OVAKO JE AKI GOVORIO 1983.: SVAKI POŠTEN RAD JE ADEKVATNO PLAĆEN, PA I PJEVANJE

Siječanj 1983: Ono što svaku kompoziciju Parnog valjka čini prepoznatljivom poslije samo nekoliko taktova bez sumnje je specifičan glas Akija Rahimovskog. Istina, Rahimovski ne raspolaže višeskalnim rasponom, ni, kako se to kaže, čistim glasom, ali i pored toga publika ga poznaje kao iskusnog rock pjevača kvalitetnih interpretacija. Doza promuklosti u inače emotivnom glasu Rahimovskog pjesmama Parnog valjka, između ostalog, daje i jednu crtu agresivnosti potrebne rock numerama.

Od grupe Tor, preko grupe 220, i sada Parnog valjka, Rahimovski s izvjesnim minimalnim modifikacijama ostaje vjeran svom načinu interpretacije kojim se i nametnuo širokom auditoriju.

U zagrebačkom restoranu Dubrovnik proćaskali smo prije nekoliko dana na temu - rock pjevač...

Iskreno, je li rock pjevanje profesija kao i svaka druga?

Mislim da nema razlike između rock pjevača, pekara, frizera, građevinskog inženjera ili stomatologa. Istina, mi nismo priznati kao ostale profesije, ali sam siguran da će se i to dogoditi jednog dana.

Jesi li poslije višegodišnjeg bivstvovanja u domaćem rock and rollu, poslije skoro stoljeća pjevanja i niza snimljenih ploča, shvatio što je to pjevač i što znači baviti se pjevanjem?

Ne vidim neku bitniju razliku između pjevača, čak i onih najpopularnijih, i drugih ljudi, dakle, drugih profesija, osim u činjenici da je svrha pjevača da zabavi ljude oko sebe. Da ih zabavi direktno, na koncertima, ili indirektno, preko ploča, radio i televizijskih emisija.

Bez sumnje, tvoja profesija ima i lijepih i ružnih strana. Kako izgleda tamna strana medalje?

Ne bih želio pričati o ružnim stranama moje profesije, iako to ne znači da ih nema. Ima ih i te kako. Međutim, intervjui pjevača, glazbenika uopće, pretvorili su se u jadikovke. Dosta je bilo kukanja!

Više volim pričati o lijepim stvarima.. Neka bude po tvome... Prije svega, najljepše je kad je pjevač na sceni, kad pjeva i kad publika, na ovaj ili onaj način, odobrava njegov trud, njegovu pjesmu. Za mene kao pjevača, čovjeka s one strane rampe, najveća nagrada je aplauz.

Kada si, u stvari, definitivno shvatio da si izabrao pravu profesiju? 

Prije osam godina spoznao sam da je pjevanje posao u kome ću se potpuno moći iskazati. Za sve ove godine, ne treba se zavaravati, nije uvijek bilo lako. Sukobljavao sam se s problemima, radovao sam se uspjesima i uvijek sam znao što hoću.

Tvrdoglavo sam slijedio svoje ideje i mislim da sam postigao ono što sam želio. Svakako, može biti i bolje, ali, kao što rekoh, ne želim se jadati. Neka ide kako ide, jednog dana će sve štimati...

Što je to u stvari raštimano? 

Nisam nezadovoljan svojom pjesmom i glazbom Parnog valjka, nisam nezadovoljan ni pjesmom ni glazbom većine domaćih grupa, već situacijom oko glazbe i pjesme uopće.

To se prije svega odnosi na organizaciju koncerata, prevare u koje nisu umiješani glazbenici, već nekakav polusvijet, menadžeri koji koriste popularnost rock and rolla, popularnost pojedinih grupa i pjevača i love u mutnim domaćim rock and roll vodama.

Takvo stanje, iako sam s njim godinama suočen, još uvijek me nervira i svrbi i ne uspijevam se na njega priviknuti jer, između ostalog, trpi i publika. Ipak, iz dana u dan situacija je sve bolja. Istina, u domaćem rock and rollu ima još puno problema, ali ne znam koliko je zgodno da govorim o njima. Plašim se da se i ovaj razgovor ne pretvori u jadikovku.

Pod ostalim problemima vjerojatno podrazumijevaš nesređeno socijalno i mirovinsko osiguranje rock and roll glazbenika?

Jasno je da je i to jedan od problema. Jednom riječju, na tom planu je pravi užas. Sami uplaćujemo svoje mirovinsko i socijalno osiguranje. Mjesečno to iznosi 200 do 250  starih tisuća. Tako sam do sada skupio oko pet godina staža...

Načuo sam, ako je ta vijest točna, pozdravljam je iz sveg srca, da će od sjedeće godine priznatiji glazbenici u SR Srbiji dobiti radne knjižice i da će im automatski teći staž.

Svakako, to bi vrijedilo za profesionalne glazbenike, članove priznatih estradnih udruženja. Mislim da je krajnje vrijeme da se riješi status rock glazbenika s obzirom na to da se na njihovim turnejama okrene od jedne do tri milijarde starih dinara.

Koliko tebi, kao rock pjevaču, smeta činjenica da si u stvari samo realizator autorovih ideja, u tvom slučaju ideja Huseina Hasanefendića? Pjevač je ipak reproduktivac, zar ne? Ili možda misliš da je i on kreativna ličnost?

Mislim da nije neskromno ako kažem da i ja imam svoj udio u stvaralaštvu Parnog valjka, kao i ostali članovi. Naime, Hus je specifičan rock autor koji osnovnu melodiju ponudi bendu i zatim je svi zajedno obrađujemo. Što se mene tiče, ostavljen mi je slobodan izbor interpretacije, tako da sam automatski kreativac.

Jesi li razmišljao o snimanju samostalnog autorskog albuma?

Mada imam nekakve svoje pjesme, svoje glazbene vizije, koje se razlikuju od koncepta Parnog valjka, bar zasad ne osjećam potrebu za snimanjem solističkog projekta. Ali to ne znači da u ovoj grupi pjevam samo zbog novca, zbog mogućnosti da se kasnije posvetim solističkoj karijeri.

Kad pjevač neke grupe snimi solistički LP, njegove pjesme se uspoređuju s pjesmama grupe, traže se sličnosti. Zato bi bilo glupo da snimim nešto što je slično glazbi moje grupe. Međutim, s obzirom na to da najviše volim glazbu koju trenutno pjevam, glazbu koju svira Parni valjak, ne vidim zašto bih sad nešto petljao i po svaku cijenu se brčkao u vodama koje su mi strane.

Pa ipak, prateći sam sebe na gitari ili klaviru, ili u pratnji neke druge grupe, s vremena na vrijeme nastupaš bez Parnog Valjka?

Nastupio sam na desetak koncerata kao gost. To su bili koncerti mojih prijatelja čiji poziv nisam mogao odbiti. Ali, to nikad nije bila želja da se dokažem ili pokažem bez Parnog Valjka.

Isto tako, na nekoliko koncerata sam, recimo u Beogradu i Ljubljani, nastupio u ime grupe zato što, iz objektivnih razloga, ostali članovi nisu mogli doći. U takvim situacijama obično pjevam pjesme mojih omiljenih pjevača i skladatelja, a to su prije svih Dylan, Janis Joplin, The Doors.

S obzirom na to da, direktno ili indirektno, slušaš i druge pjevače, je li teško odoljeti nekim jačim i primamljivijim utjecajima u načinu interpretacije, oblačenju, stvaranju osobnog imidža i slično?

Točno je da sam, kao i ostali naši rock pjevači, slušajući ploče, bombardiran utjecajima iz inozemstva, ali mislim da za sve ove godine koje sam proveo u Parnom valjku nisam trčao ni za kakvim trendovima. Ja sam uvijek kao pjevač bio u filmu Rolling Stonesa i u tom filmu sam i ostao. Još uvijek volim Jaggera, pogotovo što je on moj prvi uzor, od imidža pa sve do načina interpretacije...

Sve u svemu, ne kriješ da si ga pomalo kopirao?

Pa, mislim, on je na mene utjecao u ranoj mladosti, dok sam pokušavao biti pjevač, dok sam se igrao pjevača, ali sigurno je da se tu negdje nalaze korijeni mog današnjeg scenskog ponašanja, eksplozivnog nastupa, konstantnog kretanja...

Ipak, mislim da je moje scensko ponašanje spontano i da proizilazi iz načina na koji ja osjećam našu glazbu. Što se tiče glasa, dakle, interpretacije, on je ovakav kakav jest i ja tu ništa ne mogu učiniti... Live albumi djelomično dočaravaju koncertnu atmosferu i, za razliku od studijskih, bez sumnje su objektivniji pokazatelj stvarnih vokalnih i instrumentalnih vrijednosti jedne grupe.

S obzirom na to da ste i vi snimili takav album, Parni valjak - koncert, i da ga je kritika jednodušno proglasila jednom od najboljih dugosvirajućih live ploča u nas, zanima me što za tebe, kao rock pjevača, znači album snimljen uživo?

Album Parni Valjak - koncert predstavlja sliku jednog događaja, dokumentarac u kome pjevačko i sviračko umeće nije bilo najpresudnije, već je, prije svega, najvažnija bila atmosfera jednog našeg koncerta, želja da se oslika odnos benda i publike prisutne u dvorani tijekom snimanja.

Eventualne kiksove, ako ih uopće ima, nismo popravljali u studiju niti smo bilo što dosnimavali, baš zato da se ne bi narušila autentičnost događaja.

Sve u svemu, rađa li se pjevačem ili to postaje vremenom? 

Vrijeme, odnosno uložen rad, jedino omogućava da se pjevač razvija, stekne rutinu i samopouzdanje, ali se s pjevačkim umijećem, talentom, čovjek rađa...

Može li se živjeti od pjevanja?

Ako se bolje u mene zagledaš, vidjet ćeš da sam još uvijek živ i zdrav. Dakle, ne žalim se i zadovoljan sam. Ne spadam u ljude koji od života traže previše. Svaki pošten rad je adekvatno plaćen, pa i pjevanje. Postoje pjevači koji zarađuju više od mene, ali i oni koji zarađuju manje. Dakle, ja sam u sredini, a sredina je, tvrdi narod - zlatna. Živim sasvim solidno i ne oskudijevam ni u čemu...

I za kraj: biti il ne biti pjevač - pitanje je sad?

Najbolje je da nešto otpjevamo zajedno. Tako ćeš sam sebi odgovoriti na vlastito pitanje...

JEDAN DAN SA PARNIM VALJKOM

Studeni 1988: Nastala sredinom sedamdesetih godina na temeljima Grupe 220, zagrebačka se rock grupa Parni valjak mukotrpno probijala prema vrhu. Danas je prava rock institucija hvaljena od publike, ali i od rock-kritike...

U ne tako dugoj povijesti jugoslavenskog rock'n'rolla samo je nekoliko grupa uspjelo steći status rock institucije. A jedna je od najpostojanijih i najpopularnijih ona koja djeluje pod nazivom Parni valjak. Više od desetljeća prisutni su na rock sceni, a iako su na početku karijere slavili kao marginalci, uspjeli su se upornošću, autorskim i artističkim sazrijevanjem popeti na sam vrh rock piramide.

Uspjelo im je to zbog toga što su oduvijek beskompromisno, ponekad i tvrdoglavo, slijedili svoje ideje. Zanemarujući imperativ visokih naklada, koji bi sigurno njihov glazbeni izraz srozao na razinu ispodprosječnosti i banalnosti, stvarali su rock'n'roll zavidnih estetskih vrijednosti.

Prolazili su u toku karijere - od prve ploče Dođite na show do posljednje Sjaj u očima - kroz razne glazbene mijene, prilagođavali autorski izričaj potrebama vremena, ali su u osnovi znali zadržati sve značajke izvornosti. Često su mijenjali postavu, kroz koju su prodefilirali: Zlatko Miksić Fuma, Srećko Antonioli, Jurica Pađen, Piko Stančić, Rastko Milošev, Srećko Kukurić, Paolo Sfeci i Zoran Cvetković, koji je grupu napustio neposredno nakon snimanja posljednje ploče.

Trenutno Parni valjak djeluje u postavi: Aki Rahimovski, Husein Hasanefendić, Zorislav Preksavec i Dražen Šolc. Stalni članovi Parnog valjka - Aki Rahimovski, pjevač, i Husein Hus Hasanefendić, gitarist i autor - uvijek su znali usmjeriti afinitete novopridošlih članova, kako se ne bi bitno promijenila postojeća predodžba o grupi.

A u kvalitativnom pogledu, svaki je njihov novi album podizao i kreativno-autorske, izvođačko-aranžerske i produkcijske standarde. Često su puta uspjeli doseći europske kriterije u toj kategoriji. Slučaj je to i s njihovim najnovijim albumom Sjaj u očima, koji se ovih dana pojavio u trgovinama.

Usprkos promjeni ritam-sekcije, Valjak zvuči vrlo poletno i kompaktno. Reklo bi se - kao nikada dosad iskazala se sviračka virtuoznost i produkcijska besprijekornost. A glazba je zadržala sve njihove dobro poznate značajke: slušnost, uzbudljivost i provokativnost. Ne treba sumnjati da će biti jedan od hitova sezone.

Veliki posao oko ploče završen je, ali Valjke sada očekuje onaj drugi, još veći - promotivni koncerti, turneja... Kako u očekivanju da se pokrene silna koncertna mašinerija oni provode vrijeme?

9.00: Gaudeamus igitur

Usprkos velikim obavezama u bandu, basist Prexi redovito pohađa predavanja na fakultetu. Student je četvrte godine Fakulteta političkih nauka. Kao budući politolog, u pauzi predavanja s kolegama pretresa aktualnu domaću i stranu političku scenu.

10.00: Na regalu

Bubnjar Dražen Šolc odnedavno je urednik glazbene rubrike u Studentskom listu. Prije no što će tekstovi otići u rotaciju, potrebno je na regalu pronaći eventualne greške i ispraviti ih. S glavnim urednikom Dražen pomno pregledava prijelom Studentskog lista.

11.30: Audicija

U jeku priprema za promotivnu turneju posljednjeg albuma Sjaj u očima, Valjci su iznenada ostali bez gitarista Zorana Cvetkovića. Budući da je potrebno što hitnije pronaći zamjenu, "raspisali" su audiciju. Preslušavaju kandidate za slobodno mjesto.

13.30: Sponzori

Nemoguće je poduzeti veliku turneju bez sponzora koji bi pokrili visoke troškove organizacije. Prijašnja turneja održana je na obostrano zadovoljstvo u suradnji s Lord Extra festivalom. S istim sponzorom Valjci dogovaraju i uvjete za nove nastupe.

16.00: Aki šminker

Jedna od Akijevih slabosti je odijevanje. Voli uvijek biti u trendu, ali se najčešće odijeva u Jokeru u Dubravi. Ostaje tajna je li to zbog šarmantne vlasnice ili zbog modela.

16.30: Nestrpljivi Hus

Hus je uistinu zaljubljenik u sport. Ljeti satima udara tenisku lopticu, a zimi uživa u spuštanju niz obronke alpskih planina. Budući da je skijaška sezona pred vratima, Hus je iz garaže izvukao skije i odnosi ih serviseru. Jedva čeka da se prepusti omiljelom hobiju.

20.30: Što rade konkurenti

Parni Valjak ima vrlo prijateljske odnose s Prljavim kazalištem. Svakodnevno se druže u popularnoj Zvečki, a posjećuju se i na koncertima. Dok su u Domu sportova Prljavci promovirali album Zaustavite zemlju, kolege Valjci, kao dobri prijatelji, odmah su do pozornice kako bi Prljavcima dali "moralnu podršku". A nakon koncerta, zna se - netko će otići "u život", a netko kući. Sutradan je ponovno proba u 11:30. Treba doći spreman...

Ovako su lopovi 1990. operirali po zagrebačkim dućanima: "Svi kradu, zakaj ne bih i ja"

Siječanj 1990.: Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture onih koji kradu, pa prema tome i onoga što se krade. Činjenice međutim govore sasvim suprotno, krade se doslovce sve, a najviše kozmetika i luksuzna roba...

Elegantno odjevena žena srednjih godina, s nonšalantno prebačenim balonerom preko ruke u kojoj je držala kišobran i oveću vrećicu sa slikom Trga Republike, a u drugoj ruci košaru s pet deka salame, jogurtom i kiflom, mirno je prilazila blagajni u "Slavijinoj" prodavaonici u Savskoj 153 (popularno "Saće"). 

Kad joj je blagajnica naplatila i ona se spremno i zadovoljno uputila k izlazu, prišao joj je poslovođa s još jednom radnicom i zamolio da pođe u njihov ured. Gospođa se malo zbunila, a kad su zatvorili vrata, sama je iz vreće izvadila troje muške "bokser" gaće, majicu i rupčiće, a iz kišobrana je ispala bočica "pino silvestre" i "chanel".

 "Svi kradu pa zakaj ne bih i ja..."

Na njezinu licu nije se osjetio ni jedan titraj. Odavala je dozu ponosa i samoironije. Više zbunjeni poslovođa od nje same, zabilježio je slučaj u posebnu teku za krađe, a ljepotica je sama počela pričati: "Svi kradu, pa zakaj ne bih i ja. Muž mi za nekoliko dana ide u Libiju na posao pa ga moram opskrbiti za put." 

Na upozorenje poslovođe da će pozvati miliciju i obavijestiti joj muža, reagirala je riječima: "Pa kaj onda?" 

Uznemirila se i razbjesnila do crvenila na upozorenje da će informirati njezine u radnoj organizaciji: "Nemojte, molim Vas! Ja sam tajnica direktora, kak bi reagirali?" 

U obližnjoj građevinskoj firmi potvrdili su istinitost njezinih navoda. Usput je ispričala da joj je muž zaposlen u vojsci, a u Libiju ide obučavati njihove pilote. Mjesečna primanja bit će mu veća od 4000 dolara, plus terenske nadoknade. 

"A imala je nakita na sebi vrjednijeg od pet tisuća", hladno je konstatirao poslovođa.

Strmoglavim padom standarda valjalo je očekivati promjenu socijalne strukture i artikala koji se kradu. Međutim, činjenice govore suprotno: krađa je sve više i više, krade se doslovce sve: čarape, posteljina, kava, mlijeko, čokolade, piće... 

Popis krađa u svakom zagrebačkom dućanu zaista je impozantan. No, ipak se najviše krade kozmetika i druga luksuzna roba. Za neke prodavaonice teško je čak i pronaći poslovođu, jer se zbog velikog broja krađa nitko neće prihvatiti te dužnosti. Radi se uglavnom o dućanima na vrlo prometnim mjestima, gdje svaki dan ne dolaze stalne mušterije ili su pak dućani na više katova pa su i time krađe olakšane. 

Ovdje, naravno, ne govorimo o klasičnom pojmu pljačke, nego o krađama na mnogo suptilniji način: ubacivanjem pojedinih artikala u vlastitu vrećicu, kišobran, pod jaknu ili drugdje pod skute. 

Ima tu pojava i kleptomanije, ali je više prisutan psihološko socijalni moment "da smo nešto dobili za badava ili pak pokazali vlastitu umješnost i snalažljivost". 

Za krađu se treba "zrihtati"

Prvi poslovođa kojem smo došli s "propusnicom" redakcije da možemo "krasti", objasnio nam je da se moramo "srediti". Značilo je to traper jaknu i hlače zamijeniti odijelom ili bar doći elegantno odjeveni, stvoriti kod trgovca dojam da imate novaca, uzeti "svoje", kupiti neku sitnicu i doviđenja. 

"Sve koje smo ulovili u krađi izgledali su tako. Izuzev klinaca ili umirovljenika." 

Učinilo nam se to vrlo ishitrena i neuvjerljiva procjena. Naše sumnje potkrijepio je poslovođa u susjednoj prodavaonici, govoreći:

"Ne može se uprti prstom u određen profil ljudi i zanimanja, no obično potječu iz višeg, bogatijeg društvenog sloja ili su umirovljenici. Krađe klinaca su gotovo zanemarive. Oni, ako uzimaju, to je uglavnom čokolada, bombon ili žvakaća guma. Penzići uzimaju praktične stvari: posteljinu, čarape, sapun, a ovi drugi luksuzne i skupe artikle." 

Poslovođa treće prodavaonice koju smo posjetili pedantno je vodio zabilješke. Prošli mjesec registrirali su 18 krađa. Jedan umirovljenik je probao ukrasti posteljinu, triput je dolazio narkomanski par s očitom namjerom da ukrade nešto skupo, tri radnice, dvije klinke i tri studenta krali su svakodnevne sitnice, sapune, olovke, čokolade. Preostalih sedam bile su iz bogatijeg društva. 

Ipak ne možemo i ne želimo stvarati uvjerenja kako je lopovluk navika i svijest određene društvene grupe ili ljudi sličnog zanimanja.

Poluprofesionalni kriminal u centru

U središtu grada situacija je drugačija. Osobito u prodavaonicama gdje se prodaje skuplja roba. Prisutan je poluprofesionalni kriminal. Krade uglavnom mlađi svijet i to skuplju tehničku robu, bijelu tehniku, aparate za kućanstvo, kožne jakne, balonere. Uvijek se radi vrlo suptilno, dok ima slučajeva drske i bezobrazne krađe. 

"Dečki dođu na blagajnu, zatraže pet šteka 'Marlbora' i kad im blagajnica da cigarete, pobjegnu. Dok se mi snađemo ili pozovemo miliciju, oni su već daleko", informira nas poslovođa prodavaonice u Ilici. 

Ipak, najsuptilnije su krađe gdje postoji sprega iznutra. Radi se to uglavnom kad je u prodavaonici gužva, kupac natrpa pune košare robe, a blagajnica mu naplati stotinjak tisuća. Zbog takve rabote dvije blagajnice zagrebačke Name otpuštene su s posla. 

Ipak je, čini nam se i pokraj svih mogućnosti, rizik otkaza prevelik ulog da bi se trgovci upuštali u poslove takve vrste. Jedna od zanimljivijih i obimnijih krađa bila je protekli mjesec u nekoliko prodavaonica tehničke robe:

"Frajer je došao s kombijem preuzeti robu. Kroz tjedan dana iz te radne organizacije stiže nam teleks da taj drug više ne radi kod njih, a pečat i virmane je ukrao." 

Za tjedan dana milicija je vratila robu.

Pitali smo kako se prodavaonice osiguravaju protiv krađe. Svi imaju faktor rizika koji, ovisno od toga je li klasična prodaja ili samoposluživanje, iznosi od 0.1 do 0.5 posto od prometa. Poslovođe inače ne vole pričati o tom riziku. Inače najviše se krade kad su u prodavaonicama velike gužve, a jesen i zima su doba godine kad su zbog garderobe krađe naglašene.

"Kad prelazim prag robne kuće, a pod kaputom nosim skupocjeni parfem, sapun ili grudnjak, doživljavam veličanstven osjećaj, nešto kao orgazam", izjavljuje šezdesetdvogodišnja Marija Rothe novinarki Bilda.

Ne znamo što doživljavaju naše Marije Rothe, no nesumnjivo je da je određena vrsta zadovoljstva prisutna. 

PRVIH TISUĆU PRIJENOSA LEGENDARNOG MLADENA DELIĆA. ZVALI SU GA MISTER LAPSUS.

22. veljače 2005. godine u dobi od 86 godina preminuo je legendarni sportski komentator Mladen Delić, koji je desetljećima oduševljavao, ljutio i zabavljao gledatelje radijskih i televizijskih prijenosa utakmica u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Intervju Pere Zlatara s televizijskom ikonom za časopis Start iz prosinca 1975. godine, davno prije one slavne "ljudi moji, ma je li to moguće", u kojem Delić priča o svojem životu i karijeri, otkriva zašto je uvijek kritizirao nogometaše te kako se nosi s nadimkom Mister Lapsus.

IAKO Mladena Delića neki nazivaju i Misterom Lapsusom, zbog grešaka u komentiranju, iako nekima smetaju njegova euforična oduševljenja, pa neki čak tvrde da tjera ljude da "pate" za vrijeme prijenosa, ipak je veći broj onih koji tvrde da ga baš ti nedostaci čine šarmantnim i da se nitko kao on ne identificira s milijunima gledatelja pokraj malih ekrana. Kako bilo da bilo, broj njegovih prijenosa uskoro će dostići - tisuću...

Sinjanin Mladen Delić, visoki sportski reporter zagrebačke televizije, rođen 1919., dakle mlad je pedeset i šest ljeta. Oni koji su ga upoznali samo na malom ekranu, bez po muke će identificirati njegovu duguljastu koščatu facu i fernandelovsku čeljust. Gazi samozadovoljna osmijeha, svjestan iznimne popularnosti. Odavno ga više ne iznenađuje kad ga zaustavljaju neznanci i s njim, mimo svih pravila i bontona, odmah navrnu "na ti".

S njim je jednostavno zapodjenuti razgovor, nije umišljena zvijezda, štoviše isprekidanim glasnim smijehom sugovorniku daje k znanju da je nadasve zadovoljan upravo takvim iskazivanjem simpatija.

Njemu, uglavnom, ne zamjeraju što mu jezik nije književno čist, što katkad u nastupu euforičnog oduševljenja zbog kakvog zgoditka ili važne pobjede "momaka u plavim kapicama" (ili majicama) lupi nešto "pa ostane živ". On natjera ljude da pate i  zatim urliču od sreće zajedno s njim, nerijetko im ide na živce da bi ga najradije...

Mladena Delića vole. On je apsolutni šampion u greškama, takozvani Mister Lapsus, ali svejedno šarmantan, naš, narodski čovjek. O njemu je jedan kritičar s pravom napisao: 

"Svidio se ili ne, Mladen Delić je ličnost koja je izborila sebi pravo da bude ono što jest ili što hoće biti i da nas uvijek intrigira. Zar to ne znači da svoj posao obavlja kako najbolje umije, da zna što je televiziji - osim slike - još neophodno: da i taj glas što se čuje bude također obojen."

A drugi, opet nepotpisani, TV-kritičar, polemizirajući sa svojim kolegama - koji su sasvim ozbiljno optužili Delića da je za vrijeme prijenosa supervažnog nogometnog dvoboja Jugoslavija - Španjolska iz Frankfurta kod gledatelja izazivao "predinfarktna stanja" - o njegovu je poslu rekao:

"Kao komentator identificirao se s milijunima gledatelja pored malih ekrana, njegove su riječi bile naše riječi, njegova nadanja i naša nadanja, njegove strepnje naše strepnje, njegova iskrena radost naša radost. Delić je reporter s nervom, on se uzbuđuje, bučno reagira, on je s nama u sobi, kraj malog ekrana, on je dio nas."

Delić je pasionirani statističar te bilježi sve i sva (nekoć je bio jedan od najmarljivijih atletskih statističara: da ste potražili popis pet stotina najbržih ljudi na svijetu u trčanju na 400 metara - odmah biste bili usluženi!) zapisivao je, između ostalog, i svaki svoj prijenos.

Tisuću puta pred mikrofonom govorio je za slušatelje i gledatelje naš Mladen Delić, taj nesuđeni pravnik. Tisuću premijera bez reprize, tisuću puta nov, blagoglagoljiv pred publikom koju ne vidi i ne zna sluša li ga tog trenutka sto, dvjesto ili tristo tisuća ljudi.

Prvi put Mladen je stao pred mikrofon u proljeće 1947., kad je izvještavao s nogometne utakmice Dinamo - Crvena zvezda iz Zagreba.

Dok niste došli u radio, bili ste nastavnik tjelesnog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, zar ne?

Gle, gle otkud to znate? Taj sam detalj i ja gotovo zaboravio... Što još znate o meni, ha?

Da ste bili izvrstan košarkaški sudac...

I što još? (Detektivski pogled, a prstima briše naočale).

Pa tko ovdje pita: Vi ili ja? Volio bih da kroz ovaj razgovor otkrijemo jednoga manje poznatog Delića, možda osobnije, kakav je kod kuće, koje su mu slabosti, gdje mu je bilo lijepo za brojnih i dugih putovanja...

Oženjen sam svojom Marijom trideset i jednu godinu. Ona je rođena Zadranka, a roditelji joj Splićani. Upoznali smo se u Zagrebu. Imamo kćerku - jedinicu Dunju. Stanujemo u Vlaškoj ulici...

Dobro, ali život nije počeo ženidbom, prije trideset i jedne godine...

Pa, znate da sam iz Sinja...

Alkar, dakle...

Nikada se nisam okušao u tom viteškom nadmetanju, iako neizmjerno volim tradiciju i rado prenosim Alku. Što se sporta tiče, ako na to ciljate, bio sam predviđen za atletičara, za skakača i trkača, zbog visine i dugih nogu. Još dok sam bio mali, skakao sam u dalj s motkom... upravo tako: u dalj s motkom... preko Goručice, potoka koji teče kroz Sinj.

To su bili moji počeci u sportu koji sam zavolio; zbog atletike sam, odmah poslije velike mature 1937., pošao u Beograd na studij. Izabrao sam pravo, a kad je godinu dana poslije otvorena prva Visoka škola za fizičku kulturu u nas, ja sam se, ne razmišljajući i ne oklijevajući mnogo, odmah upisao. Školovanje je trajalo godinu dana, a ja sam zaslužio diplomu. Onu s Pravnog fakulteta, na žalost, još nemam!

Tko su Vam bili nastavnici? Tko je bio u Vašem naraštaju od polaznika?

To sam Vam upravo htio reći... Predavali sami vrsni stručnjaci, suptilni poznavatelji sporta: Hrvoje Macanović (koji će kasnije, poslije rata, odigrati presudnu ulogu u mom životu jer mi je ponudio da se okušam kao radioreporter, no o tom - potom), zatim: Milica Šepa, Slovenac Kavčič, Bora Jovanović, čovjek koji je donio i uvelike propagirao košarku u Jugoslaviji, i tako dalje...

U toj prvoj generaciji studenata bili su: Miro Mihovilović (držali su ga za najboljeg svjetskog vratara u vaterpolu), Đorđe Valjarević, nogometni reprezentativac; Bela, prvak Jugoslavije u gimnastici; Pavle Jovičević, atletičar i drugi. Mogu reći da je ta škola postala rasadnik košarke u nas, sporta koji je u ono vrijeme bio anoniman ili nepoznat kao na primjer sada kriket ili bejzbol, a danas je najpopularniji nakon nogometa...

Sjećate li se svojih ponajboljih atletskih rezultata?

Promatrajući ih danas, oni su smiješni. Ali prije trideset godina bili su pristojni. Na 110 metara s preponama ostvario sam vrijeme od 17 sekundi, a s motkom 330 centimetara. Okušao sam se i kao desetobojac... Kad već pričam o atletici, moram reći da me Marija gledala dok se natječem i tako smo se upoznali... Ona je također bila sportašica. Otkako smo se uzeli, gotovo da nije bila ni na jednoj priredbi. Moji prijenosi joj pomažu da se ne isključi iz sportskih zbivanja. I kćerka Dunja nam je bila košarkašica, igrala je u prvoj ekipi zagrebačke Lokomotive ...

Sada mi je jasno ono što sam slutio, da su Vam atletika i košarka najdraži sportovi...

Nije istina. Nema u mene najdražeg sporta. Za svaki se svoj prijenos podjednako pripremim, preda mnom je brdo materijala. Tome me naučio i podučio Hrvoje Macanović. Govorio mi je: bolje da imaš, a ne upotrijebiš sve negoli da ti što uzmanjka tijekom prijenosa.

Ovo što ću vam reći nije parola: za svaki nastup, bez obzira na to jesu li to usmene novine u nekoj školi ili kasarni ili pak finale prvenstva svijeta u nogometu, zaista se najsavjesnije spremim. A podatak valja znati iskoristiti u pravom trenutku, inače, ajme majko... Slušatelj, a još manje gledatelj: ne oprašta! Potreban je poseban jezik, kratke rečenice... U mom poslu ne možeš popraviti propuste: tu nema gumice ni vraćanja vrpce...

To pričate, a izabrali Vas za Mistera Lapsusa?

Ajme onome tko nije pogriješio. Konačno, ja se ne ljutim na to zvanje... I to je nešto...

Ovo ne kažem ja, ali čujem od drugih, poglavito od nogometaša: vele, Delić ne voli nogomet, Stalno grdi nogometaše...

Koješta! Ta i ja sam igrao nogomet u pomlatku sinjskoga Junaka, a moj brat Svemir - Cico, on je bio u Dinamu i Hajduku izvrstan branič... U komentarima se borim protiv devijacija u sportu bez obzira na to je li to nogomet, vaterpolo ili boks... Ali kako je nogomet u nas najomiljeniji, onima koji me slušaju učini se da sam posebno nabrušen na taj sport. Velim vam: nema veze.

Povučeni ste, a znamo da ste veseljak u društvu, rado zapjevate...

Takav sam kad zasjednem. Volim melodiozne šlagere, dalmatinske klape, starogradske pjesme... Volim i zaplesati... Uopće, mislim, da sam društven.

Često slušam kako o novogodišnjim praznicima komentirate skijaška natjecanja iz Austrije i Njemačke. Kako Vaša supruga podnosi Vaše odsustvo i za tih svečanih dana?

Da budem do kraja iskren, ispočetka joj je bilo krivo, žalostila se. Javio bih se u pola noći telefonom, rekao joj nešto lijepo... Ali sreća moja što shvaća i mene i moj poziv. Inače se taj brak ne bi tako dugo i stabilno održao.

Što donosite s putovanja?

Svašta skupljam. Značke sa svih natjecanja na kojima sam bio; kape iz svijeta; iz svakog grada u kojem sam bio donesem kakvu uspomenicu: vrč, privjesak, žlicu, lutku; ma gdje bio, javim se kući razglednicom, itd.

Vratimo se Vašoj profesiji: kad ste se najviše radovali kao reporter? Ovo Vas pitam jer svi znaju da ste vatreni navijač jugoslavenskih momčadi kad se natječu protiv stranih, tada vičete, bodrite ih...

To stoji... A najviše sam se obradovao, da budem iskren, kad je na Prvenstvu svijeta u nogometu 1958. u Švedskoj, u Västerosu, Jugoslavija već izgubljeni susret s Francuzima u posljednjim trenucima pretvorila u pobjedu od 3:2. To je značilo da ću i ja, s reprezentacijom, ostati do kraja natjecanja. Inače bih se s njima morao spakirati i vratiti kući. To je bio događaj jer sam znao da ću prenositi i finalnu utakmicu... Sjećate se, tada je Pele, još golobradac, fantastično zaigrao i svijet je dobio novog, još nenadmašnog kralja lopte.

Koje ste velike sportaše osobno poznavali? Tko Vas je impresionirao, kome ste se divili?

Uistinu im broja ne znam. Evo nasumce nižem: Emil Zatopek, Fanny Blankers - Coen, Matthews, Toni Sailer...

Gdje se u inozemstvu najljepše osjećate?

To pitanje povezujem s radom. Dakle, u Londonu. Tamo sam dva-tri puta godišnje, obavezno. Prenosim finale nogometnog kupa Engleske, teniski turnir u Wimbledonu... BBC nas reportere, ma iz kojeg kraja došli, upravo mazi, tetoši... Pruži nam optimalne uvjete, dokumentaciju, dobivamo uistinu lordovski tretman... A ovako, kad bih govorio kao lutalica po svijetu, od svih zemalja izdvajam Island i Meksiko. Valjda zbog egzotike, što ja znam zašto, ali se tih putovanja, eto, rado sjećam.

Radili ste samo kao sportski reporter...

Ne. U prvim danima televizije, sjećam se, pravio sam intervjue s umjetnicima, na primjer sa Sonjom Kastl, balerinom... Ovo me pitanje i navodi da za nečim zažalim. Dok moj kolega Radivoje Marković zna prenositi prvomajske parade (a za prijenos sa sprovoda Borisu Kidriču dobio je visoku novinarsku nagradu), u nas se u Zagrebu uvriježilo kako sportski reporteri mogu raditi samo sport i - ništa više. To mi je zaista žao.

Koje rijetke situacije iz svoje karijere možete izdvojiti?

Više ih je. Godine 1952., na primjer, prenosio sam iz Beograda utakmicu Zvezda - Dinamo. Veze nisu valjale i moj glas nije mogao doći do slušatelja nego samo do studija. Ali dva tehničara, navijača Dinama, u zagrebačkom studiju, pustila su me da do kraja pričam jer su bili radoznali zbog rezultata. To je bio prijenos za najmanji broj slušatelja.

Ubrajate li ga među ovih tisuću?

Naravno.

Pionir ste TV reportaže u nas...

Jesam. Prenosio sam 1956. susret Jugoslavija - Italija sa stadiona u Maksimiru u Zagrebu. Bio je to prvi prijenos u povijesti naše TV. A što je još zanimljivije, u studenome 1955., ni sam ne znajući, obavio sam prvi prijenos za našu televiziju.

U Londonu su igrali Jugoslavija i Engleska i ja sam putovao samo kao radio-reporter. Ali ondašnji direktor Radio televizije Zagreb Zlatko Sinobad uključio je moj glas i za one rijetke televizijske pretplatnike. Kad sam se vratio, poznanici koji su gledali utakmicu čestitaju mi, a ja ih blijedo gledam. Tek sam kasnije saznao što je bilo posrijedi.

Na kraju kako ste postali sportski reporter?

Doveo me Hrvoje Macanović kojem sam zahvalan za to povjerenje. Macanović mi je dao prve poduke, hrabrio me da ustrajem. Tu njegovu ulogu u mojoj karijeri, molim vas, naglasite i nemojte je izostaviti.

Dobro, Mladene, čestitam jubilej...

Haj'te, molim vas. To je zgodno registrirati, tisuću prijenosa nije malo i ništa više. Nas vuku događaji i nemamo vremena za zdravice, patetične govore i limenu glazbu. Je l' tako?

STAROM VLAŠKOM DO JELAČIĆ PLACA

Stojim na ćošku Draškovićeve preko puta Šloserovih stuba, i još uvijek gledam prema ulazu iza kojeg se krije podrum "Zlatnih akorda"... prisjećam se Fume, vidim mu lice, kukasti nos - i prekidam prije onog tužnog dana; vidim Zlatka Pejakovića s pinklecom u Kafi, vjerujem da sam mu tada dao nadimak "Žlica", ali nisam siguran, jer odlazimo u ovaj podrum preko puta dečkima, čuti ga kako pjeva... gdje smo pocuclali sve što je bilo i što smo donijeli, spukali smo još i neki otrov od ruma, pa domaće šljivke i neke trave, pa požmikali flaše - i tko bi se ičega sjetio, promile nismo nikad mjerili. Ah da, još dok smo bili pri sebi, odmah je bilo jasno - Žlica ima tehniku, i super, ali možda malo previsoki glas - i poslije toga kmica.

Zagreb, Trg bana Jelačića oko 1962.g. (tada "Trg Republike")

Stara Vlaška 

Zagreb, Stara Vlaška 1920.g

Ulazim lijevo u Vlašku i već nakon dvadesetak metara zastajem - opet sjećanja, kao valovi plime koji istovremeno udaraju tu u kuću lijevo, i u kuću desno, pa se onda odbiju i zapjene u svim smjerovima.

"Domovci" su bili u ovoj kućerini lijevo, kroz haustor ih vidim u dvorištu koje moraš izbjegavati, jer možeš dobiti samo batina. Ratna siročad o kojima se brinula država... bilo je tada i gladnih i žednih i onih na hladnom, crveni su crkvi zeznuli sirotišta, pa niti to dugo nije išlo - ali danas!? Opet nekaj grdo ne štima! Košalne su opet u gradu, opet ima redova, opet ima gladnih, dok čak i crkva šuti kao da se za nečijim stolom dogovorno najela. Morat ću i sam stati u red, tamo u kvartu, u Branimirovoj, kako bih vidio i čuo tko sve i zašto tamo čeka.

Kada pomislim na "Domovce", odmah se sjetim Kresoje... taj zbiljam nije znao stati, ostao sam s grdim  modricama, i da nije bilo onoga u Tuškancu, gdje sam iscipelaren ostao na putu, na onom šoderu ispod kandelabra, pedesetak metara iznad ulaza na igralište Lokomotive, ovo Kresojino bi mi bile najveće batine koje sam pobrao u životu. Baš je bio cigan - ali ovi iz ovog dvorišta nisu drugačije znali, sve im je to došlo kao dio "prirodne selekcije" i priprema za život.

Kuće desno - i izlog, jedan od onih u kojima je krenula nova zagrebačka moda '60-tih, manekenke i sve što uz to ide; tu su krenuli oni koji su iz sedla izbacili krojače u dućanima "po mjeri" i još mnogo više onih istih, ali po stanovima, gdje se krojilo u fušu. Prvi je krenuo Hundić, koji je u stanu u Smičiklasovoj postavio temelje svemu što je slijedilo... svi smo mu išli, nova moda i design od gospona inžinjera koji kuži novu igru - pa uzme organizatora s telke, Jožu Đurika s Đamke, pa Joža počne štancati modne revije s Hundićevim modelima, za to treba manekenke ... a zna i može Joža još više, pa s Hundićevim  modelima dolazi do prve manekenske turneje... onda kreće "Miss Ovo" i "Miss Ono"... i manekenki odjednom puno, a pravila igre su bitna, pa one prve manekenke osnivaju "svoj ceh" ili kako se to već zove... i tko se sjeća Hundića - jer, cjelokupni business-paket je krenuo kao vlak na mlazni pogon!

A na ulazu pored izloga stanuje tihi Đuka koji samo hoda okolo, sve bilježi i snima - a onda izleti članak preko cijele naslovne strane. Pisao je za "Ritam", "Džubox", "Gong"... tko zna danas kako su se sve zvali!?! Započeli su i s glasanjem čitalaca za najbolji "VIS"...  a ispalo "glasanje čitalaca", i svi se prave ludi, jer navodno ne znaju da se u Zagrebu vodi ogorčena borba za sve ono ispod prvog mjesta. 

Đuka veli kak' tiraža naglo raste, urednici se čude i trljaju ruke - i još ne znaju da će tiraža odzujati nebu pod oblake!

To se vidlo i na Đamki: hoćeš kupiti "Ritam" u kiosku, a ženska veli "Rasprodano!". Pitaš "Kak' to, još nisam pofumal ni prvu cigaretu?", veli: "Onaj prije vas je kupio 50 komada!", pa se okreneš, vidiš ga tamo prema bazenu i odmah za njim - oh, ti zagrebački delfinčeki, svugdje ih se naže! 

Znači tak' to ide - izrežeš glasački kupon, zaokružiš svoj najomiljeniji, naj-naj bend, zalijepiš na poštansku kartišku i pošalješ na "Ritam", i to tako po sto puta - nek' se zna tko je naj, koga publikum obožava...  dok Đuka iz stare Vlaške dalje piše i usput komentira tablice! 

Da, zato stižem kita negdje kod bazena - to je onaj koji na bini cupka na mjestu, gleda jel' ga koja cura gleda i usput se drži za gitaru, pa velim: "Bok, dosta toga cuglaš, trebaš pomoć do sljedećeg kioska?"; veli "Ne, zašto?"; a ja: "Puno je toga za nositi, a poslije lijepi sam - smrdiš do neba po ljepilu!"; veli "Ma nije to što misliš..."; rekoh: "Niš ne mislim, znam!"; veli "Ma niste vi u pitanju!", velim: "Znam - za to ti fali bar pet hiljki glasova, nemreš to sam tak' poljepiti!" - i ode prema sljedećem kiosku, ima ih još puno u gradu! Kako ne bi bilo uvrijeđenih ili ljutih, evo velim: svi smo to radili, kaj ne!?   

I ne znam zakaj me to sada podsjeća na onaj dribljanac s dijasporskim glasovima - joj kak' oni "zna se!"   dobro kopaju! A listići koji ne pašu, poslije hrpimice provire iz kanti za smeđe. Pa se onda narod čudi: "Otkud u Rijeci?" - navikli se ljudi, pa je ono "u Rijeci" još jedino što čudi!

Vlaška - oko 1912.g.

Na raskršću s Palmotićevom prelazim zebru uz usputno razmišljanje o tomu koliko sam puta prošao kroz ovo raskršće. Ili s druge strane, pored zida prema "Ribičiji"? Hiljadu, pet hiljada puta?

Malo dalje, u Cesarčevoj desno, nad dućanom u kojem je bio urar Podbevšek, sada piše "Urar - zlatar 'Širok'".  Da, opet isto: Podbevšek, sin Henči, Zvijezda, dida ... predaleko idu ta moja sjećanja. 

Preko puta, iz zida desno od ulaza u vrt Gradskog podruma, strše mali izlozi "Kobasice i hotdogs", pizze "M.C.Picek" i "Kolači". Nije loše, "rame uz rame" - napredujemo u svim smjerovima.

Bakačeva 

Bakačeva -  1911.g.

Preko puta u Bakačevoj, na mjestu gdje je žbir didi čopio zlatni Pelikan nakon što je potpisao da je zadnji puta spustio rolo dućana s tekstilom, sada je "Naš dom". Što me podsjeća na didin dom, "garsonjeru" u potkrovlju četverokatnice u Biankinijevoj - zemu ti kuću, al' zboksaš hrpu papira kako bi barem imao krov nad glavom u potkrovlju, pa odmah tužiš "sadašnju vlast" za sve, od Pelikana do zadnje role tekstila plus nekaj drugo... a oni crveni - kojih danas navodno više nema dok gore ipak ih sve više ima trajno impregniranih k' vragu zvezdaši - poludjeli već na ono "sadanja". a ne "vječni bili!" kako misle, i na kraju ostaneš s hrpom “Presuda u ime naroda!”-papira i sretan zbog žive glave na ramenu.

Slijede "Dobro jutro" - i evo opet "Širok"! Širok izgleda baca mrežu na široko, pa nakon satova i zlata, širi plasman na suvenire i svjećice, te "sve za groblje" - i  ravno u "Gift Shop" u Bakačevoj! 

To je prava formula, svi bi trebali zahvatiti na široko: imaš sitotisak i rakljaš razglednice, a prijaviš sve živo, od sličica svih svetih i blaženih do najdeblje svijeće, i onda u "Daj kupi neki dar"-galeriji bez umjetničkog šunda, frkavaš naivcima naše naivce s uljem na staklu iz Dubrave, sto-kuna-po-kili, pa poklone i Agram-suvenire iz svih mora i s dna cijelog svijeta, opet "Made in Dubrava", sto-kuna-po-kili... 

Čisto sumnjam da dečki u Dubravi nemaju i "sve za groblje" - plus grobnica. 

Tu  je i kozmetika "Afrodita" - a kaj drugo kad' su sve naše ženske barem Afrodite. Pored toga, "Afrodita" mi zvuči puno bolje nego ono "Severina na video", a i Afroditina figurica bolje izgleda gola, onako sama.

"Optika i poliklinika" slijedi trend - optičari su sada "Poliklinike"!  Valjda se tako puno bolje vrte kineski "sto-baksi-po-sanduku" cvikeri, dok "Moj optičar", iz dvorišta u Ilici 10, i dalje puši - za Guinessa!

Usput čujem dio spike dvojice u prolazu: "Daj si upali svetla konačno! Nemreš ljude dofurati u paralitet da pronađu, proizvode i potroše!" Ne kužim kontekst, ali to mi daje ideju za pitanje nisam li ja možda uletio u "paralitet" gdje tražim štamtiš, umjesto da konačno upalim svjetla i odem... kuda? Kući ili doma?

Jelačić plac

Jelačić Plac -  1928.g.

Taman što sam napravio prvi korak na Jelačić placu, čujem istovremeno dvije stvari: s lijeve strane  ženski glas "Odi Šimpane, ljubim ti oko!”, na što u sebi šapćem "Mili Bože, daj mi neki znak da su to turisti!” jer ne želim niti pogledati u tom smjeru, a ispred mene muzika - peruanski duo u pončosima, koji usput prodaje svoje kazete.

Trg je super popločen i sve je glatko, na nogama se osjećam sigurno, ali ipak su me već dosta iznervirale - sljedeći potez je izabrati mjesto za malu pauzu. “Ban Caffe” sam apsolvirao jučer, u "Dubrovnik" mi se ne ide, dakle ili "Gradska" lijevo, ili "Mala kavana" desno.

"Gradska" je u Zagrebu oduvijek bila "ono pravo i jedinstveno", ali budući da tu nema nepoznanica, odlučujem se za "Malu", valjda isto gradsku kavanu, pa krećem u tom smjeru.

Da si u zemlji koja je sve dalje od onog "svoj na svome", najbolje se vidi po reklamama u Zagrebu, a na Jelačić placu te očekuje i detaljni pregled. Uvijek je tako bilo, dovoljno je kroz spuštene trepavice pogledati reklame i natpise na krovovima i pročeljima zgrada - i zamisliti da je to burzovni izvještaj sa stanjem hrvatskih akcija! 

Zato gledam pažljivo, jer odmah vidiš tko ima love, kako se zovu oni veliki igrači koji s hrpom hrvatskih žetona sjede za stolom na kojem se reže i dijeli hrvatski privredno-financijski kolač... vidiš i koga nema, a bio je za istim stolom - i sve ti je odmah jasno!

Prvo tražim neonske reklame koje su simbolizirale Trgač, na isti način kao reklama Coca-Cole londonski Picadilly Circus, i odmah zaključujem kako je to još jedna stvar koju smo propustili naučiti od Engleza:

nedostaju mi "Dalmatinka", "Bagat" šivaći stroj i nešto iz Sinja; "Publicitas" - "OZEHA" sa sovom ogromnih očiju koja na krovu maše krilima; onaj "Kemoboja"-ličilac koji stoji na krovu s kantom u ruci, dok s desnom rukom povlači četkom po zraku, a bome, nedostaje mi i onaj tako-lijepo-tamno-plavi neon s natpisom "NaMa". 

Da, NaMa - početkom prošlog stoljeća jedna od najvećih robnih kuća na jugu Europe (tada pod imenom   “Kästner”, kao onaj pisac - Emilov "tata"), povukla se s reklamom na krov u Ilici - valjda pred "Müller"-om, uz kojeg se stidljivo šlepa s krova skinuti "Varteks".

Tamo gdje je bio "Bagat", sada je “Hörschler”, “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”, umjesto "Apoteka", jer centralna apoteka je nestala, "Raiffeisen”-banka.

Koliko vidim, u prizemljima su preostali Gradska kavana, Zagrebačka banka, Kraš, Croatia Osiguranje, Singer i kavana Dubrovnik, po katovima, Klub književnika i komad Varteksa kod "Müller"-a, te na krovovima "Zagrebačka banka", "Pliva", "Croatia osiguranje" i "Končar", dakle, ipak su neki naši divovi preživjeli kulminaciju drpeža Velikih lopova, samo se pitam koliko su zaista ostali naši. 

Ostao je i "Singer" za kojeg ne znam kuda spada tako dugo nakon što je bio najveći i prvi - jer tko još kupuje singerice, a ni ono sa štaubićima nije bila "uspješnica" - ali me veseli zbog bakine šivaće mašine.

Novo je: na Neboderu “Malesia Airlines” i ispod hrvatska zastava(!), pa “Coca Cola sa “Search - open - drink - enjoy”; na krovovima “Ericsson”, “Samsung”, “Weichste”, “Olympus”, “Stanley Bet”, a na drugoj strani “Technics”, “Basler”, “Cosmopoliten Life” i “vidi, vidi - “Jutarnji List”.

Novo na fasadama ili u prizemlju: “Kraš” je “Bonbonnière - Kraš”,“Martimex - Beauty World”, pa "Paul Shark" i s ove strane robna kuća "Müller" - na hrvatskom kazano "ukupno niš' minus niš' jednako niš'!".

Niš' minus niš' jednako niš' - na mjestu za koje bi Talijani rekli centro di centro di Repubblica di Croazia - i dok gledam golubove svuda oko mene, ima ih mnogo kao i prije, shvaćam zašto su jutros vrapčići u krošnjama platana pred kućom neumorno i gromoglasno galamili: "Jedino golubovi nisu odletjeli ispod pulta, ispod pulta, ispod pulta!"  

Možda bih ipak trebao i danas kupiti "Jutarnji" - jedan od rariteta koji drže naše farbe na Jelačić placu!

Zagreb, Trg bana Jelačića - 1940.g.

"Müller" - preko Ljubljane u srce glavnog grada! 

Stojim pred robnom kućom "Müller" - i mislim si svoje!

"Müller" je niknuo prije četrdesetak godina kao frizeraj u okolici Ulma, njemačkog gradića manjeg od našeg Varaždina ili Siska. Slijedile su godine s onim "ide pa ne ide, pa zatvori, preseli i opet otvori"... da bi nakon dvadesetak godina, posao krenuo. 

   

Frizeraj proširen na drogeriju, pa onda uz to nešto čarapa i papira, a može i igračaka, polako se počeo širiti po njemačkim manjim gradovima... robna kućica po strani ili u višekatnici u starom dijelu grada - Mülleru je krenulo! 

U to vrijeme sam prvi puta bio u prodavaonici "Müller"-a: uska trokatnica u starogradskoj ulici, u Tiengenu na Rajni, gradiću od par hiljada stanovnika. 

Desetak godina kasnije došlo je do eksplozije - jer Mülleru je super krenulo! 

Dok su oni veliki gradili nove trgovačke centre u kojima su otvarali novo ili preselili ono manje i staro, "Müller" je krenuo na ono staro, u gradiće i na mjesta pogašenih satelita onih velikih, a iznimno u "mall" - jer ima mnogo onih koji vole pješke ili ne mogu s autom, ili za par sitnica radije prošeću do nekog u blizini, ili im jednostavno ne paše nadgradnja uobičajenih "shopping rituala" ako trebaš samo litru mlijeka.

(Čini mi se da je "Müller" iskoristio lokalni vakuum, odnosno "nišu" nastalu pljugom velikih u realizaciji globalizacijske krilatice "Misli globalno - djeluj lokalno": oni najveći su globalno postajali sve prisutniji, veći i sve više "multi", i pritom su rezali, selili i gasili ono lokalno; oni nacionalno veliki, u ovom kontekstu veliki trgovački lanci, gutali su, spajali i zatvarali one manje, sa šarmantnim prodavaonicama različitog - ali i konkurentskog asortimana, dok su one samo malo manje, direktne konkurente, jednostavno pokupovali - kako bi progutani ubrzo nestali na svim svojim glavnim i satelitskim lokacijama. 

To je išlo pod kapom i radi zajedničkih "sinergijskih" efekata koji će optimirati i dati nove impulse - a došlo je do rezanja za "core business" nepotrebnih funkcija, mjesta, lokacija... s rezultatom da su prilikom integracije, "in sourcinga" i sličnih naziva za gutanje, progutani nestali - "Long live the ShoppiMall!".

A kada se ljudi naviknu, onda stiže rampa - pa ne bumo se valjda besplatno parkirali, kad' se parkiranje u gradu plaća; poneki postotak digneš i na onome što je zapravo drugdje jeftinije... detalji, bitno je da su veliki, kao  COOP i Migros u Švicarskoj, a drugi drugdje, eliminirali gotovo sve manje i male.)

Nije dugo potrajalo, i "Müller" se pojavio i na nekoliko lokacija u Švicarskoj, da bi uskoro i tu došlo do naglog širenja, ali opet po malim gradovima ili trgovačkim centrima izvan grada - i ne u užem centru Züricha, Berna ili Basela, gdje ima mjesta samo za prvu i jaču drugu ligu.

U to vrijeme sam se zainteresirao za kuću "Müller", i taj interes je bio nešto detaljniji. 

(Bilo je to u vezi s plasmanom naočala za sunce tada najstarije švicarske tvornice naočala, koja je specijalnim naočalama za sunce snabdijevala i švicarsku vojsku...  i danas se sjećam vlasnika tvornice "Lunetta" koje u tom obliku danas više nema, kako mi kod "Müller"-a ukazuje na neke pojedinosti koje ja ne vidim - Edy je bio pravi majstor za šaljive demonstracije.)

Zato mi se čini da je formula "Müller" bila "Misli i djeluj lokalno - pa poštrikaj u globalno!". Logično, kaj ne!

Nije izostalo niti širenje prema jugoistoku Europe - i taj "boom" će trajati sve dok netko od velikih ne veli "basta", te kupi i proguta - jer drugačijeg scenarija nema. 

Gospodin Müller će tada, teži za milijarde, možda iz hobija ponovno pogledati u smjeru frizerskog salona - a tamo gdje sada stoji "Müller", doći će druga slova.

      

Danas, tu na Trgu bana Jelačića, gledam "Müller" u Wassertalovoj palači, na možda najatraktivnijoj lokaciji u centru glavnog grada! Ne ulazim, jer znam što ću vidjeti - sve je to dobro i ima svoje mjesto, "Müller"-u ide, i neka mu i dalje tako ide - ali grč u želucu mi opet javlja: “Alkasalzer molim!”. 

Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio ili se nije zainteresirao - kao da se radilo u pomoćnom terenu kluba za šutanje iz treće lige, a ne lokaciji u centru grada!

Ne čudi ako gradski oci, naši gradonačelnicima slični gradonačelnici i njima slični koji se gore međusobno izmjenjuju, nemaju blage veze s idejama i djelom gradonačelnika Josipa Hoffmana i onih iza njega; možda su zaboravili kako je Wassertalova palača objekt pod zaštitom grada; možda ne znaju da je to djelo čovjeka koji je projektirao Katedralu i mirogojske arkade - ali morali su znati da u igri nije niti investicija niti dolazak kapitala; znali su da se radi o čistom ustupanju poslovnog prostora i predaji zgrade na elitnoj lokaciji u gradu u ruke direktora iz susjedne zemlje, koji je predstavnik slovenskog partnera-zastupnika firme Müller; znali su da grad nema ništa od toga izuzev radnih mjesta prodavačica jer sva dobit do zadnje lipe ide za Ljubljanu; morali su pokušati ocijeniti potrebu sklapanja ne-znam-komu-potrebnog ugovora i ako se baš "mora" - zašto ne direktno; morali su ocijeniti i faktor dobrote slovenskog partnera - pa ako to sve jesu, a nisu znali ono što su morali znati - svejedno, samo naivni će povjerovati kako su razlozi bili neki "interesi grada" u jedinom hrvatskom gradu koji se financira iz vlastitog budžeta! 

Beskrajna pušiona za one koji su uvjereni da je sklopljen bespotrebni UFO ugovor, kojim je "Müller", po prvi i vjerojatno zadnji put, ušao u samo srce jednog glavnog grada - i to baš u Zagreb, i preko Ljubljane. 

(A ako im nešto nije bilo jasno, mogli su upitati Borisa Sakača, bar on im je uvijek pri ruci, što to znači i na čemu se prije tridesetak godina lomilo zube na liniji IBM - poslovni partner u Sloveniji - pa "Intertrade" u Branimirovoj, u okviru vazalnog odnosa, gdje profit od višestruko većeg prometa od onoga slovenskog, ipak ide u Sloveniju, pa na kraju od svega imaš ukupno niš' minus niš' jednako niš'!)

     

Danas, tu na Trgu bana Jelačića, vidim lokalnog direktora - lokalnog predstavnika slovenskog poslovnog partnera firme "Müller", vidim Slovenca kako za Slovence planira ekspanziju mreže prema Splitu, Rijeci... u malom uredu u potkrovlju Wassertalove palače gdje kroz lukarnu vidiš Katedralu - dok mi grč u želucu opet javlja: “Alkasalzer molim!”. Koja je to pljuga, kako je netko od naših gore opet grdo popušio!

Ah, da - i kaj fali našoj NaMi, sunce mu žarko? Ima više, može i mora bolje - a ti nabiješ ruksak!

Dobro je dida rekao: "Ovakvi kakvi jesmo, samo nas još Dalmoši mogu spasiti!" 

I zato, tu pred "Müllerom", nekaj u meni viče: "Predajte konačno ovaj Grad zagrebačkim Dalmošima na upravljanje, jer oni cijene, čuvaju i ne među u bubanj ono što je naše - možda još neki ostatak spase! 

A ako to Dalmoši ne žele, jerbo im je pun kufer onoga što godinama vide - vratite nam naše dojdeke koji su od prvog dana kada su stigli na kolodvor Grada, znali i cijenili ono kuda su došli - jer i oni će raditi bolje od vas ovakvih kakvi jeste!"

I to nekaj u meni mi usput šapće: "A ti dragi moj, ti nisi čak ni dotepenec. U tvojem rodnom gradu možeš biti stranac, turista - možeš biti i gost ako baš hoćeš - ali, to ionako nikoga ne zanima!"

U “Maloj kavani”

Mala Kavana, 1934.g.

U “Maloj kavani” uz cappuchino ne stiže niti cuker niti šećer, niti konzumni bijeli šećer, u kristalu ili tako nešto slično, čak bih i ono nečije "sladkor" prepoznao - nego Lavazza! Iliti, kako još piše, Express yourself - kao da smo bez toga debili koji se ne znaju izraziti, hvala na komplimentu, "Mala kavano!". 

Lavazza i zucchero, jer i za kavu se ovdje, baš tu kod spomen-ploče Antunu Mihanoviću, pjesniku “Horvatske domovine”, veli "Jednu Lavazzu!" - to jednostavno ne ide. 

Ovdje mi čak ništa ne ostavljaju za sitna veselja s talijanskim u digičiji - ili se i tu radi o nekakvom novo-pjevanju u stilu "Lijepa mala kavanice, o junačka Lavazzina”? 

Gledam prema Trgaču i opet se vraćam u ono "nekada": nekada se tu furalo i parkiralo, parkirali smo na sredini trga, na trotoarima na sjevernoj strani i desno od Gradske kavane... tu smo nakon ponoći radili one zadnje runde prije spavanca - uletiš iz Petrinjske, Jurišićeve ili stare Vlaške, a rijetko iz dvosmjerne Praške jer te tamo u ponoć čeka kamion-cisterna priključen na hidrant, a oko njega šlauhovi poljevača ulica. I ako ne staneš, pa padne neka spika, ravno preko Trgača... izbjegavaš svježe polivene dijelove asfalta i onda najbolje u Ilicu, jer ti baš leži onaj "S" pred "Rukotvorinama"... i jer Meho odavno spava!

 

"Sada i tu" prekida ono "nekada": ženski glas, došla ženska do stola i pita smije li kod mene sjesti, očekujem li nekoga, jer da je sama i ne voli sama sjediti i piti kavu, a tako joj se pije; velim “Sjednite slobodno, sve je to u redu”. Simpatična ženska, nenametljivo i ugodno je pričala. Veli da je '54-to godište, nije gradsko dijete, tu je dugo, kćerka već dvadeset godina radi kod "Croatie" ... i dok govori, kao da iz nje zrači dobrota.

  

Gledam velike ruke i prema gore, sve je njegovano - na novcima joj ne fali... i onda smo počeli razgovarati o prosjacima. Veli: "Joj znate, ja svakom dam nešto, ali mi dođe tako grozno kad vidim mladog dečka kako stoji i prosi, pa ga pitam zašto prosiš tu, zar ne možeš raditi, a on veli da je bolestan, a čini mi se tako blijed i mršav, tko zna što ima!?" ... "A jedan je došao na vrata, pa je molio za jesti, ja mu napunim vrećicu s uljem, brašnom, šećerom, tijestom... on nije znao kako da mi se zahvali"; velim: *Čuo sam da pred Konzumima stoje i mole da im se bar nešto kupi!" - dok pritom mislim na djevojčicu jučer u Draškovićevoj; a ona: "Da, priđe ženska i hoće samo novce...onda znam da nije gladna!". 

Priča dalje, a ja si mislim kako je baš dobro da nisam otišao u Gradsku.

Kada sam htio platiti, velim: "Ja ću vas sa zadovoljstvom častiti za ovu kavicu”, jer sam mislio kako možda ipak nema za kavu, ali nije pristala - dala je deset kuna i veli: "Sitno sam sve u crkvi dala!".

Taj susret mi je osvježio dan, na Zapadu se to teško može desiti! Ne bi se tamo ženska samo tako sjela i započela razgovor - svatko sjedne za svoj stol i cica-mica, bez Lavazza.

Za susjednim stolom, ženski glas, ženska govori malo kroz nos - ne znam je li i to dio šarma novih: “Pa nije mu ništa navalila, jest da mu je malo ugurala, nije mu to bio neki šok!”; on: “Mora to drugačije!”; ona: ”Da, kao onomad!” Pomislih: "Daj odi Šimpane, ljubim ti oko - nadam se da su i ovi turisti!"

I tako, dok na Jelačić-placu pijuckam Express yourself con zucchero, promatram jednu žensku u vanila mongaču kako gleda u pod i praši dijagonalno preko trga: u lijevoj ruci plastična vrećica, oko vrata taška, srebrni štap u desnoj ruci skroz položen, maše s njim i samo praši naprijed - kao da ima propeler tamo gdje muški imaju guzu, svinuta je pod 45 stupnjeva - baš je pravi brzopokretni upitnik.

Pritom drhti k'o šiba na vjetru, ali fura, žuri - kao da je još cijeli jedan život pred njom... ili barem cijeli dan? Ili više nego i tebi i meni? Nestaje u Radićevoj.  

Koliko još ima hitnoga za obaviti u životu - i to baš u Radićevoj? Ili žuri na Kamenita?

Prašila je i odprašila gledajući u pod, dok od ljudi naokolo nitko i ne gleda, ili ne želi vidjeti ono što je bolje ne vidjeti, ili zapravo i nema što vidjeti! 

Okreneš glavu i nema je - postala je dio Zagreba koji više ne nalazim!

Dižem se, odlazim, a u prolazu čujem tekst: "Ovaj grâd su ljûdi!"!  Mislim: "Štimac - okay", ali ovo "grâd" i "ljûdi" nema s menom blage veze - i onda, kuda to ja spadam?

Jer čak niti na Jelačić placu nema više puno toga za "šarana-ljuskaša"!

Nostalgija?  

Nostalgija? Polako! 

Da, polako - bar kaj se mene dotikavlje! Zato sada jasno i glasno velim: sve što pišem nisu (purgerska) nostalgična sjećanja, već prije svega poruke na primjerima gdje smo popušili i gdje još uvijek pušimo - jer ja se i dalje borim kako toga ne bi bilo! I sigurno ne za purgerski "kaj" koji siguran stoji, već se na svoj način opirem i borim za sve ono što stoji uz, ispred, iza i prije svega - daleko iznad našeg zagrebačkog "kaj"! Puno je toga ugroženo i prevelika je cijena toga što je ugroženo - čak i za buduća pokoljenja

. 

I zbog toga štigam - kužite, kaj ne!

Dakle, ne bi smjelo biti zabune - moja nostalgija je u pozadini i odnosi se na ono što prihvaćam kao dio nepovratne prošlosti, kao što je i moje djetinjstvo. Nema tu povrata, ništa ne nudim i ništa od nikoga ne tražim - samo marljivo bilježim. Bilježim ono možda nevažno i neprimijećeno, bilježim ono za što mislim da mogu kvalitetno nadopuniti - i dajem svoj prilog koliko znam i mogu, svjestan toga da se sve mijenja.

I na kraju, onako sportski: 

Najveću nostalgiju kod svih pobudili bi natpisi po Zagrebu "Nekadašnje cijene => 50%" 

Da, čak niti na Jelačić placu nema više puno toga... hoću reći, ovdje nema baš ničega što bih kupio - Malaysia Airlines i ispod hrvatska zastava(!) - taman posla, Technics sam odavno izgustirao, Shark mi ionako kupuje supruga koja kod Müllera ne kupuje, Varteks je pod krovom Slovencev s "Müller"-om, Slovenac pod Ljubljanom, Ljubljana pod Ulmom, mi pod svima njima fino po redu kojim su se naredali... a za “Jutarnji”, raritet koji drži naše farbe na Jelačić placu, vrijedi kiosk u mojem kvartu kakav je danas!

Kužite, kaj ne!

Splavnica

Splavnica, 1903.g.

Gledam drvene klupice u tri nivoa sa cvijećem, i skoro mi izleti "Ah!", jer vidim bijele gumbeke, ali u tom trenutku čujem prodavačicu kako veli onom iza nje: “Kontrolja je prošla!”

Htio sam ih kupiti - alji zgubilj sam volju za gumbeke, pa danas ne doljaze u obzir.

Na ćošku Splavnice gledam u natpis “Raiffeisen”-banke. Od prvih dana mojih sjećanja, tu je bila  Centralna apoteka. Ona centralna, Gradska - za cijeli grad je uvijek bila tu. Čak i noću, pa ako ti nešto hitno zatreba, usred noći pozvoniš na crveno zvonce, unutra u jednoj osobi i apotekarka i blagajnica - i sve što trebaš dobiješ! Vrag ti ga zna kam' je Centralna nestala - ali negdje u centar mora opet doći!

Prisjećam se jednog čekanca u gužvi od tri reda ispred tri od desetak šaltera, red je čak bio i pred blagajnom; vidim kako Dado i ja konačno dolazimo na red i kako Dado šapće kroz otvor na staklu: “Molim vas uloške!”. I čujem apotekarku koja nakon toga glasno pita: “Kakve uloške želite?”. Bilo nam je jako neugodno, činilo nam se da sva četiri reda gledaju samo u nas.

 

Dado se je malo zacrvenio i normalnim glasom odgovorio: “ženske uloške, gospođo!”. Sada nam se više nije činilo - sva tri reda su gledala u nas, čak su se i oni u redu kod blagajne okrenuli prema nama! Apotekarka onda: “Mislila sam na veličinu!”; Dado: “A kakvih ima?”; apotekarka: “Malih, srednjih i velikih.”; Dado: “Hoćete li mi onda molim vas objasniti razliku?” - i to je bio mat, a oko nas kihotanje! 

Sada se apotekarka zacrvenila, i dok je zbunjena šutjela, Dado je razriješio situaciju u stilu presijecanja Gordijskog čvora: “Dajte mi one vel'ke, ti bar ne buju sam tak' ispali!”.

*****

Sjećanja:

Meho -  Respekt bez straha! 

Meho 1968.g.

O Mehi je mnogo pisano - ali, u suštini je malo napisano!

Mnogo je toga pisano - od spontanih kratkih sjećanja objavljenih u komentarima uz novinske članke i po internet forumima, do sjećanja onih pravih, profesionalnih purgera od kojih poneki, od vlastite i tuđe nostalgije, onako usput, i malo bolje žive. Da, Nostalgija - pa sve ispadne i lijepo i dobro i korisno! 

O Mehi se nije znalo reći mnogo više od "Bio je naš prvi policajac - plesač na zebri!"; "Stajao je na okruglom drvenom postolju... poduzeća su za Novu godinu najviše njemu poklanjala darove!", te jedan, bolji opis: "Njegova je zviždaljka bila tako glasna da su gradski golubovi prhali na sve strane, a on ju je neprestance držao u ustima, sav crven u licu od puhanja" - i to je otprilike sve!

 

(U nekoliko novinskih članaka je opisu darova posvećena veća pažnja nego Mehi, pa su precizno nabrajani "Kraš"-paketi, flaše šampanjca i vina koji je dobio "Meho - najomiljeniji prometnik u gradu.").

 

Nitko ga nije opisao, a vjerojatno niti sagledao kao policajca u vremenu koje i kakvo je bilo, nitko ga nije doživio kao čovjeka onakvim kakav je bio... o tome je premalo napisano - i zato ovo Sjećanje o Mehi!

Bio je Ličnost - i to glasna ličnost s jakim muškim "niš' po tiho!" glasom: "Kaj ti tamo čekaš - vozi, vozi!" 

 

Znao je što hoće i to se vidjelo u svakoj situaciji, bio je za pravicu ("jer pravda znači red!"), pa je to radio na svoj - drugačiji način!

Bio je dobar čovjek, ali odlučan - uvijek smo znali da će sve završiti po redu i zakonu, iako istovremeno nismo znali kako, jer do samog kraja nikada nisi znao šali li se ili misli ozbiljno.

Više se pravio strog, nego što je to zaista bio, ali je pritom bio čvrst - tako da smo ga se bojali, a  istovremeno nam je bio simpatičan.

Nije volio "njakanje" - ono "Joj, pa nemojte...!" ili "Ja nisam kriv...!", pa onda "malo-sim, malo-tam".

Bio je za nas "strah i trepet", ali u onom pozitivnom smislu.

Imao je dobar rječnik - ali ne znam što bih točno rekao za jezičnu varijantu kojom je govorio, a da mi zbog toga ne udijeli lekciju neki štovani jezikoslovac ili neki samo-pametnjaković ili što je najgore, netko od onih koji su sami sebe prozvali i sada sebe same umilno nazivaju "Mi zagrepčanci", kako ne bi bili dotepenci! Pa zato opisno: bio je to onaj "normalni i svakodnevni  građanski hrvatski kakav se u to vrijeme govorio u Zagrebu, obogaćen dodacima koji su bili bliži zagorskom nego bilo čemu drugom".

(S hrvatskim koji se danas čuje u bližoj i daljoj okolici "Mehine zebre" na Jelačić placu, dakle s hrvatskim u onoj njegovoj najčišćoj hercegovačko-posavskoj varijanti obogaćenoj elementima književnog jezika stoljećima njegovanog na potezu između Viteza i Travnika, Meho nije imao blage veze.)  

Nije bio visok - jedva 176, izgledao je "ne vitko", ali u stvari  je bio jako nabit i snažan. I nije imao brkove.

(Ovo je za one koji su možda negdje pročitali: "oko dva metra visine" i "Imal je crne brčine".)   

Krasio ga je široki osmijeh s često crvenim jagodicama i diskretno pocrvenjelim nosom - jer uvijek se vrlo brzo zajapurio... možda i zbog visokog tlaka - i da na glavi nije imao onu "murja-kapu", oni neupućeni  su mogli pomisliti kako mu krvnim žilicama teže kutjevački Pinot. 

Kada je imao slobodno, dakle nakon posla, na putu kući ili tek kod kuće, znao je malo popiti - i onda bi se ponekad, samo ponekad, dobro čulo koliko može biti glasan u svojem malom, prilično tamnom stanu, jer je imao prozore samo na jednu stranu, lijevo u prizemlju dvorišta u samom centru grada.

"Meho je imao dvoje djece, sina i kćerku, ali Mehinu djecu se uz njega nije moglo vidjeti, jer je vlastitom odlukom živio bez njih! Isto se odnosi na njihovu majku i kasnije dvije unuke.

Iako je to jedna tužna priča, i danas mislim: možda, možda ipak i možda baš zbog toga - Meho je bio policajac koji je bio dobar prema tuđoj djeci i mladima."

Bio je jako popularan, i to ne samo zbog toga što je radio kao prometnik, već i kao policajac. 

Angažirao se oko mladih, i kada god je bila neka frka, prvo pitanje je bilo: "Jel' Meho bio tamo?"

 

Jer Meho je bio policajac koji tretira mlade na način potpuno drugačiji od načina onih uglavnom ne-naših, "pendrek i pištolj"-brkatih s onim "Dokumenta druže!" 

Meho je bio pošten čovjek, i takav je bio njegov odnos prema svima i svemu.

Zbog svega toga, pred Mehom smo imali respekt - onaj pravi Respekt, bez straha!

Nikada ga se nije moglo vidjeti bez uniforme - kao da je čak i spavao u uniformi, a po ljeti - hlače, ona tamna košulja čudne plave boje i kapa. Tu kapu je znao skidati kako bi ohladio tjeme i obrisao znojno čelo - ali nikada na zebri, to je radio na rubu pločnika.

Kod Mehe je čak i skidanje policijske kape bio 'show', uvijek je radio 'show', bez toga kod njega nije išlo!

Nije se znao normalno okrenuti, ispružiti ruke - sve je bilo "malo švung, sitni međukorak pa swing i okret"! 

I zaista, "show" je ono prvo, ali ne i jedino, po čemu bismo ga morali pamtiti: "plesao" je na cesti i bio je prvi "prometnik - plesač" na zebri i raskršću!

Da, o Mehi je mnogo pisano i bio je poznat u cijelom gradu - riječ "Meho" je bila je pojam za moju i vjerojatno za još nekoliko generacija. 

Zato na ovom mjestu spominjem i one "lokalno"-poznate, koji su isto tako bili generacijski "pojam":

Šantak: Čuvar na Šalati - ulaz u stadion i na bazene, posebno veliki bazen.

Visok, smeđ i mršav, šlampavo stegnute hlače, obično je bio u košulji kratkih rukava. 

Bio je pravi "Žbir", i to od onih koji svoj posao obavljaju s posebnim zadovoljstvom - bojali smo ga se kao vraga. Po cijeli dan je bio na Šalati - ništa mu nije promaklo, naročito rupice na kabinama.

Krapf: glavni čuvar na "Ribnjaku", poslije čuvar u Tuškancu - ulaz na igralište Lokomotive. 

Visok, svijetlo-smeđa prosijeda kosa, blijedo hrapavo lice, izraziti nos, uredno i jednostavno obučen, često u sivi vuneni, naprijed otvoreni prslučić i svijetlu košulju kratkih rukava.   

Bio je "sveprisutan", od nekuda se stvori kada ga najmanje očekuješ, bio je problem, ali ga se nismo  bojali jer je bio dobar čovjek (osim ako ga netko razjari, kada odmah grabi neku letvu). 

Radio je svoj posao, i ništa mu nismo zamjeravali. U mojem sjećanju ostaje s četiri zvjezdice. 

"Kuka": Čuvar parka na Krešiću (i bazena, danas pješčanik), te bazena-fontane na Đamki.

Zelena „lovačka" uniforma s isto takovom kapom, bez lijeve šake umjesto koje je imao kuku.

Posebno ga je zapamtila "plivačko-ronilačka" ekipa Danka "Pište" iz kvarta Vojnovićeva-Stančićeva, od kojih je većina naučila plivati u bazenu-fontani na Đamki - kako bi mogli izroniti sitniš koji su ljudi počeli bacati  u fontanu (po ugledu na talijanske fontane). 

"Kuka" bi se naglo pojavio sa svojom kukom i sa šibom u desnoj ruci - i onda nije dao van i maltretirao je one u bazenu, sve dok nisu doslovce poplavili od zime u fest mrzloj vodi (oko 11°C). 

Priča Pišta da su ih u pravilu spašavali „veliki dečki“ koji bi doslovno otjerali "Kuku" - i još uvijek se ljuti  što su pritom bili tretirani kao „dečki iz drugog kvarta“ - jer je onda takva usluga na Đamki naplaćivana. 

"Luđak":  Lovočuvar i kontrolor ribičkih dozvola na šljunčarama u Rakitju.

Visok, smeđ, rahitični tip, dolazio je iz Samobora na mopedu, gubio je živce na najmanju sitnicu i znali smo da je malo čvrknut. Pričalo se da zna zapucati - nismo u to vjerovali sve dok nije zapucao po nama.

(Spomenuti su samo oni "službeni" - dok je u pogledu onih drugih, Zagreb, kao i svaki drugi grad, imao svojih "likova", bilo poznatih, bilo dragih bilo interesantnih bilo sve to skupa - ili samo egzota, primjerice: 

NN, prvi "DJ" koji je s prijenosnim gramofončekom obilazio zagrebačke orgoše gdje je bila čaga; Pitula i Bačv(ic)a na Šalati; "Kinez" iz Kafe, kojeg je "naslijedio" onaj iz "Jumferice" - " Đampfa" i koji je u kineskoj uniformi držao govore - "Mao", malo se zdebljal, al' još uvijek ga ima  ... itd.)