DRAŠKOVIĆEVA ULICA

U mojoj Draškovićevoj ulici

Zagreb, križanje Draškovićeve i Jurišićeve ulice - 1911.g. i sto godina poslije 

Izlazim iz kafića "More" i prvo što čujem na ulazu u "shopping centar" ili "mall", odnosno u konkretnom slučaju, u trgovački centar koji se na hrvatskom zove "Importanne Galleria" - jer su u onom "Medveščak" našli smisla samo u domu za starije i nemoćne osobe - je nešto što godi mojem izranjavanom uhu: "Daj 'odi kupi tavu u Konzumu - onu od dvestopedest kuna, ne bum više hemendeks naručival!".

Dom "Medveščak”

Na ulazu u "Dom za starije i nemoćne osobe 'Medveščak'”, u prolazu čujem razgovor majke i kćerke: “Dosta je mobitela, ubuduće ne smije biti skuplje od dvjesto kuna, ozbiljno ti govorim!”, kćerka: “Dobro!” - nemam komentara, valjda mama smatra da je dobro prošla. 

Ulazim u Dom, tek toliko kako bih vidio kako to izgleda ako tu završim jednog dana. 

Lijepo je, to se vidi već na ulazu: tri klupske garniture i uz njih velike pepeljare, može se sjesti i pričati, i to upravo radi nekoliko bakica koje spikaju više nego ja. Desno je automat za kavu, uz njega automat "Kinderlada i sokovi”, odzada vidim prostran restoran... po zidovima su fotografije s nekoliko izleta, pa ”Domske obavijesti, pa "Sveta misa svake subote u 17 sati”, tu su i “Senior Gym – tjelovježbeni program za osobe starije dobi”, “Vježbe protiv inkontinencije i osteoporoze”, ”Demencije i liječenje demencija", tu je i program dramskih predstava...  izvrsno, bolje i ne mora biti!

Situacija je jasna - ako hoćeš imati nešto od svega toga i ako želiš šetati gradom dok ti ovdje sve drže uredno, brinu o tebi i spremaju papicu (to je ono za kaj se u kvartu veli: "skrbe se za tebe!") - onda moraš doći u Dom što prije, i to obavezno na vlastitim nogama, jer ako te doguraju s nogama naprijed, onda ti dom u centru grada više ništa ne znači. 

Matematika u Kafe-Baru “Rasno”

Odmah nakon Doma je Kafe-Bar “Rasno”, unutra je ugodno, i zbog toga je to bio moj favorit za ispunjavanje listića sportske prognoze. Naročito ljeti, kada sjedneš vani u fotelju od trske, proanaliziraš tekme, uz to imaš nešto u čaši ili šalici - a prije plaćanja, nezavisno o godišnjem dobu, se obavezno upitaš: "Ni vrag da bu opet?" Bude!

Naime, računica prilikom plaćanja tu rijetko štima, čak i onda kada s trinkgeldom zaokružiš na neki zgodni broj - nekaj ode naopako! No, radi se o sitnicama koje obostrano vesele... pa dođe kao tradicija koju i danas testiram. Zato sada nestrpljivo čekam račun i daljnji razvoj događaja! Velim "Platit' molim!", za cappuccino stiže račun na 12 kuna, pa onda velim: "Obračunajte 15!", dajem 25 i očekujem natrag 10 u papiru - ali, evo opet, počinje "Rasno"-komplikacija! 

Veli: “Nemam 10 u papiru, imam samo sitno” - pa ti vrati natrag "medveda", tvoj željeznjak od 5 kuna - i ode! Kaj je najgore, ako je iste gore list kao i stara ekipa, otišao je ljut do daske! Ljut na tebe zato što si ga izmučio s matematikom a dao samo 3 kune trinkgelda, dok ti je on počistio pepeljaru, okrenuo telku prema tebi kako bi bolje vidio ono što inače ne gledaš, već samo s jednim uhom slušaš. čak si i zahod koristio...

I onda čujem nešto od čega su mi opale rolete, i to tako da sam odmah u ruci vidio moju staru praćku, floberticu, šrot-flintu ili nekaj slično - svejedno, važno je da puca, pa sam još poželio da "Gašpar", onaj teški, od gusa, skup s dva metra cijevi, padne s plafona na susjedni stol. Ili možda niti to nije dosta, pa još moram dodati neki kompjuterski virus, koji će kitu pobrisati cijeli "hard"-rječnik u prostoj piksi?.  

Jer dvoje za stolom pored mene sve glasnije razgovara i onda slijedi finale! On: “Napišem knjigu jebote, a sve sam zajeb'o u tri pizde materine!”; ona:”Pa trebao si nekome dati da to skorigira!”, on: “Ništa nije bilo dobro, nećemo sada više o tome, jebote ja!”. 

Pisac, pjesnik, poeta - to je prava ludnica što se sve može čuti po gradu. I taman kada misliš kako si već sve čuo - opet te netko iznenadi i priča kreće ispočetka! 

U prolazu od Iblerovog na Draškovićevu svira gitarist u vinterici, pored njega, na šamrlici uza zid, šilt-kapa, plastična vrećica i stalak za note. Stoji i valjda svira, ali ne čujem ništa - pa ga valjda zbog toga, nitko drugi niti sluša niti gleda. Onda lupi dva takta nečega što bi možda trebalo biti nešto što samo njemu nešto znači - i to je sve. Prestaje prije nego što je počeo svirati, uzima mobitel i naziva nekoga, završava spiku, pali cigaretu - i opet ne svira. 

Onda sjedne, pije vodu, dugo pije vodu - mili Bože, pa 'oće l' uopće nešto odsvirati? 

Čuči i puši! A sve to uz miris lule - netko je prošao s lulom i zamirisao cijeli hodnik. On i dalje čuči uza zid i ne šljivi nikoga. K'o da mu se neda - pa valjda i sam zna da tak' nemre zaraditi lovu ni za jogurt!? I zato onu šilt-kapu može slobodno okrenuti naopačke ili najbolje, metnut' na glavu, pokupiti stvari i otići - telefonirati može i od doma.

U Draškovićevoj

Vani na Draškovićevoj, na ćošku prolaza, stoji mladi dečko: šareni džemper, traperice, desna ruka podignuta pod pravim kutom, dlan u horizontali - prosi! Može stajati bolje od mene!

Puno je prosjaka po gradu! Jučer je jednoj prosjakinji u Jurišićevoj, taman kada sam bio pored nje, zazvonio mobitel - i toga ima. Kao što ima i onoga od čega samo gutaš knedle. Kao što sam ih jučer gutao, nakon što me je jedna djevojčica oslovila pred konzumom na ćošku Draškovićeve i Boškovićeve - to je bila jedna potpuno drugačija priča.

Draškovićeva ulica za mene znači ulicu punu nenapisanih priča, i to onih koje bih trebao pisati u kajdanku, desno od violinskog ključa, jer mnoge su vezane uz muziku ili ono uz muziku. Zato, moja Draškovićeva ulica započinje kod Šloserovih stuba s kućom "Zlatnih akorda" na ćošku desno od njih (iako je ulaz iz Vlaške), a završava točno preko puta njenog  kraja, u dvorištu preko ceste, na Branimirovoj.

U kući "Zlatnih akorda" su stanovala braća Miksić, mega-simpatični Fuma i simpatični Ico, bili su trajna kičma "Akorda"; tu je bio i markantni tata Miksić, zubar s kojim sam volio odigrati partiju šaha - izvrsno je igrao. A dole duboko po štengama, bio je nezaboravni podrum u kojem su dečki vježbali, sve je bilo tu, instrumenti, razglas - tata Miksić se dobro brinuo kako bi dečki imali sve što trebaju, a usput je i sam ponešto zaradio na prodaji opreme drugim bendovima. Cugu i druge stvari, dečki su nabavljali sami, i ako si usput svratio bez ičega, sve je bilo tamo - u Količinama! Najteže je bilo poslije svega izvući se van, a čak ne znaš čeka li te vani noć ili dan.

I zato, jer nisu u mojoj "kajdanci", ne spominjem niti zgradu PTT-a, u kojoj su se izredale sve generacije telefonskih centrala, a nekad prije i telegrafskih, do onih digitalnih; ne spominjem zgrade Narodne banke, Ministarstva, Draškovićeve škole, pa preko Traumatološke sve dole do zgrade nekadašnjeg "Hrvatskog radiše" - sve je to dio povijesti grada o kojoj su povjesničari pisali i pišu... a za nas u kvartu, to su bile samo lijepe "kulise" našeg djetinjstva.

(Tako na primjer, ako netko spomene "Hrvatskog radišu"; ne razmišljam o onome što sam pročitao ili saznao, već se prvo sjetim didine rečenice kako je "Hrvatski radiša bio za sirotinju i zanatlije", a nakon toga slijedi još uvijek otvoreno pitanje, zašto smo za današnju ulicu kneza Mislava, svi na Đamki uvijek govorili "Adžijina", iako smo znali da se ulica prije 1945. zvala Radišina - to me još uvijek kopka više od svega ostalog uz "Hrvatskog radišu"!     

Ili - o imenu "Draškovićeva ulica" nisam nikada razmišljao, lijepo je to ime i meni drago - iako mi je dida rekao: "Sve su to bili masoni, zujali su marljivo kao pčelice između vlastitog džepa i onoga na Sjeveru, a Zagreb tu i tamo, posebno ako dobro dođe".  

Pitam što su to "masoni", veli: "Čut ćeš jednog dana... najbliži ti je stotinjak metara od kuće."

I što onda, 'ko ih šljivi za suhu masonsku šljivu - ime ostaje drago!)

Na isti način, vezano uz muziku, moja Draškovićeva završava točno na njenom drugom kraju, na Branimirovoj: pređeš preko ceste, prođeš kroz široka vrata, uđeš u dvorište skriveno visokim zidom, dođeš do prizemnica, skladišta i baraka, koje su tu nekada bile i u kojima je bilo robno skladište carinarnice, uđeš unutra po metalnim stepenicama - i gledaš carinika koji po tablicama traži i ne nalazi poreznu stopu za električnu bas-gitaru. 

Onda gleda u četiri velike kromirane glave, pita "Što je to?", veliš: "Basovi!", pita: "Koliko ih ima?", veliš: "Pa vidite i sami - četiri!" - on opet u tablice i veli: "Broj basova imam samo kod harmonike, ali nemam harmonike s četiri basa - obračunati ću najnižu stopu!" - veliš: "Pa nemojte tako - to mi je puno previše!", dok u sebi likuješ zbog love i umireš od smijeha.

A za ona druga, isto tako draga sjećanja na ono lijepo između dva kraja moje Draškovićeve - dovoljno mi je okrenuti glavu i od bivše carinarnice pogledati niz ulicu: lijevo kino "Opatija", pa Šenoina ... i "poplava" kreće! Tu odmah desno, vidim se kako cupkam pred Nadinim prozorima u prizemlju, uporno čekajući da se konačno pojavi od bilo kuda, izađe iz kuće ili se vrati s probe, kako bismo se slučajno susreli. Baš me je bacala u očaj - čekaš, brojiš ovce, šuljaš se kao mačak; odeš pa se opet vratiš... dok ona negdje u kuhinji kroz onaj nosić ispod kao različak plavih očiju pjevuši "a mene nema, dragi moj!". Ili haustor odmah do Nade... ma ne, ta nije bila prava - više pamtim onu džunglu na njenom krovu, čak je i bazen bio tu, usred kvarta! Pa sljedeći haustor - ne, bolje je ravno u sljedeći blok na desnoj strani - oh, Jasna!

"Lisicu" se prosto ne ufam spomenuti, bila je nekoliko godina starija, "vamp nad vampovima" - čak i sada mi se zavrti u glavi!  Uh, kako je život nekad bio kompliciran i težak!

Upadam u malu butigu Hrvatske Lutrije preko puta prolaza, i ženska veli: "A, opet ste došli!" i isprinta mi program sportske kladionica za weekend (onaj kratki, na pet-šest stranica, samo nogomet - osnovni tippovi, bez onog "Koliko penala?", "U kojoj minuti pada prva gajba?"... na to metnem lovu samo kada igra Šimunić, i to na ono "Autogol? - da"). Ispunim par listića za ukupno 300 kuna i predajem ih zajedno s onima od jučer - na njima su sve tekme odigrane i na dva listića stiže lova. 

Ženska veli: "Izvrsno je počelo!" - jer je jedan listić dobio nekaj preko 2'300 kuna, a drugi preko 4'800 kuna - tipperski gledano, nisu to male stvari, a i lova je izvrsna. Rekoh: "Da, baš je šteta što ostajem samo par dana". Ona unese nove listiće, isplati mi lovu kako bih se još bolje mogao kretati po gradu, ja hoću krenuti, ali ona me zaustavlja pitanjem: "Zar nećete kontrolirati?" 

Vraćam se i velim: "To kod Vas više ne dolazi u obzir!", pokažem joj listić na kojem su jedanaest  pogodaka i dve fulane tekme, i velim; "Vidite, na Auxere -Sochaux sam metnuo x2, a vi ste unijeli 1, pa sam vas zamolio da to ispravite. Veli: "Je, sjećam se!"; a ja: "E, vidite, Auxerre je odigrao po Vašem, i pobijedio - i da nisam fulao još ovu drugu tekmu dole, sad bih si čupao kosu što sam Vaše ispravio¨". ženska gleda listić na kojem piše 29'000 kuna i veli: "Ovo je zbiljam šteta!". Rekoh: "Zato više nikada neću ispraviti ono što ste Vi unijeli, i zato današnje listiće ne samo da nisam kontrolirao - već ako ste primijetili, čak nisam niti pogledao što ste mi dali u ruku!".

(Usput: par mjeseci nakon toga, par tjedana sam svaki dan nakon kave ulazio u malu butigu Hrvatske Lutrije u Malom Lošinju, jer sam Jagodi htio pokazati kako mi u domovini super ide. Na rezultat neću trošiti riječi - čovjek ponekad ima peh! Ili sreću!)   

Nakon toga svraćam kod "Ghetaldusa" - njima svaki puta donesem na popravak nekoliko cvikera. No, to kod "Ghetaldusa" je samo prvi "prolaz", jer za ono što i "Ghetaldus" ne može, postoji "Moj Optičar", Ilica 10 u dvorištu desno - nema toga što on ne može popraviti!   

Ženska veli: "Ovo je titan, to se ne može variti, ali staviti ću vam novu maticu", a malo poslije velim: "Puno hvala!", jer na cvikerima je nova matica - besplatno.

Pri izlasku si mislim: "Sve bu to svaril onaj stari optičar u dvorištu Ilice 10, uz super klafranac - i dok klaframo, usput bu popušil faktor pet cigareta više nego ja - a što je već za Guinnessa! 

*****

Sjećanja:

Demencija

Opreza radi i na znanje: program ”Demencije i liječenje demencija" za osobe starije dobi, koji sam vidio na ploči za obavijesti u Domu za starije i nemoćne osobe 'Medveščak”,  je polako interesantan i za mene koji pišem ova sjećanja! 

Grozno - kada žile zakreče, onda ne pomaže više niti Eukamid, Ginseng ... ili nešto drugo. Postaješ onaj pravi senilac - i još počneš pisati!

Prisjećam se daljinskog upravljača od videa - nema ga, a poslije otvoriš frižider i naletiš na njega; ili odeš u podrum po vreću za smeće, a vračaš se s nekim okvirom za slike i plastičnim kutijama koje nosiš na tavan, dok s tavana, umjesto zimske bunde, doneseš hrpu starih gramofonskih ploča... 

Da, da - demencija glasno zvoni na kućnim vratima!

O čemu sam ono pisao - ah da, mojeg prijatelja probudi telefon negdje u ponoć i tata mu veli: "Daj odmah doći do mene i oslobodi me od ženske pred vratima. Zvoni i lupa već dva sata, hoće u stan i tvrdi da je moja žena!”. Sin sjeda u auto, dolazi pred vrata roditeljskog stana i naravno - pred vratima je njegova mama.

Ili netko puno bliži: cijeli život radni sve ide po formuli: dizanje u pet, u pola šest je gotov i zamotan uvijek s puno pažnje pripremljen gablec, koji poslije na poslu u pola deset obavezno dolazi na red, onda slijedi odlazak na posao, točno u šest sati...  i tako godinama.

I onda jednog dana, telefon u sedam sati i čuje se razočarani glas osobe koja je totalno "down": "Zaboravio sam gablec!". Odgovor: "Nema problema, stiže na vrijeme, baš sam krenuo na posao!" - ali, nakon desetak minuta: "Ima problema, ne mogu van iz stana - ostavili ste ključ u bravi, i to s vanjske strane!", a s druge strane: ”Prokleti lijekovi, ako sam ključ zaboravio, to znači da ništa ne pomažu...  a ovo s gablecom je jednostavno previše!”

Nisu to vicevi, već istiniti obiteljski crnjaci, bilo ih je koliko hoćeš, pa je u tom pogledu genetski bonitet i pouzdanost sjećanja autora ovih Sjećanja jednak nula-zarez-nula-nula!

Na primjer, evo i jedan "heavy": sin hoće otići nakon posjete mami, ali mama mu veli: "Ne idi kući, ti si moj muž i trebao bi biti ovdje”; sin: “Pa mama, ja sam tvoj sin, a ovo su moja djeca, tvoja unučad”; mama: “Pa kako si se oženio, a da ja to ne znam? I otkud djeca, ja ih nikad nisam vidjela! Što će reći moje prijateljice kada saznaju da si me ostavio i da imaš djecu za koju ja nisam znala?”. Sin: “Mama, ja sam tvoj sin, pogledaj me - ja sam puno mlađi od tebe!”,  mama: “Daj mi osobnu!”, i onda: “Kako to da mi nitko nije rekao da si toliko mlađi od mene? Tu nekaj ne štima - na onoj slici u sobi izgledamo isto!". 

Poslije su u ladici nađene bilješke: “X je moj sin, Y je moja snaha, Z je moja unuka...”!

Da, sve uvijek počinje naivno... odlazak u kuhinju po čašu mlijeka i povratak s toastom... ili, otvaraš vrata od garaže, a znaš da si nešto trebao napraviti s nekakvom ručicom, pa ideš natrag u kuću i vraćaš se s ručicom i onda opet natrag, jer iz auta vidiš da je netko ostavio otvorena kućna vrata. Pa se opet vratiš, zatvoriš, kreneš s autom lijevo, a moraš na desno... i onda na kraju, tu još nešto o drugima pišeš!

Nakon toga, stvari se počnu polako komplicirati, i to se ne može više sakriti: 

Dođeš po stepenicama dole radi više-ne-znaš-čega, dole obaviš barem pet različitih stvari i vratiš se punih ruku svačega - a žena pita zašto nisi donio mrkve po koje si otišao prije više od pola sata. Ili ono s kućnim telefonom, onim prijenosnim, s displayem, koji si ostavio na simsu od prozora u vrtu: Odeš van, pa te nazove susjed i veli: "Baš dobro da si mi umjesto ključa ostavio telefon!"

U sljedećoj fazi, zaboravljaš riječi, imena ... preskačeš riječi u rečenici i počinješ svaćati rečenicu na ono najnužnije, rudimentarno: “Tu tamo nešto!”, “Tako treba!”, “Komu to zašto?” i tome slično ... pa onda i zato jer si pametan, počneš stvarati repertoar tvojih standardnih odgovora na standardna pitanja, kako bi bio siguran da će u konverzaciji sve štimati, u stilu: "Dobro sam, a kako si ti?" - a zapravo nisi siguran da li ti je dobro i tko za tvoje zdravlje pita!

Onda situacija postaje još ozbiljnija - ne mislim na onu ceduljicu na kojoj piše "Zovem se tako i tako, stanujem tamo, ako ovo čitate, molim nazovite toga i toga na broj...", niti na ono kada te usred Londona, jedan od onih 'MP-Bobbies' čudno pogleda i veli u "*walky-talky", hladno kao svaki Englez: "One lost!" - mislim na situacije kada se to počne dešavati s dokumentima, računima, bankovnim karticama... 

Tipična situacija: u dućanu prodavačica viče: "Gospodine, zaboravili ste karticu!”.

Nakon toga poduplaš dozu Ginsenga, zaključiš kako se ubuduće moraš koncentrirati na karticu, i sljedeći put izlaziš iz dućana ponavljajući u mislima “Kartica, kartica...” -  dok te ne prekine prodavačica koja trči za tobom noseći karticu: “Gospodine, zaboravili ste karticu!”.