ZAGREB POZORNICA SVJETSKE FILMSKE INDUSTRIJE

Zagreb grad filma

Zagreb je fotogeničan grad. Njegovo otvoreno lice drevne i suvremene građevine, pročelja njegovih zgra­da i spomenika, njegove arhitektonske, ali i prirodne ljepote, parkovi i perivoji, kao i njegov svakodnevni život, bili su inspiracija nastanku brojnih foto-monografija i filmskih portreta. Njegova nesumnjiva ljepota, stvarana stoljećima, kako maštom i vještinom čuvenih arhitekata, utjecajima različitih kultura i podneblja, tako i po­sebnim duhom i šarmom Zagrepčana, trajno očaravaju gradske posjetitelje i slučajne prolaznike, koji uvijek iznova otkrivaju jednostavne i začudne, bezvremenske vizure.

I ne samo to. Dobro poznate fotografije i metri filma često su Zagreb prika­zivali samo s njegove najslikovitije i, nakon toliko godina, može se reći - stereo­tipne strane. Iako su ljepota i slikovitost Tomislavova trga, Trga bana Jelačića, Zrinjevca, Ilice, Kazališta, Maksimira, Sljemena, Katedrale i Markove crkve nedvojbeni, puni potencijal slike Zagreba seže znatno dublje od dosadašnjih fotografskih i filmskih zapisa, vrijednosti koje tek treba otkriti. Nasuprot svih sliko­vitih razglednica, monografija i filmova, tih turističkih posjetnica grada, Zagreb ima i mnoga druga lica, vedute i poglede za koje malo tko zna, nešto što zna otkriti i prepoznati samo osjetljivo i iskusno oko, često kakva umjetnika, oko koje će na Zagreb gledati i kao na kulisu za najmaštovitije i, ujedno, najrazličitije kreacije.

Nije onda čudno da su i filmski umjetnici širom svijeta Zagreb prepoznali kao savršenu kulisu za svoja ostvarenja, prostor koji na jednom mjestu nudi toliko toga različitog, ali autentičnog, da stvarnim vizurama može zamijeniti čitave filmske gradove. Nije neobično, pa čak ni pretjerano to što su nekad domaći filmski stručnjaci o Zagrebu govorili kao o „svim kontinentima na jednome mjestu“ i tvrdili da „nije slučajno što su tu nastali mnogi vrhunski projekti filmske industrije“.

Posljedica svega je činjenica da je zagrebačka filmska kompanija Jadran film u drugoj polovici 20. stoljeća imala najveći i najpoznatiji filmski studio u srednjoj Europi, pozornicu na kojoj je, uz mnoge domaće filmove, nastao i veliki broj stranih filmova, ukupno 150-ak. I to ne bilo kakvih, već i onih nominiranih za naj­poznatiju nagradu Oscar u brojnim kategorijama. Spomenemo li samo američki „Sofijin izbor“ redatelja Alana Pakule i „Limeni bubanj" Volkera Schlondorfa, jasno je daje tu bilo i filmova najvećeg kalibra. 

U Zagrebu su snimane i kultne televizijske serije, poput „Dvanaestorice žigosanih", „Vjetrova rata" i njegova nastavka „Rat i sjećanja", obje izni­mno hvaljene, kako od kritike, tako i publike. To ujedno ne znači da su neki drugi, manje profilirani projekti, koji su ostavili posebni trag u filmskoj povijesti, kako s umjetničkog, tako i komercijalnog aspekta, bili išta manje tehnički i profesionalno zahtjevni (sjetimo se samo akcij­skog hita „Božji oklop" honkongškog filmskog poliglote Jackija Chena). Sve je to Jadran film, stručnošću i profesionalnošću domaćih filmskih radnika, uspijevao obaviti za strane producente, knjižeći u zlatnom razdoblju i više od prosječno 5 milijuna dolara godišnje, što je u to doba bila vrlo respektabilna svota.

Dakako da su sa svjetskim projektima u Zagreb pristizale i svjetske filmske zvijezde - od Orsona Wellesa, Richarda Burtona, Yula Brynnera, Meryl Streep, Anite Ekberg, Roberta Mitchuma, Omara Scharifa, Kevina Kleina, Toma Sellecka, Richarda Gerea, Franca Nera, Harrisona Forda..., ponajviše zbog snimanja na zagrebačkim lokacijama, a ponekad i u okolici i drugim hrvatskim gradovima. Gotovo svi su odsjedali u kultnom zagrebačkom hotelu Esplanade (zabilježen i u „Procesu" Orsona Wellesa), a kasnije i u hotelu Intercontinental (današnji Westin). Oba ta hotela u zlatno su doba koprodukcija stalno ugošćavala neku od stranih filmskih ekipa, nerijetko i po nekoliko njih u različitim fazama produkcije.

Naravno da je Zagreb, zbog svoje već spomenute slikovitosti, raznolikosti i lake mogućnosti metamorfoze, bio već sam po sebi primamljiv svjetskim filmašima. No, u teškim godinama nakon Drugog svjetskog rata te je pogodnosti ipak trebalo otkriti, za što je trebalo i više od puke slučajno­sti. Filmska industrija, usprkos umjetničkih pretenzija kojima se priklanja jedan njezin dio, ipak je prije svega posao. A posao, dobro je to poznato, ima svoje striktne zakonitosti, među kojima je najvažnija ona da se uloženo mora višestruko vratiti ulagaču. Da bi to bilo moguće potrebno je, u slučaju filmske industrije, pomno obuzdati troškove produkcije. Tako su, naravno posebno oprezno, razmišljali baš filmski producenti velikih filmskih industrija. Oni se u Zagrebu nisu pojavili niotkuda, privučeni idealnim gradskim kulisama za svoje priče. Cijeli se proces kretao logičnim putem, postupno, ali ne tako sporo.

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata Europa je bila tužno mjesto. Mnogi su gradovi, pa čak i čitave zemlje bili porušeni i opustošeni, a posvuda su vladali siromaštvo neimaština. Razmišljalo se kako preživjeti, a i nekad najbogatije europske nacije postavljale su posve nove temelje. Nije se pretjerano razmišljalo ni o kakvoj, pa tako ni filmskoj umjetnosti, dok o nekoj celuloidnoj industriji nije moglo biti niti govora. No, s druge strane, u Sjedinjenim Državama proizvodnja filmova nikada nije prestala, a i posljeratni kapital brzo se akumulirao s one strane Atlantskog oceana. Spretni američki producenti vrlo su brzo izračunali da bi Stari kontinent, zbog spomenutih prilika, mogao biti znatno jeftiniji za snimanje njihovih filmova. Uzmemo li u obzir da su u to doba među naj­popularnijim filmskim vrstama bili veliki i vrlo skupi povijesni spektakli, tehnički zahtjevni i s mnogo statista, rješenje je bilo i više nego očito.

Prvi studio koji se Amerikancima nametnuo kao idealno rješenje bio je slavni talijanski Cinecitta. On je vrlo brzo svoju poslijeratnu knjižicu rezervacija popunio američkim projektima koji su donosili tada i više nego dobro­došle dolare. No, nove okolnosti dovele su pak talijanske filmaše u nezgodan položaj. Bez velikih budžeta kakvima su raspolagale njihove američke kolege morali su se okrenuti dostupnijim mjestima. Prvi izbor bio im je nedaleka Hrvatska, gdje su cijene snimanja, tvrde to filmski povijesničari, u to vrijeme bile upola niže od onih u njihovoj matičnoj zemlji ili, pak, filmski razvijenoj Čehoslovačkoj.

Dakle, već ubrzo po svršetku rata, koncem 50-ih, u Hrvatskoj su se počeli snimati prvi inozemni filmovi, najprije talijanski, a onda i američki. Bili su to filmovi B produkcije, ponajčešće velikih biblijskih tema, primjerice „David i Golijat“, priča adaptirana iz Starog zavjeta sa Orsonom Wellesom u glavnoj ulozi. Iako je spomenuti film postao popularan u Sjedinjenim Državama I960., većina drugih koji su se tada snimali kod nas (cijeli ili djelomično] bili su prilično loše kvalitete, posebno iz današnje perspektive, a među njima nema niti jednog, za povijest kinematografije, iole važnijeg naslova.

A onda je i sudbina umiješala svoje prste. Već tri puta spomenuti (ne slučajno) Orson Welles odlučio je početkom 60-ih snimiti svoj novi film u Zagrebu. Tada 45-godišnji američki filmski i kazališni režiser, glumac, scenarist i producent, koji je svojim radom obuhvatio film, kazalište, televiziju i radio, već je iza sebe imao takva filmska remek-djela poput „Građanina Kanea“ (1941.), „Dame iz Šangaja“ (1947.), „Trećeg čovjeka" (1949.) i „Dodira zla“ (1958.], od kojih je „Građanin Kane“ već slovio kao najbolji film ikada snimljen [tu reputaciju zadržao je i do dan-danas]. Njegov prepoznatljiv redateljski rukopis s nelinear­nom narativnom formom, inovativna uporaba svjetla, posebno chiaroscura, neuobičajeni kutovi snimanja, tehnike zvuka preuzete s radija, dubinska oštrina slike i dugi kadrovi predstavljali su svojevrsnu revoluciju u filmskome svijetu tih godina, osobito kada je autorski film u pitanju. S obzirom na sve navedeno, nije nimalo neobično da je njegov dolazak u Zagreb, da bi tu snimio dobar dio svoga novog filma „Proces", prema istoimenome romanu Franza Kafke, bio prvorazredan događaj za domaću javnost, ali i kotač zamašnjak zagrebačke koprodukcijske industrije.

Čak i više od toga. Welles je Zagreb snimio tako majstorski - s toliko ga vještine uklopio u kafkijansku priču i maksimalno iskoristio srednjoeuropski ugođaj grada, da su svi profesionalci koji su vidjeli taj film ozbiljno ugradili Zagreb u svoj itinerer filmskih setova snova, pozornicu koju će svakako nastojati iskoristiti u budućnosti za neki od svojih projekata. Domaći filmski radnici, pak, bili su oduševljeni načinom na koji je Welles iskoristio mogućnosti i resurse Jadran filma, da im je odjednom postalo jasno da su profesionalno, kako organiza­cijom i sredstvima, tako i stručnim osobljem, kadri opslužiti i najzahtjevnije američke produkcije.

Welles je, kako je i sam tvrdio, bio očaran Zagrebom, ali i suradnicima s kojima je tu radio, pa se u Hrvatsku vraćao više puta (često je boravio u Primoštenu, gdje je vikendicu imala obitelj njegove životne suputnice, glumice Oje Kodar, koju je upoznao u Zagrebu), pa je tu snimio još dva svoja (nedovršena) igrana filma. Ljubav za Zagreb obilježio je i snimanjem kratkog filma „Vienna", gdje su mu zagrebačke ulice, prepune zgrada i palača koje su gradili najpoznatiji bečki arhitekti, poslužile kao kulisa koja je „glumila" Beč.

Osim što je u to doba bilo jednostavnije i jeftinije snimiti film u Hrvatskoj, posebno Zagrebu, nego u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji, inozemni su filmaši, baš poput samoga Wellesa, počeli prepoznavati i iznimnu kvalitetu zagrebačkih filmskih radnika, pa su ih sve više stali uključivati u svoje projekte. Za producente to je bio itekako unosan bonus, jer su za znatno manje novca mogli računati na vrhunske majstore filma s najrazličitijih područja (zagrebačka Akademija dramske umjetnosti redovito je školovala čitave generacije diplomiranih filmskih stručnjaka, scenarista i glumaca) - od organizatora, snimatelja, šminkera, kosti- mografa i scenografa do glumaca, statista i kaskadera. Najpoznatiji među njima postali su snimatelj Tomislav Pinter, koji je nakon prvih koprodukcijskih projekata često odlazio raditi u inozemstvo, zatim Vladimir Tadej, scenograf zbog kojeg su inozemni producenti u Zagreb prestali dovoditi stručnjake za izradu scenografije iz domicilnih zemalja, te Branko Lustig, koji će se 80-ih uputiti u Hollywood i u svojstvu producenta, filmovima „Gladijator" i „Schindlerova lista", sebi priskrbiti nagradu Oscar. Zagreb je zato danas pun filmskih stručnjaka koji su učili od ovih hrvatskih doajena filmske umjetnosti, ali i od svjetskih majstora filma koji su radili u Zagrebu.

Upravo česti rad na koprodukcijama omogućio je dodatnu izobrazbu zagrebačkih filmskih radnika, koji su u svim segmen­tima vrlo brzo počeli sustizati najviše svjetske standarde. Uz to, i logistika je bila sjajna. Jadran film, potaknut sredstvima što su počela naglo pristizati od inozemnih projekata, izrastao je u savr­šeno organiziranu cjelinu s mnoštvom sjajnih i iskusnih stručnih filmskih radnika.

Ako su zanat počeli učiti od talijanskih filmaša još 50-ih, u sljedećim desetljećima u iznimne profesionalce prerasli su radom na nekim od najvećih i najprofesional­nije postavljenih projekata, najčešće onih američkih producenata. S vremenom, logistika je dosegla razinu vodećih svjetskih filmskih studija, pa je tako Jadran film na raspolaganju, osim stručnjaka, imao i mnoštvo statista, ekipu vrlo respektabilnih kaskadera i vlastitu ergelu konja, kao i veliki raspon scenografskih elemenata s kojim su s lakoćom mogli izgraditi neki drevni rimski ili grčki grad, dočarati egipatske ili dalekoistočne vizure, dakle u potpunosti zadovoljiti i najzahtjevnije svjetske producente i režisere.

Ono što su uvijek isticale sve filmske ekipe koje su u Zagreb dolazile snimati bila je, osim ljepote i raznovrsnosti prostora grada (stara i nova arhitektura, planina, rijeke i šume u njegovoj neposrednoj blizini) te stručnosti podrške djelatnika Jadran filma, i nevjerojatno izdašna gostoljubivost Zagrepčana, sjajna hotelska ponuda, zanimljivost grada za slobodne trenutke i hrana, kojom su svi bili posebno oduševljeni. Za redateljske i filmske zvijezde, kao i za producente, u pravilu su osiguravani predsjednički apartmani i luksu­zne sobe, a u tu svrhu poslužila je i jedna od najljepših gradskih vila - Vila Rebar. Domaćini su činili sve da se filmski gosti u Zagrebu osjećaju ugodno, pa nije čudno da se fama o vrhunskim uvjetima snimanja i boravka u glavnom gradu Hrvatske brzo širila filmskim krugovima širom svijeta.

Stručnjaci Jadran filma posebno su se dobro snalazili u iznalaženju najpogodni­jih lokacija za snimanje. Zagreb je, već smo to naglasili, zbog svoje arhitektonske, parkovne, prirodne i ugođajne raznolikosti kadar ponuditi autentične filmske setove, bez ikakve ili uz tek minimalnu adaptaciju prostora, odnosno izgradnje skupih setova. Vodeći operativci Jadran filma u glavama su imali pohranjene čitave kataloge najrazličitijih lokacija, poznavali su svaku gradsku ulicu, posebnost i vizuru, pa su prema producentskim i redateljskim zahtjevima mogli odmah ponuditi čitavu lepezu mogućih autentičnih setova. Naravno, budući da je Zagreb tipični predstavnik srednjoeuropske arhitekture, najbolji izbor imali su za potrebe dočaravanja austrijskih, mađarskih, švicarskih, čeških, pa čak i nekih njemačkih gradova. No, zbog stoljetnog utjecaja mediteranske (Hrvatska ima jednu od najdužih i najljepših mediteranskih obala) i istočnoeuropske kulture, neki dijelovi grada nude i drugačije, tim potrebama primjerene filmske setove. Osim toga, Zagreb se vrlo lako pretvara i u Pariz, Moskvu, London, Madrid, Berlin... i mnoge druge europske gradove, a poslužio je i kao pozornica za neke filmske teme s drugih kontinenata. Nadalje, mnoštvo raznolikih interijera - od raskošnih palača, paviljona i hotela, pa do starih gradskih stanova, pruža neslućene mogućnosti svakom filmskom umjetniku, i to autentične i iznimno funkcionalne.

Ono što se posebno svidjelo svim inozemnim ekipama koje su snimale u Zagrebu bila je i opuštena atmosfera u kojoj se radilo. Za razliku od većine velikih filmskih studija u svijetu, a posebno onih holivudskih, zagrebački su uvjeti bili ležerniji, prisniji i ugodniji, no zato ništa manje profesionalni, nešto zbog čega su se mnogi svjetski filmaši rado vraćali tu raditi. Da se pri svemu radilo o vrlo profesionalnom radu i uvjetima svjedoči i činjenica da su Jadran film u to doba američki filmski stručnjaci nazivali „europskim Hollywoodom“.

Nakon Orsona Wellesa, jedna od većih legendi koja je sa svojim projektom pristigla u Jadran film bio je Sam Peckinpah koji je u svome tipično žestokom i brutalnom ratnom filmu „Željezni križ“ iz 1977. rabio i domaće glumce. Istina, dio filma nije se snimao baš u samom Zagrebu, već u njegovoj okolici, ali je zanimljivo da mu je u dočaravanju pri­če s Istočnog fronta pomogla i vojska iz gradskih vojarni. Oni koji su radili na filmu tvrde da se, uspr­kos tome što je stalno bio u alkoholiziranom stanju [prije početka snimanja napravio je veliku zabavu za cijelu filmsku ekipu, na kojoj se sa svima družio), Peckinpah sasvim dobro snašao u režiji filma, pri čemu su mu obilato pomogli njegovi asistenti i, posebno, domaći filmski operativci. Oni koji su s njim surađivali kažu da je obožavao Hrvate i da je stalno govorio da mu po temperamentu jako sliče Meksikancima.

Nakon što je Orson Welles otvorio vrata snimanju prvorazrednih američkih filmskih projekata u Zagrebu, 1979. isto je to i za ostatak filmskog svijeta učinio njemački redatelj Volker Schlondorff. Taj je tada 40-ogodišnji značajni njemački umjetnik s bazom u Berlinu u Zagreb došao snimiti filmsku verziju romana nobe­lovca Guntera Grassa. Radilo se o filmu „Limeni bubanj“, njegovu remek-djelu koje će osvojiti Oscara i Zlatnu palmu (Palme d'Or] na Kanskom filmskom festivalu. Schlondorff je poznat po mnogim adaptacijama vrijednih literarnih djela, pa je tako Zagrebu priskrbio i reputaciju mjesta na kojem nastaju i cijenjeni umjetnički filmovi.

Zahvaljujući dobrim uvjetima rada, strani su redatelji i domaće glumce tretirali jednako kao i filmske zvijezde koje su sa sobom doveli. Mnogi još i danas s ushi­ćenjem pričaju kako su im dodijeljeni osobni vozači, šminkeri i kostimografi... U Zagreb su nakon Wellesa dolazile i mnoge druge velike filmske zvijezde i niti jedna od njih nije se ponašala bahato. Zagreb im je, naime, omogućio ugodan boravak i rad, bez bjesomučnog opsjedanja medija. Svi su bili opušteni i rado su, za šetnje gradom, davali autograme ljubiteljima filma koje su posvuda susretali.

Zagreb je ponovo zamijenio Hollywood početkom 80-ih, i to na jednoj velikoj američkoj produkciji. Naime, Alan J. Pakula, redatelj već proslavljen filmovima „Detektiv Klute“, „Ubojice i svjedoci" i „Svi predsjednikovi ljudi“ te posebno cijenjen zbog doprinosa filmskoj vrsti konspira- cijskog trilera, došao je sa svojim ambicioznim projektom pod nazivom „Sofijin izbor" i sa sobom doveo tada jednu od najvećih zvijezda američkog filma, Meryl Streep. Ta romantična drama s iznimno okrutnom ratnom pričom u pozadini priskrbila je Meryl Streep Oscara, a filmu ukupno pet nominacija za tu prestižnu nagradu.

Da je Zagreb spreman ponuditi filmske setove i logistiku i za velike i složene projekte, poput televizijskih serija s više dvosatnih nastavaka, potvrdilo se istih godina, kada je u glavni grad Hrvatske pristigla američka ekipa koja je tu snimila dijelove vrlo zahtjevne mini-serije „Vjetrovi rata“ (ostatak je sniman u Sjedinjenim Državama, Italiji, Velikoj Britaniji i Austriji], pod redateljskom palicom poznatog američkog režisera Dana Curtisa. Posao je obavljen izvrsno, serijal je dobro prošao kod gledatelja i kritike, pa je pet godina kasnije, s istim režiserom, tu snimljen i nastavak pod nazivom „Rat i sjećanja" (ostatak je snimljen u istim zemlja­ma kao i u slučaju „Vjetrova rata“, samo što su pridodane Švicarska, Kanada, Poljska i Njemačka]. Slično će se dogoditi i s televizijskom serijom „Dvanaest žigosanih“ nekoliko godina poslije.

Posve novu dimenziju Zagreb je kao pozornica svjetskog filma dobio u drugoj polovici 80-ih, snimanjem filma „Božji oklop“ hongkonškog glumca, akcijskog koreografa, redatelja, scenarista, producenta i majstora borilačkih vještina Jackie- ja Chana. Film, koji je u Zagrebu snimio u svojim ranim 30-ima znatno je pridonio Chanovom statusu kulturne ikone, dok je Zagrebu i Jadran filmu pružio referen­cu i za produkciju akcijskih filmova s vrlo složenim kaskaderskim scenama.

Uspješna zagrebačka filmska priča, stalno nadograđivana novim uspjesima, nastavljena je do ranih 90-ih, kada ju je naglo usporila ratna agresija na Hrvatsku. Do tada, naime, Zagreb je, uz veliku reputaciju Jadran filma (u međuvremenu, kompanija je narasla toliko da je imala tri nezavi­sne produkcijske ekipe koje su usporedno mogle raditi na tri kompleksne koprodukcije), filmskih potencijala grada i poslovične gostoljubivosti, bio privlačan svjetskoj filmskoj industriji i zbog elementa sigurnosti, jednog od bitnih preduvjeta svakog filmskog projekta.

No, kako je Zagreb bio izvan područja neposrednih ratnih zbivanja, inozemna filmska produkcija tu nikada nije potpuno prestala. Još u doba rata, 1992. i 1993. snimani su televizijski filmovi, a po njegovu prestanku aktivnost je snažnije nastavljena 1995., također televizijskim produkcijama. Svjetska filmska industrija definitivno se vratila u Zagreb u novome tisućljeću, dakako ne još u onome obimu i prema važnosti projekata kao što je to bilo u zlatnom razdoblju od početka 60-ih do konca 80-ih, ali s naznakama da bi se taj trend uskoro mogao obnoviti.

Naime, u međuvremenu Hrvatska je završila pregovore za članstvo u Europskoj uniji, potpisala pristupni ugovor koncem 2011., a punopravnom članicom postaje sredinom 2013. Ti uvjeti znatno unapređujući mogućnost da Hrvatska i Zagreb ponovo postanu atraktivni svjetskim filmašima, jer zemlja, a posebno njezin glavni grad nisu izgubili ništa od onoga šarma koji je prije pola stoljeća i privukao svjetske producente i redatelje. K tome, Zagreb danas pruža mnoge nove moguć­nosti inozemnim filmašima - od novih produkcijskih i postprodukcijskih kuća do visokoobrazovanog filmskog kadra (zagrebačka Akademija dramske umjetnosti danas ima i posebni odjel namijenjen filmskoj produkciji), potpunu stručnu logistiku i brojne prednosti koje će, vjerujemo, strani producenti i redatelji brzo uvidjeti i iskoristiti.

Osim toga, grad Zagreb filmski još ni iz daleka nije iscrpio svoje mogućnosti. Dapače, u proteklih 50 godina, svjetski su filmski umjetnici samo zagrebli površinu vizualno potencijala koju grad krije. Zagreb nudi još toliko toga što svjetski režiseri i scenografi još nisu otkrili - od jedinstvenih gradskih dvorišta, građevina, ukrasa, krovova, balkona i fasada, preko nostalgičnih tramvaja, jedinstvenih tržnica i kontrasta oronulih predgrađa i najmodernijih kvartova, pa do padina „gradske" planine Medvednice, njenih proplanaka i planinarskih domova. Uvjereni smo da će čar glavnoga grada Hrvatske i njegovih brojnih i raznolikih vizura neki budući filmski gledatelji i zaljubljenici još dugo moći, često i ne znajući, otkrivati kroz svijet mašte nekih od najtalentiranijih filmskih umjetnika današnjice i budućnosti te da će Zagreb ponovo postati pozornica svjetske filmske industrije.