ĆIRO BLAŽEVIĆ Zašto nisam postao trener Zvezde i Partizana

1988. 

Tko je bio opće priznat trener Zvezde prije nego što je bio u njoj: Miljanić? Zec? Stanković? Vasović? Tek su stekli ime i ugled. U Zvezdi trener nije najbitniji čovjek stroja. Ona to ne da! Igrač može biti bog, ali trener - ne! I to je realnost naše neostvarene, rekao bih, jednostrane ljubavi 

Sa njim čovjek mora biti oprezan. Zato sve na magnetofonsku traku. Prošlog proljeća sam objavio u “Tempu” ekskluzivnu vijest da on, Miroslav Blažević, znan kao Ćiro, postaje trener beogradskog Partizana! To se nije dogodilo, naravno, a poslije su se čitatelji, a još više kolege, sprdali sa takvom “ekskluzivnošću”. 

- Oba mi oka ispala, ako sam želio išta drugo nego tebi dati tu vijest - veli Blažević. -Tog dana bilo je sve dogovoreno između mene i generala Lončara, ali je on poslije promijenio mišljenje! Odlučio se za Jusufija, uz obrazloženje da Partizanu treba trener koji je već bio u klubu kao igrač. 

Kakav je čovjek trener Ćiro Blažević? Gospodin sa bijelim šalom koji se ne libi da i na teren izađe u smokingu i s leptir-mašnom, ili primitivac koji na javnom treningu svoje igrače, dakle i pred publikom koja to čuje, šalje u majčinu i psuje kao kočijaš?! 

Da li je on filantrop i zaštitnik sirotinje, jer dijeli karte za sjedenje svakom tko mu to zatraži pred derbi, ili je sračunati lihvar koji ništa u nogometu ne radi ako nema osobne koristi?! 

Da li je on znalac loptanja koji je od Dinama, ekipe koja se i sa jednim Ivićem borila za goli prvoligaški život, napravio konkurenta za šampionsku titulu, ili je nogometni dudek koji se ne trepnuvši, odrekao usluga jednog Kataneca, Prosinečkog, Bore Cvetkovića, Bračuna, za duže Lulića, Kasala... ! 

- Pitanja su zločesta, ali ja na sve imam odgovor - kaže Blažević - a najviše volim kada se narod šali na moj račun. Eto, čuo sam najduhovitiji vic iz Beograda, nedavno. Kao, Dejan Savićević najlakše može u Zvezdu, ako ga ja prvo dovedem u Dinamo! Zar nije divno? Mi smo narod koji može biti bez posla, bez auta, bez kruha, ali nikada ne možemo ostati bez duha - i zato smo neuništivi! 

Najduže je šef stručnog stožera NK Dinamo iz Zagreba u povijesti ovog kluba. Trener je povratnik, evo već dvije godine, a u prethodnom mandatu (početkom 80-tih) osvojio je jednom prvenstvo i jednom nacionalni kup. 

- I ne samo to, već sam one godine kada sam bio prvak sa Dinamom, bio i finalista Kupa. Pobijedila nas je Zvezda i to na produžetke, a one godine kada smo osvojili Kup bili smo vice/prvaci odmah iza Partizana. Dlaka nam je falila da dvaput uzmemo duplu krunu! 

Umoran je već od Zagreba, od Dinama. Borba sa stalnom opozicijom u klubu i u gradu ga dovodi do fobije. Čovjek bi pomislio zahvatila ga manija proganjanja. Stalno priča da ga smjenjuju... 

- Joj, tko ne poznaje Zagreb i dinamovce neka mi ništa ne govori. Ovde ti sve mogu oprostiti osim uspjeha! Sve! Jedino ako imaš uspjeha koji oni nisu imali, onda si stalno na meti. Kao glineni golub... 

Tokom dvosatnog razgovora dvaput je na liniji imao Pariz. Njega su zvali. Znači, ono što se govori o Paris Saint-Germainu je istina? 

Od ljeta će Skoblar u Dinamo, a Ćiro u Pariz? 

- A, neće to biti baš tako lako. Ne dam dušmanima hrane. Prvo ću izboriti Dinamu poziciju koja ga odvodi na europska natjecanja. Kup prvaka ili Kup UEFE, a onda ćemo vidjeti. Iz Dinama bez Europe ne idem. Ne dam da me pljuju... 

Osim što je razgovarao sa Parizom dva puta, podijelio je na moje oči više stotina ulaznica za utakmicu Dinamo-Zvezda. I to sve skupe karte, sjedenje tribina. 

- Što ćeš? Tko dolazi moliti za karte? Sirotinja, prijatelju. Nije lako ući skrušeno na vrata i prositi za kartu, dvije, tri... 

U Zvezdi, na primjer, Velibor Vasović ima za svaku utakmicu samo tri ulaznice koje može podijeliti. Ostalo na blagajnu, kupi pa dijeli. 

Kako to može Ćiro u Dinamu? 

- Lako! Tko meni može ograničiti broj besplatnih ulaznica? Taj se nije rodio. Ja donosim desetke milijardi i imam moralno pravo pokloniti za svoj račun, ako hoću, i sto miliona. To je logika i pravda. Kažu, to može Ćiro samo u Zagrebu. 

Ušao sam u anale zurich-škog nogometa jer je na utakmicu Grasshoppers - Juventus došlo 30.000 Talijana tako da smo morali mijenjati stadion zbog potražnje za kartama. Ja sam tada poklonio više od 500 karata za tribine i to skoro sve mojima... 

Branio je, javno, nedavno Vasovića kada je Zvezda prijetila da će mu dati otkaz. Nije se očekivalo, predugo flertuje sa “crveno-belima”. Zar Ćiro jedva ne čeka da Zvezda otjera trenera pa da se opet ponudi? 

- Nisam branio Vasovića već i sebe! Ma, ne može neki pekar iz uprave kluba ocenjivati stručnost jednog Vasovića! Što ga nije napao Džajić da loše radi? Dostojanstvo struke mora se očuvati.

Stambolić i Zvezda 

To je druga serija pitanja. Izgleda kao da je Ćiro ostao tako dugo na vrućoj trenerskoj klupi zagrebačkih “modrih” baš zbog lukavog flerta sa Zvezdom, pa čak i sa Partizanom. Čim mu se drma u Maksimiru, on dođe, popije kaficu sa Džajićem, ili na Stadionu JNA, i poslije novine pišu: eto Ćire u Beogradu! 

- Nisi u pravu prijatelju - ljuti se Blažević. - Meni su akcije kod Dinamovih navijača pale zbog tog stalnog potenciranja da želim postati trener Zvezde, a samo mi je stalo do mišljenja navijača u svakom klubu. 

Pa što je tu istina? 

- Imao sam tu privilegiju i čast da osobno upoznam Ivicu Stambolića, tadašnjeg prvog čovjeka političkog života u Srbiji - čovjeka kome je bilo stalo i do Zvezde. Simpatije su bile obostrane. Postojala je mogućnost doći u Zvezdu. Stvarno. Ali nikada Stambolić nije umišljao da je on “tata u Zvezdi” koji o svemu odlučuje. On je samo sugerirao da bi bilo dobro da ja dođem u Zvezdu. 

Svojevremeno je preko novina sam Blažević to demantirao. Rekao je da ne poznaje Stambolića, da nije bilo kontakta na najvišem nivou. Šuškalo se da je jedan drugi političar iz tog vremena, Dragoslav-Draža Marković, rekao samo jednu riječ: “Ne!” - i Ćiro nije došao u Zvezdu. 

- To za druga Dražu ne znam, njega osobno ne poznajem pa ne mogu tvrditi, ali znam da sam zbog razgovora sa Stambolićem i naših obostranih simpatija imao velikih problema. Zato sam pristao javno lagati, mada je epizoda sa Stambolićem bila istinita. 

Koji su razlozi što jedan san Blaževića: on u beogradskoj Crvenoj zvezdi - nikad neće postati java? 

- Crvena zvezda je naš najveći klub. Bez diskusije. Zbog mase navijača, milionske vojske ljudi koji je vole pa tek onda zbog stalnog učešća u europskim takmičenjima. 

Zato bi volio doći tamo. Ali Zvezda, osim pravila o ne menjanju trenera tokom sezone, ima još jedno pravilo koje sam ja teško shvatio. Zvezda nikada nije angažirala već poznatog trenera. Ona je uvijek radila od dotičnog čovjeka velikog trenera. 

Tko je bio opće priznat trener Zvezde prije nego što je bio u njoj: Miljanić? Zec? Stanković? Vasović? Tek su stekli ime i ugled. U Zvezdi trener nije najbitniji čovjek stroja. Ona to ne da! Igrač može biti bog, ali trener - ne! I to je realnost naše neostvarene, rekao bih, jednostrane ljubavi. 

Ja hoću biti trener - bog u klubu. Zvezda to ne dozvoljava! I tu nema ljubavi. Ostao je samo peting. Što je meni osobno žao. Ali ja imam već 52 godine i ne mogu se mijenjati, bilo bi smiješno. A ja da mijenjam Zvezdu i njen način - to je nemoguće... 

Nesretan zbog nadimka 

Tako ni Džajić ne umije pričati o svom klubu. Gdje su te tajne veličine Zvezde? 

- Samo u narodu! I još negde - u imenu! Ja sam kao dečko bio nesretan zbog nadimka Ćiro. Jako nesretan. A sad mi je jasno da trećinu svoje popularnosti zahvaljujem baš tom nadimku. Ime je jako važno za poslovni uspjeh. A Crvena zvezda? Pa to je Rote Štern, Red Star, Krasnaja Zvjezda... Ja sam se svoje-vremeno zanosio mišlju Dinamu promijeniti ime. 

Jer Lokomotiva, Torpeda, Dinama i raznih drugih reglera ima kao pljeve u socijalističkim zemljama. Osim toga, sprdajmo se, ali poluozbiljno, Dinamo je zastario stroj u mehanici. Ostao je još samo na biciklu. 

Mora se priznati da Miroslav Blažević ima hrabrost; u subotu, dan pred nedavni, odlučujući meč sa Crvenom zvezdom u Zagrebu, otjerao je kući (dakle i iz ekipe) Mladena Munjakovića, dotadašnjeg kapetana tima. Razlog, prigovor ovog igrača da Ćiro forsira nove, skoro kupljene igrače na račun domorodaca - Zagrepčana i starih dinamovaca!  

- Ma da mi je rođeni sin! Da mi je desna ruka, odsjekao bih je u trenutku kada se davim ako me ne sluša! Igrači su divni, zdravi, mladi, umni ljudi, kojima su društvene okolnosti u dvadesetoj godini dale ono što je normalno u četrdesetoj: auto, kuću, konto u banci. I oni ne mogu normalno da rezonirati jer su bijesni. 

Ako osjete da mogu nešto zmuljati, oni postaju Luciferi, vragovi i naprave takav cirkus u klubu da i jedan Dinamo ili Hajduk mogu doći začas do druge lige! I trener mora biti taj koji će reći: stop, dalje ne može. Članovi uprave, amateri, privrednici i političari, ne mogu znati gdje je ta granica, jer oni u svom poslu imaju kontakt sa ljudima drukčije vrste. Oni ne poznaju mentalitet igrača. 

Neka se ne naljuti Dejan Savićević, ali on voli Zvezdu samo dok ne dobije 20.000 DM više od mene, ili od Partizana. I odmah će sazvati konferenciju za tisak i reći da je oduvijek volio Dinamo ili Stadion JNA. 

Opozicija, zapravo oni dinamovci, manje ili više utjecajni, najviše krive Ćiru što je olako otpisao tako puno i tako dobre igrače. 

Kako se Blažević brani od tih prigovora? 

- Svi igrači koji su bili kod mene znaju da sam ja u stanju dati svoju krv za njih. Doslovno. Nema toga što ja neću dati igraču sve dok me se ne iznevjeri. Ali ako vidim da mi ne dođe na trening, da mi ne dođe na utakmicu, da pije, a rekao je da neće više, da se kocka, pa ga ja vadim iz zatvora drugi put, ako mi njegova žena dođe plačući zbog njegovog kurvanja i zapostavljanja porodice po treći put, a on mi da riječ da je sad i više nikad, a to se ponovi... 

Šut karta! Pa bio ti poslije prvi strijelac Kupa prvaka, najbolji igrač na svijetu... 

Ćiro kao Atila Bič Božji? Ima li i grešaka u tome? 

- Ima samo jedan. Zove se Robert Prosinečki. Ali drago mi je da je tako. On u Dinamu ne bi bio tako brzo i tako veliko ime već sada. On je dio fenomena koji zovemo Zvezda, uz osobne kvalitete naravno, a i stjecanjem drugih okolnosti. Prevario sam se, srce me boli, što nisam vidio ono što su vidjeli poslije drugi, ali tom dečku želim da postane Maradona i da zaigra u Real Madridu, ako mu je to san...