VARJA ORLIĆ, KULTNA GRUPA KARLOWY VARY: Gdje je danas nekadašnja prva dama undergrounda?

Srpanj 1988: Kao što ni rijeka u samom početku, nije bila rijeka, nije tako nužno ni da Varija Orlić bude pjevačicom do kraja. Mnogima je, naime, ostala u sjećanju kao frontgirl nekad kultne grupe Karlowy Vary (bivši Korowa Bar).

Nakon raspada grupe nije se odviše čulo za nju, osim pokojeg nedovoljno zapaženog ostvarenja.

Potaknuti nekim informacijama, posjetili smo je u nadi da ćemo otkriti što to ona sada sprema. A što nam sprema, doima se zanimljivim.

Razdoblje rokenrola, kako to ona naziva, ostavila je iza sebe.

U prvi plan sad izlazi njena jedina, prva i prava ljubav - ples! Budući da je završila školu za ritmiku i ples (što i nije neka škola, već prostor za brijačinu), to joj područje nije strano. Pod neformalnim nazivom "Taste Department" okupila je nekolicinu talentiranih, čiju jezgru čini osmoro ljudi.

Projekt se, pak, sastoji od dvije faze: Trenutno traje faza pripreme, nešto poput psihofizičkog treninga.

- Fasciniranost idealnim ljudskim tijelom uz pokušaj da se dopre do posljednjeg zaboravljenog mišića - kaže Varija - bez veze je! 

Umjesto toga, ona istražuje kako se svjesnom kontrolom bilo kakvo tijelo može navesti na više od svojih mogućnosti.

Lako ćemo ovdje pronaći modificirane elemente yoge, borilačkih vještina (kate), vježbi disanja, pa sve do folka.

Funkcija je prvenstveno terapeutska, a najbitnije je to, prema Varijinim riječima, što su kroz taj period ljudi stekli i kako to dalje mogu primjenjivati.

Druga faza bit će faza izvedbe, "zaustavljene situacije istrgnute iz procesa". Prva predstava, kojoj se možemo nadati tokom jeseni, bit će inspirirana motivom molitve.

Mogući uzor, doznajemo također, nalazi se u ploči Swansa "Children of God", mada sama predstava ne koristi glazbu, barem ne u pravom smislu riječi, već se oslanja na zvukove tijela koji nastaju prilikom izvođenja (disanje, šljapkanje u znoju).

Paralele takvom pristupu Varija nalazi u ogoljelosti "Rdečeg pilota", na čiji će poziv svoj projekt izvesti i u Ljubljani.

Smijemo li to zvati umjetnošću?

- Da - odgovara Varija - ali nema potrebe za to. 

Napuštena je čak i relacija forma - funkcija. Gube se granice između umjetnosti i puke tehnike. Minimalistički spektakl par excellance!

Gobac je potpuno lud

Za razliku od trenda uključivanja publike u radnju, što je upravo čest slučaj u kojekakvim scenskim obradama rituala, Varija ostaje vjerna formi koju zovemo performance.

Kako sama kaže, predstava će biti za svakoga i ni za koga, zavisno od raspoloženja svakog individualca, publike kao i protagonista. Igra se, naime, na kartu bogate asocijativnosti univerzalnog prizora koji svatko može doživjeti na svoj način.

Projekt je, naravno, potpuno samostalan: scenografija, kostimografija, koreografija i ostale komponente podijeljene su između samih članova "Taste Departmenta".

U Zagrebu će projekt biti izvođen ovisno o tehničkim mogućnostima pojedinih prostora. Nadajmo se stoga najboljem.

Nije, dakle, riječ o onoj istoj Variji koju smo navikli gledati na koncertnim pozornicama u doba novovalne euforije. Za tada sedamnaestogodišnju djevojku bila su to samo početnička iskustva.

Što nije uspjela provesti kao pjevačica Korowa Bara, pruža nam sada - ali nakon višegodišnjeg studioznog rada i razmišljanja. Zanimljivo je da se Korowa Bar probijao usporedno s jednom danas nadasve popularnom grupom - Psihomodo Pop.

- Davor je OK tip - kaže Varija - Gobac je potpuno lud. 

Njoj međutim androginost danas više nije potrebna. To nije image, kaže, to je ona.

Ipak, jedna se činjenica tek sada iskristalizirala: Ako je Gobac stariji šef čiste dekadencije u Zagrebu, možemo s punim pravom Variju smatrati prvom damom undergrounda.

Ma što god da se pod undergroundom podrazumijeva.

PRVA LJUBAV, TEEN POP ATRAKCIJA IZ ZAGREBA: Dječaci ne psuju, ali su čvršći od ''Prljavaca''

1979.

Rujan 1979: Na koncert sam pošao s namjerom da intervjuiram Prvu ljubav ali je to na kraju ispao intervju sa Josipom Ivankovićem (mentorom grupe i autorom većine pjesama).

• Kako je nastala Prva ljubav?

Josip Ivanković: Pa oni su se skupili sami. Išli su u istu školu samo ne u isti razred, u istom su kvartu stanovali pa su jednog dana došli na ideju da osnuju sastav.

Na početku su se zvali Strujni krug i svirali su u jednom podrumu. 

Doznao sam da sviraju i odmah sam vidio da su talenti. Nisu imali nikakvih instrumenata - sve je bilo improvizirano, akustične gitare sa magnetima, gramofonska pojačala, jedino što su imali bubnjeve. 

Sve je kasnije bilo vrlo jednostavno. Pošto sam ja producent u Jugotonu odveo sam ih tamo, napravili smo probne snimke, sve je to zvučalo jako dobro. 

Posudili smo instrumente. Snimili smo prvi singl, ali nismo još znali da li će to ići ili ne, ali na svu sreću singl se dobro prodavao, pa smo snimili i drugi i treći singl, sada i plejka - znači tri singla i plejka u godini dana.

• Kako je došlo do imena?

Pa kada sam ih našao zvali su se "Strujni krug", onda smo tražili neko drugo ime jer ipak "Strujni krug" ne bi bio adekvatan muzici koju smo mislili svirati, i onda sam ih ja pitao jel imaju simpatije, a oni su rekli da imaju i nemaju, ali uglavnom svi imaju neke tihe patnje, pa sam onda rekao da se zovu "Prva ljubav".

• Priča se da umjesto njih sviraju Vedran Božić i Peco Petej.

S njima radi čitav jedan tim ljudi jer su oni klinci - o biznisu znaju jako malo. Svaki bend bi trebao imati neki svoj imidž pa smo smislili da su pola djeca a pola ljudi, tako da nastupaju u kratkim hlačama i sakoima i kravatama.

Razmišljali smo o tome da napravimo neku famu o njima, palo nam je na pamet da bi bilo dobro da lansiramo foru da sve drugi ljudi sviraju da bi se pričalo o njima jer je to bilo najuvjerljivije, a znali smo da ćemo zbunjivati ljude tako što će stalno svirati okolo i to nam je uspjelo - stalno pričaju da li to sviraju oni ili ne sviraju. 

Mislim da je sad došlo vrijeme da to otkrijemo jer više mislim da nije potrebno.

Prva ljubav na koncertu u Vinkovcima

• Na prvim pločama je dosta tanak rock and roll - da li će se to mijenjati.

Svakako. Nismo smjeli izići sa nečim jačim i težim jer to ne paše njima, to mora biti naivno kao što su i oni, jer da je bolje ne bi valjalo - a i da je lošije isto tako, jer ne bi bili uvjerljivi. Ne može on pjevati "Sanjao sam noćas da te nemam." O čemu on sanja - o klopi i krevetu. 

Baš su primjerne njihovoj dobi, pogođene, da nisu ne bi tako ni prošlo. Ne može publika popapati baš sve.

Svaka ploča će biti korak naprijed, zato smo počeli s jednom banalnom pjesmom kao što je "Hej mala cakana", to je najbanalnije što možeš zamisliti, kao na primjer "Pioniri maleni"...

• Na singlove je bio plaćen dodatan porez - dok taj slučaj nije sa plejkom - da li je to neki napredak?

Nije to napredak u tom smislu. Mi smo to polunamjerno napravili. Razmišljali smo ovako: ako napišemo nešto tekstualno vrijedno – to neće djeca popušiti, onda idemo napisati jednu banalnu stvar (zna se već koju) pa će to prihvatiti - kako je i bilo. 

A opet smo znali da moramo publiku odgajati, ako dođe plejka, nema smisla biti s porezom, zato smo išli na plejku da bude jača, ima tu i dosta poezije ("Ljudi od sjevera južno")...

Oni (publika), ipak, vrše znatan utjecaj na klince, pišu im, oponašaju ih, znaš već kako to ide u stilu: Vi ste moj najdraži bend zato jer ste mladi kao i ja i pokazali smo tim starcima da i mi možemo imati grupu i da nismo djeca...

• Vi ste autor skoro cjelokupnog materijala - da li će se to mijenjati?

Nemoj to isticati da sam ja autor, jer ljudi misle da oni stoje iza toga, i ja njih učim da se osamostale i da sami s vremena na vrijeme rade svoju muziku, međutim to nije lako... Nađi mi kompozitora s 14 godina, ali prva pjesma na prvoj ploči "Dosta mi je mode" je autor Mate Matošić, to se dogodilo i sad su se oni ulijenili, jer znaju da ću im ja sve stvari donesti, ali radimo na tome da oni jednog dana svoju muziku šibaju.

• Scenski nastup je dosta živ i ima dosta čvrstine u ponekim pjesmama, da li se nastup planira? Pomalo podsjećaju na punk grupe...

Ne, to je sve improvizacija, što se tiče punka tu si donekle u pravu, samo što moji ne psuju, punk u blažem obliku, ali čvrstine imaju, to moraš priznati, mislim da su čak i čvršći od "Prljavaca", slušao sam LP, ništa naročito, dosta mekano. 

"Pekinška patka" je bolja, gledao sam ih u Zagrebu prije neki dan, strašni su.

• Kako usklađuju školu i sviranje?

Škola je dobro, prolaze sa 4, nemaju nekih problema sa tim, ali imaju jako malo vremena, sve se odvija na relaciji škola - proba i tako svaki dan. Nemaju vremena ni umrijet jer svaki dan vježbaju po 4 sata, a subotom dva puta po 4 sata. Takav tempo rada nema nijedna grupa, s izuzetkom Bijelog dugmeta, Smaka i još nekoliko vodećih grupa.

Ja sam nametnuo takav tempo, u ostalim grupama svi su većinom jednake starosti i nitko neće nikoga slušati, zato je i takvo stanje u našoj muzici, što muzičari umjesto da vježbaju sjede po kafanama i žale se da im "ne daju raditi", da podmeću noge i sl.

(Prva ljubav nastala je i pod uticajem tada najpopularnijeg njemačkog pop banda The Teens, koji se 1978. pojavio sa monster hitom "Gimme Gimme Gimme Gimme Gimme Your Love"...)

Svi su ljubomorni na uspjeh drugih i samo gledaju da te sruše. Oni (Prva ljubav) poručuju ostalim grupama da rade i samo rade, jer je to jedini put do uspjeha.

Oni se znaju od rođenja, mogu preko oglasa naći bolje muzičare od njih, ali oni zajedno dišu i svi su po istoj prašini pišali i zato su dobri.

• Koji su uzori?

Beatlesi i Rolling Stonesi i ništa drugo!

• Ko su članovi grupe?

Oni su od početka isti, to su: Mario Lekić - vokal, bas gitara, Mate Matišić - solo gitara i drugi vokal, Tomislav Šojat - ritam gitara, Galib Čaušević - bubnjevi.

Prva ljubav zagrebački je pop rock sastav osnovan 1978. godine.

Prvu ljubav osnovao je 1978. godine skladatelj i producent Josip Ivanković, kao prvi teen sastav na prostoru bivše Države. Po uzoru na strane tinejdžerske projekte Prva ljubav je zamišljena kao sastav trinaestogodišnjaka koji sviraju rock and roll izvedbom prilagođen njihovim vršnjacima.

Prvim singlom "Dosta mi je mode"/"Hej mala cakana" iz 1978. godine postigli su veliku popularnost, međutim vrlo brzo se pročulo da iza studijskih snimki ustvari stoje iskusni glazbenici Vedran Božić i Peco Petej. Unatoč toj činjenici Prva ljubav je postao jedan od najpopularnijih sastava u tom razdoblju što je rezultiralo objavljivanjem još nekoliko singlova.

Prvi studijski album pod nazivom Prva ljubav objavili su 1979. godine. Autor glazbe i tekstova bio je Ivanković, a teme su se nastavile baviti tinejdžerskom problematikom i odrastanjem poput prvog poljubca, prvog plesa, prve ljubavi i slično. Iste godine nakon objavljivanja albuma uputili su se na svoju prvu turneju gdje su održali oko 40 koncerata. Ivanković je kao predizvođače izabrao svoje prijatelje, sastav Drugi način. U Beogradu na Stadionu JNA pred 100.000 posjetilaca sviraju na koncertu Bijelog dugmeta, a 1981. godine kao predizvođači na beogradskom Hipodromu nastupaju prije britanskog heavy metal sastava Iron Maiden.

Drugi album Naši vršnjaci izlazi 1980. godine i vrlo je sličan njihovom prvijencu te je popraćen s češćim uživo nastupima. Godine 1981. u sastav dolazi pjevačica Sanja Doležal, kojoj je to bilo prvo pojavljivanje u javnosti. Sa Sanjom snimaju album Privatno koji izlazi 1981. godine te Kad ostanemo sami 1982. godine. Materijalom na ova dva albuma okrenuli su se više zrelijoj pop publici, što je na kraju rezultiralo sve manjim brojem prodanih primjeraka albuma. Prije nego što su se razišli 1982. godine snimili su Dinamovu himnu.

• Josip Ivanković se nakon Prve ljubavi okrenio tamburaškoj glazbi i sastavu Zlatni dukati.

• Mate Matišić posvetio se jazz glazbi i danas je jedan od najboljih jazz-gitarista u zemlji. Također se posvetio pisanju drama i filmskih scenarija (Život sa stricem, Priča iz Hrvatske).

• Sanja Doležal prelazi na zabavnu glazbu gdje je sa sastavom Novi fosili ostvarila vrlo zavidnu karijeru.

• Tomislav Šojat radio je sa sastavima Azra i Aerodrom te postao je studijski glazbenik, dok su se 

• Mario Lekić i Galib Čaušević prestali baviti s glazbom.

ZAGREB, LJETO ZA PAMĆENJE [Srpanj - 1987.]

Srpanj, 1987.

Pamtite li ljeto u Zagrebu s toliko koncerata rock-glazbe, a o drugim atraktivnim događajima da i ne govorimo?

Naravno, teško je sjetiti se sličnog ljeta jer Zagy-town je najčešće građanima i njihovim gostima nudio poluprazne ulice za šetnju i prazne ali vruće kino-dvorane, a u njima kung fu produkcija i meki pornići.

Proteklih dana teško je bilo prepoznati Zagreb.

Sve vri od života, ljudi do jutra ostaju na ulicama i trgovima, koncerata ko' pljeve, pet minuta prije ponoći možete kupiti i kadu, gradska rasvjeta kao da je danje svjetlo, jer zgrade bliješte svježe dotjerane...

Početkom srpnja vratio sam se iz Londona i nastavio živjeti istim ritmom, a u Zagrebu je ludnica bila veća od one na festivalu u Splitu ili na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara.

Ovih se dana budim u paničnom iščekivanju hoće li opasti novonastala situacija; sve nekako predobro izgleda da bismo povjerovali da će dugo i potrajati. Da barem u najstrožem centru grada netko zaustavi vrijeme.

Ovog ljeta, baš kao i svakog drugog, Europom krstare rock-nomadi i oduševljavaju se koncertima. U Zagrebu nije zabilježeno mnogo iznozemnih gostovanja, no domaćeg rocka doista je bilo mnogo, i to kvalitetnog.

Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara

Tako se jedne večeri u Saloonu našla Josipa Lisac, u Jabuci su svirali Gile i njegovi Električni orgazam, a u Kulušiću su publiku zabavljali Đavoli.

Ne sjećam se da smo mogli birati između tri koncerta u jednoj večeri, a tzv. problem nedostatka publike pokazao se kao nepostojeći... I tako je mali Ivica shvatio da doista živi u velikom gradu.

Bilo je i tračeva, nesporazuma, sukoba, ili to možemo nazvati nekako drukčije?

Nema smisla zaobići otkazivanje koncerta Lačnog Franza i Leba i soli u Jabuci, na ljetnoj pozornici neslužbenog kluba Univerzijade.

Spomenuti su svirali pod okriljem Univerzijade, bilo službenog kluba Kulušića, bilo na svečanosti zatvaranja Igara. Ugovori su nam predočeni, koncerti u Jabuci nisu održani, a organizatori u Jabuci su ljuti.

Najgore je bilo publici koja je došla na najavljene koncerte.

No, u moru zanimljivih zbivanja, spomenuta epizoda samo je mala nesretna kap.

Sviralo se svagdje, no javnost je uglavnom bila koncentrirana na prostore ljetne pozornice Jabuka, i, već po tradiciji, na dvoranu Kulušić, dok se glavni spektakl održao na Dinamovu stadionu.

Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara, od Alpa do krajnjega juga. Pankrti i Borghesia branili su boje slovenske scene, beogradske rokere zastupali su žestoki predstavnici Električnog orgazma i Partibrejkersa, dok je opatijsko-riječku scenu nosio val teškog i promišljenog rocka grupe Let 3 iz Opatije.

Pozdrave iz Zemlje Safari donijeli su ponajbolji predstavnici (neki kažu jedini) sarajevskog rocka, naravno, Dr Nele i njegovo Zabranjeno pušenje, dok su Zagreb predstavljali mnogi.

Spomenimo samo Psihomodo pop, Zagi All Stars, Kulušić Blues Band, Zvijezde i Parni valjak.

Nikad još trava Dinamova stadiona nije bila izgažena u naletu poklonika rock glazbe, no sad će se valjda i tamo održavati zabave pod vedrim nebom, jer jedini bi izgovor mogao biti da se na taj način ometa san stanovnika Zoološkog vrta (s obzirom da su zvučnici tamo usmjereni). 

Tribine se nisu srušile, trava nije počupana, a nogometašima valjda ne bi smetalo povremeno iskazivanje oduševljenja rabotom drugih estradnih djelatnika.

Na koncertu poslije zatvaranja Igara dogodilo se nekoliko pomalo nevjerojatnih i istodobno fantastičnih situacija.

Kad političari najavljuju rockere

Najbolji od svih bili su novopečeni (šalim se, vjerujte) disk-džokeji Josip Vrhovec i Mirko Novosel.

Nakon svih službenih obraćanja masama, prije nastupa Bore Đorđevića i Riblje čorbe, neposredno su se zahvalili Zagrepčanima i njihovim gostima na svemu što je pridonijelo da Univerzijada bude kakva je bila.

To je prvi primjer da istaknuti društveno-politički radnik stoji na rock-bini, i, naravno reakcija je bila uobičajeno rockerska - vrišteća!

Za razliku od neposrednog i smirenog druga Vrhovca, Mirko Novosel pretočio je svoj trenerski temperament u nekoliko salvi probranih rečenica, na način koji su nekad koristili džokeji stanica poput Radio-Luxembourga.

Treba li reći da je poziv na zabavu do zore naišao na puno razumijevanje pedeset i više tisuća okupljenih na maksimirskom stadionu?

Parni valjak izveo je svoju standardnu predstavu u živo, što ih i svrstava u red jedne od najvećih domaćih koncertnih atrakcija, a zasvirali su i pjesme s albuma koji će se pojaviti u jesen.

Leb i sol izveli su za ovu priliku, uz nove pjesme i nekoliko folklorom protkanih starih hitova.

Naša (hvala, Majo) američka prijateljica jako ih je nahvalila, a tako je vjerojatno mislila i većina od pedesetak tisuća prisutnih na stadionu.

Posebna je priča Đorđe Balašević, koji je, u trenucima dok ovo pišem, već održao i drugi koncert, na Šalati, što znači još tisuće i tisuće skupljenih obožavatelja, gladnih njegovih pjesama.

"Pričali smo dugo, o Šajberu, što bi drugo", pjevao je, kao i obično, Balašević pjesme koje uvijek imaju aktualne dodatke. 

On i pijanist Aleksandar Dujin zaslužni su za dobru zabavu na Dinamovom stadionu.

Nalazio sam se iznad počasnih loža, tako da nisam vidio lica visokih gostiju, ne sumnjam da su se odvažili iskazati oduševljenje poput ostalih gledalaca, jer zapažen je Vican Vicanović s velikim objektivom namontiranim na foto-aparat.

Tek što je zasvirala Riblja čorba, naravno uz pozdravne komentare Bore Đorđevića, svi su se uznemirili očekujući dolazak posljednje maratonke, koja je, unatoč velikom zakašnjenju, trijumfalno dočekana. 

Njeno kašnjenje nije mi se učinilo tragičnim, jer, za trajanja maratonske utrke, pri svakoj i pomisli na trčanje naručio sam novi sladoled Zagi (s lješnjacima).

Spomenuti Zagi bio je laserski projeciran na velikom balonu iznad stadiona.

Kao što reče naša američka prijateljica: zar je ovo Zagreb koji poznajem otprije? 

Dim, laseri i rock na kraju Univerzijade?

Dobro, vrlo dobro i preporučljivo za ubuduće...