Prelazim na drugu stranu Đorđićeve, ali i dalje gledam prema našoj staroj školi - nekako mi je teško okrenuti leđa i otići.
Vidim dvoja vrata, kroz koja se nekad iz Draškovićeve ulazilo u školu, i iznad njih, kao dio fasade i u boji fasade, dva natpisa: iznad desnih vratiju piše „DJEVOJČICE, a iznad lijevih „DJEČACI“. Da, to smo i mi bili u ovoj školi, predivnih osam godina!
Vidim nas kako se nakon škole „sličkamo“, tu na stepenicama ispred ulaza, kao da se pod pauzama nismo dosta naigrali. Igramo se okretanja sličica dlanom, „na zrak“, ponajviše onih s nogometašima. čak i djevojčice pljuckaju u dlan prije nego lupe po nekoj sličici iz priče o Crvenkapici ili crno-bijeloj sličici s Avom Gardner, Natalie Wood, Ritom Hayworth... jer je prva serija, uz čokoladice u plavom pakungu, i tanke kao flis papir, bila ženska serija - Clark Gable, Fred Astaire ili Gregory Peck se morao potražiti negdje drugdje.
Vidim nas dječake kako se igramo "kafe-kafe": kad jedna ekipa skače na u nizu naslagana leđa druge ekipe, pa se broji koliko izdrže; vidim nas kako se na stubištu iza vrata, jer druge svlačionice nema, presvlačimo u plave sportske gaćice i bijele majice kratkih rukava i kako na stubama iza nas ostaje šarena hrpa naših stvari; vidim nas u maloj sportskoj dvorani, dobivenoj preuređenjem jednog razreda, gdje su nam golovi bile strunjače postavljene na zid; vidim djevojčice u crvenim napumpanim sportskim gaćicama stegnutih gumom na donjem rubu, pa poslije u onim normalnim, a na kraju u lijepim crnim trikoima za gimnastiku koji su tako lijepo pasali uz tijelo - kako se uvijek naglo razbole kada je trebalo skakati preko kozlića, te kako poslije dolaze i druge isprike: „Znate, ja danas ne mogu vježbati!“, uz najčešći odgovor „Kako to opet, zar prije tjedan dana nije bilo isto?“
Vidim nas dječake kako se provlačimo između ciglenog stupa kod vratiju i željezne ograde, te kako uskačemo u školsko dvorište; vidim kako pravimo golove i zato slažemo školske taške oko drvenih stupića koji dijele šljunkovito igralište od zemlje na kojoj je raslo drveće uz ogradu; vidim čak i veliku savinutu lipu u sredini i nije mi jasno što tu ona radi, ali onda vidim nas dječake kako „jašimo“ na njoj; vidim prorijeđeni svijetli šoder i tvrdu zemlju prije nego što je napravljeno pravo lešnato igralište za nogomet, rukomet i košarku, na kojem smo se i utrkivali, i Gojka koji je najčešće bio najbrži; vidim dječake iz „A“-razreda: visokog i koščatog Žitka, prava žila, kako se sav zajapurio od uzrujavanja i opet hoće penal kojeg opet nije bilo, čak su i oni u svemu najmirniji, Janko, Dubravko i Veljko izgubili živce i šize, svima su iskočile žile na vratu i sam' kaj ne puknu od muke - dečki su dobri, ali opet gube! Ovog puta u rukaču - i to pred svim djevojčicama!
Bezuspješno se pokušavam sjetiti zadnjeg, predzadnjeg ili bilo kojeg od naših posljednjih dana u Draškovićevoj školi. Ne znam zašto, ali to mi nikako ne uspijeva - kao da se radi o nečemu što sam želio zaboraviti.
Vjerujem da se radi o onom ključiću iz spomenara koji su kružili po razredu: „U srce sam te zaključao, ne možeš izaći, a ključić sam izgubio, ne mogu ga naći“ - te uz upozorenje „Piši, piši, ali znaj - listove mi ne trgaj!“.
Ali, u jesen ću ponovno biti ovdje, jer mnogo će nas doći - i onda ravno na glavni ulaz, kao nekad, mi „bekavci“ zajedno s „akavcima“. Doći će i učiteljice koje još mogu - a i naša prva učiteljica, draga Marica Buratović-Cripković će biti tu!
Okuplja nas Jura, moj najbolji prijatelj (koji je nakon elektrotehničke škole u Klaićevoj otišao u Kanadu i tamo mu firma dobro ide - proizvodi ono što je sam izumio), organizaciju sastanka preuzeo je Miki (pravnik, nekad je u estradnim krugovima bio poznat kao „Mike Hammer“), a jer posla ima puno, tu su još i Nada, Dragica, Vesna i drugi, čak i Renée iz Beča - tako da će sve štimati. Kao nekad!
Trauma
Prelazim na drugu stranu Đorđićeve i zaustavljam se na ćošku s ulicom kneza Mutimira.
Tu gdje je nekad davno bila zidana ograda od Traumatološke bolnice, sada je moderna stanica za hitnu pomoć s prilaznom cestom s obje strane, na kojoj su automobili hitne pomoći. Nekad, u vrijeme kada smo bili mali i kada Hrvatska nije bila naša, ulica je imala ime po-jednom-od-onih-tamo koji-čita-kako-je-pisano, a ulica kratka, uska, sva nikakva, i još se zapiknula u Boškovićevu kao da se tamo može širiti... sadržajno tu nema ništa, izuzev brojnih ambulantnih vozila - i kao da u tome ima neke trajne simbolike.
Na Đamki smo bolnicu zvali „Trauma“ - jer nikada nismo gledali ono što kod ulaza piše na pločicama koje u kvartu ionako svako malo netko mijenja.
U „Traumi“ smo bili česti gosti, i to svi redom, bez izuzetaka! Evo primjerice, bar kaj se mene dotikavlje: jedanput sam ušetao unutra kako bi mi zašili donju usnicu koja je nakon što sam popio jedan direkt, okrenuta naopačke visila do brade; jedanput sam ušao unutra kad mi je Vlado Paskaš strgao sljepoočnicu pa i danas imam ožiljak; dvaput sam doskakutao na jednoj nozi - jedanput kad sam poiskretao prste na lijevoj nozi pa ih je trebalo malo slagati, i jedanput kad sam skočio na dasku iz koje je virio veliki hrđavi čaval koji je probio „Borovo“ tenisicu i izašao van na gornjoj strani, pa sam se uplašio tetanusa; dva put sam uteturao unutra kako bi mi zašili lijevu arkadu - jedanput kada me je zdrmao jedan onako-od-kuka kroše, i jedanput kad sam na nekakvom krampu, u punoj brzini strefio zadnju dasku na kamionu; jedanput su me donijeli kada sam na verandi pao natraške s malog tricikla na kojem sam se vozio stoječki, kako bih si komad hrđavog željeznog obruča od drvene bačve u kojoj je mama imala predivne kane zabio odzada u glavu, pa sam u Traumi ostao tjedan dana nakon što su mi pokrpali glavu; jedanput su me doveli s hitnom, jer sam u Lopašićevoj ležao na cesti nakon što me je Srećko Mihalić htio pošpricati, a ja s trotoara odskočio kaj puma s federima i strefio dolazeću vespu ravno u guvernal - pa sam dva dana ležal v komi, a vele kak' je vespaš celo vreme stajal u hodniku i vlekel svakog za rukav govoreći „Vjerujte mi, ja nisam kriv!“.
Svi smo se tu fino izredali - a kad si još pomislim koliko puta nismo došli, a morali smo, mogli bismo samo pokazati nos svima onima koji misle da se nismo tako lijepo igrali!
Zato danas ne mogu i ne smijem propustiti jedinstvenu priliku da konačno i bar jednom u životu uđem u Traumu zdrav i čitav. Postavit ću tri, za moju generaciju nezamisliva rekorda: ulazak bez rane ili slomljene kosti i to na vlastitim nogama, boravak ispod dva sata i izlazak bez flastera, povoja, lungete ili gipsa.
I evo me opet pred ulazom u Traumu - uopće me ne bi niti najmanje začudilo ako me neki vrag potroši točno tu pred ulaznim vratima. Nekad su tu bile stepenice, zamijenila ih je ulazno-silazna rampa za automobile - i nadam se da je napravljena prije najmanje dvadeset godina, jer stepenice su bile lijepe, ali na totalno pogrešnom mjestu.
U Traumi sam se zadržao preko pola sata, pa zato sada brzopisno iliti „mobigrafski“.
U prednjem dijelu prizemlja nema promjena: tri ambulante lijevo, rentgen desno i pune čekaonice na obadvije strane. Desno njih desetak čeka na rentgen, a lijevo ih je dvadesetak: svi muški uz dvije ženske u pratnji, sve mladost i nekoliko šljakera, jedna desna ruka u gipsu i dva dlana u lungeti - dakle, sve skupa ništa ozbiljno, slijedi kontrola, previjanje i doma.
Ozbiljniji slučajevi leže na kolicima i ima ih tri: djevojka u trenirci i tenisicama, ruka preko glave, praktički cijela pokrivena plahtom; muškarac, jedva ga se vidi ispod plahte, ne miče se, a pored kolica visi plastična vreća napunjena krpama, te neki jaki šljaker, sav je u prsima, polugol, hlače ispod jastuka, među nogama nekakve brdske, teške à la „Planika“ cipele, a na glavi mrežica - negdje su ga već obradili. Dakle, kosti se i dalje lome na veliko i gipsaona i dalje radi punom parom.
Na kraju idem pogledati je li na vratima muškog zahoda nekim slučajem još uvijek piše „Kosta“, ali - fakini su i ovdje promijenili pločicu.
Krećem točno u trenutku kada je jedna djevojka na lijevoj nozi živahno odskakutala na rentgen, a iz gipsaone došao neki tip s desnom rukom u gipsu - nadam se da je ljevak.
Da, u Traumi je danas isto kao i nekad: ili te dopelaju ili doskakućeš, onda papiri i veliš kaj je bilo, pa pregled, rentgen, gipsaona – i drži fige da je samo to.
Izlazim i vidim kako nad dućanom u kojem je bila „Katarina“, jedna od najstarijih cvjećarnica u gradu, sada piše „TOBACCO“. Da, u gradu se cigarete i SIM-kartice prodaju na svakih pedeset metara, dok cvjećarnice nema na udaljenosti manjoj od dvije tramvajske stanice.
Vidim i još nešto: pravi, pravcati tricikl! Faca iz „Čistoće“, u tamno-zelenom kombinezonu, fura pored zebre kroz raskršće. Naprijed plastična zelena kanta od 240 litri, kakvu u Švici koriste samo za „zeleni“-otpad - a na uhu stisnut mobitel i telefonira. Ovo je Vrhunac!
U susjednom dvorištu
Na kraju Mutimirove prelazim Boškovićevu na mjestu gdje nema zebre, i usput zovem Fila - jednog od frendova koji je luđi od mene: „Jesi za kavu?“ – „Odmah? Gde si?“ – „U kvartu“ – „Onda iza ugla, za frtalj čuke!“ – što znaći u ulici kneza Mislava, ravno preko puta (opet bivše?) II. Gimnazije.
Na drugoj strani ceste lijevo, je ulaz u prostor među zgradama gdje je nekad bio vulkanizer Naranča - prvo je krpao gume, a poslije je ravnao i pleh na autima. Naranča je kod našeg prvog tutača, koji je mama kupila od love zarađene u njenoj radnji, na kotače zmontirao predivne obruće od bijele gume - jer sam mami rekao da pravi „Fićo“ točno tak' mora zgledati. Par dana posle nam je rekel kak' na plehu nema kaj delati, jerbo je auto totalka.
Ne ulazim unutra, sve je nekak' pregraženo, zagraženo - za ne prepoznati.
Zato pun očekivanja krećem desno, gdje je ulaz u dvorište koje je nekad bilo „uzor svih dvorišta“ - samo oni iz Vatikana u Martićevoj, točno preko puta Bulićeve, oni s broja 11 u kneza Mislava, i oni iz Šubićeve na brojevima 12-16 su imali bolje, ali ne toliko zanimljivo.
To je bio pravi raj za djecu! Prostora koliko hoćeš, tako da se moglo igrati baš sve - idealno za skrivača, sve igre s loptom i kojekakva natjeravanja, a i curice su imale mjesta na kojima su se mogle fino igrati i zabavljati. A igralo se od jutra do sutra!
Kako je prva visoka zgrada s istočne strane bila tek na kneza Mislava, sunca je bilo cijeli dan - a kad ožedniš, imaš vodu iz bonzeka.
Sve je bilo predivno, kao najbolji nastavak za onu jazz-stvar: „Ostavi brige na kućnom pragu i preći na sunčanu stranu ulice“ - i ako možeš, ući u ovo dvorište!
To su znali i svi ostali - od „lutajućih“ majstora koji su po kućama nudili svoje usluge, pa do svih mogućih prodavača i cigana. Radili su runde po gradu, pa su često dolazili u dvorište i svi smo ih dobro čuli kad su započeli svoje EPP-glasanje: jedan je uvijek započinjao s „Kukuriku - kukuriku“, drugi su bubnjali, neki su direktno prešli na oglasni dio kao „Lonce, rajngle, kišobrane popravljam“, a dolazili su i ulični muzičari, tako da je tu bilo i muzike i pjesme. Naime, u gradu se nije smjelo pjevati na javnim prostorima, pa se ulazilo u dvorišta. Muzikanti i pjevači su u pravilu bili muškarci, samo kod dueta su bili ženska i muškarac.
Pjevali su starogradske pjesmice, uglavnom o frajlicama, i kajkavske - sve je to bilo tako slatko, uostalom, kao i u kultnom filmu Kreše Golika ”Tko pjeva zlo ne misli”.
Njihova publika smo bili svi mi - i oni u dvorištu, i oni po prozorima, balkonima, verandama i terasama okolnih kuća. Za nagradu smo im pljeskali, a na kraju je publika zamatala dinare u papiriće i to onda hitala dole u dvorište.
Majstori su dolazili s kolicima na kojima su imali svoje alate za popravke, a popravljalo se doslovce sve! Jedni su dolazili s kolicima s brusom na kojima su bile naslagane škare, i pritom su vikali „Brušene škare, brušeni noževi!“ ili „Za brusiti, za brusiti - škare, noževe!“, a onda su brusili, jer su na brušenje stizale i škare i noževi.
Bilo je tu i sitnih „ucjena“, na primjer, daš' noć na brušenje, a majstor poslije traži puno više „jer je morao popraviti i vilicu“. Tada je sve bilo dio servisa, gdje sve mora biti na broju - ako je beštek bio za dvanaest osoba, onda nemreš imati jedanaest noževa, dakle plati, jer i nož i vilicu moraš dobiti natrag.
Neki su se najavljivali tako da su puštali različite glasove, a najprodorniji glas je imao jedan koji je imitirao kukavicu - njegov „ku-ku“ se kroz zatvorena vrata i prozore čuo skroz do Draškovićeve: „Ku-ku, ku-ku, ku-ku - belega peska!“. Ženske su nakon toga silazile u dvorište, kupovale taj „beli pesak“ koji je bio preteća VIM-a, i s kojim su posle strugale po rajnglama. „Beli pesek“ je prodavan u vrećicama, škaniclima, ili je zamotan u pakpapir, a poneko je znao doći s rajnglom, pa je „Ku-ku“ napunio rajnglu.
Često su dolazili i oni „Staro željezo, staro željezo kupujem, prodajem“, jer to je bilo vrijeme kada je sve bilo skupljano i onda opet prodavano - od starih rajngli do širajzla. Kako su u to vrijeme mnogi imali gusnatu pećicu barem u kuhinji, pa kada se nešto mijenjalo, onda se ono staro, od cijevi do šparheta, prodavalo. Zato je „Staro željezo“ uvijek dolazio i odlazio pretovaren kojekakvim plehom, limom i željezarijom - a iz svega su stršale široke cijevi za odvod zraka i dima.
To je trajalo otprilike do onda kada je moja generacija krenula u školu, nakon toga je polako nestajalo i na kraju toga više nije bilo.
Danas, godine Gospodnje 1999+5.-te, zatečen zastajem, zatvaram oči i pokušavam zaustaviti bujicu misli: „Nikoga nema, dvorište je mrtvo - ovdje je čak i prašina na sigurnom. Kao da gledaš prazan akvarij za koji znaš da je bio pun života, predivnih boja i svjetlosti!“
Otvaram oči i zaključujem kako tu više niti sunce ne dolazi!
S moje verande se nekad sve čulo bolje nego na radiju i vid'lo se veći dio dvorišta, a s kućne terase se sve vidjelo kao na dlanu. Zato je sutra ujutro, kao prioritetna stvar, na mojem programu pogled na dvorište s verande i odlazak na kućnu terasu!
Odlazim uz misao: Ma kakva „sunčana strana ulice“, tu bolje paše ona moja „Ufitiljen sav do daske sklanjam se u mini misli frustriranog pesimista - podvi rep i odi dalje! Gluplji sam no ikad' prije, zatrudnio od cijele priče - rađam se. Rađam se!“ Iliti po Žarku Petanu, tu čovjek nemre fulati: „Sadašnjost je stanje između dobrih starih vremena i ljepše budućnosti“.
I s Filom sve po starom – „hiljada“ i „mi Zagrepčanci“
Zagreb je lijep kao i uvijek ... i svi nekaj štigaju, pišu, galame i protestiraju. Uvijek smo znali biti protiv, ali zna se - najviše smo se zeznuli, najviše su nas nasapunali i najviše je koštalo kad smo bili „za“.
Imam još par minuta vremena pa skrečem prema bazenu, jer cijeli trg je pun, a po onom na transparentima, to su penzioneri. Drže govore, transparente i valjda protestiraju. Tema je sigurno u kontekstu penzionerskog life-style iz perspektive Lukine jame - i to prema dole.
Izgleda da je baš završio zadnji govornik, pa kako su oni glavni napravili kružok i pričaju kod stepenica Muzeja, krenuh ravno prema njima. Cijeli dan prisluškujem razgovore po gradu, pa bih i tu malo poslušao kako komentiraju ovo što je danas bilo. No, pritom me zaustavlja neka ženska, valjda reporterka jer mi gura mike pod nos, i pita: "Jeste li penzioner?".
Mislim: "Baš sam jadan i tropa skroz na skroz, ak' je to ovak' na brzaka skužila!", a velim: "Jesam!". Pita me: "Možete živjeti od penzije?". Rekoh "Itekako!". Šutnja, pa dodajem "Radi se o švicarskoj, invalidskoj.". Ona: "Primate li i našu penziju". Rekoh „Još ne!“, a ona: „Je li biste mogli živjeti od hrvatske penzije?", ja pitam „Gdje?“, a ona „Ovdje, u Hrvatskoj!“
Rekoh „Ne!“, ona: "Recite cijelu rečenicu", pa rekoh cijelu: "Od hrvatske penzije ne bih mogao živjeti nigdje, pa tako ni ovdje, u Hrvatskoj!“ - i gotovo, ode ženska!
Usput vidim, tu je i Hrvatski populacijski pokret, skroman plakatić ali temelji programa se fino vide: „Djeca su blagoslov Hrvatske!“. „Da“, mislim si, „naročito za izvoz, jer kad odrastu, onda ne znamo što ćemo s njima, pa svakih dvadeset godina po jedan izvozni IQ-Tsunami“.
Ulazim u kneza Mislava i gledam tko sve ganja business u mojem kvartu: „Američki Kiro d.o.o. Kiropraktika“ - ti su stari, pa „KTB“, „Sfera Plus“, „Kongora - Trgovina i reciklaža“, „Matrix“, „GRP Media“, „West Marketing“, „Simpaco“, „Microline“, „Watch Centar“ ... sve je jasno, nova vremena - nova imena!
I kak' sad tu doma, u Mislava kneza, gledat' na tu našu svjetsku "parlevu aengle"-privredu? Kak' bi odreagirali da im velim: „Aj wud lajk tu hev sam staf riprezenting dae top echivments of kroejschn risajkling prodakts, sou, pliz bring mi ae porsn čevapčići!“
Zbiljam nisam normalan, bentije, samboddee stopmeeee. Ili ipak jesam - nisam više siguran!
Od onih starih imena u ova nova vremena, tu je „Gurman“, za kojeg se nadam da mu dobro ide i „Kuna 46“ - uh, šteta, ti su u stečaju! Ali zato, bar po broju pločica, dobro ide odvjetnicima - pardon, krivo - na ploči piše „Law Office“!
O daljnjem razvoju na domaćem terenu ću keep you informed!
A moj Fil uvijek kao Fil - opet se zdebljao, sjeda i otvara spiku: „Jel' i ti klopaš onaj vaš Müessli“? Rekoh „Ne, ja sam oduvijek bio Difka i Knajp kombinacija s na grubo drobljenim kruhom, subotom gris na mlijeku, a sada sam kruh, puter i džem od dunja s pola kile Marlbora, jer je ultra-light pa fino paše!“.
Pita: „A Suza i Daniel?“, ja: „Oni su tu rođeni, u vrijeme čoko-, Frutto- i Medolina, tj. u vrijeme kad sam ja prešao na crni turski otrov sa zocom bez šlaga i bez jabuke ujutro“ - i dodajem „Skratimo - taj Müessliklopaju samo moje unuke.“
Pa sad ja pitam: „Kaj veliš za penziće koji su maloprije na Đamki protestirali?“. Veli: “ Moje rješenje je moj vlastiti patent - glasujem za nikoga iliti više ne glasam. Danas ne možeš izabrati ijednu zamjenu za današnje lopove, a da ti novi ne budu gori ili nesposobniji od ovih sada. Tko je izabrao kretene na vlasti neka se s njima i nosi, za mene je to prevelik zalogaj.“
Pa opet ja: „A što bi rekao za novo-hrvatski? Ovi naši novi, koji su odmah sami sebe prozvali „Mi Zagrepčanci“ kako bi preskočili fazu dotepenaca, me furt nekaj ispravljaju i poučavaju kaj s katedre: ne veli se protestirati nego prosvjedovati, nije murja nego policija, nije hiljada nego tisuća, nije nezavisno nego neovisno, nije ovako nego onako!
Mi smo uvijek govorili „hiljada, hiljka, som“, a i dida mi je rekao da je riječ tisuća prvi puta napisana u Dušanovom zakoniku. I da je proglas NDH na radiju pročitao neki Srbin, pa je u eteru proglašena „Neovisna“, točno po ovom novo-našem i ne mojem, gdje se veli „nezavisna“! I sada mi još prodaju „nužnost diferencijacije“ zato jer je u JRFS nekim paradoksom korištena hiljada, i jer je sada in ono što je suprotno od onoga za vrijeme komunista. A i to „za vrijeme komunista“ je igra skrivača - navodno su isparili, pa ih danas kao više nema (sic!). Znamo da je bilo samo „crvena knjižica out - nova knjižica in“, pa tko hoće, neka sada opet poslušno hopše u ritmu njihovog „in – out“!
Na Đamki to ne prolazi - hiljada je uvijek bila samo naša, i nećemo je se odreći samo zato, jer ju netko privremeno prisvojio i koristio! I kakova je to „diferencijacija“ od „Dušanovih“, ako se radi diferencijacije zagrabi ravno u „Zakon blagovjernago cara Dušana“?
Znamo da je Ivan Supek prije Friedmana rekao isto za riječ “hiljada”. Dakle, iako grčkog porijekla, „hiljada“ je ipak arhaična hrvatska riječ - i ja zato dalje govorim onako kako su nas ovdje pod Gričom naučili, a ne kako su isforsirali oni koje Friedman naziva „amaterskim reformatorima“. I još za njih kaže „Ne samo da pokušavaju vratiti sat natrag, već pokušavaju otkriti sat koji nije nikad postojao!“
Činjenica je da je grof Karlo Drašković 1845.g. za svoju palaču u Zagrebu tražio „28 hiljada forinti srebra“, da Hrvatski sabor u svojim dokumentima iz 1848.g. piše: „u ime ono 30 hiljadah junakah koji kervju svojom sada na bojištu gerdne rane kuće Vašeg Veličanstva izvidati“, „dočim su hiljade pod istim stžgom“, „da ona Vašem Veličanstvu i banu svome Jelačiću vierna biti hoće dok je od sto hiljadahjunakah njezinieh i jednom na ramenu glava“ i „na hiljadu ranah“ - i to veli sve. Hiljadu puta šah-mat!
A za one tamo mi se uvijek tako jako fučkalo da se nemam od koga „diferencirati“ - to neka slobodno rade oni koje eto cijeli dan slušam po kafićima, u tramvaju, na telki... i od čega mi je pun kufer! I koji vele „da je Precjednik bio doslovce odševljen Škorinom uspješnicom“!
I nisam sâm, evo, i prijatelj uvijek-Esseker-iako-tako-dugo-u-Švici, mi veli „ ... a za 1'000 se rabi „tisuća“ iz ruskosrbskog pravoslavlja!“ Pa sad to probaj objasniti „mi Zagrepčancima“!
A moj Fil mi na to odgovori: „Hajd' dobro! Za upućene i nije neka tajna da je riječ "hiljada" čisto grčka i ničija više. Tisuća je čisto slavenska opcija istog značenja. Ja govorim i pišem „hiljada“ - i što sada? Kad' nas više nebu, ostala bu tisuća!“
„Novo-hrvatski“ ti je posebna priča: usred glavnog grada nas maltretiraju s jezikom hrvatske periferije. Jasno, ne mislim Dubravu, flaster selo s tramvajem i gradskim ugođajem istočno od Zagreba, već na relaciju Knin-Sinj-Ploče-Tomislavgrad. To što piše Friedman je okay, ali najbolju genezu i modus operanditi je dao naš bivši diša, Radovan Stipanović:
„Karakteristika ratova je da, kad oružje utihne, dolazi do masovnih migracija sa sela u grad. 1918.g. je Zagreb bio poplavljen došljacima iz unutrašnjosti. Tada je grad bio daleko jači i došljaci su se vrlo brzo asimilirali i postali Zagrebčanima. I 1945.g. je grad bio dovoljno jak da izdrži invaziju, pa su se oni "iz šume" brzo urbanizirali. Sjećam se takovih familija s Pongračeva i rulje iz škole - svi su se trudili zaboraviti od kuda su došli i što prije postati Zagrebčanima. Roditeljima je trebalo vremena da izgube naglasak svojih sela, ali djeca su govorila i ponašala se kao da su rođena na Kvatriću ili Kustošiji. U zadnjem ratu, međutim, grad je izgubio svoj identitet. Došljaci su preuzeli najvažnije poluge vlasti - vojsku, policiju, obavještajne službe, državnu i lokalnu upravu, a nadasve ekonomsku moć, uzevši sve što im je došlo pod ruku, uključujući milijarde iz novih vanjskih zajmova. Po prirodi stvari, vladajući su nametnuli gradu svoj ruralno plemenski mentalitet, (ne)kulturu i jezik kojim govore u svojim selima i zaseocima. Hrvatski književni jezik praktično je nestao iz javne komunikacije. Na TV gotovo ne možeš čuti lijepi hrvatski, koji smo nekada učili u školi. Tada su TV i radio komentatori bili pravi majstori lijepog i zvučnog književnog jezika. Svi su se trudili što ljepše govoriti književno. Danas na TV slušamo ercegovački, imotski, sinjski, triljski, ovisno od kuda je dojezdio govornik ili priučeni neobrazovani "novinar". Književnim jezikom javno govore jedino "pravi" Zagrebčani, koji svoj Bok i Kaj imaju za rodbinu, prijatelje i susede u kvartu. Oni nemaju zavičajne klubove i derneke - poput donedavnih žitelja Širokog brijega i drugih važnih lokaliteta gdje se slikaju važni politički i drugi uglednici - jer njihov zavičaj je Zagreb.“
I to ti je TO: točna dijagnoza, a uletilo ti je nešto protiv čega nemaš niti lijeka niti terapije!
Ovo s „mi Zagrepčancima“, to ti je klasični problem komunikacije… tu i tamo i mene natjeraju da se podsjetim kako ne moram baš uvijek biti pismen, čitmen i kulturan. Čisto osvježenje!
Brzo uđe i treba ih naučiti da čkome kad veliš „miješano“, a ne „mješano“ - i prije svega, treba ih naučiti kajkavski, pa ćemo i mi govoriti bolje i uvijek, a ne “što“, a tek tu i tam' ti uleti „kaj“! Uostalom, reci mi zakaj bi kajkavci morali re�i „zašto“? Zato kaj su se 1850.g. tako dogovorili Gaj i Vuk u Beču? Pa tko im je dao mandat? Sabor? Norost!
Komentiram: to ti je po onoj Adenauerovoj: „Svi živimo pod istom nebom, ali nažalost nemamo isti horizont“. Pa čak niti istu percepciju onoga što strši pred nosom! Ja se u Zagrebu osjećam skoro kao stranac, a to nemre biti cilj razvoja, niti grada niti mene koji sam tu rođen. Morali bismo ili po onoj „svoj na svome“ ili zamoliti zagrebačke Dalmoše neka nam vele kako sada dalje. Inače bumo popušili do daske, a sadanja pljuga će postati pljuga na kvadrat!
No, iza toga slijedi šok - Fil je uvijek spreman šokirati: „Iskreno, jebe mi se. A i to sve manje. Zato jer Zagreb već davno nije moj grad. Zagreb kojega se ja sjećam imao je svoju kvotu seljačina, ali sada je to grad seljačina u kojima živi nekoliko građana, kao uzorak bez vrijednosti, kao posljednja pjegava sova, i kao da se jedva čeka da izumremo, pa da se dočepaju 'našega' dijela asfalta pod suncem.
Kako godine idu, od grada trebam sve manje. Ljepše mi je u prirodi i na napuštenoj travi, u zelenilu i prostoru koji su „mi Zagrepčanci“ napustili kako bi se dočepali betona i neona.
Neka ga samo imaju, mene nikada nije fascinirao, a sada kad se u grad navuklo svega i svačega, zanima me još i manje. Stanje se legalnim putem ne dade promijeniti, ilegalnim se načinima ne želim baviti - a i nitko nije kriv ako je primitivac. Krivi su oni koji takvima dozvoljavaju obavljanje dužnosti za koje ne razumiju razinu odgovornosti.
Nitko nas neće spasiti od današnjih divljaka koji su posvojili negdašnje mjesto mira i dobrote, i zato velim 'Svi vi koji sada blejite i jebakate nas mijenjajući vaše za naše glasove - slobodno blejite i dalje. Svaki narod ima vodstvo kakvo zavrjeđuje'. Amen!“
I dodaje: Zato je točno kad veliš kako je na kraju sve bila pljuga! Jer ovaj grad, baš kao i njegov tramvaj, ima dušu. Kao i tvoje štamtiše, sve ju je teže naći - previše se doselilo onih koji bi najradije kolonizirali, i koji kao da ne znaju da je ovaj grad star preko devetsto godina. Ali, Zagreb ima dušu! I zato i ja volim zagrebački tramvaj!“
Velim „Rista, welcome to ZG-Treska Klub“ - i ovaj put plaćam ja, makar si ti na redu!
Razgovori na Krešiću
Na Krešiću sve po starom, ovdje je jednostavno predivno! Tu znam svaki haustor - najvažniji su ovaj odmah desno, od našeg dinstmana koji je na Kolodvoru prevozio prtljagu, i onaj ravno preko trga, ispred tramvajske stanice, gdje je na trećem katu stanovala Vesna Kmecik. Pored lijepih sjećanja, tu su i dva drugačija: pred ulazom u bivši Radnički dom, vidim gužvanjac sluškinja, frajera i sličnih prije ulaska na plesnjak sredinom 50-tih; te tu lijevo, u ovoj sada tako divnoj zgradi, ponovno vidim dom one militantne rugobe od „JN“srbatsko“a“.
Koja strijelja bespomoćne i danima razara tržnice i gradove iz sigurne daljine, te čiji general, ne znajući vrijednost onoga što nikad nisu imali, suludo izjavljuje „Izgraditi ćemo još ljepši - i stariji grad“!
A nama, koji smo uvijek gledali na drugu stranu, čak nisu dozvolili niti ignoriranje ružnog iza naših leđa.
I ne znam zašto mi iz sjećanja, baš sada i na ovom mjestu, proviru štakori s Krešića, kojih je na drugoj strani kod stare uljare, skrivene u ćošku Krešića kod „Kanala“, nekad bilo strahovito mnogo - pa smo ih za sitnu lovu po štakoru gađali iz zračnica.
Međutim, ovo mjesto moramo pamtiti po gospodinu Vladi Gotovcu i najljepšem javnom govoru u našoj novijoj povijesti - po govoru kojim je kazano sve što se bagri moralo reći! I s porukom koja je dirnula duboko u srce – skoro kao „Optužujem!“ Siniše Glavaševića, nakon čega je, Vukovar, barem za mene, postao i ostaje glavni grad Hrvatske.
Tu pred domom su dva krasna prostora: u sjeni platana je tihi parkić s ribnjakom u kojem smo hranili zlatne ribice dok su oni zaljubljeni gukali na klupi, te veliko igralište s pijeskom, s ljuljačkama, s konstrukcijom od željeznih štangi koja nam je služila za pentranje i padanje, te s brončanim dečkom kojem iz pimpeka piješ vodu.
Tu na Krešiću se najbolje vidi kako se lijepo i fino u Zagrebu razgovara: “Moj pesek je danas jako dobro spavao, ali sam mu ipak morala dati jednu tabletu!”, druga: ”Joj, a moj je baš imal gripu, pa smo bili kod veterinara, znaš kaj to košta”; treća: “A moja Buba je na antibioticima. Jel’da Bubice, sad će tebi mama kupiti finu hrenovkicu!”; a gospodin: “Moja Lulu ima danas rođendan, doma ju čeka tortica s tri svjećice! Jel’da Lulice, kak' bumo fino papali!”.
Na Krešiću su cijela društva na travi i to je jako slatko i simpatično! I dobro su organizirani, čak su i stolice i cugu donijeli, to ipak nije sam' tak'. A peseki na Krešiću, pravi mali purgeri - sve su to dobri peseki! Jer takvo društvo ne bi nitko mogao složiti na hrpu - da nema peseka. Pa su ono kaj čovjek nemre napraviti, napravili peseki - baš su ih izvrsno složili!
Iza mene čujem: “Dođi mami, dođi mami, ti si moja dobra curica!”, okrećem se, nema curice, samo je jedan mali pesek iza mene! Gleda me, pa malo reći, a onda počinje lajati, valjda zove mamu da joj pokaže što je pronašao. Sam nek' dojde, prvo kaj bum joj rekel bu bilo: ”Joj, kaj imate lepu curicu, baš je k'o moj dečko!” - to nemre loše završiti. I mama je došla! Stoji ispred mene, kao usput se promotrimo, sagne se - i opet špota svoju curicu: “Kaj si to tak' lepoga namirisala, da se više ne znaš maknuti!”. Onda se uspravi, gleda me u oči i šuti - sad' sam ja na redu! Šut-ženska, ovo je već frka - kaj sad?! Tak' mi treba – nekaj si skontaš, u trenutku zaboraviš kak' imaš najljepšu ženu na svijetu, da te tak' jako bole noge, a nisi baš ni i u nekoj formi, pa i godine su tu, zapraf si već s jednom nogom vgrobu, a sad bi tu, i to još na Krešiću, špilal frajera! Zato rekoh: “Danas je tak' divan dan, sve je lepo, al' ja sam tak prehlađen, znate - šmrcam, hunjavica... sam' treba pa da još zarazim vašu preslatku curicu!“, a ona: “Baš simpatično šmrcate, ali ništa zato - kad bute zdravi, bumo se mi opet videli!”.
Ispred mene frka: “Opet si se valj'o u dreku! Pa zakaj se sad i tu valjaš, maloprije sam te okupala!?”. Mislim, opet neki mikro-pesek, ali ispred mene je predivni Goldy, kao moj Bennji. I on se voli okrenuti na leđa i valjati... tko zna što sad radi bez svojeg tatice!?
Da, na Krešiću se ne razgovara samo o pesekima, tu se s pesekima i priča: friško ošišani pesek prvo znatiželjno miriše ispod repića svoje nove prijateljice, obilazi, hopše i dok se za prijateljicu pridržava prednjim capicama, mama ga moli: “Pa 'oćeš molim te konačno bar je'nput bit' dobar!?”, dok mu druga, valjda teta, veli: “A kaj si sad smislio, kaj hoćeš delati?”, te onda špota svoju zločestu curicu: „'Oćeš bar ti biti dobra?”.
Tako se to dela, tako je to tu uvek i bilo! Zato su peseki ovde u kvartu tako dobri i tako se lijepo njuškaju - dok oni jadnici u konzervama preko Save po celi dan laju, zavijaju i tule po stanovima do osamnaestog kata. Bokci nesmeju čak ni po noći spavati, jer svima moraju javljati kad netko uđe u lift ili hoda po stubištu - baš bi ih trebalo dovesti malo na Krešić, neka vide kak' su drugi peseki dobri dok papaju hrenovke i tortice.
Lubenice sa Krešića
Po klupama u malom parku preko puta placa, dosađuju se nekakvi besposlenjaci koji očigledno ne znaju kud bi sami sa sobom. Pa kaj nema nikog da im veli da su te klupe kao rođene za rauba i ajncanje?! Na ovim klupama smo ljeti oko ponoći znali pojesti i lubenicu koja je uspješno stigla preko zida iza kioska na ćošku placa. To je bilo onda kada je lubenica bila preteška za dostavu do kamenih štengi kod bazena na Đamki gdje pred ponoć, nakon povratka iz različitih smjerova, dugo brbljamo prije spavanja.
Ponekad smo ostali bez lubenice! To je značilo da je dostavljač negdje zaštekao ili da ga je čak čopila murja - kao što se je to jednom desilo Rudeku. Strpali su ga u “Maricu” i vratio se je tek pred jutro, s cipelzugom. Rekel nam je da su vid'li da je fini dečko, a ne neki drotar, pa su mu negdje iza Miroševca samo opalili vritnjak.
Zapravo, onaj koji je imao dežurstvo kao dostavljač lubenica, nije uopće imao lagan posao!
S lubenicom se je prvo trebalo prebaciti preko zida iza kioska na ćošku placa, a ako si imao peh da te ulovi neki Makedo koji je obavezno izronio iz same sredine brda lubenica, onda ti je na zidu i Ljupče visio na nogama. Uvijek su bili tu - usred brda lubenica su kao Eskimi pajkili, pušili, pišali i pazili, a naš jedini kunst je bio u kombinaciji “prvo kao indijaner, onda kao klokan, pa kao zec!”. A onda Makedo poludi: kad ostane bez lubenice, odmah ode tamo preko puta na žlijeb, do prve kuće prema Krešiću, skoči u zrak i fino s glavom spljošti žlijeb na dva metra visine. Skače Makedo na dva metra - jedno piganje žlijeba po lubenici! Pa onda imaj s takvima posla. Zato smo s lubenicama uvijek brisali brzo kao munje, a kućni savjeti su popravljali žljebove.
Nakon toga je lubenicu trebalo dostaviti na Đamku. To je uvijek bio posebni osjećaj kad s lubenicom od barem čet'ri-pet kile, koju jedva držiš s obje ruke, zavineš iza ugla u Tvrtkovu i naletiš ravno na murjake koji već pale motor i svjetla, jer znaju da će se lubenica u sljedećem trenutku raspasti na trotoaru kao vaser-bomba, i da ćeš ti dati petama vjetra.
Svi, od Paskaša, Zrna, Koste, Svete... do Mireka, svi smo dobro znali taj fantastični osjećaj kada za sobom, u nočnoj tišini, po pustim ulicama, čuješ odvratni zvuk kombija, cviljenje guma i krčanje getribe dok murjaci nervozno mijenjaju brzine.
Mene murja nije nikada čopila, ali se je zato u podrumskom mraku na mene bacio neki medvjed, kada sam nakon bacanja lubenice proletio kroz dvorište i uletio u podrum dvorišne zgrade u Tvrtkovoj. Zgrabio me i pobjednički zaurlao: “Da ti pas mater, konačno te imam!”. Kit je čekao u zasjedi nekoga tko mu je furt prtljal po vespi, a kad je upalio svjetlo, vidio sam da je za doček pripremio i sjekiru!
Pardon, i mene su murjaci čopili, ali ne ovi naši koji su samo njihovi, već oni njihovi gdje uopće nema naših. To je bilo puno poslije, u Novom Sadu. Poslije koncerta na stadionu “Vojvodine”, u jednom trenutku sam pomislio kako bi na Đamki baš sada bilo moje vrijeme za dostavljača, pa sam krenuo - to je već nekak' u krvi. Mirek i Rudi su isto odmah krenuli, jer i oni su s Đamke, a onda su došli i neki drugi. Na tuđem terenu nam nije išlo kao na Krešiću, pa su nas na kraju nekakvi nepoznati plavci otfurali s tržnice u dva kombija s pet lubenica.
Kostu s lubenicom murja nije nikad čopila, ali je ipak završio na murji. To ti je kad zbrišeš skroz do tavana, a murja zvoni dole na haustorskim vratima i budi ljude, pa ljudi poslije, za svaki slučaj, zaključaju haustor da nutra nemre murja koja hoće zvoniti po svim vratima i buditi ljude. I taman kad su opet fino zaspali, evo im Koste s tavana koji zvoni iznutra jer hoće van! Pozvoni na prva vrata - ništa, pozvoni na druga - isto, a onda su ga na kraju, kada je lijepo zamolio da mu otvore haustor, stanari smotali i pozvali plavce. No, plavci koji su došli nisu imali pojma da je Kosta trčao do tavana radi, ali bez lubenice, nego su mislili da je pokrao cijelu kuću do tavana - pa su ga pokupili i poslije mazili još puna dva dana.
Vjerujem da svaki od nas s Đamke i dan-danas, kad negdje na placu vidi hrpu lubenica, ima osjećaj kako će otuda odjednom izroniti Ljupče, koji te odmah hoće zgrabiti za noge.
Kod “Poštara” u klubu “Kulušić”
S Krešića dolazim na ćošak Hrvojeve. Na plavom kontejneru za papir piše “Zabranjeno plakatiranje”, a par minuta prije na Đamki, s plakata L’ Oreala na kontejneru s druge strane zebre pred mojom kućom, smješkala mi se je Claudia Schiffer. Pomislih: “I to je nekaj ak' te na zebri potroši auto”.
Nekad su tu, na dvadeset metara udaljenosti bili ping-pong klubovi “Tekstilac” i “Poštar”, klubovi koji su dali Hrbuda, Dinku Nikolić i druge prvake, a poslije Dragutina Šurbeka - “Šurbu”. Na mjestu gdje je krajem pedesetih krenuo jedan od najpopularnijih zagrebačkih orgoša, orgoš “Kulušić”, vidim kafić koji se isto zove “Kulušić”. Odzada, u nekadašnju trening-dvoranu “Poštara”, sredinom šezdesetih uselio se plesnjak-diskać, koji se isto nazvao “Kulušić” i gdje su svirali “Tajmovci” s Dadom Topićem...
Kroz haustor do kafića, ulazilo se u dvoranu “Poštara”, a uz hodnik između dvorane i orgoša bile su svlačionice s tuševima. U “Poštar” me učlanila Dinka Nikolić koja je stanovala na katu iznad mene, a u pingiću je bila prvakinja JRFS. Rekla mi je da za pingić ima boljih mjesta od tavana gdje smo igrali na nekakvoj daski s partfišem umjesto mrežice, dala mi je pravi reket i dovela me ovdje u klub. Klub sam napustio naprasno, negdje u vrijeme kada sam išao u četvrti razred. Sve se desilo radi mojeg reketa, koji nisam dao jednom tipu koji mi ga je htio uzeti. Nitko ga prije nije vidio u klubu, u dvoranu je došao kroz prolaz od orgoša, došao je do stola za kojim sam igrao, stao ispred mene i rekao “Daj mi reket!”.
Tip je bio stariji i jači od svih nas skupa, tako da nikom u dvorani, a najmanje meni, nije niti padalo na pamet da mu se suprotstavi.
Krenuo sam prema svlačionici - samo neka se igra, moje je da se izgubim - ali on me je uhvatio: “Daj mi reket!” Htio mi je istrgnuti reket, ja sam samo ponavljao “To je moj reket!” i na kraju me iscipelario na podu gdje sam ostao skvrčen oko čvrsto zagrljenog reketa. Poslije sam otišao u svlačionicu i tamo mi je pomogao Vlado Brečević iz razreda, koji je tog dana samnom došao u klub. Znao sam da mi je tip razbio nos i da mi curi krv, ali mi je bilo svejedno. Vlado me je, blijed kao kreda, odveo pod tuš, onda sam se sabrao i malo uredio, otišao natrag u dvoranu, došao s reketom u ispruženoj ruci do tipa i rekao: “Evo ti reket!” S rubom reketa udario sam ga iz sve snage po čelu, on je pao kao pokošen, a ja sam pobjegao iz kluba i više nisam dolazio.
Neko vrijeme sam iz kuće izlazio samo u pratnji Rudeka, a nakon toga sam mjesecima pazio da ga vidim bar malo prije nego on mene, ako već negdje na njega naletim. Na svu sreću, više ga nisam vidio.
Dragutin Šurbek – „Šurba“
U klubu je bilo dobrih dečki, neki Roth je bio najbolji među klincima, ali to je sve nebitno - bitno je samo to da je u ovoj dvorani trenirao Dragutin Šurbek - „Šurba“ i da je “Poštar” dao jednog Dragutina Šurbeka koji je osvojio skoro sve što se na ovoj kugli moglo osvojiti! Netko ima talent, netko ima volju, netko ima i jedno i drugo, ali mu neka sitnica fali ili neda da bude najbolji... i onda, nakon dugog vremena, pojavi se onaj kod kojeg sve apsolutno štima. Baš to je bio naš Šurba koji je ona neugledna, jaka željezna vrata na ulazu u dvoranu “Poštara” pretvorio u portal pobjednika i sportske legende.
Na početku tog slavnog i dugog puta, Šurba je doslovce spavao u klubu - i pod stolom ako je trebalo! Ujutro je dočekivao svojeg prvog trening-partnera, da bi uvečer ispratio zadnjeg - i tako danima, godinama - sve po satnici i rasporedu!
Ipak, čini mi se da je sredinom šezdesetih, onako predvečer, pred zalazak sunca, znao napraviti i kratki predah. Skoro svakog dana, pozdravljali smo se pred jednom kućom odmah do Zrinjevca, gdje je u prizemlju, u stanu s prozorima na cestu, stanovala Ona - obično skroz nagnuta kroz prozor prema njemu, dok je on stajao s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki čas kani popeti!
Ja bih mu mahnuo i odjurio dalje preko Zrinjevca do Preradovićeve, kako bih što prije zafućkao ispod prozora moje Jagodice, koja će onda sa Sabom izaći van.
Prošetali bismo se do Zrinjevca, tamo bi Saba pronjuškala sve što je po stablima i oko klupica novo i interesantno, malo bi se igrala i obavila svoje, vratili bismo se natrag u Preradovićevu, malo bismo još u haustoru pričali tako dugo, sve dok na kraju stara Heda, iz dvorišnog stana u prizemlju desno, ne počne galamiti zašto stalno palimo svjetlo koje njoj lupa točno u jastuk i koje automat u haustoru tako fino gasi, a onda bih ja krenuo natrag.
Usput bih mahnuo Šurbi - koji još uvijek stoji s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki čas kani popeti prema Njoj, skroz nagnutoj kroz prozor prema njemu - i odjurio bih dalje prema Đamki, kako bih što prije došao doma.
Koliko znam, Šurbin najdraži sparing-partner je bio Boris Turina - “Turko”, koji je u pingiću bio mali genijalac, ali i još veći nervoznjak, tako da nije bio turnirski igrač. Gubio je radi živaca, koji su odmah proradili čim je izgubio par lopti za redom: okreće se od stola, širi ruke i čudi se: “Od kojeg pacera ja zgubim loptu!?”, a ako se stvar ponovi, okreće se od stola, reket se odbija od poda barem par metara u zrak - i onda je gotovo! Nemre Turko više ništa ni uz deset fore! Pored nekih kosookih na svjetskim prvenstvima, on je bio jedan od onih rijetkih koji su Šurbu znali dobro oznojiti. Tu i tamo, za poštovanu publiku, znali su lopticu u “full-power” drajfovima držati tako dugo na stolu, dok im nije dojadilo - to je trebalo samo vidjeti, to je nešto nezaboravno!
Prije nego što odem iz Hrvojeve, želim konačno rasčistiti dilemu zašto ili po kome se je moj orgoš zvao “Kulušić”. Zato pitam gospođu koja je s vrećom smeća izašla iz kuće između “Tekstilca” i “Kulušića” i krenula prema kontejneru: “Gospođo, je li biste mi mogli reći tko je bio Kulušić?”. Odgovara ljubazno: “Ne znam vam ja to, ali ovdje vam je kafić “Kulušić”, imaju dobar cappuccino”. Izgleda da na kraju ipak moram ući u kafić! Ulazim i pitam: “Gospođo, možete li mi reći tko je to zapravo bio Kulušić?”. Odgovara mi: “Ne znam, ali ovi iza nas se isto zovu “Kulušić”, možda bi vam oni nešto više mogli reći. Ovdje vam je nekad bilo nešto što se isto zvalo “Kulušić”, ali znam samo to, da to nije bio kafić!”.
Kod Pošte u Zvonimirovoj
U PTT-poslovnici u Zvonimirovoj prouzročio sam rep od desetak metara samo zbog toga što sam htio promijeniti nešto franaka i poslati tri razglednice. Došao sam brzo na red i na šalteru sam rekao da bih želio promijeniti švicarske franke. Dobivam dobrodušan i susretljiv savjet: „'Odite bolje u mjenjačnicu, jer mi naplaćujemo manipulativne troškove!“.
Začuđen pitam gdje je najbliža mjenjačnica, dobivam odgovor da je to na Kvatriću i onda, ne sluteći ukupnu dimenziju onoga što slijedi, naivno odgovaram: “Onda ću promijeniti ovdje!”. Tako sam danas naučio, da u situaciji kada me netko ljubazno šalje konkurenciji, moram hitro odgovoriti: “Hvala, do viđenja!” - i dat' petama vjetra!
Nakon toga, susretljiva ženska na šalteru je desetak minuta marljivo upucavala u kompjuter podatke iz švicarskog pasoša, onda se je nešto zakompliciralo, pa zove kolegicu sa suprotnog šaltera, jer su dva šaltera do nje zatvorena, i veli: “Nekaj ne štima s maskom, izbacuje mi valutu u pezosima”. Odgovor stiže odmah: “Znam za taj slučaj, moraš sve ponovno unijeti!”.
Izvrsno! Dobro da mi nisu uzeli otisak prsta - prvo te legitimiraju i unašaju tvoje osobne podatke radi devizne transakcije zbog koje te vani na šalteru ne bi nitko niti pogledao ni u lice, a onda nakon četvrt sata ispadne da Šviceri šljakaju za nečije pezose. Bacam pogled na ekran: stara aplikacija u DEC VAX VMS/RdB okolini, složena manipulacija s kursorom i funkcijskim tipkama na nekad davno gala VT-220 terminalu, očito nedovoljno školovan kadar - ovo nikak' nemre dobro završiti u nekom razumnom vremenu!
Pomišljam kako bih susretljivoj ženski možda trebao šapnuti: “Draga gospođo, recite mi da su iskrsnuli neki nepredviđeni problemi s kompjuterom i da mi je najbolje polako krenuti prema Kvatriću”, ali sam se bez riječi sjeo uz zid pored šaltera na nešto što je sličilo radijatoru – opet me bole noge.
Ljudi u repu koji se nakupio iza mene, počeli su nešto gunđati i mrmljati, neki su izašli iz reda i otišli uz kojekakve komentare, a ja sam šutio kao zaliven, sjedio na svom radijatoru i brojao ovce. Naime, čuo sam da u gradu ima previše nervoznih, pa čak i naoružanih, i da je najbolja šifra “Samo čkomi – nikad se ne zna!”. Ipak, što ako se netko od takvih uzruja zbog toga što sam miran dok svi oko mene šize? Možda se i ja moram priključiti nervoznima, početi šiziti i nekom skidati svece - pošti, kompjuteru, bilo komu? A onda se opet desilo – nisu bili pezosi, ali se ipak sve moralo ponovno unijeti!
Ukratko, stvar je potrajala preko pola sata, i kada sam sretan pomislio da je gotovo jer je susretljiva ženska na šalteru konačno podignula glavu - ona sva očajna javlja na drugi šalter: “Sad imam šifru Urugvaja, a ne Švicarske”! Na zadovoljstvo prisutnih, opet je odmah dobila konstruktivnu podršku sveznajuće kolegice: “Znam i za taj slučaj, moraš sve ponovno unijeti!”. Ne usudim se pogledati prema ljudima koji čekaju i šutim kao zaliven na svom radijatoru - ipak je to korak naprijed, sada Šviceri šljakaju u Urugvaju, ali ne za nekakve pezose, već za svoje stabilne švicarske franke.
Konačno sam uslužen, ljubaznoj ženski na šalteru velim “Hvala, do viđenja!” i prelazim u red na šalteru za pisma i slične usluge. Skoro odmah sam na redu i ponovno slušam dobrodušna i susretljiva pitanja i savjete: “Je li želite ovako ili onako, ako ovako onda onako...” - problem je izgleda u razglednici za Kanadu! U tom trenutku me je vjerojatno trebalo snimiti za korice “Idiota”! Zabuljio sam se ukočen i otvorenih ustiju u dragu i ljubaznu damu, koja nije znala da mi se tlo počelo ljuljati pod nogama. Pad sistema, tilt!
Koliko se sjećam, jedva sam uspio istisnuti kroz grlo nešto u stilu: “Draga gospođo. Prije cirka jedan sat, naivno sam ušao u vašu poslovnicu. Vaša kolegica mi je otprilike jedan sat mijenjala 300 franaka, i zato sada umirem od straha kad čujem Vaša pitanja. Na koljenima Vas molim da mi za ove tri razglednice naplatite marke za Kanadu, Australiju, Južni pol... kako god Vam paše - samo mi recite koliko moram platiti!”
Pogledala me je s nerazumijevanjem, gotovo uvrijeđeno, ali ipak sam čuo neku brojku, platio i izašao - kako se nikad više ne bih vratio! Znam da moje razglednice nisu završile među klokanima ili pingvinima, ali se nadam da, zajedno s mojom Hrvatskom, još uvijek ne lutaju negdje na cik-cak putu prema Europi u kojoj smo uvijek bili!
