Kao što je već konstatirano, protekla je godina ['80.] bila najzrelije razdoblje domaćeg rocka do sada. Međutim, takvo stanje svejedno treba shvatiti tek kao temelje za jedan zdraviji i sistematičniji razvoj. Već samim početkom siječnja, sručila se u prodavaonice lavina novih albuma domaćih izvođača i takvo stanje, vjerojatno najbolje govori kako eksplozija rocka kod nas, poprima neslućene dimenzije.
Zanimljivo je kako je Zagreb u mnogobrojnim novogodišnjim statistikama proglašen kao najdinamičniji rockerski centar i ujedno zadobio etiketu svojevrsnog ''otkrića'' u okviru nacionalne scene. iako postoje sklonosti da se takva situacija okarakterizira kao nekakva ''renesansa'' zagrebačkog rocka, prije bih rekao da se radi tek o početku jedne temeljitije afirmacije grupe koje djeluju u Zagrebu.
Vjerujem kako bi se na osnovu gore navedene tvrdnje, mogli naći uvrijeđeni ''stari'' rockeri (mislim pri tome na ''Bijele strijele'' i društvo), međutim njihovu uglavnom reproduktivnu djelatnost, prije bismo mogli svrstati u rubriku prahistorije domaćeg rocka, nego ih proglasiti relevantnim začetnicima današnje scene.
Kroz dugo razdoblje, međutim, osnovna preokupacija agramerske estrade bila je bazirana na šlagerskom kursu. Vjerojatno vas ne trebam ni podsjećati na ustoličena imena, koja su pod okriljem vješto organizirane ekipe, godinama dominirale zagrebačkim glazbenim zbivanjima i gotovo panično zatvarala vrata bojeći se svakog rockerskog propuha. Međutim pred novostvorenim rock tiražama te pred modernijim promotivnim postupcima, lako/glazbeni poduzetnici naizgled posustaju, koristeći u svojoj agoniji najljigavija sredstva za očuvanje starih pozicija. Naime, za razliku od većine šlageraša koji pokušavaju opstati koketirajući s razno raznim disco elementima, Đorđe Novković je pomoću ''Srebrnih Krila'' najuspješnije iskoristio nove mehanizme domaće glazbene industrije. U stvari, visok komercijalan plasman ''Srebrnih Krila'' predstavlja i jedan antipod današnje scene, koji je ujedno i afirmacija višegodišnjih tenzija spram jednog ovakvog produkta. Novković je, kao što znamo, sličnu stvar pokušavao realizirati sa ''Pro Arte'' i nešto kasnije sa ''Staklenim Zvonom'' no tek su se ''Krila'' zahvaljujući svojim promuklo manekenskim odlikama pokazala kao idealan model za veliki biznis. Unatoč tomu ''Srebrna Krila'' predstavljaju unutar teksta o zagrebačkoj rock sceni, marginalnu pojavu, što je, između ostalog očito i u njihovoj, doduše razumljivoj izolaciji od tekućih zbivanja zagrebačkog rocka. Ipak, uz navedenu ogradu po kojoj ''Krila'' predstavljaju oprečan pol, oni su isto tako nezaobilazan u jednom detaljnijem pregledu, upravo zahvaljujući promotivnoj mašineriji koja se u potpunosti oslanja na rockerski pravilnik.
Apstrahiramo li moderno verzirane (konačno, visoko/kotirajuće) izdanke uvjetno nazvane ''srednje struje'', ostaje da provjerimo rock-vakuum ograđen ''fosilnim'' zg rockerima s jedne strane i prošlogodišnjom šarolikošću, s druge strane. Iako uopće ne sumnjam u tezu prema kojoj 1979. godina predstavlja relevantnije polazište zagrebačkih događanja, nepravedno bi opet bilo tvrditi kako je pojava (odnosno afirmacija) pojedinih grupa zasnovana na sistemu ''blitzkrieg'' strategije. Prazan prostor, koji sam spominjao, bio je ispunjen različitim, manje ili više neartikuliranim pokušajima no isto tako stoji činjenica da Zagreb, od djelovanja ''Grupe 220'', nije imao bend koji bi barem imao nekakav lokalni kult status, a da ne govorimo o nekim širim razmjerima. Dvije izvan serijske pojave, po takvoj sistematizaciji, svakako bi bile Drago Mlinarec i ''Parni Valjak'', normalno, svatko sa svoje strane. Konkretnije, Mlinarec je svojom dosljednošću predstavljao, istina, pomalo statičnu konstantu zagrebačke scene da bi tek s posljednja dva albuma, pokazao sklonost spram stanovitog osuvremenjivanja svog zvuka ostavši ujedno vjeran osnovama svog izvoza i isto tako oglašen na nove, čisto tržišne, relacije domaće scene. Album ''Sve je u redu'' njegovo je najzrelije dosadašnje ostvarenje, a ujedno spada i u vrh naše cjelokupne produkcije. Drugi LP koji sam netom spomenuo, nazvan ''Tako lako'', snimljen je u Švedskoj u studiju jednog Mlinarčevog prijatelja. Sudeći po početku koncertnog predstavljanja tih snimaka pri kojem Mlinarec i dalje prakticira skromnost i intimnost atmosfere te nekoliko pjesama koje sam imao prilike čuti, već je sada sigurno da se radi o uspješnom nastavljanju linije započete na ''Sve je u redu''. Osnovna instrumentalna značajka te dvije ploče je napuštanje nekadašnje iritantne klavirističke isturenosti nevena Frangeša, koja je, u ovom posljednjem slučaju, nadomještena vrsnim gitarističkim pasažima Đimija Matešića, inače gitariste ''Izazova'' čija se glavnina trenutno nalazi u službi domovine.
Uz Dragu Mlinareca, ''Parni Valjak'' je unatoč svim zamjerkama, također na ovom kratkom popisu imena koja su prkosila letargičnom stanju zagrebačke scene iz druge polovice sedamdesetih. Uz poznatu konstataciju ''dobri su uživo na pločama ne vrijede'', za ''Parni valjak'' vezan je još jedan kuriozitet. Naime Hus i društvo u prvoj fazi svoga djelovanja, usprkos hvaljenim dinamičnim nastupima, nisu uspjeli zadobiti povjerenje zagrebačke publike, tako da su se kraci njihovih mnogobrojnih turneja, jedva tu i tamo sramežljivo doticali Zagreba. Sa ''Gradskim pričama'', ''Parni Valjak'' ulazi u novi period svoje karijere i vjerojatno plasman na raznim top listama i njihova televizijska eksponiranost dovoljno govore o uspješnosti pohoda. Pretpostavljam da zbog angažmana s ''CBS-om'' te nastupa pred milanskom publikom, ''Valjak'' nije ''na prvu loptu'' iskoristio dobru prođu ploče, potkrijepivši je sistematskom koncertnom prezentacijom, no kako sam obavješten, ''Steam Roller-i'' spremaju veliki koncert početkom ožujka koji će bez sumnje, zaokružiti njihovu definitivnu afirmaciju i pred zagrebačkom publikom. Kako se o samom albumu već dosta pisalo, spomenut ću, ovom prilikom, potvrđenu vijest, kako su ''Gradske priče'' snimljene i u ''engleskoj'' verziji, no još uvijek nema smisla spekulirati o svjetskom plasmanu te ploče.
Ukoliko zanemarimo djelovanje tragikomičnog pokušaja poput ''Staklenog Zvona'', ''Divljih jagoda'' ili pak ''Nepočina'', dobili bismo okosnicu koja je neposredno prethodila prošlogodišnjoj zagrebačkoj ekspanziji.
Iako se ne bih upuštao u nezahvalnu potragu za elementima zahvaljujući kojima je Zagreb postao poznat kao grad sa ''dobrom teorijom, a gotovo nikakvom praksom'', nezaobilazan je ključni faktor zahvaljujući kojem su se spomenute snage, barem izjednačile. Radi se o (za sada) dva prostora ''Lapidariju'' i ''Klubu SC-a'' koji su unatrag godinu i po dana započeli s praksom ''živih' svirki u klupskoj atmosferi. U vrlo kratkom vremenu ti su se prostori dokazali kao šasija zagrebačkih rock događaja i potkrijepili , inače u svijetu davno provjerenu tvrdnju, kako je takva reprezentacija upravo elementarni motor pokretač svake zdrave i sistematične scene. Jasno, agilni su se organizatori oba kluba trudili da program bude što raznovrsniji tako da smo do sada vidjeli grupe iz čitave Juge, međutim, sam odnos pokrovitelja tih večeri koji između ostalog nastoji omogućiti i prostor za vježbanje odigrao je presudnu ulogu u formiranju nekoliko grupa, koje ističu najozbiljniju kandidaturu za izlazak iz lokalnih okvira.
''Aerodrom'' koji recimo uzgred, vježba u galeriji SC-a, a koji je svoje prve nastupe održao upravo u okviru ''Treće linije'' Kluba SCa, svojom nedavno izašlom pločom prikazao nam je svoju varijantu simfo/rocka, i ako je suditi prema dosadašnjem tiražu zauzeo mjesto našeg prvog benda spomenutog žanra.
''Prljavo Kazalište'' je prošle godine, izdavši svoj debut uznemirio preplašene duhove i isprovocirao sanitarnu inspekciju našeg kulturološkog morala, čiji članovi, osim čuvanja ćudoređa našeg naroda moraju čuvati i vlastite (autorsko šlagerske) pozicije. Normalno, mislim na danas po pravilu ismijavanu ''komisiju za šund'', kojoj je afera ''kazalište'' iskreno se nadam bio jedan od posljednjih pred/samrtničkih uzdaha. Kazalište je u proteklom periodu dosta nastupalo, udruživši se u ''putujuću formaciju'' s još nekoliko domaćih ''novo/valnih'' snaga, a pravi zagrebački koncert najavljuju u istom terminu s gore spomenutim nastupom ''Parnog Valjka''. Jasenko Houra i ekipa, trenutno pripremaju materijal za drugi album i u kratkoj pauzi pokušavaju podmiriti svoje školske obaveze.
Vratimo li se dvije godine unatrag, naći ćemo ''Prljavo Kazalište'', ''Azru'' i još par grupa ''novo/valnog usmjerenja'' kao jezgro koje je svojim učestalim nastupima po svim mogućim fakultetsko-gimnazijskim prostorima, aktivno pokrenulo Zagreb iz učmalosti prikazalo nov mehanizam afirmacije jednog ''običnog, uličnog'' benda. Uvjetovano s time, nekako paralelno počinje i aktivnost dvaju spomenutih klubova. Uskoro diskografska kuća ''Suzy'' pokazuje najbolji nos za nadolazeći trend, te uzima pod okrilje ''Prljavo Kazalište'' i ''Azru''. Potonji su, bez sumnje, specifičnost zagrebačke scene. Mnogobrojnim metamorfozama lider ''Azre'' stiče epitet zagrebačkog ''enfant terriblea'', a lani objavljeni singl ''A šta da radim / Balkan'' samo je jedan zabilježen trenutak njegovog zaista bogatog opusa. Prošavši kroz bezbrojne kombinacije postova, Štulić u suradnji s basistom Hrnjakom i bubnjarem Leinerom dobiva od ''Jugotona'' ponudu za LP ploču koja se sprema ovih dana i koja će nesumnjivo značiti i širu afirmaciju ''Azre'' koja je trenutno jedan od najvećih zagrebačkih aduta. Jedna od frakcija nekadašnje ''Azre'' danas u obnovljenoj verziji djeluje pod imenom ''Film''. Njihova vizija modernog pop-rocka kombinirana s neobičnom instrumentacijom u kojoj dominira saxofon i sugestivan vokal jure Stublića, komercijalno je bez sumnje, najperspektivnija stvar koja se trenutno sprema u zagrebu. Prvu ćete projekciju ''Filma'' moći gledati uskoro u vidu singl ploče, koja izlazi pod etiketom ''Suzy'' produkcije.
Valja podvući, na kraju pregleda ovih najatraktivnijih zbivanja kako nema govora o postojanju nekakve zagrebačke ''škole''. Uopće taj termin vezan je uz najcrnje trenutke domaće estrade i vjerojatno je više plod insinuacija i lokal/patriotskih izjljeva, nego što je ikada, uopće u praksi postojao. Ovakva tvrdnja proizlazi iz činjenice što u Zagrebu djeluju grupe posve različitih opredjeljenja, no isto tako stoji činjenica kako njihova međusobna suradnja pridonosi stvaranju nekakve konkretne atmosfere zagrebačke rock scene. Spomenimo napamet, suradnju Pike Stančića (''Parni valjak'') pri produkciji ploče prvijenca ''Prljavog kazališta'' ili pak snimak Štulićeve (''Azra'') skladbe ''jablane'' na trećem albumu ''Parnog Valjka''.
Tako se zagrebački rock sve sigurnije seli iz popularnog ''Zvečeva'' u tonske studije i unatoč tome što su u tekstu spomenuti samo najaktivniji akteri ova relativno uspješna sezona tek naznačuje konture sistematične i raznolike scene, za što Zagreb ima sve bolje predispozicije.
Nema komentara:
Objavi komentar