja ekipa. Želiš li u nogometu nešto postići, onda moraš pet-šest godina imati u osnovi jednaku ekipu, ekipu koja je zajednički stjecala iskustvo, i nju polako dopunjuješ s dva-tri igrača iz drugih sredina. A ovdje se stalno nešto mijenja, igrači stalno odlaze i dolaze, svi traže neki svoj mali interes, a s dvadeset i sedam godina svi bježe u inozemstvo! Tako se ne može igrati! Pogledajte starost igrača u inozemnim klubovima tridesetogodišnjaci koji godinama igraju zajedno, s golemim iskustvom, koji su zajedno igrački sazrijevali i u nogometu prošli sve. To je onda klub! A u našem prvenstvu uopće ne možemo vidjeti igrače u najboljim godinama za nogomet, jer su svi u inozemstvu. Kako mi, s našim nogometnim sistemom, možemo konkurirati takvim organiziranim klubovima?
- Problem je, znači, u inflaciji. I male količine deviza još su dovoljan motiv da se što prije ode.
- Ali sve teže i teže! Jedino najbolji mogu otići i dobiti onoliko koliko vrijede.
- Koji su, po vama, razlozi dosadašnje stagnacije Dinama i kako gledate na neposrednu perspektivu kluba?
- Razlozi su prevelike ambicije koje su, posredno, kod igrača stvorile prevelik osjećaj odgovornosti. Sada ćemo nastojati u finalu Kupa dobiti Velež. Već sada neprestano razmišljam o toj utakmici. Pobjeda bi nam značila ispunjenje svih naših ciljeva ove sezone, ali Velež je, trenutno, izuzetno kvalitetan, i rezultat je uistinu neizvjestan.
Ovaj članak presjek je zagrebačkih disco klubova, studentskih i omladinskih klubova te noćnih klubova osamdesetih godina. Krećemo od najpoznatijeg onog vremena SALOONOM.
SALOON
Nalazio se kao i danas na Tuškancu 1a i radio je svaki dan osim ponedjeljkom od 20:00 do 02:00 sata.
Ako ste željeli upoznati najrazvikaniji i najpopularniji disco-klub onog vremena u Zagrebu, morali ste posjetiti SALOON. Četvrtkom je D.J. imao priliku odahnuti na pol vure (23:00 – 23:30), jer su se te večeri održavali koncerti raznih pop i rock bendova, što nije bilo popraćeno nekim velikim oduševljenjem jer je većina ljudi u SALOON dolazila iz sasvim drugih razloga. Naime, četvrtak je bio najomiljeniji dan za izlazak u SALOON jer su mnogi htjeli ''vidjeti'' ili ''biti viđeni'' te večeri. Ženski dio publike je iz ormara izvlekao najbolje što ima, a muški dio je s mnogo elana i upornosti šarmirao sav taj elegantni svijet oko sebe. Na plesnom podiju se doduše od silne gužve nije moglo plesati, ali je zato bi stvoren za stiskanje a da se za to nije trebalo tražiti nikakvu izliku. Čitava ta atmosfera, pa u skladu s tim i cijene, izazivali su laganu vrtoglavicu. Petko je također bila poprilična gužva, naročito nakon ponoći, jer su se u to vrijeme počele puštati ploče domaćih bendova. To je redovito izazivalo opće/narodno veselje u ples, ciku i viku uz skakanje i pjevanje u sav glas. U subotu su se maldi srednjoškoljci, koji su se preko tjedna zabavljali u BIG BENU-u preselili u SALOON, a starija omladina se tog dana radije pojavljivala nakon 23 sata. Ženskoj ili muškoj osobi koja je stvarno željela plesati (jer u SALOONU je bio relativno dobar muzički izbor onog vremena) savjetovalo se da dođe u ostale dane ali u tom slučaju ste riskirali da vam promaknu najzanimljivi prizori uz najatraktivnije komade, što muške što ženske.
Savjet onog vremena: U slučaju da se određena muška osoba nije mogla pohvaliti izgledom Alana Delona, a usprkos tome da je želio zbariti nekog komada trebao je ponesti neku kintu viška za čašćenje svoje izabranice koja je to naravno i očekivala (to je vrijedilo i za ostale zagrebačke disco-klubove). Cijene ulaznica i pića su spadale u gornji dom onoga vremena.
ARABESKA
Disco-klub milozvučnog i egzotičnog imena AREBESKA nalazio se u Freudovoj 3, Novi Zagreb koji je radio svakim danom bez iznimke od 07 do 01 sat. Dotično mjesto, po sjećanju, izgledalo je otprilike ovako: neplesači koji su nagurani držali poziciju oko minijaturnog plesnog podija fiksirali su plesače-ice, a ovima se pak pričinjavalo da glazba stiže iz susjedne sobe. To je međutim bila samo varka, jer hitovi nisu dopirali iz susjedstva već iz davnih i legendarnih vremena te imaju antikvarnu vrijednost. Šansa se pružala i onim već pomalo ostarjelim pjevačima šlagera koji su uporno dokazivali svoj neiscrpni talent. Iznad prostorije za ples nalazio se kafić gdje je vratar čitaj redar stojeći na stepenicama za donju prostoriju vedrio i oblačio jer ući se nije moglo ako su se nosile traperice, ako se nije izgledalo ''pristojno'' ili ako je dvorana za ples već bila popunjena.
Savjet za ulaz: Ako ste imali tu sreću da vam je pratnja bila zgodna ženska osoba pustite nju da objasni vrataru/redaru da dvorana ipak još nije dupkom puna zna se da su žene zanavek bile ''rječitije''. Ulaz je bio besplatan dok su cijene cuge bile ipak malo pretjerane za ono doba.
NEBODER
Koji se nalazio (i još se nalazi) u samom središtu grada Ilica 1, radio je svakodnevno od 18 do 24 sata te petko i subotom od 18 do 02 sata poslije ponoći.
Do ovog disco-kluba na 14. katu stizalo se liftom a moglo se sresti uglavnom mlađarija većinom srednjoškoljaca. Dolazili su i mnogi muškarci kojima je bilo u interesu sklopiti što dulje ili kraće poznanstvo s nekom mladom djevojkom. Petkom i subotom je ova poprilično velika dvorana bila dupkom puna i osim neizbježne disco glazbe, ne baš najnovijih hitova, puštali su se i hitovi sa YU-scene jer, zna se, da to čovjeka najviše veseli.
Disco-klub je bio izuzetan po tome što se pružao pogled na panoramiku grada. Preko dana se na 15. katu moglo otići u kafić. Cijene su bile prihvatljive.
TROPICANA
Nalazila se u sklopu Hotela Intercontinental, Kršnjavoga 1, te je radio svakog dana od 21 do 03 sata.
Tropicana je bio vrlo ušminkan disco klub, lijepog i pomalo egzotičnog interijera. Non-stop su se prikazivali razni video-programi i to uglavnom igrani filmovi (VHS je bio na vrhuncu svoje moći). Klub se isticao izvanrednim ozvučenjem i ugodnom nenametljivo pomalo uštirkanom poslugom. Žene su samo subotom plaćale upad, međutim to i nije bila neka prevelika olakšica za džep, jer su cijene ulaznica bile stvorene za obične smrtnike dok su cijene cuge, bila prava suprotnost, kao da je bila namijenjena bićima iz drugih kozmičkih galaksija paralelno s time tu su se i kretala pretežno 30 do 50-godišnja bića iz dalekih prostranstava svemira.
Savjet bi bio: Žene (s ovim ili onih galaksija, pa čak i slabe kuharice), koje se bez pratnje upute na plesni podij, imaju najbolje šamse da im se prilijepi kakav kršan četrdesetogodišnjak i ne dovodite se bespotrebno u napast za degustacijom ikojeg pića 'sem acqua naturale.
BIG BEN
Nalazio se blizu Trga u Bogovićevoj 7 sa radnim vremenom svakog dana od 19 do 23 sata 'sem ponedeljka i utorka.
Pri spomenu ovog mjesta mnogi će se prisjetiti svoje slatke najranije mladosti, jer su mnoge generacije upravo ovdje kao 14-godišnjaci upoznali svijet glazbe i plesa (a zasigurno i neke druge svjetove). Kako bilo da bilo, 13 do 16-godišnjaci ovdje su vodili glavnu riječ, što je pozitivno djelovalo i na cijenu ulaznice. Srijedom i četvrtkom komadi su imali slobodan upad, a to je rezultiralo velikom gužvom u toj dosta zamračenoj podrumskoj dvorani. Često su se ovdje održavala i razna natjecanja kao npr. ''Natjecanje za najboljeg disco plesača''.
BREZOVICA
Poznati i kao ''Dvorac Brezovica'', ''Breza'' koji se je nalazio oko 10 km od Zagreba radio je petkom, subotom i nedjeljom od 20 do 02 sata.
U romantičnom ambijentu rokoko dvorca Brezovica, u blizini Zagreba, nalazio se istoimeni disco-klub. Sa zidova su blještala svedočanstva prohujalih vremena: štitovi, sablje i pištolji. Nasuprot tome, atmosfera je bila sasvim miroljubiva: ljudi su bili u visokoj mjeri raspoloženi za komuniciranje. Začas su se sklapala nova poznanstva – naročito na plesnom podiju. Za one koji tome nisu bili toliko skloni, prikazivao se video program tijekom cijele večeri. Posluga je djelovala pomalo deplasirano i gotovo smiješno gdje su svi konobari nosili leptir mašne. Ovo mjesto je bilo najčešće vrlo dobro posjećeno (osim ako nije zapao snijeg od kojih 3 metra), iako je za dolazak i odlazak bio potreban i auto, jer kasno-večernji autobusi više nisu prometovali. Autostopiranje se nije preporučavalo. Cijena pića je bila umjerena.
STUDENTSKI I OMLADINSKI KLUBOVI
SCENA MOŠA PIJADE
Nalazila se u Proleterskih brigada 68 (RANS Moša Pijade), petkom, subotom i nedjeljom od 20 do 24 sata.
Ovdje su se sretale njuške starijih srednjoškolaca koji su iza sebe ostavili svoju ''BIG-BEN fazu''. Subotom su se puštali disco hitovi dok je nedjelja bio dan za hard-rockera, koji su iskreno uživali u divljem mahanju (čitaj čaganju) svojih čupa. Subotom je vladala najveća gužva: oko 500 do 700 ljudi koji tada jedni drugima ugrožavali životni prostor. Radnim danima su se u dvorani održavali i razni koncerti te kazališne predstave. Cijena ulaznica i pića su bile za svaki džep.
KSET
Unska bb (Elektrotehnički fakultet), radio je svakog dana (kako ne izlazim više puno tako da ne znam da li vrijedi to i dana) od 20 do 23 sata odnosno u slučaju koncerta do 01 sati iza ponoći dok je srijedom bio najčešće zatvoren.
U Klubu studenata elektrotehnike organizirale su se, ovisno o danu, filmske, disco i plesne večeri, ili su se predstavljali cjelokupni stvaralački radovi nekog benda (npr. Uriah Heep, Santana itd.). Četvrtkom i subotom je bio otvoren disco-klub, ali da bi se moglo ući, trebao si imati iskaznicu KSETA-a. Ona može biti izdana još iste večeri ako ste mogli dokazati da studirate ili radite, dakle trebali ste ponijeti indeks ili radnu knjižicu (za žene to nije vrijedilo). Petkom su polaznici raznih društveno-plesnih tečajeva dolazili na svoj račun jer su na određenu glazbu mogli plesati valcere, sambu, rumbu, rock'n'roll itd. Kuriozitet je bio da se petak 13. ovdje tradicionalno proslavljao u stilu zoolooma. U dvorani za ples je bilo zabranjeno pušenje i nisu se točila alkoholna pića nego isključivo coca-cola, sedam vrsta voćnih sokova, kava i čaj koji su bili jeftina. Posjetioci su bili uglavnom studenti raznih fakulteta – većinom budući elektrotehničari i strojari.
Savjet za ono vrijeme bi bio: Želite li kao žena uloviti kakvog inženjera elektrotehnike ili strojarstva za muža, onda je ovo zasigurno pravo mjesto za to, a muškarci ovdje mogu naći ženu svog života, ovdje su se, daklem, družili pozitivisti koji su bili dovoljno hrabri da i trijezni promatraju svijet oko sebe.
SKUC
Horvaćanski zavoj bb tzv. Studenstki centar na Savi, koji je radio svakog dana po programu (do 23:30 sati).
Studentski kulturni centar nalazio se u četvrti studentskih domova i imao je funkciju obogaćivanja kulturnog života studenata. U velikoj svorani SKUC-a (na 1. katu) radnim danom su na programu bili koncerti, kazališne i kino predstave. Svatko je mogao doći. Subota i nedjelja su bili dani za ljubitelje disca (od 19:30 do 23:30). Tada su dolazili srednjoškolci iz okolice, a studenti su ostajali u predvorju da ne bi morali platiti upad (iako je bio živ jeftilen od ulaznica). U dvorani je bilo zabranjeno pušenje i osim pive nisu se točila alkoholna pića. Preko dana je bio otvoren ''dnevni klub'' za studente koji su uz jutarnju kavu mogli u miru pročitati novine ili odigrati partiju šaha.
KOBO
Nalazio se na Črnomercu u Slovenskoj 13 te je radio od ponedjeljka do petka od 17 sati, a u Slovenskoj 21 samo subotom od 19 do 23 sata.
Taj je omladinski klub bio smješten na dvije lokacije u Slovenskoj 13 gdje su se omladinci mogli zabavljati igrajući npr. šah ili ping-pong i gdje su se održavale recitalne večeri i u Slovenskoj 21, gdje je subotom bio otvoren video-disco. Tog dana su srednjoškolci dohrlili iz svih dijelova grada. U dvorani je bilo zabranjeno pušenje a najalkoholnija cuga koja se mogla dobiti je bila piva. Pohvalno je bilo to da si mogel svog komada, a i njenu frendicu, počastiti od svog džeparca a da nisi bio u strahu od mjesečnog bankrota.
KULUŠIĆ
Hrvojeva 6, u blizini Muzeja Revolucije, utorkom, petkom, subotom i nedjeljom od 20 do 24 sata, a ostale dane prema programu.
KULUŠIĆ nije bio disco-klub, već glazbena slušaonica iako vas nitko neće izvući van za kosu ako i zaplešete. Uglavnom su se održavali koncerti, a petkom i kazališne predstave (npr. moderni balet ili razne dramske predstave slobodnih kazališnih grupa). Iz Večernjaka si mogel saznati što se tranutno nalazi na repertoaru. Prosječna starost publike ovisi o tome koja se glazba svira: pop, rock, jazz, reggae, atonalna glazba 20. stoljeća ili nešto deseto. Na koncertima su, međutim, određene grupe ljudi uvijek bile zastupljene: obožavatelji određenog nastupajućeg benda, talentirani muzičari, neshvaćeni glazbeni genijalci, kai i ljudi iz susjednih kuća. Atmosfera je bila opuštena a cijene podnošljive. U listopadu se origanizirao tradicionalan ''Jazz-Fair'' festival koji je za ljubitelje jazza bio veliki događaj jer su gostovali jazz-bendovi iz čitavog svijeta.
JABUKA
Jabukovac 28, Tuškanac, koja je radila svakog dana osim utorka od 20:30 do 01:30 sati.
Petkom i subotom, u danima kad je ovdje disco (disco u ovom slučaju treba shvatiti u širem smislu – jer se pušta glazba Simple Mindsa, Talking Headsa kao i stari hitovi – već onda a tako je i do dana današnjeg).
Publika je bila vrlo raznolika, što se tiče načina oblačenja i starosti (od 15 do 30-godišnjaka). Četvrtkom, kada su se uglavnom puštali hitovi YU bendova, posjetitelji su se mogli svesti pod jedan nazivnik. Nedjeljom se isključivo puštala glazba 50-ih, 60-ih i 70-ih, što je privlačilo posjetitelje nešto starije životne dobi. Srijeda je bila rezervirana za punkere većinom srednjoškolci. Omladinski klub Jabuka nije bio zaboravio ni najmlađe jer su se subotom prije podne održavale lutkarske predstave a poslije podne disco za osmoškolce. Srijedom su se znali ponekad održavati koncerti poznatih YU grupa uz savjet ako ste željeli prisustvovati jednom od tih koncerata, bilo bi preporučljivo da ste se prije opskrbili čvrstim pancericama, da biste nakon neusporedive gužve u toj sitnoj dvoranici izašli čitavih stopala. Cijene su bile prihvatljive za svaki džep dok su bile ponešto skuplje za vrijeme nastupa bendova uživo.
LAPIDARIJ
U Habdelićevoj 1, Jezuitski trg, radio je svakog dana od 20 do 01 sat, četvrtkom, petkom i subotom do 02 sata.
Omladinski klub LAPIDARIJ zvan ''LAP'', nalazio se na Gornjem gradu u jednom od prastarih gornjogradskih podruma. U tom prostoru bilo je ponuđeno više raznih sadržaja: jazz, sari hitovi iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina, a također i noviji tog doba, osim toga nastupali su većinom mladi i neafirmirani bendovi. Utorkom, četvrtkom i nedjeljom je ''LAP'' bio pravi disco-klub s video spotovima. Uvijek mi je bilo čudno da takva ponuda raznolikog sadržaja nije imala utjecaja na profiliranje publike, jer otprilike 60% posjetitelja dolazi svaku večer bez obzira na program i to od 15 do 35 godina najrazličitijih interesa i odjevnih navika (od najtvrđih punkera do ušminkanih maminih sinova). Atmosfera je bila nekonvencionalna jer ste bili na mjestu na kojem ste se mogli slobodno ponašati a da vas nisu gledali kao sedmo čudo svijeta.
OMLADINSKI KLUB ''ĐURO ĐAKOVIĆ''
Moša Pijade 58, svakog dana (osim nedjelje) od 20 do 24 sata.
Jednako kao i već spomenuti omladinski klubovi tako i popularni ''ĐURO'' sastavlja program za svoje posjetitelje što se moglo saznati iz Večernjaka ili Studentskog lista, međutim, ovaj omladinski klub je bio najmlađi te vrste u Zagrebu, od trinaestogodišnjaka pa do najstarijih osamnaestogodišnjaka. Starija lica su se pojavljivala eventualno utorkom na večeri jazza. U Đuri su pretežno nastupali poznati a i još neafirmirani bendovi. Petkom i subotom su bile disco-večere naročito subotom gdje je bilo potrebno imati uza se radar i oštre laktove, da bi bilo moguće bilo kakvo-takvo kretanje po prostorijama ovog omladinskog kluba. Okupani u vlastitom znoju i primajući ''tuševe'' sa svih strana, možda ste uspijevali tijekom večere koji put i zaplesati. Na svu sreću bilo je omogućeno obilato osvježavanje jer su cijene pića bile stvarno humane.
GLOBUS
Zagrebački velesajam. Svakog dana, osim ponedjeljkom, od 19 do 24 sata, petkom i subotom do 02 sata.
Zabavni centar GLOBUS sastojao se od dvije velike dvorane (za 200 odnosno 800 ljudskih duša) i nekoliko manjih salona (za 10 do 20 ljudi) namijenjenih raznim banketima i sl. U jednoj od spomenutih većih dvorana organizirale su se plesne večere. Utorkom i srijedom su to disco-večere. Puštale su se one disco-stvari koje su se mogle nazvati ''plesnima''. U ostale dane svirao je bend ''Roboti'' i to: evergreen, rock'n'roll, country, polke i raznu drugu glazbu za ples. Subotom ste mogli plesati na disco-glazbu a la ''Roboti'' a utorkom, srijedom i četvrtkom ulaz je bio slobodan za komade. Nedjelja je bio omiljen dan za sve plesače društvenih plesova gdje ste mogli plesati na sve moguće plesne ritmove; rock'n'roll, latinsko/američku plesnu glazbu itd. Posebna atrakcija su bili nastupi plesnih parova raznih tečajeva i klubova za društveni ples. Puno zabave i smijeha je bilo i za vrijeme tzv. ''brzog tečaja plesa'': na licu mjesta posjetitelji su mogli naučiti jedan novi društveni ples.
DANCING RESTAURANTS
RUŽE (Hotel International)
Miramarska 24, svakog dana od 21 do 02 sata.
RUŽE (iako od mirisa ruže ni M), nije bio disco-klub u pravom smislu te riječi i to iz slijedećih razloga: nisu puštali prvenstveno disco-stvari, nego ovisno o tome da li je publika bila u prosjeku mlađa ili starija (to je procjenjivao D.J.), puštala se i plesna glazba: valcer, engleski valcer ili npr. rock'n'roll. Muzičke želje su se također ispunjavale. Gosti su sjedili za stolovima kružno postavljenim oko plesnog podija gdje su mogli i večerati. Cijena jedne večere tangirala više sfere zagrebačkih cjenovnih ponuda. Četvrtak, petak i subota su bile najposjećeniji i preporučljivo je bilo pojaviti se već u 21 sat, jer je moglo ući maksimalno 100 ljudi, dok ostali ostaju pred vratima. Posjetitelji su bili mladi i nešto manje mladi svih mogućih zanimanja, parovi kao i samci, koji su pristizali u grupicama. Ulaz se nije naplaćivao.
NOĆNI KLUBOVI
DIAMOND CLUB (Hotel Esplanade)
Mihanovićeva 1, svakog dana od 21 do 03 sata.
Stvarno, sve u ovom noćnom klubu je bila prva liga: interijer ukrašen velikim ogledalima koja podsjećaju na dijamante koji su osvijetljeni zelenkastim svjetlom, D.J. koji se usrdno trudio zabaviti svoje pomalo ostarjele goste koji su svi od reda bili ''upicanjeni'' (muškarci su obavezno morali nositi kravatu) i naravno cijene kole su zbog svega toga osobama sa ponešto slabijim srce preporučivalo da to mjesto izbjegavaju. Oni drugi, međutim, koji su se mogli pohvaliti čeličnim zdravljem, oni će se za vrijeme programa, koji se kretao u 24 sata, kraljevski zabaviti. Ovdje su nastupale plesne grupe iz zemlje i inozemstva uz poznate YU estradne umjetnike.
RITZ-CABARET
Petrinjsa 4, svakog dana (osim nedjelje) od 22 do 04 sata.
U ovaj kabare mogli su ući svi oni koji su ''pristojno'' izgledali i koji su, naravno, mogu prihvatiti cijenu ulaznice. Kada ste ispunili te preduvjete sjednete dolje (kabare se nalazio u podrumskoj prostoriji) u jednom od separea smještenih oko plesnog podija. U očekivanju programa koji je počimao oko 0:30 sati mogli ste plesati na glazbu benda koji je svirao evergreene i starogradske pjsme. Ako uprvu tu večer solirate i prema tome nemate partnera, niste morali tugovati, jer jedna od prisutnih animir-dama se već pobrinula za vašu zabavu. Napokon, u 0:30 sati nastupaju plesne grupe, mađioničari, pjevači a i striptizete jačeg kalibra. Moli ste se diviti njihovom izgledu koji je bio prilagođen određenom ukusu i profilu ljudi, a osim toga i plesu, koji se je sastoja od koračanja, trčanja uokolo i drmanja prsima i bokovima.
