NENAD PATA: O zlatnom dobu emisije ''Tri, dva, jedan... kreni!'' (1986)

Dosadašnji urednik Filmskog programa TV Zagreb Nenad Pata govori uoči odlaska na novu dužnost o najsvjetlijim trenucima te redakcije iz njegova desetogodišnjeg "urednikovanja", te otkriva male tajne velikog filmskog biznisa...

Filmski program svakog našeg TV-centra najgledaniji je dio televizijskog programa i, prema tome, najpodložniji kritikama širokog televizijskog gledališta. Filmovi su poput sporta nepresušna tema jutarnjih uredskih razglabanja uz kavu, a urednici tog programa, za razliku od svojih sportskih kolega, česta su meta napada ili pohvala tih jutarnjih samozvanih TV-kritičara.

Ime urednika Filmske redakcije upamtit će se brzo, prije negoli ime bilo kojeg drugog urednika, a njegov je posao uvijek pod lupom javnog mišljenja.

Nenad Pata urednik je Filmskog programa Televizije Zagreb već desetak godina, i za to su ga vrijeme gledaoci, prema njegovu priznanju, mnogo i kudili i hvalili.

Rođenje u Dubrovniku, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu (diplomirao je na katedri za slavistiku). Kao student počeo je raditi u Centru za kulturu pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Uglavnom se bavio teatrom i pisao kritike.

Ljubav prema teatru pratila gaje od djetinjstva, jer mu je djed, zanatlija po profesiji, bio prvi čovjek koji je režirao Ivu Vojnovića.

- Bio je to treći čin Ekuinocija i Suton prisjeća se. Kao uspomenu na te dane, čuvam tabakeru koju je konte Ivo poklonio mom djedu. Vjerojatno otud potječe i moja ljubav prema teatru.

U Centru za kulturu Nenad Pata prvi se put zagrijao i za film.

Jedan je od njegovih zadataka bio i da organizira razne tribine, pa je tako ijedna tribina bila posvećena tzv. crnom filmu.

Bili su pozvani filmski kritičari iz cijele Jugoslavije da o tome govore i pišu.

- Valjda me je i to novo zanimanje za film ponukalo da 1968. godine prijeđem u Zagreb-film kao rukovodilac Studija za crtani film, a radeći s njima, počeo sam se više upoznavati s igranim filmom.

Ipak, on je bio u drugom planu jer se rodila nova velika ljubav - crtani film!

Za nj je ostao vezan do današnjih dana, njemu je posvećena i knjiga Život u fantaziji crtanog filma, kojoj je Nenad Pata autor; crtanom su filmu okrenuti njegovi planovi za budućnost, a vezanje za nj još jedan izdavački pothvat:

- Za nekoliko godina objavit ću svoj dnevnik iz Zagrebačke škole crtanog filma.

Dvije i pol godine pisao sam taj dnevnik iz dana u dan i mislim da bi on mogao biti veoma zanimljiv.

Iz Zagreb-filma prešao je na radio i ondje bio urednik obrazovnog školskog i dječjeg programa više od tri godine, a odatle je konačno stigao na televiziju kao urednik Filmskog programa.

Kada se na program mislilo više nego na sve ostalo...

- Kakva je bila ta redakcija kad ste došli?

Bilo je nešto manje urednika nego što ih ima danas, bila su dva urednika manje, ali, koliko se sjećam, tada je iz te redakcije emitirano sedamnaest filmova godišnje. Danas TV Zagreb emitira od sto do sto pedeset filmova u toku godine. Tada je emitirala dvije serije godišnje, a danas ih emitira pet. To znači da danas, samo s dva čovjeka više, ona radi oko četiristo posto vise nego tada. Takav posao, dakako, u tom opsegu zahtijeva i veću opreznost

- Kada ste došli u tu redakciju, počeli ste neke izuzetno značajne projekte. Snimali ste filmove, a i započeli veliku seriju emisija o filmu.

Sjećam se kolegija na kojem sam prvi put izrekao ideju o toj seriji i točno se sjećam - radni je naslov tada bio Film, film, film. Govorio sam kako to treba biti emisija koja će trajati tri i pol sata, a u sklopu nje bit će prikazan igrani film.

No, ta ideja nije nastala iz zraka. Prije nje, Zagrebačka televizija emitirala je dvije velike serije o filmu: Ekran na ekranu i Studio 13.

Radila ih je Zora Korać a realizator je bio Angel Miladinov. Vjerojatno sam bio inspiriran tim emisijama i na osnovi njih sinula mije ideja da radim Tri, dva, jedan... kreni!

U prvoj godini emitiranja željeli smo objasniti filmske zanate koje, vjerujte mi, ni ja nisam poznavao. Počeli smo sa snimateljem Oktavijanom Miletićem, pa smo obradili kompozitora Bojana Adamiča, te stigli sve do trik-majstora.

Na kraju druge godine, zaključili smo da bismo u emisiju mogli pozvati i najveća svjetska imena. Budući daje to bilo "zlatno doba' Televizije Zagreb, kada se na program mislilo više nego na sve ostalo, nije bilo teškoća da se ostvari ta smjela ideja.

I tako smo počeli pozivati velikane filmske umjetnosti, koji su u Zagreb dolazili samo zbog naše emisije. Samo zbog Tri, dva jedan... kreni!

U Zagrebu su bili Grigorij Čuhraj, Catherine Deneuve, Francois Truffaut, Orson Welles, da ne nabrajam sve ostale. Nikada nismo napraviti emisiju s Fellinijem, iako sam s njim kontaktirao tri puta. Napravili bismo je da smo došli u Rim i ondje snimali, kako je on to tražio.

Jednako je bilo i s Gianom Marijom Volonteom. Emisija je trebala biti posvećena njemu i Francu Rosiju. Rosi je pristao da dođe u Zagreb, ali Volonte je bio zauzet snimanjem pa nije mogao doći. Tako je ta ideja propala.

Kada su ti ljudi dolazili u Zagreb, mi nismo samo snimali emisiju nego i organizirali popratne manifestacije. Održavali su se razgovori s filmskim radnicima, u zagrebačkim kinima, u dogovoru s distributerima, prikazivali smo premijerno filmove naših gostiju. Bilo je još toga!

Filmski Zagreb u to je doba dan, dva ili tri, ovisno o tome koliko je koji gost boravio u našem gradu živio u znaku toga gosta.

Nedavno sam dovršio knjigu posvećenu toj emisiji, u kojoj iznosim mnoge pojedinosti sa snimanja i organiziranja. Na žalost, ona će biti objavljena prvo na francuskom, a onda nadam se i na hrvatskom.

- Zašto?

Pa, ima nekih financijskih teškoća. Promocija knjige, bude li sve u redu, bit će u Beaubourgu u vrijeme retrospektive jugoslavenskog filma u Parizu.

Zavist zbog Lize Minnelli

- S kojim ste još poznatim ličnostima u to doba kontaktirali?

Planirali smo napraviti i emisiju s Kirkom Douglasom, no ni ona nije nikad snimljena jer je on na naš poziv odgovorio da bi mogao doći za osamnaest mjeseci. Bio sam u kontaktu i s Bergmanom, te Peckinpahom i Lizom Minnelli koja sasvim slučajno nije došla u Zagreb.

Sjećam se da smo je zvali u šest sati ujutro u San Francisco, jer je Liza Minnelli tri dana kasnije trebala putovati u Pariz. I tada smo dogovorili njezin dolazak. Ali, već su tada počele teškoće, rađala se neka zavist...

Ta emisija nije propala zbog troškova. Lizino putovanje od Pariza do Zagreba i natrag stajalo je oko petsto dolara, četiristo tisuća (starih) bio je njezin honorar i carte blanche u hotelu koji nitko od njih nije nikad koristio. Emisija se tada mogla napraviti za kakvih pet do šest milijuna dinara...

- Očito ste mnogo improvizirali i reagirali na trenutne impulse. Jednu od emisija napravili ste i s novinarom Studija Dubravkom Stojsavljevićem.

Dubravko je, to se točno sjećam, nazvao tri dana prije nego što je krenuo na privatno turističko putovanje u Aziju. Ja sam dojurio u vašu redakciju, dogovorili smo se o poslu za desetak minuta, a ja sam mu sutradan dao sinopsis onoga što treba napraviti stigne li do Hongkonga.

Negdje u mojoj knjizi o Tri, dva, jedan... kreni! ako ona uopće izađe pročitat ćete i njegov izbezumljeni teleks u kojem od mene traži odgovor za petnaest minuta. Teleks, koji je na moje ime stigao iz Hongkonga, glasi otprilike ovako:

"Ja sam u potpuno nemogućoj situaciji. Treba mi hitno (mislim daje to bilo) trista pedeset dolara, čekam na ovom broju do dvanaest i petnaest."

Teleks je stigao na vrijeme, i novci su stigli na vrijeme, pa ih je Dubravko dobio i platio troškove u Hong Kongu kako bi snimio emisiju.

A u toj "nemogućoj situaciji" našao se jer su ga odmah po dolasku pokrali u hotelu. To mije ispričao tek kasnije.

Sjećam se da je Dubravko cijelu emisiju koju je napravio sa snimateljima unajmljenim na samome mjestu, s insertima iz mnogih filmova, te s jednim cjelovečernjim filmom koji smo prikazali u sklopu emisije napravio za toliko novaca koliko bi nas stajala dva kupljena igrana filma.

Na sličan način napravljena je i emisija o indijskom filmu, no ona nikada nije bila prikazana.

- Zašto?

- Greškom je bila izbrisana vrpca. To se dogodilo samo jednom u Filmskoj redakciji, ali bila je to posljednja kap poslije koje je odlučeno da se emisija Tri, dva, jedan... kreni! povuče s programa. Kada smo ustanovili daje vrpca izbrisana, na brzinu smo napravili emisiju iz inserata svih prijašnjih emisija, i to je, zapravo, bio oproštaj od publike.

- Jednom ste izjavili daje ta emisija utrla dug put drugim sličnim emisijama. Ali, nakon nje nastala je praznina, i to ne samo u Filmskom programu TV Zagreb! Jedino Nebojša Đukelič u Filmskom programu TV Beograd pokušava održati dignitet pravili filmskih emisija.

Potpuno se slažem! Ipak, naša je redakcija predložila neke nove projekte koji su trebali zamijeniti Tri, dva, jedan... kreni! i koji ne bi mnogo stajali. Ne bi nam bili potrebni gosti, jer smo namjeravali iskoristiti Jugoslavene koji žive u inozemstvu. Predložili smo takvu emisiju, no dosad je nitko nije prihvatio.

- Kakav joj je bio koncept?

Vrlo jednostavan. Osnovni dio emisije trebao je biti igrani film, a dokumentarni dio bio bi ispunjen najsvježijim podacima iz svijeta filma. Danas nešto slično rade u Novom Sadu u emisiji Od bivšeg dopisnika, jedino što smo mi željeli samo filmske vijesti, a svaka bi trajala samo tri minute.

To bi bio jedan dio emisije. A jedan je dio trebao biti posvećen nekom velikom gostu, no on ne bi dolazio kod nas, nego bi naši dopisnici s njime porazgovarali. I taj bi razgovor također trajao samo tri minute.

Film koji bismo prikazali u sklopu emisije bio bi uvijek vezan za toga gosta. To znači, ako bismo prikazali film, na primjer Johna Forda, dopisnika bismo zamolili da pošalje razgovor od tri minute upravo sa Johnom Fordom. Bilo bi tu još nekih poslastica, no njih ću zadržati kao tajnu, jer možda će takvo što i krenuti negdje 1988. godine.

- Ta bi emisija mogla biti zanimljiva.

To nije sve! Imamo još jednu ideju od koje nismo odustali. Ali, ona je zasad tajna! Mogu vam reći samo toliko da bi ona posve zaokupila jugoslavensko gledalište. Voditelj te emisije, koja bi trajala šezdeset minuta, govorio bi najviše pet minuta!

Ciklus Douglasa Sir ka bio je po mom ukusu

- Kada biste imali odriješene ruke, kada ne bi bilo novčanih i drugih teškoća, kako biste vodili taj filmski program?

Prije nekih četiri ili pet godina, krenuli smo, prvi u Jugoslaviji, u velik pothvat - snimanje filmova. O Tadićevu Ritmu zločina sve se manje ili vise zna. Taj je film dobio pet vrhunskih međunarodnih priznanja, između ostalog producentsku nagradu i nagradu međunarodne kritike.

Na žalost, ta se produkcija nije mogla nastaviti, bilo je mnogo otpora među filmskim radnicima u Hrvatskoj. Budući da televizija zakonski nije mogla praviti kinematografski film, morali smo imati koproducenta među kinematografskim poduzećima.

U Hrvatskoj nisam našao tog partnera, pa smo se obratili Centar-filmu iz Beograda.

- A kakav bi bio vaš izbor filmova da ste slobodni od svih utjecaja?

Ja sam samo urednik, i ništa više! Urednik je čovjek koji mora znati uređivati, čovjek koji mora imati strahovito mnogo veza i kod kuće i u svijetu. Čovjek koji mora slušati. Ja stalno slušam. Slušam svoje suradnike u redakciji, koji vole film i bolje se razumiju u nj nego što seja razumijem.

Slušam publiku i, dakako, slušam vas novinare. Ja sam, kao što sam već rekao, urednik i ne mogu nametati svoj ukus.

- A kakav bi bio filmski program po vašem ukusu?

Malo sam staromodan i ne volim grub film. Ciklus Douglasa Sirka bio je po mom ukusu. A kada bih sada radio ciklus po svom ukusu, u njemu bi bili filmovi poput Marijane moje mladosti, Jenninog portreta... Volim filmove koji su malo otkačeni od stvarnosti, obojeni lirski...

Wim Wenders ocijenjen kao veoma loš programski potez

- Vratimo se na idealan filmski program, bez utjecaja sa strane...

Valja davati filmove za široku publiku i filmofilski nastrojenu. Ali, pogledajte što se dogodilo sa ciklusom Wima Wendersa. On je jedan od velikih filmskih autora današnjice. Kada smo odlučili prikazati njegov ciklus, nismo, dakako, mogli dobiti sve njegove filmove, pa smo prikazali samo četiri.

Imali smo još i ugovor za Prijatelja iz Amerike, no Nijemci su nam ga otkazali u posljednji trenutak, a to je i logično, jer se film još vrti u kinima.

Nedugo poslije tog ciklusa, u zagrebačka je kina došao Paris, Texas, pa su svi oni koje zanima taj redatelj dobili potpunu sliku o njegovu djelu. No, gledaoci su protestirali, a na televiziji je ciklus Wima Wendersa ocijenjen kao veoma loš programski potez.

Možda je razlog otpora ljudi s televizije, a djelomično i publike, to što nismo željeli isjeći scenu u kojoj glavni glumac obavlja nuždu. Bilo mije neobično da se netko na to ljuti, a ne reagira na sva ona silovanja, krv i nasilje, koje svakodnevno gledamo.

Tu scenu nismo namjerno isjekli, jer smatramo da to ne smijemo raditi. Televizija Zagreb nije nikad, kao neki TV-centri, sjekla filmove. Prikazivali smo integralnu kopiju ili film nismo ni prikazali.

- Ne stižu li vam i od proizvođača televizijske verzije filmova, već očišćene od šokantnih scena?

Dakako, takve stižu, no mi u Televiziji Zagreb vraćamo ih i tražimo integralnu kinematografsku kopiju. Upravo se to dogodilo s filmom Divlja horda. Dobili smo televizijsku kopiju, ali smo je vratili i tražili integralnu kinematografsku koju smo onda i prikazali.

- Nije li neugodne sukobe lakše izbjeći tako da se filmovi prikazuju u neko drugo vrijeme? Filmovi koji nisu za mlađu ili široku publiku trebalo bi prikazivati u kasnije sate. Pa zato je i ustanovljen termin petkom - Film u kasne sate'.

Točno! U tom smo terminu željeli prikazivati djela za odabraniju publiku. Prema istraživanjima, filmski program gleda maksimalno šest milijuna gledalaca. Poveli smo se za idejom da napravimo termin u kojem ćemo prikazivati filmove za sto tisuća gledalaca.

Ali, poslije dvije godine došlo se do zaključka da je to previše intelektualistički termin, da je to vrijeme (petak - op.a.) kada svi sjede pred ekranom, i da bi trebalo izmijeniti izbor filmova.

I tako se termin izrodio. Jer, trebalo gaje, na neki način, približiti širokom gledalištu.

- Ali, da je Wenders prikazan u tom terminu, možda ne bi bilo protesta gledalaca.

Utorak je ostao jedini termin u tjednu kada prikazujemo suvremeni film. Uveo gaje Beograd Festovim reprizama i premijerama. Bilo je logično da Wendersa prikažemo utorkom. Ove ćemo godine u tom terminu prikazati ciklus filmova Claudea Chabrola.

Prošle smo godine imali termin Kinoteke nedjeljom uvečer. Za nj smo pripremili ciklus filmova Johna Forda. Budući da je taj termin ukinut, ciklus ćemo gledati, zamislite u nedjelju poslije podne! Od trinaest filmova koje smo pripremili, samo su dvije reprize, a sve su ostalo premijere.

- Možda biste trebali raditi obrnuto: predložiti cikluse, naslove, ideje i prema njima slagati shemu TV-programa?

Najveći je problem Jugoslavenske radio-televizije, a pod njom podrazumijevam TV-centre koji emitiraju na hrvatskom ili srpskom jezičnom području, da imaju shemu izvan koje ne smiju emitirati.

Da vam još nešto kažem, a u vezi je s onim što sam sve želio napraviti na televiziji! Prije pet godina rečeno mije da napravim koncepciju Trećeg programa koji bi se emitirao na drugom kanalu. Tada sam napravio koncepciju za osamnaest emisija.

Dugo sam na tome radio. Običavao sam izlaziti iz kuće u deset sati uvečer i obilaziti lokale u Zagrebu. Tu ima takvih rupa da to ne možete ni zamisliti!

U svakom sam lokalu stajao leđima uza zid. Sretao sam neobične ljude, i na osnovi tih iskustava razradio sam osamnaest ideja. Mislim da bi to bilo zanimljivo. I, sve je zapelo!

Vraćani se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu

Tko to koči?

Ma, nitko to ne koči. Ali... ne znam, ne bih to znao objasniti. Jednostavno, stane i vise ne ide! Tako je bilo i s Tri, dva jedan...kreni! Bilo je toliko entuzijasta, i svi su željeli raditi! I nitko nije pitao za novac.

- Biste li danas ponovno mogli raditi tu emisiju?

Ne, ne vjerujem.

- Nedostaje li entuzijazma?

Ne, ali postoje neki administrativni putovi koji... Ja, zapravo, ne znam govoriti tim jezikom! Sve dugo traje, na sve se čeka. I najhitnije odluke, molbe, fakture - spavaju i čame u nečijim ladicama.

- Prelazite na novu dužnost? Što ćete raditi?

Pa, radit ću ono što me veseli! Zapravo, vraćam se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu, Trebao bih napraviti seriju od osamnaest epizoda o Zagrebačkoj školi crtanog filma. Devedeset posto scenarija već je gotovo.

Moje su ambicije tu velike jer želim napraviti seriju koja bi se prodavala po cijelom svijetu. Znam da se neke televizije već zanimaju za koprodukciju, pa ćemo možda za vrijeme Festivala animiranog filma u lipnju ove godine naći i koproducente.

- A vaš nasljednik na ovom poslu, kakve su njegove perspektive?

Kad dođe, imat će "punu špajzu"! Dok se ne snađe, moći će koristiti već kupljene timove. A situacija će se već srediti.

- Može li se to?

Moglo bi se kada bi bilo više razumijevanja. Moglo bi se, ne znam... Malo se previše rutinski radi.

- Što biste savjetovali svom nasljedniku, nakon desetogodišnjeg iskustva na tom poslu?

Da bude uporan! Jer će u Jugoslaviji imati mnogo suradnika koji vole tu redakciju i rado će joj pomoći. A on mora biti uporan da učini ono što u toku svog "urednikovanja" i zamisli. Samo toliko!

ZDENKA HERŠAK: Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumce

Listopad 1986: 

Zdenka Heršak, glumica na vrhuncu kreativne moći, ne glumi već dvije godine u matičnoj kazališnoj kući! Koliki komičarski talent proždire vremenska praznina - podsjetila nas je sjajna epizoda iz TV serije Putovanje u Vučjak...

Nadopisujući Krležin Vučjak Krležom samim, stvarajući na njegovu dramskom planu panoptikum stotinjak potpornih likova koji se pojavljuju iz dubine krležijanske ikonografije scenarist Ivo Štivičić kao daje htio dati šansu svim onim zagrebačkim glumcima koji se tako malo pojavljuju...

... i slabo troše u doticaju sa širom publikom.

Neki su od samo jedne epizodne pojave uspjeli ostvariti vise "planetarne slave" nego, na žalost, cjelokupnim svojim samozatajnim, umjetničkim radom u kazalištu! Štivičićevu preciznost u, kako on sam kaže, artikulaciji govora za svakog pojedinog glumca, životnost rečenice u kojoj se lako i s radošću prepoznaje, gotovo bismo ovdje mogli proglasiti "službom za zaštitu glumaca" iz razloga koje opet moramo ponoviti - davanja prilika plejadi odličnih glumaca koji tako teško mogu doći do medijske eksponiranosti.

Jedna od takvih uloga, koja se svojom sjajnom vizualizacijom nametnula već u prve dvije epizode, da bi samo prividno zamrla, jer se pojavljuje opet u šestoj, sedmoj i osmoj, jest kreacija Zdenke Heršak.

Njena Bara, naširoko razbrbljana purgerska matrona, koja svojim prostodušnim komentarima tako dobro pristaje u određenje zagrebačkog građanskog duhovnog okružja, uistinu je pozadinski zablistala - suma koji imaju iole osjećaja za prepoznavanje stvarnosti - i nametnula se, možda, jače i cjelovitije nego neki glavniji likovi kojjma vijek trajanja serije nalaze da se i dalje razvijaju.

Kad gledate Heršakicu u njenim kratkotrajnim TV bljeskovima, uistinu vam nije jasno kako taj bogomdani komičarski nerv nije češće iskorišten na našim filmskim i TV ekranima.

Prisjećate se samo nekih manjih uloga u kojima se nije dokraja mogla razigrati, zatim većih, kazališnih u kojima se, koliko-toliko, mogla raspojasati, ali to, dakako, nije probilo šire gradske i republičke okvire, pa onda nađete i podatak da je još prije dva desetljeća slično mislio i Jozo Puljizević upozoravajući u svojoj recenziji da Zdenki Heršak "treba posvetiti veću pažnju prilikom podjele uloga"!

Dakako, ta joj pažnja nije posvećena, kako kaže Igor Mrduljaš u svom inspirativnom tekstu o Zdenki u "građi za portret glumice" Međunarodnog slavističkog centra SRH (za koji, a propos, jedino znamo da skuplja i objavljuje osnovne biografske i artističke podatke o našim glumcima, te ih tu, na jednome mjestu, jedino i možete naći, ako vas nešto zainteresira’).

"Jer", nastavlja Mrduljaš, "naše kazalište nimalo ne mari za svoje glumice (a još i Zagrepčanke), držeći ih u sjeni muških partnera. No, ona je svaku, pa i najskromniju priliku učinila važnom i značajnom kreacijom. Ono što ne vide uprave teatara i kritičari - ne izmiče oku gledateljevu. Otud toliko velik broj nagrada publike Zdenki Heršak".

Naš je razgovor počeo upravo tom postavkom, da bismo, zabezeknuti, saznali od same glumice kako ona dvije sezone u matičnoj kući, kazalištu Gavelli, uopće ništa ne igra.

Ni u novom ni u starom repertoaru! Na vrhuncu svoje glumačke zrelosti!

Iako snage ima, kako kaže, da igra cijelu TV seriju, a ne samo jedan epizodni lik. A rezignirala još nije, nalazeći alibi za svoje kazalište u sveopćem krzinom trenutku svjetskog teatra, pa se još bori da "zadrži kontinuitet dodira s publikom".

Izvodi monodramu o Tilli Durieux, po sistemu "sam svoj majstor i režiser", svagdje gdje je traže, dajući maksimum od sebe u svakom selu kao daje na sceni nacionalnog kazališta, znajući da samo usmena predaja može širiti svijest o njoj kao glumici i prodavati predstavu daljnjim selima.

"Igram na život i smrt!"

Uz već poznatu monodramsku iluziju svakoga glumca nezadovoljnog svojim statusom i nezaposlenošću u vlastitoj instituciji, tu su gostovanja u Jazavcu, nastavak već utvrđeno dobre suradnje s ITD-om, zatim već snimljena TV drama Kazimira Klarića Bunda, u kojoj igra sa Svenom Lastom u režiji Berislava Makarovića.

I to bi bilo sve!

Za glumicu koja, očito, ima daha da zapali TV gledalište pravim, glavnim, serijskim ženskim likom iz svoga faha "nasmiješene tuge":

- Na televiziji nisam imala svog pravog prostora. Doduše, igrala sam, kad sam bila mlađa, u serijama poput Velog mista. Ali, to je bilo zato jer sam bila "lepa". Pa bi me uvijek skinuli, pa sam igrala, onako, neku problematičnu žensku koja je pokazivala noge... Nisu bili veliki glumački zadaci, uzimali su me tek tako da me pokažu! Na TV kao da me nitko nije ozbiljno shvatio! (Smijeh)

Preostaje, dakle, da sa sjetom i odmakom od tri godine, kad je ulogu snimila, gleda svoju Baru:

- Najprije sam rekla daje uopće neću gledati, jer se vrlo teško gledam na ekranu, onda sam ipak nekako imala hrabrosti da otvorim oči. Teško se, naime, podnesem kad vidim samu sebe, jer u prvi trenutak reagiram samo na svoj izgled, pa uopće ne vidim niti čujem. Onda, kad to sagorim, kad shvatim da ne trebam na to misliti, da sam ja ipak glumica, pa kad uvidiin kako to ja glumim budem malo bolje volje!

Stvarno sam zadovoljna Barom jer mije Galić dao mogućnost da budem onakva kakva jesam. Uloga nema neki velik raspon, ona samo komentira situacije i događaje. Alije smiješna, brblja uokolo, zapitkuje, znatiželjna je. Kad Horvat ode u Vučjak, Bare više nema.

No, ako će Štivičić nastaviti pisati seriju, kako najavljuje, pa kad se Horvat vrati iz Vučjaka, pa ako Bara još bude živa, možda probudi neku svijest u Bari pa ona postane još nekakav heroj! (Smijeh)

Za kraj, eto jedne bilješke Zdenke Heršak "o životu i kazalištu", citirane u već spomenutoj "građi za portret glumice":

"U Zagrebu ima znatno više dobrih glumica nego glumaca. Osim toga, žene su ozbiljnije, savjesnije i spremnije da pruženu priliku iskoriste do samouništenja. Zato što im se nadasve rijetko pruža prilika da se dokažu, pa kipte akumuliranom energijom. One nemaju mogućnost izbora - ni teksta ni redatelja. Za razliku od drugih sredina, Zagreb desetljećima zanemaruje svoje glumice u novinama, na televiziji, u javnosti..."

TV ZAGREB: Zagrepčanke su pronosile slavu TV novinarstva

Listopad 1987. rubrika "Na javnom kanalu": Još prije nego što je Zagreb postao meka feminizma. Zagrepčanke su pronijele slavu televizijskog novinarstva. U vrijeme kad su četvrtkom navečer sve gledateljice iščekivale pojavu Sande Langerholc, u čijoj se upućenosti u film uživalo koliko u njenoj eleganciji, urednica "Četvrtkom otvoreno" bila je prva velika zvjerka u ženskoj postavi naše televizije: Zora Korać.

Kasnije je Zora prešla u Beograd, a TV Zagreb je s tako dobrim ženskim startom nastavio trku u televizijskom novinarstvu uglavnom u dvije discipline: spikerice i urednice.

Specifičnost ovog studija ostala je ista: dobro dizajniranu damu koja posjeduje ugodan glas i smisao za čitanje tuđih tekstova treningom prebaciti iz kategorije najavljivačica i spikerica u voditeljicu raznovrsnih emisija.

Tako je Helga Vlahović čitala vesti u "Dnevniku", po potrebi spikala strane jezike, pojavljivala se u show-programima ondašnjeg bosa naše TV estrade Antona Martija, a Gordana Boneti postala, i ostala, maskota veličanstvene žene pred TV kamerama.

Zagrepčanka koja je zadavala forcu u treningu profiliranja i prestrojavanja ženskih snaga ovog studija bila je sigurno najveća novinarka od dolaska televizije u ovaj dio svijeta - Milka Babović.

Atletičarka bez premca prije TV karijere, uspjela je da od TV sporta stvori autentičnu umjetnost, naravno, sasvim u stilu ukusa zagrebačkog miljea.

Biti lijep i dopadljiv na ekranu za Milku je uvijek značilo biti u "top" formi u svakom pogledu gdje se rezultati postižu.

Ovako vješto podržavanu vjeru u snagu i vitalnost Zagrepčanki, istinu govoreći, pratio je neminovni, paralelni, tzv. "meki val" maznih damica koje su se regrutirale uglavnom u kulturu iz redova preambicioznih reporterki općeg spektra.

Tako i dan danas kulturu vode (a i uređuju) novinarke "meke” linije. Valjda zato, one imaju najviše sluha za muške (ideološke) primjedbe kolega istog studija.

Posljednja dekada je prošla u znaku Minjon Mihaljević, najsposobnije urednice filmskog programa, čiji su filmski ukus gledatelji jednostavno prozvali "minjon" (u čemu je naknadno uživao i Nenad Pata, kao nasljednik i učenik škole M. Mihaljević).

Hitra i ubojita

Palma Katalinić, urednica serija, nije uvijek bila hvaljena koliko je zasluživala, ali je njen odlazak u penziju ostavio vidno upražnjeno mjesto u redovima fajter-Zagrepčanki.

I dok Palma čeka daje neko ponovo aktivira na startu, a Milku penzionerku pozivaju prikladno o sportskim svečanostima netakmičarskog programa, Minjon nastavlja trku u fenomenalnom sprintu. Pretekla je sve urednice, bez obzira na žanr i vrstu.

Ono što pronosi posljednjih godina slavu Zagrepčanki opet je visokoprofesionalna, fajter, tzv. "tvrda" linija. Ko nije vidio ni čuo Mirjanu Popove ne može pretpostaviti kako se temperamentno i zanimljivo može govoriti o ekonomiji i ostalim "suhim", nevizualnim naukama.

Gledatelji koji love shemu JRT-a kako bi uhvatili nedjeljni dnevnik u kojem gostuje ova urednica unutrašnjopolitičkog programa TV Zagreb, uživaju u Mirjaninoj ekspertizi ovogodišnje žetve na našim sušnim poljima kao u prijenosu košarkaške utakmice.

Istina, od te lijepe i samosvjesne urednice ugodno je čuti i nemile vesti, pa izvještaje o padu vrijednosti dinara gledatelji doživljavaju kao istinu o kretanju svjetske burze.

Ako ste u nedjelju, 20. rujna, gledajući Dnevnik TV Zagreb, shvatili još jednom kako ne prolazi slava decentnoj spikerici Vesni Prelog-Spinčić, onda ste mogli i u njenoj naoko suprotnosti Ines Šaškor (gostujućoj urednici Informativno-političkog programa), pronaći sve odlike Zagrepčanki: hitra i ubojita, u tri minuta je rekla više nego što čujete u dugoj žvakači na istu (društvenu) temu.

Bio je to govor o trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, sa punim imenima i prezimenima, uz opservacije kojima bi mogli pozavidjeti naši mnogobrojni doktori ekonomije i dnevne filozofije. Šteta, shema je takva: Zagrepčanke rijetko viđamo na zakrčenim ekranima.

VJEKOSLAV MAJER: Pjesnik Gornjeg Grada

"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik"

Kako se to dogodilo da je jedinac uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i suradnik mnogih književnih listova?

To pitanje nisam postavio, ali je Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli, stao polako i odmjereno govoriti:

- Rođen sam u Streljačkoj broj 7, preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda". U nas je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio grada.

Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.

Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik.

Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata njegova stana.

I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.

Bilo kako bilo, onaj mališan stoje trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.

- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku". gdje su urednici bili Andrija Mičinovič i Joza Ivakič. Nas mlade susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji "Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simič...

... Najljepše doba mog života bilo je dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada k nama i Tin Ujević. Frano Alfirevič i 'Vlado Kovačič. te mnogi drugi. Znali smo raspravljati 0 svemu i svačemu do kasno u noć...

U gostionicu je ušao mladić u šarenoj košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo je za stol tik do našeg. Lojzek. koji i inače govori veoma tiho, sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se načas našao u neprilici:

- Oprostite, druže Majer, ali kad sam vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu i prostoru".

Na licu književnika naslutio se osmijeh:

- To mi je zaista neizmjerno drago. Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da će, nakon "Dnevnika Očenaseka”, "Pepić" biti moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgič.

Mladić u šarenoj košulji nakon toga je zadovoljno otišao.

Lojzekova kožarska radnja

-Gdje smo ono stali... ah da. najljepše mije bilo dok sam stanovao na Josipovcu. u roditeljskom domu...

... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je onaj pravi Gornji grad.

... Jeste, ali o tom stanovanju na Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su i mučni bili ti dani. Ostavimo to.

Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i neveselim uspomenama.

Ne voli pričati o sebi u Gornjem gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.

Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac. Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.

Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojini bićem i zauvijek okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.

Uostalom, među Lojzekovim prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i prostodušnost.

U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz, kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj kojega je uvijek stajala i njegova supruga.

Lojzek nije valjda nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača spustio po koji dinar.

Jednog dana slijepi se starac nije pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga pozvonila na vratima Majerova stana:

- Moj je muž noćas umro, a ja nemam ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.

Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh toga.

Zbliženost, vjernost i združenost

Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog preminulog muza prodala presekturi.

Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog toga trika siromašne udovice.

- Jadnoj ženi novac je bio potreban, jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.

Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.

Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u dobru i u zlu njegova supruga Zorka.

Kći profesora dra Ferda Martinovića. koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga prihvatila je i njegov bohemsld način života i pogled na svijet i umjetnost.

Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.

U toj neprekidnoj zbliženosti, vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za njima, nisu klonuli ni šuštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to će raditi doklegod bude života u njima.

I ovih dana, nakon stoje Vjekoslav Majer. u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje - nagradu ’'Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno izdanje njegovih pjesama.

LAZO GOLUŽA UREDNIK Kviskoteke: Gledaoci me vole, šefovi me ne vole - a ja sam sretan

 Studio, prosinac 1985.

Cijele godine radi se za Kviskoteku. Po uhodanom sistemu, svaki je prvi četvrtak u mjesecu isporuka materijala koje zatim ocjenjujemo zvjezdicama, kao pića. Ne sramim se reći da sam zabavljač: bio mi je sportski izazov da jedan takozvani supkultumi program izvučem iz zapećka i da on postigne ravnopravnost s onim što se na televiziji pogrešno zove kultura

Devetnaestog prosinca 1985. bit će prikazana prva emisija nove serije Kviskoteke koja ove sezone traje do dvadeset sedmog ožujka. Petnaestak dana prije emitiranja prvog nastavka, Lazo Goluža prvi je put u životu na bolovanju. Očito nenaviknut na nerad po običajnom pravu, sjedi u svom stanu u Berislavićevoj, među knjigama, enciklopedijama i grafikama, pokraj drvenog simbola Kviskoteke, telefona što zvoni svakih petnaestak minuta i televizora koji, po vlastitom priznanju, uključuje uglavnom kad su sportske emisije ili prijenosi na programu.

Goluža je profesor komparativne književnosti, boravio je u Francuskoj od 1965. do 1967. godine, kad se i zaposlio u muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb kao urednik redakcije kontakt-emisija. 

Visoku kakvoću Kviskoteke, koju radi već pet godina, objašnjava uglavnom iscrpljujućim radom.

- Radimo od osam do sedamnaest sati cijele godine - kaže - ali vam to ionako mogu potvrditi samo portiri u Dežmanovoj i četiri kolegice iz kadrovske službe.

Goluža pokazuje veliku ljubav i brigu prema svom poslu, svojoj emisiji i svojim natjecateljima. Među ostalim zastupljujućim jugoslavenskim kvizovima, Kviskoteka valjda zato i jest jedina emisija kojoj uspijeva dvoje: da zabavi intelektualce i, ujedno, da barem načas zaustavi propuh među ušima gledalaca koji su prespavali i osnovnu školu.

- Prije godinu ili dvije, natjecatelje u Kviskoteci nazvali ste vitezovima uzaludnih znanja. Je li naglasak bio na imenici vitezovi ili na pridjevu uzaludan?

- Akcent je ipak bio na riječi vitezovi. No, radeći godinama kvizove i testove za kviz, uočili samo na uzorku od tisuću ili dvije tisuće kandidata - a to je i te kako valjan uzorak - da stalno pada razina takozvanog općeg znanja iz generacije u generaciju. 

Zato ljude koji su u posljednjih pet godina bili članovi komisije za testiranje u Kviskoteci zovem -čuvari znanja. 

Ove ćemo godine, iz poštovanja prema tim ljudima, koji su emisiju i stvorili takvom kakva je bila i kakva jest, napraviti šampionsku seriju Kviskoteke. 

Nastupit će prvaci: trideset dva najbolja kandidata iz proteklih pet godina!

Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, vjerujem da će šesta serija napraviti još i koračić dalje od prethodne koja je bila vrlo dobra. Imat ćemo u njoj i dvije nove igre. Igra mozgalica nastala je na ideji jednog novinskog članka, a riječ je o igri zdrave logike na brz, efikasan i duhovit način. 

I, drugo, abecednim pitalicama ispitat ćemo koliko poznajemo vlastiti jezik.

- Kad smo već kod igara u Kviskoteci, je li se ikad dogodilo da u igri tajanstvenih osoba, na primjer, netko od kandidata ili gledalaca prepozna nepoznatoga i tako minira rasplet?

- Kad pripremamo kandidate, ja im uvijek kažem: 

"Pazite, matematički je moguće da netko od vas možda poznaje tajanstvenu osobu. Ali, to je vaša stvar! Igrate na sreću i - iskoristite šansu!" 

Jednom se dogodilo takvo što, samo u obratnom smjeru, jer je kandidat pogrešno zaključio. 

Bilo je to prije dvije-tri godine, i tajanstvena osoba bila je nekakva muška dadilja. 

Čovjek je vodio dječji vrtić kod kuće. Kandidat ga je prepoznao, ali je pomislio: ovoga poznajem s faksa, i to nikako ne može biti on. 

A bio je baš taj!

Prirodan sportski impuls

- Kako ste uopće razabrali da je priprema takvih igara i zadataka, priprema kviza uopće, vrlo ozbiljan i naporan posao? Kako i kada?

- Svoj posao nastojim raditi pošteno. A bit zanata kojim se bavim prvi sam put shvatio 1974. godine na nekom simpoziju u Mainzu. Bio je to skup svjetskih kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta koji se bave tim poslom. 

Budući da sam znao kakva je u Jugoslaviji kadrovska struktura ljudi koji se bave zabavom, očekivao sam da ću ondje provesti tri-četiri bezbrižna, zafrkantska dana. 

No, ostao sam zaprepašten! 

Ponajprije činjenicom da je to bio skup vrlo, vrlo pametnih ljudi, doktora znanosti, doktora filozofije, dakle - prve lige! I sam me način razgovora frapirao. Tek nakon tog simpozija, počeo sam se ozbiljnije baviti tim poslom. 

Shvatio sam lukavost razvijenih televizija - što je žanr fragilniji, osjetljiviji, tanji, "žutiji" - to iza njega moraju biti bistrije glave. Da se ne klizne u banalnost i kič. 

A područje kojim se bavim, muzičko-zabavni program u kojem radim godinama, jedan je od rijetkih segmenata televizije za koji se može upotrijebiti termin umjetnički rad. 

Možda zvuči neuvjerljivo, ali zaista vjerujem u to. 

Inače, nemam živaca da dugo gledam televiziju, ne volim gledati ni kvizove na televiziji. Velik sam gledalac filma, a imam i brdo knjiga: Pokupovao sam francuska, engleska, američka, njemačka izdanja... Njih studiram. 

Oko devedeset posto toga što pročitam uopće nije zanimljivo jugoslavenskim gledaocima, ali u ostalih deset posto nalazim zgodne stvari. 

Tako je i Kviskoteka nastala uglavnom zahvaljujući knjigama.

- Jeste li kadri čitati knjige ili gledati filmove a da u sebi već ne klasificirate podatke i ne prerađujete ih za Kviskoteku?

- To je prirodan sportski impuls. Vidite i neku zgodnu emisiju, francusku na primjer, i pomislite: kako bi to lijepo bilo imati! 

Ali, prije deset godina naučio sam da je doista grijeh krasti, i zarekao sam se tada da neću nikome ukrasti ništa. 

Emisija Brojke i slova nešto je drugo. 

Ona je prvi slučaj otkupa jedne strane licence u nas. 

Gledao sam francuske kvizove mnogo puta i razmišljao: što to dopušta da se takva emisija devetnaest godina svakodnevno prikazuje u Francuskoj? 

To je zaista nacionalna osobitost, kao roquefort recimo. Kad sam je otkupio, nisam otkupio samo nečiju genijalnu ideju nego i saznanje o proizvodnji. 

Televizija Zagreb može u jednom danu snimiti osam profesionalnih emisija bez montaže, vrlo zgodnih i dobrih emisija. Tu sam spoznaju kupio, i to za vrlo malo novaca.

- Zašto je tada ništa odmah i realizirali?

- Ljudi koji rukovode poslovima, koji bi trebali donositi odluke na Televiziji Zagreb, pate od jedne boljke: to je bolest slijedećeg koraka. 

Vi im pročitate, obrazložite, donesete gomilu ideja, prijedloga, svi se time oduševe i sve odobre. Ali, kad treba napraviti prvi korak prema realizaciji, svi se rasprše i sve odjednom postaje difuzno. 

U rujnu 1984. snimili smo Brojke i slova, a emitirali smo ih tek u studenome 1985. Bez ikakve potrebe da se toliko čeka! Tako je i s mnogim drugim stvarima.

- Kažete da poznajete francuske kvizove. Jeste li gledali i američke emisije tog tipa?

- Nikad nisam vidio nijedan američki kviz! To je zanimljivo. No, snašao sam se na drugi način. Ante Peterlić, moj prijatelj i kolega s fakulteta, bio je oko godinu dana u Sjedinjenim Državama kao predavač na Sveučilištu u Ann Harbouru. 

Pisao mi je duga pisma i opisivao kvizove, uvijek na satiričan i humorističan način. Slično je pomagao i Boris Senker koji je nedavno bio ondje i nešto o tome napisao i u "Studiju". 

Gotovo smo plakali od smijeha nad opisima američkih kvizova, koje nam je Senker slao.

Do jednostavnosti je najteže doći

- Što vam je bilo tako smiješno?

- Način kako natjecatelji igraju, način kako dolaze do sto pedeset tisuća dolara ili Cadillaca, do svih tih nevjerojatnih, gotovo grozomornih nagrada, kandidatu doslovce stave odgovor u usta, daju mu gotovo sva slova traženog prezimena.

On glumi, razmišlja do beskraja, tada krikne Rodin! - i skoči. 

Nakon toga, dobije sto tisuća dolara i auto! 

No, kad govorimo o inozemnoj produkciji, najbolji su britanski kvizovi, to nitko ne može napraviti. Nekoliko njihovih emisija nenadmašno je u žanru.

- Po čemu?

- Kvaliteta je... Teško mi je to reći. Riječ je o fantastičnom stilu. Program je na visokoj kulturnoj razini. Oni ga rade podjednako ozbiljno kao bilo koji drugi posao na televiziji, rade ga čak ozbiljnije nego svoje Dnevnike, ako to mogu reći. 

Primjer je Mastermind koji je pojam u Velikoj Britaniji. To je kviz koji se sastoji samo od pitanja i odgovora. 

Kviz inače i jest igra pitanja i odgovora. No, tu nema ničega drugog, popratnog, jednostavno - dvije minute voditelj vam postavlja pitanja iz područja koje ste odabrali. 

Poslije odgovarate dvije minute na pitanja iz općeg znanja, i to je sve. 

Ali način na koji je sve pripremljeno, kultura pitanja, kultura ljudi koji sudjeluju i odgovaraju, to je... Od njih sam mnogo, mnogo naučio!

- Je li jednostavnost Kviskoteke u prvom redu rezultat te pouke?

- Do jednostavnosti i jest najteže doći. Zašto je to moguće u Kviskoteci? U njoj rade ljudi koji su bolji od mene, koji više znaju, koji su obrazovaniji, duhovitiji i pismeniji od mene. 

Njihov sistem duhovitosti i pismenosti ja samo koordiniram prenoseći im neka rješenja do kojih sam došao. 

Srećom, imam suradnike koji su se navikli na način kako pripremam emisije. Odnos je primljenih i predanih materijala, naime, jedan prema deset.

I nitko se ne ljuti zato što svaki prvi četvrtak u mjesecu mora nositi tone i tone pitanja i zadataka. 

To je uhodan sistem: cijele godine radi se za Kviskoteku, a svaki prvi četvratk jest isporuka. 

Materijale obilježavamo ocjenama - ništa za loše pitanje, zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice pitanju koje je konkurentno za emisiju, tri zvjezdice za odlično i četiri za ekstra-pitanje. 

Pitanja obilježavamo kao pića i potom ih režemo, te stavljamo u omotnice. 

Poslije posegnemo tu, pa tamo i - kombiniramo. Dosadno je to opisivati, posrijedi je apotekarski stil. No, vodimo računa o tome - tko su ljudi koji se natječu, odakle su, jesu li jezičari, fizičari, matematičari...? 

Važno je da pitanja budu primjerena. Testirali smo ljude u mnogim ispitivanjima. Oni su znalci, a naše je umijeće da ih prikažemo kao znalce. Ne da ih svojom nesposobnošću prikažemo neznalicama! 

Drugi i najvažniji element jest da pitanja komuniciraju s gledalištem, da budu ljudima prepoznatljiva i zabavna.

- Koliko su se vaši profesionalni nazori mijenjali s vremenom? Jeste li, primjerice, o svemu tome vodili računa kad ste uređivali emisiju Čovječe, ne ljuti se? 

- Ta emisija skrivene kamere prikazivala se 1969. godine. No, do toga je došlo gotovo pukim slučajem. Kad sam od Saše Bjelousova dobio poticaj da Dubravko Pitzko i ja radimo takav program, oduševio sam se. 

Htio sam da taj posao već u početku pretvorimo u nešto naše, po izboru tema i zavrzlamama. 

U Francuskoj sam gledao takve emisije i nisam htio da krademo od američkih, britanskih ili ne znam čijih uzora. Dobrim smo dijelom u tome uspjeli, premda bih danas drukčije radio.

- Sjećam se jednog primjera iz emisije: Drago Bahun se automobilom, bez motora pod haubom, spustio nizbrdo u mehaničarsku radionicu i poslije tvrdio da su mu mehaničari ukrali motor. Je li to bila takva, tipično naša tema?

- Da, da, sjećam se (smijeh)! Na žalost, bilo je to loše snimljeno, ni pola od onoga što smo se prije dogovorili. Danas bih neke od tih priča presnimio, bilo je tu fantastičnih ideja. 

Sjećam se da smo Miro Mahečić i ja, onako, u zafrkanciji, smislili mnogo takvih tema.

Jedna je od njih bila vađenje nafte tu, pokraj Dugog Sela. Bila je to prava analiza ljudske lakomosti. Došli smo od čovjeka kupiti imanje za gomilu novca, a on je bio u silnoj borbi sa samim sobom - da li da zove sina Iveka ili što da napravi...? 

No, danas bih mijenjao, radio bih tu emisiju onako kako radim Kviskoteku. Sve bih nam unaprijed moralo biti posve jasno, pripremljeno, i tek tada bismo otišli na teren. Uložio bih dvostruko više rada nego prije. 

Onda smo bili mlađi, nestrpljiviji, i htjeli smo rezultate odmah.

Sukob Ljube Jelčića i Mladena Delića

- Ponekad ste ljude stavljali u silno neugodan položaj. Je li to bila posljedica brzopletosti?

- Da! Danas nastojimo sačuvati integritet svakoga gosta u emisiji. Tada o tome nismo mislili, zaista smo bili klinci. Događalo se.. .Danas to zvuči kao anegdota, no snimali smo u Brezovici, a ja sam išao u osnovnu školu u Brezovici. 

Neki moj bivši prijatelj iz razreda završavao je kuću, a mi smo tu kuću došli rušiti u ime gradnje kozmodroma u Lučkom, i tvrdili smo da nekakve svemirske zrake prolaze točno preko njegove hiže, pa da treba srušiti krov. 

To je bila prava domaća tema: svinje su roktale, guske gakale, a taj se čovjek okretao oko sebe, nije znao što da radi i otišao je po sjekiru. 

Krenuo je sjekirom na nas, a ja sam rekao: 

"Iva, daj stani. Do vraga, ja se šalim!"

Bio je i slučaj na Trešnjevci, kad smo lažirali oglas u novinama da mijenjamo seljačka kola s gumenim kotačima za fiat 125. Tu je gotovo bilo batina, to bi Bahun znao ispričati. 

Sve bih to danas radio mnogo, mnogo suptilnije.

- Čini mi se da imate burnu uredničku prošlost. Kad ste uređivali Jadranske susrete, došlo je u živo, pred kamerama, do onog čuvenog diskursa između Ljube Jelčića i Mladena Delića, koji su se, na opće zaprepaštenje, posvađali.

- Zašto se ne bi posvađali (smijeh)? Šalim se! Nisu njih dvojica krivi, mislim da smo pogriješili mi u uredništvu. Nismo smjeli uz isti posao vezati dvije istaknute osobe koje, na neki način, nisu bile... 

Svaki je od njih veličina na svom području, i bilo je vrlo nespretno, čak urednički nepromišljeno, spojiti ih. 

Ja s vama možda mogu raditi, a s nekim ne mogu! 

Tada smo bili urednici Miro Mahečić i ja, i mislim da jednostavno, nismo dobro odmjerili. Bila je to naša pogreška.

- Kako ste se tada osjećali? Vi kao urednik stojite negdje iza kamera, program se emitira u živo, a osjećate da se, sudbinski neizbježno, približava nešto vrlo, vrlo nezgodno.

- Mogu vam točno reći kako sam se tada osjećao i što se dogodilo.

Bilo je to u Tivtu. I dan danas znam napamet što je rekao Jelčić, a što Delić. U toj emisiji, u susretu Trogira i Tivta, bilo je i mnogo uglednih gostiju, članova CK Crne Gore primjerice, ali od početka emisije nešto nije štimalo između Delića i Jelčića. Stalno se osjećala neka vrst napetosti koja je u jednom trenutku, pri jednoj najavi, ovako kulminirala (citira): 

Ljubo: "Oprosti, Mladene, ti si uzeo dio mog teksta!" 

Delić (popravlja naočale): "E pa, Ljubo, to zaista nema smisla!" 

I krene prema meni. Mahečić je bio u kolima, a ja sa žirijem, tamo, na poligonu, kad je Mladen došao i rekao: "Lazo, ja iz ovih stopa napuštam poligon!" Rekao sam tada nešto prosto, okrenuo se i sjeo na mjesto. Mladen je opalio jednu loptu koja se tamo našla, vratio se i nastavio voditi emisiju. Eto, točno tako je bilo.

- To su stresne situacije za urednika?

- Jesu, dakako. Znate li što se događa? Nešto na ljudskom planu. Netko mora biti kriv, a - tko? Srećom, cijelu situaciju izvrsno je riješio tada svježi, novi direktor programa Žarko Božić, tako da je serija bezbolno nastavljena.

- Je li u takvim događajima, u opasnosti živih prijenosa, i korijen odluke da se Kviskoteka danas snima unaprijed? Ili to radite samo radi vrhunske preciznosti?

- Ovo drugo! Mnoštvo gledalaca uopće nema dojam da je posrijedi magnetoskopska snimka. Postigli smo to da snimamo emisiju gotovo toliko vremena koliko ona i traje. Snimamo najviše sat i pol, a Kviskoteka traje sedamdeset minuta. Ne prekidamo natjecanje. 

Odlučili smo da emisiju snimamo unaprijed uglavnom zbog igre detekcije. Imate, recimo, u emisiji starijeg čovjeka koji mnogo priča, pa morate kratiti. Igra detekcije bila bi vrlo loša kad bi se emitirala u živo. Zbog nenaviknutosti ljudi da cijene vaše, moje ili bilo čije vrijeme.

- Ako izuzmemo Miru Mahečića, kojega ste nekoliko puta spomenuli, te možda Miodraga Marinkovića s Beogradske televizije - kvizom se nitko u nas nije dosljedno bavio. Ta ocjena osobito vrijedi danas, nije li tako?

- Za razliku od svih urednika na JRT-u, nitko se ozbiljno i profesionalno nije bavio kvizom osim Mahečića i mene. Nadam se da nitko od kolega s Beogradske televizije neće biti pogođen time, no činjenica je da smo samo nas dvojica to od početka radili ozbiljno. 

Radili smo malo drukčije, a te razlike u stanovištima nekoliko su puta dovele do izvrsnih rezultata. Baš zato što smo bili drukčiji. 

Kao što je to bio kviz Znaš-znam, pa igra bračnih parova Malo ja, malo ti... bilo je to vrlo popularno. 

Ja sam, inače, uvijek mrzio veličinu, mastodonte. Nisam volio show-off. Mi u Zagrebu bili smo uvijek za sitni štep, onako - sitno, uredno, i tako iz broja u broj. 

Nisam vješt da radim glamour, blještave stvari, ne znam to raditi.

Male su nagrade, a mala je i redakcija

- Pa ipak, vi ste radili čuveni Zlatni pogodak koji je bio blještav barem po jednoj stavci: nagradama!

- Da, da! Nisam nikakav političar i ne razumijem se u te stvari, ali, kako kažu mudraci, bila je to slika našeg tadašnjeg političkog trenutka, buma potrošnje. U jednoj emisiji nagrada je bio automobil ford 12 M coupe. 

Ne vozim niti imam auto, ali ljudi koji se u to razumiju kažu mi da je to vozilo koje bi danas vrijedilo barem dvjesta starih milijuna. Znači - pet takvih automobila jednako je danas cijeni cijele Kviskoteke! 

Osim toga, u tom je kvizu bilo i novčanih nagrada.

- Nasuprot tome, danas je u Kviskoteci sve maleno. Male su nagrade, a mala je i redakcija.

- Na Televiziji Zagreb nitko i ne zna tko to radi. Đelo Hadžiselimović je suradnik koji radi u svom programu, a Maja Jurković vanjski je suradnik. Nemam ni sekretarice, nikoga - samo briljantnu, malu četu vanjskih suradnika! 

Sve dok posao teče uredno, nitko se ne pita kako je moguće da se serija kakva je Kviskoteka odvija u dvadeset i dva nastavka bez ijednog incidenta, problema, da je štampa i svi ostali hvale, da vas tapšu po ramenu... 

Nitko nije rekao na Zagrebačkoj televiziji: to vam je dobro, dajte da bude još bolje! 

A tako malo ljudima treba da budu zadovoljni. 

Oliver Mlakar vodi emisiju bez honorara, u sklopu svojh - recimo - obaveza. A pitajte bilo koga od voditelja kako je teško voditi kviz! 

Mene nitko nije pozvao uoči starta nove serije koja televiziji osigurava četiri puta veću dobit nego što su njeni troškovi. Nitko ne pita a što ćemo napraviti, kako, kakve su pripreme? 

A ta Kviskoteka nije moja prćija! To je djelo Televizije Zagreb!

- Veseli li vas barem to što znate da gledaoci nestrpljivo očekuju vašu emisiju?

- Ne možete imati sve u životu! Ipak, ostaje nam posao koji je velika satisfakcija. Kao redakcija, primili smo u pola godine više pisama nego čitava Televizija Zagreb u posljednje tri godine. Sve su to vrlo pohvalna pisma. 

Da skratim: gledaoci me vole, šefovi me ne vole. A ja sam sretan.

- Nije li bolje tako nego obratno?

- Bolje je (smijeh)! Želja nam je da se dan nakon emisije, na ulici, u uredu, pita: "Slušaj, čuo sam neki zadatak! 

Najljepše je kad vidite djecu kojoj se oči svijetle, klince koji to čekaju kao nekakvo čudo. 

To je ono što čovjeka veseli. Moja maksimalna aspiracija jest da uspijem biti zabavan, da se gledalac kod kuće osjeća ugodno i dostojanstveno, a ne da blesiram njegov razum, kao što to neki čine. 

Nije me sram reći da mi je profesija zabavljač - to mi je povlastica i čast! 

U početku, kad završite fakultet, vrlo ste pametni i dok ne napravite ispit savjesti, neke stvari smatrate sramotnima. Sve dok ne raščistite sa samim sobom, dok ne vidite da u kvizu može biti isto toliko dostojanstva kao u bilo kakvoj drami, bilo kakvoj... 

Jedan Amerikanac, crnac, Booker Washington, rekao je nešto što sam zapisao i prepisujem iz notesa u notes, kako godine prolaze: 

"Nijedna rasa ne može napredovati ako ne shvati da ima podjednako dostojanstva u obrađivanju polja kao i u stvaranju poeme."

- Pronašli ste se u metafori?

- Kod nas na televiziji uvredljivo je interno rangiranje po važnosti. Meni je bio sportski izazov da takozvani supkulturni program iz zapećka izvedem na svjetlo dana i da on postigne ravnopravnost s nečim što se na televiziji pogrešno zove kultura. 

Nema ničeg nekulturnijeg od plasmana kulture na televiziji. Posljednji trunak nečijeg afiniteta za knjigu bit će uništen, barem po načinu kako se rade te emisije.

Ako je riječ o likovnoj kritici, nikad nisam vidio meritornu, ozbiljnu negativnu kritiku. Tako je općenito. To se zove kulturom. 

Sudeći po sistemu nepismenosti i neprofesionalnosti u mnogim TV-dramama i TV-serijama, žalosno je pogledati kamo odlazi novac televizijskih pretplatnika.