Listam “Jutarnji List” i čekam Habija. “Jutarnji” mi se dole na kiosku učinio kao najmanje loš pokušaj u situaciji gdje rješenja zapravo i nema, ako se za „Vjesnik“ nema vremena.
Jer, za razliku od drugih dnevnih listova, „Vjesnik“ prilikom čitanja zahtjeva korištenje onog u glavi, sve su to ozbiljni članci i ako ne zapne već na politici, to će se desiti najkasnije kod privrede i onda pola sata fijuuu – pa se do sporta, koji je ipak najvažniji, niti ne stiže.
Inače, “Vjesnik” je uvijek bio dobar za čitanje, ali tko uopće kupuje dnevni list radi čitanja - penzići valjda ionako sve pročitaju besplatno negdje uz kavu.
A ja večeras nemam vremena - želim što više bombastičnih naslova iz kojih se odmah vidi kakav je šrot u članku, i puno šarenih slika, kako bih znao kako izgledaju oni koji nas varaju i kradu. I zato je baš dobro da postoji „Jutarnji“, ne znam koje bih novine inače kupio, pogotovo jer sam već odavno odlučio da za „Večernji“ više neću dati niti lipe.
U pogledu tjednika isto - dugogodišnja nepodmirena tražnja, ne sjećam se posljednjeg puta kad sam kupio nešto od raspoloživog šrota, pa sam zato i danas tu investiciju preskočio.
Uz “Jutarnji“ o tisku
“Večernjak” mi je uvijek bio bez veze, jer izuzev izvještaja s tržnice, sportskih rezultata i posmrtnih parti, čak i ono “tko je koga ubio” nije bez pranja mozga. Sve je to izgledalo nekako normalno za vrijeme onih prije, ali zašto poslije? Komu je bio potreban konkretni primjer kako se urednička i novinarska razina jednog lista može spustiti na razinu na kojoj se dio profesionalaca, vjerujem čak ne i vlastitom slobodnom voljom, pretvara u novinarsku služinčad, koja onda godinama kompromitira vlastiti list, u funkciji „zna –se“-koga.
Uvjeren sam da novinari to sve znaju neizmjerno bolje od mene, i da predobro poznaju svoje „crne ovce“ - ali bojim se, da su one istinski „bijele ovce“ u sličnoj situaciji kao i moj šaran-ljuskaš među babuškama. U svakom slučaju, nadam se da ću jednoga dana, ipak, sa zadovoljstvom kupiti još uvijek naš „Večernjak“ - makar i bez Ice Voljevice i njegovog Grge, koji je tek kod ovih naših, pod stare dane nekako čudno nestao, skup s onim svojim vel'kim, znatiželjno-oštrim nosom!
Riječki “Novi List”, uvijek okay, bi bio dobar izbor kada ne bi bio regionalni list koji nisam čitao niti kad sam u regiji bio na godišnjem - i zato pomislih pred kioskom: „Pa neću ga valjda sada čitati samo zbog Jelene Lovrić, koja tu, hvala ne-znam-komu još uvijek smije pisati“
„Slobodna Dalmacija“, koja je danas možda opet dobar list, za mene je totalno transparentna („tu je - a ne vidiš ju“ - ignoriraj!), jer sam jednom rekao „šlus – gotovo!“ i zato danas ionako nije dolazila u obzir. Jer “Slobodna” je prestala biti slobodna jednog vikenda prije desetak godina, kada su nas Jovićevi aktivisti prepadnim preuzimanjem redakcije, oslobodili od tada još jedinog nezavisnog lista! I kako su tu samo dobro izveli: kupiš u ponedjeljak ujutro list na CH-kiosku, prolistaš, počneš čitati i odmah ti je nešto čudno, pa pogledaš impresum i tek onda shvatiš. Onda se vratiš do kioska, kupiš sve što ima, napišeš “Nije više za čitanje!” i pošalješ Joviću. A onu zadnju, pravu, s crnim slovima “Slobodna Dalmacija”, daš prijateljima i veliš: “Ovo je bila zadnja Slobodna!“.
Sa zadovoljstvom bih kupio Danas, politički tjednik za one koji su željeli dobiti objektivni big picture o onom što se u zemlji zbiva, detaljne analize probranih tema, i jasno, kritike rada, postupaka i uzurpacije onih „nedodirljivih“na vlasti. Pravi mali CNN na papiru!
To su izvrsno radili desetak godina u onoj ex-državi, čak i u vrijeme kada su im instalirali Šuvarove trabante, danas vlasnike poznatih tjednika - te, iako su sve predvidjeli unaprijed, rušili dogme, te točno i bez straha rekli tko je tko i kuda što spada, oni prije ih nisu razjurili!
To se zbilo tek u našoj, slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj, po komandi onog koji je za svoje neistomišljenike javno tvrdio „kako su stoka sitnog zuba“. Pa je novinarsku perjanicu tih „sitnih stočnih zubića“ morao poslati na vađenje „zubića“, iako su bili stočno-društveno zdravi - ali su opet, tako jako „nezdravo“ predviđali, rušili dogme, te rekli tko je tko i kuda što spada!
Razjurio nam je ekipu Danasa, tim vrhunskih profića koji su staloženo i argumentirano analizirali i pisali istinu! I kao pravi novinari, „previše“ su toga saznali, analizirali, zaključili i objavili - što se nijednoj vlasti ne dopada. Zato takve tu i tamo napadaju, ali ih rijetko koja vlast smije rastjerati. A da oni ne „čeprkaju“ i „isčeprkaju“, mi skoro ništa ne bismo znali!
I kao za peh ili uz truc onima na vlasti, Danas je bio čitan, narod je kupovao i pod onima prije i kod naših poslije, naklada je odavno prešla, za jedan tjednik famoznih 100'000 što je otprilike odgovaralo ukupnoj tiraži zagrebačkih dnevnih listova, i približila se broju od 150'000, opasnom ne-demokratima i autokratima koji su nad državom, društvom i javnim mjenjem uspostavili kontrolu sličnu onima prije. I zato su naredili Basta Danas!
Basta vrhunskom novinarskom profesionalizmu - a bar danas svi, čak i oni namjerno „gluhi i slijepi“, da konvertite koji opet plivaju kraul ne spominjem, znaju, da je Danas bio u pravu!
To je bila naša najveća pušiona u modernoj novinskoj nakladi, a nitko zbog toga nije izašao na cestu, i nitko nije digao glas i rekao hrvatskim političarima na vrhu: dajte nam i u politici sličnu ekipu, kako bi Hrvatska bila primjerna država! Pa sada nemamo niti jedno niti drugo!
Danas je tada baš počeo izlaziti na finom papiru i to još u boji - kako bismo dobro vidjeli slike onih o kojima piše taj, po svjetskim mjerilima vrhunski politički tjednik! Nezaboravni Tito Bilopavlović koji je tako divno pisao, pametni Tomislav Butorac koji je sve znao unaprijed, pametno-zločesta Jelena Lovrić koja je, na ljutnju mnogih, znala pogledati i unatrag, Joža Vlahović koji piše snažno i uspješno uređuje, komentatori Marinko Čulić, Marinković, Kocijan, netko je pisao i izvrstan “dnevnik”... tko bi ih sve nabrojao!
U Danasu je i meni uvijek veliki, Ivan Zvonimir - Čičak dobio jednostranični prostor, pa su tako svi konačno mogli pročitati što on to toliko pošteno i pametno o svemu misli, a u realizaciji čega ga uvijek nekaj zezne - najčešće on sam sebe. Da bi ga oni manje pametni ili oni „na pravoj strani“, zbog onog što cijeli život zastupa, gotovo zamrzili i već na početku stavili na križ. Kamo i spada! I gdje su ga razapinjali - vrlo često uz njegovu vlastitu pomoć!
Sjećam ga se onako kako sam ga upoznao - kao dečka u sandalicama i smeđoj halji s bijelom špagom oko pasa koji prati fratra; sjećam ga se iz 1971.g. kada na čelu mase studenata nije mogao ući u ETF, jer su „čuvari“-aktivisti zaključali vrata, a da bih ja iznutra, čuvarima pred nosom otključao - radi Zvonimira, a ne radi 1971., i tako dao moj jedini „doprinos“ '71.; sjećam ga se do njegovih dolazaka u Švicarsku i kako sam jurio tamo gdje mi je rekao da priča... i na kraju, zbog njega i danas šutim o onom Sanaderu, jer je slanjem državnog aviona koji je Ivana Zvonimira iz egzotičnog dijela Balkana prebacio u bolnicu, spasio život čovjeku koji je uvijek govorio Istinu i nikad nikome nije učinio ništa loše!
I danas žalim Danas - nikada nismo imali bolju ekipu, niti ćemo više imati tako dobar politički tjednik! Povijest se ponavlja, ali vrijeme, situacije i novinarske ekipe su neponovljivi - popušili smo zauvijek! Kao pouka ostaje staro naravoučenije: svaka vlast koja protiv slobodnog novinarstva i tiska djeluje kao da joj je to trn u oku - je vlast u krivim rukama!
Feral Tribune sigurno ne kanim izostaviti: optuživan, razapinjan i gotovo mržen od svih onih koji su marljivo „pasli“ sve ono što je tisak-pokorni pisao o Feralu, a da vjerojatno sami nisu niti pročitali što to kolumnisti Ferala pišu, pošteno je obavio svoj posao i kao zvijezda repatica koja se naglo pojavi, bljesne i nestane, osigurao svoje mjesto u povijesti hrvatskog novinarstva. Čitao sam svaki broj, svaku rubriku, svaki novinarski prilog do zadnjeg slova i zato si mogu zamisliti koliko su autori bili razočarani i vjerojatno ogorčeni, kada su po njima, pored drvlja i kamenja, počele padati i pljuvotine. Nezasluženo!
Tjednik hrvatskih anarhista, protestanata i heretika
U Feralu se znalo naći onoga što diže adrenalin, ali, to je situacija istovjetna onoj kada „dobro raspoloženi“ lovci pobiju nedužne životinje, a krivicu prebacuju na fotografa i list koji je svinjariju javno evidentirao.
Ponekad je bilo tekstova i foto-montaža koje nisu bile na mjestu, ali ukupno gledano, barem po mojem mišljenju, sve je trebalo gledati kroz prizmu paradigme izrazito oštrog, hrabrog, beskompromisnog i provokativnog nastupa tjednika, koji je u svojoj ukupnosti imao pozitivnu društvenu ulogu - sviđalo se to nekom ili ne!
Po Feralu je pucano iz svih oružja, financijska situacija je otežavana „igrama“ oko poreza na promet na cijenu u prodaji, a međunarodne nagrade su ignorirane, uostalom kao i negativne kritike režimski-orijentiranog tiska. Umjesto pohvala za osvojene nagrade, a jedna je bila za najbolji političko-satirički list na svijetu za 1998.g., dodijeljena na Međunarodnom festivalu političke satire u Forte dei Marm - nagrade se obezvrjeđuju optužbama kako iza Ferala stoje milijarder Soroš i slični. Pa da je i tako bilo, što onda - da takvi stanu iza „Večernjaka“ ili Dinama, problema ne bi bilo, dapače!
No, i to je bila neistina. U vrijeme kada su novinarima na raspolaganju gotovo neograničene tehničke mogućnosti, mala ekipa Ferala je radila u gotovo nemogućim uvjetima, i opravdala u cijelosti motto u zaglavlju lista: „FERAL TRIBUNE je vlasništvo onih koji ga pišu i čitaju“!.
(Usput: u kontekstu one „niti kiša ne pada slučajno“, danas se pitam jesam li ja, na neki način koji spada u područje parapsiholoških fenomena, tj. iracionalne psi-energije, pridonio kraju rada sva tri meni draga lista. Naime: „Danas“ je objavio nekoliko mojih čitateljskih komentara s naslovima bajki braće Grimm, na primjer „Trnoružica“, koji su bili kritika državnog vrha. I taman kada sam poslao komentar pod naslovom „Snjeguljica i sedam patuljaka“ - Danas je prestao izlaziti;
„Slobodna Dalmacija“ je doživjela isto: objavljuje na cijeloj stranici prilog „Formula razdora!“, (koji u veljači 1993.g. zaključujem s „Kako će se stvari dalje razvijati? Sve će doći na svoje. Ili vremenom ili „demokratskom 1573.“! Hrvatska kakva mora biti i kakvu smo sanjali, naći će svoju identifikaciju u poštenju i moralu, a potvrdu u znanosti, kulturi, umjetnosti i sportu...
A danas, kada svestrano kompromitirani glumac u kratkom roku obara 20 godina stvaran Šuvar-rekord javne omraženosti kao kvalifikacijski ispit za ministarsko mjesto, kako bi se pridružio još nekompetentnijima na još ključnijim mjestima, i to u vrijeme kada vladajućoj garnituri ide sve bolje, a narodu s gorega na gore (kako se zovu ti sistemi, bez obzira na to kako si tepali?); u vrijeme koje slobodno možemo nazvati „vremenom velikih lopova“, u vrijeme kada će oni koji prvi rat nisu predvidjeli, možda zadnji primijetiti da su u još jedan s krivom kartom uletjeli... bar nekima je jasno da ta Vlastarbajterska ekipa ne može na doličan način povesti niti u bolje sutra, a kamoli u sljedeće stoljeće!“) - i cijela ekipa je na cesti;
Uz “Jutarnji“ o kinima
Gledam što igra po kinima - izvrsno, premijerni filmovi ne kasne ni pola dana za onima vani. Nekad je to bilo drugačije: kupili su onoliko koliko su mogli kupiti, i to nešto kasnije, kad je jeftinije. U Hrvatskoj je uvoznik i distributer bio “Croatia Film” iz Zagreba, kojem je po ključu „pripao“ manji dio uvoza, u pravilu francuski filmovi.
Prvo kino u koje smo kao klinci sami odlazili je bilo u kvartu - mala kino dvorana u podrumu Račkoga 7. U tu malu dvoranu s besplatnim ulazom i desetak redova, svakog ponedjeljka u pola sedam ukrcao bi se cijeli kvart - kako drugog izbora nije bilo, mi smo ponedjeljkom marljivo dolazili i uvijek napunili dvoranu. Dolazili smo hrpimice i po pola sata ranije, kako bi se izbjeglo sjedenje u prvom redu gdje je platno visoko iznad glave.
Dvorana je bila od gradskog zdravstvenog centra, koji je tu puštao kratkometražne filmove, a bilo je i super crtića u kojima naši bijeli brane tijelo od onih crnih koji žele da nas nekaj zaboli. Najbolji su bili oni gdje su se nekakvi streptokoki borili protiv onih drugih - i onda na kraju dođe “Redovito perite zube!” - na što smo jako pljeskali.
Dešavalo se i to, da filmovi nisu prikazani u komadu, jer je odzada na projektoru s rolom nešto zapelo. Mi smo se tada veselili i galamili kao ludi, a ako se još upalilo svjetlo, onda su proradile špriherice s papirićima, cjevčice... svako je imao nešto za gađanje.
U tim crtićima smo uživali isto tako kao poslije u Tommy & Jerry-u, ili još poslije u filmovima s kaubojima, indijancima, vikinzima, vitezovima, gusarima... i s Brigitte Bardot.
U svakom slučaju, tada nam je mala dvorana u Račkoga 7 već odavno bila neinteresantna.
“Croatia Film” nam je svaki put nakon širenja zastora zavrtio po cijelom ekranu svoj znak, kip ženske na konju i s mačem u ruci. Konjanik, za kojeg smo mislili da je to zapraf kralj Tomislav, nam se tako jako sviđao, da smo mu uvijek pljeskali, a šutili smo kao zaliveni na ono “Zvezda”, pa neki grb, pa plamen i neka ratnička muzika, pa onda „Vesti“ - kao preteča TV-dnevnika, i onda jasno “Tito ovdje”, “Tito ondje”, “Tito primio”, a na kraju ono tako važno da si grizeš nokte umjesto Bobi-štapića: “Tito je posjetio i tom prilikom rekao”. Prognoze vremena nije bilo.
Ponovno smo pljeskali tek kada smo smazalil Kiki-Riki i Yugo-Coctu, i kad se na kraju masaže ipak pojavilo ono zbog čega smo došli - “Paramount” ili “Columbia” pikčers u boji.
Što se tiče konjanika, Zane je jednom rekao da konjaniku ne smijemo jako pljeskati “jerbo Oni bu ga maknuli i onda bu konjanik nestal' k'o da je u zemlju propal!”. To se zbiljam i desilo, “Croatia Film” je postal „Sava“, filmovi su počeli dolazili uglavnom iz Beograda, pa je umjesto konjanika i “Croatia Film” pisalo,“Mopaba“ i još nešto kao „film” na kineskom, a što čak ni Mesko nije znao pročitati.
Kroz te filmove smo trebali naučiti da je gusar zapravo “pirat” i tako tim redom, ali mi se nismo dali! Pa nismo mi vesla sisali - mi nismo pokleknuli čak niti u rajonskoj knjižnici “Medveščak” (knjižnica je još uvijek na istom mjestu na ćošku Đamke i Zvonimirove), gdje je sve ono što nas je najviše interesiralo - od Walter Scotta, Zane Graya, Alexandera Dumasa, Karl Maya i drugih - polako i kao slučajno, bilo na pismu od tamo gdje se gusari zovi “pirati”.
Vidim da ima i novih kino-dvorana iliti kinematografa, a Branimirova i Nova Ves imaju i kino-centre! “Cine Star” i “Broadway” - kako to samo gordo zvuči! Kakav Branimir (kak' bi trebalo biti!) – fino steraš Josipa Kraša (koji je tu prije bio!), pa s “Cine Star” ravno u Holywood; kakav Kaptol ili Nova Ves - kad preko Dolca možeš ravno na Broadway, a to je baš ono pravo za strance koji nisu bili na Broadwayu, a pritom, na Dolcu se čak nemreju ni poskliznuti - sve dok naši penzići nedaleko od Broadwaya marljivo kupe salatu.
Nekad su kina bila lijepa ali predratna, pa su im Oni prije dali nova ratna imena. Kakav “Grič” ili ne dao Bog “Europa”, kad ni pred kinom ne smiješ zaboraviti njihovu svjetlu prošlost i našu još svjetliju budućnost. Pitaš “karta više”-švercera: “Imaš koju?”, jer baš danas moraš gledati “Veliku zemlju” s Charlton Hestonom, a iznad glave ti piše “Balkan” ili “Kozara”, “Romanija”, “Mosor”, “Kosmaj” - kakav truli zapad, sve ono dobro je na istoku.
S time nas baš nisu usrećili, valjda su mislili da ćemo i mi s Đamke ponavljali njihovu priču, pa otići u kino “Partizan”, a onda, preko svih brega na kojima nemamo kaj tražiti, u kino “Sloboda” i na kraju u njima, a ne nama, puno bolju “Budućnost”. Mi smo zato lijepo išli u kino “Zagreb” na Cvjetnom placu, u “Opatiju”, “Jadran” ili “Liku”.
Jedino su Zane i Zrno furt nekaj kenjali: Zane je išel u kino “Slobodu”, jer veli: “i nas treba osloboditi, tak' bi htel da to bude neki vel'ki gusar, a ne “tara-ta-ta, tara-ta-ta” Ameri”, dok je Zrno pričal' kak' se jedino u “Budućnosti” mogu videti povijesno najveći kriminalni filmovi - i to domaći, oni crno-bijeli, bez kolora i jako tamni u svemu. I veli da tu sve fino razmeš i ne moraš čitati ispod slike, jerbo ti sav kriminal izvan kina pred samim nosom odšpilaju!
Tako smo se mi s Đamke polako rastepli po zagrebačkim kinima, netko je išao s dečkima iz škole, netko s curicom, kako tko - ali u kino nismo više išli zajedno.
Poslije smo još jedino sa školom tako hrpimice išli prema kinu do kojeg nismo došli, i to onda kada se je besplatno išlo na domaće revolucionarne filmove. “Sutjeska” i “Neretva” su bili temelji opće kulture i izobrazbe, tako da smo morali dobro zapamtiti gdje su se to sve partizani borili protiv okupatora da bi u zemlji preuzeli vlast - umjesto da su nam jednostavno rekli gde je ta voda i na kaj tam' riba grize! U kino ipak nismo ušli hrpimice, jer baš to je bio slučaj kad se hrpimice samo markalo - ipak ti je bolje platit' upad za neko sranje u kojem ćeš isto tako već nakon tri minute znati tko je šerif, tko je kome ukrao krave i tko će na kraju grdo nadrapati
I onda je došla “Parižanka” - to je bio pravi šok! U kino smo išli po desetak puta, i to samo radi čuvene “hard-core”-scene pod tušem, gdje se punih pet sekundi Baš-Sve vidi sa strane.
Uz “Jutarnji“ o kazalištima
Bacam pogled na kazališni program. Neki su se preselili; ima novih kazališta po periferiji; tu su i dva kazališta lutaka i baš je dobro da je jedno opet u centru grada, nakon što je staro prije četrdeset godina preseljeno u Selsku cestu.
Fale mi “Komedija” i “Dramsko” - valjda danas nema predstave.
U “Komediji” su se nekad davale operete, a kako su ženske ludovale za operetama, išle su u “Komediju” gledati Đani Šeginu. Đani je imao navodno jako podeblju ženu, i zato je bio navodno veliki švaler, a kako je onako zgodan, visok i crn izgledao kao Zagorkin Siniša, za njim su sve ženske trčale, pa su stalno išle na “Groficu Maricu”, “Šišmiš” i “Zemlju smiješka” - i uživale u Đani Šegini.
U “moje” vrijeme, tu se dosta manje ludovalo za Sandrom Langerholz uz ekipu Vlado Štefančić, Ivo Serdar i kasnije Boris Pavlenić, kojeg je dalo “Pionirsko kazalište”.
“Pionirsko kazalište” u Preradovićevoj 16 je bilo jedina stvar u onoj ex-državi, koja je u nazivu imala riječ “Pionir”, a da sve skupa apsolutno štima i nije pljuga.
Radilo se profesionalno, tu su bile dramska i baletna sekcija koje su vodile jedna visoka mršava štanga i Silvija Hercigonja, jedino nije bilo pjevanja! Valjda zbog toga kako ne bi morali pjevati “Pioniri maleni...” - jer s time im ne bi uspjelo putovati po Europi i davati predstave skroz gore do Švedske.
(Usput: Moja osmogodišnja unučica je nedavno imala prvu probu u sličnom kazalištu. Sva uzbuđena treperi na novim baletnim šlapicama i leprša u baletnom dresu, ali odmah nakon probe, kao što to rade djeca u Švicarskoj, veli voditeljici: “Ne računam na glavnu ulogu Snjeguljice, jer sam još preniska, ali hoću jednu od uloga gdje sam stalno na pozornici!”. Voditeljica se nasmijala i rekla “Dobro, onda ćeš biti jedan od sedam patuljaka!”. U sljedećoj predstavi je dobila ulogu tratinčice.)
HNK je HNK! Uvijek je bio mjesto pravog Događaja, posebno u vrijeme prije televizije, kada se išlo na sve moguće predstave - od baleta, opera i drama kao „Hamlet“ i Kralj Lear“.
Leara je glumio jedan super glumac... imam ga pred očima, ali se ne mogu sjetiti kako se zvao, markantan, sijede kose - ali, to je ionako zahtijevala uloga. Na „Glembajeve“ nismo išli.
Na popodnevne predstave, koje su bile znatno jeftinije, čak su i djeca išla sama, a kada nije bilo puno ljudi, moglo se sjediti na stepenici na galeriji, ili čak na balkonu.
Tu su moja mama i teta imale pretplatu, pa su mama i dvije tete rotirale, a ja sam se tu-i-tamo s njima šlepao i napeto gledao što se to sve na bini dešava. Najluđe je bilo onda kada je u HNK došao Mario del Monaco. Mama mi nije kupila kartu jer se nije mogla niti dobiti, ali ja sam ipak bio na Velikom Mariu. Neki dobri ljudi su mi otvorili prozor u prizemlju, prvi čin sam se smucao po klozetima, ali i tamo se je dobro čulo kako on visoko pjeva kad je ljubomoran. Na kraju je ubio neku žensku, iako je ona jako dobro i još više pjevala, a onda mu je bilo žao, pa je plakao pod smiješnom maskom i pjevao “ridi pajaco”.
Na kraju su svi pljeskali i pljeskali, jer onda Mario i svi pjevači moraju izaći van i opet pjevati za istu lovu. Mama mi je poslije objasnila da “ridi” znači “plači”, te da i mi ponekad hodamo sa smiješkom na licu, a unutra smo tužni.
Inače, u HNK se uvijek najviše pljeskalo gore na vrhu u “studentskoj galeriji” gdje su bila jeftina stajaća mjesta i gdje su bili oni koji su došli iz zadovoljstva, a ne radi šminke. Dobro se čulo i vidjelo, samo su trebale dobre “izdrži-tri-sata”-noge.
Čekajući Habija uz TV-program
Bacam pogled na TV-program: svega tu ima, ali sve to skupa je... ma da, zakaj štigati, kad ionako prekratko ostajem da bih se razbolio.
Televizor mi je uvijek bio prvenstveno dekorativni element - uključiš, stišaš ton kako bi bolje čuo muziku s nećeg drugog u stanu, pustiš ga nek' vrti slike koje i ne gledaš i tek tu i tamo baciš pogled na lijepu šarenu kutiju. Do promjene je došlo tek nakon što nam je došla roda i s njom stigla dječica, pa je telkač u kombinaciji s videom, usprkos svim mogućim Space surround efektima i svim 199 satelitskih programa, dobio novu i važnu funkciju u ekskluzivnoj službi crtića za djecu. Kaj se mene lično dotikavlje, ja sam i dalje ostao otporan na sve - od video-igrica do Nintenda, Play stations i X-Boxes, a naročito na sve tehnologije i medije kako se izredalo kod videa - od kazete do svega onoga s blue kao zagrebački plavi.
Danas je drukče, jer želim uloviti barem malo od onog što se zbiva. Zato uz telku, uključujem i radio, sve ja mogu slušati istovremeno - od kad' su me u Engleskoj tak' dobro navčili na multitasking: šljakaš svoje, dok Giancarlo - koji je opet, umjesto u devet, došao u pola deset, i koji nakon deset godina još uvijek ima smiješni naglasak od kojeg te svako malo nešto štrecne - neumorno žlabra kak' je sinoć negde bilo ludo. A kad zastane jer mu se čini da ga nitko ne sluša, mali Steve digne glavu i uputi mu intenzivni pogled, kao: „Što si baš sad' stao, kad je bilo najnapetije?“, a koji u Engleskoj znači „koji ti je vrag, kad' buš konačno prestal?“; mirni Paul naglo diže glavu i pita strašno zainteresirano, kao da mu se radi o životu: „Da, i?“ - što isto kao i na Đamki znači „Daj, skini mi se s nečega!“ - dok ja dalje šljakam i sve u multitaskinguslušam.
I zato mi se u glavi istovremeno upale i radio i TV alarmi: na radiju čujem kako neki kit pjeva „Daj mi oko, spustiti ću ti se na oko!”, a drugi alarm je došao s telke, gdje se Jadranka Kosor, sva nekako jako-pažljivo–odabrano sivo-sijeda, nije to bitno, tako stokato-umilno i jako-pažljivo-sročeno raspričala.
Mili Bože, priča dvije-tri minute, a ja nikako nemrem skopčati kaj zapravo hoće reći - kaj da mi je IQ naglo opal u Duboku jamu. Na kraju shvaćam da bi i ona htela otići “tamo”! Kuda „tamo“ – valjda svi osim mene znaju gdje je to, ali ipak - kakav je to sad „politički“ jezik? Dvije minute slušaš, nisi baš jako bedast i neinformiran, ali ni za glavu - ni za rep, fučkaj sijedu kosu, kad se moraš znatno naprezati u kontekstu bez subjekta i s neodređenim „tamo“ lokativom. Ne znam zašto, ali opet vidim Paula i pitam se bi li on i sada naglo dignuo glavu i rekao ono svoje „Da, i?“
A tek njen, valjda uvijek-isto-spontani osmijeh koji protegne točno do jagodica s jabukicama, te frizura koja budi uvijek-isti respekt! Sigurno nije bila kod Višnje „Šnjavice“ kojoj su nekad išle one bolje ženške (Šnjavica je prvo frizirala u stanu, poslije u Espici, a danas možda ima Hair Studio na Broadwayu), jer kod Šnjavice je frizura značila neponovljivu kreaciju – uče tvoja ženska, a izađe neka druga koju više ne prepoznaješ, s tim je uvijek bio lotto.
Gospođi Kosor je puno bolje ležalo kada je na radiju vodila emisiju za izbjeglice, to je još bilo dobro i simpatično, ali ovo sada, dopredsjedničko, potpredsjedničko ili slično, ne znam točno što, je očigledni davno dosegnuti maksimum - sam' bi nam još trebalo da odgura dalje!
Nakon toga, opet žalim za Mladenom Delićem, a pitam se i kaj dela Božo Sušec, jer u sportskom izvještaju na HRT2 čujem “napâdač”, pa valjda vele i “napâd”, a nakon toga slijedi “slogân” - to ziher paše onima koji su od tam' gde i spiker.
Nova-TV je tu već bolja - punih pet minuta mi nikaj nije zagrebalo uho... dok na HRT2 gaze dalje po jeziku u prethodnom stilu (Fil bi rekao: „s bagerom, ne s nogom!“): sada je na redu dječja emisija u kojoj neki klinac s crnim cvikerima, pomalo falš pjeva “jedva čekam da dođem u školu i skinem patike!”
Mislim si: „Sam' nek' ih dobro skine i preda uredniku - možda ima isti broj noge“, a onda si pomislim kaj bi na to nekad rekel Zane – sigurno nekaj u stilu: „'Ajde čedek, baš si mi fino doletil, sam lupaj dalje, ovo njesra još uvek ne boli!“. Ili Riki: „čuj lima, il' govori kak' ti je gubec narasel, ili tam' su vrata, tam' su lesa“ - pa van iz HRT-studija! („lesa“ su vrata na kolnom ulazu u dvorište.)
No, ima i iznenađenja, nije sve propalo: na HRT1 je nekakva emisija o pesekima, u studiju se naredalo desetak vlasnika sa svojim šnaucerima i - peseki su opet obavili dobar posao, jer svi vlasnici peseka govore MH (moj hrvatski)!
I kada sam pomislio kako sam već previše čuo i kako je sve jasno, čujem kako je „pretilnost“ problem čak i kod djece. Malo raspigan što sam opet naletio na novu „uspješnicu“ hrvatskog rječnika, zaključujem kako ne trebam štigati, nego benevolentno pozdraviti činjenicu da se naš jezik dalje razvija, i da te promjene najbolje primjećuju oni koji ne žive u Hrvatskoj.
Ipak, upitao sam se zašto ne vele jednostavno „debljina“, ali odmah nalazim opravdani razlog u tome da ne treba brkati uzrok i posljedicu. Naime, isto kao što je „mršavost“ jedna od mogućih posljedica pothranjenosti, debljina je moguća posljedica „pretilnosti“.
Dobro, ali sada sam suočen s pitanjem zašto ne vele „nathranjenost“, što je logični komplement riječi „pothranjenost“ i barem kod mene, bez šmirgl-papir efekta za moje staro uho!? Nekom je to očigledno prejednostavno, pa je uz stari hrvatski glagol “tiliti“ (goditi, počivati, uživati), a za koji ne postoji imenica „tila“, kao u „hraniti – hrana“, „braniti- brana“ - iz Zagorkine ladice jednostavno stvorena riječ „tilnost“ - kao da se radi o nečem „inojezičnom“ à la „servirati – servilnost“. Zato kao neutralno i transparentno rješenje predlažem korištenje riječi „timba“ – kao kod „hiniti – himba“! Ak' previše klopaš i pritom uživaš, dobil buš timbu!
U svakom slučaju, perspektive su izvrsne – tako dugo dok u hrvatskom rječniku, onom opet najnovijem, ne postoje niti „pretilnost“, niti „nathranjenost“.
Jedini problem je što sad i djeca imaju poteškoća s „pretilnošću“! Ili ipak, možda je netko nešto (opet!) krivo shvatio, pa nam zato umjesto “nathranjenosti” servira “pretilnost”, što bi značilo da „problem pretilnosti“ zaista postoji - ali ne kod djece!
Vjerojatno bi sve ostalo na mojem samo-za-sebe jamranju, da uz to nisam čuo „prijatélja“ (umjesto „prijatelja“), „pâket (umjesto „paket“)... pa kako bih izbjegnuo nastavak torture, hitro prebacujem na sljedeći kanal - taman kako bih ulovio najavu o „Žilvernu“, kao da se je kit zvao „Julesverne“.
Rekoh: „stanite malo!“ i dok nervozno i u zabuni pritišćem tipke „stop“ „eject“, „language“ ... ono „kill“ nemam, na vratima zvoni - to je Habi, konačno!
Smije se: ”Znaš, u gradu je još uvijek prilična gužva.”
