TV ZAGREB: Zagrepčanke su pronosile slavu TV novinarstva

Listopad 1987. rubrika "Na javnom kanalu": Još prije nego što je Zagreb postao meka feminizma. Zagrepčanke su pronijele slavu televizijskog novinarstva. U vrijeme kad su četvrtkom navečer sve gledateljice iščekivale pojavu Sande Langerholc, u čijoj se upućenosti u film uživalo koliko u njenoj eleganciji, urednica "Četvrtkom otvoreno" bila je prva velika zvjerka u ženskoj postavi naše televizije: Zora Korać.

Kasnije je Zora prešla u Beograd, a TV Zagreb je s tako dobrim ženskim startom nastavio trku u televizijskom novinarstvu uglavnom u dvije discipline: spikerice i urednice.

Specifičnost ovog studija ostala je ista: dobro dizajniranu damu koja posjeduje ugodan glas i smisao za čitanje tuđih tekstova treningom prebaciti iz kategorije najavljivačica i spikerica u voditeljicu raznovrsnih emisija.

Tako je Helga Vlahović čitala vesti u "Dnevniku", po potrebi spikala strane jezike, pojavljivala se u show-programima ondašnjeg bosa naše TV estrade Antona Martija, a Gordana Boneti postala, i ostala, maskota veličanstvene žene pred TV kamerama.

Zagrepčanka koja je zadavala forcu u treningu profiliranja i prestrojavanja ženskih snaga ovog studija bila je sigurno najveća novinarka od dolaska televizije u ovaj dio svijeta - Milka Babović.

Atletičarka bez premca prije TV karijere, uspjela je da od TV sporta stvori autentičnu umjetnost, naravno, sasvim u stilu ukusa zagrebačkog miljea.

Biti lijep i dopadljiv na ekranu za Milku je uvijek značilo biti u "top" formi u svakom pogledu gdje se rezultati postižu.

Ovako vješto podržavanu vjeru u snagu i vitalnost Zagrepčanki, istinu govoreći, pratio je neminovni, paralelni, tzv. "meki val" maznih damica koje su se regrutirale uglavnom u kulturu iz redova preambicioznih reporterki općeg spektra.

Tako i dan danas kulturu vode (a i uređuju) novinarke "meke” linije. Valjda zato, one imaju najviše sluha za muške (ideološke) primjedbe kolega istog studija.

Posljednja dekada je prošla u znaku Minjon Mihaljević, najsposobnije urednice filmskog programa, čiji su filmski ukus gledatelji jednostavno prozvali "minjon" (u čemu je naknadno uživao i Nenad Pata, kao nasljednik i učenik škole M. Mihaljević).

Hitra i ubojita

Palma Katalinić, urednica serija, nije uvijek bila hvaljena koliko je zasluživala, ali je njen odlazak u penziju ostavio vidno upražnjeno mjesto u redovima fajter-Zagrepčanki.

I dok Palma čeka daje neko ponovo aktivira na startu, a Milku penzionerku pozivaju prikladno o sportskim svečanostima netakmičarskog programa, Minjon nastavlja trku u fenomenalnom sprintu. Pretekla je sve urednice, bez obzira na žanr i vrstu.

Ono što pronosi posljednjih godina slavu Zagrepčanki opet je visokoprofesionalna, fajter, tzv. "tvrda" linija. Ko nije vidio ni čuo Mirjanu Popove ne može pretpostaviti kako se temperamentno i zanimljivo može govoriti o ekonomiji i ostalim "suhim", nevizualnim naukama.

Gledatelji koji love shemu JRT-a kako bi uhvatili nedjeljni dnevnik u kojem gostuje ova urednica unutrašnjopolitičkog programa TV Zagreb, uživaju u Mirjaninoj ekspertizi ovogodišnje žetve na našim sušnim poljima kao u prijenosu košarkaške utakmice.

Istina, od te lijepe i samosvjesne urednice ugodno je čuti i nemile vesti, pa izvještaje o padu vrijednosti dinara gledatelji doživljavaju kao istinu o kretanju svjetske burze.

Ako ste u nedjelju, 20. rujna, gledajući Dnevnik TV Zagreb, shvatili još jednom kako ne prolazi slava decentnoj spikerici Vesni Prelog-Spinčić, onda ste mogli i u njenoj naoko suprotnosti Ines Šaškor (gostujućoj urednici Informativno-političkog programa), pronaći sve odlike Zagrepčanki: hitra i ubojita, u tri minuta je rekla više nego što čujete u dugoj žvakači na istu (društvenu) temu.

Bio je to govor o trenutnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, sa punim imenima i prezimenima, uz opservacije kojima bi mogli pozavidjeti naši mnogobrojni doktori ekonomije i dnevne filozofije. Šteta, shema je takva: Zagrepčanke rijetko viđamo na zakrčenim ekranima.

VJEKOSLAV MAJER: Pjesnik Gornjeg Grada

"Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće. Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik"

Kako se to dogodilo da je jedinac uglednog zagrebačkog kožarskog obrtnika Franje Majera, čovjeka koji je želio da mu sin naslijedi i zvanje i imanje, ipak postao pjesnik, feljtonist, romanopisac, prevodilac, pokretač, urednik i suradnik mnogih književnih listova?

To pitanje nisam postavio, ali je Vjekoslav Majer osjetio da ono treperi u meni, pa je, čim smo sjeli, stao polako i odmjereno govoriti:

- Rođen sam u Streljačkoj broj 7, preko puta stare zagrebačke streljane, gdje je danas kino "Sloboda". U nas je stan dopirao šum platana sa ceste na ulazu u Tuškanac. Iz obližnjeg parka čuo se uvijek pjev ptica. To je bio poetski dio grada.

Dok sam bio dječak, često sam se uspinjao na brdo iza streljane, tamo sam lovio leptire, brao cvijeće.

Anton Gustav Matoš stanovao je nekoliko kuća dalje od mene. Bilo mi je, sjećam se, 14 godina kad je umro, ali smo mi djeca već znali daje on slavni pjesnik.

Mnogo sam puta kao maleni švrćo ponosno koračao pokraj njega, zapitkujući ga o ovome ili onome, prateći ga sve do vrata njegova stana.

I eto tako, valjda je sve to djelovalo na mene. A za trgovca nisam bio rođen, to se kasnije i pokazalo.

Bilo kako bilo, onaj mališan stoje trčao za leptirima na brdu iza streljane trudio se pokadšto da sroči neki stih ili pjesmicu, pa je to skrivao u svojim školskim bilježnicama kao svoj maleni topli tajnoviti svijet u koji je zabranjen pristup bilo kome osim njemu samome.

- Prvu sam pjesmu objavio kad mi je bilo 18 godina. Kasnije sam surađivao u "Suvremeniku". gdje su urednici bili Andrija Mičinovič i Joza Ivakič. Nas mlade susretljivo su primali u tom listu. Sjećam se da je u redakciji "Savremenika", neko vrijeme radio i A. B. Simič...

... Najljepše doba mog života bilo je dok sam stanovao u roditeljskoj kući na Josipovcu. Dolazili su tada k nama i Tin Ujević. Frano Alfirevič i 'Vlado Kovačič. te mnogi drugi. Znali smo raspravljati 0 svemu i svačemu do kasno u noć...

U gostionicu je ušao mladić u šarenoj košulji, pa iako su svi stolovi u ovoj prostoriji bili prazni, sjeo je za stol tik do našeg. Lojzek. koji i inače govori veoma tiho, sad je nastavio još tiše, a mladić je to zamijetio, pa kao da se načas našao u neprilici:

- Oprostite, druže Majer, ali kad sam vas vidio, htio sam vas i pozdraviti. I reći vam da je ovih dana moj najbolji prijatelj diplomirao na vašem romanu "Pepić u vremenu i prostoru".

Na licu književnika naslutio se osmijeh:

- To mi je zaista neizmjerno drago. Šteta što tom vašem prijatelju nisam imao prilike došapnuti da će, nakon "Dnevnika Očenaseka”, "Pepić" biti moj drugi roman koji će u cjelini biti snimljen za televiziju. Snimat će se dogodine, a lik Pepića tumačit će Pero Kvrgič.

Mladić u šarenoj košulji nakon toga je zadovoljno otišao.

Lojzekova kožarska radnja

-Gdje smo ono stali... ah da. najljepše mije bilo dok sam stanovao na Josipovcu. u roditeljskom domu...

... Da, a kasnije na Ilirskom trgu. To je onaj pravi Gornji grad.

... Jeste, ali o tom stanovanju na Ilirskom trgu ne volim govoriti. I ne želim se toga sjećati. Imao sam tu teških dana. Stanovao sam u užasno vlažnom stanu. Teški su i mučni bili ti dani. Ostavimo to.

Vjekoslav Majer - taj divni pjesnik vedra duha i tužnoga lika, na čijem licu kao da su se nataložile sve tuge i gorčine što ih neminovno doživljava i proživljava pravi pjesnik - ne voli razgovarati o tužnim i neveselim uspomenama.

Ne voli pričati o sebi u Gornjem gradu, već o Gornjem gradu općenito. Ne želi razgovarati ni o onom vremenu kad je od oca naslijedio veliku kožarsku trgovinu u Gundulićevoj ulici broj 4 u Zagrebu.

Rođeni pjesnik nikako nije mogao biti dobar trgovac. Dok je bilo novaca, dolazili su k njemu i tražili pomoć oni kojima je pomoć bila neophodno potrebna, ali i oni kojima je bilo jedino do toga da što više iskoriste njegovu dobroćudnost i širokogrudnost.

Išlo je to tako dugo sve dok jednog dana dobri Lojzek nije shvatio da mu od trgovine i trgovanja nije ostalo ništa, pa okrenuo ključ u bravi svoje kožarske radnje, pa se svim svojini bićem i zauvijek okrenuo svojoj najvećoj ljubavi - literaturi.

Uostalom, među Lojzekovim prijateljima, koji ga znaju još od prije rata, i danas se prepričava slučaj koji je karakterističan za njegovu dobroćudnost i prostodušnost.

U Ilici, na ulazu u Dežmanov prolaz, kuda je Majer svakodnevno prolazio na putu do svoje kuće na Josipovcu, bio je neki slijepi prodavač vezica za cipele, kraj kojega je uvijek stajala i njegova supruga.

Lojzek nije valjda nijednom prošao kraj njih, a da nije u ruku slijepog prodavača spustio po koji dinar.

Jednog dana slijepi se starac nije pojavio na svom starom mjestu. Tog istog dana njegova je supruga pozvonila na vratima Majerova stana:

- Moj je muž noćas umro, a ja nemam ni dinara za njegov sprovod - rekla je kroz suze.

Tronuti pjesnik dao joj je koliko joj je bilo potrebno za sprovod njezina supruga i još nešto malo povrh toga.

Zbliženost, vjernost i združenost

Tek je kasnije doznao da je slijepi prodavač vezica sahranjen o trošku Medicinskog fakulteta, jer je njegova supruga tijelo svog preminulog muza prodala presekturi.

Pa ipak, nikad se nije naljutio zbog toga trika siromašne udovice.

- Jadnoj ženi novac je bio potreban, jer je ostala bez ičega i ikoga. A od nečega je morala i živjeti.

Mnogo godina kasnije, nekadašnji bogati nasljednik i sam će u jednom razdoblju svog životnog puta osjetiti gorčinu siromaštva i neimaštine, ali nikad neće biti osamljen.

Već nekoliko decenija na svakom njegovom koraku uz njega je i u dobru i u zlu njegova supruga Zorka.

Kći profesora dra Ferda Martinovića. koji je i sam bio pjesnik, nasljedila je od svog oca i ljubav prema poeziji i smisao za pjesništvo, a uz svog supruga prihvatila je i njegov bohemsld način života i pogled na svijet i umjetnost.

Objavila je dosad u mnogim književnim časopisima prilično veliki opus pjesama i za djecu i za odrasle.

U toj neprekidnoj zbliženosti, vjernosti i združenosti, to dvoje dragih ljudi kao da nalaze uzajamne poticaje, te usprkos mnogim godinama koje su ostale za njima, nisu klonuli ni šuštali, već pišu i stvaraju i dalje, a to će raditi doklegod bude života u njima.

I ovih dana, nakon stoje Vjekoslav Majer. u 70. godini života, primio dosad najveće priznanje - nagradu ’'Vladimir Nazor" za životno djelo - on je već sutradan ujutro u svoju torbu, od koje se nikad ne rastaje, stavio svežanj rukopisa svojih već objavljenih, a i nekih novih pjesama, te se zaputio u "Maticu hrvatsku". Priprema se još jedno izdanje njegovih pjesama.

DRAŠKOVIĆEVA ULICA

U mojoj Draškovićevoj ulici

Zagreb, križanje Draškovićeve i Jurišićeve ulice - 1911.g. i sto godina poslije 

Izlazim iz kafića "More" i prvo što čujem na ulazu u "shopping centar" ili "mall", odnosno u konkretnom slučaju, u trgovački centar koji se na hrvatskom zove "Importanne Galleria" - jer su u onom "Medveščak" našli smisla samo u domu za starije i nemoćne osobe - je nešto što godi mojem izranjavanom uhu: "Daj 'odi kupi tavu u Konzumu - onu od dvestopedest kuna, ne bum više hemendeks naručival!".

Dom "Medveščak”

Na ulazu u "Dom za starije i nemoćne osobe 'Medveščak'”, u prolazu čujem razgovor majke i kćerke: “Dosta je mobitela, ubuduće ne smije biti skuplje od dvjesto kuna, ozbiljno ti govorim!”, kćerka: “Dobro!” - nemam komentara, valjda mama smatra da je dobro prošla. 

Ulazim u Dom, tek toliko kako bih vidio kako to izgleda ako tu završim jednog dana. 

Lijepo je, to se vidi već na ulazu: tri klupske garniture i uz njih velike pepeljare, može se sjesti i pričati, i to upravo radi nekoliko bakica koje spikaju više nego ja. Desno je automat za kavu, uz njega automat "Kinderlada i sokovi”, odzada vidim prostran restoran... po zidovima su fotografije s nekoliko izleta, pa ”Domske obavijesti, pa "Sveta misa svake subote u 17 sati”, tu su i “Senior Gym – tjelovježbeni program za osobe starije dobi”, “Vježbe protiv inkontinencije i osteoporoze”, ”Demencije i liječenje demencija", tu je i program dramskih predstava...  izvrsno, bolje i ne mora biti!

Situacija je jasna - ako hoćeš imati nešto od svega toga i ako želiš šetati gradom dok ti ovdje sve drže uredno, brinu o tebi i spremaju papicu (to je ono za kaj se u kvartu veli: "skrbe se za tebe!") - onda moraš doći u Dom što prije, i to obavezno na vlastitim nogama, jer ako te doguraju s nogama naprijed, onda ti dom u centru grada više ništa ne znači. 

Matematika u Kafe-Baru “Rasno”

Odmah nakon Doma je Kafe-Bar “Rasno”, unutra je ugodno, i zbog toga je to bio moj favorit za ispunjavanje listića sportske prognoze. Naročito ljeti, kada sjedneš vani u fotelju od trske, proanaliziraš tekme, uz to imaš nešto u čaši ili šalici - a prije plaćanja, nezavisno o godišnjem dobu, se obavezno upitaš: "Ni vrag da bu opet?" Bude!

Naime, računica prilikom plaćanja tu rijetko štima, čak i onda kada s trinkgeldom zaokružiš na neki zgodni broj - nekaj ode naopako! No, radi se o sitnicama koje obostrano vesele... pa dođe kao tradicija koju i danas testiram. Zato sada nestrpljivo čekam račun i daljnji razvoj događaja! Velim "Platit' molim!", za cappuccino stiže račun na 12 kuna, pa onda velim: "Obračunajte 15!", dajem 25 i očekujem natrag 10 u papiru - ali, evo opet, počinje "Rasno"-komplikacija! 

Veli: “Nemam 10 u papiru, imam samo sitno” - pa ti vrati natrag "medveda", tvoj željeznjak od 5 kuna - i ode! Kaj je najgore, ako je iste gore list kao i stara ekipa, otišao je ljut do daske! Ljut na tebe zato što si ga izmučio s matematikom a dao samo 3 kune trinkgelda, dok ti je on počistio pepeljaru, okrenuo telku prema tebi kako bi bolje vidio ono što inače ne gledaš, već samo s jednim uhom slušaš. čak si i zahod koristio...

I onda čujem nešto od čega su mi opale rolete, i to tako da sam odmah u ruci vidio moju staru praćku, floberticu, šrot-flintu ili nekaj slično - svejedno, važno je da puca, pa sam još poželio da "Gašpar", onaj teški, od gusa, skup s dva metra cijevi, padne s plafona na susjedni stol. Ili možda niti to nije dosta, pa još moram dodati neki kompjuterski virus, koji će kitu pobrisati cijeli "hard"-rječnik u prostoj piksi?.  

Jer dvoje za stolom pored mene sve glasnije razgovara i onda slijedi finale! On: “Napišem knjigu jebote, a sve sam zajeb'o u tri pizde materine!”; ona:”Pa trebao si nekome dati da to skorigira!”, on: “Ništa nije bilo dobro, nećemo sada više o tome, jebote ja!”. 

Pisac, pjesnik, poeta - to je prava ludnica što se sve može čuti po gradu. I taman kada misliš kako si već sve čuo - opet te netko iznenadi i priča kreće ispočetka! 

U prolazu od Iblerovog na Draškovićevu svira gitarist u vinterici, pored njega, na šamrlici uza zid, šilt-kapa, plastična vrećica i stalak za note. Stoji i valjda svira, ali ne čujem ništa - pa ga valjda zbog toga, nitko drugi niti sluša niti gleda. Onda lupi dva takta nečega što bi možda trebalo biti nešto što samo njemu nešto znači - i to je sve. Prestaje prije nego što je počeo svirati, uzima mobitel i naziva nekoga, završava spiku, pali cigaretu - i opet ne svira. 

Onda sjedne, pije vodu, dugo pije vodu - mili Bože, pa 'oće l' uopće nešto odsvirati? 

Čuči i puši! A sve to uz miris lule - netko je prošao s lulom i zamirisao cijeli hodnik. On i dalje čuči uza zid i ne šljivi nikoga. K'o da mu se neda - pa valjda i sam zna da tak' nemre zaraditi lovu ni za jogurt!? I zato onu šilt-kapu može slobodno okrenuti naopačke ili najbolje, metnut' na glavu, pokupiti stvari i otići - telefonirati može i od doma.

U Draškovićevoj

Vani na Draškovićevoj, na ćošku prolaza, stoji mladi dečko: šareni džemper, traperice, desna ruka podignuta pod pravim kutom, dlan u horizontali - prosi! Može stajati bolje od mene!

Puno je prosjaka po gradu! Jučer je jednoj prosjakinji u Jurišićevoj, taman kada sam bio pored nje, zazvonio mobitel - i toga ima. Kao što ima i onoga od čega samo gutaš knedle. Kao što sam ih jučer gutao, nakon što me je jedna djevojčica oslovila pred konzumom na ćošku Draškovićeve i Boškovićeve - to je bila jedna potpuno drugačija priča.

Draškovićeva ulica za mene znači ulicu punu nenapisanih priča, i to onih koje bih trebao pisati u kajdanku, desno od violinskog ključa, jer mnoge su vezane uz muziku ili ono uz muziku. Zato, moja Draškovićeva ulica započinje kod Šloserovih stuba s kućom "Zlatnih akorda" na ćošku desno od njih (iako je ulaz iz Vlaške), a završava točno preko puta njenog  kraja, u dvorištu preko ceste, na Branimirovoj.

U kući "Zlatnih akorda" su stanovala braća Miksić, mega-simpatični Fuma i simpatični Ico, bili su trajna kičma "Akorda"; tu je bio i markantni tata Miksić, zubar s kojim sam volio odigrati partiju šaha - izvrsno je igrao. A dole duboko po štengama, bio je nezaboravni podrum u kojem su dečki vježbali, sve je bilo tu, instrumenti, razglas - tata Miksić se dobro brinuo kako bi dečki imali sve što trebaju, a usput je i sam ponešto zaradio na prodaji opreme drugim bendovima. Cugu i druge stvari, dečki su nabavljali sami, i ako si usput svratio bez ičega, sve je bilo tamo - u Količinama! Najteže je bilo poslije svega izvući se van, a čak ne znaš čeka li te vani noć ili dan.

I zato, jer nisu u mojoj "kajdanci", ne spominjem niti zgradu PTT-a, u kojoj su se izredale sve generacije telefonskih centrala, a nekad prije i telegrafskih, do onih digitalnih; ne spominjem zgrade Narodne banke, Ministarstva, Draškovićeve škole, pa preko Traumatološke sve dole do zgrade nekadašnjeg "Hrvatskog radiše" - sve je to dio povijesti grada o kojoj su povjesničari pisali i pišu... a za nas u kvartu, to su bile samo lijepe "kulise" našeg djetinjstva.

(Tako na primjer, ako netko spomene "Hrvatskog radišu"; ne razmišljam o onome što sam pročitao ili saznao, već se prvo sjetim didine rečenice kako je "Hrvatski radiša bio za sirotinju i zanatlije", a nakon toga slijedi još uvijek otvoreno pitanje, zašto smo za današnju ulicu kneza Mislava, svi na Đamki uvijek govorili "Adžijina", iako smo znali da se ulica prije 1945. zvala Radišina - to me još uvijek kopka više od svega ostalog uz "Hrvatskog radišu"!     

Ili - o imenu "Draškovićeva ulica" nisam nikada razmišljao, lijepo je to ime i meni drago - iako mi je dida rekao: "Sve su to bili masoni, zujali su marljivo kao pčelice između vlastitog džepa i onoga na Sjeveru, a Zagreb tu i tamo, posebno ako dobro dođe".  

Pitam što su to "masoni", veli: "Čut ćeš jednog dana... najbliži ti je stotinjak metara od kuće."

I što onda, 'ko ih šljivi za suhu masonsku šljivu - ime ostaje drago!)

Na isti način, vezano uz muziku, moja Draškovićeva završava točno na njenom drugom kraju, na Branimirovoj: pređeš preko ceste, prođeš kroz široka vrata, uđeš u dvorište skriveno visokim zidom, dođeš do prizemnica, skladišta i baraka, koje su tu nekada bile i u kojima je bilo robno skladište carinarnice, uđeš unutra po metalnim stepenicama - i gledaš carinika koji po tablicama traži i ne nalazi poreznu stopu za električnu bas-gitaru. 

Onda gleda u četiri velike kromirane glave, pita "Što je to?", veliš: "Basovi!", pita: "Koliko ih ima?", veliš: "Pa vidite i sami - četiri!" - on opet u tablice i veli: "Broj basova imam samo kod harmonike, ali nemam harmonike s četiri basa - obračunati ću najnižu stopu!" - veliš: "Pa nemojte tako - to mi je puno previše!", dok u sebi likuješ zbog love i umireš od smijeha.

A za ona druga, isto tako draga sjećanja na ono lijepo između dva kraja moje Draškovićeve - dovoljno mi je okrenuti glavu i od bivše carinarnice pogledati niz ulicu: lijevo kino "Opatija", pa Šenoina ... i "poplava" kreće! Tu odmah desno, vidim se kako cupkam pred Nadinim prozorima u prizemlju, uporno čekajući da se konačno pojavi od bilo kuda, izađe iz kuće ili se vrati s probe, kako bismo se slučajno susreli. Baš me je bacala u očaj - čekaš, brojiš ovce, šuljaš se kao mačak; odeš pa se opet vratiš... dok ona negdje u kuhinji kroz onaj nosić ispod kao različak plavih očiju pjevuši "a mene nema, dragi moj!". Ili haustor odmah do Nade... ma ne, ta nije bila prava - više pamtim onu džunglu na njenom krovu, čak je i bazen bio tu, usred kvarta! Pa sljedeći haustor - ne, bolje je ravno u sljedeći blok na desnoj strani - oh, Jasna!

"Lisicu" se prosto ne ufam spomenuti, bila je nekoliko godina starija, "vamp nad vampovima" - čak i sada mi se zavrti u glavi!  Uh, kako je život nekad bio kompliciran i težak!

Upadam u malu butigu Hrvatske Lutrije preko puta prolaza, i ženska veli: "A, opet ste došli!" i isprinta mi program sportske kladionica za weekend (onaj kratki, na pet-šest stranica, samo nogomet - osnovni tippovi, bez onog "Koliko penala?", "U kojoj minuti pada prva gajba?"... na to metnem lovu samo kada igra Šimunić, i to na ono "Autogol? - da"). Ispunim par listića za ukupno 300 kuna i predajem ih zajedno s onima od jučer - na njima su sve tekme odigrane i na dva listića stiže lova. 

Ženska veli: "Izvrsno je počelo!" - jer je jedan listić dobio nekaj preko 2'300 kuna, a drugi preko 4'800 kuna - tipperski gledano, nisu to male stvari, a i lova je izvrsna. Rekoh: "Da, baš je šteta što ostajem samo par dana". Ona unese nove listiće, isplati mi lovu kako bih se još bolje mogao kretati po gradu, ja hoću krenuti, ali ona me zaustavlja pitanjem: "Zar nećete kontrolirati?" 

Vraćam se i velim: "To kod Vas više ne dolazi u obzir!", pokažem joj listić na kojem su jedanaest  pogodaka i dve fulane tekme, i velim; "Vidite, na Auxere -Sochaux sam metnuo x2, a vi ste unijeli 1, pa sam vas zamolio da to ispravite. Veli: "Je, sjećam se!"; a ja: "E, vidite, Auxerre je odigrao po Vašem, i pobijedio - i da nisam fulao još ovu drugu tekmu dole, sad bih si čupao kosu što sam Vaše ispravio¨". ženska gleda listić na kojem piše 29'000 kuna i veli: "Ovo je zbiljam šteta!". Rekoh: "Zato više nikada neću ispraviti ono što ste Vi unijeli, i zato današnje listiće ne samo da nisam kontrolirao - već ako ste primijetili, čak nisam niti pogledao što ste mi dali u ruku!".

(Usput: par mjeseci nakon toga, par tjedana sam svaki dan nakon kave ulazio u malu butigu Hrvatske Lutrije u Malom Lošinju, jer sam Jagodi htio pokazati kako mi u domovini super ide. Na rezultat neću trošiti riječi - čovjek ponekad ima peh! Ili sreću!)   

Nakon toga svraćam kod "Ghetaldusa" - njima svaki puta donesem na popravak nekoliko cvikera. No, to kod "Ghetaldusa" je samo prvi "prolaz", jer za ono što i "Ghetaldus" ne može, postoji "Moj Optičar", Ilica 10 u dvorištu desno - nema toga što on ne može popraviti!   

Ženska veli: "Ovo je titan, to se ne može variti, ali staviti ću vam novu maticu", a malo poslije velim: "Puno hvala!", jer na cvikerima je nova matica - besplatno.

Pri izlasku si mislim: "Sve bu to svaril onaj stari optičar u dvorištu Ilice 10, uz super klafranac - i dok klaframo, usput bu popušil faktor pet cigareta više nego ja - a što je već za Guinnessa! 

*****

Sjećanja:

Demencija

Opreza radi i na znanje: program ”Demencije i liječenje demencija" za osobe starije dobi, koji sam vidio na ploči za obavijesti u Domu za starije i nemoćne osobe 'Medveščak”,  je polako interesantan i za mene koji pišem ova sjećanja! 

Grozno - kada žile zakreče, onda ne pomaže više niti Eukamid, Ginseng ... ili nešto drugo. Postaješ onaj pravi senilac - i još počneš pisati!

Prisjećam se daljinskog upravljača od videa - nema ga, a poslije otvoriš frižider i naletiš na njega; ili odeš u podrum po vreću za smeće, a vračaš se s nekim okvirom za slike i plastičnim kutijama koje nosiš na tavan, dok s tavana, umjesto zimske bunde, doneseš hrpu starih gramofonskih ploča... 

Da, da - demencija glasno zvoni na kućnim vratima!

O čemu sam ono pisao - ah da, mojeg prijatelja probudi telefon negdje u ponoć i tata mu veli: "Daj odmah doći do mene i oslobodi me od ženske pred vratima. Zvoni i lupa već dva sata, hoće u stan i tvrdi da je moja žena!”. Sin sjeda u auto, dolazi pred vrata roditeljskog stana i naravno - pred vratima je njegova mama.

Ili netko puno bliži: cijeli život radni sve ide po formuli: dizanje u pet, u pola šest je gotov i zamotan uvijek s puno pažnje pripremljen gablec, koji poslije na poslu u pola deset obavezno dolazi na red, onda slijedi odlazak na posao, točno u šest sati...  i tako godinama.

I onda jednog dana, telefon u sedam sati i čuje se razočarani glas osobe koja je totalno "down": "Zaboravio sam gablec!". Odgovor: "Nema problema, stiže na vrijeme, baš sam krenuo na posao!" - ali, nakon desetak minuta: "Ima problema, ne mogu van iz stana - ostavili ste ključ u bravi, i to s vanjske strane!", a s druge strane: ”Prokleti lijekovi, ako sam ključ zaboravio, to znači da ništa ne pomažu...  a ovo s gablecom je jednostavno previše!”

Nisu to vicevi, već istiniti obiteljski crnjaci, bilo ih je koliko hoćeš, pa je u tom pogledu genetski bonitet i pouzdanost sjećanja autora ovih Sjećanja jednak nula-zarez-nula-nula!

Na primjer, evo i jedan "heavy": sin hoće otići nakon posjete mami, ali mama mu veli: "Ne idi kući, ti si moj muž i trebao bi biti ovdje”; sin: “Pa mama, ja sam tvoj sin, a ovo su moja djeca, tvoja unučad”; mama: “Pa kako si se oženio, a da ja to ne znam? I otkud djeca, ja ih nikad nisam vidjela! Što će reći moje prijateljice kada saznaju da si me ostavio i da imaš djecu za koju ja nisam znala?”. Sin: “Mama, ja sam tvoj sin, pogledaj me - ja sam puno mlađi od tebe!”,  mama: “Daj mi osobnu!”, i onda: “Kako to da mi nitko nije rekao da si toliko mlađi od mene? Tu nekaj ne štima - na onoj slici u sobi izgledamo isto!". 

Poslije su u ladici nađene bilješke: “X je moj sin, Y je moja snaha, Z je moja unuka...”!

Da, sve uvijek počinje naivno... odlazak u kuhinju po čašu mlijeka i povratak s toastom... ili, otvaraš vrata od garaže, a znaš da si nešto trebao napraviti s nekakvom ručicom, pa ideš natrag u kuću i vraćaš se s ručicom i onda opet natrag, jer iz auta vidiš da je netko ostavio otvorena kućna vrata. Pa se opet vratiš, zatvoriš, kreneš s autom lijevo, a moraš na desno... i onda na kraju, tu još nešto o drugima pišeš!

Nakon toga, stvari se počnu polako komplicirati, i to se ne može više sakriti: 

Dođeš po stepenicama dole radi više-ne-znaš-čega, dole obaviš barem pet različitih stvari i vratiš se punih ruku svačega - a žena pita zašto nisi donio mrkve po koje si otišao prije više od pola sata. Ili ono s kućnim telefonom, onim prijenosnim, s displayem, koji si ostavio na simsu od prozora u vrtu: Odeš van, pa te nazove susjed i veli: "Baš dobro da si mi umjesto ključa ostavio telefon!"

U sljedećoj fazi, zaboravljaš riječi, imena ... preskačeš riječi u rečenici i počinješ svaćati rečenicu na ono najnužnije, rudimentarno: “Tu tamo nešto!”, “Tako treba!”, “Komu to zašto?” i tome slično ... pa onda i zato jer si pametan, počneš stvarati repertoar tvojih standardnih odgovora na standardna pitanja, kako bi bio siguran da će u konverzaciji sve štimati, u stilu: "Dobro sam, a kako si ti?" - a zapravo nisi siguran da li ti je dobro i tko za tvoje zdravlje pita!

Onda situacija postaje još ozbiljnija - ne mislim na onu ceduljicu na kojoj piše "Zovem se tako i tako, stanujem tamo, ako ovo čitate, molim nazovite toga i toga na broj...", niti na ono kada te usred Londona, jedan od onih 'MP-Bobbies' čudno pogleda i veli u "*walky-talky", hladno kao svaki Englez: "One lost!" - mislim na situacije kada se to počne dešavati s dokumentima, računima, bankovnim karticama... 

Tipična situacija: u dućanu prodavačica viče: "Gospodine, zaboravili ste karticu!”.

Nakon toga poduplaš dozu Ginsenga, zaključiš kako se ubuduće moraš koncentrirati na karticu, i sljedeći put izlaziš iz dućana ponavljajući u mislima “Kartica, kartica...” -  dok te ne prekine prodavačica koja trči za tobom noseći karticu: “Gospodine, zaboravili ste karticu!”.    

ŠEZDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

piše: Viktorija Riđički

Živjela sam između Rijeke i Zagreba i zabavljala sam se između Rijeke i Zagreba. Dečko – student medicine u Rijeci, ja – gimnazijalka u Križanićevoj. Izlazilo se u Tucman, to je na Trgu, kod kazališta. Imali smo i neki krumpir bar. Tako smo ga zvali jer je podrum kod Džamije bio baš to... Onda, išlo se u ORGOŠ – iz kratice se baš ne može razaznati – ali to je bilo nešto u organizaciji Mjesne zajednice i svaki kvart je imao neki takav klupski prostor. Tamo se išlo nedjeljom od 5 do 9. Doma se moralo biti najkasnije u 10, ali ako si dobra curica bila si doma već u 8. Uglavnom, ako nikamo nisi smio ići – tamo si smio. Mama bi znala gdje si... tako/rekuć preko ceste. Kako sam ja iz Zvonimirove, naš ORGOŠ je bio tamo gdje je sad SUVAG. Sportom smo se bavili pod mus! Svi! Čuj, nije bilo droge, nije bilo te djece na cesti kao sad, sport nam je bio jako važan. Javno se nije smjelo pušiti. Tek malo u školskom zahodu. Pušenje je već bila naznaka da je netko delinkvent.

Ja sam bila gimnastičarka, atletičarka. Roni Lopatny je igrao vaterpolo, bio je dvije godine stariji. Sve smo bile lude za njim. Pola gimnazije bilo je u Ronija zaljubljeno, druga polovica u Josipa Banovića. Kad bi ti on u školi rekao: “Srce”, čitav dan si bila zvijezda u školi. Jer svi su to čuli. Taj dan si bila glavna. 

Sportski život 

Nalazili smo se na Mladosti, na bazenima, na stadionima, na atletskim mitinzima. Nama je bilo normalno tako se družiti... Išlo se na Partizan, to je bilo društvo za fiskulturu, za vježbanje. Malo grdi naziv, ali svi smo išli tamo, svi smo vježbali... Išli smo i na slet, Titeku na rođendan u Beograd. Ja sam čak štafetu nosila... Onda bi nam Titek daval bombonijere. Bio je on ikona u svoje vrijeme, plakala sam kad je umro. A u Rijeci se izlazilo u studentske domove ili na ljetne kino-terase. To je bilo najljepše. Onda, išlo se brodom u Opatiju. Noćne vožnje. Plesalo se na terasi hotela Kvarner, gdje je pjevao Ivo Robić. To je bilo vrijeme sentiša, a za sentiše je Robić bio car. Onda noćne vožnje... To je bilo predivno, tako romantično. Kao danas na Zrću, samo kaj je trajalo puno kraće i puno romantičnije. Onda, izlazili smo i na Lošinj.. Tamo smo plesali na terasi kuglane, pjevala nam je Radojka Šverko. U Crikvenici je pjevala Zdenka Vučković. U Zagrebu, na Ribnjaku, pjevao je Toni Kljaković, u Tucmanu Bijele strijele i Boris Babarović. Joj, što smo bile zaljubljene u njega. Od Drage Mlinarca smo sve stvari voljeli. On i Babarović su nam bili glavni. Duo Hani, Zdenka Kovačiček i ona njena, kak’ se ono zvala... one su bile Duo Hani. Htjele smo ih imitirati, sve smo htjele pjevati kao i one. To je što se tiče žive muzike. A s ploča, najviše smo slušali Pata Boona, Platterse, Paula Anku, jasno – Beatlese, Connie Francis, Little Tonyja, Raya Charlesa. Najpopularnije pjesme su bile: Kuća izlazećeg sunca, Hey Paula, Lora, Bernardi, Diana, Smoke get into your eyes. I makar nismo pušili i nije nam dim išao u oči, pjevali smo to k’o ludi. U ekstaze baš nismo onako padali kao vani, iako su neki to glumili. Znam jer sam ih poznavala. To vrištanje je bila gluma. Onda, išlo se i na nedjeljne matineje. U neboder na Trgu... Gore su ti bile matineje. Nedjeljne matineje na vrhu našeg nebodera. Tamo se plesalo nove stvari. Stalo bi u red nas dvadeset, s jedne i druge strane, i jedno drugo učili, skidali i taj twist, i taj madison, i taj rock’n’roll, naravno. Joj, što smo ludovali, pa to je bilo strašno. I to je trajalo nedjeljom od 11 do 4 popodne. Tako vi danas idete na after-party. Ništa se nije konzumiralo. Nije bilo ni alkohola, a kamoli droge. Pilo se neki koktel, musolini, bio je to malinovac s crnim vinom, nešto odvratno. Od toga bi bljuval dva dana. Masovno smo bili sportaši, pa fakat to nismo podnosili. Nije išlo. Tko nije bio za niš’, taj je igral šah. Šah je bio jako popularan. A meni je uvijek išao na živce. Ping-pong već nije bio kajgod. 

Radne akcije 

Najviše se pričalo o sportu i modi. Žerjavić iz Duge ulice je bio pojam. Ako nisi imala balerinke od Žerjavića, ono, ni’ko i ništa si. Ako nemaš balerinke, nemoj ni ići na čagu. Ako starci nisu mogli kupit te balerinke od Žerjavića, morala si radit i sama si ih kupit. Znale smo raditi cijelo ljeto, prodavale kruh, bilo kaj radile – da zaradiš i da si kupiš neku obleku. Sve smo se na šljakale za te balerinke. Suknje do koljena su bile hit. Jedno vrijeme je podsuknja bila glavni hit. Gore šos bilo kakav, al’ podsuknja je morala bit fenomenalna. I onda da se malo vidi ispod šosa. Da viri dole. Bili smo poslušni. Starci su uvijek znali kam’ idemo i kad ćemo doć’ doma. Ak’ su ti rekli u osam, onda u osam, ak’ su rekli u devet, onda u devet, al’ svi su bili doma prije deset. Nije bilo straha da ćeš otić’ u drogu ili da bu se nekaj dogodilo. Svi su se nečim zanimali i nisu klinci tak’ bili na cesti. 

Zagreb je tad izgledao romantično. Imali smo Mehu na Trgu. On je bio najpoznatiji milicionar-prometnik, simpatičan, i za Novu godinu je dobivao od poduzeća razne proizvode, frižidere, šporete, ma svega i svačega je tu bilo. Sve bi se to slagalo na cesti... Hrpe, hrpe. Bilo je to neko čudno mito, mitologija. To darivanje je bilo kao neka zahvala što nas čuvaju. On je na kružnom toku na Trgu, kod apoteke, stajao, a tada se prek’ Trga normalno vozilo autima. Meho je bio zaštitni znak Jelačić placa, ondašnjeg Trga Republike. Onda, kad se otvorio Šubićevac, to je restoran u Šubićevoj, kod Zvonimirove, išli smo tam’ na pomfrit. Kad smo išli na pomfrit, to je bilo fenomenalno. Ja ne znam na kaj se danas može ić’ a da budeš tak’ oduševljen k’o mi tada na pomfrit. Prvi pomfrit, u fritezi pečen – to nam je bio pojam. Preko ljeta su nas roditelji uvijek angažirali da radimo. Recimo, da vodiš blagajnu kućnog savjeta ili nešto tako. Nije to bilo doba kompjutora. Sve se to vodilo i pisalo ručno, računalo, dijelilo po stanovima... Druge koje nisu imala takvu sreću da rade za kućni savjet, prale su štenge ili su prodavale kruh. I ja sam isto ponekad prodavala kruh. Tako me jednom dopalo da to radim u Vrapču, na periferiji. Navečer, frajeri te čekaju da te opljačkaju kad kreneš doma s utrškom. Jer nosiš ga doma, lovu kaj si zaradil. Nije bilo FINA-e tada, ne. Nosiš to, oni to znaju i hoće ti oteti. A dečko bi dolazil po mene na večer. Jednom, zgrabila njega dvojica, treći ga stao mlatiti, a ja stisnula tu torbicu slovom, bila je to jedna pletena torbica, i stanem trčati do okretišta, na tramvajsku stanicu, ‘di su ljudi... I onda su se oni tam’ uskomešali i pomogli. Bogami, u to doba ljudi stvarno jesu pomagali. Spasili su mog dečka i moju lovu tada. Nije to bilo k’o danas: ne poznam te, ne vidim te. Onda mi starci više nisu dali da to radim jer je bilo opasno. Nema više, rekli su, balerinke si kupila i to ti je to. 

Prvi pljesak 

Bili smo skromni. Nismo imali puno love. Ulaznice se nisu naplaćivale, osim u Tucmanu, na Ribnjaku, al’ i to je bila simbolika. Kino je bilo popularno. Kad sam bila klinka, htjela sam bit’ prodavačica kino-karata. Da prodajem karte kroz one rupice na šalteru. To me fasciniralo kao klinku. A pjevali smo k’o ludi. Prvi pljesak je bio jako popularan. Održavao se u današnjem Kerempuhu, tada je to bio Varijete... Svatko je htio pjevati, imitirati Duo Hani ili bilo što drugo. Klinci, šta ćeš, nismo imali kaj drugo radit. Išli bi na taj ples ili sport. Nije bilo raskoši ni dekadencije. Ipak, to ti je bilo i doba vespe, tko je imao vespu bio je imućan. Recimo, sin od doktora, advokata. Opasni kvartovi bili su Trnje i Trešnjevka. Tam’ se nije išlo. I u Dubravu se nije išlo. Tamo su bile barabe. Tukli su se i to im je bila glavna fora. Nismo puno izlazili iz svog kvarta, iz Centra. Samo je tata radio, mama je bila doma sa četvero djece, a svaku nedjelju, baš svaku, išli smo na ćevape. Mogli smo si to priuštiti i to je bilo uobičajeno. Najnormalnije. Danas ni na ćevape nemreš ić’. Išli smo i u lunapark, na ringišpil... Kartalo se, šnapsalo se, stalno su se starci družili po doma. Bilo je normalno da se ljudi puno posjećuju. Mame nisu radile, one su bile oslonac familije. Svi smo bili nekako jednaki, nije bilo puno razlika. Nije bilo stresa, nije bilo depresije. O tom se nije govorilo. Uopće. Ma, bilo je svega, i Maksimira i ćevapa i svega, ali nismo imali žvakaće. Žvakali smo katran. Na krovove se onda stavljala smola, katran, i kad bi sunce udarilo – taj bi se katran razmekšao. Mi smo to skupljali i žvakali. To nam je bila žvakaća. Nije imala ni teka, ni mirisa, ni okusa, ali smo žvakali... Da nam zubi budu bjelji... Jer katran je bio crn.