ŠTO SMO ČITALI

Ne znam točno kako je bilo kod drugih iz moje generacije, ali vjerujem da smo svi prošli sličan put nakon prvog susreta s knjigom, te da smo poslije čitali slične knjige i periodiku, te slijedili iste trendove, a sadržajna razlika je bila jedino u tome je li se radilo o djevojčici ili dječaku. Ja sam bio dečko!

Prve knjigice i slikovnice

-  je u pravilu kupila mama, ili smo ih dobili na poklon. Kod mene su to bile knjigice koje mi je donosila moja teta, mamina sestra Terezija. Radila je kao sutkinja u Karlovcu, svakog petka pred večer se vraćala kući, a ja sam već u sumrak, sjeo pred kućom na neka od kolica, i čekao okrenut prema ćošku iza kojeg će se pojaviti moja teta. Kada bi se pojavila, otrčao bih do nje, objesio se o nju, i nakon zagrljaja i puse, dobio sam barem jednu knjigicu, malu i tvrdih korica. Unutra je bilo dvadesetak stranica s pričicama u slikama, a moglo se i maljati. Nakon što je iscrpila rezerve knjigica, valjda je pokupovala sve što je bilo u Karlovcu, donosila mi je slikovnice većeg formata, mekih korica i na nekakvom grubom papiru.  

Prve knjige  

-  su u pravilu bile iz knjižnice, svi smo išli u knjižnicu i posuđivali knjige. 

To su bile priče i bajke, kao na primjer „Šuma Striborova“ od Ivane Brlić Mažuranić. Kao i prethodne generacije, a i one iza nas, najviše smo volili bajke braće Grimm: „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Palčić“, „Crvenkapica“, „Trnoružica“, „Ivica i Marica“ - te stegnuta srca, ili čak uz suze, čitali smo  „Djevojčicu sa žigicama“.

Krasnih priča je bilo i na radiju, svake nedjelje u 12 sati su bile priče za djecu.

Od onoga što je bilo iz školske lektire, sjećam se da smo čitali  „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ od  Ivane Brlić Mažuranić, „Pirgo“ Anđelke Martić, i „Vlak u snijegu“ Mate Lovraka.

... i nakon toga, kao „ono pravo“ 

-  su na red došle „ozbiljnije“ knjige. Koje smo prosto „gutali“: „Junaci Pavlove ulice“ Ferenca Molnara, gdje smo svi neizmjerno patili uz malog, ali tako hrabrog Nemečeka; „Leteći razred“, „Emil i detektivi“ i druge knjige Ericha Kästnera... nakon čega je, sve dok nismo postali znatno stariji, slijedilo ono pravo, najbolje i najnapetije: 

Walter Scott - „Ivanhoe“, „Rat dviju ruža“, „Rob Roy“ s borbama i ljubavnim jadima vitezova; 

J.F. Cooper: - „Divljačar“, „Kožna čarapa“ i „Posljednji Mohikanac“, knjige pune lova i prirode iz vremena kad Indijanci nisu znali što je rezervat; 

Henryk Sienkiewicz - „Kroz pustinju i prasinu“, „Ognjem i macem“, „Pan Wolodyjowski“, „Quo Vadis“;

Karl May - s dva metra knjiga, kroz koje nam je, ne mrdnuvši iz Regensburga, poklonio nekoliko prijatelja, od Winnetoua na Divljem Zapadu, do Kurda između Istanbula i Bagdada, čije doživljaje smo čitali bez daha, tugovali s njima radi Inčučune i strahovali radi Sijuksa i Beduina - ali smo znali da će oni glavni, Old Shatterhand i Oldfirehand, jasno Nijemci (Kara Ben Nemsi), s konja ili deve u punom trku i to s dvjesto metara ako treba, ili po kmici sa ili bez logorske vatre, onog zločestog pogoditi točno u sljepoočnicu, ili metkom među oči, te uvijek maestralno i njemački precizno srediti stvari;              

Alexandre Dumas -  s „Tri mušketira“. „Grof  Monte Christo“ i sigurno još dosta toga čega se u trenutku ne sjećam, punih veselih, nesretnih i prevarenih likova, intriga, borbi i mačevanja, i mnogi drugi, te meni najdraži Jack London -  „Zlato“, „Zov divljine“, „Jerry otočanin“...  te od naših pisaca August Šenoa - „Zlatarevo zlato“, „Branka“ i druge.  

(Usput: Davno kasnije, nakon Engleske, sam onako iz principa, kupio zbirku knjiga od skoro jednog metra, sve ono što je napisao Janko Matko, ali čitanje mi nije išlo.) 

   

U školi su zato stvari znale otići i krivim putem: za lektiru smo dobivali ono što smo ili već pročitali ili ono što uopće ne kanimo čitati, pa smo samo prolistali i pročitali sadržaj, kako bismo znali tko je koga i o čemu se radi. 

No, najgore je bilo s poezijom: doma kajkavske pjesme i melodije iz „Zrinskoga“, voliš Domjanića i pjevaš predivnu „Fala“, a u školi - nekakve teške jame, pa oči, pa kada se jedva izvučeš i taman „Jama“ ostane iza tebe, cijeli razred ode ravno na neko polje, pa neka bitka, pa majka sina a nije Romanija, pa opet neke oči izlete van... i još traže da to znaš na pamet! Pa je mama morala pisati ispričnice, jer radi velikih problema s probavom i onim dole, tada nisam mogao u školu. I na kraju još slijedi ono standardno pitanje „Što je pisac mislio?“, a ne smiješ reći „Nemam pojma!“ 

U gimnaziji su nas vrtili od Kafkine „Šalice kave“ do Gogoljevih „Nos“ i „Taras Buljba“, te humoreske „Ninočka“ od ruskog pisca čije ti ime zavuzla jezik - a sve  uz brdo pitanja, analiza... no, sve to negdje spada i uvijek će tako biti! Zato danas kažem: „Hvala svima vama“!

Stripovi

Jasno, početak je bio Miki Maus, crno-bijeli strip na ne-baš-pravom papiru. Nakon toga, jer sam „Tri ugursuza“, kojih su bili puni kiosci, namjerno preskočio, kao u magli slijede - bar što se stripa tiče, svi Disneyevi patci i pačići, Mini i Pluto, pa Garfield - i onda opet rupa u sjećanju, valjda radi „Koralja“.         

Sjećanje, koje mi je u ovom slučaju pouzdano kao pješčani sat u kojem je zaribani pijesak ponovno procurio nakon deset godina, je opet proradilo negdje 1971.g., dakle u vrijeme kada sam završavao ETF, pa sam zato ili s Lotijem i Perom šibickao u „Kafi“, ili sam bio na fliperima na prvom katu „Dubrovnika“, ili sam s kolegama učio u kantini na faksu, ili smo svi skupa otišli na „Filu“ preko puta kako bismo pogledali što i kako uče zgodne studentice, jer na ETF-u imamo samo dvije što nije dosta, ili sam, a što je bilo najvjerojatnije, pripremao diplomski u apsolventskoj učioni gdje smo kartali za lovu, jer „za šalu se mačke ne grebu“.

Alan Ford i grupa TNT, Zagor, Rip Kirby….

Zato tek sada vidim Alan Forda u onoj suludo-ozbiljnoj satiri o TNT-grupi, koja je zaslužila i ime „Ekipa smrti“, po bendu Matta Collinsa s kojim je krenuo od Pireja, preko Atene do Najrobija i dalje. TNT je „satira do daske“ strip s izvanrednim porukama i s kontradiktornim likovima na rubu svega, od pameti i situacija do što hoćeš. 

Tu su još glupi Superhik i trivijalni Zagora - to nisam nikad kupio, i bojim se reći što mislim, te Flash Gordon, nakon kojeg je vrijeme stripa za mene opet stalo.

Stripovi su bili prisutni i u novinama, a najpoznatiji su bili Grga Protokol u „Večernjaku“, te  Rip Kirby u „VUS“-u, gdje su na neki način postali „zaštitni znak“ tih listova.

Periodika

Moja „formula“ je bila jednostavna: skoro svaki dan „Sportske novosti“ (koje su počele izlaziti početkom '60-tih, dok sam bio u gimnaziji), i to večernje izdanje koje kupiš na Trgaću, pročitaš uz ofucalu i poblajhanu francusku salatu u „Mosoru“ i nakon toga hitiš; te „Večernjak“ subotom i tu i tamo nešto drugo.

Kod tjednika je u osnovi bilo jednostavno, „Plavi vjesnik“ i VUS srijedom - ali je zato kod svega onoga „što naleti“, bio pravi kaos i toga je ustvari bilo daleko najviše: od „Ritma“, „Gonga“ i kako se sve nije zvalo, do periodike za ribiče, pa zatim uz auto, sport sve do hobista („Sam svoj majstor“ je bio hit, jer su majstori zarađivali više od profesora i doktora, pa su zato „iz hobija“, dipl-nešto skoro sve radili, gradili i popravljali sami, ako nisu imali nešto bolje plaćeno u fušu).

Jasno, šundu pripada počasno mjesto: „Wayat Erp i Doc Holiday“, „LUN - kralj ponoći“, pa krimići, SF i slično - od toga se niti dan-danas nisam oslobodio.

Sada na kraju, upitao sam se koji su bili moji „Nr.1“? Za monografiju mi je onako spontano došlo „Zlato“, i to me ne čudi, razlog je vjerojatno u odnosu prema prirodi i profinjeno- suptilnom opisu naših četveronožnih prijatelja, jednoj fantastičnoj karijeri koja preko Aljaske  vodi do Wall Streeta i nezaboravnog buđenja onih u šatoru povikom „Bourning daylight!“.

Ono što je začudilo je moj Nr.1 u periodici - prvo sam pomislio na „Dobro jutro!“. To je bio časopis za poljoprivrednike, a valjda je ona seljačka žica u meni održavala trajni interes za sve u vezi polja, voćnjaka - od onog što vele agronomi do otkupnih cijena, cijena gnojiva itd., sve ono što je svakodnevica sela. To je bila moja najdulja pretplata - trajala je preko dvadeset godina.

Na ovom mjestu sam započeo pisati: „Kada bismo danas usporedili ono što smo mi čitali, s onim što čita  današnja generacija mladih, onda ... „ ali sam stao baš na ovom mjestu, jer shvaćam kako su odnos između nekad i sada, te dijagnoza onog gdje možda “krivo“ ide, kao preduvjet za prijedlog eventualno potrebne „terapije“ – nešto na što nemam pravo niti ja niti itko iz moje generacije! 

Ali odmah, tvrdoglav kakav jesam, velim: „Pravo na sagledavanje simptoma mi nitko ne može oduzeti!“

Jer u trenutku dok pišem „Sjećanja“, mislim na glavne likove koji su u svemu što smo čitali bili dobri, plemeniti i humani likovi s kojima smo se identificirali i koji su na neki način ostali cijeli život u nama – a  koji bi danas, u svemu što se „nudi jer se troši“ i „troši jer se nudi“, bez obzira na medij, bili „out“, nezanimljivi i arhaični kao nekad Greta Garbo u crno-bijeloj „Ninočki“.

I zato jer me zanima samo jedno, sada provokativno pitam: „Čega će se jednog dana sjećati ova naša draga, mlada generacija?“ Nečije slike primljene u Facebooku? Početka i kraja e-mail ljubavi ili možda ljubavnog stiha primljenog per SMS?

Istina je, to će biti drugačija sjećanja od naših, nadam se puno ljepša, ali ono što smo mi crpili iz svih tih knjiga, djeca danas ne mogu dobiti od televizije. 

Čega će se današnja djeca sjećati, ČEGA?!  Jer napisana riječ je napisana riječ!

Pegla, rešo, radio i – fen!

Točno tako - od električnih uređaja u stanovima, u mojem najranijem djetinjstvu, dakle krajem '40-tih i početkom '50-tih, nije toga puno bilo. Lista je kratka: rešo, pegla, radio - i fen!

Sve od onog ostalog što je tada postojalo, je bila „opcija“ imućnijih.

Rešo 

Prvi rešoi su bili flah i plitki, metalni i bijeli, poslije emajlirani, i stajali su na posebnom niskom ormariću negdje pored kredenca. Najčešće su imali dvije okrugle površine: lijeva je bila s pločom promjera veličine najvećeg lonca ili rajngle, ploča je služila za kuhanje, i bila je slična pločama na današnjim štednjacima; desno je obično bio grijač u obliku flah-nafrkanih spirala od debele volframove žice, i na tome se peklo - kuhati se nije smjelo, kako tekućina ne bi iscurila dole na grijač. Slična konstrukcija od žice se koristila kao podloga za peglu.

Rešo je preteča današnjih malih, prijenosnih električnih štednjaka, kao i onih velikih, koji su razvijani po liniji „prvo plinski, a onda električni“.

Interesantne su kombinacije uređaja za kuhanje i grijanje koje su krajem '40-tih i početkom '50-tih postojale u kuhinjama - struja bez koje je danas nezamislivo, bila je sporedna!

„Srce“ kuhinje je bio stari, dobri šparhet na drva, na kojem se kuhalo, i koji je istovremeno grijao kuhinju, a ako se cijevi provuklo  kroz susjedne prostorije, zagrijavao je i njih.

Rešo je najčešće bio u kombinaciji s pećicom od gusa na drva (neki su ju zvali „Gustav“, neki “Gašpar“), koja je izvanredno grijala, a kako je bila uska (ali jako teška), nije zauzimala puno prostora. Odvodna cijev  je i tu radi grijanja, vrlo često provlačena kroz susjedne prostorije.

Pegla

Električnu peglu su svi imali. Bila je jednostavna i trajna. Ne znajući mišljenje ljepšeg spola, vjerujem da ništa ne bi ostalo nepopeglano kada bi se s tom peglom i danas moralo peglati.

Štekeri na priključnom kabelu su bili sigurniji i trajniji od današnjih plastičnih, jer je ženski šteker bio od bijele keramike, dok je muški šteker bio od tvrdog bakelita. 

Posebno „in“ je bio dvostruki keramički šteker kojeg se moglo našarafiti umjesto žarulje, na primjer u kuhinji, nakon toga priključiti i žarulju i peglu, te peglati sa svjetlom iznad glave.

Radio 

Vjerujem da je radio bio „treća stavka“ na prioritetnoj listi poslijeratnog kućanstva. Praktički svi su ga imali - ili bolje reći „morali imati“, jer i to reflektira ono naše „doma mora biti toplo, moraš moći nešto fino skuhati, moraš biti čist i uredan - i kad to imaš, bez muzike ne ide“

Prijem je bio na kratkom, srednjem i dugom valu, a neki su imali i UKV, i bijele UKV-tipke.

Jasno, lokalne stanice se najbolje čulo na UKV-u, dok je sve ostalo značilo okretanje gumba za traženje stanica - uglavnom popraćeno šumovima i krčanjem, a ako si imao ''Kosmaj“ kao Riki, onda je još treštalo i membrana se tresla. 

Isto je bilo i prilikom traženja zapadnih stanica (Luxemburg!) koje se moglo dosta dobro čuti na večer na dugom valu. Pritom je najljepše bilo zeleno „magično“ oko, u kojem su se, zavisno o kvaliteti prijema, izmjenjivale svjetlije i tamnije fosforno-zelene lepezice.

Najčešći radio-aparati su bili „Grundig“, „Saba“, Odeon“ i „Löewe-Opta“, dok su oni domaći („Nikola Tesla“) kupovani ako nije bilo za nešto bolje...

Fen 

Ne kanim filozofirati na temu zašto je to tako bilo, ukratko - mislim da se ne varam pri tvrdnji da je četvrti i zadnji „obavezni“ dio svakog kućanstva u kvartu bio - fen! Da, fen za kosu! 

Tu se nema što reći, izuzev, najkraće kazano: trebal' si oružni list kak' je zgledal!

Svi drugi električni uređaji za kućanstvo su bili u kategoriji „ako možeš i imaš - izvrsno!“

I ako bi tada napravili anketu i pitali što se želi u tom pogledu, „gluposti“ kao brijaći aparati, viklanje u sto varijanti itd., ili za auto, električni upaljač za cigarete, nitko ne bi niti spomenuo - da se ne spominje ono što je tehnološki bilo nepoznato ili čak nezamislivo.

Radio-gramofon/gramofon (eventualno) 

Gramofoni su bili ili samostojeći, često u kofer-varijanti, ili su, što je bilo najčešće, bili ugrađeni u gornji dio radio-aparata. Za razliku od radia, radio-gramofoni su smještani na posebno mjesto u stanu, u pravilu u sobi, gdje im je mebl bio stalno glancan.    

  

              

Bilo je i „pravih malih muzičkih centara“ - škrinja, ili najčešće ormarić, u čijem gornjem dijelu je ugrađen radio, iznad gramofona prostor s poklopcem u kojem je gramofon, a u donjem dijelu ormarića prostor s vratima za ploče. 

Gramofonska igla se relativno lako mogla promijeniti, a sve skupa je bilo dosta skupo.

 ... i čega od bitnih električnih uređaja nije bilo 

Frižider 

- je bio od drva i na led koji se, za posebne prilike usred ljeta, smrskan dobivao iz ledane, a kada je bio bez leda, služio je kao ormarić ili škrinja za spremanje hrane. 

(Usput: Glavna spremnica za hranu i zimnicu je bila špajza, u pravilu uska i duga prostorija, s uskim prozorom i hladnim podom, popločanim ili od betona. Na jednoj strani su u donjem dijelu bili ugrađeni niski ormari s kliznim vratima, tu se u vrećama držalo brašno, kukuruz, grah i slično, iznad toga su do plafona bile police, koje su u donjem dijelu imale pregrade s kliznim okvirima zatvorenih žičanom mrežicom, tako da su pregrade bile zatvorene, ali prozračne, a iznad toga su bile otvorene police u kojima su najčešće stajale staklene pikse s krastavcima, kuhanom paprikom... do onih s kompotima i višnjevcem. Na drugoj strani su bile drvene konzole ili drvene konstrukcije na koje se vješalo šunku, bakalar, češnjak itd., a ispod toga su stajale flaše s mineralnom, vinom itd..

(Usput: što je moglo biti i opasno: jednom prilikom kada smo imali goste, jedan striček je malo pod gasom otišao po vino u špajzu, i usput dobro potegnuo iz jedne flaše mineralne. Jako se zagrcnuo i počeo loviti zrak, pa mu velim nek' odmah potegne iz susjedne flaše. Pita „Zašto?“, a ja mu pokažem naljepnicu na prvoj flaši gdje je preko „Radenska 3 srca“ bilo zalijepljeno „Fotokemika“, mislim FR4, razvijač za crno-bijeli film ili fotografiju, preko čega sam još nacrtao mrtvačku glavu, i onda mu pokažem drugu flašu, na kojoj je pisalo „Fiksir“, isto s mrtvačkom glavom.) 

Vašmašina 

- na nju se nije niti pomišljalo. Rublje se pralo u badevani, velikom kuhinjskom lavabou, prijenosnoj kadi ili lavoru - sa ili bez rifljače. Rifljača je bila ploča od valovitog, nagrešpanog pleha u drvenom okviru kojeg se metnulo u lavor, tako da je donji dio u vodi - i onda na nju rublje pa rifljaj, gore - dole. Na rifljači se moglo i djelomično osušiti rublje, tako da se preko rublja prelazilo s valjkom sličnom onom za tijesto. Nakon žmikanja, rublje se sušilo negdje na štriku - u badecimeru, na verandi, ili ako je lijepo vrijeme, pod prozorom, na balkonu, terasi ili na dvorištu. Uglavnom, na unutrašnjem dijelu zgrada, svugdje je visio veš.

Veći komadi, posebno posteljina, davali su se Šestinkama, koje su to oprale na potoku, i fino popeglano donijele natrag.

Televizor - crno-bijeli televizor je bio neposredno „pred vratima“.

Telefon

- je u to vrijeme već odavno bio na tržištu, ali telefon u stanu je još nekoliko godina bio rijetka iznimka. Kako i drugdje, u kvartu je bilo par telefona po dućanima, a ako se baš moralo telefonirati, onda se išlo do pošte u Jurišićevu ili do neke druge pošte, dok je za međugradske razgovore, Jurišićeva bila jedino mjesto u gradu. 

U pošti na šalteru se reklo „gdje-koga“ i onda se čekalo na poziv sa šaltera, koji je uslijedio u stilu: „Kabina 3, imate Pulu!“, a nakon toga unutra je slijedilo: „Halo, čuješ me?“ – pa kvrc, kvrc - „Jesi to ti?“ –  kvrc, kvrc, onda s druge strane: „Halo, jesi to ti?“ – svaki razgovor je bio posebni doživljaj, ali, svi smo bili zadovoljni.

Kada bismo današnju tehničku infrastrukturu po kućama i stanovima usporedili s onom iz tog vremena, to bi rezultiralo razlikom sličnom onoj između pećinskog crteža ili zapisa homo-sapiensa i tomografije ili laserkih zapisa, ali samo desetak godina kasnije, ta razlika više niti izbliza ne bi vrijedila - ustvari, bila bi irelevantna. 

Naime, baš početak '50 godina je bio prijelomni, „Big bang“-trenutak kada je počela primjena poluvodičke tehnologije. Time je dobivena tehnička osnovica za razvoj i primjenu digitalne tehnologije, koja je kao Tsunami pregazila tehničku analognu infrastrukturu, te promijenila i mijenja u svim segmentima života svijet oko nas. Čak i našu unučad u odnosu na nas.