PODNO ŠALATSKOG BRIJEGA

Zagreb je niknuo ispod dva brežuljka, između kojih je tekao potok Medveščak: na onom zapadnom je starogradska jezgra Gradec - Grič, a na istočnom brežuljku je biskupski Kaptol s Katedralom.

U to vrijeme kada je ugarski kralj Ladislav 1094.g. osnovao Zagrebačku biskupiju, ispod biskupskog Kaptola je već postojalo naselje obrtnika i trgovaca, nastalo iz prastarog naselja, koje je od 8. stoljeća bilo nastanjeno Vlasima, tako da je po njima dobilo ime Vlaška ves. 

To ime je ostalo stoljećima, usprkos tomu što se struktura stanovništva promijenila - vjerojatno zbog toga, jer je naselje u 13. stoljeću bilo priključeno zagrebačkoj biskupiji, te s posebnim statusom upisano u knjige, pod imenom Vlaška ves.

Današnja Vlaška ulica je nastala iz nekadašnje glavne ulice Vlaške vesi.

Između Kaptola i šalatskog brijega, odnosno svojim gornjim dijelom ispod zidina oko Katedrale, a donjim dijelom sjeverno od Vlaške vesi, nekada su bili biskupski ribnjaci.

S isušivanjem ribnjaka i uređivanjem parka je započeto 1830.g., i na tom mjestu je nastao današnji park „Ribnjak“.

Na brijegu iznad biskupskih ribnjaka su stanovnici Vlaške vesi stoljećima imali povrtnjake u kojima su uzgajali salatu, pa je zato brijeg bio nazivan „šalatski brijeg“ - sve do 1914.g., kada je dobio svoje konačno ime „Šalata“.

Nakon toga, na Šalati je:

1914. izgrađena Zemaljska bolnica. Zagreb je tada imao približno 83 000 stanovnika.

1928. započela izgradnja Šalate kao teniskog parka. Dobrovoljnim prilozima i prilozima članova Akademskog teniskog kluba izgrađena su teniska igrališta, mali bazen i klupski dom. 

1930. održavano prvo tenisko takmičenje

1961. otvoreno prvo klizalište s umjetnim ledom u Zagrebu 

1961. osnovan Klub hokeja na ledu Medveščak (KHL Medveščak). 

1961. osnovan Klizačko-koturaljkaški klub Medveščak, najstariji hrvatski klizački i koturaljkaški klub.

1929. godine je između Vlaške i Martićeve izgrađen velik stambeni blok, koji je do gradnje velikih stambenih zgrada početkom '60-tih u Novom Zagrebu, bio najveći u Zagrebu.

1936. na Šalati se na izgrađuje stadion za oko 5000 gledatelja.

Potok Medveščak je 1930. nadsvođen. Godinu dana nakon toga, ZET polaže dvosmjerne tramvajske tračnice po liniji nadsvođenog korita, čime završava i stavlja u promet tramvajsku prugu od Ribnjaka preko Medveščaka prema Gupčevoj zvijezdi, odnosno Mirogoju.

(Po toj pruzi, sve do Okrugljaka, bi tradicionalno i zauvijek „morao“ voziti tramvaj broj 14, dok su broj 8, koji ne vozi subotom, i noćni 33 samo dobro-došle linije!).

  

Ulica Medveščak - danas

Puštanjem u promet te pruge, ukinuta je pruga preko Kaptola i kroz Novu ves. Nakon toga je uslijedilo preusmjeravanje potoka Medveščak u novo korito s početkom pored Ribnjaka, te zatrpavanje starog korita u današnjoj Tkalčićevoj, koja se do 1913.g. zvala Potok.

Time je Potok mlinova i pralja pretvoren u gradsku ulicu obrtnika, pajzla, a bome i seksa u lege artis javnim kućama - iz koje je nastala naša „Tkalča“, onakva kakvu je danas znamo. 

(Ipak, M.J. Zagorka je to drugačije komentirala: šteta da je Tkalčićeva zasipana!).

Potok Medveščak, je ušao u povijest prvenstveno zbog oštrih sukoba oko gradnje mlinova i korištenja potoka na dijelu između Gradeca i Kaptola - a možda čak i zaslugom Zagorkine „Tajne Krvavog mosta“, koju su sve generacije čitale. Međutim, pritom se zaboravlja kako su sukobi prestali još davne 1392.g. kada je mirovnim sporazumom utvrđeno tko i gdje smije graditi mlinove na potoku Medveščak. I dalje se više spominje i pamti „Krvavi most“, nego potok kao neizostavni dio bogate povijesti razvoja grada Zagreba - od mlinova i srednjovjekovnog kupališta, iza kojih su slijedile majstorske radionice, manufakture (suknara oko 1750.g., a poslije radionice papira, turpija, peći, cigara itd.), pilane i prva tvornica za preradu kože - do vodovoda i kanalizacije, odnosno odvoda otpadnih voda.

Naime, najstariji zagrebački mlinovi su bili baš na potoku Medveščaku. Zagreb bi danas bio Grad Mlinova, da su ostali svi oni mlinovi koji su bili na Potoku, u Novoj vesi, na Ksaveru, iznad Ksavera, Črnomercu, Mikulićima, posebno na Miroševcu pojačanom brojnih pritokama u gornjim dijelovima Medvednice, na Bliznecu i Mrzlaku, u Gornjoj Dubravi na Trnavi (na kojoj je biskupski mlin spomenut još 1201.g. u jednoj ispravi kralja Emerika), u Gornjem Stenjevcu itd. Iz zapisa je poznato da je 1835.g. i na Savi postojao jedan mlin.

Mlinova je bilo po svim obroncima, jer Zagrebačka gora - Medvednica, obiluje izvorima, općenito skromnog kapaciteta, ali su zato mnogobrojni i stvaraju mnogo potoka i potočića sa slivom kroz sam grad prema rijeci Savi: Vrabeščak u koji utječe Mikulić, te Markovec i Dolje sa Stenjevcem, Kustošak, Črnomerec, Kuniščak, Medveščak, Kraljevac, Zelengaj i Jelenovac, Bliznec, Štefanovac s Markuševcem, Miroševec s Ribnjakom, Jelovčinom, Suhodolom, Trnavom, Bidrovcem i Vidovcem, Čučerje, Goranec, Srednjak, Vukovdol i Kašina. 

Glavnina ih izvire u pošumljenim područjima iznad 750 n/m, i danas su manjim dijelom uključeni u gradsku vodoopskrbu. Vodoopskrbe sljemenske zone imaju prosječno raspoloživu količinu vode od oko 18 litara na sekundu.

Najstariji zapis o zagrebačkim mlinovima je isprava iz 1257. godine, kojom zagrebački kanonik Petar poklanja cistercitskom samostanu (samostan je u blizini crkve Svete Marije, a redovnici su bili u posjedu samostana i crkve) tri mlina na kanalu zvanom Pretoka, u blizini Pisanog mosta (kasnije nazvanim Krvavi most).

Potkraj 14-tog stoljeća su kod Popova turna i kod Pisanog mosta zabilježena po dva mlina, te na Potoku šest mlinova.

Pretoke ili Preloge su bili posebni kanali prokopani radi mlinova, kako bi se povećao pad vode. Naime, potok Medveščak, nekoć zvan Crikvenik ili Medvednica, je u Šestinskoj dolini i kod Okrugljaka mogao tjerati mlinove, ali je u nizinskom dijelu korito bilo nisko i zato su građeni kanali. 

Medveščakov kanal Pretoka je bio prokopan podno Okrugljaka, tekao je Ksaverskom dolinom do mlina kod nekadašnjeg novoveškog groblja, gdje je nakon slapa Gračanec tekao starim koritom Medveščaka zvanim Matičina, a Medveščak kanalom na novoveške mlinove, da bi se opet spojili kod Popova turna, da bi se odmah opet razdvojili, pa je Matičina tekla ulicom Potok (današnjom Tkalčićevom), a Pretokakanalom iznad Matičine do Pisanog mosta (kasnije Krvavog mosta), od kuda su sjedinjene tekle prema Savi - sve dok gradski oci nisu donijeli odluku o preusmjeravanju potoka Medveščak, nakon čega je korito u ulici Potok zasuto. Prethodno otkupljeni mlinovi su zatvoreni i s vremenom su nestali.

Naime, krajem prošlog stoljeća je odlučeno da se gradski mlinovi otkupe, prvenstveno zbog uspostavljanja kanalizacijske mreže, pa je započeto s otkupljivanjem i zatvaranjem gradskih mlinova - i to je rezultiralo procvatom obrtničkog mlinarstva izvan grada. 

Zasipanje Tkalčićeve je istovremeno značilo i nestanak zadnjih mlinova u samom gradu.

Potok Medveščak i njegovi mlinovi su, nakon što su se pred kraj 18-stoljeća počeli javljati obrtnički mlinovi, dali i nazive naseljima uz njegovu obalu: „Mlinovi“ od Šestina do Ksavera, i „Mlinarska cesta“ od Ksavera do Gupčeve zvijezde. Mlinari su početkom 19-stoljeća osnovali svoj ceh, u kojem ih je bilo preko trideset.  

(Usput: Kada pomislim na masu i snagu bujice potoka Medveščak u kanalu ispod Račkoga, jasno mi je koliko je potok nekad bio važan za pogon zagrebačkih mlinova, i ne čudi me da se nekad jako strahovalo od njegovih poplava. Sjećam se i najveće poplave u Zagrebu, kada je Sava prodrla po Savskoj skroz do Studentskog centra, ali se ne sjećam da su spominjane ljudske žrtve - i što sada reći za divlja razlivanja potoka Medveščak i poplave koje su odnosile ljudske živote, 1651.g. je potok odnio čak 52 života!).   

Mlinovi su nam ostavili i kamenolome iz kojih se na podnožju Medvednice vadio kamen za mlinske žrvnjeve, u Bizeku, Dolju, Stenjevcu i drugdje, a postoje i tragovi iz prethistorijskih vremena, koji ukazuju na klesanja mlinskog kamena (kao i na ribolov u potoku Medveščak).

Prvo zagrebačko javno kupalište spominje se već od 1291. godine, kao zidano kupalište s grijanom vodom iz potoka Medveščaka - dakle, to je bilo i prvo zimsko kupalište. Bilo je u današnjoj Tkalči, ispod crkve Svete Marije, pripadalo je redovnicima koji su posjedovali crkvu, i koji su kupalište dali nekome u najam, a za uzvrat su imali pravo na kupanje u toploj vodi, na brijanje svaki drugi tjedan, i na puštanje krvi četiri puta na godinu. Time je naš grad, na žalost neprimijećeno, postao preteća outsourcinga! 

Budući da naši stari nisu delali za čavle, iznajmitelj je naplaćivao upad i usluge: „malo puštanje krvi je koštalo 4 bečka denara, veliko 2 solda, a "Šrefanje" s pet pijavica koštalo je 1 bečki denar.“ Ženske nisu spominjane. Kupalištu se gubi trag početkom 16.-tog stoljeća.    

Prvi zagrebački vodovod je izgrađen 1977.g. na potezu od Kraljičinog zdenca do crkve na Ksaveru, tako da naš današnji vodovod ima porijeklo na početku doline potoka Medveščak.

Isto se odnosi i na kanalizaciju: naime, potok Medveščak izvire iznad Kraljičinog zdenca, da bi nakon brane kod Šestinskog lagvića, na Mihaljevcu „prihvatio“ potoke Ribnjak i Pusti dol, i započeo svoj dugi put betonskim, a već od Ksavera podzemnim nadsvođenim kanalima sve do Kozari Boka, neposredno prije ušća u Savu kod sela Struge na Žitnjaku. Prije toga prolazi kroz glavni gradski pročistač na Čulinečkoj cesti. 

Kanalizacija doline potoka Medveščak omogućila je i izgradnju jedinstvene zagrebačke kanalizacijske mreže. Naime, nakon što je 1892. godine napravljen odvodni kanal na Žitnjaku sa ušćem u Savi, uslijedili su južni gradski kanal koji je bio paralelan sa željezničkim nasipom od Jukićeve do Branimirove, te sjeverni u Ilici. Nadsvođeni kanal u ulici Medveščak i preusmjeravanje potoka Medveščak u novo korito iznad Ribnjaka, omogućili su izvedbu gradskog dijagonalnog kanala od Okrugljaka do Žitnjaka, čime su početkom '30-tih godina prošlog stoljeća bili ostvareni uvjeti za stvaranje jedinstvene kanalizacijske mreže. 

Trenutačni rezultat: više od 1'500 km kanala i odvodnih cijevi.

Nakon ulice Medveščak, dijagonalni kanal ide dalje ispod ulice Ribnjak, nakon toga ispod Račkoga i Đamke dolazi do Krešića, da bi u uglu iza tržnice, na mjestu gdje je prije bila tvornica ulja (tvornica je promijenila par imena, mi smo rekli ili „uljara“ ili „Zvijezda“, svejedno - to ulje je uvijek jako i dugo smrdilo), a gdje su sada četiri špure produljene Branimirove ulice, prošao ispod željezničkog nasipa i nastavio s druge strane po liniji stare Radničke ceste. Stanovnicima naselja uz Radničku cestu, preko puta današnjeg autobusnog kolodvora (nasljednika nekadašnjeg „Gumenjaka“), podzemni potok je „poklonio“ smrad zbog kojeg smo u kvartu to naselje zvali „Kanal“, odnosno oni iz naselja su na pitanje gdje stanuju, odgovarali s „na Kanalu“.

Kanal potoka Medveščak zatim slijedi staru Radničku cestu, prolazi ispod Vukovarske i autoputa, nastavlja uz Kozari bok, gdje napušta podzemlje, spaja se s potokom Bliznec i pored Struga nastavlja svoj dugi put koji, negdje ispred Ivanje Reke, završava u Savi.

Kanal je u gradu poznat i pod imenom „Drek River“, međutim, usprkos povremeno strašnom smradu uz staru Radničku cestu, ime „Drek River“ nije zaradio u mojem kvartu - za nas je postojao samo naš lokalni „Kanal“. 

   

U proljeće 2004.g. je na Čulinečkoj cesti iza Struga svečano pušten u pogon moderni glavni pročistač otpadnih voda grada Zagreba. Projekt je vrijedan 167 milijuna eura; koncesionari na 28 godina su njemačka poduzeća WTE, RWE i zagrebačka Vodoprivreda; grad će koncesionarima u idućih 28 godina plaćati godišnju naknadu od 28 milijuna eura, a Zagrebčani će plaćati dodatnu naknadu za pročišćavanje u iznosu od 24 kune mjesečno; pročistač je kapaciteta 130 milijuna kubičnih metara vode, što bi trebalo biti dovoljno za potrebe 1,5 milijuna ljudi; u rad je pušten samo dio pogona za mehaničko pročišćavanje koji uklanja oko 20% onečiščenja, dok dio pogona za biološko pročiščavanje treba dovršiti; kada projekt bude u cijelosti dovršen, na pročistaču će biti zaposleno 60 radnika, a usput će biti uređen i dio Čulinečke ulice koja vodi do objekta. Na moje razočaranje, uz izvještaj nije bila objavljena fotografija tog novog i za grad posebno važnog objekta.

         

Nakon razlaza s ex-državom, ulica s nadsvođenim potokom Medveščak je preimenovana u ulicu Medveščak, a ulica iznad parka „Ribnjak“ je istovremeno preimenovana u ulicu Ribnjak (čime su bivša imena Moša Pijade i Marko Orešković konačno nestala s plavih ploča).  

Današnja ulica Medveščak, jedna od najljepših zagrebačkih ulica s porodičnim kućama (na desnoj strani su praktički same porodične kuće s okućnicom), započinje kao nastavak na ulicu Ribnjak i završava na Gupčevoj zvijezdi. 

Šalata je dio djetinjstva moje generacije, danas bi se valjda reklo „Šalata je zakon!“ (kao ono „Žuja je zakon!“), a mi bi i danas jednostavno rekli „Bez Šalate nema ni našeg Zagreba!“ 

Danas imamo predivni Jarun, do kojega se nekad kilometrima krivudalo između prigradskih prizemnica seoskih okućnica po onoj staroj  Horvačanskoj cesti, kako bi se na kraju došlo do šljunčara visokih i strmih obala; imamo danas lijepi Bundek, kojeg nekad nije bilo, ali je nastao zajedno sa Zapruđem i sve je ljepši, Zagreb će dobiti i nova, možda i ljepša sportsko-rekreacijska središta... 

ALI, Šalata ostaje kao jedina koju ništa ne može zamijeniti, i bez koje je Zagreb nezamisliv!

(Usput: „starom dečku“ s Đamke i Medvešćaka, danas staje dah pri vožnji i ulasku u grad od autoputa sa zapadne strane: kilometri trgovačkih centara i stambenih blokova sa obje strane Ljubljanske i Zagrebačke avenije... a još početkom '70 je „kraj“ grada bio kod remize, nakon toga Ljubljanica i Voltino, uz autoput su krenuli Sloboština i Špansko, i to je bilo sve... da bi danas bilo „sve na gusto“ do Save... a kada se popuni do Avenije Bologne, valjda će i preko Save, ravno preko mora šljunčara i kuća u Rakitju.

S južne strane isto - sjećam se kako je krajem '60-tih, desno od Savske, rasla Knežija, pa prve sto-metarske višekatnice koja je 1970.g. niknula „čak“ i s druge strane Selske ceste, konzuma na ćošku Kikićeve, pa poslije novog bijelog, „vojnog“ nebodera na ćošku s Horvačanskom... dok je s druge, „stare“ strane Selska prema Savskoj, nasred livade još uvijek bila tamno-siva kućica nekadašnjeg omladinskog orgoša, kao i mala kapelica s križem prema Selskoj ... a na kontra strani, brdo automobila oko novih zgradurina - i kraj svijeta, jasno bez tramvaja!

Isto mi je bilo s južne strane, od aerodroma prema gradu, pogotovo po noći: slijedi naselje na naselje, a nisu niti Utrine, niti Zapruđe... i na kraju ne znam gdje sam, pa se izgubljene orijentacije nadam kako ću barem na kraju prepoznati Bundek ili Lisinski. 

Zagreb je doslovce eksplodirao - a prošlo je samo trideset godina!

Zato sam se čudio Habiju koji je bez problema došao do Savske - dok bih se ja, pipajući odvojak autoputa prema centru grada, izgubio već negdje iza Rakitja i završio na zaobilaznici negdje kod Ivanje Reke. Ipak, umirio sam se tek kada sam ugledao Vjesnikov neboder.)   

Na Šalatu se danas dolazi kao i prije, do sportskog centra se s autom može dovesti preko Vončinine i Rubetićeve, a do Medicinskog fakulteta, odnosno bolnice, preko Novakove ili gornjeg dijela Vončinine. Najkraći put iz grada je pješke preko Schlosserovih stuba.

Putem bespuća: grad zaboravljenih i nevidljivih potoka

Kao klinac, jedne sam zime bio jako iznenađen kada sam u Račkoga znatiželjno pogledao u dubinu kanalizacijskog otvora, nakon što je radnik kanalizacije maknuo poklopac: u širokom i mračnom prostoru nekoliko metara ispod nas, kuljala je silovita masa tamne vode i nosila komade snjega i leda. Začuđen sam upitao: „Kakova je to rijeka dole?“, i dobio odgovor: „Potok Medveščak!“.

Potok Medveščak -  osuđen na vječno podzemlje, potok koji odavno više ne žubori, potok koji je zaboravio izgled vodenica i dodir lopatica mlinskog kotača, koji je zaboravio dječje glasiće; potok zatrpanih korita i mostića - potok skriven od naših očiju, kao i večina potoka i potočića s Medvednice, koji su nestali u podzemlju grada.

Jer Zagreb je grad zaboravljenih i nevidljivih potoka!

Pokušavam se prisjetiti potoka koji su preživjeli silazak s Medvednice u dolinu i ušli u grad: vidim Bizjak  u Maksimiru; vidim Medveščak i pastrmkice ispod Kraljičinog zdenca, te kako na strmini kupimo kestenje; vidim kako s Romanom u Črnomercu lovimo grundle, jer idemo u Rakitje na smuđa, penjem se u Mikuliće, idem skroz gore, pored zgradurine lijevo i do seljačke kuće na kraju asfalta - ništa tu nema, ne znam kuda više... izgleda, to je sve - ali ipak, možda prema Dubravi, tamo je u polju bio neki jarak, ili, što je to nekad bilo odzada na Kuniščaku!? Da, zaboravio sam Ljubljanicu i Fallerovo - potok Črnomerec je izgleda jedini u gradu gdje se možeš prošetati, prije nego potok zaroni u kanalizacijsko podzemlje.

Komu pripada pravo uživanja vode, rijeka i potoka - državi, gradu, vodovodu, kanalizaciji...? Ne znam, ali Vi u čiji Jus regale spadaju potoci, vratite mi i pokažite svima barem jedan potočić s malim mostićem, bilo koji, samo neka je u gradu!

U mislima čvenk - i dolazi druga slika, Gottesgraben! Potočić koji tek nakon 2 km od izvora ide pod zemlju, u kanalu prolazi ispod ceste i prolazi pored moje kuće, nakon pedesetak metara kanala ponovno izlazi na rubu sume, i slobodno se ruši u rijeku Limmat. A prije toga stazice, mostići, klupice, kante za smeće i kante s vrećicama za peseke... nižeg' previše, sve na rijetko, ali tu je - taman kad' zatreba.

Jer vele da je potok rođen pod plavim nebom, i ako ne ide drugačije, ostavi ga u jarku, i nikada s njim pod zemlju. Pogotovo ne u službi drek-transporta! 

Jer Šviceri pod zemlju guraju samo aute i ono drugo što nije stvorila priroda - i još vele, kako se za to mora imati više u piksi i srcu, nego u novčaniku!  Planiraj - kao da se radi o parkiralištima ili stazama za bicikliste. Pa zato čak i ruše ono gdje su pogriješili njihovi stari kada su „krotili“ potoke: na „Gottesgraben“ su prije desetak godina razbili betonsko korito, proširili obale i ponovno doveli zemlju, čak su napravili i dva otočića - ukupno dva kvadrata, ali su napravili! Posadili su i šaš, jer pamte kak' je nekad' bilo! Pa sada dođu patkice i po koja svraka, čak je i roda bilo uz taj sićušni potok... pa ima i pastrmkica koje gore ispod izvora puste - možda se koja ohrabri kada poraste, i krene u Limmat. 

Dok moj Zagreb ostaje na podzemnoj vodi - grad koji je zaboravio kako je na vodi!

Zagreb je grad zaboravljenih izvora, pastrmki, malih mostova, mlinova  i pogona na vodi.

Zagreb je grad podzemnih kanala, odvodnih cijevi i potoka skrivenih od stanovnika grada.

Zato nam, Vi s Jus regale, vratite na svjetlo dana i pokažite svima, barem jedan od naših u Drek-Riveru ugušenih potoka, stazu uz njega i jedan mali mostić, makar na uštrb nove staze na Jarunu, kioska na Bundeku ili novog podzemnog kanala, a ono što još nekak' stoji, spašavajte brzo - jer naš Zagreb je grad na vodi, grad izvora, potoka, mostića, grad šetališta i parkova - i tek onda grad na rijeci Savi!

Prema Rubetićevoj 

Na ćošku Račkoga ispred broja 7, ne možemo proći zebru niti pod zelenim, jer se poprijeko postavio bijeli kombi koji hoće na pločnik, a poslije valjda u haustor. Stolarski kombi, jer na njemu piše “Euro -Stolarija”, ali mi nije jasno na što se odnosi Euro - na tišlera, tišleraj ili na cijenu? Iza podrumskih prozora na lijevoj strani haustora je nekad bilo naše „kino“ - mala dvorana u kojoj su nam nekakvi zdravstvenjaci prikazivali kratkometražne filmove. Na zidu, lijevo od haustora, je bio drveni ormarić sa staklom, u kojem je na rajsnedlima visio, na grubom papiru odraklani plakat s programom - iako smo gledali sve, najvažnije nam je bilo kada je nakon naslova pisalo „crtani film“. 

Pogled mi odluta na drugu stranu ceste i vidim kako na kući preko puta piše „Generali“ s jednim „l“. Dobro je to, još uvijek ne damo naše generale, a „Generalli“ se valjda bar kod sebe osigurao od kojekakvih nezgoda!

Smičiklasova ulica 

Pred nama je Smičiklasova, zaštopana do daske - neopisiv gužvanjac u sve tri špure, tako da će nam za ovih petsto metara do Vlaške trebati barem pet minuta. Provjeravam za svaki slučaj je li netko počeo preskakati preko haubi i krovova automobila, kako bih i ja pojurio za njim, ali odmah odustajem radi numerologa - baš sam danas po prvi puta pročitao što to oni pišu za mene trinaestica! Vele kako spadam u grupu četiri, što znači da sam „praktična, strpljiva, uporna, ali i pomalo naivna osoba!“ 

Pa sad budi strpljiv, uporno čekaj, i naivno se nadaj kako će čekanac trajati ispod pet minuta, - iako sam u ovom trenutku puno bliže digićima, koji su nekad davno na Đamki pizdili u kolonama, trubili i hitali stvari kroz prozor. Bacam pogled na Habija, ali on je kao i uvijek, miran i hladan kao šprica - čini mi se, čak kad bi mu sada neko tresnuo šakom po krovu, on bi valjda otvorio prozor i ljubazno upitao: „Dobra večer, što želite?“

Ulica Eleonore Patačić - “Vodovodna”

Ulica Eleonore Patačić je i dalje imenom i prezimenom na svom mjestu, skup s vodovodom, vodo-odvodom, tehničarima i administracijom, i sve to u lijepom i velikom dvorištu u kojem se nismo smjeli igrati. Zato smo hodali po krovovima zgrada iza istočne strane dvorišta, a oni najhrabriji su, uz skok s krova na krov od preko metra, znali doći i do Martićeve. Ulicu smo uvijek zvali “Vodovodna” - iako smo znali da je Črnomerec kvart koji cijeli Zagreb opskrbljuje s vodom i da je zato prava Vodovodna daleko izvan našeg kvarta, negdje pri kraju Ilice, na Črnomercu - što je dobro za moj kvart, jer vodovod pocucla strašno puno struje, skoro kao i svi moji plavi, zagrebački tramvaji.

(Usput:  Kada je u Zagrebu 1907.g. u pogon stavljena gradska elektrana, najveći potrošač je bio Gradski vodovod, da bi od 1910.g. „vodstvo“ preuzeli zagrebački tramvaji.

Ne tako davno, naletio sam na članak u kojem je navedeno kako znatan broj domaćinstava u samom centru grada, nema tekuću vodu. Fasade varaju: kada se gleda prednja strana predivnog starog bloka u centru grada, ne vidi se dvorište u kojem su na mjestu bivših šupa napravljene, ne samo garaže, već i straćare u  kojima se živi. 

Da, tamo gdje su se djeca nekad igrala, sada se živi, u straćarama bez pipe! Pa se voda valjda donosi u bačvama, demižonkama, kantama - tko zna kako, jerbo starog bonzeka ili više nema, a ionako je bio bez ure za mjerenje potrošnje, a nema više niti bunara, koji su još dugo bili privilegija onih na periferiji grada, pa su mogli napuniti hamper ili potegnuti hidroforom. I bolje je ne pitati kako izgleda sanitarni čvor, ili gdje se zimi djeca prije škole umivaju, gdje kakaju ili kako brišu guzu... da, lijepe fasade varaju, jer dok iz gradskog budžeta gradimo nove objekte za sport i zabavu, iza tih fasada ostaje ono čega se svi moramo stiditi. Je li još i danas tako?) 

Nakon par minuta puzanja na prvih sto metara Smičiklasove, stižemo do raskršća s Martićevom: desno na uglu je dućan, zove se „Euro Bike - hrvatski Nr.1“, što je za Hrvatsku sigurno perspektivnije od nekakvog „Afro Bike“, a lijevo u „Drvenjaku“, kako smo nekad zvali prvi neboder u kvartu,  je “Toyota” - “Hojan” i neuništiva “Corolla”. 

Vidim se kako kao dečko gledam malu Toyotu u izlogu, i kako mi nije jasno kako može koštati samo 600 dolara, kada samo transport od Toyote do Martićeve možda toliko košta, i kada je dva puta lošiji Fićo“ dva puta skuplji - čak kad se plati carina koja je ogromna. Jer vele „treba štititi domaći  proizvod“, a narod veli „jedan auto kupiš sebi, a  jedan državi!“, jer su opalili carinu od sto posto, kako bi štitili neke tamo koji ne znaju dobro i jeftino proizvoditi.

Iza „Drvenjaka“ stižemo do trgovačko-poslovnog centra s podzemnom garažom, piše “Importanne Galleria”, i to s dva “n” i dva “l”. Izvrsno, valjda su ime dali oni s početka ulice desno, gdje je pisalo „Generalni konzulat Chilea - treći kat“ - ili jedan od tri brata Lazara na drugom katu, nadam se da je barem jedan uspio završiti nekakvu školu. 

Na ulazu u „Importanne“ opet fini natpis, piše „Super Market“, pa pomišljam kako su „EURO Stolarija“ i „Euro Bike“ dio tržišta koji vjerojatno naplaćuje u evrekima, dok „Prvorazredna Veletržnica“ još uvijek u super-kunama. Zato je dobro da sam jako dobro opskrbljen kunama, jer ne trebam niti bike niti tišlera, a za ono ostalo bu možda dosta – naime, Mirek me je upozorio da je u Zagrebu sve jako skupo, i neka si promijenim par hiljada kuna, ako se namjeravam malo bolje micati po gradu.

U Rubetićevoj prema Peri 

Na ćošku Vončinine i Rubetićeve ćemo izgleda malo dulje stajati - ispred nas je kolona do kraja ulice, valjda je neki zastoj gore kod zavoja na vrhu Šloserovih. Habi, kojeg ništa ne može izbaciti iz takta, veli: “Dobro, imamo vremena, nikud nam se ne žuri!”, i isključi motor. 

Ispred nas dosta nervoze, izgleda da se netko htio progurati po strani, onda je netko ablendao i počeo trubiti, pa sada na kraju svi trube. Najglasniji je frajer u bendžoli ispred nas, najašio na trubu i ne zna prestati - valjda zato kako ne bi čuo druge.

Razmišljam kako su sve ove ulice prema sjeveru „popločane“ sjećanjima i prijateljstvima: odmah tu desno, na početku Vončinine, stanovao je prijatelj s faksa, poslije iz Srca i  Londona, čak smo dva puta slučajno radili kod Amera u istoj firmi - dragi i fini Ante (Sesardić), s bratom Nevenom, pametnom i uvijek u pokretu mamom, te tako jako važnim tatom; gore desno na vrhu, u Voćarskom naselju, prijatelj iz razreda u gimnaziji i poslije s faksa - Pero (Krajina) koji je malo ali dobro pričao, s bratom Ljubom koji je uvijek imao zgodne ženske i svirao gitaru, i koji sada ovdje u Švici, tako fino krpa zube i još uvijek ponekad zasvira gitaru; pa lijevo gore na Svibovcu, opet iz istog razreda u gimnaziji, pa nakon toga s faksa, originalni Rade (Buljan) koji svake godine čeka da pred HNK procvjetaju tulipani, jer tek onda će mu profesor Šteiner dozvoliti da neuspješno proba ispraviti kvrgu iz povijesti, s bratom Perom i s mutkom koja srijedom uvijek stepe sve po redu na sportskoj prognozi - dok mi na analizu tekmi i prognoze samo gubimo vrijeme; odmah dole lijevo od Svibovca, na Rockfellerovoj, je bilo bivše mamino gradilište na kojem sada stoje dvije obiteljske kuće, a prva je od kišobranara s Kvatrića koji je imao tako zgodnu kćerku, da smo par tjedana gazili skupa po gradilištu; tu je i livada iznad Šalate gdje smo igrali nogač, a preko puta ceste dječja bolnica u kojoj sam odležao bar mjesec dana, pa medicinski faks na kojem sam sav nesretan položio prijemni kako bih nakon toga sretan otišao na ETF... i ako se nakon Vončinine produlji po Bijeničkoj cesti, dolazi se do finala mnogih, svih Jagodinih i mojih kojih se sjećamo ili koji su otišli prije početka naših sjećanja - do predivnog Mirogoja.

Izmjenjuju se slike, kao da sjedim pred „n“-dimenzionalnim karuselom - evo opet Rade, koji me negdje pred jutro, nakon malo učenja i puno kartanja, pita: „Zašto radiš još jednu turu klope, ovo je ionako bilo previše?!“, a Pero: „Bedak, spašava ostatak za pesa - pojeli smo mu sve, od doručka do večere!“ ... i pritom me čak ne smeta niti ovaj majmun u bendžoli, koji još uvijek uporno jaši na trubi.  

  

Tu na samom početku Rubetićeve, u drugoj kući lijevo, je nekad stanovala Žana (Sakar), s kojom sam išao u isti razred II. Draškovićeve osmogodišnje škole. I opet vidim Žanu kako u crnoj kuti stoji uz prozor u sredini reda do prozora i onako visoka, i još višim glasom sva začuđena pita: „Tko, ja? Drugarice - pa ja nikada ne brbljam!”, drugarica: “Dođi ti malo pred ploču!”, a Žana opet, ono njeno vječno i nezaboravno: “Tko, ja drugarice?” - i onda dođe pred ploču, okrene se prema drugarici, a gleda prema nama i smije se! Onako krupna, ali uvijek u pokretu, bila je „centar svih veselih nemira“ u redu uz prozor, a pod pauzom - bome na cijelom katu. I točno onda kada je naša Žana po prvi puta bila mirna i jako ozbiljna, zaradila je ukor razrednice: malo se mučila s dekliniranjem riječi „bakalar“, da bi na kraju na ono drugaričino „No, Žana, s kim ili s čim?“, odgovorila „S krumpirom!“. Mi smo se prvo smijali, a nakon toga iz svega napravili takav cirkus, da je Žana zaradila ukor razrednice, ne radi bakalara, nego radi ometanja nastave. 

Sada mi je malo bedasto izlaziti iz auta i pogledati jel' dole na zvoncu još uvijek piše „Sakar“, pogotovo jer sam dovoljno lud, pa bih čak mogao i pozvoniti i onda „Bok Žana, baš sam tu u prolazu ... jel' bilo kaj novog' u prošlih pola stoljeća?“. U svakom slučaju, ako ona ili netko od njenih još uvijek tu stanuje, onda na večer hodaju s čepićima u ušima, sporazumijevaju se pokretima ruku kao gluhonijemi, a možda čak nose i maske.

Spuštam prozor i, zbog „koncerta“ polu-vičući, pitam dvojicu zbigecanih koji stoje na ćošku: “Jel' gore kod Pere otvoreno?” - “Kod kojeg Pere?” - “Ništa, ništa, hvala!” i prozor ide gore - valjda sam opet naletio na „mi Zagrepčance“, „Šemsine“ ili oboje ili ništa... ti vjerojatno ne znaju ni kako se zove ova ulica, fučkaj kvart, općinu i tramvaj koji vozi do Šloserovih stuba. 

Rubetićeva je uz Tuškanac bila najbolja za sanjkanje, zapravo još i bolja, jer smo mogli politi vodu i napraviti led i sklizâljke po cijeloj ulici.

Pogled mi automatski odluta desno na drugu stranu ulice - tamo gdje je bilo naše stablo i ispred njega hrpa snijega za forsirano „parkiranje“ naših sanjki nakon vratolomnog spusta niz Rubetićevu. Tu je sada nekakvi kandelaber, a na njemu ploča s uputom kak' se tu parkira. Iza toga je garaža, radi koje je srušen dio zida pred vrtom kuće desno, i to točno na onom za nas nekad najopasnijem i najtvrđem dijelu zida. Habiju ne velim koliko se smijem u sebi radi znaka „Zabranjeno parkiranje“ na vratima garaže - jer u naše vrijeme bi tu moralo pisati “Sanjkašima je zabranjeno slijetanje, zabubavanje, probijanje i parkiranje u garaži!“.

     

Rubetićeva - početak   Rubetićeva - spust 

Spuštali smo se kao projektili i jedini problem je bio kako se zaustaviti u Vončininoj, prije nego što tresneš u zid na drugoj strani ulice - točno na mjestu sadašnje garaže.

Zid je bio tako širok da ga se nije moglo niti zaobići niti fulati, jedina šansa je bilo kočenje, ali pri našim brzinama, niti padobran nas ne bi zaustavio na vrijeme. 

Zato smo izumili „koči-zdenfaj-kotrljaj se“ tehniku zaustavljanja i silaženja sa sanjki. Naravno, uspostavili smo i za to nužnu infrastrukturu: ispred starog debelog stabla koje je na desnoj strani bilo oko dva meta udaljeno od zida, napravili smo ogromnu hrpu snjega koja nas je nakon spusta dočekala, ta hrpa je bila naš spas! Divljačko kočenje je započelo na kraju Rubetićeve, s polu nadignutim sanjkama preletiš Vončininu, neposredno prije hrpe naglo okreneš prednji kraj na lijevo (kao poslije s autima, kad potegneš ručnu bremzu i zavrtiš volan!) tako da se sanjke ne zabiju direktno u snijeg, nego ti još fino daju švung za zadnju fazu, kada se bacaš na lijevo, pa se kotrljaš ili čak letiš - i ako je sve na tebi ostalo čitavo, pokupiš sanjke i opet na vrh Rubetićeve. Najgore scene su bile kad je već na kraju Rubetićeve bilo jasno da je brzina prevelika i da više ništa ne pomaže - baciš se na stranu, pa što bude, a oni tvrdoglaviji su prevrtali sanjke i pretumbavali se, kao oni na motorima kad sve ode k'vragu, valjali se, kočili, grebli rukama ako treba... sve, samo da bulja ne strefi zid.

Imao sam željezne sanjke, jer je mama mislila kako je to najsigurnije - i zato je najluđe bilo kada se gore na vrhu dobro zaletiš i hitiš na sanjke s glavom naprijed, jerbo mama to ne vidi i ne bu ju strefil šlag, pa se „ribice“ kaj metak stuštiš niz zaleđenu Rubetićevu - a na kraju, kaj bu - bu, najkasnije na zidu bu ionak' sve stalo!

Najsigurniji i možda najbrži su bili oni na „guznjačama“: mala daska, taman za rit, stoji na dvije paralelne kratke, jedva pedalj visoke letve, koje na donjem rubu imaju metalnu lajsnu ili komad obruča od bačve, a na daski gore naprijed je pričvršćen veliki metalni ring za koji se drži u vožnji. Furalo se raširenih nogu, s nogama u zraku prema naprijed, barem s jednom rukom se držao ring, a na kraju vožnje se skočilo na noge, guznjača se istovremeno izvukla između nogu - i onda se nastavilo kao po sklizâljki.    

Najljepše je bilo uvečer pod svjetlima, baš u ovo doba!

Konačno smo se pomaknuli malo prema naprijed - i taman kad mi je kroz glavu prošlo kako ćemo ovdje zaštekati do ponoći, ako se ono gore brzo ne rasčisti - čujem Habija, kojem je očigledno to isto palo na pamet: “Izgleda da će ovo još malo potrajati!”. 

Dovukli smo se gore tek nakon što se stvar malo raspetljala, ali kod Pere je zatvoreno - kmica! To me malo brine, jer Pero prošli puta nije baš najbolje izgledao, godine su prošle, a godine čine svoje! Samo da sada i ovaj restać ne nestane! Kao što je “Dubravkin put” preko noći nestao - nema, izbrisano, kao da ga nikad nije bilo... zadnji vlasnik je mislim bio Dubrovčanin koji je imao i “Karaku” - to ti je kad nisi rođen negdje u selu, malo sjevernije.

No, Pero ima sina koji kuži igru, sve će to dobro završiti.

Velim Habiju: „Dobro, kad' baš tako mora biti, malo ćemo protegnuti noge, a nakon toga do “Okrugljaka”, tam' nema fulanca!“. 

I već se veselim na ono tamo-uvijek-isto: purica u svim varijantama do medaljona, u ovo doba polako i mlada janjetina, izvrstan grill, još bolje salate, prikladna muzika, a čak ti i auto čuvaju na parkiralištu.

Jedini problem je što ću prije Okrugljaka morati na vrijeme zažmiriti, nekako mi nije vuršt kukati ono što si je Luka Rajić tam'-na-bregu-tak'-strašno-bahato-i-vel'ko navodno priuštio. 

Ali, opet pomišljam na one koji su, nekim čudom tek u našoj Hrvatskoj, iz podstanarskog stana u Španskom i „Golfa“ na kredu, doslovce preko noći raskinuli s trajnom besparicom punom svakodnevnih sitnih briga, i munjevito, „eto - palo s neba!“ u milijardama poentirali izvornu financijsku konstrukciju od jedne lipe. I kupili sineku autek za Šalatu!

Pa si mislim, zakaj žmiriti, sve treba dobro pogledati, i ako je dvorac - izvrsno, Luki odmah skidam kapu! Ipak je on još prije trideset godina vozio svoje mlijeko s nekakvim kamiončekom i sanjao ovo kaj sada ima, sve je svojim rukama zaradio, i ništa tuđe nije zgrabio.

I tako, iako u mislima već na Okrugljaku, velim Habiju: „'Ajmo malo pogledati tu desno unutra, prema malom bazenu, to je samo pedeset metara, a više nam i ne treba!“. 

Vlastite riječi su me pogodile kao grom i ukočile na mjestu - je li moguće da sam to ja rekao: „Samo pedeset metara!“, i „Više nam ne treba!“??? Pa bez tih pedeset metara nema niti mene, niti Đamke, niti Zagreba, niti ... života na kugli zemaljskoj! 

Šalata nam je bila SVE!