DOLAC - KATEDRALA ŽELUCA

Ne, hvala, ne bih ovaj put ni oštriga, ni rotkvica, hvala na jagodama i jabukama; uzeo bih tek malo dojmova. A to je jedina roba za koju se ovdje, na Dolcu, ne treba cjenkati, u koju nije zabodena cijena i koje ima uvijek, bez obzira na sezonu, ima je dovoljno za sve, bez razlike na džep i apetit. Dojmovi se ne plaćaju. Pa, ipak, među kupcima je i aristokracije i plebsa, i bogatuna i obične sirotinje. Vic je jedino u tome što su obično bogati dojmovi sirotinja s potrošačke ljestvice, i obrnuto. Šteta je što Zagreb nema svojeg Zolu, koji bi nam dao pandan ''Trbuh Pariza'' i fenomen tržnice podrobnije razjasnio. 

Kad već dodirujemo želudac, treba odmah probaviti i ovu misao. Dolac je najljepši, najmonumentalniji spomenik klopi, što ga Zagreb ima. Za gurmane ta je stara tržnica (otvorena 1930), isto što i za bogomoljce katedrala. Razlika ju u tome što je za prve njihova vjera i molitva – hrani! 

Dolcem svakog dana hodočaste vjernici svih fela: strpljivo stoje u redu, disciplinirano se zaustavljaju od postaje do postaje, tj. Od štanda do štanda, šire nosnice i lisnice, a križaju se obično nad cijenama. Molitvu vode, dakako, prodavači. Oni od pamtivijeka mrmore iste litanije, a kupci ili molitvu prihvate ili odlaze s psovkom na usnama. Sredine nema. U sredini je obično prazan ceker i želudac. 

Tržnica Dolac je inače i jedinstvena modna revija cekera, torbi, mrežica, plastičnih vrećica, škarnicala, torbi-hladnjaka, torbi-kolica, naprtnjača, papirnatih tuljaka i kojekakvih zamotuljaka. 

Ambalaža najrazličitijih veličina, boja, kvalitete, izdržljivosti, modela, poroznosti, prozirnosti …. Još samo da se čovjek upita: nisu li nam različiti i želuci? No, taj naš Dolac bez kompleksa puni i našu ambalažu i naše želuce.

Već od rana jutra, Dolac se u kupčekima, pušlecima, komadima, dekagramima i mjericama u toj svojoj šarenoj ambalaži uz isti ritual seli na zagrebačke stolove. Prvi su kupci zaposlene žene. Njih čeka najveći izbor i najviše cijene. Roba koju kupuju od još dremljivih prodavača putuje s tržnice s presjedanjem u uredima, radionicama, tvornicama …. Kućanice, umirovljenici, honorarni kupci i dokoličari tiskaju se mrežu štandovima sve do podne. U podne Dolac obično izgleda kao da ga je opustošila kakva podivljala rijeka od oko 50.000 ljudi, koji svakodnevno dolaze sa svih strana, čak i iz najudaljenijih zagrebačkih predgrađa. Svaki dan Zagrepčani, zapravo, više Zagrepčanke, u svojim cekerima, vrećicama, torbama, naprtnjačama, mrežicama, tuljcima i zamotuljcima, odnesu oko pedeset tona svježe hrane, a ostavljaju oko milijun i pol novih dinara. 

Sada otprilike znamo koliko smo žderatori. Zapravo od nas to bolje znaju prodavači. Prodavači dolaze iz svih krajeva, dovlače svoje vreće, košare, sanduke, burad, kace i cula vlakom, autobusom, kamionom, zaprežnim kolima (samo do grada dakako), osobnim automobilom, biciklom…. Dolaze sa zorom, pogrbljeni pod teretom. I odmah prelaze na šeft. Cjenkaju se natašte. A na drugoj strani štanda dosta je takvih koji se puno cjenkaju, a ništa ne kupuju. Tržnica je neka vrsta sportskog natjecanja. Olimpijade; nije toliko važno pobijediti, koliko je važno sudjelovati. Kao što ni ribiči ne pecaju samo da bi upecali, nego da bi – pecali. 

Inače, za naše zagrebačke pecaroše koji poslije pecanja na savskim rukavcima običavaju doći i nešto konkretno upecati ovdje na Dolcu, ribarnica, od neki dan renovirana, obavezno će im progutati mamac. I ne samo njima. Ribarnica je oduvijek najjači provokator nosnica i najprimamljiviji dio zagrebačke tržnice. Pogotovo sada u novom izdanju privlači i one koji ne razlikuju lignju od tune. A za nas kontinentalce ribarnica je uopće korisna stvar, nakon stanovitog vremena provedenog u njoj s lakoćom raspoznajemo, recimo, živu ribu od smrznute! Jedino nikako da prepoznamo morskog psa, jer isječen u odreske – ne grize !!! 

Samo manji dio Dolca, onaj uz sjeverni rub, nije posvećen želucu. Tu se prodaju predmeti namijenjeni drukčijim užicima. Uglavnom kolekcionarskim. Folklor, rustika, numizmatika, antika, ptice pjevice …. I sve to, kao i cijela tržnica na Dolcu ispod šeretskog osmijeha Petrice Kerempuha, tog narodnog veseljaka i genija. I kao da ta cijela uzdrmana slika tržnice prati Petričinu tamburu, a nije ni čudo jer to je tamburanje naroda isto kao što je i tržnica – narod. Ne kaže se uzalud da su groblja i tržnice zrcala jednog grada, jednog naroda. 

A ZAGREB ima –DOLAC !!!