ANTON MARTI, OMILJENI REŽISER TELEVIZIJE ZAGREB: Ma 'ko kaže da ne znam Hrvatski?

Plavi vjesnik, listopad, 1968.

Masarykova 25, četvrti kat desno. Kromirana tablica: Anton Marti, režiser. Pozvonio sam. Bilo je osam sati ujutro. 

- A, si došel. Je u redu - pojavila se Tonijeva raščupana glava u prozorskom okviru vrata. Bio je još u pidžami. 

Uvela me je njegova punica, objašnjavajući mi: 

- Što mislite, kako je to kad rade svake noći do dva? Sinoć je Elis cijela desna strana odrvenjela. Mislila je da je "šlagirana". 

Na trenutak sam sam u sobi, a onda ulazi Martijeva supruga Elis: 

- Zar vas je u osam sati ujutro pozvao? Moj bože, taj čovjek je izgubio svaki pojam o vremenu. 

Nešto slično ponavlja u predsoblju, pa Marti ulazi, gestikulirajući s parom crnih cipela u rukama: 

- A kad sam ga mogao pozvati? Kad već nemam vremena da se razgovaram uz jedna večera, ćemo razgovarati uz doručak. Kod mene je problem vaki. Ovaj mjesec imam jako ludnicu. Šta kažeš? 

Električni brijaći aparat bruji. 

- Ništa ne kažeš? Je dobro... Inače uvijek nađem vremena i za intervju i za sve. U Beogradu režiram "West Side Story". Za mene, od moj fah, kako bi reko, koji ja inače radim, najteška stvar koja sam u moja karijera radio. Na isti čas radim s poslom na TV. 

Spominjući televiziju, ušutio je.  

Očito je u mislima počeo režirati scenu što je za sat vremena treba da snima u TV-studiju. Te trenutke odsutnosti, koji su kod Martija česti, mnogi pogrešno nazivaju rastresenošću. To je moć koncentracije koja potiskuje sve ostalo. 

Ovog trenutka Marti je obukao svečano večernje odijelo, premda je jutro. 

- Se obučem ujutro u plavo - pogađa Marti o čemu razmišljam - jer mi navečer kamerad ima fešta. Ne stignem doći kući da se presvučem. Moja asistent dobio sin. Mali ima mjesec i više dani. Nismo dosad to stigli od posao. 

Njegov sin Alceo ovako to objašnjava: 

- Tata samo radi, nikad nije s nama. 

- Si čula, Elis, što kaže moja sin? 

- Ima pravo. 

- Alceo ima šest... ne ... pet i pol godina ... 

- Marti, sram te bilo, ne znaš ni koliko ti sin ima godina! - protestira iz druge sobe supruga Elis. 

- Ma sam reko ... 

- Ima malo više od šest godina. Zaboravio si kad mu je bio šesti rođendan. 

Mali Alceo mi objašnjava: 

- Vidiš, ovaj akvarij mi je ujak napravio. Vidiš, ova velika riba je muškarac. I ono tamo je mali muškarac. Ženska riba je umrla. Rodila je mlade. Sad će muškarac roditi pa će biti sve puno malih ribica. 

- Da znate kakvu je priču izdiktirao svojoj drugarici u dječjem vrtiću. Sad će biti objavljena u časopisu "Polet". Svi su bili iznenađeni. Njegova drugarica mi je rekla: "Vi uopće ne poznate svoje dijete!" Stvarno, kad bih ga i upoznala? 

I supruga Elis također radi na televiziji: sekretarica je režije. 

- Čiji članak? Alceov u "Poletu"? - prvi put i Marti čuje za tu novost. 

- Nikad vremena, nikakva porodična života, ničega! Na kraju se pitaš: zašto? 

Punica ga brižljivo ispituje: 

- Jeste li sutra u Zagrebu? Da znam radi ručka. 

- Ne. Ili sam u Ljubljana, ili u Beograd. 

Poslije nekoliko međugradskih razgovora definitivno utvrđuje: 

- Sutra sam u Ljubljana. 

Ovih dana bi zamalo nadmašio samog sebe.  

Budući da režira TV-prijenos festivala "Zagreb 68", trebalo je da noću putuje spavaćim kolima za Beograd, da održi pokus u kazalištu i da se vrati poslijepodnevnim avionom u Zagreb.  

Odustao je, ne zbog toga što bi to bilo fizički neizdrživo, već zbog nepouzdanosti prijevoznih sredstava.  

Mršav i krhak, odakle li crpe tu silnu energiju? 

- Čir je moderna bolest. Ga ima ko puno radi i ko ne radi. Nisam od oni koji mnogo boli... Ti pitaš mene šta ja imam od takvi život. A jesi pitao ovaj reporter od "Jučer, danas, sutra"? Ili kamermana koji je došao iz Splita, a čeka ga putni nalog za Beograd. 

A ti? Si se pita za sebe? Stalno te vidim okolo. Kad si onda doma? 

A kirurgi u bolnica, koji su non-stop tamo? A se on čudi mene! 

Danas čovjek koji hoće stvarno nešto od sebe dati, mora i te kako raditi, dragi moj! 

Namještaj sobe je iz vremena kad je tempo života bio mnogo mirniji.  

Za klavir u kutu najluđi ritam u njegovim mladim danima bio je valcer. 

- Nemojte gledati okolo - moli me Elis. - Sve je tako. Mi rijetko primamo goste. Moja mama je divna i dobra, ali mi jednostavno nemamo gdje pozvati ljude. Toliko nas pozivaju svuda, a mi odbijamo, jer ne možemo uzvratiti pozivom.  

Mama, tata, brat, Toni, Alceo i ja. U divnoj gužvi stanujemo!  

Ljudi misle kako dobro zarađujemo. U redu, ja nemam problema s tim mogu li jedan mjesec kupiti cipele ili ne mogu. Imamo i automobil. Ali za stan treba mnogo više novaca! 

Toni mi pokazuje hrpu pisama koja mu je jučer stigla. 

- Kad se objavila adresa u "Studio" sam dobio i po dvesto pismi u jedan dan. A neki hvale, neki kaže sam kretino... 

Neobičan način njegova govora na televiziji su već odavno nazvali "Marti-jezik".  

Zvuči simpatično i toliko karakteristično da ga je nemoguće zamisliti bez te njegove "mane". Ali, mnogi mu gledaoci zamjeravaju što se nije potrudio da savlada materinji jezik.  

Marti se ljuti : 

- Ma ko to kaže da ne znam rvatski? Dosta dobro govorim slovenski. Sigurno akcenti nisu najboljši. To je dosta teško. Nisam imao ni godinu dana kad sam došao u Trst.  

Rođen sam u Labinu, zapravo Sv. Nedelja. Škole sam išao u Italija. Završio sam Academia dramatica u Rim. Mama je Slovenka, tata Istrijon. Čovjek je vezan od zemlja u koja je dobio kultura. 

I de facto, ja sam živio u Trstu u Circolo Sloveni. I kad je bilo zabranjeno. Zato smo i u zatvoru bili. 

Kad je Istra bila Jugoslavija, sam se vratio. Tu je moje mjesto...  

A bio sam sve. I glumac, i plesač, i pjevač. Imam svestrano izobrazbo ... Elis, daj nađi ono stvar... 

Elis, sekretarica u TV-studiju i supruga kod kuće: 

- Doma je još gore. Ništa ne zna. Sve dođe mene pitati. Više posla oko njega, nego oko Alcea. Vidite koliko svi plešemo oko njega! Svi mu žele olakšati posao. 

Nekoliko trenutaka nakon togo Elis je sjela za volan sportskog "Taunusa". 

- On da vozi? Došao bi na križanje i počeo dirigirati: 

"Ti ćeš tu stati, ti radiš ovako, a ja onda tu prolazim."  

Ni govora! Previše ga volim da ga pustim za volan! 

- To mi je najdraga srce moje - zadovoljno se smiješi Toni. 

DUBRAVKO PITZKO (23) NOVA ZVIJEZDA NAŠE TELEVIZIJE: Najmlađi TV režiser u Europi

Plavi Vjesnik 12.1969.

Na Zagrebačku televiziju došao je s BBC-ja, gdje je tri godine radio kao asistent.

Trenutno je jedan od najzaposlenijih naših TV režisera.

Snimajući Žižićevu muzičku komediju "Žmigavci velegrada" Pitzko je radio i do dvadeset sati dnevno. Danju s ekipom na poljanama kraj Novog Zagreba, noću u laboratoriju na montaži.

-   Takav tempo nisam odabrao svojom voljom - kaže. - Ako za petnaest dana moram napraviti emisiju od sedamdeset minuta, to praktički znači da za dvije sedmice moram snimiti cjelovečernji film. A recite: je li moguće snimiti film za petnaest dana?

-   Unatoč brzini realizacije koja se od vas traži i koja je gotovo nerazumna, ipak prihvaćate svaki novi posao koji vam se nudi. Zašto?

-   Zbog toga što cijenim priliku koja mi se pruža. Neobično volim svoj posao, ali znam da još mnogo moram učiti i, s druge strane, da još nisam dospio ni pokazati sve što znam i mogu. Treba, dakle, iskoristiti svaku priliku.

Kad sam lani došao na Zagrebačku televiziju, htio sam odmah pokazati koliko mogu, ali nisam bio siguran u sebe. Međutim, odmah su mi dali šansu, i to mi je pomoglo da steknem samopouzdanje. Cijeneći podršku koju su mi pružili na startu, zasad prihvaćam svaki projekt koji mi se nudi.

- Po brzini realizacije ravni ste rutinerima i mnogo starijim režiserima od vas. Što je, prema vašem mišljenju, presudno kod režisera: tehničko znanje ili "instinkt" za taj posao?

- Mora se do određenog stupnja ovladati tehnikom rada, mislim, ta se tehnika mora naučiti. Ali, u biti, režija se ipak ne da naučiti. Nije dovoljno da režiser bude samo kreator, on mora u sebi nositi i kondenzirano iskustvo, u neku ruku mora znati poslove svih ljudi na svijetu.

- Ako je to točno, onda takvo iskustvo najviše nedostaje baš vama kao dvadeset trogodišnjaku!

- Nije točno. Naime, ne treba uvijek suditi po godinama. Važno je gdje je čovjek bio, što je pokušao. Prije nego što sam počeo na BBC-ju, ja sam u Engleskoj radio i kao konobar, telefonist, lučki radnik u White Chapelu.

Upoznao sam, dakle, svakojake poslove i svakojake ljude, upoznao sam lučke radnike i razbijače, običan svijet i elitu Britanske televizije, onjušio sam zarana život s raznih strana i možda ne možete zamisliti koliko mi to danas koristi.

Jer, u mom poslu se neprestano suočavam s novim situacijama u kojima je najdragocjenije iskustvo. Hoću reći: uz talent režiser mora biti i "praktičar po instinktu", mora u sebi nositi, rekao bih, prirođenu sklonost da u svašta zabode nos, da se svačim bavi, da to pokuša riješiti.

Mora biti radoznao ali i iskusan, da ga nijedna situacija ne iznenadi. Mora osjećati potrebu da se stavi na svačije mjesto, da sebe zamisli u svačijoj ulozi.

- Jeste li ikad došli na pomisao da režirate velike filmove?

- Jesam, ali od pomisli do praktične akcije još je daleko, a ja se od prvog nisam daleko makao. Osim toga, televizija mi više odgovara od filma.

- A u čemu vidite osnovnu razliku?

- Kao režiser, prije svega u tehnici. Razlika je golema. Televizijski filmovi teku u kratkim "rezovima", kratkoća je uvjetovana već i time što je televizijski ekran mnogo manji od filmskog. Radnja, dakle, mora teći mnogo brže ...

Kao gledalac, opet, više volim takvu dinamiku radnje, za razliku od spore, filmske. Malo je filmskih režisera koji su na velikom ekranu primijenili tehniku kratkih "televizijskih rezova". Jedan od takvih jest Richard Lester, u profesionalnom pogledu moj uzor.

- Mislite li na njegove filmove "Help" i "Čudne stvari su se dogodile na putu do Foruma?"

- Na te. i na još nekoliko koji nisu igrali u našim dvoranama. Lester zna briljantno, mislim u tehnici, izmiriti mali i veliki ekran. Ali, njegova pojava samo je izuzetak.

- Vjerujete li daje transfer iskustava u ta dva medija inače uopće efikasan?

- Gotovo i nije, a pri tom je znanje režisera manje važno od same različitosti tih medija.

-Sto biste u karijeri osobno htjeli postići: koji je vaš krajnji cilj u poslu kojim se bavite?

- Taj cilj i nije skroman: htio bih postići toliko da moje ime postane ’’etiketa” koja će gledaoca prisiliti da sjedne pred aparat. Dakle: da mu moje ime bude jamstvo da je emisija koju sam pripremio kvalitetna i, što je meni podjednako važno, da nije dosadna.

Naime, mislim da je televizija čak i onda kad je riječ i o najozbiljnijim emisijama rekreativni, da ne kažem: zabavljački medij, pa, prema tome, autor i realizator mora uvijek imati na umu da ne smije biti neatraktivan i nezanimljiv.

- Nakon tri godine rada na BBC-u i godine dana u našim studijima možete donekle usporediti: kakva je naša televizija u usporedbi s televizijama u svijetu?

- Tehnički, mi smo vrto siromašni. Koliko sam mogao vidjeti, od nas su jači televizijski centri i na Zapadu i na Istoku. U pogledu tehnike i uvjeta rada u nas većina se posla svodi na improvizaciju.

-Ne čini li vam se to ipak i dobrom školom za realizatore? Onaj tko dobro radi u takvim uvjetima, u idealnim će biti još bolji.

-   Možda, ali i ne mora biti. Jer, ovakav način rada tjera čovjeka da bude "maher", da se snalazi i da zbog praktičnih rješenja vrlo teško uspije dati najviše što može i umije.

- Smatrate li da tehničko siromaštvo utječe i na kvalitetu programa?

- Sigurno. Kad bismo imali novaca, (ideje zasad ostavimo po strani), mislim da bismo mogli imati jednu od najboljih televizija na svijetu.

- Po čemu to zaključujete?

- Po tome što u nas postoji obilje tema koje uopće nitko još nije obradio. Različitost naših ljudi, pokrajina, uvjeta života, prošlosti, prirodnih ljepota, tradicije - sve to šarenilo stoji uglavnom neiskorišteno, neotkriveno (u smislu TV realizacije), nesnimljeno.

Naravno, snimiti sve to, bilo bi strahovito skupo, ali za inventivnog sastavljača televizijskog programa to je pravi Eldorado.

Razvijene televizije u svijetu ne raspolažu takvom "sirovinom". Tamo je uglavnom već sve poznato, otkriveno, snimljeno. Programi su stereotipni, svode se na tri kolosijeka: vijesti, filmovi, šou-emisije i gotovo.

Zato nije čudo da se, na primjer, na Zapadu, od dobre serije a la Forsyte napravi kult: takva serija naprosto odudara od stereotipnog sivila.

- Kad smo već kod toga: kako tumačite činjenicu da naša televizija u trinaest godina postojanja nije uspjela realizirati domaću seriju koja bi dosegla popularnost "Dugog, toplog ljeta" ili "Forsytea"?

- To i nije čudno. Prije svega, nemamo dobrih autora pogodnih za TV medij, zatim nemamo novaca i, naposljetku, u nas se nitko još ne bavi istraživanjem ukusa i zahtjeva prosječnog televizijskog gledaoca, nego se još pipa naslijepo.

- Maločas smo razgovarali o mogućnostima našeg televizijskog programa. Kakvim vam se taj program čini danas? Jeste li zadovoljni onim što danas gledamo?

- Ni najmanje! Naprotiv, gotovo sam ogorčen. Taj program i ne može biti dobar kad je očito da ga nisu sastavljali stručnjaci, to jest da su ga sastavljali ljudi koji s televizijom nemaju mnogo veze, koji nisu odviše često bili u studiju i imali posla s kamerama ...

U koncipiranju programa oni bi više računa morali voditi i o gledaocu i o onima koji taj program realiziraju.

Pitam se: zar bi televiziji zaista bilo toliko skupo poslati nekoliko ljudi u velike evropske studije na mjesec, godinu ili dvije, da vide, da nauče od drugih, da shvate kako se pravi zanimljiv, aktualan, moderan program, ono što suvremen gledalac zahtijeva.

Da učeći od drugih, shvate kako se program ne može praviti neovisno o željama potrošača, dakle pretplatnika ...

Tuđa su iskustva pri tom dragocjena, jer ako se igdje mogu ’’posuđivati” iskustva i ideje, onda je to moguće na televiziji.

Televizija nije nikakav ekstramedij u kojem iskustvo jednih ne bi koristilo drugima.

Naprotiv, to je posao kao i svaki drugi, a u svakom poslu valja učiti od onih koji više znaju i koji su prvi prošli stazama na koje mi tek dolazimo.