Božić s borom do stropa okićenim desecima pravih svijeća.
Tako se nekad u starim zagrebačkim obiteljima slavilo Isusovo rođenje. No velika jela nije oduvijek bila jedan od prepoznatljivih simbola ovog blagdana. U građanska je kućanstva stigla tek u 19. stoljeću. Prije toga iznad stola se vješao tzv. kinč, zimzeleni vijenac okićen crvenim jabučicama i zlatnim orasima. Jedno vrijeme kitila se grana bora, koja se radi stabilnosti zabadala u repu. Stajala je u središtu sobe ili na mjestu u stanu koje je bilo okupljalište. Djevojke su paljenjem papirića s muškim imenima od Svete Lucije do Božića otkrivale ime budućeg muža, a djeca su se šibala brezinim granama na Šibarjevo, 28. prosinca. O običajima starog Zagreba za adventa pričala nam je Iva Silla, turistička vodičica koja je osmislila i turu na temu "Zagrebačka zimska bajka", a uskoro u Klovićevim dvorima počinje i manifestacija "Božić starog Zagreba". Istražili smo kako se nekad slavilo u Zagrebu, bez čega su blagdani bili nezamislivi.
23. prosinca
Slavio se tzv. kokošji Badnjak. Taj dan provodili su se razni običaji koji bi osiguravali plodnost kokoši (kokošinjce je imala gotovo svaka kuća na Gornjem gradu sve do 1954. godine). Djeca su kokotala po ulicama, ali i skupljala kukuruz po podu.
Prije jele postojao je "kinč"!
Visoko drvce do stropa s pravim svijećama nije oduvijek bio jedan od prepoznatljivih simbola Božića. Ono je u građanska kućanstva stiglo u 19. stoljeću, a prije je iznad stola stajao okićeni "kinč", uglavnom crvenim jabukama i zlatnim orasima. Jedno vrijeme je umjesto bora stajala tek njegova grana, koja se radi stabilnosti zabadala u repu.
Slama kao simbol
Djeca su se igrala na suhoj slami na podu, kao simbolu slame na kojoj se rodio Isus. U kuću bi je donosio otac.
Luk umjesto zvijezde
Na vrh bora jedno se vrijeme postavljao luk umjesto božićne zvijezde. Kada bi proklijao, po klicama bi se vidjelo kakva će biti sljedeća godina. Ako su dugačke i zdrave, godina će biti dobra.
Nikolinjski sajam
Uoči Svetog Nikole na glavnom zagrebačkom trgu između dva rata obično bi se kupovalo na Nikolinjskom sajmu. Najprodavanije bile su zlatne grančice i tzv. kipeki – figurice za jaslice. U Velikoj Gorici predbožićni sajam odvijao se na blagdan sv. Lucije, na kojem su Turopoljke kupovale nove cipele.
Pripreme za veliki blagdan počinju običajima darivanja vezanima uz dan Sv. Nikole (6. prosinca) i dan Svete Lucije (13. prosinca) koji postoje od 11. st. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave.
U moderno doba ovu službu obavlja Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojka.
Slavili i pravoslavci
Svoje su blagdane na Jelačić placu slavili i pripadnici nacionalnih manjina. Grkokatolici i pravoslavci počeli bi sa slavljem poslije katolika jer su i njihove liturgije počinjale kasnije.
Sanjkanje po Kamenitoj
Kada bi za blagdane pao snijeg, najčešća mjesta za sanjkanje bila su Duga ulica (današnja Radićeva), Mesnička, Pantovčak, Kamenita ulica. Stanovnici Gornjeg grada i danas se sjećaju brzine kojom su kao djeca s Markova trga ulijetali u Kamenita vrata i redovito nešto porušili, a time i ljutili časne sestre.
Šibali se na Šibarjevo
Na dan 28. prosinca u Zagrebu se nakon I. svjetskog rata slavilo Šibarjevo, u znak sjećanja na stradanje nevine djece koju je dao pogubiti židovski kralj Herod bojeći se da će novorođeni Isus zauzeti njegovo prijestolje.
Ujutro se ukućani žure zateći susjede nespremne u krevetu i išibati ih. Tada nastane borba, koja se odigrava po cijeloj kući i dvorištu. Starija braća šibala bi i mlađu, obično bi se šibao onaj tko prvi uđe u kuću. Šiba je bila od breze.
U šibanju se pronašlo vremena i za flert. Mladići bi se lijepo obukli i pjevali, a ako su ih željele poštedjeti, djevojke su im davale jabuke.
Orehnjača i makovnjača
Božićni kolači bili su različitih oblika, ukrasa i naziva. No najčešće je na stolovima bila orehnjača i makovnjača.
Na Badnjak juha od graha
Za Badnjak se uvijek postilo, pa se najčešće jela juha od graha, salata od graha ili krumpira, orasi, dok bi se nakon polnoćke obvezno jela hladetina. Bilo je bitno da je stol za blagdana pun, jer je to značilo da će biti tako i cijele godine.
Purica baca iza sebe
Za Božić se obično jela purica s mlincima ili neka druga perad. I u ovom je običaju simbolika našla svoju interpretaciju. S obzirom na to da purica svu zemlju baca nazad, simbolično i sve loše ostavlja iza sebe.
Magično razdoblje
Početak magičnog razdoblja smatralo se 12 dana prije Božića, koji su počeli blagdanom svete Lucije. U tom razdoblju smišljali su se razni načini kako proricati sljedeću godinu. Neki su izrezali 12 kriški luka, stavili ih na tanjur i solili. Ako je luk brzo istrulio, takva je trebala biti i godina, ako je zdrav, značilo je to dobru vijest.
Mlade su djevojke, pak, na Svetu Luciju na papiriće ispisivale 11 muških imena, dok je jedan papirić morao biti prazan. Svaki dan po jedan se bacao u vatru, a ono ime koje bi ostalo na kraju – značilo bi ime budućeg muža. A ako je posljednji papirić prazan, sljedeće godine neće se udati.
Zvjezdari na Sveta tri kralja
Na Sveta tri kralja božićne pjesme po kućama pjevali bi tzv. zvjezdari – grupa od tri dječaka, koji drže betlehemsku zvijezdu od kartona.
Po pšenici se ljetina poznaje
Običaj sijanja pšenice potječe od starodrevnih kultova prizivanja dobre ljetine. Time se provjerava klijavost pšenice i procjenjuje kakva će biti ljetina sljedeće godine.
Odojak za Novu
Najčešći obrok na Novu godinu bio je odojak jer svinja ruje njuškom naprijed. Smatralo se da će tako godina biti bolja od prošle.
Adventski vijenac
Na vijenac su se stavljale tri ljubičaste svijeće, znak pokore i obraćenja, te jedna ružičasta, izraz radosti zbog Isusova rođenja.
Dimnjačar čestita prvi
Početkom 20. stoljeća vjerovalo se da je loša sreća ako prvi čestitar za Novu godinu bude žena. Stoga se s vremenom pojavio običaj da prvi ujutro čestita – dimnjačar. Njemu se uvijek udijelio koji dinar, pa su vrlo brzo svoju korist tu vidjeli svi koji su tražili milodare.
Prosjaka je za Novu godinu bilo toliko da je gradska vlast donijela oprost od čestitanja, a sav novac za milodare uplaćivao bi se u Gradski ubožki odbor.
Nema komentara:
Objavi komentar