DINAMO 1982.

S malo pompe je ušao Blažević u prvenstvo 1982. Dovoljno je ilustrativna izjava predsjedajućeg Đuke Prilike, izrečena tamo negdje u listopadu 1981.: „Najbitnije je da se probijemo na europsku scenu, pa stoga ne računamo na plasman ispod trećeg mjesta. Ako smo čekali 23 godine, neće biti tragedija da se još malo pričeka“. 

Bila je to sezona kad su u vojsku otišli Boro Cvetković, Arnautović, Munjaković, a povratak iz „stava mirno“ očekivao se od Bogdana, Hadžića, Ivkovića i Dumbovića, ali uglavnom u proljetnim danima. 

Ćiro Blažević, čovjek koji je u životu bio usamljen kao svjetionik i od svih neugodnih sjećanja načinio minimalnu korisnu prtljagu, izvrsno je plivao u prvoligaškom mutežu. Kad je na startu izvukao za protivnika momčad Beograda, proglasio je to ispitom kojim će ocijeniti Dinamove šanse. Kad je isplivao samo s bodom, umjesto jadikovki mirno je odvratio kako je zadovoljan, jer je Beograd imao više prilika. A sudac Batričević je poništio pogodak Deverića i dosudio jedanaesterac koji Mustedanagić nije realizirao. Najavljena žalba je povučena. Putovalo se u Beograd, u goste Zvezdi. Derbi četiri jedanaesteraca. Neobičan, jer je peti, najzreliji dr. Zoran Rebac iz Mostara prešutio. No 2-2 je bilo dovoljno. 

U Zagrebu je iznenadio hajdukovce predstavivši im Dinamo u novom ruhu, oštar, čvrst, tako da su Splićani ostali iznenađeni poslije susreta. U Tuzli bod i onda konačno pun pogodak – 4-0 protiv Teteksa. I usput, Deverić se „hladi“ na klupi zbog nezalaganja u Tuzli. S petog na drugo mjesto Dinamo je skočio prvom pobjedom u gostima – 3-2 protiv Sarajeva. Deverić je izvrsno zaigrao, postigao i pogotke, a asistirao mu je Bručić. Protiv Zagreba je plavi mlin proradio punom snago – upisana je pobjeda 7:0. U igru je uveden Cerin i on je otključao vrata Zagreba, a seriju su nastavili Bošnjak, Arnautović (2), Panić (2) i E. Dragičević. Plavi su prvi, jedini neporaženi, ali kolona je ujednačena, deseti je zaostao samo 2 boda. Poraz u Novom Sadu, Ćiro okrivljuje sebe (zbog taktike), pa pobjeda nad Partizanom s deset igrača. Isključen je nekontrolirani Boro Cvetković. I drugi udarac: Zajec, ozljeđen, napušta teren, zamjenjuje ga Mustedanagić. Ipak, sačuvana je prednost Deverićeva gola. 

Na Kantridi je Dinamo dvaput vodio, ali bez Zajeca i kažnjenog Bore nije postigao više od 2-2. Panić je još promašio jedanaesterac. Slijedi najslabija igra jeseni, protiv Osijeka samo 1-0. Osigurao ih je Arnautović, upravo pred odlazak na odsluženje vojnog roka. Na Grbavici zatim Dinamo doživljava drugi poraz. Igra bez Bručića, Panić je izjednačio iz jedanaesterca, ali na kraju je 2-1 za Želju. 

Finiš jeseni je rutinerski. Najprije je svladan Radnički (2-0), požutjele Zajeca i Bošnjaka zamjenjuju Kurtela i H. Dragičević. Protiv Veleža je bio kompletan sastav i završava 4-2 u korist Modrih. U Titogradu nesretan autogol Bračuna, kojeg je udarena lopta pogodila, promijenila smjer i zbunila Vlaka, donosi 0-1 poraz. Za jesen, drugo mjesto. 

Proljeće je lakšeg daha, vratili su se Kranjčar i Hadžić. Međutim, Mustedanagić je slomio rebro, pa ga zamjenjuje Davor Braun. U drugom proljetnom nastupu, pred prepunim Maksimirom gost je Crvena zvezda. U sastavu opet novi potez: Hohnjec je odjenuo sedmicu, Bručić je branič, jer je Zvjezdan Cvetković van konkurencije zbog žutih kartona. Nakon pola sata igre na semaforu je stajalo 3-0. Najprije je Cerin svladao Slojanovića već u 9. minuti, pa odmah zatim Kranjčar glavom povisuje, a treći opet Kranjčar iz jedanaesterca nakon prekršaja nad Bračunom. Najteže tek dolazi – put u Split. Splićane Ćiro  plaši izjavom: „Dolazimo po oba boda“. Prepunio je igralište, temperaturu podigao do vrelišta. I ispunio obećanje – odlučnih 2-1. Zajec je na brzinu doveo Dinamo u vodstvo, a Deverić povisuje na 2-0; nakon što je prešao trojicu igrača, slomio je niskim preciznim udarcem i Pudara. Pred kraj Zoran Vujović je smanjio na 2-1. Junak splitske utakmice bio je Petar Bručić, doslovce ga je bilo svuda. No, kamate su plaćene. Isključeni Bračun (uz Zlatka Vujovića) kažnjen je zabranom igranja na tri utakmice. 

Dinamo je prvi s dva boda prednosti, pa je tu prednost povećao i nakon pobjede sa Slobodom (4-0). A nakon toga put u Tetovo, i izvrsnih 4-1 gradi raspoloženi Marko Mlinarić. Očekivanje pete pobjede za redom privuklo je u Maksimiru 45.000 gledatelja. Protivnik je Sarajevo, a konačni rezultat 3-2 za Dinamo. Dinamo tom pobjedom povećava prednost na tri boda. 

Gradski derbi sa Zagrebom završio je tijesnom Dinamovom pobjedom. Samo 2-1 nakon što su promašena čak tri jedanaesterca. Igrač utakmice bio je Snješko Cerin. Slijedi nova žrtva –  Vojvodina i opet 3-0. I tada teška prepreka – Partizan. Nula-nula bitka, u kojoj je izgubljen Deverić. Deverića su iznijeli s terena i nastupio je tek u zadnjoj utakmici protiv Budućnosti, neoporavljen. 

Još jedna utakmica, s dosta nepotrebnih iskri, bila je protiv Rijeke. Dinamo je dobio s 2-0. U Osijeku je Modre čekao puni stadion, ali konačni rezultat (2-1) išao je u korist Dinamu. Prebrođena je i Olimpija, na koju je upozorio Belin, i s pravom, jer je u Maksimiru izvučeno samo 2-2. Oba gola dao je Kranjčar, najbolji pojedinac u plavom stroju. Začudo, taj izgubljeni bod izazvao je prve čestitke Dinamu za naslov.

Još je, kao i 1958. samo trebalo prebroditi Skopje. I kompletan Dinamo (sa Zajecom i Cerinom) ostvario je 3-0. Cerin je brzo načeo mrežu Vardara, za njim Kranjčar, pa opet Cerin. I krenulo se u avion slavlja. Dinamo je bio siguran prvak. Doživio je, doduše još tri poraza, ali do kraja je svladao još i Budućnost, pa je bio uvjerljivo prvi, s pet bodova više od Zvezde i Hajduka. 

No slavlje nije dugo trajalo, jer se momčad morala pripremiti za veliko finale Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde. Do finala smo izbacili Segestu, dobojsku Slogu, Rad i tuzlansku Slobodu. U prvoj utakmici finala na Maksimiru završilo je 2-2 uz pogotke Cerina i Mustedanagića. Jednako puna Marakana svjedočila je pobjedi Crvene zvezde 4-2 i neuspjehu Modri da osvoje dvostruku krunu.

ZAGREB BY NIGHT, DAVOR GOBAC & JASENKO HOURA: Tajna Johnijeve bilježnice (1988)

Srpanj, 1988.  

Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini. Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon. Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu! 

Nakon neuspješna i uporna telefoniranja zaključujemo - zvijezde su neuhvatljive. Jebiga. A onda, ipak, iznenada, javi se mamurni Jasenko Houra: 

"Nije mi sasvim jasno, ali pristajem!" 

Davora Gopca budimo u već kasno popodne: "Baš dobro kaj ste me probudili... Kol'ko je sati, jebote?" 

Ugovaramo razgovor između Davora Gopca i Jasenka Houre!... 

Dosad nisu imali prilike razgovarati, a upravo su im izašle nove ploče: Gopcu prva, Houri šesta. 

Gobac voli pivo, a Houra, kažu whiskey. Očekujemo Fight. 

A onda nas bacaju iz takta: u međuvremenu su se sreli u gradu, popričali i ... uzeli stvar u svoje ruke! 

Čekaju nas u pola deset u "Staroj vuri". Vode nas van! Zagreb by night! 

Ti samo drži A-dur! 

Prljavi sumrak nad Gornjim Gradom. Radićevom se uspinju klinci, šuškaju s nešto nažicane love i mudruju gdje bi je trebalo trampiti u pivo, ili nešto jače. 

Ne idu u "Staru vuru"... Stolove u vrtu zauzeli su već mirni mladi slađahni parovi. Slamnati šeširići i teški parfemi. 

Jajo se pojavljuje na vrijeme. 

Svaljujemo se na stepenice... Muči ga ljetna sparina. Tlak, valjda, jebiga. 

Psihomodo-Gobac kasni: 

"Bil sam kod Maxa... Malo sam se podfutral, ne... Kaj se tu događa?!" 

Tihomir Ladišić i Đurđica Klancir pred noć sa Davorom Gopcem i Jasenkom Hourom 

JAJO: Čuj, sjećam se kad sam te prvi put videl... No, kaj je to bilo! Na nekom koncertu... Ležal si, a glava ti je bila u bubnju... 

Gledam ja - pa, kak čovek izdrži da mu ovaj mlati bas pedalom?! 

GOBAC: A se sjećaš na Gaudeamusu kad se Bogović napil znama? 

JAJO: Ma to je bila ludnica! Nikad neću zaboraviti jednu stvar... to uvijek prepričavamo... Dolazi tvoj band, a jedan čovjek iz banda ne zna apsolutno svirati! 

Garantirano ništa! 

I veli njemu... ’ko vam je bil glavni? Mark? 

No, veli njemu Mark: "Ti samo drži A-dur!" 

Sedimo tak u garderobi onak već pripiti, a pita frajer onda: "A kak se drži A-dur?" 

I onda ovaj njemu naštima ruku - ti samo sviraj A-dur! 

I frajer je stvarno dvajspet minuta sviral A-dur! Čovječe božji, pa toga nema nigde! 

GOBAC: Kemca su, sjećaš se, šest puta izbacivali jer je imal ogromni kurac na majici... Na kraju smo bez njega svirali... 

JAJO: Koje si ti godište? 

GOBAC: Šezdeset i četvrto. ..A ti? 

JAJO: Šezdeseto... 

GOBAC: Šezdeseto? Pa nemaš još "tri banke"! Baš sam bil kod Maxa i on mi plače kak već ima "tri banke"... 

I velim mu da se večeras nalazim s tobom, a on: Jajo je sjajan, i on je već starac! 

JAJO: I ti bi sad trebal potpuno promijenit image! Znaš, onak, da si bil odličan učenik, da imaš djevojku... 

GOBAC: Pa kaj, nisam bil tak loš. Pal sam samo treći razred... 

JAJO: Svi su pjevači dobri učenici! Bogović je išao u prvi razred srednje i pao kad sam ja došao u tu gimnaziju. Onda smo u prvi išli zajedno. 

Onda sam ja išel u drugi, on je pao. Kad sam išel u treći, opet je pao. A onda sam i ja pao... 

Kad sam završil četvrti, on još nije završil prvi, bog te jebo! 

GOBAC: Mislim, Bogović... 

Mame su odvodile djecu od bine! 

JAJO: Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini... 

"Mislim, Bogović... "  

Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon. 

Gledam ja, mislim zajebava se, zeka... 

Vičem Brkiću, pogleda on sa strana - spava čovjek, uredno... 

Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu! 

A u Ljubljani... 

Ide on prema mikrofonu, gleda mene, a mikrofon, koji nije dobro stavil, padne mu dole... 

Bogović, kad se okrenul, uzme stalak i pjeva, pjeva čovjek, pjeva! Nemreš si to zamisliti! 

Slovencima niš jasno. 

Vidiš one na razglasu kak su se pogubili... Traže mikrofone! 

Od onda u Ljubljanu... 

GOBAC: I mi smo isto sad bili u Ljubljani... Čovječe, ono, mame su odvodile djecu od bine! Kao, nemojte to gledati! 

JAJO: Daj, Gobac, idemo se preseliti negdje... 

GOBAC: Idemo na burek, ha? Imam baš sto pedeset hiljada... 

JAJO: Kak te nije sram, Gobac, došel si mi za sto pedeset hiljada?! Idemo tu, u "Točkicu"... 

Tiskamo se u mraku uskih gornjogradskih ulica. 

Lapidarij je mrtav, a pred "malim Lapom" hrpa srednjoškolki... 

Male carice zure bez daha. 

Još u "Staroj vuri" pridružio aam se Mladen Bodalec, pjevač "Kazališta", koji, eto, sada trpi primjedbe, komentare i pouke zbog toga što se pojavio bez cure. 

Gobac i Jajo neodoljivo su otrovni! 

Mesnička... 

Blještavo bijela "Točkica". 

Kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče? 

Jajo priča o "Esplanadi", a Gobac opet o bureku i hamburgeru. 

Jurica Pađen je u prolazu, u novim cipelama. Ovih dana seli na more... 

Jajo, Gobac i Jurica Pađen 

 GOBAC: Čovječe, kam ste me doveli?! S gazdom sam se tu tak grdo posvadil... 

JAJO: Gobac, jebovas bok, vi ste počeli raditi materijal za ploču k’o Pink Floyd za "Dark Side Of The Moon"... Kol’ko vam je trebalo da vam izdaju ploču? 

GOBAC: Malo duže, jebiga... Ha? ha! Ma, bila je tu hrpa stvari, Čovječe, nismo znali kaj da snimimo od svega toga. Imali smo... banku pjesama! 

JAJO: Ti ćeš sad kao Johnny završiti... 

GOBAC: ’Oću, kurac... 

JAJO: Ljudi, kad sam ja upoznal Johnnyja, on je već imal sto dvadeset i pet pjesama... A ja još nisam ni četiri imao! 

Sviral je na jednom tulumu i samo je listal bilježnicu, i listal... Popravil cvikere i sviral dalje. 

I tak, cijelu noć Johnny i gitara, i nikak do kraja bilježnice! 

GOBAC: Ma, Johnny je super... Stariji je od Isusa. Nego, Jajo, pička mu materina, kak si ti tak brzo došel do prve ploče?! 

Priznaj, nije to sam tak moglo proći... Šljakalo je, šljakalo... ha? 

JAJO: Baka mi radi u "Jugotonu"... 

GOBAC: ... na pakiranju, priznaj! 

JAJO: Ma, na strah su mi izdali tu prvu ploču... Ne bi mogli ući u tvornicu, jebiga! No dobro, nije to bil baš tak brzi prodor. 

Sedamdesetosme smo izdali singl, nakon već godinu dana postojanja "Kazališta". 

Godinu dana kasnije imali smo i LP... 

S tim da moraš računat da je to bilo vrijeme nekakve ekspanzije rock’n’rolla u nas, new wavea... 

Baš je "Polet" tu odigrao veliku stvar - gurao je četiri mlada banda. Mnogi su bandovi tad imali puno veće šanse od "Kazališta" da snime ploču... 

Ali sve su ih uhvatila nekakva unutrašnja ludila, promjene, raspadi. 

Onda je ostala karta na nama. 

Ali mislim da bismo s pločom još sigurno godinu, dvije čekali da nismo prešli iz "Jugotona" u "Suzy". 

GOBAC: Da ti ja sad idem pričat, onak u detalje, kak sam došel do ploče, morali bi tu sjediti do četiri ujutro... Ali, daj mi reci, Jajo, kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče? 

JAJO: Da ti budem iskren, ostat će za mene vječita tajna tko kupuje ploče "Prljavog kazališta"... Poslije prve ploče još mi se činilo da znam, ali kad smo napravili "Crno-bijeli svijet"... 

Čuj, to su kupovala djeca, vojnici, majke, bake... 

GOBAC: ... čistačice... 

JAJO: Od onda stvarno više ne znam. Po godinama... ljudi od petnaest do dvadeset i pet nas kupuju najviše, mislim, ako se ne prošverca i netko stariji, koga nije sram kupiti ploču. 

GOBAC: Kako sad stvari stoje, moju ploču kupuju ljudi koji imaju para jer ploča košta devetsto hiljada. A nisam ja kriv, treba nahraniti onih par hiljada ljudi u "Jugotonu", jebiga... 

Ne znam, kupuju ploču klinci... napaljene klinke. A ima i starijih, koji se švercaju kak ti veliš. Šteli bi biti još malo mladi... 

Kaj nije bilo 1977. bolje?

Odlazimo iz "Točkice". Gopcu se, istina, i ne ide previše... Tvrdi da je teško negdje pronaći mjesto s toliko dobrih djevojaka po metru četvornom. Silazimo prema Trgu... A tamo su još uvijek grupice radoznalih klinaca, ispražnjenih džepova, okupljenih oko najupornijih uličnih svirača. Gobac i Jajo ne žele propustiti Manduševac. 

Rock’n’roll je zapravo laž u ovoj zemlji. Svi ovi naši rockeri, kad se sponapiju i odlaze u vojsku, ne pjevaju "Satisfaction", nego ono "Majko moja..."! Mi smo zemlja koja je izrasla na kultu Kozaračkog kola... Važno je da se svi držimo za ruke i da pjevamo: "Bum, Cile, bum" 

Nakon neuspješna i uporna telefoniranja zaključujemo - zvijezde su neuhvatljive. Jebiga. A onda, ipak, iznenada, javi se mamurni Jasenko Houra: 

Odlazimo iz "Točkice". Gopcu se, istina, i ne ide previše... Tvrdi da je teško negdje pronaći mjesto s toliko dobrih djevojaka po metru četvornom. Silazimo prema Trgu... A tamo su još uvijek grupice radoznalih klinaca, ispražnjenih džepova, okupljenih oko najupornijih uličnih svirača. Gobac i Jajo ne žele propustiti Manduševac. 

"Jebiga, nema love ni za jednu pivu". 

Obojica bacaju nešto sitnog u vodu... 

Pred "Kvazarom" još uvijek gužva. Glasovi iz mraka, tapšanje po ramenima... Kratak susret sa "zločestim" Pirom.

Junaci priče i zločesti Piro koji se često smije pred Kvazarom 

Bježimo iz gužve i odlazimo u Omladinski centar. 

Atrij je poluprazan i izgubljen u svojoj skupoći i bezidejnosti. Još uvijek je ugodnije sjediti na stepenicama... 

Prolazimo kraj zaspalog "Blata". 

S peračima ulica ulazimo u novi dan. Priču završavamo na stepenicama pred Kazalištem... 

JAJO: Čuj, Gobac, mogao si ti ubrzati izlazak svoje ploče... No, dobro, izašla je konačno. Kol’ko si prodal dosad? 

GOBAC: Sedamnaest hiljada... 

JAJO: Uuu, jebote, misliš si auto kupiti?! 

GOBAC: Ma, ajde... Sve to više niš’ nema smisla. Sve je u kurcu. Ima dobrih pjesama, kao na neku foru, onak komercijalnih... 

Ali nema više bendova... 

Nema više onoga da ti dođeš na koncert i zalediš se, čovječe, kad vidiš kako bend lomi, jebote, i svira... Kužiš, toga više nema. 

A onda nema ni rock’n’rolla. 

Sve ovo ostalo je zakurac, jebote bog. Razvlače se žvake. Niko ne bi sviral... konkretno, onako. 

Ali nije to slučaj samo u Jugi. Celi svijet je u kurcu. 

Pa pogle kaj se vrti po ovim top-listama... Gore su nego ikad! 

Ljige su generalno u igri, ne? 

Nema furke - sad se mi palimo, nego, ono moderan bubanj, moderna bas gitara... Pičke nešto odostraga pjevaju. To je sad super. 

Kaj to nije mrak, Jajo? Kaj nije bilo 1977. bolje? Jebote, prštalo je na sve strane. 

JAJO: Pa jeee, imam osjećaj da bi ti htio da sad svi sviraju kao što se sviralo 1977... 

GOBAC: Ma, ne... Nije stvar u sviranju, u tonovima, jebiga. Nego, bilo je nekakvog naboja u zraku. Sad toga nema. 

Boli ljude kurac za glazbu. Slušaju kaj stignu. Nema sad više to je moj bend, i ja sad to slušam. 

A tog je prije bilo... 

Sve se razvodnilo. Dosadno je. Pa kaj se tebi sviđa kad dođeš na koncert i popiješ sto piva od muke, da ih ne čuješ više? 

Jednostavno tri harme i deri... 

Imaš grčeve kad dođeš doma... celu noć... 

A prije, jebote, kao klinac sam znal otići na nekakve svirke i stvarno je bilo provoda. 

Sad bendovi nemaju poleta. Svi imaju odnos prema glazbi, ono daj da to odvalimo, da uzmemo pare koje možemo, da odvalimo to s kurca i odemo doma mirno uživat... 

Niko se ne pali: ajmo na binu, jebem im mater, ajmo ih rasturiti! Znaš, to treba... 

Imam osjećaj da smo mi jedini bend koji to tak dela. Mi se baš nabrijemo kad idemo svirat. 

Onak, mater vam jebem, sad ćemo vidjeti ko tu koga jebe! 

Sviraju ti bendovi, jebiga dobro, tehnički, ali kao da nemaju razloga da budu opasni, da lome. Pa kaj nije tak?! 

U Omladinskom centru

JAJO: Ima u tome dosta istine... 

GOBAC: Pa to je nas gonilo onda! Sad si to pretočiš onak u profi posel, ali da ti ostane ista takva vibra u glavi... To je onda dobar bend! 

JAJO: Gledaj, kad smo mi počeli raditi bendove, imali smo idole, shvaćaš. Kakvi su nam bili idoli, takvi su nam bili bendovi... 

Klinci će sve vrlo lako ukopčat u rock’n’roll preko tvog benda, shvaćaš, ali preko mnogih drugih neće nikak. 

Mi smo ušli preko Sex Pistolsa, Clasha... Preko tri harme. Ali ja nisam aposlutno mogao ući u r’n’r dok su svirali Genesisi, Pink Floydi... 

GOBAC: Ma kakvi! 

JAJO: ... jer mi je bilo nejasno kak da ja to skinem dok žderem ćevapčiće! Nemam pojma iz koje je to harme, kak bi ja sad skinul onaj uvod... I tak. 

Ne mogu to, shvaćaš. Jedino sam mogao ući u rock’n’roll skidajući "Kraljicu"... Jednostavno tri harme, i deri... 

GOBAC: Uuu, boga ti! Kod mene svi moraju stajati dok sviram "God save the Queen" u gajbi... 

JAJO: Rock’n’roll je zapravo laž u ovoj zemlji. Svi ovi naši rockeri, kad se sponapiju i odlaze u vojsku, ne pjevaju "Satisfaction", nego ono "Majko moja..."! 

Mi smo zemlja koja je izrasla na kultu Kozaračkog kola... Važno je da se svi držimo za ruke i da pjevamo: "Bum, Cile, bum". 

GOBAC: Pa, mi onda pišamo u vjetar... I po sebi. 

JAJO: Ne, mi se na neki način zabavljamo sami sa sobom, i to je vrlo zgodno... Ali ako hoćeš raditi nekaj stvarno veliko moraš upadati u kompromis! 

Eto, ti imaš prvu ploču, ja već šestu, i velim ti - na nekakve kurvaluke ćeš morati pristati... 

Da mogu otić na sladoled kad god hoću 

GOBAC: A kaj onda, kurac, kad nemreš spavati poslije toga? Dođeš doma, a onda imaš grčeve cijelu noć zakaj sam to napravil... 

Onda skužiš drugi dan da je to cijeli grad popušil kao strašnu foru - a ti si jedva pristao na to. 

"Na nekakve kurvaluke ćeš morati pristati", veli Jajo Gopcu 

JAJO: Ma, kaj, nije ovo grad! Pa vidiš da od njega pokušavaju napraviti palanku. Gledaj, ovo ti je korzo, šeću se parovi, pokazuju se... 

Nema Zagreba noću! Nema Zagreba danju, a kamoli noću... 

GOBAC: Zagreb ne postoji... 

JAJO: Shvaćaš, to je naša tragedija. Vidiš, "Kazališna kavana". Krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih okupljali su se tu rockeri, glumci... 

Događalo se nekaj. 

Malo pomalo počeli su se tu skupljati šverceri... Pa smo se selili u "Blato". I dalje. 

Na kraju ćemo svi završiti k’o Tin Ujević. Po klupama. 

Sve neke dobrovoljne svirke. Omladinska organizacija nas treba samo za radne akcije... 

Ustvari, uvijek kad treba okupiti par hiljada klinaca, a oni sami ne mogu... 

GOBAC: Čovječe, sve je u kurcu. Rikava država, pa rikava lagano i rock’n’roll.... 

Mi bismo ustvari trebali zadnji propasti! Kad je najgore, onda se svi vesele... 

Pjeva se, svira, doma se ne ide... jer je doma too much bad, jebiga. 

A baš mislim da bum ove jeseni konačno obrnul nekakvu lovu... 

Da mogu otić na sladoled kad god hoću. 

Novu ploču spremamo za poslije Nove godine... Kaj ti misliš, Jajo! 

JAJO: Mi se spremamo na turneju... Planiramo živu ploču za desetogodišnjicu svirke. Možda i video-kazetu, ako uspijemo... 

A veliš, zaradit ćeš lovu ove jeseni? Onda mi nemoj doći sa sto i pedeset hiljada... 

GOBAC: Joj, Jajo, pa ti si najtvrđi... Nemoj mi sad to raditi, u pičku materinu... Pa ovih stopedeset hiljada mi traje već tri mjeseca! 

Ajde, sutra vas sve vodim na piće! 

VLAK U SNIJEGU - MATE RELJA Čekamo snijeg - odustati nećemo Premijera filma u Bjelovaru (1976)

Prosinac 1975. 

Kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge 

U pauzi snimanja filma 1975: Razgovaramo s režiserom Matom Reljom. Počeli smo od njegove posljednje filmske avanture - snimanje za sada još nedovršenog filma "Vlak u snijegu" prema istoimenom djelu nedavno preminulog, popularnog dječjeg pisca Mate Lovraka. 

- Prije no što prijeđemo na "Vlak u snijegu", recite nam kako je uopće došlo do snimanja ovog filma? 

- "Vlak u snijegu" nije prvo ekranizirano djelo Mate Lovraka, još prije mnogo godina snimljena je "Družina Pere Kvržice", a to nije, kao što ste već prije rekli, ni moj prvi film s djecom i za djecu. Djela Mate Lovraka već su godinama podjednako popularna među omladinom, usprkos toga što se može reći da su za današnju mladež možda i prenaivna i prejednostavna i previše idilična.  

Ipak, a možda baš i zbog toga i zbog iskrenosti i stvarne zainteresiranosti s kojom su pisana - ne silaze s top-lista i školskih lektira. 

Pa ipak, kad je Fondu za financiranje filmske djelatnosti SR Hrvatske predloženo snimanje "Vlaka" malo tko je vjerovao da će ono biti odobreno, dječji film nije naročito popularan ni među filmskim stvaraocima, a ni među financijerima. 

Ipak, lova je dobivena i producent je pozvao mene, ja sam tada predavao na jednoj školi za djecu naših radnika u SR Njemačkoj, da se prihvatim realizacije. 

Prihvatio sam, napravio scenarij i krenuo. 

Ono što se zove optimizam pamćenja... 

Za djecu u vlaku odabrali smo mališane iz sela Ciglena kraj Bjelovara i nismo požalili, a za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!  

Naime, kako znate i sami, snijega nije bilo ni za lijek, i ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo slijedeću domaću zimu ili biramo drugo podneblje - ali odustati nećemo! 

- Kako je snimati s djecom-glumcima? 

- Pa, znate kako, puno se govori da su djeca rođeni glumci i imitatori na koncu, oni se uče životu i svijetu imitirajući odrasle. To je donekle istina, ali, djeca su istovremeno i vrlo kreativna i vrlo maštovita i strahovito samostalna - što sve nadugačko i naširoko prelazi ono što je potrebno za discipliniranu, pravu glumu. 

Režiser Mate Relja i deca glumci na snimanju filma "Vlak u snijegu" (1975) 

Prema tome - trebate, odnosno trebam ja, kao režiser - usmjeriti tu njihovu glumu i razigranost, navesti je da se poklopi s mojom idejom o glumi, odnosno o onom što se treba glumiti, što vam sve skupa otprilike izgleda da se svi zajedno, istovremeno i prema pravilima poštovanim od sviju, trebamo igrati jednu igru. 

Ako postupite tako - onda djeca i neće glumiti u uobičajenom smislu riječi, nego će iskreno i spontano odigrati određene događaje i to je onda veličanstveno! 

- To vjerojatno zahtijeva posebne napore? 

- I da i ne... Ovisi o tome koliko je režiser, kao stvaralac, ali i kao čovjek, spreman da se upusti u tu igru, naime koliko on to uopće može. Iako je i film sam po sebi mašta, to ipak nije ona, dječja mašta koja stvara dječje igre. 

To uveliko ovisi i o vašem vlastitom djetinjstvu, o vašim dječjim maštanjima i igrama, o tome koliko možete da sve to obnovite u datoj prilici - koliko ste od toga ponijeli i nosite sa sobom kroz život... 

Moje je djetinjstvo bilo i jako bezbrižno i jako lijepo - to su doduše mnogi odrasli i to naročito oni poprilično odrasli ljudi skloni kazati. To se stručno zove optimizam pamćenja - ljudi se sjećaju samo lijepih stvari.  

Ali, čini mi se da iskreno mogu kazati da mi je djetinjstvo, provedeno u Šibeniku, gdje sam se rodio, bilo zaista lijepo. Ništa se posebno nije događalo, a ipak mi se činilo da su mi svi dani bili prekratki za sve igre i sva ona maštanja. 

Na nas su mnogo utjecali stripovi i filmovi i svi smo, kao i djeca danas, oponašali njihove glavne junake, a nadasve kauboje. 

Igračaka skoro da i nije bilo, pa je tako naša mašta bila još aktivnija.  

Neke određene ideje o svojoj budućnosti dugo nisam imao. Sviđala mi se crkva i vojska zbog parada i crkvenih obreda koji su mi također djelovali poput velikih, ozbiljnih igara. 

Međutim, tokom školovanja popovi i vojnici su mi se sve manje sviđali i stigao sam i do studija, a da nisam znao kamo i kako dalje. U to je došao i rat i nepotrebno je reći da se sve promijenilo, da su nestala sanjarenja... 

Slučaj je htio da sam za vrijeme NOR, bijući u partizanima, bio dodijeljen jednoj kulturno-umjetničkoj grupi.  

Tu sam se ponovno, ali na drugi način susreo s filmom, glumom, predstavljanjem i ponovno, ali opet na drugi način, zavolio sve to. 

Naime, kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge. 

To je i lijep i uzbudljiv posao, ali i veoma težak posao, no kao što kažu kazalištarci za svoje daske da život znače, tako i nama naše platno - život znači!