TV ZAGREB: Zagrepčanke su pronosile slavu TV novinarstva

Listopad 1987. rubrika "Na javnom kanalu": Još prije nego što je Zagreb postao meka feminizma. Zagrepčanke su pronijele slavu televizijskog novinarstva. U vrijeme kad su četvrtkom navečer sve gledateljice iščekivale pojavu Sande Langerholc, u čijoj se upućenosti u film uživalo koliko u njenoj eleganciji, urednica "Četvrtkom otvoreno" bila je prva velika zvjerka u ženskoj postavi naše televizije: Zora Korać.

Kasnije je Zora prešla u Beograd, a TV Zagreb je s tako dobrim ženskim startom nastavio trku u televizijskom novinarstvu uglavnom u dvije discipline: spikerice i urednice.

Specifičnost ovog studija ostala je ista: dobro dizajniranu damu koja posjeduje ugodan glas i smisao za čitanje tuđih tekstova treningom prebaciti iz kategorije najavljivačica i spikerica u voditeljicu raznovrsnih emisija.

Tako je Helga Vlahović čitala vesti u "Dnevniku", po potrebi spikala strane jezike, pojavljivala se u show-programima ondašnjeg bosa naše TV estrade Antona Martija, a Gordana Boneti postala, i ostala, maskota veličanstvene žene pred TV kamerama.

Zagrepčanka koja je zadavala forcu u treningu profiliranja i prestrojavanja ženskih snaga ovog studija bila je sigurno najveća novinarka od dolaska televizije u ovaj dio svijeta - Milka Babović.

Atletičarka bez premca prije TV karijere, uspjela je da od TV sporta stvori autentičnu umjetnost, naravno, sasvim u stilu ukusa zagrebačkog miljea.

Biti lijep i dopadljiv na ekranu za Milku je uvijek značilo biti u "top" formi u svakom pogledu gdje se rezultati postižu.

Ovako vješto podržavanu vjeru u snagu i vitalnost Zagrepčanki, istinu govoreći, pratio je neminovni, paralelni, tzv. "meki val" maznih damica koje su se regrutirale uglavnom u kulturu iz redova preambicioznih reporterki općeg spektra.

Tako i dan danas kulturu vode (a i uređuju) novinarke "meke” linije. Valjda zato, one imaju najviše sluha za muške (ideološke) primjedbe kolega istog studija.

Posljednja dekada je prošla u znaku Minjon Mihaljević, najsposobnije urednice filmskog programa, čiji su filmski ukus gledatelji jednostavno prozvali "minjon" (u čemu je naknadno uživao i Nenad Pata, kao nasljednik i učenik škole M. Mihaljević).

Hitra i ubojita

Palma Katalinić, urednica serija, nije uvijek bila hvaljena koliko je zasluživala, ali je njen odlazak u penziju ostavio vidno upražnjeno mjesto u redovima fajter-Zagrepčanki.

I dok Palma čeka daje neko ponovo aktivira na startu, a Milku penzionerku pozivaju prikladno o sportskim svečanostima netakmičarskog programa, Minjon nastavlja trku u fenomenalnom sprintu. Pretekla je sve urednice, bez obzira na žanr i vrstu.

Ono što pronosi posljednjih godina slavu Zagrepčanki opet je visokoprofesionalna, fajter, tzv. "tvrda" linija. Ko nije vidio ni čuo Mirjanu Popove ne može pretpostaviti kako se temperamentno i zanimljivo može govoriti o ekonomiji i ostalim "suhim", nevizualnim naukama.

Gledatelji koji love shemu JRT-a kako bi uhvatili nedjeljni dnevnik u kojem gostuje ova urednica unutrašnjopolitičkog programa TV Zagreb, uživaju u Mirjaninoj ekspertizi ovogodišnje žetve na našim sušnim poljima kao u prijenosu košarkaške utakmice.

Istina, od te lijepe i samosvjesne urednice ugodno je čuti i nemile vesti, pa izvještaje o padu vrijednosti dinara gledatelji doživljavaju kao istinu o kretanju svjetske burze.

Ako ste u nedjelju, 20. rujna, gledajući Dnevnik TV Zagreb, shvatili još jednom kako ne prolazi slava decentnoj spikerici Vesni Prelog-Spinčić, onda ste mogli i u njenoj naoko suprotnosti Ines Šaškor (gostujućoj urednici Informativno-političkog programa), pronaći sve odlike Zagrepčanki: hitra i ubojita, u tri minuta je rekla više nego što čujete u dugoj žvakači na istu (društvenu) temu.

Bio je to govor o trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, sa punim imenima i prezimenima, uz opservacije kojima bi mogli pozavidjeti naši mnogobrojni doktori ekonomije i dnevne filozofije. Šteta, shema je takva: Zagrepčanke rijetko viđamo na zakrčenim ekranima.

VJEKOSLAV MAJER: Pjesnik Gornjeg Grada

"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik"

Kako se to dogodilo da je jedinac uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i suradnik mnogih književnih listova?

To pitanje nisam postavio, ali je Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli, stao polako i odmjereno govoriti:

- Rođen sam u Streljačkoj broj 7, preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda". U nas je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio grada.

Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.

Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik.

Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata njegova stana.

I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.

Bilo kako bilo, onaj mališan stoje trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.

- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku". gdje su urednici bili Andrija Mičinovič i Joza Ivakič. Nas mlade susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji "Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simič...

... Najljepše doba mog života bilo je dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada k nama i Tin Ujević. Frano Alfirevič i 'Vlado Kovačič. te mnogi drugi. Znali smo raspravljati 0 svemu i svačemu do kasno u noć...

U gostionicu je ušao mladić u šarenoj košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo je za stol tik do našeg. Lojzek. koji i inače govori veoma tiho, sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se načas našao u neprilici:

- Oprostite, druže Majer, ali kad sam vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu i prostoru".

Na licu književnika naslutio se osmijeh:

- To mi je zaista neizmjerno drago. Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da će, nakon "Dnevnika Očenaseka”, "Pepić" biti moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgič.

Mladić u šarenoj košulji nakon toga je zadovoljno otišao.

Lojzekova kožarska radnja

-Gdje smo ono stali... ah da. najljepše mije bilo dok sam stanovao na Josipovcu. u roditeljskom domu...

... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je onaj pravi Gornji grad.

... Jeste, ali o tom stanovanju na Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su i mučni bili ti dani. Ostavimo to.

Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i neveselim uspomenama.

Ne voli pričati o sebi u Gornjem gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.

Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac. Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.

Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojini bićem i zauvijek okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.

Uostalom, među Lojzekovim prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i prostodušnost.

U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz, kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj kojega je uvijek stajala i njegova supruga.

Lojzek nije valjda nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača spustio po koji dinar.

Jednog dana slijepi se starac nije pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga pozvonila na vratima Majerova stana:

- Moj je muž noćas umro, a ja nemam ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.

Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh toga.

Zbliženost, vjernost i združenost

Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog preminulog muza prodala presekturi.

Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog toga trika siromašne udovice.

- Jadnoj ženi novac je bio potreban, jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.

Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.

Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u dobru i u zlu njegova supruga Zorka.

Kći profesora dra Ferda Martinovića. koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga prihvatila je i njegov bohemsld način života i pogled na svijet i umjetnost.

Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.

U toj neprekidnoj zbliženosti, vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za njima, nisu klonuli ni šuštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to će raditi doklegod bude života u njima.

I ovih dana, nakon stoje Vjekoslav Majer. u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje - nagradu ’'Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno izdanje njegovih pjesama.