ZAGREBAČKI RAZGOVORI

ZAGREBAČKI RAZGOVORI

10/17/18

ODUŠEVLJAVAJUĆE SUMNJE

Polet, Zagreb 08/10/1980.


Promatramo svijet oko sebe: stvari, ljude, pokrete, zbivanja, promjene i vidimo uvijek isti, neprekinuti slijed suprotnosti i proturječnosti, nadanja, očekivanja, razočaranja, prkosa, suočavanja, očaja, pomirenja itd.
U mnoštvu nesložnog i nerazlučivog slučajno je zatečen jedan mladi, nejaki, usamljeni idealist, začuđen i zapanjen posvemašnjim kaosom u kojem se nalazi, zbunjen i uplašen grubim sadržajem vlastite percepcije.
Želi spoznati pravila i zakonitosti koja njima tako nemilosrdno upravljaju. No ubrzo otkriva da je to nemoguće. Ipak, mladić se ne predaje; on uporno traži svoje mjesto u bezglavom poretku neusklađenosti. I napokon uspijeva! Ali kako? Pronalazi privatni kompromis, oslobađajuću kompenzaciju za brojne propale iluzije i uzaludna lutanja. Izbavljenje je u otvorenosti, u igri, u ljubavi, u mašti, u privrženosti malim stvarima. Jedini je izlaz u kreaciji vlastitog svijeta, osebujnog, šarolikog i posve različitog...
Ovako bih, otprilike, sažetim i slikovitim rječnikom interpretirao intimnu dramu Jasenka Houre.
Stoga valja ispitati s koliko uvjerljivosti i vjerodostojnosti sadržaj novog albuma »Prljavog kazališta« Crno bijeli svijet odražava bogatstvo emocija svoga glavnog junaka.
Houra pokazuje zapanjujuću bliskost s duhovno-stvaralačkim vibracijama kako Petera Shelleyja, nepokolebljivog rock--romantičara, tako i diskretnog i profinjenog Paula Wellera. Štoviše, zahvaljujući svojoj neobično nježnoj, krhkoj i nevinoj fizičkoj pojavi, Jasenko ostavlja upečatljiv dojam usamljenog romantika. S druge strane, ovaj mladić ističe otvoreno u posljednje vrijeme i strastvenu privrženost kurentnim plesnim atrakcijama, poput »Madness« i »Selecter«, od kojih ne samo što svjesno preuzima najprepoznatljivije zvučne komponente (što u ovom slučaju i nije toliko bitno), nego se, možda posve nehotično i spontano, povodi za njihovom cjelokupnom artističkom koncepcijom, što neminovno dovodi do izvjesne podvojenosti u vlastitom autorskom pristupu.


CRNO BIJELA PRODUKCIJA
Naznačena diskrepancija autorovih polazišta, otvoreni rascjep između individualnog, nadasve intimnog sagledavanja stvarnosti i težnje ka općosti i univerzalnosti neizbježno se odražava na nedorečenost tematike albuma, koja varira u rasponu od skladateljeva unutrašnjeg viđenja sredine u kojoj živi pa sve do grupnog odavanja počasti neobuzdanostima mladalačkog hedonizma. U posljednjoj konzekvenci, ostaje nerazjašnjenim i nedefiniranim čak i sam status »Prljavog kazališta«: zagonetna dvojba da li je ta grupa tek medij preko kojega Jasenko Houra izražava svoje zamisli i preokupacije ili je Ipak riječ o kompaktnoj skupini, čijem kolektivnom pulsiranju autor striktno podređuje svoje specifične oznake.
No, dok skladateljeva stilsko-koncepcijska neodlučnost predstavlja dilemu koja se ispriječila još u zamisli »crno bijelog« projekta, slijedeće se primjedbe - Stančićeva produkcija i Bogovićev vokal - isključivo odnose na (ne)uspjeh njegove konačne realizacije. U toku dosadašnje povijesti rock-glazbe, a napose u najaktualnijim rock--stremljenjima, susrest ćete sijaset ploča, čiji sadržaji, prvenstveno usmjereni na akcentiranje rock primitivizma i neuglačanosti nipošto ne podnose ambicioznije aranžerske i producentske intervencije. Crno-bijeli svijet se, međutim, ne ubraja u red takvih ostvarenja, o čemu Ivan Stančić, očigledno, nije vodio dovoljno računa (ili mu je Houra naprasno ograničio slobodu djelovanja, u što zaista ne vjerujem). Desetak pjesama, koliko ih je ukupno uvršteno na ploču, a poglavito skladbe naglašenijeg lirskog ugođaja, zahtijevale su mnogo više pažnje, više studioznosti, više prolivenog znoja za tonskim uređajima. Stječe se dojam da je devetodnevno snimanje proteklo podosta samouvjereno i površno, rekao bih amaterski, kao da se radilo u kuhinji Peđe Vraneševića, umjesto u blistavoj raskoši milanskih »CBS« studija. U suprotnome, ritam zasigurno ne bi tako nezgrapno potiskivao melodiju negdje u pozadinu, kao da je ona manje vrijedan sastojak Hourinih pjesama (a uistinu predstavlja njihovo najubojitije oružje), niti bismo sada proklinjali flagrantni manjak dubine i prostornosti zvučne slike te neobjašnjivo odsustvo topline, prisnosti i elegancije, neodvojivih značajki Jasenkovog autorskog »imagea«.
Stančića je, vjerojatno zavela trenutna opsjednutost njegovog štićenika živopisnošću i plesnim zanosom modernih ska ritmova te je u oblikovanju zvučno dimenzije albuma očigledno propustio u punoj mjeri istaknuti osnovne crte skladateljeva izvornog senzibiliteta i bogatstvo lirsko-emocionalnog naboja njegovih pjesama. Zapravo ili se producent i vođa grupe nisu ponajbolje razumjeli ili potonjem nije bilo odveć jasno što zapravo hoće, a bit će da je posrijedi i jedno i drugo.
U takvim okolnostima, kad je čak i solo gitara često podređena ritmičkoj funkciji, a uopće nije korišten bilo kakav dodatni instrument, poput akustične gitare, klavijatura ili duhačke sekcije (kojih se, ilustracije radi, nije ustručavala ni ortodoksna punk grupa »The Clash« na već legendarnom albumu London Calling, nezahvalna uloga praktički jedinog »nosioca« melodije prepuštena je vokalnom solisti, što se u slučaju »Prljavog kazališta« pokazalo dvostrukom tragedijom. Općepoznata je činjenica da Davorin Bogović pjeva s ogromnim naporom, usiljeno i nesigurno, čak odbojno. Ako se ovaj nedostatak donekle mogao tolerirati na prvoj LP ploči, gdje spontanost i neposrednost još dominiraju nad skladateljevim intimnijim preokupacijama, ovom se prilikom Bogovićeve vokalne nesposobnosti razotkrivaju u punome svjetlu.
Prvenstveno njegovom krivicom, Hourine skladbe, koje postaju sve kompleksnijima, sofisticiranijima i slojevitijima gube prilikom interpretacije neizmjerno mnogo od svoje dopadljivosti, sugestivnosti i uvjerljivosti, što neizbježno osiromašuje cjelokupni artistički integritet grupe. Bogović je trenutno najveći problem »Prljavog kazališta«; sa njim u prednjoj liniji oni, bojim se, nikada neće izrasti u doista veliku rock-skupinu...

VIŠE POP NEGO PUNK

Ali, pustimo crne primisli i pogledajmo što nam to zapravo nudi Crno-bijeli svijet, a nudi nam mnogo.
Prije svega bih želio naglasiti da »Prljavo kazalište« nije punk grupa. Da »Prljavci« čak ni u ranijem periodu svoje aktivnosti nisu funkcionirali na razini tipične punk silovitosti, moglo se, između ostaloga, ustvrditi i preslušavanjem njihovog prvog albuma, čije se najzaokruženije i najuspjelije skladbe ističu zadivljujuće uzornom pop strukturom: odmjeren, plesni ritam, zarazno privlačna melodija i kratki, lako pamtljivi refreni. S vremenom je ova skupina sve izrazitije poprimala konture definitivne pop atrakcije, a upravo je takvom zatičemo na ovoj ploči. Slušaoca ne bi stoga smjela-iznenaditi Hourina očevidna naklonost egzotičnoj metodici latinskog podneblja, koja je, uostalom, znala ponekad inspirirati i još poneke protagoniste suvremenog rocka: dok se, na primjer, Subotom uveče može shvatiti kao svojevrsni pandan Willy De Villeovoj pjesmi Spanish Stroll, Zagreb se za nijansu stidljivije priklanja Strummer/ Jonesovoj Spanish Bombs u izvedbi grupe »The Clash«, dok približno na ovim istim koordinatama djeluju i skladbe Sretno dijete i Mi plešemo, pokazujući se, zajedno s prethodnim dvjema, najprihvatljivijima za širi auditorij slušatelja.
U usporedbi s debitantskim ostvarenjem mladih zagrebačkih rokera, kojega smo, prisjećate se, ocijenili poticajnim i obećavajućim, Crno-bijeli svijet je, u cjelini, potvrda primjetnog napretka, kako skladateljskih sposobnosti Jasenka Houre, tako i sviračkog umijeća pojedinih instrumentalista, iako je još preostao podosta širok prostor za daljnja usavršavanja. Ritam-sekcija je znatno čvršća i discipliniranija (čemu je ponajviše pridonio producent Stančić),'gitare su međusobno uigranije i usklađenije, a pjesme suptilnije i dotjeranije, premda se mjestimice čine nešto otegnutima i razvučenima (što je, pretpostavljam, još jedna Stančićeva zasluga, ali ovoga puta u ulozi aranžera).
Naslovna je skladba, tjerana žestokim, upravo neodoljivim ska ritmom, prilično efektan uvod u sadržaj albuma; Jasenkov impresionistički doživljaj svijeta koji ga okružuje, ali i dostojan dug magnetičnoj privlačnosti suvremenih »pepita« izdanaka. No, već se u Modernoj djevojci, inače vrlo ljupkoj, ali na vinilu šugavo priređenoj pop pjesmici, autor predano unosi u skladateljski profil Paula Wellera, ocrtavajući nam tragikomičan lik mlade radnice, čija joj naivna maštanja pomažu da što lakše i snošljivije izdrži u mukotrpnoj jednoličnosti ponižavajućeg rada u tvornici (gotovo je istovjetnog sadržaja i Billy Hunt s trećeg albuma grupe »The Jam«), a tipično je »wellerovski« obojena i skladba Neki moji prijatelji, govoreći o bolnim traumama odrastanja i neminovnog kidanja zajedničkih spona s nekad nerazdvojnim vršnjacima.

LUĐAČKA PRAZNINA GLAVNIH ULICA

Zagreb i Nedjeljom ujutro intimni su doživljaji grada koji određuje Jasenkov svakodnevni opstanak i vidokrug. Dok je sadržaj prve pjesme negdje na razmeđi iskrene privrženosti stalnom obitavalištu i prizvucima istančane, polu-naglašene ironije te se, vješto uobličen u formu stiliziranog pop-šlagera, simpatično doima poput uspjele parodije na popularni festivalski napjev Marka Novosela (a slične je pretenzije i temperamentna ska obrada proslavljenog pop klasika Save The Last Dance For Me, kod nas poznatog kao čedne popijevke Sedamnaest ti je godina tek u interpretaciji Ive Robića), potonja skladba izaziva osobitu pozornost svojim naglašeno tjeskobnim, gotovo klaustrofobičnim ugođajem, dočaravajući nam viziju luđačke praznine gradskih ulica djelotvornim minimalizmom tekstovnog iskaza i hipnotičkom ritmičkom monotonijom.
Moderno strukturirane balade, Sam i Nove cipele, međusobno su povezane sumornim raspoloženjem glavnog junaka, ali i kratkim, dopadljivim gitarističkim solo dionicama, koje kao da nostalgično prizivaju magični duh beat glazbe ranih šezdesetih godina. Pa ipak, za razliku od prvospomenute pjesme (čije je note napisao Piko Stančić), u kojoj tek varljiva nada u svjetlo sutrašnjeg dana podstiče mladog romantika da nadvlada svoj bol, u Novim cipelama prevladava njegova nepokolebljiva odlučnost da ustraje i u najtežim trenucima.
I napokon, u preostalim dvjema kompozicijama, upozoravajućoj i pomalo ciničnoj Neka te ništa ne brine te poletnoj i nadasve raspojasanoj Mi plešemo, Jesenko se Houra definitivno pokazuje u dvostrukom svjetlu; jednom se predstavlja kao senzibilan mladić koji je vrlo zabrinut okrutnošću svijeta oko sebe i željan konačnog saznanja svega šio se oko njega dešava, da bismo ga odmah potom upoznali kao bezbrižnog klinca, razigranog i rasterećenog u nezaustavljivom vrtlogu kolektivne plesne igre. Točno je da Jasenko ima pravo na osobni kompromis, ali nam je ovom prilikom ostao dužan dati očekivano objašnjenje.
Da rezimiramo. Crno-bijeli svijet je snažno i upečatljivo svjedočanstvo o odrastanju, sazrijevanju i preobrazbi; album koji istovremeno oduševljava, ali i podstiče mnoge sumnje. U cjelini gledano, riječ je o relevantnom izdanju jugoslavenskog rocka, koje najvećim dijelom opravdava pregršt komplimenata upućenih dječacima iz zagrebačke Dubrave.
Usprkos tome, ova bi ploča vrlo vjerojatno mogla označiti i posljednji čin »Prljavog kazališta« kakvog poznajemo. On, Jasenko Houra, nalazi se pred odlučnim trenutkom izabranog poziva.

Nema komentara:

Objavi komentar