Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Veljača 1982: Nepažnjom organizatora koncerta Riblje čorbe i neobuzdane publike jedno mlado srce je prestalo kucati. Pravi krivci nisu i čini se neće biti imenovani. Na žalost, ostaje samo opomena... Mala zelena kuća u Dobrilinoj šest. U njoj tuga. Roditelji Matilda i Vlado, djeca Vesna i Željko, baka, rođaci i prijatelji opraštaju se zauvijek od četrnaestogodišnje Željke Marjanović, učenice osmog razreda OŠ August Šenoa. Do jučer je bila tu. Visoka, plava, živahna. Sada je više nema. U gužvi pred Dvoranom sportova Željkino srce je puklo.
Otišla je sretna
Sjedimo u njenoj sobi. Oko nas knjige, ploče, gramofon, kutije od cigareta te bezalkoholna pića. Majka priča:
"Toliko je bila sretna prije odlaska na koncert. Išla je po kući i mahala kartom. Još u četvrtak dobila je karte za sebe i brata blizanca, Željka, od prijatelja iz razreda. Bio je to njegov rođendanski dar. Častio je svoje prijatelje iz razreda. Ranije je bila samo jednom na koncertu, čini mi se Bijelog dugmeta...
Bila je vrlo dobar đak, bolji od brata.
"Iako su blizanci, nisu sličili jedno drugom. Išli su u isti razred, ali nisu sjedili u istoj klupi. Ona je bila vrlo dobra, on nešto lošiji. Tako je s dečkima. Zajedno su sakupljali sve ove stvari, slušali muziku. Glumila je već godinu dana u Kazalištu mladih. Bila je vesela, puna života.
Kada su i s kim otišli na koncert?
Otišli su zajedno oko 19 sati. Tamo su se sreli s vršnjacima iz škole. Negdje oko 10 do devet uvečer Željko se vratio kući. Kaže nije mogao ući, bila je velika gužva. Kako Željka nije dolazila čitave noći, ja sam je otišla tražiti. Vlado je bio u bolnici na liječenju. Išla sam u SUP ovdje na Trešnjevku.
Tamo su mi rekli da njih dosta poslije koncerta neće doći kući, da se ne sekiram i da pričekam jutro. Onda sam otišla u Vinogradsku bolnicu. Ništa. U Džadžićevoj su mi rekli "dođite, da vidite". Bilo je pola osam. Utorak ujutro. Prepoznala sam moju Željku po stvarima.
Istraga je u tijeku
Znate li tko je kriv za smrt?
O krivcima ne razmišljamo, odgovara nam otac Vlado. Djeteta nema. Ostaje nam samo tuga i opomena. Moja djeca, Željko i starija Vesna, neće više nikada ići na takve manifestacije. Roditeljima i omladini ovo je tužno upozorenje da paze što rade, da ne puštaju svoju djecu tek tako na koncerte.
U Okružnom sudu Zagreb od Jovice Martinovića, Šefa istražne službe, saznajemo da je javno tužiteljstvo izdalo zahtjev za sprovođenje hitne istrage protiv nepoznatih odgovornih osoba povodom smrti Željke Marjanović. Suca Martinovića pitamo i po kojoj osnovi se vodi istraga. On odgovara:
"Nalaz liječnika je potvrdio smrt Željke Marjanović, nastalu uslijed rupture (prskanja) srca prouzrokovanog snažnim vanjskim pritiskom. Nisu točni izvještaji iz novina da je djevojčica izgažena. Po nalazu na njoj nema otisaka gaženja niti prijeloma.
Tužiteljstvo će podići tužbu protiv nepoznatih lica zbog krivičnog djela protiv opće sigurnosti i ugrožavanja ljudi i imovine iz Krivičnog zakona SR Hrvatske član 162, stav dva i člana 153, stavovi jedan, dva i tri. Slučaj će biti povjeren nekom od naših sudaca. Istraga je u tijeku."
Na konferenciji za novinare Josip Šliber, sekretar Gradskog SUP-a, rekao je da uzroci ove nesreće leže u propustima organizacije koncerta. Prodano je mnogo više karata od najavljenih devet tisuća, tako da se na koncertu okupilo između 18 i 20.000 gledatelja. Većina njih je ostala ispred vrata, jer su ušli gledatelji s falsificiranim kartama, kao i oni bez karata.
Poslije uvjeravanja policije oštećeni gledatelji vratili su se kućama s neiskorištenim kartama. Nije bilo zbog toga ozbiljnijeg kršenja javnog reda i mira, a to znači da nije bilo ni razloga da policija intervenira niti da se zove naknadno pojačanje.
Nesreća se dogodila u trenutku kada je masa gledatelja krenula uz betonsku stazu prema ulaznim vratima. U gužvi Željka Marjanović je pala na betonsku stazu. Tu su je primijetila dva mladića koja su je izvukla iz gužve i pružila prvu pomoć. U međuvremenu liječnici Hitne pomoći su se pokušavali probiti do djevojčice. Uspjeli su. Na putu prema bolnici Željka je izdahnula.
Nepoznati krivac
Anton Vrdoljak je direktor Doma sportova. Poslije ovog događaja i napisa u novinama u kome se tretira kao "nepoznato odgovorno lice" prozvan je na odgovornost. Posjetili smo ga.
"Odmah vam mogu reći ono što sam već izjavio. Organizatori nastupa Riblje čorbe u Zagrebu bili su Koncertna direkcija i Dvorana sportova. Koncert je uredno prijavljen. Evo, imamo sve papire i zapisnike.
Najavili smo veliku posjetu i prodaju oko deset tisuća karata. Prodali smo zapravo 10.550. Vidite, dva puta smo tražili osiguranje od Službe javne sigurnosti na vanjskim dijelovima dvorane. Mi smo unutra udvostručili broj redara. Bilo ih je ukupno četrdeset i jedan. Učinili smo sve što smo mogli.
Ipak, jedna djevojčica je mrtva, petnaest gledatelja je povrijeđeno. Jedan teže, bocom u glavu.
Sva pisanja i govorenja o ovom slučaju zasnivaju se sada na pretpostavkama, a ne na činjenicama. Mi smo odgovorni za red u dvorani. Apsolutni red je bio, čak i kod prekida. Bilo je dvoje povrijeđenih, ne petnaest.
Tvrdi se da ste prodali više karata i da je bio otvoren samo jedan ulaz, sat vremena prije početka.
To su priče. Možda je bilo falsifikata, čega inače ima redovno. Ponavljam, prodali smo 10.550 karata. Bilo je otvoreno šest ulaza. Kasnije su neki zatvoreni zbog velikog pritiska publike izvana. Vrata su otvorena sat i pol prije početka, što je sasvim normalno za ovakve priredbe.
Uostalom, to nije uzrok gužve. I da smo sva vrata imali otvorena čitav dan, gužva bi se stvorila u tih pola sata prije početka. Tako je to uvijek...
Vi ste dva puta zvali policiju.
Da, evo kopije dopisa. Te večeri policije nije bilo u pola sedam pa smo zvali broj 92 na Trešnjevki. Došla su dvojica pozornika, ali su se negdje izgubili, kako tvrde naši redari. Onda smo zvali i došla je dežurna ekipa.
Jeste li u dopisima tražili određen broj policajaca, s obzirom na to da ste znali kakvo je interesiranje i da su karte bile rasprodane?
Ne, mi ne navodimo podatke, broj policajaca određuje stanica zavisno od procjene stanja na terenu.
Zašto nije bilo vozila Hitne pomoći?
Mi vozila zovemo samo kada imamo međunarodne utakmice. Na to smo obavezni. Za koncerte ne. Uostalom, u okviru dvorane imamo sportsku ambulantu za slučaj da se nešto dogodi.
Gdje ste vi bili kada se nesreća dogodila?
Ja, ovdje u kancelariji. Mi smo svi bili unutra. Nismo znali što se vani događalo. Tek nam je SUP javio što se dogodilo i rekao da prekinemo koncert. Što smo učinili, mada smo strepili da to ne izazove incident. Publici ništa nije rečeno...
Dio krivnje je naš
Osjećate li se odgovornim za smrt djevojčice?
Čujte, mi smo spremni prihvatiti odgovornost za onaj dio krivice koji je naš i koji se dokaže. Ali, to nije samo naša krivica. Vanjsko osiguranje nije naš posao. Mi vršimo osiguranje unutra. Kako nitko ne zna tko je djevojčicu nagazio, usmrtio, sada se, čini mi se, krivica svaljuje na nas. Mi smo stvarno sve poduzeli.
Sve je to zapravo splet okolnosti s puno negativnih momenata koji se tragično završio. Objektivno, mi bez suradnje ne možemo realizirati ovako veliki koncert. Subjektivno, sigurno je bilo naših propusta i mi od toga ne bježimo.
Zašto tvrdite da se sve svaljuje na vas?
U ovoj situaciji naši suradnici, čak i ljudi iz općine žele da se pokriju i ograde pa isturaju naprijed samo nas.
Mislite da dio odgovornosti nosi i policija?
Ja to ne mogu reći. Mi s njima dobro surađujemo. To je na njima da utvrde. Strašno mi je žao što na ovaj način moramo razgovarati u vrijeme kada slavimo desetogodišnjicu rada.
To je sudbina. Kad-tad nekome će se desiti. Eto, palo je nama. Zašto? Zato što je ovo rizičan posao. Da smo mi riješili sistem financiranja sportskih dvorana, do ovoga ne bi došlo. Ovako se moramo baviti komercijalnim poslovima koji nam donose samo probleme.
Kako se onda mogu spriječiti ovakve nesreće?
Izlaz nije u zabranama rock koncerata, kako već neki predlažu. Izlaz je u boljoj organizaciji, svih nas koji surađujemo na takvim poslovima.
Ostajemo bez riječi. Utisak je da su svi krivi i nitko. Tako nam odgovara i Željka Predić, prijateljica nastradale djevojčice.
Bila sam na koncertu, i meni je kartu poklonio Srđan Škare, prijatelj iz razreda. Koncert je bio dobar. Gužva kao i obično. Na žalost, Željka je nastradala. Tko je kriv? Bilo je otvoreno premalo ulaza. Masa se gurala, sasvim nepotrebno. Što nam sada ostaje? Ništa. Svi govorimo da više nikada nećemo ići na koncerte, da ćemo izbjegavati gužvu.
A znam da ćemo se ponašati isto, kao i Željka, koja se radovala i pričala: "Kako bi mogla proći Čorba bez mene."
Nedavno je veliko zanimanje, osobito među mladim Zagrepčanima, pobudila kratkotrajna pojava piratske-radio stanice koja se prozvala Radio-Šlic. Četvorica mladića, vrlo skromnim sredstvima, uspjeli su, makar i privremeno, razbiti neizdržljivu pospanost onih građana koji noću moraju ostati budni, ali im nesnosna glazba noćnog programa Radio-Zagreba i još nesnosnije zijevanje njegovih voditelja svaljuju mrtvački san na oči.
Početkom srpnja prijatelji na ulici, kolege na poslu i susjedi prepričavali su ono što im se tih noći dogodilo dok su vrtjeli dugme na radiju. Čuli su program Radionica, ali nikome nije bilo jasno čiji je i odakle se emitira U redakciju Starta stiglo Je pismo jedne čitateljice u kojemu ona nadugačko hvali program Radio-Šlica, a slična su pisma vjerojatno stizala i u redakcije drugih časopisa, bio je to jedan od medijskih poteza kreatora veselog programa.
Šezdesetih su godina veliku popularnost uživale seoske radiostanice strogo lokalnog karaktera. Gurajući se na frekvencijama srednjeg vala to su stanice, egzotičnih imena emitirale pjesme po želji slušalaca (plaćanje želja često je bilo u naturi) i objavljivale poruke u stilu: »Štef poručuje Imbreku da mu vrati pilu.« Programi su bili emitirani iz kuhinje ili sobe, a jedna je osoba bila i spiker i voditelj i urednik i tehničar. Takve je stanice bilo moguće napraviti uz najminimalnija ulaganja u nekoliko lampi, gramofon i ploče. Trebalo je još samo rastegnuti žicu (antenu) od staje do krova kuće, i egzotični program odjekivao bi zagorskim brežuljcima. Čak ni svakodnevne zapljene odašiljača nisu obeshrabrile te protogerilce radio-medija
Ali, polako su ruralni radio-pirati počeli prestajali s radom. Uozbiljili su se ili počeli raditi na službenim lokalnim stanicama, koje su sve više razvijale svoj program.
Sličnih pokušaja u Zagrebu nije bilo ni približno onoliko koliko bi se moglo očekivati. Ostaju zabilježeni poneki medijski ispadi srednjoškolaca sredinom šezdesetih godina, ali prvi pravi pokušaji urbanog radio-piratstva datiraju tek od ove godine.
Prije tri mjeseca radio je fantomski Radio-Siget. No, domet tog »ilegalnog. programa bio je mali, a emisije su trajale po jedan sat tjedno. Glazba je bila ispunjena stvarima s novovalne rock-scene.
Druga stanica čiji se urednik nije nikad predstavio, emitirala je tehnički kvalitetniji program (stereo i domet oko 4 km), ali neredovito. Navodno je to bio suradnik jedne lokalne stanice blizu Zagreba. Budući da je najviše volio country-glazbu, takav je program i emitirao.
Iako su to rijetki pokušaji, ostaje pitanje, zašto se ljudi upuštaju u to? Prave motive ne bi trebalo tražiti u nekoj narcisoidnoj želji za samo-potvrđivanjem; razlozi su u službenom programu Radio-Zagreba. Najeksponiraniji primjer muzičke sterilnosti zagrebačkog programa jest noćni program. S upornim bezobrazlukom, taj se program drži sheme »za svakog ponešto - tj. ni za koga ništa«. Umjesto da bude funkcionalan, da slušaoce drži budnima, noćni program često postiže sasvim suprotne efekte, emitirajući, u gluho doba noći, klasičnu glazbu, ili starogradske pjesme. Opuštenom tonusu i općenitom nedostatku dinamike pridonose i voditelji pospanih glasova koji često i ne prikrivaju nesnosno zijevanje. Nije ni čudo što izbezumljeni slušaoci usmjeruju uši prema Austriji, Italiji, Beogradu ili Ljubljani.
Zato je program Radio-Šlica i odjeknuo toliko medu mladim Zagrepčanima. Uz ponešto sreće i domišljatosti, sreo sam Marija i Alana, dvojicu iz ekipe Radio-Šlica. Donijeli su i kasete na koje su snimili emitirane programe. Pažljivo sam ih preslušao: bio je to sasvim normalan. dinamičan, program, s duhovitim najavama, vrlo profesionalno urađen. Ali, u okvirima naše radiofonije to nije samo normalan program: to je nedostižna utopija. Posebno je bila zanimljiva kaseta sa snimkama razgovora sa slušaocima koji su telefonirali Radio-Šlicu. Evo jednog tipičnog razgovora
- Fenomenalni ste. nastavite tako. Recite mi odakle emitirate?
- Na žalost, poziciju vam ne možemo reći.
- Je li to nešto »na divlje«?
- Otprilike tako. Recite, imate li kakav prijedlog, treba li što mijenjati?
- Ne, samo dajte puno dobre muzike, a može i poneka starija stvar. Ima nas koji smo tridesetih godina.
- Recite nam odakle zovete? Kako nas čujete?
- Stanujem na Črnomercu i čujem vas izvanredno. Stereo je dobar.
Skraćeno, komentari su ovakvi: ''jako mi se sviđa, nema ni jedne slične emisije'', ''muzika do besvijesti, fino'', ''stvarno dobar program'', ''nastavite tako'', ''super emisija'', ''prva prva stanica'', ''zbog vas sam ostao budan'', ''složili ste to kao da je neki tulum''.
Zatim sam razgovarao s Marinom i Alanom, studentima čiji su program slušaoci pohvalili.
- Što je to Radio-Šlic?
Mario: Što bi to bilo? Pokušaj dizanja nivoa radijskog medija u Zagrebu.
- Koliko je ljudi radilo na tom pokušaju?
Mario: Bitnih ljudi bilo je četvorica. Čovjek iz čijeg smo stana emitirali čovjek čiji je odašiljač, treći sam ja kao diskdžokej i moj je dio opreme. Alan je četvrti. On je vodio razgovore sa slušaocima i njegova je preostala oprema.
- Kako vam je uopće pala na pamet ta ideja?
Mario: Nas četvorica imamo dobar izbor ploča i najviše volimo dobru disco-glazbu. Uvijek imamo najnovije stvari, ono što se sluša u Engleskoj, Americi ili Italiji. Imamo svoju opremu i razumijemo se u tehničku stranu radiofonije. Željeli smo pokazati da se može učiniti nešto bolje od službenog programa.
Uzgred budi rečeno, mene je i provocirao članak u novinama gdje je pisalo da studentska radio stanica čeka otvaranje zbog problema tehničke naravi. To je apsurdno, jer mi smo emitirali program s opremom čija cijena ne prelazi 15 milijuna starih dinara…
Alan: Naš je program bio stereo, sa dolbyjem (sistemom za otklanjanje šumova u višim dijelovima zvučnog spektra), a Mario se kao disk-džokej služio kompresorom. To je jednostavna sprava koja automatski utišava ili pojačava glazbu kad spiker progovori ili ušuti. Mislim da smo jedini u Jugoslaviji emitirali program s primjenom dolby-sistema, a rijetki su i oni koji se kod nas koriste kompresorom,
- Program je bio noćni..?
Mario: Da Prve tri noći u srpnju emitirali smo program uživo. od 22 do 03 sata.
- Pretpostavljam da ste proučili zakon prije nego što ste emitirali?
Alan: Uspjeli smo saznati da je to što radimo prekršaj i da, ako nas ulove, plaćamo kaznu od 1500 do 50000 dinara. Osim toga, na licu mjesta oduzima se oprema za odašiljanje. Ali to vrijedi samo ako nas uhvate za vrijeme emitiranja.
Mario: Nisam siguran, ali čini mi se da emitiranjem kršimo zakon o upotrebi frekvencija, ili nešto slično. Naravno da bi konzekvence bile mnogo leže da smo se radiostanicom koristili za kojekakve priče. To nas uopće nije zanimalo, samo smo puštali glazbu.
- Kako ste se odlučili baš za UKV-frekvenciju od 101 MHz?
Alan: Kao prvo, kvaliteta prijema programu bolja je na ultrakratkom valnom području. Frekvencija od 101 MHz jest frekvencija Radio-Kopra, koji prestaje emitirati u 19 sati. Radili smo pod pretpostavkom da se kontroliraju samo tzv. ''prazna'' frekvencijska područja. Smatrali smo da su scaneri (uređaji za praćenje i kontroliranje frekvencija) programirani da preskaču frekvencije službenih radio stanica i da je manje vjerojatno da će netko opaziti da to nije program iz Kopra.
Mario: Osim toga, ta se brojka lako pamti, a i zbog tehničkih uvjeta našeg odašiljača odgovarala nam je ta frekvencija
- Ti si, Alane, razgovarao sa slušaocima..?
Alan: Da Uspjeli smo saznati brojeve dviju javnih govornica. Svaka govornica ima svoj broj, koji pošti služi za kontrolu ispravnosti aparata i slične stvari. U petak sam bio u jednoj, a u subotu u drugoj govornici, zbog sigurnosnih razloga. Kako u govornici nema zvona, točno u 23 sata ja bih podigao slušalicu i automatski dobio vezu s onima koji su zvali. Mario je, naime, u 22:30 objavio broj i rekao da slušaoci mogu zvati od 23 sata. Razgovore sam snimao mikro-kasetofonom, a na slušalicu sam pričvrstio mali pick-up, tako da su razgovori izvrsno snimljeni. I jedne i druge večeri razgovarao sam po pola sata. Na kaseti je snimljeno pedesetak razgovora. Pretpostavljamo da smo na svaki poziv imali pet poziva onih koji nas nisu uspjeli dobiti. Ako tu pridodamo one kojima se nije dalo nazvati i one koji nemaju telefona, broj slušaoca našeg programa sasvim je dobar. A to nam je bila i namjera. Htjeli smo pozitivan feed-back. Ujedno smo svakog slušaoca zamolili da napiše pismo kojoj zagrebačkoj redukciji, jer smo htjeli da ovaj naš piratski program potakne rasprave.
- Što je najviše zanimalo slušaoce, a što vas?
Alan: nas je najviša zanimalo kako nas čuju, kakva je kvaliteto prijlema Zanimalo nas je i koliki nam je domet. Javljali su se ljudi iz Črnomerca, Trešnjevke, Novog Zagreba, Centru, Ferenčice... znači, pokrivali smo cijeli Zagreb. Slušaoce je najviše zanimalo tko smo mi, kakav je to program, odakle emitiramo i najviše, hoćemo li nastaviti rad. Na neka pitanja nismo im mogli odgovoriti, tu i tamo ispunili smo neku želju.
- Što bi još bilo važno spomenuti?
MARIO: Mislim da je jedna od važnijih stvari što u našem studiju nije bilo stakla, nije bilo konzervativne podjele na urednika i voditelja, nema potrebe za onim signalima tehničaru. Emisija je zato dobila na dinamici, ležernosti i prirodnosti.
- Jedno pitanje koje su vam postavili svi slušaoci: hoćete ii nastaviti emitiranje?
Mario: Razočarat ćemo sve one koji su nas slušali, više nema Radio-Šlica.
Alan: Pogotovu nakon ovog razgovora neće biti emitiranja. Drugo je to kad prijatelj kaže prijatelju da je slušao dobar program na 101 MHz, a drugo je kad to sad pročitaju i ostali.
Mario: Zahvaljujemo onima koji su pisali redakcijama. Nadamo se da će doći do razmjene mišljenja. Jedan od naših ciljeva bilo bi nečije pokroviteljstvo, bilo čije. Ovaj program rado bismo radili i dalje, legalno. Dokazali smo da se malim novcem i sa puno dobre volje i entuzijazma može napraviti kvalitetan i moderan program, po svim pravilima profesionalnog odnosa prema mediju.
Improvizirani studio piratskoga Radio-Šlica: premda cijela aparatura stoji samo petnaestak milijuna st. d. kvaliteta je emitiranja kao u prave radiostanice. Radio-Šlic jedina je naša radiostanica uopće koja je emitirala u dolby-tehnici.
Hoće li se glasovi ovih simpatičnih radio pirata i dolje razlijegati po eteru? Koliko bi, s druge strane, studentska radio stanica (u osnivanju) mogla pružiti toliko očekivanu alternativnu često krajnje neatraktivnom muzičkom programu Radio Zagreba. Na žalost, osoba koja radi u SKUC-u (gdje bi trebalo da bude studentski radio) bila je na godišnjom odmoru, tako da nismo uspjeli doznati pojedinosti o njihovoi koncepciji. Hoće li Radio-Sava (tako bi se zvala ta stanica) biti samo još Jedno mjesto za emitiranje beskonačnih razgovora i komentara, ili će im program biti sličniji ljubljanskom Radio-Študentu?
Programi lokalnih radio stanica blizu Zagreba (Velika Gorica i Samobor) privlače sve više mladih Zagrepčana. Na žalost, te stanice ne emitiraju noćni program. Dokle će na Radio-Zagrebu ignorirati ne malen broj mlade slušalačke publike?
Za kraj, citat komentara jednog slušaoca Radio-Šlica ''Čuje se buka u studiju stanice Radio-Šlica. Mnogo ljudi, specijalno opremljenih upada i prekida rad stanice. Viču kako vas nije sram, kvarite dobre slušaoce u gradu Zagrebu! Nemate klasične muzike, nema narodnjaka. Gdje vam je prognoza i izvještaj o stanju na cestama, pa recepti za domaćice? Tako fini dečki, prave tako dobar program i puštaju izvrsnu muziku. To se mora zabraniti.''
EPILOG:
Tehniku je radio Marijan Šolc (Šole), Hrvoje Tonković je radio antenu, a Silvije je bio voditelj i DJ. Program se emitirao iz stana Denisa Jezernika.
A nakon teksta u Startu, svi su završili u Đorđićevoj 4, to jest u "murji" na "ugodnom" razgovoru (makar su imena u tekstu izmišljena - pogledajte grivu sa slušalicama na fotografiji - to može biti samo Vrbanac).
Cijele godine radi se za Kviskoteku. Po uhodanom sistemu, svaki je prvi četvrtak u mjesecu isporuka materijala koje zatim ocjenjujemo zvjezdicama, kao pića. Ne sramim se reći da sam zabavljač: bio mi je sportski izazov da jedan takozvani supkultumi program izvučem iz zapećka i da on postigne ravnopravnost s onim što se na televiziji pogrešno zove kultura
Devetnaestog prosinca 1985. bit će prikazana prva emisija nove serije Kviskoteke koja ove sezone traje do dvadeset sedmog ožujka. Petnaestak dana prije emitiranja prvog nastavka, Lazo Goluža prvi je put u životu na bolovanju. Očito nenaviknut na nerad po običajnom pravu, sjedi u svom stanu u Berislavićevoj, među knjigama, enciklopedijama i grafikama, pokraj drvenog simbola Kviskoteke, telefona što zvoni svakih petnaestak minuta i televizora koji, po vlastitom priznanju, uključuje uglavnom kad su sportske emisije ili prijenosi na programu.
Goluža je profesor komparativne književnosti, boravio je u Francuskoj od 1965. do 1967. godine, kad se i zaposlio u muzičko-zabavnom programu Televizije Zagreb kao urednik redakcije kontakt-emisija.
Visoku kakvoću Kviskoteke, koju radi već pet godina, objašnjava uglavnom iscrpljujućim radom.
- Radimo od osam do sedamnaest sati cijele godine - kaže - ali vam to ionako mogu potvrditi samo portiri u Dežmanovoj i četiri kolegice iz kadrovske službe.
Goluža pokazuje veliku ljubav i brigu prema svom poslu, svojoj emisiji i svojim natjecateljima. Među ostalim zastupljujućim jugoslavenskim kvizovima, Kviskoteka valjda zato i jest jedina emisija kojoj uspijeva dvoje: da zabavi intelektualce i, ujedno, da barem načas zaustavi propuh među ušima gledalaca koji su prespavali i osnovnu školu.
- Prije godinu ili dvije, natjecatelje u Kviskoteci nazvali ste vitezovima uzaludnih znanja. Je li naglasak bio na imenici vitezovi ili na pridjevu uzaludan?
- Akcent je ipak bio na riječi vitezovi. No, radeći godinama kvizove i testove za kviz, uočili samo na uzorku od tisuću ili dvije tisuće kandidata - a to je i te kako valjan uzorak - da stalno pada razina takozvanog općeg znanja iz generacije u generaciju.
Zato ljude koji su u posljednjih pet godina bili članovi komisije za testiranje u Kviskoteci zovem -čuvari znanja.
Ove ćemo godine, iz poštovanja prema tim ljudima, koji su emisiju i stvorili takvom kakva je bila i kakva jest, napraviti šampionsku seriju Kviskoteke.
Nastupit će prvaci: trideset dva najbolja kandidata iz proteklih pet godina!
Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, vjerujem da će šesta serija napraviti još i koračić dalje od prethodne koja je bila vrlo dobra. Imat ćemo u njoj i dvije nove igre. Igra mozgalica nastala je na ideji jednog novinskog članka, a riječ je o igri zdrave logike na brz, efikasan i duhovit način.
I, drugo, abecednim pitalicama ispitat ćemo koliko poznajemo vlastiti jezik.
- Kad smo već kod igara u Kviskoteci, je li se ikad dogodilo da u igri tajanstvenih osoba, na primjer, netko od kandidata ili gledalaca prepozna nepoznatoga i tako minira rasplet?
- Kad pripremamo kandidate, ja im uvijek kažem:
"Pazite, matematički je moguće da netko od vas možda poznaje tajanstvenu osobu. Ali, to je vaša stvar! Igrate na sreću i - iskoristite šansu!"
Jednom se dogodilo takvo što, samo u obratnom smjeru, jer je kandidat pogrešno zaključio.
Bilo je to prije dvije-tri godine, i tajanstvena osoba bila je nekakva muška dadilja.
Čovjek je vodio dječji vrtić kod kuće. Kandidat ga je prepoznao, ali je pomislio: ovoga poznajem s faksa, i to nikako ne može biti on.
A bio je baš taj!
Prirodan sportski impuls
- Kako ste uopće razabrali da je priprema takvih igara i zadataka, priprema kviza uopće, vrlo ozbiljan i naporan posao? Kako i kada?
- Svoj posao nastojim raditi pošteno. A bit zanata kojim se bavim prvi sam put shvatio 1974. godine na nekom simpoziju u Mainzu. Bio je to skup svjetskih kviz-mastera, urednika i producenata iz cijelog svijeta koji se bave tim poslom.
Budući da sam znao kakva je u Jugoslaviji kadrovska struktura ljudi koji se bave zabavom, očekivao sam da ću ondje provesti tri-četiri bezbrižna, zafrkantska dana.
No, ostao sam zaprepašten!
Ponajprije činjenicom da je to bio skup vrlo, vrlo pametnih ljudi, doktora znanosti, doktora filozofije, dakle - prve lige! I sam me način razgovora frapirao. Tek nakon tog simpozija, počeo sam se ozbiljnije baviti tim poslom.
Shvatio sam lukavost razvijenih televizija - što je žanr fragilniji, osjetljiviji, tanji, "žutiji" - to iza njega moraju biti bistrije glave. Da se ne klizne u banalnost i kič.
A područje kojim se bavim, muzičko-zabavni program u kojem radim godinama, jedan je od rijetkih segmenata televizije za koji se može upotrijebiti termin umjetnički rad.
Možda zvuči neuvjerljivo, ali zaista vjerujem u to.
Inače, nemam živaca da dugo gledam televiziju, ne volim gledati ni kvizove na televiziji. Velik sam gledalac filma, a imam i brdo knjiga: Pokupovao sam francuska, engleska, američka, njemačka izdanja... Njih studiram.
Oko devedeset posto toga što pročitam uopće nije zanimljivo jugoslavenskim gledaocima, ali u ostalih deset posto nalazim zgodne stvari.
Tako je i Kviskoteka nastala uglavnom zahvaljujući knjigama.
- Jeste li kadri čitati knjige ili gledati filmove a da u sebi već ne klasificirate podatke i ne prerađujete ih za Kviskoteku?
- To je prirodan sportski impuls. Vidite i neku zgodnu emisiju, francusku na primjer, i pomislite: kako bi to lijepo bilo imati!
Ali, prije deset godina naučio sam da je doista grijeh krasti, i zarekao sam se tada da neću nikome ukrasti ništa.
Emisija Brojke i slova nešto je drugo.
Ona je prvi slučaj otkupa jedne strane licence u nas.
Gledao sam francuske kvizove mnogo puta i razmišljao: što to dopušta da se takva emisija devetnaest godina svakodnevno prikazuje u Francuskoj?
To je zaista nacionalna osobitost, kao roquefort recimo. Kad sam je otkupio, nisam otkupio samo nečiju genijalnu ideju nego i saznanje o proizvodnji.
Televizija Zagreb može u jednom danu snimiti osam profesionalnih emisija bez montaže, vrlo zgodnih i dobrih emisija. Tu sam spoznaju kupio, i to za vrlo malo novaca.
- Zašto je tada ništa odmah i realizirali?
- Ljudi koji rukovode poslovima, koji bi trebali donositi odluke na Televiziji Zagreb, pate od jedne boljke: to je bolest slijedećeg koraka.
Vi im pročitate, obrazložite, donesete gomilu ideja, prijedloga, svi se time oduševe i sve odobre. Ali, kad treba napraviti prvi korak prema realizaciji, svi se rasprše i sve odjednom postaje difuzno.
U rujnu 1984. snimili smo Brojke i slova, a emitirali smo ih tek u studenome 1985. Bez ikakve potrebe da se toliko čeka! Tako je i s mnogim drugim stvarima.
- Kažete da poznajete francuske kvizove. Jeste li gledali i američke emisije tog tipa?
- Nikad nisam vidio nijedan američki kviz! To je zanimljivo. No, snašao sam se na drugi način. Ante Peterlić, moj prijatelj i kolega s fakulteta, bio je oko godinu dana u Sjedinjenim Državama kao predavač na Sveučilištu u Ann Harbouru.
Pisao mi je duga pisma i opisivao kvizove, uvijek na satiričan i humorističan način. Slično je pomagao i Boris Senker koji je nedavno bio ondje i nešto o tome napisao i u "Studiju".
Gotovo smo plakali od smijeha nad opisima američkih kvizova, koje nam je Senker slao.
Do jednostavnosti je najteže doći
- Što vam je bilo tako smiješno?
- Način kako natjecatelji igraju, način kako dolaze do sto pedeset tisuća dolara ili Cadillaca, do svih tih nevjerojatnih, gotovo grozomornih nagrada, kandidatu doslovce stave odgovor u usta, daju mu gotovo sva slova traženog prezimena.
On glumi, razmišlja do beskraja, tada krikne Rodin! - i skoči.
Nakon toga, dobije sto tisuća dolara i auto!
No, kad govorimo o inozemnoj produkciji, najbolji su britanski kvizovi, to nitko ne može napraviti. Nekoliko njihovih emisija nenadmašno je u žanru.
- Po čemu?
- Kvaliteta je... Teško mi je to reći. Riječ je o fantastičnom stilu. Program je na visokoj kulturnoj razini. Oni ga rade podjednako ozbiljno kao bilo koji drugi posao na televiziji, rade ga čak ozbiljnije nego svoje Dnevnike, ako to mogu reći.
Primjer je Mastermind koji je pojam u Velikoj Britaniji. To je kviz koji se sastoji samo od pitanja i odgovora.
Kviz inače i jest igra pitanja i odgovora. No, tu nema ničega drugog, popratnog, jednostavno - dvije minute voditelj vam postavlja pitanja iz područja koje ste odabrali.
Poslije odgovarate dvije minute na pitanja iz općeg znanja, i to je sve.
Ali način na koji je sve pripremljeno, kultura pitanja, kultura ljudi koji sudjeluju i odgovaraju, to je... Od njih sam mnogo, mnogo naučio!
- Je li jednostavnost Kviskoteke u prvom redu rezultat te pouke?
- Do jednostavnosti i jest najteže doći. Zašto je to moguće u Kviskoteci? U njoj rade ljudi koji su bolji od mene, koji više znaju, koji su obrazovaniji, duhovitiji i pismeniji od mene.
Njihov sistem duhovitosti i pismenosti ja samo koordiniram prenoseći im neka rješenja do kojih sam došao.
Srećom, imam suradnike koji su se navikli na način kako pripremam emisije. Odnos je primljenih i predanih materijala, naime, jedan prema deset.
I nitko se ne ljuti zato što svaki prvi četvrtak u mjesecu mora nositi tone i tone pitanja i zadataka.
To je uhodan sistem: cijele godine radi se za Kviskoteku, a svaki prvi četvratk jest isporuka.
Materijale obilježavamo ocjenama - ništa za loše pitanje, zvjezdica za upotrebljivo pitanje, dvije zvjezdice pitanju koje je konkurentno za emisiju, tri zvjezdice za odlično i četiri za ekstra-pitanje.
Pitanja obilježavamo kao pića i potom ih režemo, te stavljamo u omotnice.
Poslije posegnemo tu, pa tamo i - kombiniramo. Dosadno je to opisivati, posrijedi je apotekarski stil. No, vodimo računa o tome - tko su ljudi koji se natječu, odakle su, jesu li jezičari, fizičari, matematičari...?
Važno je da pitanja budu primjerena. Testirali smo ljude u mnogim ispitivanjima. Oni su znalci, a naše je umijeće da ih prikažemo kao znalce. Ne da ih svojom nesposobnošću prikažemo neznalicama!
Drugi i najvažniji element jest da pitanja komuniciraju s gledalištem, da budu ljudima prepoznatljiva i zabavna.
- Koliko su se vaši profesionalni nazori mijenjali s vremenom? Jeste li, primjerice, o svemu tome vodili računa kad ste uređivali emisiju Čovječe, ne ljuti se?
- Ta emisija skrivene kamere prikazivala se 1969. godine. No, do toga je došlo gotovo pukim slučajem. Kad sam od Saše Bjelousova dobio poticaj da Dubravko Pitzko i ja radimo takav program, oduševio sam se.
Htio sam da taj posao već u početku pretvorimo u nešto naše, po izboru tema i zavrzlamama.
U Francuskoj sam gledao takve emisije i nisam htio da krademo od američkih, britanskih ili ne znam čijih uzora. Dobrim smo dijelom u tome uspjeli, premda bih danas drukčije radio.
- Sjećam se jednog primjera iz emisije: Drago Bahun se automobilom, bez motora pod haubom, spustio nizbrdo u mehaničarsku radionicu i poslije tvrdio da su mu mehaničari ukrali motor. Je li to bila takva, tipično naša tema?
- Da, da, sjećam se (smijeh)! Na žalost, bilo je to loše snimljeno, ni pola od onoga što smo se prije dogovorili. Danas bih neke od tih priča presnimio, bilo je tu fantastičnih ideja.
Sjećam se da smo Miro Mahečić i ja, onako, u zafrkanciji, smislili mnogo takvih tema.
Jedna je od njih bila vađenje nafte tu, pokraj Dugog Sela. Bila je to prava analiza ljudske lakomosti. Došli smo od čovjeka kupiti imanje za gomilu novca, a on je bio u silnoj borbi sa samim sobom - da li da zove sina Iveka ili što da napravi...?
No, danas bih mijenjao, radio bih tu emisiju onako kako radim Kviskoteku. Sve bih nam unaprijed moralo biti posve jasno, pripremljeno, i tek tada bismo otišli na teren. Uložio bih dvostruko više rada nego prije.
Onda smo bili mlađi, nestrpljiviji, i htjeli smo rezultate odmah.
Sukob Ljube Jelčića i Mladena Delića
- Ponekad ste ljude stavljali u silno neugodan položaj. Je li to bila posljedica brzopletosti?
- Da! Danas nastojimo sačuvati integritet svakoga gosta u emisiji. Tada o tome nismo mislili, zaista smo bili klinci. Događalo se.. .Danas to zvuči kao anegdota, no snimali smo u Brezovici, a ja sam išao u osnovnu školu u Brezovici.
Neki moj bivši prijatelj iz razreda završavao je kuću, a mi smo tu kuću došli rušiti u ime gradnje kozmodroma u Lučkom, i tvrdili smo da nekakve svemirske zrake prolaze točno preko njegove hiže, pa da treba srušiti krov.
To je bila prava domaća tema: svinje su roktale, guske gakale, a taj se čovjek okretao oko sebe, nije znao što da radi i otišao je po sjekiru.
Krenuo je sjekirom na nas, a ja sam rekao:
"Iva, daj stani. Do vraga, ja se šalim!"
Bio je i slučaj na Trešnjevci, kad smo lažirali oglas u novinama da mijenjamo seljačka kola s gumenim kotačima za fiat 125. Tu je gotovo bilo batina, to bi Bahun znao ispričati.
Sve bih to danas radio mnogo, mnogo suptilnije.
- Čini mi se da imate burnu uredničku prošlost. Kad ste uređivali Jadranske susrete, došlo je u živo, pred kamerama, do onog čuvenog diskursa između Ljube Jelčića i Mladena Delića, koji su se, na opće zaprepaštenje, posvađali.
- Zašto se ne bi posvađali (smijeh)? Šalim se! Nisu njih dvojica krivi, mislim da smo pogriješili mi u uredništvu. Nismo smjeli uz isti posao vezati dvije istaknute osobe koje, na neki način, nisu bile...
Svaki je od njih veličina na svom području, i bilo je vrlo nespretno, čak urednički nepromišljeno, spojiti ih.
Ja s vama možda mogu raditi, a s nekim ne mogu!
Tada smo bili urednici Miro Mahečić i ja, i mislim da jednostavno, nismo dobro odmjerili. Bila je to naša pogreška.
- Kako ste se tada osjećali? Vi kao urednik stojite negdje iza kamera, program se emitira u živo, a osjećate da se, sudbinski neizbježno, približava nešto vrlo, vrlo nezgodno.
- Mogu vam točno reći kako sam se tada osjećao i što se dogodilo.
Bilo je to u Tivtu. I dan danas znam napamet što je rekao Jelčić, a što Delić. U toj emisiji, u susretu Trogira i Tivta, bilo je i mnogo uglednih gostiju, članova CK Crne Gore primjerice, ali od početka emisije nešto nije štimalo između Delića i Jelčića. Stalno se osjećala neka vrst napetosti koja je u jednom trenutku, pri jednoj najavi, ovako kulminirala (citira):
Ljubo: "Oprosti, Mladene, ti si uzeo dio mog teksta!"
Delić (popravlja naočale): "E pa, Ljubo, to zaista nema smisla!"
I krene prema meni. Mahečić je bio u kolima, a ja sa žirijem, tamo, na poligonu, kad je Mladen došao i rekao: "Lazo, ja iz ovih stopa napuštam poligon!" Rekao sam tada nešto prosto, okrenuo se i sjeo na mjesto. Mladen je opalio jednu loptu koja se tamo našla, vratio se i nastavio voditi emisiju. Eto, točno tako je bilo.
- To su stresne situacije za urednika?
- Jesu, dakako. Znate li što se događa? Nešto na ljudskom planu. Netko mora biti kriv, a - tko? Srećom, cijelu situaciju izvrsno je riješio tada svježi, novi direktor programa Žarko Božić, tako da je serija bezbolno nastavljena.
- Je li u takvim događajima, u opasnosti živih prijenosa, i korijen odluke da se Kviskoteka danas snima unaprijed? Ili to radite samo radi vrhunske preciznosti?
- Ovo drugo! Mnoštvo gledalaca uopće nema dojam da je posrijedi magnetoskopska snimka. Postigli smo to da snimamo emisiju gotovo toliko vremena koliko ona i traje. Snimamo najviše sat i pol, a Kviskoteka traje sedamdeset minuta. Ne prekidamo natjecanje.
Odlučili smo da emisiju snimamo unaprijed uglavnom zbog igre detekcije. Imate, recimo, u emisiji starijeg čovjeka koji mnogo priča, pa morate kratiti. Igra detekcije bila bi vrlo loša kad bi se emitirala u živo. Zbog nenaviknutosti ljudi da cijene vaše, moje ili bilo čije vrijeme.
- Ako izuzmemo Miru Mahečića, kojega ste nekoliko puta spomenuli, te možda Miodraga Marinkovića s Beogradske televizije - kvizom se nitko u nas nije dosljedno bavio. Ta ocjena osobito vrijedi danas, nije li tako?
- Za razliku od svih urednika na JRT-u, nitko se ozbiljno i profesionalno nije bavio kvizom osim Mahečića i mene. Nadam se da nitko od kolega s Beogradske televizije neće biti pogođen time, no činjenica je da smo samo nas dvojica to od početka radili ozbiljno.
Radili smo malo drukčije, a te razlike u stanovištima nekoliko su puta dovele do izvrsnih rezultata. Baš zato što smo bili drukčiji.
Kao što je to bio kviz Znaš-znam, pa igra bračnih parova Malo ja, malo ti... bilo je to vrlo popularno.
Ja sam, inače, uvijek mrzio veličinu, mastodonte. Nisam volio show-off. Mi u Zagrebu bili smo uvijek za sitni štep, onako - sitno, uredno, i tako iz broja u broj.
Nisam vješt da radim glamour, blještave stvari, ne znam to raditi.
Male su nagrade, a mala je i redakcija
- Pa ipak, vi ste radili čuveni Zlatni pogodak koji je bio blještav barem po jednoj stavci: nagradama!
- Da, da! Nisam nikakav političar i ne razumijem se u te stvari, ali, kako kažu mudraci, bila je to slika našeg tadašnjeg političkog trenutka, buma potrošnje. U jednoj emisiji nagrada je bio automobil ford 12 M coupe.
Ne vozim niti imam auto, ali ljudi koji se u to razumiju kažu mi da je to vozilo koje bi danas vrijedilo barem dvjesta starih milijuna. Znači - pet takvih automobila jednako je danas cijeni cijele Kviskoteke!
Osim toga, u tom je kvizu bilo i novčanih nagrada.
- Nasuprot tome, danas je u Kviskoteci sve maleno. Male su nagrade, a mala je i redakcija.
- Na Televiziji Zagreb nitko i ne zna tko to radi. Đelo Hadžiselimović je suradnik koji radi u svom programu, a Maja Jurković vanjski je suradnik. Nemam ni sekretarice, nikoga - samo briljantnu, malu četu vanjskih suradnika!
Sve dok posao teče uredno, nitko se ne pita kako je moguće da se serija kakva je Kviskoteka odvija u dvadeset i dva nastavka bez ijednog incidenta, problema, da je štampa i svi ostali hvale, da vas tapšu po ramenu...
Nitko nije rekao na Zagrebačkoj televiziji: to vam je dobro, dajte da bude još bolje!
A tako malo ljudima treba da budu zadovoljni.
Oliver Mlakar vodi emisiju bez honorara, u sklopu svojh - recimo - obaveza. A pitajte bilo koga od voditelja kako je teško voditi kviz!
Mene nitko nije pozvao uoči starta nove serije koja televiziji osigurava četiri puta veću dobit nego što su njeni troškovi. Nitko ne pita a što ćemo napraviti, kako, kakve su pripreme?
A ta Kviskoteka nije moja prćija! To je djelo Televizije Zagreb!
- Veseli li vas barem to što znate da gledaoci nestrpljivo očekuju vašu emisiju?
- Ne možete imati sve u životu! Ipak, ostaje nam posao koji je velika satisfakcija. Kao redakcija, primili smo u pola godine više pisama nego čitava Televizija Zagreb u posljednje tri godine. Sve su to vrlo pohvalna pisma.
Da skratim: gledaoci me vole, šefovi me ne vole. A ja sam sretan.
- Nije li bolje tako nego obratno?
- Bolje je (smijeh)! Želja nam je da se dan nakon emisije, na ulici, u uredu, pita: "Slušaj, čuo sam neki zadatak!
Najljepše je kad vidite djecu kojoj se oči svijetle, klince koji to čekaju kao nekakvo čudo.
To je ono što čovjeka veseli. Moja maksimalna aspiracija jest da uspijem biti zabavan, da se gledalac kod kuće osjeća ugodno i dostojanstveno, a ne da blesiram njegov razum, kao što to neki čine.
Nije me sram reći da mi je profesija zabavljač - to mi je povlastica i čast!
U početku, kad završite fakultet, vrlo ste pametni i dok ne napravite ispit savjesti, neke stvari smatrate sramotnima. Sve dok ne raščistite sa samim sobom, dok ne vidite da u kvizu može biti isto toliko dostojanstva kao u bilo kakvoj drami, bilo kakvoj...
Jedan Amerikanac, crnac, Booker Washington, rekao je nešto što sam zapisao i prepisujem iz notesa u notes, kako godine prolaze:
"Nijedna rasa ne može napredovati ako ne shvati da ima podjednako dostojanstva u obrađivanju polja kao i u stvaranju poeme."
- Pronašli ste se u metafori?
- Kod nas na televiziji uvredljivo je interno rangiranje po važnosti. Meni je bio sportski izazov da takozvani supkulturni program iz zapećka izvedem na svjetlo dana i da on postigne ravnopravnost s nečim što se na televiziji pogrešno zove kultura.
Nema ničeg nekulturnijeg od plasmana kulture na televiziji. Posljednji trunak nečijeg afiniteta za knjigu bit će uništen, barem po načinu kako se rade te emisije.
Ako je riječ o likovnoj kritici, nikad nisam vidio meritornu, ozbiljnu negativnu kritiku. Tako je općenito. To se zove kulturom.
Sudeći po sistemu nepismenosti i neprofesionalnosti u mnogim TV-dramama i TV-serijama, žalosno je pogledati kamo odlazi novac televizijskih pretplatnika.
Rane osamdesete obilježavale su glazbene slušaonice. Objašnjavali ti što ćeš slušati, pa ti to puštali... Onda se to razbucalo i počelo se s tematskim diđej-večerima kao nekim nastavkom Novog vala, žanrovi, pa podžanrovi i to... Ali bilo je sve manje bendova, a trebalo je sve više programa, pa su se smišljale nove stvari. I tako smo Gajić i ja počeli smišljati kao neke skečeve unutar glazbene slušaonice – Prskalica Ante Batinovića. Bila je to prva verzija viđejinga u Hrvata. Doslovno bi, u nekom trenutku večernjeg programa, usred Dnevnika, uzeli starcima veliki Grunding TV, donijeli ga u Lap, povukli žicu i s malog betamax-videa projicirali skečeve o Mirku i Slavku, a rulja bi vrištala od smijeha... Tada se baš nije bilo neopasno zajebavat s NOB-om. U Sloveniji nam to uopće nisu htjeli pustiti. Jako puno rulje je dolazilo na te naše videoskečeve. Zvali smo to Vesela televizija. Snimali smo doslovno s dva mala Betamax videorekordera na ruku, nije bilo miksete, ničeg. Tek smo upisali akademiju i sa 16, 17 brijali po Poletu. Sve se to povezivalo, ta neka scenica se stvarala, pravi Novi val. Pisali najbolje članke o Orgazmu, Idolima, Šarlo Akrobati, Rundeku. S Džonijem smo nešto isto radili... On nas je u intervjuu nazvao fašistoidni klinci jer kao bili smo pod Kuljiševom paskom koji nas je htio lansirat pod opasne književne kritičare, a mi skrenuli u glazbene. Uglavnom, to su ti neki izvori te scene.
Betamax protiv VHS-a
Već smo bili novinske zvijezde, a frendovi su nam bili s televizije, filma i Likovne akademije. I onda se oformiravala sva ta škvadra. Imali smo mi i svoje bendove. Moj se klinački zvao Terrible Noise, a poslije veliki Gajićev Kapetan video, glam-rock: odijela, plaštevi, a la Superman... Ali u tim skečevima smo se bolje našli, imali smo valjda nerv za to... Radili smo te skečeve unutar disco-večeri i Lap se lako napunio subotom i petkom, čak i na bezveznog DJ-a. Nama su dali četvrtak. Tad se desio fenomen. Četvrtak je postao najjači dan u Lapidariju. Užasno smo se probili, išli u Sarajevo, Beograd, Strumicu, Ljubljanu, svuda smo vukli te naše skečeve, videiće... Mi smo ti u prostoru u Beogradu, u SKC-u prodali 150 karata više nego Parni valjak. Svi su bili fascinirani time. Dobro, tam’ bi stavili dve-tri telke više, ali uvijek su to bile one očajne kante od sto kila s ispupčenim ekranom i uvijek antenski kabeli, ono – tražiš kanal, jadno nešto, primitivni počeci. Općenito, taj alternativni pristup da netko radi svoju televiziju rulji je bio važan... Razvlačili su nas po intervjuima, bilo nas je posvuda. Dobili smo i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koju smo zvali “sedam samuraja SKOJ-a”. I već su se tu počele formirati karijere, već smo nešto i naučili, počeli raditi filmiće na akademiji. «Dan koji se pamti» - slapstick, jebote. Goran je upisal akademiju u Beogradu... Isfurali smo s Lucom Videomix sa spotovima iz cijele bivše Juge, Marcel s MTV-ija je dolazio, Duca Marković, uglavnom, fina ekipica... I tak’. Onda se to puno, puno, puno kasije pretvorilo u onaj Z-3. I u skroz drugu spiku. Bila su ti to bezbrižna i vesela vremena. Vremena marihuane, shita... Kome je bilo do nečeg težeg, snifao je ljepilo, a hors se počeo uvlačit na mala vrata, podmuklo i tiho. Prvi video svih vremena, za Partibrejkerse, snimili smo u Saloonu, kaj ljudi uopće ne znaju. Imam tu snimku... «sad kad bi živeo hiljadu godina, život bi mi stao u jedan dan». Druge-treće godine Vesele televizije dobili smo svoj drugi termin, utorak, i počeli dovlačit bendove. Prvi nastup Lačnog Franca, pa Partibrejkersi nekoliko puta, pa Šarlo Akrobata – oni su fakat spržili scenu. Gajić je tad išao radit EKV, tad se zvala Katarina druga, svi bili mladi i slatki, još nisu bili na ničemu ozbiljnom. Prvi smo im spot snimili u Botaničkom vrtu, svi clean, trče, čudo od spota... Tada nitko nije mlatio lovu, al’ svatko je imao za rundu piva ili ovisi kaj mu treba, kaj voli i to... Bilo je pitomije. Možda malo plića zabava, ali puno se više gledalo tko dobro svira, tko dobro piše, tko je objavio najbolji tekst tog mjeseca. Svi smo mi brijali na novine, Polet je bio centar svega... A pisalo se i za Džuboks, pa ludilo oko Starta... Znaš, kad sa šesnaest-sedamnaest godina letiš avionom u tzv. vertikalni Beograd nekog intervjuirati, misliš da ćeš s dvadeset pet ići u Los Angeles ili u New York. A onda ti se s dvadeset osam sve zruši, nestane, i živiš deset godina u pustinji. Ovo kako sad retro iskorištavaju Novi val – to mi je bez veze...
To su sad stari ljudi, jedva ima pet normalnih. Danas je to – ajde da uzmemo neku lovu na tome, a onda je to bilo iskonsko i pravo, istinito. Što se Vesele televizije tiče, kulminirali smo s Kako je propao Rock’n’roll. To je naš testament, jedan od naših vrhova. Taj nas je film najviše obilježio. A što smo za Istok mi tada bili meka! Za moje kaubojske čizme iz izloga Strugar i traperice iz Italije – plivački miting u Mađarskoj – tam’ su mi nudili soma maraka. Svi smo izgledali k’o s omota ploča. Kožne jakne, dobre trapke... Benzina ‘opće nije bilo, bilo je to doba točkica, parnih-neparnih, bonova, ono – u dućanu nemaš kave, nikakav izbor, samo po jedan artikl, ali nikog to nije pretjerano brinulo, vozili smo aute od staraca, Trst je bio naš i te fore. Ne bih ja htio zvučat nostalgično, ali mi smo tako bombastično krenuli da smo si umislili da bumo i Jacku Nickolsonu davali čvrge.
Duhanski put
Neizbježna je uvijek bila Zvečka, puna maličkih, Đanfa, junferica na Cvjetnom, a i po kvartovima se brijalo, Križanićeva i tak... Kavkaz je bio popularan. U Blato se išlo na klopu. Koga god si trebao – na tom potezu si ga mogao naći. Duhanski put, k’o na korzu... Tada ti je jaka bila Kugla glumišta. Doduše, oni su više, ono, kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. To je bio veliki šok, sve je bilo kao za zbilja. Dođu oni u restoran i poč- nu pištoljima pucat, ljudi vrište, bježe, misle da je ozbiljno. Kazalište je bilo pomaknuto, avangardno, prožimalo se s drugim umjetnostima. Tada je bilo tih stvari koje možda tada nismo prepoznavali i cijenili, a danas su vrijedne. Bijenale je bio jak, dolazila je na scenu elektronska glazba. Sve kao da je bilo jedan pokret. Ljudi ne znaju da je za vrijeme Novog vala neki bend u jednom tjednu nastupao i u četiri različita kluba, a da smo mi barem dva puta tjedno išli na isti bend. Bendove se jako pratilo. Ideš na Azru sedam puta, na Haustor dva puta... Sve u jednom tjednu. Manje je bilo love i galame, ali puno više sadržaja, rekao bih. Galeta je puštao filmove po zgradama, u Novom Zagrebu, po Glavnom kolodvoru... Tom Gotovac čovjek/movie, to su isto bile fenomenalne stvari. Tad je televizija bila grozomorna. Bila je uštogljena, dosadna i bez veze. Kad smo se nazvali Vesela televizija, kao da smo u te dvije riječi saželi sve što ljudima smeta. Atmosfera oko seksa je bila opuštenija. Nije bilo straha od side. Al’ tad sam imao dvadeset godina, skakao sam i na kartonske kutije. Gej-scena je postojala, ali bila je prigušena. Znalo se tko je kakav, ali to nije bilo toliko slobodno. Nije se hvalilo time, bilo je primitivizma u smislu – gle, pederčina. Krajem osamdesetih, kad sam prvi put išao u Ameriku, sve je bilo preplavljeno plakatima – Pazi, sida! To je bio veliki šok. Potpuno drugi pogledi. Ugrožena sloboda. Imali smo mi svoju riječ za AIDS – kopnica.
Okopniš, jebote
Spika je bila: šminkeri protiv hašomana. To je Figenwald, Figi, sve pokrenul. Hašomani su nosili komandosice, duge čupe, pripijene trapke da ih žiletom možeš rezat, a ovi drugi su nosili mrkva hlače, frizurice, neke čudne košulje, smijeh živi kad se sjetim. Svaki drugi je imao štakorov rep na glavi. Tad su se pojavile i prve boje za kosu. Nosile su se i fudbalerke... I to s preljevom. Takve smo zvali novi romantičari. Kao Duran Duran iz Prijedora ili Dubrave. Ili Kajagogoo iz Konjščinske. Recimo, Kulušić je poslije postao najjača DJ scena svih vremena što se tiče tih tematskih večeri. Bio je taj naš rockabilly program petkom Blue Moon, pa program Love Sexy, ono fenomenalni funk, r’n’b i to. Nastali su tu Soul Fingersi, pa su Fantomi stalno nešto navlačili, Tony Montano, Trooly je dolazil’, Divljak, Gangster... Kripersice, kokotice, ludilo. Tad je Kulušić radio preko tisuću i nešto karata, što je impozantno za njegovu veličinu. Rulja se izmjenjivala tokom večeri. Zanimljivo je da je tada spika bila užasno apolitična. Tko se bavio politikom, bio je kreten... Rijetko tko je bio u Partiji, a o onome tko je bio – mislilo se da ima neke podle namjere. Tad smo se puno više miksali i bilo je glupo pitati odakle si. Nacija nije ništa predstavljala. Bilo je to malo gušeno, ali nama je nacionalizam bio, ustvari, kretenska spika s obzirom na jaku relaciju Zagreb/Beograd i putovanja po cijeloj Jugi... Sve se miksalo. Nitko tada nije imao pojma da će sve otići u kurac.
Lak za kosu i češalj za tapiranje bili su im najbolji prijatelji, a ako ste bojali kosu ili stavljali pramenove, plava je bila in boja. Ne smijemo zaboraviti konjski repić.
Uske poderane traperice, kožne jakne i naočale, pretjerivanje s bojama, detaljima i nakitom ono su po čemu mnogi pamte lude '80-te. Filmovi Top Gun i Flashdance diktirali su trendove u tim godinama kada se glazba sa radija snimala na kazete i nije bilo mobitela kojima biste se dogovorili sa društvom gdje se nalazite...
Natapirana kosa, šljokice, saten, prenaglašene oči, usne i obrazi i nezaobilazni jastučići na ramenima, bili su must have. Puno laka za kosu i šminke, (pre)visoke potpetice, šljokice...
Nezaobilazne su bile i velike narukvice, broševi, pletene čarape bez stopala, svjetlucavi ukrasi za kosu, velike torbe. Predvodnica trendova bila je Madonna koju su kopirale djevojke širom svijeta. Prenaglašenost i pretrpanost bili su osnova stila i sve se nosilo bez straha od mogućih komentara.
Važno je bilo biti svoj, drugačiji, odijevalo se bez razmišljanja što će reći okolina. Spajalo se nespojivo, živjelo se punim plućima. Sve je bilo pretjerano, ali svi su uživali u tome. Od brendova, prevladavali su Levi's, Nike, Adidas, a u Hrvatskoj su bile popularne i borosane i startasice. Starke su bile za šminkere, a šangajke njihova verzija radničke klase.
Muškarci su bili uzor loši dečki s velikog platna. Neizostavno pivo u ruci bilo je dio stila, ali i dokaz stava. Dok su jedni hodali u trapericama, kožnim jaknama i tenisicama, drugi su se "furali" na ležerna odijela ispod kojih nikad nije bila košulja već majica. Karirano i prugasto je bilo in. Iako stil '80-ih ponekad nazivaju trash razdobljem mode, dijelovi tih ludih godina i danas se vraćaju na scenu. Odjenite ih s osmijehom, i s pivom u ruci!
Osamdesete. Oni koji su ih proživjeli ponekad bi se rado vratili. Oni koji su bili premali, žale što nisu bili veći. A oni koji još nisu ni bili u planu budućih roditelja, slušaju o njima kao o 'zlatnim vremenima' izlazaka. Ljudi su bili povezaniji. Nije bilo Ipad-a, MP3 playera, mobitela, računala. Najveći 'elektronski' domet bilo je u sobi na gramofonu pustiti ploču. Uvijek se znalo gdje će tko doći, koja su mu omiljena mjesta. A kad se ekipa u kvartu okupila, uvijek je bio jedan koji je očaravao djevojke gitarom.
Glazbena scena je cvjetala. Veliki broj popularnih bendova iz tog razdoblja i dan danas su na listi omiljenih: Azra, Haustor, Ekaterina Velika, Šarlo Akrobata, Idoli, ali i Film, Prljavo kazalište i Bajaga. Mogli bi dugo tako nabrajati. Bilo je to plodno vrijeme za mnoge kvalitetne glazbenike.
Love je bilo manje nego danas, ali se više toga proživjelo i doživjelo. Išlo se po traperice u Trst i ponosno ih se nosilo na svakodnevnim izlascima. Nije bilo toliko izbora raznih pića pa je to pomoglo u jednostavnosti dobre zabave. Konjak je bio piće za one dubljeg pića, a najviše se uživalo u vinima, dobrom pivu i domaćoj rakiji.
Dva hrvatska grada, koji su i danas centar urbane kulture, prednjačila su u brojnim mjestima za izlaske: Rijeka i Zagreb. Omladinski klub 'Palach' u Kružnoj ulici u Rijeci bio je utočište alternativaca, punkera i rockera. Na relaciji Zvečka-Blato-Kavkaz odvijao se društveni život Zagreba. Izlazilo se u Kulušić, Saloon u koji su više išli 'šminkeri' i Jabuku koja je bila više za darkere. Ako mislite da ste prestari za obnavljanje uspomena iz Jabuke, varate se. S pivom u ruci, čut ćete iste pjesme na koje ste plesali osamdesetih i dobro se zabaviti.
Tek sredinom '80-ih vezivanje pojasa je postalo obavezno. To je donijelo i mnoge probleme jer dosta auta u to vrijeme nije imalo mjesta za pričvršćivanje tog 'izuma'
Odlasci na more, na prekrasnu dalmatinsku obalu, trajali su satima. Nije to bilo tri, četiri sata, prije osam, devet sati ovisno o željenoj destinaciji. Uvijek se obavezno stajalo, popila se kava ili piva i uživalo u prirodi, prije povratka na serpentine.
Gužve nisu bile tolike, samim time što nije ni bilo toliko automobila na cestama pa nije bilo ni veliki broj nervoznih vozača. Osjetila se svaka rupica na cesti. Za volanom se u to vrijeme rijetko mogla vidjeti žena. Prije je bila iznimka nego pravilo. Autosjedalice nisu imale pojas za pričvršćivanje. Kako bi ga i imale, kad ga nisu imali ni auti. Većina djeca se vozila na prednjem sjedalu i nije se toliko brinulo o njihovoj sigurnosti. Vremena su bila drugačija.
Tek sredinom osamdesetih vezivanje pojasa je postalo obavezno. To je donijelo i mnoge probleme jer dosta automobila u to vrijeme nije niti imalo mjesta za pričvršćivanje tog novog 'izuma' pa su neki čak i bušili rupe u karoseriji kako bi provukli pojas.
Fićo, ustvari Zastava 750, postizao je najveću brzinu od 110 kilometara na sat. Gledajući unatrag i to je bilo previše, ako ste htjeli izaći iz auta neozlijeđeni. Mnogi mladići su prve 'vozačke korake' napravili baš u fići i nema čovjeka koji se neće nostalgično nasmijati na spomen ovog malenog auta. Njegova slika se nalazila čak i na omotima mliječne čokolade, a koristila ga je i policija.
Zastava 101 bio je za one malo dubljeg džepa. Nadimak je dobio po nepravilnom izgovaranju broja 101, Stojadin. Bio je veći i raskošniji od fiće i često ga se moglo vidjeti kako juri po hrvatskim cestama. No, apsolutni pobjednik tog vremena je Yugo. Opjevan u raznim pjesmama, čak je pokušao osvojiti i američko tržište.
Gledajući sad te reklame, izgleda smiješno, ali u osamdesetima je bio apsolutni hit. Prvi primjerak je napravljen pod imenom Fiat 127 i proizvodio se čak do 2008. Golf je bio popularan i jako tražen, kao i Volkswagen Buba koju i danas možemo naći na ulicama. Renault 4 također budi uspomene na neugodne vožnje u zlatnim osamdesetima.
Razdoblje koje je u to vrijeme izgledalo kao da nikad neće doseći blistavu kinematografiju prošlog desetljeća, vremenom se pokazala kao jedna od dekada iz koje se sjećamo nevjerojatno puno filmova. Tada su žarile i palile znanstvena fantastika, akcijski filmovi prepuni testosterona, ali i tinejdžerske komedije.
Tko se ne sjeća filma 'Goonies' i početne scene kad debeljuškasti Chunk ostaje iza grupe prijatelja i dok jede čokoladicu ugleda 'Slotha'? Dječja kinematografija je tad bila na vrhuncu, a predvodio ju je nezaboravni E.T. koji je osvojio čak četiri Oscara!
Osamdesete su iznjedrile brojne kvalitetne glumce koji su i dan danas uzor mladima. Robert De Niro u filmu Martina Scorsesea 'Razjareni bik' savršeno je prikazao boksačkog prvaka u srednjoj kategoriji, Jake La Motta i dan danas se smatra jednim od najboljih ikad snimljenih filmova. Ne smijemo zaboraviti ni na Al Pacina koji je nezaboravno odigrao ulogu mafijaškog bossa u filmu Briana De Palme 'Lice s ožiljkom'.
'Povratak u budućnost' s Michaelom J. Foxom obilježio je djetinjstvo mnogih generacija, i onih koje još nisu niti rođeni. Futuristički film koji je dosta toga i pogodio. Tad je svijetla kina ugledao i odličan serijal o arheologu Indiani Jonesu s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi. Palili i žarili su i 'Ratovi zvijezda', a u Zagrebu je navala na treći dio serijala bila tolika da su uništena staklena ulazna vrata kina Zagreb kad su se karte pustile u prodaju.
'Povratak Jedija' i 'Flashdance' potukli su sve dotadašnje rekorde gledanosti početkom osamdesetih. Jennifer Beals postala je seks bomba tog vremena, a zbog filma djevojke su počele nositi 'štucne'. Film je postavio glazbene standarde idućih nekoliko godina u svim diskotekama gdje su dečki s pivom u ruci promatrali pokušaje 'wanna be' plesačica.
U to vrijeme su se i probili 'frajeri' holivudskog platna: Bruce Willis u 'Umri muški', Tom Cruise u i danas popularnom klasiku 'Top Gun' i Sylvester Stallone u filmskoj lektiri 'Rambo'.
Što se gledalo na malim ekranima u Hrvatskoj? Dvije sapunice obilježile su ovaj period. 'Dinastija' se redovito pratila jer su svi željeli znati koje su nove spletke u bogatoj obitelji Carrington. Kad se emitirala, ulice su 'zjapile' prazne.
Druga je 'Santa Barbara', jedna od najdugovječnijih sapunica čije se emitiranje produžilo i u devedesete. A i smiješni izvanzemaljac 'Alf' uvijek je bio dobro došao, kao i 'Poroci Miamija', 'Zakon u Los Angelesu' i ' Grizzly Adams'.
Najvažniji hrvatski film je 'Samo jednom se ljubi', po mišljenju mnogih filmskih kritičara. Članovi obitelji Vragec u 'Smogovcima' obilježili su razdoblje osamdesetih. Glumci iz te dramsko-humoristične serije postali su pravi hrvatski celebritiji: Mira Furlan, Ivica Zadro, Slavica Knežević, Mario i Boris Mirković.
Neosporni vladar televizijskih programa bio je Oliver Mlakar, a vladarice Helga Vlahović, Željka Fattorini i Jamina Nikić. Ena Begović, ljepotica je koja se munjevito uzdigla do statusa zvijezde i uvijek ćemo je pamtiti. Od glumaca, Rade Šerbedžija ostao je glavni 'igrač' ovog razdoblja i nakon toga nastavio uspješnu karijeru na velikom holivudskom platnu.
Najznačajniji sportski događaj osamdesetih sigurno je Univerzijada 1987. Za potrebe najveće sportske manifestacije na našim prostorima, u Zagrebu su sagrađena tri nova bazena, devet dvorana, dotjerane Šalata i Jarun, tadašnji Cibonin centar i obnovljeno je oko 200 fasada! Nema djeteta koje tad nije željelo simpatičnu maskotu Zagija. Ni čovjeka koji se ne sjeća lakopamtljivih stihova 'Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet'.
Desetak dana nezaboravne Univerzijade ostavio je neizbrisiv trag u svakodnevici Zagrepčana. Najveća čast ukazana je košarkaškom velikanu Draženu Petroviću koji je posljednji nosio studentski plamen i zapalio vatru koja je gorjela do završetka Univerzijade.
U to vrijeme košarkaška igrališta na Mladosti, Šalati i Tuškancu stalno su bila puna i Zagreb je zahvatila ljubav prema košarci. Cibona je tu uvelike pomogla, na čelu s Draženom Petrovićem i Krešimirom Ćosićem. Sredinom osamdesetih Cibona je ušla u dva finala Kupa prvaka i osvojila oba postavši dvostruki europski prvak!
Dinamo je 1982. napokon, nakon 24 godine čekanja, osvojio svoj četvrti naslov prvaka. Euforija Modrih zahvatila je Zagreb i te godine je Dinamo imao više od 40.000 članova i bio na drugom mjestu u Europi po fanovima, odmah iza Barcelone.
Utakmice su se prepričavale po kafićima s pivom u ruci, na ulicama, na poslu. Miroslav 'Ćiro' Blažević bio je heroj ulice, skupa s Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom i Markom Mlinarićem.
Klub hokeja na ledu Medveščak također je bio u svom zlatnom razdoblju. Tada je nosio ime Medveščak Gortan, po sponzoru koji je pomogao strelovitom uspjehu u osamdesetima. U tom periodu, četiri puta su osvojili Jugoslavenski kup i tri naslova prvaka Jugoslavije. Vodio ih je proslavljeni ruski trener Anatolij Kostrjukov. Medvjedi su danas ponovno popularni i bodre ih vjerni navijači s tribina vraćajući mu slavu kakvu zaslužuje.
