BRANKO LUSTIG NA SNIMANJU TV SERIJE ''RAT I SJEĆANJA'' U OKOLICI ZAGREBA

Svibanj 1986: Branko Lustig, pomoćnik redatelja i producenta filma "Rat i sjećanja”, drugog dijela serije "Vjetrovi rata", koji se upravo snima u okolici Zagreba, odgovoran je za cjelovito funkcioniranje snimanja. Kako je protekao radni dan tog uspješnog organizatora, nesuđenog glumca iz klase Branka Gavelle...

Branko Lustig, pomoćnik redatelja i "associate producer” (pridruženi producent) filma "Rat i sjećanja", drugog dijela američke televizijske serije 'Vjetrovi rata", čije se prikazivanje upravo svršava na televiziji, u kratkom mije telefonskom dogovoru rekao...

... da ćemo se naći točno u 7,00 izjutra u predvorju zagrebačkog hotela "Intercontinental" i da ću ga prepoznati po tome što će biti najglasniji. Nije se raspitivao ni o kakvim detaljima, i ime mije, već u tom prvom razgovoru, skratio familijarno u Vlado.

Dan mu je počeo sat ranije, u stanu u Bogovićevoj ulici, gdje se, veli, dok traje snimanje, samo presvlači, spava, tušira i brije, da bi prije drugih stigao u "Interconti", gdje gotovo cijeli četvrti kat zauzimaju uredi ekipe i gdje su smješteni stranci. Napomena o tome da će biti najglasniji bila je samo djelomice točna. Prepoznao sam ga po naročitoj maniri koju u ophođenju s ljudima imaju svi uspješni menedžeri i organizatori: kroz gomilu onih koji od njega trebaju informaciju, pomoć ili savjet kretao se brzo i samouvjereno, jedva zastajkujući da bi saslušao pitanje, a odgovarao je u hodu. Govorio je više; ne i glasnije.

Za petminutnog doručka, koji se sastojao samo od "Nescafea" s mlijekom, s producentom Michaelom Gallantom obavio je kratki radni dogovor o nastavku snimanja i prokomentirao sastanak koji je dan prije, kasno navečer, ekipa imala s doktoricom Alicom Bauman. Zbog radioaktivnog zagađenja strani dio ekipe umalo je otkazao dolazak u Jugoslaviju, a zbog često kontradiktornih stranih izvještaja o kontaminaciji u Evropi bili su nespokojni. Doktorica Bauman većinom ih je umirila, paje famozna radijacija uskoro postala tek predmet ponekad "crnih" šala.

U to doba već se uveliko pripremao set u Zorkovcu, šezdesetak kilometara udaljenom selu nedaleko od Karlovca, gdje je ekipa "Rata i sjećanja" trebala provesti prvi dan druge faze snimanja u Jugoslaviji. Malčice izvan samoga mjesta trošna je željeznička stanica koja je na jedan dan glumila takozvanu židovsku rampu u Auschvvitzu.

Kad smo stigli na mjesto snimanja, tamo su, na obližnjoj ledini, već bili uredno raspoređeni "Arriflexovi" kamioni s nevjerojatnom filmskom tehničkom opremom i prikolice za ekipu, a na samoj stanici rekviziteri i scenski radnici užurbano su brisali prašinu s kovčega torbi i kutija za šešire, kosili travu oko stanice i potkresivali drveće za koje se pretpostavljalo da će smetati snimanju.

Na tračnicama već je bila postavljena cijela kompozicija, parna lokomotiva i desetak teretnih vagona praznih, s ponešto slame na tlu. Još se sunce nije visoko diglo, okolna polja imala su svježe zelenu jutarnju boju, a Branko Lustig već je uz prugu postrojio momke u njemačkim uniformama i vikao:

’’Dolazi Himmler! Čizme vam se moraju sjajiti!"

Kako je u američkoj podjeli filmskog posla pomoćnik redatelja ujedno i ono što je kod nas organizator. Branko Lustig zapravo je odgovoran za cjelovito funkcioniranje seta. Kad ne naređuje šišanje trave ili ne određuje sat dolaska statista, uvježbava prvu scenu s njemačkim vojnicima. Da su tako izgledali, veli, rat bi završio za četrnaest dana. Sam im popravlja kape i pojaseve, namješta ovratnike i podučava rukovanju štapovima, posve običnima, kakve nose na nogama nesigurni starci.

Odmah primjećuje i izbacuje one dendijevske - jedan je čak vrlo elegantan, crni s bijelom drškom - i zamjenjuje ih običnim, debljim, grubim, koji će bolje poslužiti svojoj nasilničkoj svrsi.

’’Niste na španciru, i morate izgledati ozbiljno i suzdržano, ali opasno”, zaključuje naputke esesovcima.

Blaga jutarnja svježina brzo prelazi u pravi ljetni dan, svi se polako povlače u sjenu ono nekoliko stabala, Himmler i njegov ađutant pijuckaju kavu i ćaskaju, no Lustig, sada s bijelim šeširom široka oboda na glavi, ne staje ni trenutak. Pred vlakom su u dvije kolone poredani logoraši sa dva trokuta, crvenim i žutim, postavljenim jednim preko drugoga, na prugastim uniformama, s "kapom", na čelu, koji prijeteći maše metar dugom crnom palicom. Uvježbavaju postavljanje drvenih stepenica preko kojih će se iskrcati židovski transport.

Iz sela ubrzo, prašnim putem, stiže duga kolona statista. Žene u kostimima, sa staromodnim frizurama, šeširićima ili koprenama na glavi, neke sa sitnom djecom u naručju; muškarci u strogim tamnim odijelima, svi sa šeširima, a većina i s crnim ili riđim bradama i okruglim naočalama na jakom nosu.

Svima je odreda na kaputima žuta zvijezda s riječju "Jood", što na holandskom znači Židov. Među njima je pedesetak budimpeštanskih i pedesetak bečkih Židova koji su tu da, zajedno s našim statistima, pridonesu autentičnosti filma. Oni će odglumiti stanovnike amsterdamskog geta koje su nacisti prve, pokusno, pobili u Auschvvitzu.

Lustig gotovo simultano, u trenu skačući s hrvatskog na njemački ili mađarski, tečno, s ekspresivnim gestama i pravom dramskom intonacijom objašnjava statistima situaciju.

”Vi još ne znate što vas čeka i na licima vam je više čuđenje nego bojazan”.

Potom statisti ulaze u teretne vagone, vlak se natraške udaljava daleko u zelenu ravnicu, redatelj Dan Curtis sa snimateljem i asistentom zauzima mjesto na kranu, Lustig s megafonom u ruci baca zadnji pogled na njemačke oficire postrojene na peronu, viak se ponovo pomalja iz oblaka pare i dima i, tik pred stanica redatelj uzvikuje "Action!"

Temeljito pripremljena, scena dolaska židovskog transporta i govora, koji im na peronu održe jedan njemački oficir i "kapo", je prošla. Začuđena lica statista, ponašanje njemačkih oficira; način na koji vojnici drže štapove - sve se doimalo upravo nelagodno autentično.

Vrijeme je ručku i Lustig, napuštajući mjesto snimanja u prolazu zastavši tek tren, bez ikakvog posebnog izraza na licu ili znakovite intonacije, zasuče rukav na bijeloj ljetnoj košulji i pokaže mi utetovirani broj na podlaktici:

”Ja sam sve to proživio. Sa deset godina odveli su me u Auschwitz".

"U logoru sam bio kao klinac; kad su me odveli bilo mije deset, a kad sam se vratio trinaest godina", priča poslije. "Mamu i mene odveli su u Auschwitz, u znak odmazde , jer je otac bio pobjegao iz radnog logora. Dobio sam broj A-33-17 i radio sam u rudnicima ugljena, a kad sam se razbolio, na vratima logora. Puštao sam ljude unutra i zatvarao za njima vrata. Nedavno sam, na snimanju u Auschwitzu sve te scene ponovio: stavio sam na vrata jednog klinca i pokazao mu kako sam ja to radio. U Poljskoj su o meni čak snimili dokumentarni film. To sam shvatio profesionalno, osim u jednom trenutku, dok smo postavljali scenu u kojoj orkestar svira, a dečko pušta logoraše unutra. Rasplakao sam se i nisam se mogao zaustaviti."

Usprkos filmskoj konvenciji, desetljećima koja su od rata naovamo prošla, pa, do neke mjere, i ideološkom programu za bolju budućnost, koji je barem neke među statistima motivirao da kroz sve to, prođu, makar samo za filmske potrebe, teško je bilo ne identificirati se sa situacijom.

Sutradan, na lokaciji pokraj Dugog Sela, gdje su snimane logorske scene, a prisutnost vučjaka još više povećavalo represivnu atmosferu progona i patnje, jedan je sitni gospodin u grupi austrijskih Židova potiho plakao. Bio je dovoljno star da se svega sjeti.

"Mi se trudimo da sve bude autentično. Ljudi su ošišani i odjeveni točno kako je bilo u ono doba, ja sam ih sve dotjerao. Za crno-bijeli materijal iz Auschvvitza, da ga malo "iskracamo”, svi bi rekli daje dokumentarne. Menije veoma stalo da radim ovaj film; neki drugi možda ne bih bio ni prihvatio. Mislim da ljudima treba ponovo pokazati, jer nikad nije dovoljno - to, uostalom, svjedoči i ovaj proces koji se upravo vodi u Zagrebu - strahote rata i svake druge vrste terora. Dan Curtis, redatelj, misli isto. Ako naš film barem malo pomogne da se to nikad više ne dogodi, bit ćemo zadovoljni. Zato se i trudim", veli Lustig.

Nakon kratkog buffet-ručka, brzo se vraća na mjesto snimanja i, dok redatelj u visokoj stolici, nogama poduprt o deblo lipe, drijema, vojnici raskopčanih kaputa ispod kojih sada vire "Lacoste" majice, leže u travi, a Židovi se polako vraćaju pijuckajući u hodu kavu, Lustig neumorno dogovara detalje sa statistima ili određuje poliranje jedne crne njemačke limuzine.

Čeka ga, uostalom, još cijelo poslijepodne snimanja. Navečer, oko osam, u hotelskom uredu odmah nakon povratka s lokacije, drži radni sastanak s najbližim suradnicima koji su prošli, veli, "Lustigovu školu", Sergiom Mimicom, Milujem Stanišićem i Zdravkom Mađarevićem.

Moji dečki, dolazili su kao šoferi ili nešto slično, uzimao sam one koji su se isticali i drilao ih kao u vojsci".

Nakratko telefonira ženi Mirjani, voditeljici galerije "Josip Račić" i kćerki Sari koja se rodila prije šest godina, kad je počinjao s radom na "Vjetrovima rata".

Lustig je diplomirao glumu u klasi Branka Gavelle i dobio angažman u Dramskom kazalištu, ali odmah je dobio i posao u jednoj koprodukciji, i to mu je izmijenilo život.

"Oduvijek sam imao organizacijskih sposobnosti i svidjelo mi se da sve bude onako kako ja želim", kratko komentira. Bio je vođa snimanja, direktor ekipe i pomoćnik režije. Radio je s Brankom Bauerom "Ne okreći se, sine", "Samo ljudi" i seriju "Boško Buha", a s Bulajićem "Kozaru", "Neretvu", "Skopje 63" itd.

Prošao je kroz mnogo talijanskih koprodukcija s antičkim temama, no preokret je nastupio nakon "Limenog bubnja".

"Radio sam kao pomoćnik režije i, kad je film dobio ’Oscara’, to me malo podiglo".

"Dan Curtis, redatelj Vjetrova rata’, tako me zavolio da ine pozvao u Ameriku, ali tamo nisam mogao raditi jer nisam bio član sindikata. Zato sam imao titulu konzultanta. Danas sam jedini Jugoslaven koji je član "Directors Guild of America", udruženja američkih filmskih redatelja, u koje je vrlo teško ući. Od ožujka 1984. pripremam ovaj film u SAD: biram terene, kontaktiram s američkom mornaricom i obilazim nosače aviona koji nam trebaju za bitku kod Midwaya itd. Kad je u Americi bila borba za to gdje će se raditi evropski dio, ja sam svim silama gurao ’Jadran film’ i kao što vidite, uspjelo je".

U "Jadran filmu" je tako do danas proveo trideset godina.

Budžet "Rata i sjećanja" iznosi od 104 do 110 milijuna dolara i najveći je dosad odobren budžet u SAD. Kraj snimanja bit će u kolovozu 1987. Film će biti gotov u listopadu 1988. Prvi dio prikazivat će se u studenom 1988. a drugi dio u veljači 1989. Svaki traje petnaest sati.

Radni dan Branka Lustiga završava projekcijom novosnimljenog materijala u improviziranoj dvorani "Intercontija". Na redu su bili talijanski materijali. Sat i pol duga projekcija nekoliko scena s Johnom Gielgudom i Jane Seymour završila je desetminutnim opetovanim spuštanjem autobusa niz neku toskansku padinu. Primjedba redatelja Dana Curtisa da bi Andy Warhol od toga sigurno napravio poznati kult-film "Bus", prekinula je atmosferu napetosti i iščekivanja prvog gledanja materijala.

Branko Lustig žurio je kući. Šestogodišnja Sara zaprijetila je da neće leći dok se tata ne vrati.

SITNI SHOPPING I MALA INVENTURA PO KVARTU

"Ku-ku-rikuuuu!" - taj poziv na buđenje me uvijek dohvati sa sigurne udaljenosti od preko dva metra, tako da iz kreveta moram iskočiti kao feder kako bih spriječio sljedeće javljanje, jer inače, za točno petnaest sekundi, opet će nemilosrdno zakukurikati.

Danas je zakukurikalo u sam cik zore, jer želim provjeriti štima li još uvijek ono što je mama rekla prije pedesetak godina. Naime, kada sam jednog jutra upitao zašto vrapci više ne galame u krošnjama stabala pred kućom, odgovorila je: "Tu su oni, bez brige, ali odavno su prošla vremena kada si se budio s vrapcima!". 

I zbiljam - još uvijek su tu, i još uvijek su glasni, skoro kao nekad!

To me jako veseli, jer najljepše je probuditi se uz živkanje vrapčića - dok je najugodnije zaspati na debelim borovim iglicama uz gromoglasno zvrčanje zvrčaka na pinijama kroz čije krošnje prodiru rijetke zrake sunca, a najgroznije je nakon zalaska sunca dočekati mrak u šašu neke lokve u Rakitju, kada oko tebe započne urnebesni koncert žaba.

Vrapci su ujutro uvijek bili tu, u krošnjama platana - od njihovog glasnog živkanja vibrirao je zrak, onda bi zašutjeli i pred zalazak sunca nekamo nestali, tako da, za razliku od golubova, ne znaš niti gdje niti kako spavaju niti gdje prave gnijezda. 

Sada galame, čujem ih kroz dvostruko staklo, prigušuju čak i zvuk tramvaja u zavoju i prebacivanje skretnice pred kućom. Jedino što nisu nikada mogli prigušiti je ono što je ionako nemoguće: prigušiti cviljenje plavog zagrebačkog tramvaja u zavoju na Đamki, kada zacvili kao mega-noć po tanjuru - jer taj zvuk se gubi tek negdje na kraju Mliječne staze.

Spremam krevet - natežem plahtu, poravnavam stari, veliki mamin jastuk s čipkicama i pošlinganim mustricama koje je teta napravila sa "Singericom", pa onda poplun, preko svega tuhica - i gotovo. Nekad smo imali i blažinu, isto od perja, koja je bila ispod svega, ali otkada je majstor sredinom '50-tih, ovdje u stanu i po mjeri, napravio nove kauče s velikim federima i pune roshara, blažina je postala nepotrebna. 

("Singerica" je "komad mebla" koji još uvijek stoji u forcimeru, ali kad ga otvoriš - izroni stara šivaća mašina: kromirana radna ploča, iznad toga vodilica, sa strane kotač s debelom crnom gumom, dole pedala koju stišćeš malo nožnim prstima, malo petom - i iglica radi!) 

Krevet je jako star, ali sam ga sačuvao jer nema boljeg kreveta - ni lordovi ne spavaju bolje! 

   

Desetak minuta poslije sam na terasi - od tuda se kao na dlanu vidi dvorište u Boškovićevoj u kojem smo se igrali; u kojem su muzikanti svirali i pjevači pjevali, a ljudi im s prozora i balkona bacali novce; u kojem su majstori, cigani i drugi bokci furali željezna kolica na dva kotača i popravljali sve - od lonca i rajngli do kišobrana, brusili škare, noževe - što hoćeš, prodavali "peska belega", kupovali i prodavali staro željezo...  da bih jučer vidio mrtvo dvorište u kojem je čak i prašina na sigurnom. A i ovo s terasom je ispalo kao totalni fijasko!

Dvorište nisam niti pogledao: ispred mene je terasa puna nekakvih sitnih komada šute i fasade, pa ne želim otići do suprotnog zida; ne prilazim niti gelenderu desno, koji je po cijeloj duljini terase, jer ne bih se na to htio niti nasloniti, a kamoli se još nagnuti dole prema dvorištu! Osjećam se nekako nelagodno, sve mi djeluje strano, gotovo neprijateljski - i nekaj mi veli: "Begaj od tuda - ovdje ti više nije mjesto!"

Gledam crne željezne lojtre po kojima smo jurili na gornju terasu, kako bi se gore natjeravali, kukali ženske po sobama, sunčali se, a poneki usput i ljubili iza kućice od lifta; gledam krovove ravno, lijevo i desno, gledam malu šumu valjda tri generacije televizijskih antena, od kojih jedino naše stare drvene štange još uvijek čvrsto stoje, automatski tražim crjepove napukle pod našim nogama - i shvaćam kako bi me danas bilo strah popeti se i do pola lojtre, a kamoli na gornju terasu. Nisam lud - čak niti s onim širokim, sigurnim alu-lojtrama! 

I čujem Mirekov glas: "Znaš rista, ponekad' se pitam kak' smo uopće ostali živi - to je zbiljam pravo čudo da ni'ko nije opal s krova!"

I tako sada, rano ujutro izlazim iz haustora pun neke "istraživačke" energije pred kojom bi i Amundsen skinuo kapu - započeo je moj drugi dan "kao stranca" u mojem Zagrebu. 

U planu je špeceraj, pa s vrećicom doma, dva deci kave uz tri cigarete, listanje oglasa i novina uz sve ono što mi u pozadini telka s hrvatskim programima ispikanim novo-hrvatskim informacijski pruža... i nakon tako perspektivnog zaleta, mala inventura po kvartu do Branimirove - jasno, uz što brži prolazak pored Sheratona - pa onda natrag do Đamke cipelzugom ili po jednu stanicu s plavom treskom, pa na Špicu i do ručka švrljanje po gradu.

Iza ugla, u kneza Mislava, nije dobro!  

Zato odmah skrećem desno iza ugla, u kneza Mislava. Prvi dućan iza ugla, tamo gdje je nekada, prije pedeset-šezdeset godina, bilo mljekarstvo s kruhom i mlijekom na točkice, sada je nekakvi kvazi-butik... ne kužim, možda je to dobro, za djecu ili starce, možda netko za takve stvari čak i daje lovu pa kupuje, ali pred ono moje unutarnje oko dozuji švicarska plastična bijela vreća od šezdeset litara na kojoj piše "Cipele i tekstilije - srdačno hvala na vašoj podršci" - pa sve hitiš unutra, napraviš čvor, i do najbližeg kontejnera. 

Ovakav business nemre dugo trajati, krpe bu nestale, a nad zatvorenim dućanom će i dalje stršati ruglo od klima uređaja ugrađenog u gornji dio izloga - cijeli grad je u tome.  

Taj vid novog "ukrasa" grada mi je jučer grdo zagrebao oko u Radićevoj kod Krvavog mosta: lijevo i desno prema Tkalči vidiš krasne izloge, ali ako pogledaš samo malo iznad - tu strši šareni niz klima  uređaja, sve sama klima na klimu - kao da se to ne može drugačije riješiti. 

(Meni je to kao šaka na oko, a gradskim ocima - kojima se po dnevnim redovima šuljaju teme o podzemnoj garaži na mjestu Uspinjače, salona automobila na mjestu Gradske kavane; čijeg građevinskog inspektora neki pošteni samotnjak ulovi u krivogradnji i na Božje čudo čak i prijavi; koji čkome kad' se gradi mino zakona, a pred kamerama udaraju u ratničke bubnjeve kad' nekom jadniku ruše po zakonu; koji nisu izmislili standard vanjske fasade u gradu Zelene potkove, ali su predobro plaćeni za provođenje zakona o toj istoj fasadi - valjda dođe kao mala medalja za zasluge. No, javlja se onaj vječiti optimista u meni, i veli: "Gledaj pozitivno - još uvijek ih ima manje nego reklama stranih firmi ili naših s čudnim imenima po krovovima grada... a možda će jednoga dana dobiti status golubova na Trgaču). 

Ulazim u sljedeći dućan, kod “Dione”. Dućan se prije drugačije zvao, ali unutra je sve ostalo isto: pult, raspored, stvari... Tražim gumicu za vaserlajtung - imaju oni gumicu, ali dečki su kaj bubice. Raspoloženje je nikakvo - znam dečke, nekad' su skakali na otvaranje vrata, pa "Izvol'te", pa žurno donose sve što želiš... a sada, skriveni iza zastora u uskom prolazu između stalaža, frustrirano rješavaju križaljke ispod, vidi, vidi - velikih plakata Mireka i "Koralja". Pitam: "Zakaj su izlozi prazni, a i police su kaj da je bomba lupila?" 

Vele: "Promjene, sranje... sve je negdje zapelo, valjda bu od jeseni opet štimalo s plaćom!”.

Od drugog haustora ne očekujem ništa, jer kiropraktiku ne šljivim, a tišler, dole u prizemlju desno, je odavno nestao, vjerojatno u smjeru "Export-Drva"... ali, vidi, vidi - čak su i drvena vrata ista, tu su i dva otvora za pisma... zar je to moguće da taj prostor nikoga ne zanima? 

Ulazim u dvorište gdje mi je onaj hahar Đuka skačući po šupama znao zbrisati preko zida prema vulkanizeru Naranči ili među kokoši od Dalmoša preko puta moje verande - tu su sada dvije garaže i dva stana s ukupno pet prozora, prava oaza stambene idile i infrastrukturnog blagostanja u centru grada. No, zato im je grad pružio prometnu zaštitu - parkiranje je zabranjeno i lijevo i desno. 

   

Dolazim do trećeg haustora iza kojeg je dvorište sa stražarama u kojima su, na lijevoj strani dvorišta, radionice odavno ofucalih drvenih vratiju i malih mutnih stakala iza kojih nije betonski pod, pa majstori, ključar, vulkanizer i automehaničar, valjda i dan-danas rade na crnoj, nabijenoj zemlji, U šupama desno je vjerojatno još uvijek sparkan poneki auto - ako one i ovdje  nisu pretvorene u stambeni prostor.

Lijevo od haustora, tamo gdje i mora biti, je restać "Plava Laguna". Lijepo je preuređen, vani stolovi po starom i jedina novotarija je plava ploča onih Bandićevih iz Holdinga s Kvatrića, koji vele što se smije, gdje, kada i kako se smije, pa onda vrebaju kao kopci kako bi grdo naplatili ono što i bez toga previše košta. Moć je sveprisutna - cijeli kvart je u tim pločama, baš mi idu na @q! Nekada se reklo: "Što je manja sredina, župnik je to moćniji!", ali i to je pljuga - u Zagrebu je to ispalo obratno!

Ploča je kod prvog stola "Plave Lagune" i na njoj fino piše: "3. zona - max. 80 minuta"!  

(Dobro, sad bar znam da skup sa stolom stanujem u trećoj zoni, ali ipak, fučkaj demokraciju u kojoj moderni gradski feudalci s demo-legošem sve mogu - i ne znam zakaj mi baš sada pred oči dolaze oni koji su srušili Berlinski zid, kad' gospodin Bandić nema veze ni s Berlinom, a tam' nije ni Janica, ona naša, Kostelić koja nebu nikad' bila gradonačelnica - jerbo 'em ne fura našljokana po gradu, 'em ne bi pobegla s njesra-mesta i kaj je najgorše - ženska je purgerica! Sve je to pljuga - a onaj koji se ufa reć' kak' je Dropulićka jedina ženska koja je zaslužila gradonačelnički lanac, nek' sâm pomisli na Milana, pa bu mu najenput dobra i Nela Eržišnik s metlom. 

Da, i ni vrag da bu ovo isto tak' dugo trajalo, jerbo Zid je trajal od '61., a mi s ovima ne bumo dugo zdržali! Zato treba hititi sve globe, uplatnice, naplatnice i sve ono kaj ide na @q, navleč' bikini i pred Holdingom zborno otpjevati Robićevog "Magarca" - jer oboje je isto krenulo '61. u godini Zida, pa bu možda i ovi fakini opali!)

Na broju 7 u dvorištu je kemijska čistionica “Dinko” - gospođa "Dinko" fura najbolju kemijsku čistionicu u gradu, a u dvorištu se možeš sparkati dok podižeš robu. U dvorištu me dočekuju  letve na kojima visi veliki natpis “Pazi - pada žbuka!” 

Gospođa "Dinko" se vjerojatno boji za haube, šajbe i kroveke auti njenih mušterija - to je baš lijepo od nje, ali po onome što sam jučer vidio u gradu - svugdje pada žbuka! 

Svugdje je frka sa žbukom, skoro po cijelom gradu hodaš na vlastiti rizik, svugdje te može strefiti komad žbuke s fasade ili s balkona, na cesti, u dvorištu...  zapravo, na plavom nebu iznad grada bi morao lepršati natpis "Trajna opasnost od žbuke!” - bar na tri jezika.

Na broju 9 je "GRT Media" i po stoti put u gradu vidim "Kredit bez jamaca do 5 godina!". 

Staklo izloga je pomaljano, nisu preselili i vjerojatno su propali - možda baš zbog toga što nisu napisali "Kredit do 5 godina bez jamaca!", pa mušterije nisu znale gdje pronaći jamce od i preko pet godina - fučkaj ga sad'!

U špeceraju konzumne robe iza ugla  

Desno od haustora je moj špeceraj u kojem je nekada bilo svega od onoga što za kuhinju i uz kućanstvo treba - od tjestenine do masti, od canpaste do paste za cipele - izuzev onoga što smo kupovali u mljekarstvu i mesnici. 

No, danas bih rekao "špeceraj" samo ako već u izlogu vidim četku rifljaču, kutljaču ili kutijicu VIM-a, a u dućanu staru vagu s cajgerom, pored nje one crne utege od pola kile na dalje i drvenu kutijicu s mesinganim utezima od par deka, a iza pulta dole, pregradu s drvenom poklopcem i ručkom koju prodavačica potegne, pa drvenom lopaticom zagrabi brašno, istrese u svjetlo-smeđi papirnati škanicl sitno nazubljen na gornjem rubu, i s tim na vagu!

"Špeceraj" smo prestali govoriti u vrijeme kada su nestala mljekarstva, pa je iz špeceraja nastao konzum s "robom koja se konzumira"... što dođe na isto, ako špeceraju dodaš kruh i mlijeko iz mljekarstva kojeg više nema, plus parizer, posebnu i šunkericu, dakle "konzum" koji je prije kupovan u mesnici. I to točno u onoj mesnici gdje je s unutrašnje strane izloga, po cijelom staklu u mlazevima curila voda od hlađenja, pa je staklo stalno bilo u vodenoj maglici.

Moj konzumni špeceraj iza ugla se i dalje zove “Konzum”, za koji Mirek veli "Znaš, to ti je sada Todorićev konzum, tridesetak milja kuna neto dobitka i svake godine sve više!"

Ženske su ljubazne, to je tradicija dućana, svega ima i zato je malo pretrpano, ali brzo se snalazim gdje je što i sve mi nekak' štima, osim cijena - preblizu je to švicarskim cijenama!

Uzimam ono "najhitnije", bez čega kod mene ne štima dan: mlijeko, kavu, Ice Tea, Cola Zero i Kit Kat -  jer moj stari konzum na Đamki u ova nova vremena ima ne samo Colu Zero, već i Kit Kat, i to baš onaj s četiri štangice koji je od 1967. moj Nr.1. Budući da imaju i moj Nr.2, onu debelu Chunky štangicu, uzimam i to. 

Na kraju sam prosto zgrabio Divku koja mi se, prikrivena odzada na najnižoj polici, odjednom ponovno nasmiješila iz dalekog djetinjstva. Na žalost bez Kneipa pored nje. 

To zbiljam moram proslaviti, napraviti ću si odmah pola litre, jer što ostane - paše i hladno! Kada bih samo još imao onaj emajlirani lončić, pa ga metneš na šparhet, kresneš šibicu, narihtaš plin i zakuha dok veliš britva...  kakva keramička kriglica i cigareta uz to, stvar ide ravno u duboki tanjur, nadrobiš kruha, zemeš vel'ku žlicu, i to je To!

Jasno, mlijeko je ‘Z Bregov, jer to je "moje" mlijeko (Dukat Luke Rajića će pričekati sljedeću rundu, dok uz Alpsko, nakon jučerašnjeg zezanja na granici EU-Janeza, pišem: "Trajno pokvareno - spremiti u hladilnik "Gorenje", najmanje jedan milimetar s druge strane granice!"

Sve što kupujem, prebacujem u franke - skoro isto, ja to mogu platiti, ali kako drugi guraju?

U tome smo oduvijek bili žongleri, ali ipak!

Kao nekad - i još gore!   

Pred kućom želim opaliti snimku Đamke, ali foto-aparat se buni i javlja da je otišla baterija. Vraćam se natrag, jer te stvari se kupuju kod Kopešića, koji je nekad bio prekoputa "Narodnog restorana", a sada je pored jedne od tri nove tramvajske stanice "Sheraton". 

Na radnji još uvijek piše “Kopešić”, ali to sada sigurno vodi netko od njegovih, jer Kopešić je bio stariji gospon još dok sam bio dečko. 

Nemaju bateriju - i to je još u redu, jer bateriju koju trebam niti vani ne mogu dobiti baš u prvom dućanu - ali onda slijedi: “'Odite u centar, pa ćete možda negdje naći!”. 

Za mene koji sam s Đamke, tristo metara od Katedrale, ovo je bilo “too heavy”! 

Gledam žensku i mislim: "Iz kojeg si mi ti filma? Kakav "centar", gdje je sada po novome centar grada - ova bi me i od “Kodaka” u Praškoj poslala u taj njen "centar"! Zbiljam ne kužim!", pa rekoh: “Hvala, onda pod vurom na Trgaću!”, i odoh praćen začuđenim pogledom.

Bateriju sam kupio pedesetak metara s druge strane moje kuće, odmah iza ugla u Račkoga. Novi dućan na kojem ne piše “Kopešić”. Rekoh: “Dva komada molim!” i pomislih: “Kad' je ova butiga već u centru, od sada ću tu kupovati!”.

Snimam Đamku dok sunce kupa njen brački kamen, i mislim si kako su još jedino Kopešić, Kemoboja, moj konzum i restač "Plava Laguna" na svojem mjestu... a kroz glavu mi počne zujati: "40 stupova, tri velike ili šest malih stepenica naokolo, 38 visokih prozora, jedna uska i jedna velika željezna šest-metarska vrata s... ", a onda čujem: "Stop, stani, nema frke - sve je tu i na broju, kao nekad!".

Da, kao nekad - i prisjetim se Ivana Meštrovića, autora ovog predivnog muzeja, kojemu je J.B.Tito - kreator opet aktualne uzrečice o uzvodnom toku rijeke Save, i isti onaj J.B.Tito čije ime još uvijek kvari trg u centru grada prema kojemu Sava opet teče uzvodno - prilikom susreta 1959.g. rekao: “Zar mislite da sam Hrvat manje od Vas?"

Da, kao nekad, opet su aktualni i hrvatstvo i tok rijeke Save - jer odgovor je: "Da, čak i to se može manje biti!" Na veselje onih ex kojih kao više nema, ali tu su, pa nam konvertiti kroje sudbinu zemlje naše jedine a da im pritom samo slijepci ne vide na čelu sjenu petokrake crvene, sa ili bez srpa i čekića, koja im je kao space maker  srasla u području negdje iznad ictusa uz trajni YU-miocarditis.   

Kuda te natrag vode, koji ti sve balkanski grebeni prijete, lijepa moja?! 

Nove žrtve: "Žabac" i "uvijek svježe kruh”!  

Prelazim zebru kod “Zagrebačke banke” i radim malu inventuru na toj strani Đamke: 

Na broju 1, gdje su nekad bili Vlado-tramvajac i "Antilop"-cipele, sada je Galerija Badrov - i brdo lijepih pločica: “Equador Bonita” “Pacific Fruit Ltd”, “Export Tadora Banamera Noboa” i jasno, “Ne parkiraj!”

Pažnju mi privlači i jedan plakat, baš zgodno - autoškola javno oglašava prodaju vozačkih dozvola! Nevjerojatno, ali piše: "Autoškola Trg hrvatskih velikana: “B”-Kategorija 3'740,00 kn, PDV u cijeni i sve na kredit!". Fil bi rekao: "Nekultura i nepismenost, dođe ti na isto, pa mnogi od onih koji po gradu voze bez vozačke, to neće znati niti pročitati." 

   

Broj 2, gdje je nekad bio Zida, su preuzeli odvjetnici: odvjetnik-I, odvjetnik-II, odvjetnik-III, pa “Bella forma” i “Hienbau Beratungen G.m.b.H.” - možda su svi, skup s firmama na jednom telefonskom broju, a i ovo  "G.m.b.H" je zgodno, točno tak' ne treba - s točkama.

Desno je dućan “Fontana” s "modnim kolekcijama na kreditnu karticu u više rata!" - što je u redu, jer po cijenama koje vidim, business bez rata bi bio, kak' se to sada veli - da, "upitan"!

Kupiš hlače za 979.- (za ženske suknja 1069.-), majicu za 899.-, tako da ti ne treba kravata od 250-,  jednu jaknu za 1'579.-  i taškicu za 2'000.-,  i onda u više rata drhtavim rukama čvrsto držiš kreditnu karticu prilikom cijepanja iste! Jerbo, tako me je jučer u treski kod automata za karte podučio jedan od novih: "čvrsto drži kartu prilikom cijepanja!". 

Dakle, čvrsto - kako ti još ne bi palo na pamet ponoviti priču s cipelama, čarapama, remenom za hlače, košuljom i kravatom - jer ćeš onda u "Fontanu" ubaciti još bar dvije mjesečne plaće.

Na broju 3, gdje je nekad bio Kosta, je "Hrvatska gospodarska banka", ali sve je u selotejpu!

"Hrvatska gospodarska banka" - pa nije valjda propala? 

Čitam cedulju, piše: “Obavijest - ova poslovnica prestaje rad s danom 17. studeni 2000.”! 

O ljudi moji - sada je 2004., ni vrag da su ih trajno konzervirali!? No, i to je bolje nego onaj crnjak s onom tvornicom koju je onaj tada bez kinte kupio s konzervama s tvorničkog lagera! Naše igre: kad' tvornica hoće prodati - račun je blokiran, pa ne ide, a poslije - stiže novi vlasnik i račun je deblokiran, istog dana, kao kroz puter - i odmah odu konzerve za tvrde dolare, a ti tek onda platiš ono na osnovu čega si postao vlasnik!

U dvorištu kao i uvijek, tu su oni Neuništivi: “Lika Hrvaški centar Zagreb - Odvoz smeća ponedjeljak, srijeda i petak iza 18 sati".

Na broju 4, gdje su nekad bili Srebrenka i Bula, sada je “Pekarsko trgovački obrt - Velikan” - ti su očigledno otprli dok se Đamka još zvala Trg hrvatskih velikana, i sada bi se po logici stvari trebali zvati “Žrtva". A i ovo je dobro: "uvijek svježi kruh”! 

Tu je i neki “Žabac” - super cijene, ali niš' tu ne spašava kaj ni Hrvatsku nije spasilo - pa zato i "Žabac" i "svježi kruh" imaju ružne perspektive! Nebu oni niti u ludilu ostali tu u prizemlju zgrade dulje od sljedećeg Dana svih svetih! Jer iznad njih je HDZ! 

Gledam HDZ-ulaz s "mramor - svašta", pa četiri kata s nekad četiri peterosobna stana - uh, kako se tu može dobro krojiti politika. Kao i drugi prije njih na puno širem planu, kao sljedeći lokalni će stradati i broj 5, na kojem su bili Mesko i Vlado (Paskaš). 

Da, u ovom trenutku mi čak nije žao što su trgu oduzeli ime Trg hrvatskih velikana, jer bi netko iz HDZ-zgrade, prije ili poslije, tvrdio kako je trg po njima dobio ime. 

"Velikani" - a ja već deset let trubim kak' nitko živ nikada izračunati neće moći koliko su nas koštali i koliku štetu su nanijeli! A kada sam već kod žrtava, ne kužim zakaj opet taj "Žrtava fašizma" u vrijeme Velikih Lopova!?

“Šljiva 'Medveščak' InterContinental b.b.b”  

Ploče s nazivima firmi na haustorima su nekada u kvartu bile jako rijetke. U kućama se stanovalo, pa su uredi bili samo tu i tamo i nikada skroz do četvrtog kata. Ploče su uglavnom bile od stakla, sa zlatnim slovima na crnoj podlozi, a poslije i od eloksiranog aluminija, eventualno s ugraviranim slovima. Jako bi se namučio onaj koji bi početkom 60'-tih na Đamki pokušao pronaći dvadesetu pločicu. 

Danas gledam šume na svakom haustoru, uglavnom mesing, cijeli kvart je pun čistog mesinga - u svakom haustoru je odvjetnik, u svakom drugom bilježnik, a u svakom trećem odvjetnica, a pored nje sudski tumač i opet odvjetnik.

Business cvate "Law-Office"-advokatima - jer se ljudi pravno natežu dok sudovi rade u nekoj vremenski-beskrajnoj dimenziji, a cvate i javnim bilježnicima - u svakom haustoru je bilježnik jer Frnja i Jalča moraju ovjeravati sve živo i neživo što administracija traži, ili ovjeriti potpis nekoga koji će ih ionako zeznuti, jer zna da iz suda godinama ništa konkretno ne izlazi.

Cijeli kvart je u mjenjačnicama - valjda svi mijenjaju lovu koje nema, a po stotinama mini-oglasa po stupovima i gdje god plakatić stane, očigledno cvjeta i business "emajliranja kada" i cash kredita - sve na ruku i prije nego što si rekao koliko trebaš i kako se zoveš. 

Svuda brda plakatića, jer davno je prošlo vrijeme cigana i drugih bogeca, pa da bi se po dvorištima moglo vikati "ku-ku-riku, emajl, emajl - stare kade popravljam"...  a tu su i veliki rukopisi, prave plahte: “Molimo ne zvoniti radi ostavljanja reklama”. 

Samo kod HDZ-a ništa ne piše - zna se! čak niti ono "d.o.o." nemaju!

Zaradio sam i kompleks, jer na mojoj kući nema niti jedna pločica od mesinga - čak nema niti broja 15! Očigledno je da najbolje zarađuju oni s mesinganim pločicama, a neki metnu baš sve što im padne na pamet. 

Kada bih imao vremena, i ja bih, onako iz truca, nekaj zgodno metnuo, na primjer "Jabuka Zagrebačka International”, pa jednu “ Šljiva 'Medveščak' InterContinental b.b.b”, a bome i onu udarnu: “U ovoj kući, na Đamki br. 15 rođeni su Crveni Đavoli, da bi onaj Milošević drugu Đavoškom Kosti rekao 'Crveni Koralji' su opasniji po komunizam od Rolling Stonesa" 

To je prava Đamka, a ne “Office Shoes Int.”, a unutra tenisice "Made in China, Dubrava".

Na brzaka zavirujem i iza ugla prema Krešiću: iz brijačnice “Bratstvo”, jer bratstva više nema iako neki obilno šalju pusice uz Eurovizijske bodove, je nastala obična “češljaonica” za žene i muške. Konačno nešto naše, iako ne razumijem zakaj bi se mi našima dali samo češljati, i to baš sada kada nas oni iz "Bratstva" više nemreju brijati ni na suho ni na mokro. 

Tamo gdje je bio šnajder, sada iznad izloga stoji "Salon popravaka - krojač”. U izlogu stara pegla i natpis: “Sve popravljam i prekrajam!”. Ulazim unutra i velim da bi mi trebalo zakrpati jednu rupu od  olovke na unutrašnjem džepu kaputa - i tada je započela lavina: 

”Ne mogu, otišao mi je pripravnik, svi su tako nestrpljivi, nitko ne želi ništa raditi, a ne znaju niti najosnovnije stvari!“. Rekoh: “Radi se o sitnici, da li biste vi mogli?” - “Ma kakvi, ja to ne radim!”. Opet se sjetim kako mi je netko još kao klincu rekao da privlačim neprilike kao najveći magnet, ali ipak čačkam dalje: "Pa vi uđite tog pripravnika - pokažite meni i gotovo!", veli: “Ma kakvi, ja ni to ne radim!”. Rekoh "Tri puta 'ne' uz ono kaj vam piše iznad butige!" i odmarširam van praćen pogledom nerazumijevanja - čak mu se ni vrata sama ne zatvaraju. 

ZaBa nije u funkciji!

Vrata su zatvorena - zaprto, ciuso, vele da rade “par-nepar”! Dobro, nije novo - kada je bila prva kriza nafte i benzina, tako smo aute furali - pa nabiju cijene u oblake i krize više nema!

Možda i ovaj “par-nepar” ima dobrih razloga, ali sumnjam, jer ZaBa je uvijek bila nekako “specifična”, pogotovo kada je iz pučkih čarapa trebalo pokupiti devize - pa daš devizni ulog, na kredu kupiš namještaj, i onda držiš fige super-inflaciji kako bi te spasila.

Tu pred zatvorenim vratima, opravdano pitam što mi sada vrijedi “Zaba.net”, e-banking i lova na računu, kad' gledam u zatvorena vrata, a na plavom ekranu ZaBa automata piše: “Bancomat trenutno nije u funkciji - Maschine ausser Betrieb - Hvala na razumijevanju!”. Zadnji red teško gutam, jer sve skupa ne želim razumjeti!

I opravdano smatram crnjakom poruku s velikog panoa u izlogu: “Zagrebačka banka - vodeća banka u Hrvatskoj, radi samo za Vas!” Baš prikladno - a za one koji imaju nešto protiv te tvrdnje, ima i dodatak koji su preko svega nalijepili: “Objekt je pod video nadzorom!”

Dakle, ZaBa za mene danas "Nije u fukciji”. To je ti prednost tehnike, sve ti fino i jasno veli - ali još uvijek ne znam zakaj mi je dida rekao: "Pazi, to je kočijaška banka" - i to u vrijeme kada u gradu više nije bilo niti kočija, niti kočijaša, niti konjskog dreka pred pekarnicom "Rukavina" kod Cvjetnog placa, a niti na Đamki se više nije moglo vidjeti konje koji, onako s visoka i jako, ispuste žuti topli mlaz koji se na cesti rastepe i zapjeni, te uz rub ceste traži najbliži kanalski otvor u potok Medveščak.  Zagrebački Holding i Bandića nije spominjao! 

Na svu sreću, otvorena je "Privredna banka”! Malo me muče štenge, proklete noge, ali činjenica je da banka radi i da je unutra Europa - uređenje i šalterska organizacija na koju bi UBS, Credit Suisse i ostali etaloni bankarskog posla samo s poštovanjem klimnuli glavom!

Odžaci i "Cinephoto"  

Da,  Račkoga: jedino je PBZ na svojem mjestu, hvala Bogu da tu ne piše Banka Albanese ili nešto slično; na broju 8 je Komerzbank Aktiengesellschaft, a preko puta PBZ, na broju 5, tamo gdje je u ex-državi sve do ćoška bila bivša financijska policija SDK ("Služba Društvenog Knjigovodstva" se to zvalo), sada piše Hrvatska Narodna Banka.

(SDK je bio komunistički izum, surogat financijske organizacije, koji je kontrolirao cjelokupni dinarski platni promet između nekadašnjih privrednih subjekata, radnih organizacija... sve što nisu bili bankarski poslovi sa stanovništvom, tj. s privatnim osobama. 

Sve transakcije od "a" na "b" su išle preko te centralne "društvene službe" - i dok SDK nije proslijedio - ništa nije bilo prodano, avansirano ili naplaćeno. Tako je ex-država listi financijskih organizacija koje su postojale na zapadu (banke, burze, osiguranja i lutrija) dodala SDK, bez kojeg su hrvatski privredni računi bili kao nepovezani "luftbaloni" - to je bio "slučajni", sporedni efekt "društvenog knjigovodstva"!)

Na broju 3,  umjesto Šahovskog kluba "Mladost", sada je "Proning BHI"; tu je i kafić “Bistro” - pišu da je klimatiziran, ali to je bespotrebno, jer se ono ruglo od klima-kištre vidi od bazena.

U prolazu čujem: "Kada su Plehan sravnili sa zemljom, došla su šest kamiona s dinamitom i sve su digli u zrak, sedam ih je poginulo!". Pomislih:  "Makar tih sedam!”... i baš tom trenutku, na satu mi je cajger na cajgeru! To netko misli na mene - k'o Bog onaj iz Odžaka!

Desno od toga je nekad bio dućan "Cinephoto", koji je za mnoge od nas godinama bio, a za većinu i ostao, dućan s izlogom sličnom onom izlogu u koji je s toliko čežnje gledala "djevojčica s žigicama". Jer u to vrijeme, tada već kao desetogodišnjaci, od tehničke opreme niti smo imali niti je bilo ičega - izuzev fotoaparata, prijenosnog gramofona, ponekog tranzistora i "That's it!".

Glavna fora su bili oni sretnici koji su na ruci nosili pravi, pravcati sat. To obično nije bio novi sat, već "onaj didin", zaražen nakon dva tjedna nošenja u džepu od hlača jednog, od strane budućeg darodavca potpisanog jajca - i to tako da je jaje kod svake kontrole moralo biti u džepu i na kraju još ostati čitavo! Rezultat: hlače su išle u pranje!

(U to vrijeme smo išli u "Omladinski Foto-klub" u Bulićevoj, tamo smo razvijali crno-bijele filmove i slike, jer smo tamo imali sve - od tamne komore do posudica, kvačica i rezača papira. Razvijače, fiksir i foto-papir smo kupovali kod "Cinephoto" u Račkoga - i usput gledali ono bogatstvo na policama iza stakla. Snimali smo sa starim, robusnim foto-aparatima, to su bili ruski Zenit ili Kiev (jasno, ni slučajno Zorki) i slični aparati (dobre optike!) na neuništivom kožnom remenu (ja sam imao Altix IV, 1:2.8/50 Zeiss optika, koji sam "poplašio" didi) - a  u "Cinephoto" smo dolazili i gledali sve ono najmodernije... pojavila se i "reflex"-kamera!

Prodavač je godinama bio jedan niži i mršavi gosponček, sav nekako uzak u uvijek-svjetlo-sivom odijelu, s bijelom košuljom i jednobojnom tamnom, ali nikad crnom kravatom... još sada mu vidim skoro sive oči, usko i blijedo lice, te izraz lica dok nam je super-susretljivo, valjda ne samo zbog toga što nije imao puno posla, sve rado pokazivao.)

Pred "Cinephoto" smo često dolazili i gledali stvari u izlogu, buljili smo u sve to, čak smo  dolazili navečer kako bismo to još jednom vidjeli osvijetljeno u izlogu - i u snovima kupovali!

Zato nije čudo da sam s lovom od prvih gaža, iz banke otišao ravno u "Cine-photo". Ušao sam u dućan kod našeg prodavača kako bih mu s kažiprstom desne ruke, gotovo žmirečki, pokazao: "To - to - to - to - i to!", malo Pentax s tele-ovo makro-ono, pa JVC 8mm kamera i Sony projektor, pa aparat za povećavanje, pa za sušenje... - sve je to bilo dugo sanjano. Jasno, ono "Ti" sam izostavio - to je bezveze, a ionako predugo stoji na jednom od najljepših trgova u gradu

(To je bilo negdje 1961. godine, bili smo tada "Gosti" i potucali se po selima između Lipika i Babine Grede, pa onda u neki drugi kraj, s Nelom Eržišnik, Vikijem Glovackim, Višnjom Korbar, Tonijem Leskovarom, Tonijem Kljakovićem - pred publikom na drvenim dugačkim klupama, svirali smo na nekoj ceradi ili na daskama umjesto bine, po "restoranima" i vatrogasnim domovima, a u Bjelovaru čak i u kino-dvorani!).

Danas, u vrijeme interneta i kvazi-"paper-less society" (kao da papir ne trošimo više nego ikad prije - a i u Zagreb su neki uletjeli kao kad' potegneš rolu papira!). doslovce te zatrpavaju sa šarenim papirima, debelim prospektima...  previše je toga. 

Nama je taj izlog bio prozor u "foto-svijet" - i ono što nije bilo u izlogu, praktički nije postojalo.

 Tamo gdje je nekada bio "Cinephoto", sada je Boutique "VISOKO". Na vratima piše: "vrijeme od 8 do 20" - ma dobro, ali ipak se pitam: "koje - kakvo - čega vrijeme?" - iako znam da je u Visokom to odavno jasno: vrijeme je Zagreba! 

I ne znam zašto se baš sada prisjećam natpisa "Mostar - Sevdah Reunion!” koji se jučer kočio na bivšem Radničkom domu na Krešiću - dida bi rekao: "Sve ti je to isto!"

A u "Visokom", koje je eto nekako stiglo čak i do Đamke, baš svašta ima - pune tri sekunde su mi bile potrebne kako bih okrenuo leđa šrot kravati od 225.- kuna ... možda bi ta kravata, i to samo eventualno i ako sam uz to do daske naroljan ili na krilima bijelog miša što već dugo ne prakticiram, pasala uz neku ribičku feštu u Rakitju, na kojoj sam potpuno sam.

U svakom slučaju, od sada počinjem po gradu brojati "Visoko"-kravate - i usput ću se pitati brojim li time istovremeno one Eurovizijske glasove - jer teško da su ih dali ovi drugi inozemni pa sada tuzemni susjedi: "San Paolo INI - Ufficio di Rappresentenza Zagreb"!

Bravo ženska! 

Dolazim do ćoška sa Smičiklasovom, a odmah iza ćoška lomljava i tresak. Klasična situacija: čim faca u koloni pored tebe skuži malo prostora koji si neoprezno ostavio ispred sebe, odmah pod fol-gasom ubacuje auto od četiri metra u rupu od dva metra. Nakon toga će naglo zakočiti, tako da možeš provjeriti reflekse, bremze, pojaseve i ponekad čvrstoću branika, a ako si pametan, usput ćeš shvatiti da je u Zagrebu najopasnije voziti normalno i držati razmak. Na kraju će mrtav hladan dati lijevi žmigavac i probati se ugurat natrag u kolonu iz koje je došao, pa ako treba, ostati će koso i zagraditi cijelu kolonu koja ima zeleno za lijevo. Točno to se je i sada desilo: jedan Golf se u punoj brzini ubacio pred Peugeot 607 i zabremzao s punim pouzdanjem u reflekse gospođe u Peugeotu. Krivo! 

Peugeot je udario golfa, Golf je najašio na neki auto ispred i zakačio se s kilerom na kuku za prikolicu... lomljava i tresak! Daljnji razvoj situacije: faca doslovce iskače iz Golfa, nabacuje na jadnu žensku tekstove u kojima dominiraju perad i krupnije domaće životinje, a gospođa stoji na rubu trotoara, drži se s obje ruke za glavu, gleda rusvaj koji je “napravila” i ne govori ništa. Vjerojatno je razmišljala što će reći suprugu. 

Iako nema povrijeđenih, auti se ne miču na stranu i očigledno se čeka policija. Gužva u tri kolone pretvorila se u kaos. Počelo se zaobilaziti po trotoaru, dok se sve na kraju nije totalno zaštopalo. Tada su proradile trube od onih koji su zaštopali raskršće na Račkoga. Odahnuo sam barem radi gospođe iz Peugota: očigledno je smislila što će reći suprugu, pa je fino stala sa strane i zapalila cigaretu kao da ju se sve to uopće ne tiče. U sebi joj rekoh: “Bravo ženska!” i produljih dalje.

FERIMPORT u Martićevoj

Radi kutnog nosača za nekakvu stalažu u špajzi, idem u Martićevu kod Ferimporta. Gdje drugdje, oni su uvijek bili nabolje opremljeni! čujem: “Nema – odite u Dubravu!”; pitam: “Pa kud tamo, ovdje je uvijek svega bilo?!” i onda čujem ogorčenu dijagnozu frustriranog poslovođe koji je cijeli radni vijek proveo u Ferimportu i u trenutku ne zna je li još uvijek zaposlen ili nije: ”Nema više niti robe, niti Ferimporta, niti nas... zapravo, ne znamo je li još postojimo ili možda i ne postojimo, vrag ti ga zna!”. 

Malo  razgovaramo - uvod je bio samo prvi pogled na vrh sante leda u kaljuži postupka privatizacije. Šteta,  žao mi je, jer Ferimport je bio jaka i solidna firma. Čudi i ukupna dimenzija lopovluka, jer na Ferimportu bi čak i Al Capone polomio zube, ali ovi naši novi su očigledno inventivniji. Logično, čemu se truditi oko alkohola i prostitucije, kad postoji „bivša“ narodna imovina, a niti zakon niti policija te ne lupaju po dugim prstima! 

“Ma slobodno zapalite, kog to zanima!“ veli mi poslovođa neizvjesnog radnog statusa, pa pušimo uz pult i priča ide dalje.

Koliko sam shvatio, kod Ferimporta je totalni kaos u kojem se najbolje snalaze prinudni upravitelji i likvidatori. Upravitelj namjesti, likvidator uvali a netko od naglo stvorenih milijardera zgrabi objekt, robu, što hoće - i odfura kao u bejzbolu. 

Zato likvidatori igraju neku novu vrstu pingaća, pa onaj koji servira – nakon toga navodno kupi Mercedes i nestane, pa onda servira gospođa novi likvidator - i navodno kupi bendžolu i isto nestane; pa netko frkne cijeli Neboder koji je navodno na Trgaću pripadao Ferimportu, za lovu navodno manju od one za koju je netko, navodno opet ispod ruke, kupio dućan “Borova” u Ilici 10 - pa netko navodno poslije kupi dva Mercedesa i dvije bendžole; pa onda novi likvidator navodno servira Ferimportovu sramotu od poslovne “šaka-u-oko” staklene zgrade koja je zalutala na predivni trg ružnog imena s HNK-žumanjkom, i netko kupi tu staklenu dvokatnicu po cijeni njenog prizemlja - i to nota bene, skup s kavanom “Opera” i uz stimulativni dodatak u obliku ogromnog zemljišta iza zgrade prema srednjoškolskom igralištu - a iza transakcije navodno cijela ergela merdžana i bendžola. 

Mislim si: “Mili Bože, prema takvima su i piranje umilni sisavci!”, a onda se prisjetih Šalate i Ferrari-a, pa dodajem: “Mislim da sam jednog od vaših Navodnih vidio sinoć na Šalati, i da sam sve ovo znao, tipa s Ferrarijem bih upitao gdje je sada moje kutno željezo zbog kojeg me šaljete u Dubravu!”. Pozdravljam virtualnog poslovođu u virtualnoj “vidiš ju, a nije tu” prodavaonici i krećem prema izlazu. Veli: “Dođite opet ako nas bude!”.   

Velikogorički kvartovi 

Opet ja u Smičiklasovu, ovog puta prema Iblerovom. Na pločniku ispred mene parkirano nekaj čuto na četiri kotača, između žutog i zida od kuće jedva metar prostora, a kroz to prema meni juri frajer na mountinbike-u: crni overall, na leđima ruksak, gleda negdje u daljinu i fura ravno na mene. Hitro sjedam na haubu malog žutog, a kaj drugo, taj film nisam jučer pred kućom uzalud gledao, pa znam da u Zagrebu vrijedi "Tko ti je kriv ako ne paziš!"

U kafiću "More" na Iblerovom, taman naručim capuccino kad' čujem "Slobodno?" - neki simpa kit negdje oko tri banke, pa rekoh "Dapače!". Sjeda i veli: "Ovo je jako lijep kvart!". Odgovorih: "Sigurno, najljepši na svijetu! A gdje vi stanujete?" - i onda se zakompliciralo! 

Veli: "Zvonimirova.", ja " Koji broj?", veli: "Mislim na kvart!", rekoh: "I ja, zato pitam koji broj!", on: "Zvonimirova i sve okolne ulice su jedan kvart!"; ja: "Dobro, okay, ali ipak - na kojem  broju?", on: "11"; ja: "Znam zgradu, prva iza one na ćošku s Kraševom!"; on: "Kakva Kraševa, nema tu Kraševe!"; velim: "Pardon, to je sada Bauerova."; on: "Nema ni Bauerove!"; ja: "Ratne sjekire ili lula mira? Mala šetnja od tri minute i već smo pred kućom broj 11"; veli: "Kakve tri minute - tri dana jahanja!"; ja: "Ma nemojte me sada - kud' to treba jahati?"; veli: "Do Gorice", ja: "Vel'ke Gorice"; veli "Da, koje druge!?".  Mislim si: "Ovo je najbolji mogući rasplet - došlo je do nesporazuma!".

Pred oči mi dolazi ona davna slika s par stotina metara niskih kuća uz cestu, i to ne svugdje u dva reda, a onda, godinama poslije neki servis, robna kuća i novo naselje na lijevoj strani; pa iza nje Čiće gdje smo išli na ribičiju samo radi promjene, jer ništa posebno u njemu nije bilo, a tu je i slika one lude lokve kod Mićevca: onako mala i prikrivena u travi nasred livade, bila je najveći štukodrom u okolici grada! Nezaboravno - zabaciš, a štukir se baca i lovi već u zraku, kao da je jedva čekao da dođemo! Ali kvartovi - 'ko bi rek'o! 

Zato velim: "Fino, znači i Gorica ima kvartove!" - i onda slijedi mali šok: "Puno - ne znam točno, možda čak i dvadeset: Zvonimirova, Cvjetno, Kolodvor, Šenoina, Pleso, Rakarje, Kurilovec, Galženica...".

I dodaje: "Ima tu svega, ali ima i mnogo onih iz centra grada. Rođeni i odrasli u centru, onda na posao ili faks pa opet na posao - i onda u Goricu, gdje su sada "prastanovnici". I nitko nije požalio! Moji su u Goricu došli s Kvatrića prije trideset godina - stanarsko pravo, pa poslije otkup za relativno male novce, što ćete bolje! A niti grad nam više ne paše, nije to kao prije."

Rekoh: "Da, to mi zvuči nekako jako poznato... znate, sve se mijenja, ali što se više i brže mijenja, tim brže se dođe na početak, jer odnosi ostaju isti - kao remake starog filma s novim protagonistima iza kojih na kraju opet pada "samo njihova" kulisa i dolaze novi.

I ako ti novi poštuju i staru i novu scenu, sve će biti dobro i onako kako treba biti, a kada možda zavole tu scenu i ona postane dio njih -  to je prvi znak da je došlo vrijeme za odlazak u publiku. A koliko vidim, prava publika ne mora biti samo u Zagrebu!".

Veli: "Da, shvatio sam poruku:", a ja: "Može jedan amaretto - na kvartove u Gorici?"

Prvo Berlin - a tek onda Odžak!

Čudno je to kako se u jednom trenutku mogu skrižati potpuno različiti putovi! Kada sam pred kafićem “Bistro” u Račkoga čuo "Plehan su sravnili sa zemljom..." i još vidio cajger na cajgeru, odmah sam pomislio na Odžak! Istovremeno sam vidio kako se tri, vremenski udaljene, i po sceni i sadržaju potpuno različite slike, preklapaju i spajaju u jednu:

1981. Krajnje napeta situacija na sastanku u staroj zgradi NSB-a (Nacionalna i Sveučilišna biblioteka) na Mažuranićevom trgu u Zagrebu. Sastanak ima samo jednu temu, radi se o informatičkom dijelu projekta uz preseljenje u novu zgradu NSB, odnosno o uspostavljanju tehničke i informatičke osnovice u postojećoj zgradi, prije i radi preseljenja u novu zgradu. (multi-medijski centar, računski centar, uspostavljanje baze podataka, mreža... specifikacija opreme, nabavka i puštanje u pogon ... do strategije unosa i samog unosa enormnih količina podataka) To je bio kapitalni projekt od republičkog značaja,  a radi važnosti i doslovce "vrtoglavog" iznosa investicije, bile su "upletene" i politika i struka - uz dosta nervoze.

Ukratko - nakon što sam dao porazno negativnu recenziju na Idejni projekt tehničkog i informatičkog dijela, došlo je do navedenog sastanka, bolje reći "arene" u kojoj su bili projektanti i ja s druge strane. "Publika" su bili direktor NSB-a Veseljko Velčić i NSB-ekipa -  cijeli NSB je bio zainteresiran i prisutan "u tišini iščekivanja" kako će to sve završiti.

Projektanti su "pali", projekt je nakon toga povjeren drugima i stvari su poslije krenule dobrim putem... a nakon završetka "arene", upoznao sam najbliže Velčićeve suradnike, koji su mi zahvalili. Među njima je bio i jedan magistar bibliotekarskih znanosti

1991.  Predvečer u Wettingenu. Netko zvoni na vratima, otvaram i pozdravljam magistra Darka iz NSB-a. Priča mi kako radi u nekom hotelu u švicarskim brdima, u noćnim smjenama na recepciji, izvrsno govori dva jezika, pa će ići na bolje...  te da je pred crkvom u Zürichu upoznao nekog čovjeka iz Odžaka, koji ga je zamolio "neka ubaci u kompjuter" njegove bilješke o događajima u području oko Odžaka, neposredno pred kraj i par mjeseci nakon kraja II. Svjetskog rata. Sada je to donio, zamolio bi me da to ja uradim - i ja sam pristao. 

Radilo se je o stotinjak stranica rukopisa "'z brda - 'z dola", bilješke, razgovori, sjećanja... teško mi je bilo i čitati i shvatiti - a kada sam skopčao o čemu se radi, sve sam složio nekim logičnim redom, napisao u formi knjige, stavio naslov "Prvo Berlin - a tek onda Odžak!". Ispod naslova umjesto autora napisao "Prema zapisima toga-i-toga" (njegovo ime sam zaboravio), predao Darku - i zaboravio! 

Suština sadržaja je za mene bila senzacionalna, nikada to prije nisam čuo, a vjerujem da se o tome vrlo malo zna: u području od nekoliko stotina kvadratnih kilometara, u ćošku južno od Save i zapadno od Drine, borbe su trajale nekoliko mjeseci nakon službenog završetka rata, a završile su tek nakon što se (po osobnom nalogu J. Broza) uključilo i zrakoplovstvo. 

Posebno tragično je bilo saznanje o onima koji su, zbog prekida svih komunikacija nesvjesni da je rat završio, dva mjeseca nakon službenog, i u cijeloj Europi efektivnog, završetka rata, pokušavali proboj prema Zagrebu, "kako bi se priključili hrvatskim snagama"!

         

2001. Zagreb - u kvartu. Razgovaram s g. Lukom Martićem u njegovoj kancelariji, priča o politici i nekim planovima, ja zainteresirano slušam, komentiram i usput, na zidu iznad njegove glave - promatram uramljenu sliku dvorca-samostana Plehan.

Velim: "Lijep je - znam nešto o tim krajevima, svojevremeno sam za nekoga sklepao knjigu "Prvo Berlin, a tek onda Odžak!"; on: "To je bio hit u Posavini, svi su to kupovali - kopirano je u nekoliko hiljada primjeraka!"; rekoh: "Izvrsno, ali niti hvala nisam čuo od toga Odžačanina!", on: "Neka vam kao utjeha bude to, da smo od početka sumnjali da je to on napisao!".