Srpanj, 1987.
Pamtite li ljeto u Zagrebu s toliko koncerata rock-glazbe, a o drugim atraktivnim događajima da i ne govorimo?
Naravno, teško je sjetiti se sličnog ljeta jer Zagy-town je najčešće građanima i njihovim gostima nudio poluprazne ulice za šetnju i prazne ali vruće kino-dvorane, a u njima kung fu produkcija i meki pornići.
Proteklih dana teško je bilo prepoznati Zagreb.
Sve vri od života, ljudi do jutra ostaju na ulicama i trgovima, koncerata ko' pljeve, pet minuta prije ponoći možete kupiti i kadu, gradska rasvjeta kao da je danje svjetlo, jer zgrade bliješte svježe dotjerane...
Početkom srpnja vratio sam se iz Londona i nastavio živjeti istim ritmom, a u Zagrebu je ludnica bila veća od one na festivalu u Splitu ili na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara.
Ovih se dana budim u paničnom iščekivanju hoće li opasti novonastala situacija; sve nekako predobro izgleda da bismo povjerovali da će dugo i potrajati. Da barem u najstrožem centru grada netko zaustavi vrijeme.
Ovog ljeta, baš kao i svakog drugog, Europom krstare rock-nomadi i oduševljavaju se koncertima. U Zagrebu nije zabilježeno mnogo iznozemnih gostovanja, no domaćeg rocka doista je bilo mnogo, i to kvalitetnog.
Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara
Tako se jedne večeri u Saloonu našla Josipa Lisac, u Jabuci su svirali Gile i njegovi Električni orgazam, a u Kulušiću su publiku zabavljali Đavoli.
Ne sjećam se da smo mogli birati između tri koncerta u jednoj večeri, a tzv. problem nedostatka publike pokazao se kao nepostojeći... I tako je mali Ivica shvatio da doista živi u velikom gradu.
Bilo je i tračeva, nesporazuma, sukoba, ili to možemo nazvati nekako drukčije?
Nema smisla zaobići otkazivanje koncerta Lačnog Franza i Leba i soli u Jabuci, na ljetnoj pozornici neslužbenog kluba Univerzijade.
Spomenuti su svirali pod okriljem Univerzijade, bilo službenog kluba Kulušića, bilo na svečanosti zatvaranja Igara. Ugovori su nam predočeni, koncerti u Jabuci nisu održani, a organizatori u Jabuci su ljuti.
Najgore je bilo publici koja je došla na najavljene koncerte.
No, u moru zanimljivih zbivanja, spomenuta epizoda samo je mala nesretna kap.
Sviralo se svagdje, no javnost je uglavnom bila koncentrirana na prostore ljetne pozornice Jabuka, i, već po tradiciji, na dvoranu Kulušić, dok se glavni spektakl održao na Dinamovu stadionu.
Svirali su predstavnici najjačih domaćih rock-centara, od Alpa do krajnjega juga. Pankrti i Borghesia branili su boje slovenske scene, beogradske rokere zastupali su žestoki predstavnici Električnog orgazma i Partibrejkersa, dok je opatijsko-riječku scenu nosio val teškog i promišljenog rocka grupe Let 3 iz Opatije.
Pozdrave iz Zemlje Safari donijeli su ponajbolji predstavnici (neki kažu jedini) sarajevskog rocka, naravno, Dr Nele i njegovo Zabranjeno pušenje, dok su Zagreb predstavljali mnogi.
Spomenimo samo Psihomodo pop, Zagi All Stars, Kulušić Blues Band, Zvijezde i Parni valjak.
Nikad još trava Dinamova stadiona nije bila izgažena u naletu poklonika rock glazbe, no sad će se valjda i tamo održavati zabave pod vedrim nebom, jer jedini bi izgovor mogao biti da se na taj način ometa san stanovnika Zoološkog vrta (s obzirom da su zvučnici tamo usmjereni).
Tribine se nisu srušile, trava nije počupana, a nogometašima valjda ne bi smetalo povremeno iskazivanje oduševljenja rabotom drugih estradnih djelatnika.
Na koncertu poslije zatvaranja Igara dogodilo se nekoliko pomalo nevjerojatnih i istodobno fantastičnih situacija.
Kad političari najavljuju rockere
Najbolji od svih bili su novopečeni (šalim se, vjerujte) disk-džokeji Josip Vrhovec i Mirko Novosel.
Nakon svih službenih obraćanja masama, prije nastupa Bore Đorđevića i Riblje čorbe, neposredno su se zahvalili Zagrepčanima i njihovim gostima na svemu što je pridonijelo da Univerzijada bude kakva je bila.
To je prvi primjer da istaknuti društveno-politički radnik stoji na rock-bini, i, naravno reakcija je bila uobičajeno rockerska - vrišteća!
Za razliku od neposrednog i smirenog druga Vrhovca, Mirko Novosel pretočio je svoj trenerski temperament u nekoliko salvi probranih rečenica, na način koji su nekad koristili džokeji stanica poput Radio-Luxembourga.
Treba li reći da je poziv na zabavu do zore naišao na puno razumijevanje pedeset i više tisuća okupljenih na maksimirskom stadionu?
Parni valjak izveo je svoju standardnu predstavu u živo, što ih i svrstava u red jedne od najvećih domaćih koncertnih atrakcija, a zasvirali su i pjesme s albuma koji će se pojaviti u jesen.
Leb i sol izveli su za ovu priliku, uz nove pjesme i nekoliko folklorom protkanih starih hitova.
Naša (hvala, Majo) američka prijateljica jako ih je nahvalila, a tako je vjerojatno mislila i većina od pedesetak tisuća prisutnih na stadionu.
Posebna je priča Đorđe Balašević, koji je, u trenucima dok ovo pišem, već održao i drugi koncert, na Šalati, što znači još tisuće i tisuće skupljenih obožavatelja, gladnih njegovih pjesama.
"Pričali smo dugo, o Šajberu, što bi drugo", pjevao je, kao i obično, Balašević pjesme koje uvijek imaju aktualne dodatke.
On i pijanist Aleksandar Dujin zaslužni su za dobru zabavu na Dinamovom stadionu.
Nalazio sam se iznad počasnih loža, tako da nisam vidio lica visokih gostiju, ne sumnjam da su se odvažili iskazati oduševljenje poput ostalih gledalaca, jer zapažen je Vican Vicanović s velikim objektivom namontiranim na foto-aparat.
Tek što je zasvirala Riblja čorba, naravno uz pozdravne komentare Bore Đorđevića, svi su se uznemirili očekujući dolazak posljednje maratonke, koja je, unatoč velikom zakašnjenju, trijumfalno dočekana.
Njeno kašnjenje nije mi se učinilo tragičnim, jer, za trajanja maratonske utrke, pri svakoj i pomisli na trčanje naručio sam novi sladoled Zagi (s lješnjacima).
Spomenuti Zagi bio je laserski projeciran na velikom balonu iznad stadiona.
Kao što reče naša američka prijateljica: zar je ovo Zagreb koji poznajem otprije?
Dim, laseri i rock na kraju Univerzijade?
Dobro, vrlo dobro i preporučljivo za ubuduće...
Nema komentara:
Objavi komentar