Promatramo svijet oko sebe:
stvari, ljude, pokrete, zbivanja, promjene i vidimo uvijek isti, neprekinuti
slijed suprotnosti i proturječnosti, nadanja, očekivanja, razočaranja, prkosa,
suočavanja, očaja, pomirenja itd.
U mnoštvu nesložnog i
nerazlučivog slučajno je zatečen jedan mladi, nejaki, usamljeni idealist,
začuđen i zapanjen posvemašnjim kaosom u kojem se nalazi, zbunjen i uplašen
grubim sadržajem vlastite percepcije.
Želi spoznati pravila i
zakonitosti koja njima tako nemilosrdno upravljaju. No ubrzo otkriva da je to
nemoguće. Ipak, mladić se ne predaje; on uporno traži svoje mjesto u bezglavom
poretku neusklađenosti. I napokon uspijeva! Ali kako? Pronalazi privatni
kompromis, oslobađajuću kompenzaciju za brojne propale iluzije i uzaludna
lutanja. Izbavljenje je u otvorenosti, u igri, u ljubavi, u mašti, u
privrženosti malim stvarima. Jedini je izlaz u kreaciji vlastitog svijeta,
osebujnog, šarolikog i posve različitog...
Ovako bih, otprilike, sažetim i
slikovitim rječnikom interpretirao intimnu dramu Jasenka Houre.
Stoga valja ispitati s koliko
uvjerljivosti i vjerodostojnosti sadržaj novog albuma »Prljavog kazališta« Crno
bijeli svijet odražava bogatstvo emocija svoga glavnog junaka.
Houra pokazuje zapanjujuću
bliskost s duhovno-stvaralačkim vibracijama kako Petera Shelleyja,
nepokolebljivog rock--romantičara, tako i diskretnog i profinjenog Paula Wellera.
Štoviše, zahvaljujući svojoj neobično nježnoj, krhkoj i nevinoj fizičkoj pojavi,
Jasenko ostavlja upečatljiv dojam usamljenog romantika. S druge strane, ovaj
mladić ističe otvoreno u posljednje vrijeme i strastvenu privrženost kurentnim
plesnim atrakcijama, poput »Madness« i »Selecter«, od kojih ne samo što svjesno
preuzima najprepoznatljivije zvučne komponente (što u ovom slučaju i nije
toliko bitno), nego se, možda posve nehotično i spontano, povodi za njihovom
cjelokupnom artističkom koncepcijom, što neminovno dovodi do izvjesne
podvojenosti u vlastitom autorskom pristupu.
CRNO BIJELA PRODUKCIJA
Naznačena diskrepancija autorovih
polazišta, otvoreni rascjep između individualnog, nadasve intimnog sagledavanja
stvarnosti i težnje ka općosti i univerzalnosti neizbježno se odražava na
nedorečenost tematike albuma, koja varira u rasponu od skladateljeva
unutrašnjeg viđenja sredine u kojoj živi pa sve do grupnog odavanja počasti
neobuzdanostima mladalačkog hedonizma. U posljednjoj konzekvenci, ostaje
nerazjašnjenim i nedefiniranim čak i sam status »Prljavog kazališta«: zagonetna
dvojba da li je ta grupa tek medij preko kojega Jasenko Houra izražava svoje
zamisli i preokupacije ili je Ipak riječ o kompaktnoj skupini, čijem
kolektivnom pulsiranju autor striktno podređuje svoje specifične oznake.
No, dok skladateljeva stilsko-koncepcijska
neodlučnost predstavlja dilemu koja se ispriječila još u zamisli »crno bijelog« projekta,
slijedeće se primjedbe - Stančićeva produkcija i Bogovićev vokal - isključivo odnose
na (ne)uspjeh njegove konačne
realizacije. U toku dosadašnje
povijesti rock-glazbe, a napose u najaktualnijim rock--stremljenjima, susrest
ćete sijaset ploča, čiji sadržaji, prvenstveno usmjereni na akcentiranje rock
primitivizma i neuglačanosti nipošto ne podnose ambicioznije aranžerske i
producentske intervencije. Crno-bijeli svijet se, međutim, ne ubraja u red
takvih ostvarenja, o čemu Ivan Stančić, očigledno, nije vodio dovoljno računa
(ili mu je Houra naprasno ograničio slobodu djelovanja, u što zaista ne
vjerujem). Desetak pjesama, koliko ih je ukupno uvršteno na ploču, a poglavito
skladbe naglašenijeg lirskog ugođaja, zahtijevale su mnogo više pažnje, više
studioznosti, više prolivenog znoja za tonskim uređajima. Stječe se dojam da je
devetodnevno snimanje proteklo podosta samouvjereno i površno, rekao bih
amaterski, kao da se radilo u kuhinji Peđe Vraneševića, umjesto u blistavoj
raskoši milanskih »CBS« studija. U suprotnome, ritam zasigurno ne bi tako
nezgrapno potiskivao melodiju negdje u pozadinu, kao da je ona manje vrijedan
sastojak Hourinih pjesama (a uistinu predstavlja njihovo najubojitije oružje),
niti bismo sada proklinjali flagrantni manjak dubine i prostornosti zvučne
slike te neobjašnjivo odsustvo topline, prisnosti i elegancije, neodvojivih
značajki Jasenkovog autorskog »imagea«.
Stančića je, vjerojatno zavela
trenutna opsjednutost njegovog štićenika živopisnošću i plesnim zanosom
modernih ska ritmova te je u oblikovanju zvučno dimenzije albuma očigledno
propustio u punoj mjeri istaknuti osnovne crte skladateljeva izvornog
senzibiliteta i bogatstvo lirsko-emocionalnog naboja njegovih pjesama. Zapravo
ili se producent i vođa grupe nisu ponajbolje razumjeli ili potonjem nije bilo
odveć jasno što zapravo hoće, a bit će da je posrijedi i jedno i drugo.
U takvim okolnostima, kad je čak
i solo gitara često podređena ritmičkoj funkciji, a uopće nije korišten bilo
kakav dodatni instrument, poput akustične gitare, klavijatura ili duhačke
sekcije (kojih se, ilustracije radi, nije ustručavala ni ortodoksna punk grupa
»The Clash« na već legendarnom albumu London Calling, nezahvalna uloga
praktički jedinog »nosioca« melodije prepuštena je vokalnom solisti, što se u
slučaju »Prljavog kazališta« pokazalo dvostrukom tragedijom. Općepoznata je
činjenica da Davorin Bogović pjeva s ogromnim naporom, usiljeno i nesigurno,
čak odbojno. Ako se ovaj nedostatak donekle mogao tolerirati na prvoj LP ploči,
gdje spontanost i neposrednost još dominiraju nad skladateljevim intimnijim
preokupacijama, ovom se prilikom Bogovićeve vokalne nesposobnosti razotkrivaju
u punome svjetlu.
Prvenstveno njegovom krivicom,
Hourine skladbe, koje postaju sve kompleksnijima, sofisticiranijima i
slojevitijima gube prilikom interpretacije neizmjerno mnogo od svoje
dopadljivosti, sugestivnosti i uvjerljivosti, što neizbježno osiromašuje
cjelokupni artistički integritet grupe. Bogović je trenutno najveći problem
»Prljavog kazališta«; sa njim u prednjoj liniji oni, bojim se, nikada neće
izrasti u doista veliku rock-skupinu...
VIŠE POP NEGO PUNK
Ali, pustimo crne primisli i
pogledajmo što nam to zapravo nudi Crno-bijeli svijet, a nudi nam mnogo.
Prije svega bih želio naglasiti
da »Prljavo kazalište« nije punk grupa. Da »Prljavci« čak ni u ranijem periodu
svoje aktivnosti nisu funkcionirali na razini tipične punk silovitosti, moglo
se, između ostaloga, ustvrditi i preslušavanjem njihovog prvog albuma, čije se
najzaokruženije i najuspjelije skladbe ističu zadivljujuće uzornom pop
strukturom: odmjeren, plesni ritam, zarazno privlačna melodija i kratki, lako
pamtljivi refreni. S vremenom je ova skupina sve izrazitije poprimala konture
definitivne pop atrakcije, a upravo je takvom zatičemo na ovoj ploči. Slušaoca
ne bi stoga smjela-iznenaditi Hourina očevidna naklonost egzotičnoj metodici
latinskog podneblja, koja je, uostalom, znala ponekad inspirirati i još poneke
protagoniste suvremenog rocka: dok se, na primjer, Subotom uveče može shvatiti
kao svojevrsni pandan Willy De Villeovoj pjesmi Spanish Stroll, Zagreb se za
nijansu stidljivije priklanja Strummer/ Jonesovoj Spanish Bombs u izvedbi grupe
»The Clash«, dok približno na ovim istim koordinatama djeluju i skladbe Sretno
dijete i Mi plešemo, pokazujući se, zajedno s prethodnim dvjema,
najprihvatljivijima za širi auditorij slušatelja.
U usporedbi s debitantskim
ostvarenjem mladih zagrebačkih rokera, kojega smo, prisjećate se, ocijenili
poticajnim i obećavajućim, Crno-bijeli svijet je, u cjelini, potvrda primjetnog
napretka, kako skladateljskih sposobnosti Jasenka Houre, tako i sviračkog
umijeća pojedinih instrumentalista, iako je još preostao podosta širok prostor
za daljnja usavršavanja. Ritam-sekcija je znatno čvršća i discipliniranija
(čemu je ponajviše pridonio producent Stančić),'gitare su međusobno uigranije i
usklađenije, a pjesme suptilnije i dotjeranije, premda se mjestimice čine nešto
otegnutima i razvučenima (što je, pretpostavljam, još jedna Stančićeva zasluga,
ali ovoga puta u ulozi aranžera).
Naslovna je skladba, tjerana
žestokim, upravo neodoljivim ska ritmom, prilično efektan uvod u sadržaj
albuma; Jasenkov impresionistički doživljaj svijeta koji ga okružuje, ali i
dostojan dug magnetičnoj privlačnosti suvremenih »pepita« izdanaka. No, već se
u Modernoj djevojci, inače vrlo ljupkoj, ali na vinilu šugavo priređenoj pop
pjesmici, autor predano unosi u skladateljski profil Paula Wellera, ocrtavajući
nam tragikomičan lik mlade radnice, čija joj naivna maštanja pomažu da što
lakše i snošljivije izdrži u mukotrpnoj jednoličnosti ponižavajućeg rada u
tvornici (gotovo je istovjetnog sadržaja i Billy Hunt s trećeg albuma grupe
»The Jam«), a tipično je »wellerovski« obojena i skladba Neki moji prijatelji,
govoreći o bolnim traumama odrastanja i neminovnog kidanja zajedničkih spona s
nekad nerazdvojnim vršnjacima.
LUĐAČKA PRAZNINA GLAVNIH ULICA
Zagreb i Nedjeljom ujutro intimni
su doživljaji grada koji određuje Jasenkov svakodnevni opstanak i vidokrug. Dok
je sadržaj prve pjesme negdje na razmeđi iskrene privrženosti stalnom obitavalištu
i prizvucima istančane, polu-naglašene ironije te se, vješto uobličen u formu
stiliziranog pop-šlagera, simpatično doima poput uspjele parodije na popularni
festivalski napjev Marka Novosela (a slične je pretenzije i temperamentna ska
obrada proslavljenog pop klasika Save The Last Dance For Me, kod nas poznatog
kao čedne popijevke Sedamnaest ti je godina tek u interpretaciji Ive Robića),
potonja skladba izaziva osobitu pozornost svojim naglašeno tjeskobnim, gotovo klaustrofobičnim
ugođajem, dočaravajući nam viziju luđačke praznine gradskih ulica djelotvornim
minimalizmom tekstovnog iskaza i hipnotičkom ritmičkom monotonijom.
Moderno strukturirane balade, Sam
i Nove cipele, međusobno su povezane sumornim raspoloženjem glavnog junaka, ali
i kratkim, dopadljivim gitarističkim solo dionicama, koje kao da nostalgično
prizivaju magični duh beat glazbe ranih šezdesetih godina. Pa ipak, za razliku
od prvospomenute pjesme (čije je note napisao Piko Stančić), u kojoj tek
varljiva nada u svjetlo sutrašnjeg dana podstiče mladog romantika da nadvlada
svoj bol, u Novim cipelama prevladava njegova nepokolebljiva odlučnost da
ustraje i u najtežim trenucima.
I napokon, u preostalim dvjema
kompozicijama, upozoravajućoj i pomalo ciničnoj Neka te ništa ne brine te
poletnoj i nadasve raspojasanoj Mi plešemo, Jesenko se Houra definitivno
pokazuje u dvostrukom svjetlu; jednom se predstavlja kao senzibilan mladić koji
je vrlo zabrinut okrutnošću svijeta oko sebe i željan konačnog saznanja svega
šio se oko njega dešava, da bismo ga odmah potom upoznali kao bezbrižnog
klinca, razigranog i rasterećenog u nezaustavljivom vrtlogu kolektivne plesne
igre. Točno je da Jasenko ima pravo na osobni kompromis, ali nam je ovom
prilikom ostao dužan dati očekivano objašnjenje.
Da rezimiramo. Crno-bijeli svijet
je snažno i upečatljivo svjedočanstvo o odrastanju, sazrijevanju i preobrazbi;
album koji istovremeno oduševljava, ali i podstiče mnoge sumnje. U cjelini
gledano, riječ je o relevantnom izdanju jugoslavenskog rocka, koje najvećim
dijelom opravdava pregršt komplimenata upućenih dječacima iz zagrebačke
Dubrave.
Usprkos tome, ova bi ploča vrlo
vjerojatno mogla označiti i posljednji čin »Prljavog kazališta« kakvog
poznajemo. On, Jasenko Houra, nalazi se pred odlučnim trenutkom izabranog
poziva.
