OVAKO JE AKI GOVORIO 1983.: SVAKI POŠTEN RAD JE ADEKVATNO PLAĆEN, PA I PJEVANJE

Siječanj 1983: Ono što svaku kompoziciju Parnog valjka čini prepoznatljivom poslije samo nekoliko taktova bez sumnje je specifičan glas Akija Rahimovskog. Istina, Rahimovski ne raspolaže višeskalnim rasponom, ni, kako se to kaže, čistim glasom, ali i pored toga publika ga poznaje kao iskusnog rock pjevača kvalitetnih interpretacija. Doza promuklosti u inače emotivnom glasu Rahimovskog pjesmama Parnog valjka, između ostalog, daje i jednu crtu agresivnosti potrebne rock numerama.

Od grupe Tor, preko grupe 220, i sada Parnog valjka, Rahimovski s izvjesnim minimalnim modifikacijama ostaje vjeran svom načinu interpretacije kojim se i nametnuo širokom auditoriju.

U zagrebačkom restoranu Dubrovnik proćaskali smo prije nekoliko dana na temu - rock pjevač...

Iskreno, je li rock pjevanje profesija kao i svaka druga?

Mislim da nema razlike između rock pjevača, pekara, frizera, građevinskog inženjera ili stomatologa. Istina, mi nismo priznati kao ostale profesije, ali sam siguran da će se i to dogoditi jednog dana.

Jesi li poslije višegodišnjeg bivstvovanja u domaćem rock and rollu, poslije skoro stoljeća pjevanja i niza snimljenih ploča, shvatio što je to pjevač i što znači baviti se pjevanjem?

Ne vidim neku bitniju razliku između pjevača, čak i onih najpopularnijih, i drugih ljudi, dakle, drugih profesija, osim u činjenici da je svrha pjevača da zabavi ljude oko sebe. Da ih zabavi direktno, na koncertima, ili indirektno, preko ploča, radio i televizijskih emisija.

Bez sumnje, tvoja profesija ima i lijepih i ružnih strana. Kako izgleda tamna strana medalje?

Ne bih želio pričati o ružnim stranama moje profesije, iako to ne znači da ih nema. Ima ih i te kako. Međutim, intervjui pjevača, glazbenika uopće, pretvorili su se u jadikovke. Dosta je bilo kukanja!

Više volim pričati o lijepim stvarima.. Neka bude po tvome... Prije svega, najljepše je kad je pjevač na sceni, kad pjeva i kad publika, na ovaj ili onaj način, odobrava njegov trud, njegovu pjesmu. Za mene kao pjevača, čovjeka s one strane rampe, najveća nagrada je aplauz.

Kada si, u stvari, definitivno shvatio da si izabrao pravu profesiju? 

Prije osam godina spoznao sam da je pjevanje posao u kome ću se potpuno moći iskazati. Za sve ove godine, ne treba se zavaravati, nije uvijek bilo lako. Sukobljavao sam se s problemima, radovao sam se uspjesima i uvijek sam znao što hoću.

Tvrdoglavo sam slijedio svoje ideje i mislim da sam postigao ono što sam želio. Svakako, može biti i bolje, ali, kao što rekoh, ne želim se jadati. Neka ide kako ide, jednog dana će sve štimati...

Što je to u stvari raštimano? 

Nisam nezadovoljan svojom pjesmom i glazbom Parnog valjka, nisam nezadovoljan ni pjesmom ni glazbom većine domaćih grupa, već situacijom oko glazbe i pjesme uopće.

To se prije svega odnosi na organizaciju koncerata, prevare u koje nisu umiješani glazbenici, već nekakav polusvijet, menadžeri koji koriste popularnost rock and rolla, popularnost pojedinih grupa i pjevača i love u mutnim domaćim rock and roll vodama.

Takvo stanje, iako sam s njim godinama suočen, još uvijek me nervira i svrbi i ne uspijevam se na njega priviknuti jer, između ostalog, trpi i publika. Ipak, iz dana u dan situacija je sve bolja. Istina, u domaćem rock and rollu ima još puno problema, ali ne znam koliko je zgodno da govorim o njima. Plašim se da se i ovaj razgovor ne pretvori u jadikovku.

Pod ostalim problemima vjerojatno podrazumijevaš nesređeno socijalno i mirovinsko osiguranje rock and roll glazbenika?

Jasno je da je i to jedan od problema. Jednom riječju, na tom planu je pravi užas. Sami uplaćujemo svoje mirovinsko i socijalno osiguranje. Mjesečno to iznosi 200 do 250  starih tisuća. Tako sam do sada skupio oko pet godina staža...

Načuo sam, ako je ta vijest točna, pozdravljam je iz sveg srca, da će od sjedeće godine priznatiji glazbenici u SR Srbiji dobiti radne knjižice i da će im automatski teći staž.

Svakako, to bi vrijedilo za profesionalne glazbenike, članove priznatih estradnih udruženja. Mislim da je krajnje vrijeme da se riješi status rock glazbenika s obzirom na to da se na njihovim turnejama okrene od jedne do tri milijarde starih dinara.

Koliko tebi, kao rock pjevaču, smeta činjenica da si u stvari samo realizator autorovih ideja, u tvom slučaju ideja Huseina Hasanefendića? Pjevač je ipak reproduktivac, zar ne? Ili možda misliš da je i on kreativna ličnost?

Mislim da nije neskromno ako kažem da i ja imam svoj udio u stvaralaštvu Parnog valjka, kao i ostali članovi. Naime, Hus je specifičan rock autor koji osnovnu melodiju ponudi bendu i zatim je svi zajedno obrađujemo. Što se mene tiče, ostavljen mi je slobodan izbor interpretacije, tako da sam automatski kreativac.

Jesi li razmišljao o snimanju samostalnog autorskog albuma?

Mada imam nekakve svoje pjesme, svoje glazbene vizije, koje se razlikuju od koncepta Parnog valjka, bar zasad ne osjećam potrebu za snimanjem solističkog projekta. Ali to ne znači da u ovoj grupi pjevam samo zbog novca, zbog mogućnosti da se kasnije posvetim solističkoj karijeri.

Kad pjevač neke grupe snimi solistički LP, njegove pjesme se uspoređuju s pjesmama grupe, traže se sličnosti. Zato bi bilo glupo da snimim nešto što je slično glazbi moje grupe. Međutim, s obzirom na to da najviše volim glazbu koju trenutno pjevam, glazbu koju svira Parni valjak, ne vidim zašto bih sad nešto petljao i po svaku cijenu se brčkao u vodama koje su mi strane.

Pa ipak, prateći sam sebe na gitari ili klaviru, ili u pratnji neke druge grupe, s vremena na vrijeme nastupaš bez Parnog Valjka?

Nastupio sam na desetak koncerata kao gost. To su bili koncerti mojih prijatelja čiji poziv nisam mogao odbiti. Ali, to nikad nije bila želja da se dokažem ili pokažem bez Parnog Valjka.

Isto tako, na nekoliko koncerata sam, recimo u Beogradu i Ljubljani, nastupio u ime grupe zato što, iz objektivnih razloga, ostali članovi nisu mogli doći. U takvim situacijama obično pjevam pjesme mojih omiljenih pjevača i skladatelja, a to su prije svih Dylan, Janis Joplin, The Doors.

S obzirom na to da, direktno ili indirektno, slušaš i druge pjevače, je li teško odoljeti nekim jačim i primamljivijim utjecajima u načinu interpretacije, oblačenju, stvaranju osobnog imidža i slično?

Točno je da sam, kao i ostali naši rock pjevači, slušajući ploče, bombardiran utjecajima iz inozemstva, ali mislim da za sve ove godine koje sam proveo u Parnom valjku nisam trčao ni za kakvim trendovima. Ja sam uvijek kao pjevač bio u filmu Rolling Stonesa i u tom filmu sam i ostao. Još uvijek volim Jaggera, pogotovo što je on moj prvi uzor, od imidža pa sve do načina interpretacije...

Sve u svemu, ne kriješ da si ga pomalo kopirao?

Pa, mislim, on je na mene utjecao u ranoj mladosti, dok sam pokušavao biti pjevač, dok sam se igrao pjevača, ali sigurno je da se tu negdje nalaze korijeni mog današnjeg scenskog ponašanja, eksplozivnog nastupa, konstantnog kretanja...

Ipak, mislim da je moje scensko ponašanje spontano i da proizilazi iz načina na koji ja osjećam našu glazbu. Što se tiče glasa, dakle, interpretacije, on je ovakav kakav jest i ja tu ništa ne mogu učiniti... Live albumi djelomično dočaravaju koncertnu atmosferu i, za razliku od studijskih, bez sumnje su objektivniji pokazatelj stvarnih vokalnih i instrumentalnih vrijednosti jedne grupe.

S obzirom na to da ste i vi snimili takav album, Parni valjak - koncert, i da ga je kritika jednodušno proglasila jednom od najboljih dugosvirajućih live ploča u nas, zanima me što za tebe, kao rock pjevača, znači album snimljen uživo?

Album Parni Valjak - koncert predstavlja sliku jednog događaja, dokumentarac u kome pjevačko i sviračko umeće nije bilo najpresudnije, već je, prije svega, najvažnija bila atmosfera jednog našeg koncerta, želja da se oslika odnos benda i publike prisutne u dvorani tijekom snimanja.

Eventualne kiksove, ako ih uopće ima, nismo popravljali u studiju niti smo bilo što dosnimavali, baš zato da se ne bi narušila autentičnost događaja.

Sve u svemu, rađa li se pjevačem ili to postaje vremenom? 

Vrijeme, odnosno uložen rad, jedino omogućava da se pjevač razvija, stekne rutinu i samopouzdanje, ali se s pjevačkim umijećem, talentom, čovjek rađa...

Može li se živjeti od pjevanja?

Ako se bolje u mene zagledaš, vidjet ćeš da sam još uvijek živ i zdrav. Dakle, ne žalim se i zadovoljan sam. Ne spadam u ljude koji od života traže previše. Svaki pošten rad je adekvatno plaćen, pa i pjevanje. Postoje pjevači koji zarađuju više od mene, ali i oni koji zarađuju manje. Dakle, ja sam u sredini, a sredina je, tvrdi narod - zlatna. Živim sasvim solidno i ne oskudijevam ni u čemu...

I za kraj: biti il ne biti pjevač - pitanje je sad?

Najbolje je da nešto otpjevamo zajedno. Tako ćeš sam sebi odgovoriti na vlastito pitanje...

JEDAN DAN SA PARNIM VALJKOM

Studeni 1988: Nastala sredinom sedamdesetih godina na temeljima Grupe 220, zagrebačka se rock grupa Parni valjak mukotrpno probijala prema vrhu. Danas je prava rock institucija hvaljena od publike, ali i od rock-kritike...

U ne tako dugoj povijesti jugoslavenskog rock'n'rolla samo je nekoliko grupa uspjelo steći status rock institucije. A jedna je od najpostojanijih i najpopularnijih ona koja djeluje pod nazivom Parni valjak. Više od desetljeća prisutni su na rock sceni, a iako su na početku karijere slavili kao marginalci, uspjeli su se upornošću, autorskim i artističkim sazrijevanjem popeti na sam vrh rock piramide.

Uspjelo im je to zbog toga što su oduvijek beskompromisno, ponekad i tvrdoglavo, slijedili svoje ideje. Zanemarujući imperativ visokih naklada, koji bi sigurno njihov glazbeni izraz srozao na razinu ispodprosječnosti i banalnosti, stvarali su rock'n'roll zavidnih estetskih vrijednosti.

Prolazili su u toku karijere - od prve ploče Dođite na show do posljednje Sjaj u očima - kroz razne glazbene mijene, prilagođavali autorski izričaj potrebama vremena, ali su u osnovi znali zadržati sve značajke izvornosti. Često su mijenjali postavu, kroz koju su prodefilirali: Zlatko Miksić Fuma, Srećko Antonioli, Jurica Pađen, Piko Stančić, Rastko Milošev, Srećko Kukurić, Paolo Sfeci i Zoran Cvetković, koji je grupu napustio neposredno nakon snimanja posljednje ploče.

Trenutno Parni valjak djeluje u postavi: Aki Rahimovski, Husein Hasanefendić, Zorislav Preksavec i Dražen Šolc. Stalni članovi Parnog valjka - Aki Rahimovski, pjevač, i Husein Hus Hasanefendić, gitarist i autor - uvijek su znali usmjeriti afinitete novopridošlih članova, kako se ne bi bitno promijenila postojeća predodžba o grupi.

A u kvalitativnom pogledu, svaki je njihov novi album podizao i kreativno-autorske, izvođačko-aranžerske i produkcijske standarde. Često su puta uspjeli doseći europske kriterije u toj kategoriji. Slučaj je to i s njihovim najnovijim albumom Sjaj u očima, koji se ovih dana pojavio u trgovinama.

Usprkos promjeni ritam-sekcije, Valjak zvuči vrlo poletno i kompaktno. Reklo bi se - kao nikada dosad iskazala se sviračka virtuoznost i produkcijska besprijekornost. A glazba je zadržala sve njihove dobro poznate značajke: slušnost, uzbudljivost i provokativnost. Ne treba sumnjati da će biti jedan od hitova sezone.

Veliki posao oko ploče završen je, ali Valjke sada očekuje onaj drugi, još veći - promotivni koncerti, turneja... Kako u očekivanju da se pokrene silna koncertna mašinerija oni provode vrijeme?

9.00: Gaudeamus igitur

Usprkos velikim obavezama u bandu, basist Prexi redovito pohađa predavanja na fakultetu. Student je četvrte godine Fakulteta političkih nauka. Kao budući politolog, u pauzi predavanja s kolegama pretresa aktualnu domaću i stranu političku scenu.

10.00: Na regalu

Bubnjar Dražen Šolc odnedavno je urednik glazbene rubrike u Studentskom listu. Prije no što će tekstovi otići u rotaciju, potrebno je na regalu pronaći eventualne greške i ispraviti ih. S glavnim urednikom Dražen pomno pregledava prijelom Studentskog lista.

11.30: Audicija

U jeku priprema za promotivnu turneju posljednjeg albuma Sjaj u očima, Valjci su iznenada ostali bez gitarista Zorana Cvetkovića. Budući da je potrebno što hitnije pronaći zamjenu, "raspisali" su audiciju. Preslušavaju kandidate za slobodno mjesto.

13.30: Sponzori

Nemoguće je poduzeti veliku turneju bez sponzora koji bi pokrili visoke troškove organizacije. Prijašnja turneja održana je na obostrano zadovoljstvo u suradnji s Lord Extra festivalom. S istim sponzorom Valjci dogovaraju i uvjete za nove nastupe.

16.00: Aki šminker

Jedna od Akijevih slabosti je odijevanje. Voli uvijek biti u trendu, ali se najčešće odijeva u Jokeru u Dubravi. Ostaje tajna je li to zbog šarmantne vlasnice ili zbog modela.

16.30: Nestrpljivi Hus

Hus je uistinu zaljubljenik u sport. Ljeti satima udara tenisku lopticu, a zimi uživa u spuštanju niz obronke alpskih planina. Budući da je skijaška sezona pred vratima, Hus je iz garaže izvukao skije i odnosi ih serviseru. Jedva čeka da se prepusti omiljelom hobiju.

20.30: Što rade konkurenti

Parni Valjak ima vrlo prijateljske odnose s Prljavim kazalištem. Svakodnevno se druže u popularnoj Zvečki, a posjećuju se i na koncertima. Dok su u Domu sportova Prljavci promovirali album Zaustavite zemlju, kolege Valjci, kao dobri prijatelji, odmah su do pozornice kako bi Prljavcima dali "moralnu podršku". A nakon koncerta, zna se - netko će otići "u život", a netko kući. Sutradan je ponovno proba u 11:30. Treba doći spreman...

Ovako su lopovi 1990. operirali po zagrebačkim dućanima: "Svi kradu, zakaj ne bih i ja"

Siječanj 1990.: Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture onih koji kradu, pa prema tome i onoga što se krade. Činjenice međutim govore sasvim suprotno, krade se doslovce sve, a najviše kozmetika i luksuzna roba...

Elegantno odjevena žena srednjih godina, s nonšalantno prebačenim balonerom preko ruke u kojoj je držala kišobran i oveću vrećicu sa slikom Trga Republike, a u drugoj ruci košaru s pet deka salame, jogurtom i kiflom, mirno je prilazila blagajni u "Slavijinoj" prodavaonici u Savskoj 153 (popularno "Saće"). 

Kad joj je blagajnica naplatila i ona se spremno i zadovoljno uputila k izlazu, prišao joj je poslovođa s još jednom radnicom i zamolio da pođe u njihov ured. Gospođa se malo zbunila, a kad su zatvorili vrata, sama je iz vreće izvadila troje muške "bokser" gaće, majicu i rupčiće, a iz kišobrana je ispala bočica "pino silvestre" i "chanel".

 "Svi kradu pa zakaj ne bih i ja..."

Na njezinu licu nije se osjetio ni jedan titraj. Odavala je dozu ponosa i samoironije. Više zbunjeni poslovođa od nje same, zabilježio je slučaj u posebnu teku za krađe, a ljepotica je sama počela pričati: "Svi kradu, pa zakaj ne bih i ja. Muž mi za nekoliko dana ide u Libiju na posao pa ga moram opskrbiti za put." 

Na upozorenje poslovođe da će pozvati miliciju i obavijestiti joj muža, reagirala je riječima: "Pa kaj onda?" 

Uznemirila se i razbjesnila do crvenila na upozorenje da će informirati njezine u radnoj organizaciji: "Nemojte, molim Vas! Ja sam tajnica direktora, kak bi reagirali?" 

U obližnjoj građevinskoj firmi potvrdili su istinitost njezinih navoda. Usput je ispričala da joj je muž zaposlen u vojsci, a u Libiju ide obučavati njihove pilote. Mjesečna primanja bit će mu veća od 4000 dolara, plus terenske nadoknade. 

"A imala je nakita na sebi vrjednijeg od pet tisuća", hladno je konstatirao poslovođa.

Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture i artikala koji se kradu. Međutim, činjenice govore suprotno: krađa je sve više i više, krade se doslovce sve: čarape, posteljina, kava, mlijeko, čokolade, piće... 

Popis krađa u svakom zagrebačkom dućanu zaista je impozantan. No, ipak se najviše krade kozmetika i druga luksuzna roba. Za neke prodavaonice teško je čak i pronaći poslovođu, jer se zbog velikog broja krađa nitko neće prihvatiti te dužnosti. Radi se uglavnom o dućanima na vrlo prometnim mjestima, gdje svaki dan ne dolaze stalne mušterije ili su pak dućani na više katova pa su i time krađe olakšane. 

Ovdje, naravno, ne govorimo o klasičnom pojmu pljačke, nego o krađama na mnogo suptilniji način: ubacivanjem pojedinih artikala u vlastitu vrećicu, kišobran, pod jaknu ili drugdje pod skute. 

Ima tu pojava i kleptomanije, ali je više prisutan psihološko socijalni moment "da smo nešto dobili za badava ili pak pokazali vlastitu umješnost i snalažljivost". 

Za krađu se treba "zrihtati"

Prvi poslovođa kojem smo došli s "propusnicom" redakcije da možemo "krasti", objasnio nam je da se moramo "srediti". Značilo je to traper jaknu i hlače zamijeniti odijelom ili bar doći elegantno odjeveni, stvoriti kod trgovca dojam da imate novaca, uzeti "svoje", kupiti neku sitnicu i doviđenja. 

"Sve koje smo ulovili u krađi izgledali su tako. Izuzev klinaca ili umirovljenika." 

Učinilo nam se to vrlo ishitrena i neuvjerljiva procjena. Naše sumnje potkrijepio je poslovođa u susjednoj prodavaonici, govoreći:

"Ne može se uprti prstom u određen profil ljudi i zanimanja, no obično potječu iz višeg, bogatijeg društvenog sloja ili su umirovljenici. Krađe klinaca su gotovo zanemarive. Oni, ako uzimaju, to je uglavnom čokolada, bombon ili žvakaća guma. Penzići uzimaju praktične stvari: posteljinu, čarape, sapun, a ovi drugi luksuzne i skupe artikle." 

Poslovođa treće prodavaonice koju smo posjetili pedantno je vodio zabilješke. Prošli mjesec registrirali su 18 krađa. Jedan umirovljenik je probao ukrasti posteljinu, triput je dolazio narkomanski par s očitom namjerom da ukrade nešto skupo, tri radnice, dvije klinke i tri studenta krali su svakodnevne sitnice, sapune, olovke, čokolade. Preostalih sedam bile su iz bogatijeg društva. 

Ipak ne možemo i ne želimo stvarati uvjerenja kako je lopovluk navika i svijest određene društvene grupe ili ljudi sličnog zanimanja.

Poluprofesionalni kriminal u centru

U središtu grada situacija je drugačija. Osobito u prodavaonicama gdje se prodaje skuplja roba. Prisutan je poluprofesionalni kriminal. Krade uglavnom mlađi svijet i to skuplju tehničku robu, bijelu tehniku, aparate za kućanstvo, kožne jakne, balonere. Uvijek se radi vrlo suptilno, dok ima slučajeva drske i bezobrazne krađe. 

"Dečki dođu na blagajnu, zatraže pet šteka 'Marlbora' i kad im blagajnica da cigarete, pobjegnu. Dok se mi snađemo ili pozovemo miliciju, oni su već daleko", informira nas poslovođa prodavaonice u Ilici. 

Ipak, najsuptilnije su krađe gdje postoji sprega iznutra. Radi se to uglavnom kad je u prodavaonici gužva, kupac natrpa pune košare robe, a blagajnica mu naplati stotinjak tisuća. Zbog takve rabote dvije blagajnice zagrebačke Name otpuštene su s posla. 

Ipak je, čini nam se i pokraj svih mogućnosti, rizik otkaza prevelik ulog da bi se trgovci upuštali u poslove takve vrste. Jedna od zanimljivijih i obimnijih krađa bila je protekli mjesec u nekoliko prodavaonica tehničke robe:

"Frajer je došao s kombijem preuzeti robu. Kroz tjedan dana iz te radne organizacije stiže nam teleks da taj drug više ne radi kod njih, a pečat i virmane je ukrao." 

Za tjedan dana milicija je vratila robu.

Pitali smo kako se prodavaonice osiguravaju protiv krađe. Svi imaju faktor rizika koji, ovisno od toga je li klasična prodaja ili samoposluživanje, iznosi od 0.1 do 0.5 posto od prometa. Poslovođe inače ne vole pričati o tom riziku. Inače najviše se krade kad su u prodavaonicama velike gužve, a jesen i zima su doba godine kad su zbog garderobe krađe naglašene.

"Kad prelazim prag robne kuće, a pod kaputom nosim skupocjeni parfem, sapun ili grudnjak, doživljavam veličanstven osjećaj, nešto kao orgazam", izjavljuje šezdesetdvogodišnja Marija Rothe novinarki Bilda.

Ne znamo što doživljavaju naše Marije Rothe, no nesumnjivo je da je određena vrsta zadovoljstva prisutna. 

PRVIH TISUĆU PRIJENOSA LEGENDARNOG MLADENA DELIĆA. ZVALI SU GA MISTER LAPSUS.

22. veljače 2005. godine u dobi od 86 godina preminuo je legendarni sportski komentator Mladen Delić, koji je desetljećima oduševljavao, ljutio i zabavljao gledatelje radijskih i televizijskih prijenosa utakmica u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Intervju Pere Zlatara s televizijskom ikonom za časopis Start iz prosinca 1975. godine, davno prije one slavne "ljudi moji, ma je li to moguće", u kojem Delić priča o svojem životu i karijeri, otkriva zašto je uvijek kritizirao nogometaše te kako se nosi s nadimkom Mister Lapsus.

IAKO Mladena Delića neki nazivaju i Misterom Lapsusom, zbog grešaka u komentiranju, iako nekima smetaju njegova euforična oduševljenja, pa neki čak tvrde da tjera ljude da "pate" za vrijeme prijenosa, ipak je veći broj onih koji tvrde da ga baš ti nedostaci čine šarmantnim i da se nitko kao on ne identificira s milijunima gledatelja pokraj malih ekrana. Kako bilo da bilo, broj njegovih prijenosa uskoro će dostići - tisuću...

Sinjanin Mladen Delić, visoki sportski reporter zagrebačke televizije, rođen 1919., dakle mlad je pedeset i šest ljeta. Oni koji su ga upoznali samo na malom ekranu, bez po muke će identificirati njegovu duguljastu koščatu facu i fernandelovsku čeljust. Gazi samozadovoljna osmijeha, svjestan iznimne popularnosti. Odavno ga više ne iznenađuje kad ga zaustavljaju neznanci i s njim, mimo svih pravila i bontona, odmah navrnu "na ti".

S njim je jednostavno zapodjenuti razgovor, nije umišljena zvijezda, štoviše isprekidanim glasnim smijehom sugovorniku daje k znanju da je nadasve zadovoljan upravo takvim iskazivanjem simpatija.

Njemu, uglavnom, ne zamjeraju što mu jezik nije književno čist, što katkad u nastupu euforičnog oduševljenja zbog kakvog zgoditka ili važne pobjede "momaka u plavim kapicama" (ili majicama) lupi nešto "pa ostane živ". On natjera ljude da pate i  zatim urliču od sreće zajedno s njim, nerijetko im ide na živce da bi ga najradije...

Mladena Delića vole. On je apsolutni šampion u greškama, takozvani Mister Lapsus, ali svejedno šarmantan, naš, narodski čovjek. O njemu je jedan kritičar s pravom napisao: 

"Svidio se ili ne, Mladen Delić je ličnost koja je izborila sebi pravo da bude ono što jest ili što hoće biti i da nas uvijek intrigira. Zar to ne znači da svoj posao obavlja kako najbolje umije, da zna što je televiziji - osim slike - još neophodno: da i taj glas što se čuje bude također obojen."

A drugi, opet nepotpisani, TV-kritičar, polemizirajući sa svojim kolegama - koji su sasvim ozbiljno optužili Delića da je za vrijeme prijenosa supervažnog nogometnog dvoboja Jugoslavija - Španjolska iz Frankfurta kod gledatelja izazivao "predinfarktna stanja" - o njegovu je poslu rekao:

"Kao komentator identificirao se s milijunima gledatelja pored malih ekrana, njegove su riječi bile naše riječi, njegova nadanja i naša nadanja, njegove strepnje naše strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s nervom, on se uzbuđuje, bučno reagira, on je s nama u sobi, kraj malog ekrana, on je dio nas."

Delić je pasionirani statističar te bilježi sve i sva (nekoć je bio jedan od najmarljivijih atletskih statističara: da ste potražili popis pet stotina najbržih ljudi na svijetu u trčanju na 400 metara - odmah biste bili usluženi!) zapisivao je, između ostalog, i svaki svoj prijenos.

Tisuću puta pred mikrofonom govorio je za slušatelje i gledatelje naš Mladen Delić, taj nesuđeni pravnik. Tisuću premijera bez reprize, tisuću puta nov, blagoglagoljiv pred publikom koju ne vidi i ne zna sluša li ga tog trenutka sto, dvjesto ili tristo tisuća ljudi.

Prvi put Mladen je stao pred mikrofon u proljeće 1947., kad je izvještavao s nogometne utakmice Dinamo - Crvena zvezda iz Zagreba.

Dok niste došli u radio, bili ste nastavnik tjelesnog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, zar ne?

Gle, gle otkud to znate? Taj sam detalj i ja gotovo zaboravio... Što još znate o meni, ha?

Da ste bili izvrstan košarkaški sudac...

I što još? (Detektivski pogled, a prstima briše naočale).

Pa tko ovdje pita: Vi ili ja? Volio bih da kroz ovaj razgovor otkrijemo jednoga manje poznatog Delića, možda osobnije, kakav je kod kuće, koje su mu slabosti, gdje mu je bilo lijepo za brojnih i dugih putovanja...

Oženjen sam svojom Marijom trideset i jednu godinu. Ona je rođena Zadranka, a roditelji joj Splićani. Upoznali smo se u Zagrebu. Imamo kćerku - jedinicu Dunju. Stanujemo u Vlaškoj ulici...

Dobro, ali život nije počeo ženidbom, prije trideset i jedne godine...

Pa, znate da sam iz Sinja...

Alkar, dakle...

Nikada se nisam okušao u tom viteškom nadmetanju, iako neizmjerno volim tradiciju i rado prenosim Alku. Što se sporta tiče, ako na to ciljate, bio sam predviđen za atletičara, za skakača i trkača, zbog visine i dugih nogu. Još dok sam bio mali, skakao sam u dalj s motkom... upravo tako: u dalj s motkom... preko Goručice, potoka koji teče kroz Sinj.

To su bili moji počeci u sportu koji sam zavolio; zbog atletike sam, odmah poslije velike mature 1937., pošao u Beograd na studij. Izabrao sam pravo, a kad je godinu dana poslije otvorena prva Visoka škola za fizičku kulturu u nas, ja sam se, ne razmišljajući i ne oklijevajući mnogo, odmah upisao. Školovanje je trajalo godinu dana, a ja sam zaslužio diplomu. Onu s Pravnog fakulteta, na žalost, još nemam!

Tko su Vam bili nastavnici? Tko je bio u Vašem naraštaju od polaznika?

To sam Vam upravo htio reći... Predavali sami vrsni stručnjaci, suptilni poznavatelji sporta: Hrvoje Macanović (koji će kasnije, poslije rata, odigrati presudnu ulogu u mom životu jer mi je ponudio da se okušam kao radioreporter, no o tom - potom), zatim: Milica Šepa, Slovenac Kavčič, Bora Jovanović, čovjek koji je donio i uvelike propagirao košarku u Jugoslaviji, i tako dalje...

U toj prvoj generaciji studenata bili su: Miro Mihovilović (držali su ga za najboljeg svjetskog vratara u vaterpolu), Đorđe Valjarević, nogometni reprezentativac; Bela, prvak Jugoslavije u gimnastici; Pavle Jovičević, atletičar i drugi. Mogu reći da je ta škola postala rasadnik košarke u nas, sporta koji je u ono vrijeme bio anoniman ili nepoznat kao na primjer sada kriket ili bejzbol, a danas je najpopularniji nakon nogometa...

Sjećate li se svojih ponajboljih atletskih rezultata?

Promatrajući ih danas, oni su smiješni. Ali prije trideset godina bili su pristojni. Na 110 metara s preponama ostvario sam vrijeme od 17 sekundi, a s motkom 330 centimetara. Okušao sam se i kao desetobojac... Kad već pričam o atletici, moram reći da me Marija gledala dok se natječem i tako smo se upoznali... Ona je također bila sportašica. Otkako smo se uzeli, gotovo da nije bila ni na jednoj priredbi. Moji prijenosi joj pomažu da se ne isključi iz sportskih zbivanja. I kćerka Dunja nam je bila košarkašica, igrala je u prvoj ekipi zagrebačke Lokomotive ...

Sada mi je jasno ono što sam slutio, da su Vam atletika i košarka najdraži sportovi...

Nije istina. Nema u mene najdražeg sporta. Za svaki se svoj prijenos podjednako pripremim, preda mnom je brdo materijala. Tome me naučio i podučio Hrvoje Macanović. Govorio mi je: bolje da imaš, a ne upotrijebiš sve negoli da ti što uzmanjka tijekom prijenosa.

Ovo što ću vam reći nije parola: za svaki nastup, bez obzira na to jesu li to usmene novine u nekoj školi ili kasarni ili pak finale prvenstva svijeta u nogometu, zaista se najsavjesnije spremim. A podatak valja znati iskoristiti u pravom trenutku, inače, ajme majko... Slušatelj, a još manje gledatelj: ne oprašta! Potreban je poseban jezik, kratke rečenice... U mom poslu ne možeš popraviti propuste: tu nema gumice ni vraćanja vrpce...

To pričate, a izabrali Vas za Mistera Lapsusa?

Ajme onome tko nije pogriješio. Konačno, ja se ne ljutim na to zvanje... I to je nešto...

Ovo ne kažem ja, ali čujem od drugih, poglavito od nogometaša: vele, Delić ne voli nogomet, Stalno grdi nogometaše...

Koješta! Ta i ja sam igrao nogomet u pomlatku sinjskoga Junaka, a moj brat Svemir - Cico, on je bio u Dinamu i Hajduku izvrstan branič... U komentarima se borim protiv devijacija u sportu bez obzira na to je li to nogomet, vaterpolo ili boks... Ali kako je nogomet u nas najomiljeniji, onima koji me slušaju učini se da sam posebno nabrušen na taj sport. Velim vam: nema veze.

Povučeni ste, a znamo da ste veseljak u društvu, rado zapjevate...

Takav sam kad zasjednem. Volim melodiozne šlagere, dalmatinske klape, starogradske pjesme... Volim i zaplesati... Uopće, mislim, da sam društven.

Često slušam kako o novogodišnjim praznicima komentirate skijaška natjecanja iz Austrije i Njemačke. Kako Vaša supruga podnosi Vaše odsustvo i za tih svečanih dana?

Da budem do kraja iskren, ispočetka joj je bilo krivo, žalostila se. Javio bih se u pola noći telefonom, rekao joj nešto lijepo... Ali sreća moja što shvaća i mene i moj poziv. Inače se taj brak ne bi tako dugo i stabilno održao.

Što donosite s putovanja?

Svašta skupljam. Značke sa svih natjecanja na kojima sam bio; kape iz svijeta; iz svakog grada u kojem sam bio donesem kakvu uspomenicu: vrč, privjesak, žlicu, lutku; ma gdje bio, javim se kući razglednicom, itd.

Vratimo se Vašoj profesiji: kad ste se najviše radovali kao reporter? Ovo Vas pitam jer svi znaju da ste vatreni navijač jugoslavenskih momčadi kad se natječu protiv stranih, tada vičete, bodrite ih...

To stoji... A najviše sam se obradovao, da budem iskren, kad je na Prvenstvu svijeta u nogometu 1958. u Švedskoj, u Västerosu, Jugoslavija već izgubljeni susret s Francuzima u posljednjim trenucima pretvorila u pobjedu od 3:2. To je značilo da ću i ja, s reprezentacijom, ostati do kraja natjecanja. Inače bih se s njima morao spakirati i vratiti kući. To je bio događaj jer sam znao da ću prenositi i finalnu utakmicu... Sjećate se, tada je Pele, još golobradac, fantastično zaigrao i svijet je dobio novog, još nenadmašnog kralja lopte.

Koje ste velike sportaše osobno poznavali? Tko Vas je impresionirao, kome ste se divili?

Uistinu im broja ne znam. Evo nasumce nižem: Emil Zatopek, Fanny Blankers - Coen, Matthews, Toni Sailer...

Gdje se u inozemstvu najljepše osjećate?

To pitanje povezujem s radom. Dakle, u Londonu. Tamo sam dva-tri puta godišnje, obavezno. Prenosim finale nogometnog kupa Engleske, teniski turnir u Wimbledonu... BBC nas reportere, ma iz kojeg kraja došli, upravo mazi, tetoši... Pruži nam optimalne uvjete, dokumentaciju, dobivamo uistinu lordovski tretman... A ovako, kad bih govorio kao lutalica po svijetu, od svih zemalja izdvajam Island i Meksiko. Valjda zbog egzotike, što ja znam zašto, ali se tih putovanja, eto, rado sjećam.

Radili ste samo kao sportski reporter...

Ne. U prvim danima televizije, sjećam se, pravio sam intervjue s umjetnicima, na primjer sa Sonjom Kastl, balerinom... Ovo me pitanje i navodi da za nečim zažalim. Dok moj kolega Radivoje Marković zna prenositi prvomajske parade (a za prijenos sa sprovoda Borisu Kidriču dobio je visoku novinarsku nagradu), u nas se u Zagrebu uvriježilo kako sportski reporteri mogu raditi samo sport i - ništa više. To mi je zaista žao.

Koje rijetke situacije iz svoje karijere možete izdvojiti?

Više ih je. Godine 1952., na primjer, prenosio sam iz Beograda utakmicu Zvezda - Dinamo. Veze nisu valjale i moj glas nije mogao doći do slušatelja nego samo do studija. Ali dva tehničara, navijača Dinama, u zagrebačkom studiju, pustila su me da do kraja pričam jer su bili radoznali zbog rezultata. To je bio prijenos za najmanji broj slušatelja.

Ubrajate li ga među ovih tisuću?

Naravno.

Pionir ste TV reportaže u nas...

Jesam. Prenosio sam 1956. susret Jugoslavija - Italija sa stadiona u Maksimiru u Zagrebu. Bio je to prvi prijenos u povijesti naše TV. A što je još zanimljivije, u studenome 1955., ni sam ne znajući, obavio sam prvi prijenos za našu televiziju.

U Londonu su igrali Jugoslavija i Engleska i ja sam putovao samo kao radio-reporter. Ali ondašnji direktor Radio televizije Zagreb Zlatko Sinobad uključio je moj glas i za one rijetke televizijske pretplatnike. Kad sam se vratio, poznanici koji su gledali utakmicu čestitaju mi, a ja ih blijedo gledam. Tek sam kasnije saznao što je bilo posrijedi.

Na kraju kako ste postali sportski reporter?

Doveo me Hrvoje Macanović kojem sam zahvalan za to povjerenje. Macanović mi je dao prve poduke, hrabrio me da ustrajem. Tu njegovu ulogu u mojoj karijeri, molim vas, naglasite i nemojte je izostaviti.

Dobro, Mladene, čestitam jubilej...

Haj'te, molim vas. To je zgodno registrirati, tisuću prijenosa nije malo i ništa više. Nas vuku događaji i nemamo vremena za zdravice, patetične govore i limenu glazbu. Je l' tako?