Queen su svojim koncertom u Zagrebu pokazali da nije slučajno što su i pored serije prosječnih ploča još uvijek u uskom krugu najvećih svjetskih atrakcija.
Moram priznati da se Queen nisu nikada nalazili među mojim najomiljenijim rockerima. Njihove ploče, osim početnog utiska grandioznosti, nisu nudile dovoljno razloga za dugotrajnije uživanje. Posebno je to bio slučaj sa izdanjima koja su uslijedila posle »A Night At The Opera« kada je stvorena provjerena formula raskošnog i prenatrpanog »queenovskog« zvuka. Međutim, kako su ploče odmicale sve je manje bilo izgleda da će kretanje utabanim stazama zamijeniti nekakav stvaralački rizik. Najbolja potvrda za to je i njihov posljednji album, nedavno objavljen i kod nas, »Jazz«.
Zbog ovih okolnosti Queen danas ne zauzimaju mjesto koje su najavljivali ogromnim tiražom albuma »A Night At The Opera«. Ipak, njihovi albumi ostavljaju značajnog traga na top listama sa obje strane Atlantika, Europi i Japanu. Vidjevši nastup grupe Queen u Zagrebu, postalo mi je jasno da oni svoj trenutni status ne duguju toliko pločama koje publika po inerciji kupuje, već prije svega scenskim nastupima. Zbog toga Queen najviše vremena i pažnje posvećuje turnejama kojim špartaju dobrim dijelom globusa.
U utorak 6. veljače '79 taj dio globusa bio je u Zagrebu. Ogromna gužva pred Domom Sportova potvrđivala je vijesti da je koncert rasprodan. To što se i ovaj put Jugoslovenska turneja stranih grupa završava u Zagrebu nije smetalo mnogima da potegnu do glavnog grada Hrvatske zbog dva sata zabave na rock koncertu. Među naglascima iz raznih krajeva Jugoslavije dominirao je dalmatinski, a da to nije samo zbog dalmatinske invazije na Zagreb, potvrdio mi je prijatelj iz tih krajeva koji je u gomili prepoznao mnoga lica iz svog grada.
Šest ogromnih kamiona sa opremom parkiranih pored dvorane pokazivalo je da su Queen i ovog puta bili spremni da ostanu na nivou scenskih ekstravagancija poznatih iz izvještaja svjetske rock štampe.
Po dobrom, starom običaju nisam se pojavio u dvorani u vremenu koje je na kartama bilo označeno za početak. Gotovo da rock svirka i nije prava ako ne počne sa zakašnjenjem. Međutim, kod Queen nije bilo šale. Tako sam se uključio u zabavu tek krajem druge kompozicije.
Pozornica je izgledala stvarno grandiozno. Po mom slobodnom proračunu bilo je oko četiri stotine reflektora. Čitavu površinu pozornice prekrivalo je ni manje ni više nego 320 reflektora. U tu brojku nisu uključeni mnogobrojni »topovi« i tridesetak reflektora na samoj bini.
Scenom je, prema očekivanju, dominirao Freddie Mercury, lomatajući se okolo i animirajući publiku u provjerenoj tradiciji rock zabavljača. Ovaj put je ostavio po strani svoje čuvene baletske trikoe i šorceve i bio je obučen u crnu kožnu jaknu, hlače iste boje čiji je sjaj nagovještavao polivinil i oficirsku kapu neodređenog porijekla. Nema sumnje da je on glavna figura u grupi za vreme koncerata i pažnju publike u izvjesnim trenucima dijelio je samo sa gitaristom Brianom Mayom, čije se scensko ponašanje uklapalo u klasičnu predstavu o gitarskom heroju. Ostala dvojica su gotovo sve vrijeme u sjenci što se naročito odnosi na basistu Deacona.
U utorak 6. veljače '79 taj dio globusa bio je u Zagrebu. Ogromna gužva pred Domom Sportova potvrđivala je vijesti da je koncert rasprodan. To što se i ovaj put Jugoslovenska turneja stranih grupa završava u Zagrebu nije smetalo mnogima da potegnu do glavnog grada Hrvatske zbog dva sata zabave na rock koncertu. Među naglascima iz raznih krajeva Jugoslavije dominirao je dalmatinski, a da to nije samo zbog dalmatinske invazije na Zagreb, potvrdio mi je prijatelj iz tih krajeva koji je u gomili prepoznao mnoga lica iz svog grada.
Šest ogromnih kamiona sa opremom parkiranih pored dvorane pokazivalo je da su Queen i ovog puta bili spremni da ostanu na nivou scenskih ekstravagancija poznatih iz izvještaja svjetske rock štampe.
Po dobrom, starom običaju nisam se pojavio u dvorani u vremenu koje je na kartama bilo označeno za početak. Gotovo da rock svirka i nije prava ako ne počne sa zakašnjenjem. Međutim, kod Queen nije bilo šale. Tako sam se uključio u zabavu tek krajem druge kompozicije.
Pozornica je izgledala stvarno grandiozno. Po mom slobodnom proračunu bilo je oko četiri stotine reflektora. Čitavu površinu pozornice prekrivalo je ni manje ni više nego 320 reflektora. U tu brojku nisu uključeni mnogobrojni »topovi« i tridesetak reflektora na samoj bini.
Scenom je, prema očekivanju, dominirao Freddie Mercury, lomatajući se okolo i animirajući publiku u provjerenoj tradiciji rock zabavljača. Ovaj put je ostavio po strani svoje čuvene baletske trikoe i šorceve i bio je obučen u crnu kožnu jaknu, hlače iste boje čiji je sjaj nagovještavao polivinil i oficirsku kapu neodređenog porijekla. Nema sumnje da je on glavna figura u grupi za vreme koncerata i pažnju publike u izvjesnim trenucima dijelio je samo sa gitaristom Brianom Mayom, čije se scensko ponašanje uklapalo u klasičnu predstavu o gitarskom heroju. Ostala dvojica su gotovo sve vrijeme u sjenci što se naročito odnosi na basistu Deacona.
Dramaturgija koncerta je besprijekorna i proračunata je do najsitnijih detalja. Pjesme se rafalno smjenjuju a publika ne propušta nijedan Freddijev poziv na zabavu.
Program je sastavljen po poznatom receptu. Izvedene pjesme su svojevrsna kolekcija »najvećih hitova« uz materijale sa posljednjeg albuma. Razglas radi savršeno i to je navelo neke da tvrde da su u pojedinim trenucima korištene trake sa studijski pripremljenim snimcima. To baš ne bih mogao potvrditi, tim prije što je raditi na taj način vrlo teško kada je u pitanju usklađivanje. Najviše dilema je bilo kada je za vrijeme ''Bohemian Rapsody'' iz zvučnika grmnuo moćan zbor. Trake ili uređaji zvani harmonizeri koji pjevaču omogućavaju da zvuči poput zbora. U svakom slučaju bitna je dominacija tehnologije. Uostalom, iluzija je neodvojivi dio svake predstave.
Govoreći o tehnologiji, jasno je da bi bez nje Queen bili grupa podrezanih krila bilo na koncertu bilo na ploči. Simboličan trenutak je bio, kada je u jednom trenutku pozornicom carevala kakofonija elektronskih zvukova, reflektori su kao pomahnitali lutali salom, a na bini nije bilo muzičara. Ova robotska predstava nije smetala publici da uživa. Primjer tehnologije dovoljne samoj sebi.
Pjesme su bez kićene studijske produkcije zvučale čvršće i življe. Svučene do samih osnova, otkrivale su specifičnu mješavinu pompoznosti, makartnijevskih melodija i tipičnog »heavy« zvuka.
Očigledno je da je sviranje na bis bilo proračunato kao i sve ostalo. Posle kraće pauze program je nastavljen kao da nije ni prekidan, a završen je pjesmom »We Are The Champions« u maniru himni nogometnih navijača.
Kada je sve završeno bilo je jasno da nije bilo nikakvih iznenađenja Queen su se predstavili kao superiorni rock zabavljači koji u svakom trenutku znaju šta hoće i to bez mnogo muke postižu. Onima koji ne vole njihovu muziku nastup u Zagrebu ne bi pomogao da promjene mišljenje, ali malo je vjerojatno da bi i oni mogli naći neku zamjerku predstavi koju su Queen ponudili u Zagrebu.
Program je sastavljen po poznatom receptu. Izvedene pjesme su svojevrsna kolekcija »najvećih hitova« uz materijale sa posljednjeg albuma. Razglas radi savršeno i to je navelo neke da tvrde da su u pojedinim trenucima korištene trake sa studijski pripremljenim snimcima. To baš ne bih mogao potvrditi, tim prije što je raditi na taj način vrlo teško kada je u pitanju usklađivanje. Najviše dilema je bilo kada je za vrijeme ''Bohemian Rapsody'' iz zvučnika grmnuo moćan zbor. Trake ili uređaji zvani harmonizeri koji pjevaču omogućavaju da zvuči poput zbora. U svakom slučaju bitna je dominacija tehnologije. Uostalom, iluzija je neodvojivi dio svake predstave.
Govoreći o tehnologiji, jasno je da bi bez nje Queen bili grupa podrezanih krila bilo na koncertu bilo na ploči. Simboličan trenutak je bio, kada je u jednom trenutku pozornicom carevala kakofonija elektronskih zvukova, reflektori su kao pomahnitali lutali salom, a na bini nije bilo muzičara. Ova robotska predstava nije smetala publici da uživa. Primjer tehnologije dovoljne samoj sebi.
Pjesme su bez kićene studijske produkcije zvučale čvršće i življe. Svučene do samih osnova, otkrivale su specifičnu mješavinu pompoznosti, makartnijevskih melodija i tipičnog »heavy« zvuka.
Očigledno je da je sviranje na bis bilo proračunato kao i sve ostalo. Posle kraće pauze program je nastavljen kao da nije ni prekidan, a završen je pjesmom »We Are The Champions« u maniru himni nogometnih navijača.
Kada je sve završeno bilo je jasno da nije bilo nikakvih iznenađenja Queen su se predstavili kao superiorni rock zabavljači koji u svakom trenutku znaju šta hoće i to bez mnogo muke postižu. Onima koji ne vole njihovu muziku nastup u Zagrebu ne bi pomogao da promjene mišljenje, ali malo je vjerojatno da bi i oni mogli naći neku zamjerku predstavi koju su Queen ponudili u Zagrebu.
Popis Pjesama
1. We Will Rock You (Fast version)
2. Let Me Entertain You
3. Somebody to Love
4. Death on Two Legs (Dedicated to...)
5. Killer Queen
6. Bicycle Race
7. I'm in Love With My Car
8. Get Down, Make Love
9. You're My Best Friend
10. Now I'm Here
11. Don't Stop Me Now
12. Spread Your Wings
Akustična izvedba
13. Dreamer's Ball
14. Love of My Life
15. '39
16. It's Late
17. Brighton Rock
18. Fat Bottomed Girls
19. Keep Yourself Alive
20. Fun It (Freddie Mercury zafrkancija)
21. Bohemian Rhapsody
22. Tie Your Mother Down
Bis
23. Sheer Heart Attack
24. We Will Rock You
25. We Are the Champions
26. God Save the Queen (tradicionalna za završetak)
Nema komentara:
Objavi komentar