DRAŽEN PETROVIĆ SLOBODAN SAM KO PTICA [1986]

Prosinac 1986 

"Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim, za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada" 

Dražen Petrović izabran je za najboljeg košarkaša Europe u 1986, godini, u tradicionalnoj anketi milanskog dnevnika La gazzetta dello Sport . U toj anketi, u kojoj je sudjelovalo 30 košarkaških trenera, 31 evropskih igrača i 27 sportskih novinara, 22-godišnji naš reprezentativac dobio je 198 bodova. 

Na drugome mjestu, sa 142 boda, nalazi se sovjetski reprezentativac Arvidas Sabonis, prošlogodišnji »košarkaš godine« na Starom kontinentu. 

Taj dan kad se prvak Europe rastajao sa svojim navijačima u 1986 . godini, izuzetno plodnoj za zagrebačke košarkaše, Tanjug je iz Sofije prenio izbor BTA, obavljen prema glasovima najuspješnijih sportaša balkanskih zemalja. Bugarska telegrafska agencija proglasila je za najboljeg sportaša na Balkanu Jordanku Donkovu, svjetsku rekorderku na 100 metara s preponama. Stefka Kostadinova, svjetska rekorderka u skoku uvis, izabrana je za prvu, a Tamara Costache , plivačica iz Rumunjske , za drugu pratilju. Dražen Petrović našao se na četvrtoj poziciji, za pedalj ispred Nikosa Galisa, najefikasnijeg strijelca na košarkaškom prvenstvu svijeta. 

Giganti del Basket, milanski mjesečnik o košarci, također je anketirao Europu. Draženu Petroviću pripalo je 198, a Arvidasu Sabonisu 144 boda. Na izmaku 1985. i u Giganti del Basketu Dražen je bio iza Arvidasa. 

Ljetos u Španjolskoj, za vrijeme finala svjetskog prvenstva u Madridu, oko 600 novinara izjašnjavalo se o kvalitetama sudionika Mundobasketa '86. Među loptačima sa svih meridijana i svih paralela, Dražen Petrović skupio je najviše glasova. Iza Dražena našli su se najistaknutiji košarkaši Sjedinjenih Država, prvaka svijeta i Sovjetskog Saveza, reprezentacije koja je u gradovima Španjolske branila šampionski naslov. 

Kod kuće je sve »poharao« 1985. U silnim izborima Draženu su mahom pripadale prve pozicije... Nagrada 7 sekretara SKOJ-a, nagrada iz fonda Radivoja Koraća, najuspješniji sportaš Jugoslavije u izborima Sporta, Oslobođenja, Nove Makedonije, Sportskih novosti. U svim plebiscitima o prvom košarkašu, Dražen je bivao najbolji! Samo poslije 360 dana, Petrović je obasut novim, još značajnijim priznanjima. 

Europa i svijet. Real i Portland. Ugovor Portlanda, profesionalne družine, tri put potpisan, ostao je neovjeren Draženovom rukom. Raritet njegove karijere? Da se zna kamo je sve mogao! I Realov, iz kojega samo povlašteni mogu razabirati da će Dražen biti prvi Petrović s milijunom dolara, u jesen 1988. 

Pisama na vreće, telefonskih poziva za 25 sati dnevnog razgovora. Dosad tri put mijenjan telefonsko-pretplatnički broj. I po četiri intervjua na dan. Naposljetku, i 50 minuta filmske priče o Draženu Petroviću. Film koji se zove "Mas" će biti podaren TV-gledateljstvu upravo na prijelazu 1986. u 1987. godinu. Zna se i kojim gledateljima - španjolskim. Jer, Dražen je i na Iberijskom poluotoku magnet za medije. Prva nagrada za najkontroverzniju osobu i trofej najpopularnijoj ličnosti Španjolske! Ana Oregon, filmska i TV-glumica, tu će nagradu ponijeti u »disciplini žena«. Cairo film iz Zaragoze, u vrijeme posljednjih priznanja, u Zagrebu je snimao film o Draženu. Okušao se naš 22-godišnjak i kao glumac. Dražen - mladić, Dražen - sportaš, Dražen - čovjek. Dražen - "mas". Dražen - više od Dražena. 

Trenirati, ljudi, pa to je najlakše. Četiri dana isključivo snimanje, razgovori i intervjui, iskreno će Dražen u zagrebačkom Saloonu , višegodišnjem stjecištu mladih, u kojemu su padale posljednje klape TV-filma Mas . Sutradan, razgovarajući za Studio , Draženu se i filmska karijera učinila prihvatljiva 

Dražen Petrović bio je u 1985. najuspješniji sportaš današnjice. U košarkaškim izborima Europe iza Sabonisa. Ove, u svim izborima, sjajni je Arvidas iza leđa Draženu Petroviću... 

»Znam, želite reći da ću biti drugi u kod nas. Rok je također »Petrović«, našalit će se naš mladi sugovornik, ali će poslije ozbiljno nastaviti o razlici u priznanjima: U svakom slučaju, ostvario sam korak naprijed. Izbori za najboljeg košarkaša Evrope vrlo su važni. Ipak, osjećat ću se zadovoljnijim ako u narednih sedam do osam godina ostanem u europskom vrhu. Da budem stalno među dva-tri najbolja. Nije, dakle, važno da si prvi ili drugi, ali vrlo je značajno da si među prva tri igrača Europe. 

U Šibeniku, prije devet godina, za košarku se rodio Dražen Petrović. U desetoj sezoni aktivnosti, eto već svjetska i europska priznanja. U Šibenki četiri sezone, sa Šibenkom dva finala Kupa Radivoja Koraća, s Limogesom, u Padovi i Berlinu i oduzeti naslov prvaka Jugoslavije, u nadmetanju s Bosnom. U Ciboni teče treća... 

S Draženom su Zagrepčani dvostruki prvaci Evrope, dvostruki pobjednici Jugokupa i prvaci Jugoslavije. Još jednu sezonu u Ciboni. 

- Mislim da će moja karijera biti označena brojem četiri. Igrao sam u Šibenki četiri sezone, jednu sam bio u vojsci, četiri ću biti u Ciboni, i četiri u Real Madridu. Mislim da je to razdoblje u kojemu jedan igrač, u istoj sredini, može najviše pružiti. No četiri ne čini mi se slučajnim. Protiv Becka, 1979, ušao sam u igru umjesto Slavnića i preko Žižića, postigao prvi ligaški koš. U reprezentaciji su mi također dodijelili četvorku. I u Realu mogu preuzeti dres s brojem četiri. 

Real Madrid naručio je film o Draženu. "Mas" je promoviran na Realovu turniru, a bit će prikazan za Novu godinu. 

- Mislim da je taj film prilično dobro napravljen. Snimljene su mnoge sekvence iz mog svakidašnjeg života: trening, odmor, trčanja, utakmica i moj način življenja, bolje rečeno, moje relaksacije. Mas zapravo daje sliku o mome životu, kaže Dražen . 

- Španjolci me poznaju samo s utakmica Cibone i Reala. Mislim da će, nakon turnira u Madridu i prikazivanja filma, koji će vidjeti upravo na dan utakmice između naše reprezentacije i Reala, znati mnogo više, mada i te nove spoznaje neće biti dovoljne. 

Španjolci, navijači, nanijeli su Draženu mnogo boli za vrijeme Mundijala. Nikada, kažu, nije netko bio tako napadan i kuđen kao Dražen... 

- Španjolci izuzetno vole sport. Vole pobjeđivati. No, posljednjih godina, upravo protiv moje Cibone i naše reprezentacije, doživjeli su mnogo neuspjeha. Možda su porazi u njih izazvali silna ogorčenja. A možda sam se i ja u nekim prilikama previše radovao koševima. U Madrid ne odlazim da se blago svetim, žudio sam za prilikom da ljudima pokažem da nisam onakav kakvim su me oni smatrali.« 

Dražena u Španjolskoj čekaju i dvije nagrade: najkontroverznija osoba i najpopularnija osoba u Španjolskoj! Draženu, koji igra i živi u Jugoslaviji! 

- Što se tiče popularnosti, znate, izašlo je toliko članaka i razgovora da je to nezapamćeno. Nakon potpisivanja ugovora s Realom, radio i televizija snimili su sate programa. Kontroverzno, pa bilo je i mnogo članaka o utakmici s Realom. Neki novinari pisali su o meni i druge stvari, pa su i oni pridonijeli trofejima. 

Slava i popularnost, a tek su mu dvadeset i dvije godine... 

- Iskreno, težak je teret ta popularnost. Zapravo strahovit. Sve je više i više tih obaveza. Dosad su to bili treninzi i utakmice. Strka oko mene oduzima mi mnogo vremena i mnogo živaca. Eto, ovaj film, to trodnevno snimanje. Na neke stvari nisam navikao. Tražili su od mene da neke stvari i glumim, a ja glumiti ne znam! 

Znači, dakle, da su sve dosadašnje Draženove predstave za javnost bile sasvim iskrene? 

- Sigurno! 

Karijera, poglavito Draženova, nije dječja igra. Slavu je teško podnositi, ataci su to na čovjekov karakter! 

- U Šibenki sam se dokazivao. Želio sam i dres reprezentacije, i u tom sam nastojanju uspio. Otišao sam u vojsku, i u njoj, kao svaki mlad čovjek, štošta shvatio, ponajprije da je svaki korak poslije vojske hodanje u daljnje dokazivanje i potvrđivanje. Ti koraci neusporedivo su teži, jer afirmacija nalaže čovjeku da riješi i sve ostalo sto prati karijeru. 

Real Madrid trebao bi biti korak u sigurnost? 

- Novac nije nevažan, iako mi dosad nije bio važniji od zadovoljstva koje mi donosi loptanje. Mogao sam, recimo, ostati u Šibeniku. Imao bih kafić, dobio bih stan. Kad mi je to nuđeno, ocijenio sam da treba otići, da je za moj igrački uspon bolje da odem u veći klub, u kojemu mogu više postići. Dakako, bio je to rizik. Velik, jer Šibenčani su mi jamčili sigurnu budućnost. Međutim, moj se odlazak pokazao opravdanim. Pogodio sam! Odlaskom u Real moj će se uspon nastaviti. I to će se vidjeti. 

Kod nas se nerado prihvaća istinu o ugovoru s Real Madridom, istinu o Draženu koji bi trebao postati član Reala od 10. listopada 1988. do 30. lipnja 1992. Pravilnik o iznimkama u korist osobito zaslužnih, poput Dražena za našu košarku, klubovi neće prihvatiti!? Dražen, sa 24 godine, ne bi dakle, mogao s dopuštenjem otići u Španjolsku! 

- Svaki čovjek, kad radi neki posao, poput mojeg ugovora s Realom, pripremi odstupnicu ako mu plan ne prođe. Kad sam prelazio u Cibonu, da me nisu pustili, otišao bih u Sjedinjene Države. Igrao bih za sveučilišnu momčad, i nakon jedne godine vratio bih se u Cibonu. Isto će biti i sada, iako vjerujem da će Košarkaški savez Jugoslavije dopustiti da igram u Realu. 

Ako neće, ja svoj put znam. Konkretno, otići ću u profesionalce! Na šest mjeseci! A to će značiti da više ne bih mogao igrati za reprezentaciju. No kvaka je u tome što će me profesionalci tada ustupiti Realu i moje obaveze iz ugovora, nedavno zaključenog u Madridu, počet će teći. Isto, samo na drugi način. 

Zbog mene, čini mi se, ne bi smjelo biti poteškoća. Dobili smo novu, sposobnu generaciju. Sjajni mladići, to sam sada vidio u Americi. Mnogo mogu učiniti! Zajedno bismo mogli odigrati još puno europskih i svjetskih finala, gdje je našima, zapravo, i stalno mjesto. 

Dražen je dosad jedan od naših najpopularnijih sportaša. O najkvalitetnijima, svakako, možemo raspraviti, ali je lista popularnih s Draženom pojednostavnjena. Takvu medijsku zvijezdu očito nismo imali. Mladić kojega bi svaka novina u nas poželjela na prvoj stranici svečanih brojeva sa »Sretnom 1987«. 

- Dok sam bio u Šibeniku, zanimanje za mene činilo mi se čudnim. A posljednju godinu interes kulminira. To što se sad oko mene događa, to da se snimaju filmovi, da dnevno dajem po tri-četiri intervjua, da snimam reklamne spotove, sve to iscrpljuje, to je teško, pa čovjek mora ostati na tlu, često se iz svega isključiti da bi živio u zbilji. Mislim, jednostavno, da čovjek o tome ne smije razmišljati. 

- Da imam što više uspjeha i s klubom i s reprezentacijom. Bez obzira na to što smo osvojili svjetsku medalju, želim dalje! Do viših odličja, pogotovu što mislim da će, od Seula pa dalje, generacija o kojoj govorim dokazati potencijal, pokazat će da može igrati pravu košarku. Novčana strana moje karijere, ako se i ona podvodi pod krajnji cilj, nije ono zbog čega bih se posebno uzbuđivao, ili zbog toga pravio neke nepromišljene poteze. Ali, novac, ne baš u nas, ali svakako na zapadu, mjerilo je vrijednosti. Koliko ga imaš, toliko vrijediš. Zbog toga se sportaševe vrijednosti tako i procjenjuju. A u nas je drukčije. 

- Ne, mislim da ne. Za ove četiri godine, što ću biti u Ciboni, dobit ću sadašnji stan u vlasništvo i poslovni prostor. Mislim da to nije mnogo. Za pet dosad osvojenih trofeja! A još će ih biti. Puno sam dobio, ali uvjeren sam da sam se i dovoljno odužio. 

Dražen Petrović, kakav je to, zapravo, momak? Na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, nakon izbora za košarkaša Mundijala, brazilskom košarkašu, drugo raspoređenom Oscaru Schmidtu, Dražen je rekao da ga smatra boljim od sebe! 

- Da nisam tako mislio, ne bih mu tako ni rekao. Zaista je to svjetsko prvenstvo sjajno odigrao. Tako kako je on igrao i ja želim igrati. Imao je strahovito mnogo skokova u napadu, bio je vrlo koristan za momčad. 

Oscar Schmidt čuo je za Dražena prije dvije godine od Bogdana Tanjevića, našeg trenera koji je u Caserti vježbao Schmidta. Tanjević je, kako priča Oscar, tvrdio da će jedan mali iz Jugoslavije biti najbolji na svijetu. Schmidt se s Tanjevićem poslije složio. Dražen najbolji! Uistinu? 

- Na svijetu ima oko pet igrača od kojih svaki u određenom trenutku može iskočiti, odigrati bolje od drugog, i biti prvi među tih prvih pet-šest, iako je i velik uspjeh naći se među tim igračima. Smatram da sam jedan od tih pet ili šest! U svjetskoj amaterskoj košarci, dakako... Sabonis, Schmidt, Martin i Stojko Vranković. 

- Blizak mi je srcu. Mi smo ista generacija, šezdeset četvrta. Prošli smo sve pripreme, kadetske i juniorske. Sad smo u seniorskoj. Cvjetićanin, Stojko i ja. To je oko šest godina zajedničkog igranja. U posljednje dvije napravio je strahovito velike korake. Bude li se tako razvijao, mislim da sigurno kroči prema najboljem centru Evrope. 

»El genio de la Cibona«, tako su ljetos pisali novinari u Španjolskoj o Draženu! 

- Uistinu je teško razmišljati o hvalospjevima što ih daju Španjolci. Meni je najdraži kompliment onaj što mi ga je dao Enrico Campana, novinar iz Milana; nazvao me je košarkaškim Mozartom. 

Dražen je rođen na tlu Jugoslavije. Ima li neka domaća usporedba da bi Dražen ostao naš. Svoj? 

- O tome razmišljaju novinari izvan Jugoslavije. U nas se još nitko nije time bavio. Petrović sam! Nas je mnogo. I, štono se kaže, dobro smo raspoređeni. Podrijetlom smo iz Crne Gore. Roditelji moga oca preselili su se u Hercegovinu. Otac mi je rođen u mjestu poviše Trebinja, majka mi je iz Bilica kod Šibenika, Dalmatinka.Hercegovac ili Dalmatinac, pitat ćete? Pola-pola. Smatram da sam na košarkaškom terenu Dalmatinac, izvan parketa Hercegovac. Onaj s parketa, iskreno, morao bi biti i bolji. Šut, dribling, asistencije, sve to može biti bolje. Nov korak činim u poboljšanju obrane, u skok. Poboljšavam skok u obrani. Mislim da u narednom razdoblju moram raditi upravo na tome. 

Što se naravi tiče, siguran sam da sam strahovito tvrdoglav. Nešto što namjerim za tim idem, pa makar bilo i pogrešno, makar znam da sam pogriješio. Ali mislim da me upravo tvrdoglavost dovela ovamo gdje sam sada. Neke obveze, koje nisu, košarkaške, njih znam ne izvršiti... Fakultet, recimo, i tako... 

Zbilja i istina o fakultetu. O studiju na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu? 

- Neke natpise čitam po novinama, odatle i želja da pojasnim i svoj studij. Piše se, naime, o tome kako sam trebao primiti nagradu kao jedan od najboljih studenata na Pravnom fakultetu. Pogrešno! Istina je da sam nagrađen kao vrhunski sportaš, a solidan student. No, dosad sam zadovoljan i studijem. Preostala su mi još dva ispita. Na drugoj godini. Ozbiljan sam student, ali ne i redovit. Koliko mi košarka dopušta, toliko se posvećujem pravu. Zasad košarka, pa fakultet. Radim sve da igram košarku, ali i da se domognem diplome. Uvjeren sam da ću biti i pravnik.

Sociolozi u Sjedinjenim Državama ispitivali su dječji uzrast od četiri do šest godina. Između ljubavi spram oca ili televizora, oko 44 posto anketiranih klinac izjasnilo se za televizor. Koliko je, dakle, televizija kriva za mnoge ljubavi spram Dražena? 

- Mnoge su košarkaške utakmice u našim kućama. Mnoga košarkaška zbivanja također. Televizija ima mnoge zasluge za popularnost košarke, razumije se i moje. Novine i radio, dakako. U Španjolskoj, kad budem ondje, želio bih da što više budem izvan zanimanja medija zaslužnih za moju popularnost. 

Još sezona i pol u Zagrebu. 

- Imam sve papire za ugao Savske i Končareve . Pizzerija Amadeus , tako će se zvati. Upravo zbog Mozarta. Svjetski pojam! Čast za košarku. Oko sto kvadrata, svima na ugođaj. Nešto ekskluzivno. Pod upravom oca i prijatelja. Kad odem u Madrid, možda ću Amadeusa dati u zakup. Do Madrida bit ću gost Amadeusa s košarkom u prvom planu. 

Dražen sjajan sportaš, neki kažu lukav i sklon ucjeni!? 

- Netočno! Nikad i nikoga nisam ucjenjivao. Bilo je nekih ucjena, ali o tom — potom. Ucjenjivanje nisam volio, niti volim. Ako je netko kvaliteta, on mora dobiti ono što mu pripada. A sve što sam dosad rekao, iza toga sam stajao, iza toga ću i dalje stajati. Do 35. Dotad ću nastojati igrati s diplomom u džepu! 

U "Sovjetskom sportu", prije nekoliko mjeseci, Dražen je svoje domete ovako objasnio:  

- U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe.  

Komentar? 

- Točno. Treniram četiri do pet sati kad putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam individualnoj tehnici i taktici. Radim svakodnevno. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 18. Nakon toga priklonio sam se radu. Rad me drži u trajanju. 

Djevojaka oko Dražena ima napretek. Djevojkama je drag uspjeh i osobitost... 

- Prilično mi je teško. Sva ta pisma, telefonski pozivi. Majka mi pomaže da na njih puno odgovorim, da ponekoj i sliku pošaljem. Ipak, dva puta dnevno treniram. Dugo i naporno. Zapravo, o tome i ne volim razgovarati.  

Nova 1987. Ima li netko popularan, značajan, blizak intimnim željama? 

- Zasad nitko. Slobodan sam k'o ptica!

ZVONKO ŠPIŠIĆ, ŽIVOTNA PRIČA: Poseban senzibilitet ljudi, dobri duh periferije - to je Trešnjevka! (1985)

Ožujak, 1985.

Dvadeset i sedam godina dijeli ovogodišnjeg dobitnika Vjesnikove nagrade Josip Slavenski za ukupnost muzičkog stvaralaštva od jednog para crnih "špičoka" - njegove prve nagrade na već zaboravljenom Prvom pljesku u zagrebačkom Varijeteu.

Zvonko Špišić 

Ispreplelo se svih tih godina mnogo toga, ponajviše šansone koja je bila njegovim suputnikom na putovima koji presijecaju život i muziku...

Zvonko Špišić pripaljuje tko zna koju po redu cigaretu toga dana. Svuda oko nas je Trešnjevka. I u sobi u kojoj se 1937. godine rodio i u okolnim dvorištima u koja ulazi prvi sumrak, u kloparanju tramvaja koji Končarevom odlazi u veliki grad.

Kažu da svaki grad ima svog pjevača. Ali nijedno predgrađe nema pjevača kao Trešnjevka. Nezaobilazna tema svakog razgovora sa Zvonkom Špišićem. On se od nje ne odvaja. Od prvoga dana. 

I priča kako je još 1935. godine kuća u kojoj sada stanuje bila predviđena za rušenje, a danas je, eto, prošla "prijemni" kod gradskih urbanista i uvrštena je u urbanističke planove, tj. ostaje tu gdje jest.

Priča o do jučerašnjem selu pokraj Zagreba, koje je grad odavno opkolio šireći se po ledinama, ali nikada nije i asimilirao. Trešnjevčani i danas govore odlazeći prema centru da "idu u grad", iako je grad svuda oko njih.

- Dobri duh periferije. To je Trešnjevka! - govori Špišić. - Poseban senzibilitet ljudi iz susjedstva, koji me zovu na kavu i koje ja pozivam kad mojoj ženi uspiju kolači. Ljudi koji sudjeluju u svemu što se u mojoj obitelji događa, žalosno ili sretno. Trešnjevka je jednostavnost života. A najteže je živjeti jednostavno.

Pjevač Trešnjevačke balade s mnogo ljubavi govori o svom svijetu malih kućeraka i gostionica, nebodera i Remize. 

Nestaje polako ona Trešnjevka iz balade, dodaje, ali za one koji su se rodili i srodili s njom, Trešnjevka ostaje - Trešnjevka!

"Život se ovdje ne živi iz publike, on živi u srcu te crvene republike".

- Odbljesci života ove periferije, koje je Drago Britvić "uhvatio" pišući Trešnjevačku baladu, taj kolaž ambijenta i ljudi u njemu savršeno ocrtavaju Trešnjevku - priča Špišić. - A sve je tako jednostavno. Takva je i muzika kojom sam uglazbio pjesmu. Jednostavnost, to je ključ svega!

Krećemo s Trešnjevke do stare gimnazije na Rooseveltovu trgu, pa dalje do Zubotehničke škole.

Tu je Zvonko Špišić postao zubotehničar, pa krenuo u potragu za karijesima i zuboboljom u Gradečac, Bosanski Šamac, Slavonski Brod. 

A nakon tri godine, spakirao je kovčeg i vratio se na Trešnjevku. 

Nije mogao bez Zagreba, a kako ćemo kasnije vidjeti ni bez muzike!

Sada je već 1958. godina, otvaraju se vrata Varijetea, a te godine na Prvom pljesku najglasnije se pljeskalo Zvonku Špišiću.

- Pjevao sam Kočiju za osam bijelih konja - sjeća se. - S još jednim natjecateljem podijelio sam prvo mjesto, a za nagradu - crne cipele. Vukli smo šibicu! Tako sam dobio i pljesak i cipele.

Nastavlja se život u trokutu zubotehničkog laboratorija, Varijetea i podrumske garderobe pokraj Esplanade. 

Pa studij na Pedagoškoj akademiji ("Pola sam predavanja zbog umora prespavao"), a u stalnom previranju želja i stvarnosti na prvo mjesto konačno (i neopozivo) dolazi muzika.

Sa čvrstom željom da nauči tajne pjevačkog zanata

U kući Zvonka Spišića nije bilo klavira. ("Ne volim kad danas netko kaže da nema priliku u životu i zato se dosađuje u kafiću.") O muzici je učio sam, ne razmišljajući o tome kao o profesiji, barem ne u početku.

Krapina 1968: Elvira Voća, Zvonko Špišić i Višnja Korbar 

- Učio sam, čitao knjige, odlazio na koncerte. Kao klinac zabavljao sam se s gitarom, a s dvanaest godina sklepao i prvu kompoziciju. Sahara, tako se zvala. Djetinje naivna, ali je imala "rep i glavu". Pa Mujambo. Bio je to hit na Trešnjevci! Ima ih koji ga se i danas sjećaju.

Prvi ozbiljniji pokušaj s mikrofonom pred sobom i nimalo muzičkog iskustva iza sebe završio je - kako se to moglo i predvidjeti - neuspjehom! 

Bilo je to 1959. kada je tri dana snimao Modugnovu Piove u studiju Radio Zagreba.

- Snimao sam "čitavu vječnost" i jedva snimio. Tada sam sam sebi rekao da sebi i kolegama ne mogu dopustiti još jedno takvo mučenje. Otišao sam sa čvrstom željom da naučim tajne pjevačkog zanata.

Dvogodišnje razdoblje između dva snimanja Zvonko Špišić je i te kako dobro iskoristio. 

Najveće iskustvo, kako sam kaže, bio je rad u orkestru s Antom Kuljevanom i Zlatkom Černjulom. Tu je, napominje, naučio gotovo sve što i danas zna o zabavnoj glazbi. Pjevanje, pisanje muzike, odnos prema publici i suradnicima.

- Šansona je kondenzirana poezija - razmišlja Špišić. - Istrgne se iz velike cjeline ljudi, događaja, stvari i zaokruži poetskim izričajem. Pisati šansonu znači imati malo vremena i mnogo poetike u sebi. I opet dolazimo do jednostavnosti. Šansona je upravo takva. Zašto? A zašto je svaka ljubavna pjesma tužna? Zato jer nema veselih! Tako nema ni komplicirane šansone.

Zvonko Špišić nije se samo potvrdio kao kompozitor već i kao tekstopisac. Ali većinu tekstova za njegove pjesme pisali su drugi. U protivnom, smatra, nikada ne bi ispjevao toliko različitih, a opet srodnih pjesama. Pjesama koje su pune sentimenta ali i optimizma. 

Tu naizgled kontradikciju objašnjava analizirajući Kockara, Suze za zagorske brege... 

("Taj moj Zagorec odlazi ali i kaže da se bu vrnul nazaj.")

"Vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!"

Drago Britvić prvi je autor s kojim je Špišić surađivao. Za Britvića će reći da je to pjesnik bez knjige, čije su pjesme "rastepene" po stotinama notnih izdanja. 

Bez njega, priznaje, ne bi nastale mnoge danas "klasične" šansone. Tu je i Zlatko Crnec - po riječima Špišića jedan od najvećih živućih kajkavskih pjesnika, i njegovo Pismo gospodinu Žaku Prevertu v Pariz. 

Pa Milivoj Slaviček, Krste Juras i mnogi drugi. Svi su oni utkali svoje niti u magleni plašt šansone. A gdje je ta tolika spominjana šansona danas?

- Svuda oko nas - kratko će Špišić, pa s gorčinom dodaje kako su šansonu mnogi pokušali zloupotrebljavati, a time i degradirati. - Neki kao da misle da se time može baviti svatko. Piskaraju se besmislene pjesmice, "višak" pjevača na festivalima trpa se u večeri šansone. Nešto što je svojedobno odjeknulo kao senzacija, postalo je dosadno. 

A to je za šansonu najgore, šansona je svugdje osim na javnim medijima. Na radiju se izvodi u muzičkim rezervatima, kasno navečer kada muzički urednici misle da program nitko više ne sluša. 

Na televiziji je rijedak gost, novine o njoj ne pišu. A šansoni, nakon stagnacije i laganog propadanja, ponovno raste cijena, ljudi je sve više traže, šansona je dobila svoj festival u Rogaškoj Slatini, Društvo skladatelja Hrvatske traži njeno vraćanje na zagrebački festival, šansona kuca na vrata beogradskog MESAM-a. 

Eto, vjerovali ili ne, ljudi vole šansonu!

- Nas šansonijere gledaju kao na aristokraciju u zabavnoj glazbi, i svi se nama ponose - nastavlja. - Imamo časti i vlasti, samo se svi boje da ne dođemo na ručak i ne pojedemo njihov dio kolača. I počinju teorijama o tome tko piše, a tko ne piše za publiku. Kaj god! Tko ne piše za publiku? 

Ali, mnogi proturaju tezu da šansona nije za publiku. Tvrditi da publika ne voli šansonu pravi je bezobrazluk. Ništa više!

Šansona je, dakle, svugdje i nigdje. A zabavna muzika uopće? U svojim razmišljanjima uvijek odmjereni šarmer pozornice, čija ga svjetla nikada nisu zaslijepila, ne krije svoje neslaganje s mutnim tokovima kojima brodi kompozicija lakih nota.

- Svi žele stvoriti nešto novo, senzacionalno, a većina luta iz bedastoće u bedastoću. Stoga nije čudno da slušamo gomilu nesuvislih i kulturno štetnih (ne)djela. A trgovci za njih pronalaze skupocjene i blistave EPP-šokove kojima publiku žele uvjeriti u prvorazrednu kvalitetu falš-robe. Malo je pravih rezultata, kao da se izgubila nit s tradicijom našeg muzičkog podneblja.

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike

Kriteriji?

- Nema ih! - kategoričan je Spišić. - Štoviše, kriterije je u ovom trenutku nemoguće postaviti. Oni ovise o muzičkoj (i ne samo muzičkoj) kulturi ljudi koji bi trebali biti odgovorni za to. Ta je kultura, na žalost, na vrlo niskom nivou. Manipulira se publikom. 

Dok ljudi shvate da pjesma koja se čuje na svakom koraku ništa ne valja, već im se servira nova. 

Reći će netko - pjesme izlaze iz mode. Glupost! Fala je u modi već pedeset godina. Na žalost, publici treba mnogo vremena da izbalansira prave vrijednosti. Ponekad to traje godinama.

Zvonko Špišić pripada u malobrojnu skupinu onih muzičara za koje je riječ profesionalizam u prvom redu obrazac poštenog i odgovornog odnosa prema glazbi, profesiji, publici.

Krajem šezdesetih, Zvonko u krugu porodice 

Zbir od 250 pjesama u njegovu dugogodišnjem skladateljskom radu malo će koga impresionirati, ali podatak da je svaka četvrta kompozicija u tom retrospektivnom popisu osvojila neku od festivalskih i inih nagrada pobuđuje dužno poštovanje i u onih kojima ne pada na pamet da uvrste Špišića u svoju kućnu diskoteku. 

Tajna visokog postotka šuta na koš muzičke kritike?

- Nema tajne! - odgovara. - Ja ne mogu napisati lošu pjesmu. Zapravo, mogu bez problema, ali je u tom slučaju nikada neću javno objaviti.

Mnogi se iznenade kad saznaju da je neki od njima omiljenih hitova potpisao upravo Zvonko Špišić.

- Televizija se specijalizirala da drži u anonimnosti autore pjesama koje se izvode na malom ekranu - ljuti se Špišić. - Na kraju muzičke emisije pišu ne samo imena pjevača i režisera već i tko je nosio kablove i okretao kamere. Svi se spominju osim kompozitora pjesama koje su gledaoci te večeri slušali!

Trešnjevka je odavno utonula u mrak. 

Priča Zvonko Špišić o muzici, festivalima, generacijama pjevača. 

Priča muzičar s bezbroj zaduženja. Tajnik Društva skladatelja Hrvatske, predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, član Sekcije za kulturu i umjetnost Republičke konferencije SSRNH. 

Donedavno bio je zastupnik u Saboru SR Hrvatske. Trenutno je odbornik Vijeća udruženog rada Skupštine grada Zagreba.

- Nikada nisam imao ambicija da sjedim na sastancima - govori odbornik koji se usporedo sa svojim muzičkim životom naslušao više sastanaka i konferencija negoli cijela garnitura starog i novog muzičkog Yu-vala. - Delegirali su me na sastanke općine (Trešnjevke, dakako), pa Sabora, a ja sam naučen da svaku obavezu koju preuzmem ispunim što bolje mogu. "Baza" je bila zadovoljna. I tako je krenulo - sastanci i mandati.

Zagrebački Trešnjevčanin, zaljubljen u svoj grad, u prilici je da iz delegatske klupe Gradske skupštine kritički ocjenjuje zagrebački aktualni trenutak. 

Riječju bezobrazluk počinje razgovor na temu gradskih komunalija.

- To što se danas događa u Zagrebu s plinom, vodom, strujom, čistoćom - nedopustiv je bezobrazluk kojim netko, skrivajući se iza nedostatka novčanih sredstava, čeka da se stvari same od sebe riješe. Čistoća ulica? Grad se pere samo kad pada kiša. Redukcija struje? Nema te redukcije zbog koje bi Trg Republike i Trg maršala Tita bili u mrklom mraku! Pa to je sam centar grada, njegovo najljepše ogledalo!

Iz komunalne proze, natrag u poeziju muzike. Mladi dolaze?

- Dolaze - i imaju neusporedivo više mogućnosti za uspjeh no što ga je imala moja generacija, tada je bilo tek nekoliko orkestara, a danas ih ima u svakoj ulici. A mladi tvrde da nije tako. Kao da smo mi imali ne znam kako velike šanse! Pa mi smo bili bokci, smješka se.

Jedan bogat, radom ispunjen život

Zvonko Špišić naglašava da je u svom radu uvijek težio da se zabavna muzika uzdigne na viši, umjetnički nivo. Ne samo kad je riječ o šansoni. 

Rad okrunjen nagradama. Kako sam kaže, ova mu je posljednja, Vjesnikova nagrada Josip Slavenski, među najznačajnijima.

- U šali su mi rekli da mi je to prva pretenciozna nagrada. U svakom slučaju, po mnogima je to najvažnija nagrada za muzičko stvaralaštvo. Ni u snu je nisam očekivao, a koliko mi znači, samo je po sebi razumljivo. Nagrade sam oduvijek gledao kao na vrijedne poticaje daljnjem radu. Ali, mnogo toga ovisi o načinu kako pojedinac dođe do određene nagrade. Nikad do sada nitko mi nije (javno ili privatno) osporavao stečena priznanja. Tada su priznanja uistinu ona prava.

U razgovoru o notama, dnevnim redovima, trešnjevačkim dijagonalama, slikarstvu kao hobiju, čiji (uspješni) rezultati ukrašavaju zidove stana ("To su tek amaterski pokušaji, nemam za to više vremena"), susjedima - dolazimo i do logičnog kraja. 

Jedan bogat, radom ispunjen život.

- Zadovoljan sam njime - razmišlja Špišić. - Uspio sam organizirati svoj život na jedan, po mnogo čemu, dobar način. Napisao sam nekoliko pjesama koje su postale priznati dio naše glazbene baštine. Zadovoljan sam. Eto, postao sam djed. A još mi mnogo treba do penzije.

Zvonko Špišić često će reći da se život sastoji od mnogo pokušaja i nekoliko pravih koraka. 

U najljepšoj periferiji velegrada, u tom "kraju bez groblja i rodilišta", on mirno i odmjereno korača na svoj način.

SANJA DOLEŽAL od 09 do 22, kako izgleda jedan dan najljepše petine Novih Fosila ? [1988]

Rujan, 1988.

Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret, koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim

Što radi Sanja Doležal, pjevačica grupe Novih fosila, kad se ugase svjetla pozornice i zvijezda estrade iziđe u zagrebačku svakodnevicu?

Skepsu kojom je dočekan njen dolazak u Nove fosile, Sanja Doležal razbila je poput mjehura od sapunice. A ući preko noći u grupu koja je godinama na vrhuncu popularnosti, uistinu nije ni jednostavno ni lako. 

Unatoč sumnjama, Sanja je ulozi frontgirle, u kojoj je dotad bila Đurđica Barlović, udahnula i nove kvalitete. 

Doduše, imala je iza sebe iskustvo rock-pjevačice u adolescentnoj rock-grupi Prva ljubav, s kojom je snimila i dva albuma. 

Dakle, nije joj nedostajalo ni studijsko iskustvo. 

Ipak, mladoj je pjevačici dolazak u Fosile značio i to da mora razbijati neke predrasude.

A svakako je morala izdržati i psihičko opterećenje. 

Naime, nije bilo lako znati i moći zadovoljiti vrlo visoke interpretativne i artističke standarde Fosila, vrhunske pop-grupe. 

No, ne samo da je ispunila očekivanja nego je od početka uspjela nametnuti svoju ličnost, izvođačku nadmoćnost i prirođeni šarm. 

Sa sobom je donijela i dio rokerskog nasljeđa, unijela svježe ideje, a zbog interpretativne osebujnosti i samosvojnosti jednostavno je prisilila Rajka Dujmića da kao skladatelj počinje razmišljati na nov način, odnosno da svoje autorstvo prilagodi Sanji Doležal. 

Prema mnogima, ta je promjena Fosilima došla u pravi trenutak. 

Grupa je unatoč stalnom praćenju suvremenih pop-strujanja i stalnih mijena u glazbi polako dolazila u opasnost da ograniči svoj izričaj, odnosno da se prepusti šabloni, a to bi vodilo polaganom, ali sigurnom zasićenju publike. 

Svojim dolaskom, Sanja kao da je ubrizgala injekciju adrenalina. 

Unijela je vedrinu, optimizam, probudila kod starih članova novi entuzijazam i izvukla ih iz stanja samozadovoljstva i rutine. 

Obogatila je dotad prilično statične Fosile scenskom dinamikom, podigla njihove žive nastupe na kvalitetniju razinu, razbudila u njima radost muziciranja.

Suptilnost izričaja i mladalački šarm ubrzo su od nje stvorili zvijezdu Novih fosila. 

Snimila je s njima četiri albuma, nastupila u Bruxellesu na Pjesmi Eurovizije, a upravo dovršavaju snimanje pjesama za novi album, koji će se za otprilike jedan mjesec pojaviti na tržištu pod nazivom Nebeske kočije.

Sanja je prava zagrebačka "puca". 

Može je se sresti na ulici, u trgovini, na tržnici dok se cjenka pri kupovini povrća, a na molbe usputnih obožavatelja strpljivo daje autograme uz obavezan smiješak koji joj gotovo nikad ne silazi s lica. 

Vedrina i optimizam kao životno pravilo izbijaju iz svakog njenog pokreta, mimike i riječi. 

U skladu s takvom naravi, na učestale napise u dijelu tabloidnog tiska, koji zadiru u njen intimni život, ona pronalazi dalijevski odgovor: 

"Važno je da se piše... Pa makar i dobro!"

Kako izgleda...

... Jedan dan najljepše petine Novih fosila?

9.00 - Na zagrebačkom Dolcu: Sanja iznad svega cijeni dobru kuhinju; pa kao gastronom po uvjerenju, ali i zvanju (vlasnica je diplome za samostalne ugostitelje - "Nek se nađe..."), ne propušta nijednu priliku da ode na tržnicu u kupovinu namirnica za pripremu svojih specijaliteta. Izvanredno zna odabrati povrće, pa je čak ni poslovično spretne "kumice" s Dolca ne mogu "preveslati".

10.30 - U "Cibonu" po kondiciju: S obzirom da "Fosili" godišnje prirede oko tristo koncerata, stalna fizička kondicija jedan je od uvjeta uspješnosti grupe. Stoga Sanja svako jutro (kad nije na turneji) provodi u "Ciboninom Fitness-centru". Body building jedan je od načina da se ostane u formi.

12.00 - Kuharica s diplomom: U nevelikoj, ali izvrsno opremljenoj kuhinji Sanja se snalazi poput ribe u vodi. Tu se iskazuje njena ljubav prema dobrom jelu, koje priprema s mnogo maštovitosti i kulinarske kreativnosti. Police su prepune egzotičnih začina, umaka i inih dodataka, koji se u vještim rukama pretvaraju u pravi gastronomski užitak. Današnji jelovnik sastoji se od specijaliteta kineske kuhinje.

16.00 - Portret s damom: Ispred studija "Jugotona", gdje snimaju novi album, "Fosili" se sastaju u punom sastavu. Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret (grafika), koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim.

16.30 - Upregnuti u "Nebeske kočije": Maloprijašnja vesela zadirkivanja ustupila su mjesto ozbiljnijem profesionalnom odnosu prema poslu. "Fosili" su u punom pogonu jer snimaju novi album pod nazivom "Nebeske kočije". Rajko Dujmić Lima daje Sanji instrukcije kako da otpjeva pojedine dionice, a ona bez pogovora pokušava slijediti njegove autorske ideje. Upravo snimaju prateće vokale.

Večera za laku noć: Nakon iscrpljujućeg snimanja koje zahtijeva maksimalnu koncentraciju, Zec poziva društvo na večeru u francuski restoran "Monet". Naglašava da će im troškove večere "apcigati" od slijedeće "gaže". U opuštenoj atmosferi, "Fosili" prepričavaju pojedinosti sa snimanja. Padaju sugestije o tome što bi se još moglo uraditi. Poslije ponoći, Dujmić objavljuje da je i sutra dan snimanja te predlaže "fajrunt". Društvo se razilazi i odlazi na spavanje...