NENAD PATA: O zlatnom dobu emisije ''Tri, dva, jedan... kreni!'' (1986)

Dosadašnji urednik Filmskog programa TV Zagreb Nenad Pata govori uoči odlaska na novu dužnost o najsvjetlijim trenucima te redakcije iz njegova desetogodišnjeg "urednikovanja", te otkriva male tajne velikog filmskog biznisa...

Filmski program svakog našeg TV-centra najgledaniji je dio televizijskog programa i, prema tome, najpodložniji kritikama širokog televizijskog gledališta. Filmovi su poput sporta nepresušna tema jutarnjih uredskih razglabanja uz kavu, a urednici tog programa, za razliku od svojih sportskih kolega, česta su meta napada ili pohvala tih jutarnjih samozvanih TV-kritičara.

Ime urednika Filmske redakcije upamtit će se brzo, prije negoli ime bilo kojeg drugog urednika, a njegov je posao uvijek pod lupom javnog mišljenja.

Nenad Pata urednik je Filmskog programa Televizije Zagreb već desetak godina, i za to su ga vrijeme gledaoci, prema njegovu priznanju, mnogo i kudili i hvalili.

Rođenje u Dubrovniku, a studirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu (diplomirao je na katedri za slavistiku). Kao student počeo je raditi u Centru za kulturu pri Radničkom sveučilištu Moša Pijade. Uglavnom se bavio teatrom i pisao kritike.

Ljubav prema teatru pratila gaje od djetinjstva, jer mu je djed, zanatlija po profesiji, bio prvi čovjek koji je režirao Ivu Vojnovića.

- Bio je to treći čin Ekuinocija i Suton prisjeća se. Kao uspomenu na te dane, čuvam tabakeru koju je konte Ivo poklonio mom djedu. Vjerojatno otud potječe i moja ljubav prema teatru.

U Centru za kulturu Nenad Pata prvi se put zagrijao i za film.

Jedan je od njegovih zadataka bio i da organizira razne tribine, pa je tako ijedna tribina bila posvećena tzv. crnom filmu.

Bili su pozvani filmski kritičari iz cijele Jugoslavije da o tome govore i pišu.

- Valjda me je i to novo zanimanje za film ponukalo da 1968. godine prijeđem u Zagreb-film kao rukovodilac Studija za crtani film, a radeći s njima, počeo sam se više upoznavati s igranim filmom.

Ipak, on je bio u drugom planu jer se rodila nova velika ljubav - crtani film!

Za nj je ostao vezan do današnjih dana, njemu je posvećena i knjiga Život u fantaziji crtanog filma, kojoj je Nenad Pata autor; crtanom su filmu okrenuti njegovi planovi za budućnost, a vezanje za nj još jedan izdavački pothvat:

- Za nekoliko godina objavit ću svoj dnevnik iz Zagrebačke škole crtanog filma.

Dvije i pol godine pisao sam taj dnevnik iz dana u dan i mislim da bi on mogao biti veoma zanimljiv.

Iz Zagreb-filma prešao je na radio i ondje bio urednik obrazovnog školskog i dječjeg programa više od tri godine, a odatle je konačno stigao na televiziju kao urednik Filmskog programa.

Kada se na program mislilo više nego na sve ostalo...

- Kakva je bila ta redakcija kad ste došli?

Bilo je nešto manje urednika nego što ih ima danas, bila su dva urednika manje, ali, koliko se sjećam, tada je iz te redakcije emitirano sedamnaest filmova godišnje. Danas TV Zagreb emitira od sto do sto pedeset filmova u toku godine. Tada je emitirala dvije serije godišnje, a danas ih emitira pet. To znači da danas, samo s dva čovjeka više, ona radi oko četiristo posto vise nego tada. Takav posao, dakako, u tom opsegu zahtijeva i veću opreznost

- Kada ste došli u tu redakciju, počeli ste neke izuzetno značajne projekte. Snimali ste filmove, a i započeli veliku seriju emisija o filmu.

Sjećam se kolegija na kojem sam prvi put izrekao ideju o toj seriji i točno se sjećam - radni je naslov tada bio Film, film, film. Govorio sam kako to treba biti emisija koja će trajati tri i pol sata, a u sklopu nje bit će prikazan igrani film.

No, ta ideja nije nastala iz zraka. Prije nje, Zagrebačka televizija emitirala je dvije velike serije o filmu: Ekran na ekranu i Studio 13.

Radila ih je Zora Korać a realizator je bio Angel Miladinov. Vjerojatno sam bio inspiriran tim emisijama i na osnovi njih sinula mije ideja da radim Tri, dva, jedan... kreni!

U prvoj godini emitiranja željeli smo objasniti filmske zanate koje, vjerujte mi, ni ja nisam poznavao. Počeli smo sa snimateljem Oktavijanom Miletićem, pa smo obradili kompozitora Bojana Adamiča, te stigli sve do trik-majstora.

Na kraju druge godine, zaključili smo da bismo u emisiju mogli pozvati i najveća svjetska imena. Budući daje to bilo "zlatno doba' Televizije Zagreb, kada se na program mislilo više nego na sve ostalo, nije bilo teškoća da se ostvari ta smjela ideja.

I tako smo počeli pozivati velikane filmske umjetnosti, koji su u Zagreb dolazili samo zbog naše emisije. Samo zbog Tri, dva jedan... kreni!

U Zagrebu su bili Grigorij Čuhraj, Catherine Deneuve, Francois Truffaut, Orson Welles, da ne nabrajam sve ostale. Nikada nismo napraviti emisiju s Fellinijem, iako sam s njim kontaktirao tri puta. Napravili bismo je da smo došli u Rim i ondje snimali, kako je on to tražio.

Jednako je bilo i s Gianom Marijom Volonteom. Emisija je trebala biti posvećena njemu i Francu Rosiju. Rosi je pristao da dođe u Zagreb, ali Volonte je bio zauzet snimanjem pa nije mogao doći. Tako je ta ideja propala.

Kada su ti ljudi dolazili u Zagreb, mi nismo samo snimali emisiju nego i organizirali popratne manifestacije. Održavali su se razgovori s filmskim radnicima, u zagrebačkim kinima, u dogovoru s distributerima, prikazivali smo premijerno filmove naših gostiju. Bilo je još toga!

Filmski Zagreb u to je doba dan, dva ili tri, ovisno o tome koliko je koji gost boravio u našem gradu živio u znaku toga gosta.

Nedavno sam dovršio knjigu posvećenu toj emisiji, u kojoj iznosim mnoge pojedinosti sa snimanja i organiziranja. Na žalost, ona će biti objavljena prvo na francuskom, a onda nadam se i na hrvatskom.

- Zašto?

Pa, ima nekih financijskih teškoća. Promocija knjige, bude li sve u redu, bit će u Beaubourgu u vrijeme retrospektive jugoslavenskog filma u Parizu.

Zavist zbog Lize Minnelli

- S kojim ste još poznatim ličnostima u to doba kontaktirali?

Planirali smo napraviti i emisiju s Kirkom Douglasom, no ni ona nije nikad snimljena jer je on na naš poziv odgovorio da bi mogao doći za osamnaest mjeseci. Bio sam u kontaktu i s Bergmanom, te Peckinpahom i Lizom Minnelli koja sasvim slučajno nije došla u Zagreb.

Sjećam se da smo je zvali u šest sati ujutro u San Francisco, jer je Liza Minnelli tri dana kasnije trebala putovati u Pariz. I tada smo dogovorili njezin dolazak. Ali, već su tada počele teškoće, rađala se neka zavist...

Ta emisija nije propala zbog troškova. Lizino putovanje od Pariza do Zagreba i natrag stajalo je oko petsto dolara, četiristo tisuća (starih) bio je njezin honorar i carte blanche u hotelu koji nitko od njih nije nikad koristio. Emisija se tada mogla napraviti za kakvih pet do šest milijuna dinara...

- Očito ste mnogo improvizirali i reagirali na trenutne impulse. Jednu od emisija napravili ste i s novinarom Studija Dubravkom Stojsavljevićem.

Dubravko je, to se točno sjećam, nazvao tri dana prije nego što je krenuo na privatno turističko putovanje u Aziju. Ja sam dojurio u vašu redakciju, dogovorili smo se o poslu za desetak minuta, a ja sam mu sutradan dao sinopsis onoga što treba napraviti stigne li do Hongkonga.

Negdje u mojoj knjizi o Tri, dva, jedan... kreni! ako ona uopće izađe pročitat ćete i njegov izbezumljeni teleks u kojem od mene traži odgovor za petnaest minuta. Teleks, koji je na moje ime stigao iz Hongkonga, glasi otprilike ovako:

"Ja sam u potpuno nemogućoj situaciji. Treba mi hitno (mislim daje to bilo) trista pedeset dolara, čekam na ovom broju do dvanaest i petnaest."

Teleks je stigao na vrijeme, i novci su stigli na vrijeme, pa ih je Dubravko dobio i platio troškove u Hong Kongu kako bi snimio emisiju.

A u toj "nemogućoj situaciji" našao se jer su ga odmah po dolasku pokrali u hotelu. To mije ispričao tek kasnije.

Sjećam se da je Dubravko cijelu emisiju koju je napravio sa snimateljima unajmljenim na samome mjestu, s insertima iz mnogih filmova, te s jednim cjelovečernjim filmom koji smo prikazali u sklopu emisije napravio za toliko novaca koliko bi nas stajala dva kupljena igrana filma.

Na sličan način napravljena je i emisija o indijskom filmu, no ona nikada nije bila prikazana.

- Zašto?

- Greškom je bila izbrisana vrpca. To se dogodilo samo jednom u Filmskoj redakciji, ali bila je to posljednja kap poslije koje je odlučeno da se emisija Tri, dva, jedan... kreni! povuče s programa. Kada smo ustanovili daje vrpca izbrisana, na brzinu smo napravili emisiju iz inserata svih prijašnjih emisija, i to je, zapravo, bio oproštaj od publike.

- Jednom ste izjavili daje ta emisija utrla dug put drugim sličnim emisijama. Ali, nakon nje nastala je praznina, i to ne samo u Filmskom programu TV Zagreb! Jedino Nebojša Đukelič u Filmskom programu TV Beograd pokušava održati dignitet pravili filmskih emisija.

Potpuno se slažem! Ipak, naša je redakcija predložila neke nove projekte koji su trebali zamijeniti Tri, dva, jedan... kreni! i koji ne bi mnogo stajali. Ne bi nam bili potrebni gosti, jer smo namjeravali iskoristiti Jugoslavene koji žive u inozemstvu. Predložili smo takvu emisiju, no dosad je nitko nije prihvatio.

- Kakav joj je bio koncept?

Vrlo jednostavan. Osnovni dio emisije trebao je biti igrani film, a dokumentarni dio bio bi ispunjen najsvježijim podacima iz svijeta filma. Danas nešto slično rade u Novom Sadu u emisiji Od bivšeg dopisnika, jedino što smo mi željeli samo filmske vijesti, a svaka bi trajala samo tri minute.

To bi bio jedan dio emisije. A jedan je dio trebao biti posvećen nekom velikom gostu, no on ne bi dolazio kod nas, nego bi naši dopisnici s njime porazgovarali. I taj bi razgovor također trajao samo tri minute.

Film koji bismo prikazali u sklopu emisije bio bi uvijek vezan za toga gosta. To znači, ako bismo prikazali film, na primjer Johna Forda, dopisnika bismo zamolili da pošalje razgovor od tri minute upravo sa Johnom Fordom. Bilo bi tu još nekih poslastica, no njih ću zadržati kao tajnu, jer možda će takvo što i krenuti negdje 1988. godine.

- Ta bi emisija mogla biti zanimljiva.

To nije sve! Imamo još jednu ideju od koje nismo odustali. Ali, ona je zasad tajna! Mogu vam reći samo toliko da bi ona posve zaokupila jugoslavensko gledalište. Voditelj te emisije, koja bi trajala šezdeset minuta, govorio bi najviše pet minuta!

Ciklus Douglasa Sir ka bio je po mom ukusu

- Kada biste imali odriješene ruke, kada ne bi bilo novčanih i drugih teškoća, kako biste vodili taj filmski program?

Prije nekih četiri ili pet godina, krenuli smo, prvi u Jugoslaviji, u velik pothvat - snimanje filmova. O Tadićevu Ritmu zločina sve se manje ili vise zna. Taj je film dobio pet vrhunskih međunarodnih priznanja, između ostalog producentsku nagradu i nagradu međunarodne kritike.

Na žalost, ta se produkcija nije mogla nastaviti, bilo je mnogo otpora među filmskim radnicima u Hrvatskoj. Budući da televizija zakonski nije mogla praviti kinematografski film, morali smo imati koproducenta među kinematografskim poduzećima.

U Hrvatskoj nisam našao tog partnera, pa smo se obratili Centar-filmu iz Beograda.

- A kakav bi bio vaš izbor filmova da ste slobodni od svih utjecaja?

Ja sam samo urednik, i ništa više! Urednik je čovjek koji mora znati uređivati, čovjek koji mora imati strahovito mnogo veza i kod kuće i u svijetu. Čovjek koji mora slušati. Ja stalno slušam. Slušam svoje suradnike u redakciji, koji vole film i bolje se razumiju u nj nego što seja razumijem.

Slušam publiku i, dakako, slušam vas novinare. Ja sam, kao što sam već rekao, urednik i ne mogu nametati svoj ukus.

- A kakav bi bio filmski program po vašem ukusu?

Malo sam staromodan i ne volim grub film. Ciklus Douglasa Sirka bio je po mom ukusu. A kada bih sada radio ciklus po svom ukusu, u njemu bi bili filmovi poput Marijane moje mladosti, Jenninog portreta... Volim filmove koji su malo otkačeni od stvarnosti, obojeni lirski...

Wim Wenders ocijenjen kao veoma loš programski potez

- Vratimo se na idealan filmski program, bez utjecaja sa strane...

Valja davati filmove za široku publiku i filmofilski nastrojenu. Ali, pogledajte što se dogodilo sa ciklusom Wima Wendersa. On je jedan od velikih filmskih autora današnjice. Kada smo odlučili prikazati njegov ciklus, nismo, dakako, mogli dobiti sve njegove filmove, pa smo prikazali samo četiri.

Imali smo još i ugovor za Prijatelja iz Amerike, no Nijemci su nam ga otkazali u posljednji trenutak, a to je i logično, jer se film još vrti u kinima.

Nedugo poslije tog ciklusa, u zagrebačka je kina došao Paris, Texas, pa su svi oni koje zanima taj redatelj dobili potpunu sliku o njegovu djelu. No, gledaoci su protestirali, a na televiziji je ciklus Wima Wendersa ocijenjen kao veoma loš programski potez.

Možda je razlog otpora ljudi s televizije, a djelomično i publike, to što nismo željeli isjeći scenu u kojoj glavni glumac obavlja nuždu. Bilo mije neobično da se netko na to ljuti, a ne reagira na sva ona silovanja, krv i nasilje, koje svakodnevno gledamo.

Tu scenu nismo namjerno isjekli, jer smatramo da to ne smijemo raditi. Televizija Zagreb nije nikad, kao neki TV-centri, sjekla filmove. Prikazivali smo integralnu kopiju ili film nismo ni prikazali.

- Ne stižu li vam i od proizvođača televizijske verzije filmova, već očišćene od šokantnih scena?

Dakako, takve stižu, no mi u Televiziji Zagreb vraćamo ih i tražimo integralnu kinematografsku kopiju. Upravo se to dogodilo s filmom Divlja horda. Dobili smo televizijsku kopiju, ali smo je vratili i tražili integralnu kinematografsku koju smo onda i prikazali.

- Nije li neugodne sukobe lakše izbjeći tako da se filmovi prikazuju u neko drugo vrijeme? Filmovi koji nisu za mlađu ili široku publiku trebalo bi prikazivati u kasnije sate. Pa zato je i ustanovljen termin petkom - Film u kasne sate'.

Točno! U tom smo terminu željeli prikazivati djela za odabraniju publiku. Prema istraživanjima, filmski program gleda maksimalno šest milijuna gledalaca. Poveli smo se za idejom da napravimo termin u kojem ćemo prikazivati filmove za sto tisuća gledalaca.

Ali, poslije dvije godine došlo se do zaključka da je to previše intelektualistički termin, da je to vrijeme (petak - op.a.) kada svi sjede pred ekranom, i da bi trebalo izmijeniti izbor filmova.

I tako se termin izrodio. Jer, trebalo gaje, na neki način, približiti širokom gledalištu.

- Ali, da je Wenders prikazan u tom terminu, možda ne bi bilo protesta gledalaca.

Utorak je ostao jedini termin u tjednu kada prikazujemo suvremeni film. Uveo gaje Beograd Festovim reprizama i premijerama. Bilo je logično da Wendersa prikažemo utorkom. Ove ćemo godine u tom terminu prikazati ciklus filmova Claudea Chabrola.

Prošle smo godine imali termin Kinoteke nedjeljom uvečer. Za nj smo pripremili ciklus filmova Johna Forda. Budući da je taj termin ukinut, ciklus ćemo gledati, zamislite u nedjelju poslije podne! Od trinaest filmova koje smo pripremili, samo su dvije reprize, a sve su ostalo premijere.

- Možda biste trebali raditi obrnuto: predložiti cikluse, naslove, ideje i prema njima slagati shemu TV-programa?

Najveći je problem Jugoslavenske radio-televizije, a pod njom podrazumijevam TV-centre koji emitiraju na hrvatskom ili srpskom jezičnom području, da imaju shemu izvan koje ne smiju emitirati.

Da vam još nešto kažem, a u vezi je s onim što sam sve želio napraviti na televiziji! Prije pet godina rečeno mije da napravim koncepciju Trećeg programa koji bi se emitirao na drugom kanalu. Tada sam napravio koncepciju za osamnaest emisija.

Dugo sam na tome radio. Običavao sam izlaziti iz kuće u deset sati uvečer i obilaziti lokale u Zagrebu. Tu ima takvih rupa da to ne možete ni zamisliti!

U svakom sam lokalu stajao leđima uza zid. Sretao sam neobične ljude, i na osnovi tih iskustava razradio sam osamnaest ideja. Mislim da bi to bilo zanimljivo. I, sve je zapelo!

Vraćani se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu

Tko to koči?

Ma, nitko to ne koči. Ali... ne znam, ne bih to znao objasniti. Jednostavno, stane i vise ne ide! Tako je bilo i s Tri, dva jedan...kreni! Bilo je toliko entuzijasta, i svi su željeli raditi! I nitko nije pitao za novac.

- Biste li danas ponovno mogli raditi tu emisiju?

Ne, ne vjerujem.

- Nedostaje li entuzijazma?

Ne, ali postoje neki administrativni putovi koji... Ja, zapravo, ne znam govoriti tim jezikom! Sve dugo traje, na sve se čeka. I najhitnije odluke, molbe, fakture - spavaju i čame u nečijim ladicama.

- Prelazite na novu dužnost? Što ćete raditi?

Pa, radit ću ono što me veseli! Zapravo, vraćam se svojoj staroj ljubavi - crtanom filmu, Trebao bih napraviti seriju od osamnaest epizoda o Zagrebačkoj školi crtanog filma. Devedeset posto scenarija već je gotovo.

Moje su ambicije tu velike jer želim napraviti seriju koja bi se prodavala po cijelom svijetu. Znam da se neke televizije već zanimaju za koprodukciju, pa ćemo možda za vrijeme Festivala animiranog filma u lipnju ove godine naći i koproducente.

- A vaš nasljednik na ovom poslu, kakve su njegove perspektive?

Kad dođe, imat će "punu špajzu"! Dok se ne snađe, moći će koristiti već kupljene timove. A situacija će se već srediti.

- Može li se to?

Moglo bi se kada bi bilo više razumijevanja. Moglo bi se, ne znam... Malo se previše rutinski radi.

- Što biste savjetovali svom nasljedniku, nakon desetogodišnjeg iskustva na tom poslu?

Da bude uporan! Jer će u Jugoslaviji imati mnogo suradnika koji vole tu redakciju i rado će joj pomoći. A on mora biti uporan da učini ono što u toku svog "urednikovanja" i zamisli. Samo toliko!

DRAŠKOVIĆEVA ULICA

U mojoj Draškovićevoj ulici

Zagreb, križanje Draškovićeve i Jurišićeve ulice - 1911.g. i sto godina poslije 

Izlazim iz kafića "More" i prvo što čujem na ulazu u "shopping centar" ili "mall", odnosno u konkretnom slučaju, u trgovački centar koji se na hrvatskom zove "Importanne Galleria" - jer su u onom "Medveščak" našli smisla samo u domu za starije i nemoćne osobe - je nešto što godi mojem izranjavanom uhu: "Daj 'odi kupi tavu u Konzumu - onu od dvestopedest kuna, ne bum više hemendeks naručival!".

Dom "Medveščak”

Na ulazu u "Dom za starije i nemoćne osobe 'Medveščak'”, u prolazu čujem razgovor majke i kćerke: “Dosta je mobitela, ubuduće ne smije biti skuplje od dvjesto kuna, ozbiljno ti govorim!”, kćerka: “Dobro!” - nemam komentara, valjda mama smatra da je dobro prošla. 

Ulazim u Dom, tek toliko kako bih vidio kako to izgleda ako tu završim jednog dana. 

Lijepo je, to se vidi već na ulazu: tri klupske garniture i uz njih velike pepeljare, može se sjesti i pričati, i to upravo radi nekoliko bakica koje spikaju više nego ja. Desno je automat za kavu, uz njega automat "Kinderlada i sokovi”, odzada vidim prostran restoran... po zidovima su fotografije s nekoliko izleta, pa ”Domske obavijesti, pa "Sveta misa svake subote u 17 sati”, tu su i “Senior Gym – tjelovježbeni program za osobe starije dobi”, “Vježbe protiv inkontinencije i osteoporoze”, ”Demencije i liječenje demencija", tu je i program dramskih predstava...  izvrsno, bolje i ne mora biti!

Situacija je jasna - ako hoćeš imati nešto od svega toga i ako želiš šetati gradom dok ti ovdje sve drže uredno, brinu o tebi i spremaju papicu (to je ono za kaj se u kvartu veli: "skrbe se za tebe!") - onda moraš doći u Dom što prije, i to obavezno na vlastitim nogama, jer ako te doguraju s nogama naprijed, onda ti dom u centru grada više ništa ne znači. 

Matematika u Kafe-Baru “Rasno”

Odmah nakon Doma je Kafe-Bar “Rasno”, unutra je ugodno, i zbog toga je to bio moj favorit za ispunjavanje listića sportske prognoze. Naročito ljeti, kada sjedneš vani u fotelju od trske, proanaliziraš tekme, uz to imaš nešto u čaši ili šalici - a prije plaćanja, nezavisno o godišnjem dobu, se obavezno upitaš: "Ni vrag da bu opet?" Bude!

Naime, računica prilikom plaćanja tu rijetko štima, čak i onda kada s trinkgeldom zaokružiš na neki zgodni broj - nekaj ode naopako! No, radi se o sitnicama koje obostrano vesele... pa dođe kao tradicija koju i danas testiram. Zato sada nestrpljivo čekam račun i daljnji razvoj događaja! Velim "Platit' molim!", za cappuccino stiže račun na 12 kuna, pa onda velim: "Obračunajte 15!", dajem 25 i očekujem natrag 10 u papiru - ali, evo opet, počinje "Rasno"-komplikacija! 

Veli: “Nemam 10 u papiru, imam samo sitno” - pa ti vrati natrag "medveda", tvoj željeznjak od 5 kuna - i ode! Kaj je najgore, ako je iste gore list kao i stara ekipa, otišao je ljut do daske! Ljut na tebe zato što si ga izmučio s matematikom a dao samo 3 kune trinkgelda, dok ti je on počistio pepeljaru, okrenuo telku prema tebi kako bi bolje vidio ono što inače ne gledaš, već samo s jednim uhom slušaš. čak si i zahod koristio...

I onda čujem nešto od čega su mi opale rolete, i to tako da sam odmah u ruci vidio moju staru praćku, floberticu, šrot-flintu ili nekaj slično - svejedno, važno je da puca, pa sam još poželio da "Gašpar", onaj teški, od gusa, skup s dva metra cijevi, padne s plafona na susjedni stol. Ili možda niti to nije dosta, pa još moram dodati neki kompjuterski virus, koji će kitu pobrisati cijeli "hard"-rječnik u prostoj piksi?.  

Jer dvoje za stolom pored mene sve glasnije razgovara i onda slijedi finale! On: “Napišem knjigu jebote, a sve sam zajeb'o u tri pizde materine!”; ona:”Pa trebao si nekome dati da to skorigira!”, on: “Ništa nije bilo dobro, nećemo sada više o tome, jebote ja!”. 

Pisac, pjesnik, poeta - to je prava ludnica što se sve može čuti po gradu. I taman kada misliš kako si već sve čuo - opet te netko iznenadi i priča kreće ispočetka! 

U prolazu od Iblerovog na Draškovićevu svira gitarist u vinterici, pored njega, na šamrlici uza zid, šilt-kapa, plastična vrećica i stalak za note. Stoji i valjda svira, ali ne čujem ništa - pa ga valjda zbog toga, nitko drugi niti sluša niti gleda. Onda lupi dva takta nečega što bi možda trebalo biti nešto što samo njemu nešto znači - i to je sve. Prestaje prije nego što je počeo svirati, uzima mobitel i naziva nekoga, završava spiku, pali cigaretu - i opet ne svira. 

Onda sjedne, pije vodu, dugo pije vodu - mili Bože, pa 'oće l' uopće nešto odsvirati? 

Čuči i puši! A sve to uz miris lule - netko je prošao s lulom i zamirisao cijeli hodnik. On i dalje čuči uza zid i ne šljivi nikoga. K'o da mu se neda - pa valjda i sam zna da tak' nemre zaraditi lovu ni za jogurt!? I zato onu šilt-kapu može slobodno okrenuti naopačke ili najbolje, metnut' na glavu, pokupiti stvari i otići - telefonirati može i od doma.

U Draškovićevoj

Vani na Draškovićevoj, na ćošku prolaza, stoji mladi dečko: šareni džemper, traperice, desna ruka podignuta pod pravim kutom, dlan u horizontali - prosi! Može stajati bolje od mene!

Puno je prosjaka po gradu! Jučer je jednoj prosjakinji u Jurišićevoj, taman kada sam bio pored nje, zazvonio mobitel - i toga ima. Kao što ima i onoga od čega samo gutaš knedle. Kao što sam ih jučer gutao, nakon što me je jedna djevojčica oslovila pred konzumom na ćošku Draškovićeve i Boškovićeve - to je bila jedna potpuno drugačija priča.

Draškovićeva ulica za mene znači ulicu punu nenapisanih priča, i to onih koje bih trebao pisati u kajdanku, desno od violinskog ključa, jer mnoge su vezane uz muziku ili ono uz muziku. Zato, moja Draškovićeva ulica započinje kod Šloserovih stuba s kućom "Zlatnih akorda" na ćošku desno od njih (iako je ulaz iz Vlaške), a završava točno preko puta njenog  kraja, u dvorištu preko ceste, na Branimirovoj.

U kući "Zlatnih akorda" su stanovala braća Miksić, mega-simpatični Fuma i simpatični Ico, bili su trajna kičma "Akorda"; tu je bio i markantni tata Miksić, zubar s kojim sam volio odigrati partiju šaha - izvrsno je igrao. A dole duboko po štengama, bio je nezaboravni podrum u kojem su dečki vježbali, sve je bilo tu, instrumenti, razglas - tata Miksić se dobro brinuo kako bi dečki imali sve što trebaju, a usput je i sam ponešto zaradio na prodaji opreme drugim bendovima. Cugu i druge stvari, dečki su nabavljali sami, i ako si usput svratio bez ičega, sve je bilo tamo - u Količinama! Najteže je bilo poslije svega izvući se van, a čak ne znaš čeka li te vani noć ili dan.

I zato, jer nisu u mojoj "kajdanci", ne spominjem niti zgradu PTT-a, u kojoj su se izredale sve generacije telefonskih centrala, a nekad prije i telegrafskih, do onih digitalnih; ne spominjem zgrade Narodne banke, Ministarstva, Draškovićeve škole, pa preko Traumatološke sve dole do zgrade nekadašnjeg "Hrvatskog radiše" - sve je to dio povijesti grada o kojoj su povjesničari pisali i pišu... a za nas u kvartu, to su bile samo lijepe "kulise" našeg djetinjstva.

(Tako na primjer, ako netko spomene "Hrvatskog radišu"; ne razmišljam o onome što sam pročitao ili saznao, već se prvo sjetim didine rečenice kako je "Hrvatski radiša bio za sirotinju i zanatlije", a nakon toga slijedi još uvijek otvoreno pitanje, zašto smo za današnju ulicu kneza Mislava, svi na Đamki uvijek govorili "Adžijina", iako smo znali da se ulica prije 1945. zvala Radišina - to me još uvijek kopka više od svega ostalog uz "Hrvatskog radišu"!     

Ili - o imenu "Draškovićeva ulica" nisam nikada razmišljao, lijepo je to ime i meni drago - iako mi je dida rekao: "Sve su to bili masoni, zujali su marljivo kao pčelice između vlastitog džepa i onoga na Sjeveru, a Zagreb tu i tamo, posebno ako dobro dođe".  

Pitam što su to "masoni", veli: "Čut ćeš jednog dana... najbliži ti je stotinjak metara od kuće."

I što onda, 'ko ih šljivi za suhu masonsku šljivu - ime ostaje drago!)

Na isti način, vezano uz muziku, moja Draškovićeva završava točno na njenom drugom kraju, na Branimirovoj: pređeš preko ceste, prođeš kroz široka vrata, uđeš u dvorište skriveno visokim zidom, dođeš do prizemnica, skladišta i baraka, koje su tu nekada bile i u kojima je bilo robno skladište carinarnice, uđeš unutra po metalnim stepenicama - i gledaš carinika koji po tablicama traži i ne nalazi poreznu stopu za električnu bas-gitaru. 

Onda gleda u četiri velike kromirane glave, pita "Što je to?", veliš: "Basovi!", pita: "Koliko ih ima?", veliš: "Pa vidite i sami - četiri!" - on opet u tablice i veli: "Broj basova imam samo kod harmonike, ali nemam harmonike s četiri basa - obračunati ću najnižu stopu!" - veliš: "Pa nemojte tako - to mi je puno previše!", dok u sebi likuješ zbog love i umireš od smijeha.

A za ona druga, isto tako draga sjećanja na ono lijepo između dva kraja moje Draškovićeve - dovoljno mi je okrenuti glavu i od bivše carinarnice pogledati niz ulicu: lijevo kino "Opatija", pa Šenoina ... i "poplava" kreće! Tu odmah desno, vidim se kako cupkam pred Nadinim prozorima u prizemlju, uporno čekajući da se konačno pojavi od bilo kuda, izađe iz kuće ili se vrati s probe, kako bismo se slučajno susreli. Baš me je bacala u očaj - čekaš, brojiš ovce, šuljaš se kao mačak; odeš pa se opet vratiš... dok ona negdje u kuhinji kroz onaj nosić ispod kao različak plavih očiju pjevuši "a mene nema, dragi moj!". Ili haustor odmah do Nade... ma ne, ta nije bila prava - više pamtim onu džunglu na njenom krovu, čak je i bazen bio tu, usred kvarta! Pa sljedeći haustor - ne, bolje je ravno u sljedeći blok na desnoj strani - oh, Jasna!

"Lisicu" se prosto ne ufam spomenuti, bila je nekoliko godina starija, "vamp nad vampovima" - čak i sada mi se zavrti u glavi!  Uh, kako je život nekad bio kompliciran i težak!

Upadam u malu butigu Hrvatske Lutrije preko puta prolaza, i ženska veli: "A, opet ste došli!" i isprinta mi program sportske kladionica za weekend (onaj kratki, na pet-šest stranica, samo nogomet - osnovni tippovi, bez onog "Koliko penala?", "U kojoj minuti pada prva gajba?"... na to metnem lovu samo kada igra Šimunić, i to na ono "Autogol? - da"). Ispunim par listića za ukupno 300 kuna i predajem ih zajedno s onima od jučer - na njima su sve tekme odigrane i na dva listića stiže lova. 

Ženska veli: "Izvrsno je počelo!" - jer je jedan listić dobio nekaj preko 2'300 kuna, a drugi preko 4'800 kuna - tipperski gledano, nisu to male stvari, a i lova je izvrsna. Rekoh: "Da, baš je šteta što ostajem samo par dana". Ona unese nove listiće, isplati mi lovu kako bih se još bolje mogao kretati po gradu, ja hoću krenuti, ali ona me zaustavlja pitanjem: "Zar nećete kontrolirati?" 

Vraćam se i velim: "To kod Vas više ne dolazi u obzir!", pokažem joj listić na kojem su jedanaest  pogodaka i dve fulane tekme, i velim; "Vidite, na Auxere -Sochaux sam metnuo x2, a vi ste unijeli 1, pa sam vas zamolio da to ispravite. Veli: "Je, sjećam se!"; a ja: "E, vidite, Auxerre je odigrao po Vašem, i pobijedio - i da nisam fulao još ovu drugu tekmu dole, sad bih si čupao kosu što sam Vaše ispravio¨". ženska gleda listić na kojem piše 29'000 kuna i veli: "Ovo je zbiljam šteta!". Rekoh: "Zato više nikada neću ispraviti ono što ste Vi unijeli, i zato današnje listiće ne samo da nisam kontrolirao - već ako ste primijetili, čak nisam niti pogledao što ste mi dali u ruku!".

(Usput: par mjeseci nakon toga, par tjedana sam svaki dan nakon kave ulazio u malu butigu Hrvatske Lutrije u Malom Lošinju, jer sam Jagodi htio pokazati kako mi u domovini super ide. Na rezultat neću trošiti riječi - čovjek ponekad ima peh! Ili sreću!)   

Nakon toga svraćam kod "Ghetaldusa" - njima svaki puta donesem na popravak nekoliko cvikera. No, to kod "Ghetaldusa" je samo prvi "prolaz", jer za ono što i "Ghetaldus" ne može, postoji "Moj Optičar", Ilica 10 u dvorištu desno - nema toga što on ne može popraviti!   

Ženska veli: "Ovo je titan, to se ne može variti, ali staviti ću vam novu maticu", a malo poslije velim: "Puno hvala!", jer na cvikerima je nova matica - besplatno.

Pri izlasku si mislim: "Sve bu to svaril onaj stari optičar u dvorištu Ilice 10, uz super klafranac - i dok klaframo, usput bu popušil faktor pet cigareta više nego ja - a što je već za Guinnessa! 

*****

Sjećanja:

Demencija

Opreza radi i na znanje: program ”Demencije i liječenje demencija" za osobe starije dobi, koji sam vidio na ploči za obavijesti u Domu za starije i nemoćne osobe 'Medveščak”,  je polako interesantan i za mene koji pišem ova sjećanja! 

Grozno - kada žile zakreče, onda ne pomaže više niti Eukamid, Ginseng ... ili nešto drugo. Postaješ onaj pravi senilac - i još počneš pisati!

Prisjećam se daljinskog upravljača od videa - nema ga, a poslije otvoriš frižider i naletiš na njega; ili odeš u podrum po vreću za smeće, a vračaš se s nekim okvirom za slike i plastičnim kutijama koje nosiš na tavan, dok s tavana, umjesto zimske bunde, doneseš hrpu starih gramofonskih ploča... 

Da, da - demencija glasno zvoni na kućnim vratima!

O čemu sam ono pisao - ah da, mojeg prijatelja probudi telefon negdje u ponoć i tata mu veli: "Daj odmah doći do mene i oslobodi me od ženske pred vratima. Zvoni i lupa već dva sata, hoće u stan i tvrdi da je moja žena!”. Sin sjeda u auto, dolazi pred vrata roditeljskog stana i naravno - pred vratima je njegova mama.

Ili netko puno bliži: cijeli život radni sve ide po formuli: dizanje u pet, u pola šest je gotov i zamotan uvijek s puno pažnje pripremljen gablec, koji poslije na poslu u pola deset obavezno dolazi na red, onda slijedi odlazak na posao, točno u šest sati...  i tako godinama.

I onda jednog dana, telefon u sedam sati i čuje se razočarani glas osobe koja je totalno "down": "Zaboravio sam gablec!". Odgovor: "Nema problema, stiže na vrijeme, baš sam krenuo na posao!" - ali, nakon desetak minuta: "Ima problema, ne mogu van iz stana - ostavili ste ključ u bravi, i to s vanjske strane!", a s druge strane: ”Prokleti lijekovi, ako sam ključ zaboravio, to znači da ništa ne pomažu...  a ovo s gablecom je jednostavno previše!”

Nisu to vicevi, već istiniti obiteljski crnjaci, bilo ih je koliko hoćeš, pa je u tom pogledu genetski bonitet i pouzdanost sjećanja autora ovih Sjećanja jednak nula-zarez-nula-nula!

Na primjer, evo i jedan "heavy": sin hoće otići nakon posjete mami, ali mama mu veli: "Ne idi kući, ti si moj muž i trebao bi biti ovdje”; sin: “Pa mama, ja sam tvoj sin, a ovo su moja djeca, tvoja unučad”; mama: “Pa kako si se oženio, a da ja to ne znam? I otkud djeca, ja ih nikad nisam vidjela! Što će reći moje prijateljice kada saznaju da si me ostavio i da imaš djecu za koju ja nisam znala?”. Sin: “Mama, ja sam tvoj sin, pogledaj me - ja sam puno mlađi od tebe!”,  mama: “Daj mi osobnu!”, i onda: “Kako to da mi nitko nije rekao da si toliko mlađi od mene? Tu nekaj ne štima - na onoj slici u sobi izgledamo isto!". 

Poslije su u ladici nađene bilješke: “X je moj sin, Y je moja snaha, Z je moja unuka...”!

Da, sve uvijek počinje naivno... odlazak u kuhinju po čašu mlijeka i povratak s toastom... ili, otvaraš vrata od garaže, a znaš da si nešto trebao napraviti s nekakvom ručicom, pa ideš natrag u kuću i vraćaš se s ručicom i onda opet natrag, jer iz auta vidiš da je netko ostavio otvorena kućna vrata. Pa se opet vratiš, zatvoriš, kreneš s autom lijevo, a moraš na desno... i onda na kraju, tu još nešto o drugima pišeš!

Nakon toga, stvari se počnu polako komplicirati, i to se ne može više sakriti: 

Dođeš po stepenicama dole radi više-ne-znaš-čega, dole obaviš barem pet različitih stvari i vratiš se punih ruku svačega - a žena pita zašto nisi donio mrkve po koje si otišao prije više od pola sata. Ili ono s kućnim telefonom, onim prijenosnim, s displayem, koji si ostavio na simsu od prozora u vrtu: Odeš van, pa te nazove susjed i veli: "Baš dobro da si mi umjesto ključa ostavio telefon!"

U sljedećoj fazi, zaboravljaš riječi, imena ... preskačeš riječi u rečenici i počinješ svaćati rečenicu na ono najnužnije, rudimentarno: “Tu tamo nešto!”, “Tako treba!”, “Komu to zašto?” i tome slično ... pa onda i zato jer si pametan, počneš stvarati repertoar tvojih standardnih odgovora na standardna pitanja, kako bi bio siguran da će u konverzaciji sve štimati, u stilu: "Dobro sam, a kako si ti?" - a zapravo nisi siguran da li ti je dobro i tko za tvoje zdravlje pita!

Onda situacija postaje još ozbiljnija - ne mislim na onu ceduljicu na kojoj piše "Zovem se tako i tako, stanujem tamo, ako ovo čitate, molim nazovite toga i toga na broj...", niti na ono kada te usred Londona, jedan od onih 'MP-Bobbies' čudno pogleda i veli u "*walky-talky", hladno kao svaki Englez: "One lost!" - mislim na situacije kada se to počne dešavati s dokumentima, računima, bankovnim karticama... 

Tipična situacija: u dućanu prodavačica viče: "Gospodine, zaboravili ste karticu!”.

Nakon toga poduplaš dozu Ginsenga, zaključiš kako se ubuduće moraš koncentrirati na karticu, i sljedeći put izlaziš iz dućana ponavljajući u mislima “Kartica, kartica...” -  dok te ne prekine prodavačica koja trči za tobom noseći karticu: “Gospodine, zaboravili ste karticu!”.    

DEVEDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

piše: Dražen Grubišić

To što se događalo početkom devedesetih najbolje je zvati scena. Devedesete su posebno zanimljive jer se tad promijenio koncept zabave. Do tada si izlazio u Saloon, recimo, do četiri ujutro ili u Jabuku do dva ujutro, a onda, devedesetih, izlasci su totalno okrupnjali. Krenuo bi van, u izlazak, u četvrtak s putnom torbom u gepeku, s četkicom za zube, dvije majice, dva para čarapa...

After i afteri aftera

Tad sam ponedjeljkom sam sebi govorio da više nikad, ali stvarno nikad neću izaći van, ali uvijek je došao taj četvrtak i ja bih izašao. Doma sam se vraćao tek u ponedjeljak. Tako se koncept zabave zauvijek promijenio. Došli su ti afteri i afteri aftera... A sve je krenulo tako što je moja prijateljica, čija je majka ‘89. i ‘90. radila za JAT, mogla džabe putovati u London na par dana i donositi nam tejpove i ploče s tih svojih izleta. Tada smo se družili s Kikijem i Frajmanom... I sve je to bilo iz ruke u ruku, slušali smo to kaj nam je ona donosila i kaj su drugi donosili, razmjenjivali te kazete, presnimavali ih. Nije se tada za puštanje plaćalo, to se sve radilo iz entuzijazma. Bila je to mikro škvadra. Odmah ‘91., ‘92., imali smo Ramireza. Kad gledaš danas s ove distance, presmiješno je, ali tad je to bila apsolutna špica. Sve se to posuđivalo, mijenjalo, presnimavalo. Devedeset druge pokrenut je Space Agresor, to je bilo tamo iza zgrade Suda. Stalno su se, kad god se i gdje god se moglo ugrabiti neki prostor, organizirali ti mali partijići. Naime, sve je to bilo na divljaka jer pravna država kao takva, kao sredstvo prisile i kontrole, nije postojala. Stvarala se nova država i svi su uživali u blagodatima nove države bez represije. Dakle, mogao si bez problema u Teslinoj, tamo malo niže od Croatia Airlinesa, u podrumu stambene zgrade, napraviti party. Ne sjećam se točno ni tko je tu bio ni tko je svirao, iako nedoumica nije baš velika jer DJ-evi su bili samo Mary, Kiki, Frajman, Space Lily i Markan. To je tih pet DJ-a i amen.

Mayday

To je trajalo negdje do ponoći, skupilo se škvadre, pa smo morali proglasiti fajrunt. To su bile te naše slatke inicijacije da ljudi uopće upoznaju što je to. Onda, ‘93. u petom mjesecu išla je mala ekspedicija iz Zagreba u Dortmund na Mayday, da vidimo o čemu se tu točno radi. Išlo nas je negdje sedam... Svebor, Vanja Černjul, Irena Šošić i ja... A kad je onda počelo rokat, bilo nam je: wellcome to the new world. 20.000 ljudi, a nema redara, nema murije. Nova hippyvarijanta, love and peace. To je bilo ono što nas je mamilo, to je bilo ono zarazno u tom. Pogotovo za nas... Pa ovdje se tad još hodalo s dugim oružjem po cesti... Tad smo prvi put vidjeli velike lasere, osjetili taj sjajan sound. Vratili smo se ušokirani, sigurni da moramo to isfurat i kod nas. I ukazala se prilika. U desetom mjesecu ‘93. bio je Salon mladih, ili Salon zagrebački ili tako nešto, i mi napravimo malu diverziju. Cak i ja se ponudimo da izvedemo performans. U prijavi za policiju to je točno zvučalo ovako: performans s glazbeno-vizualnim efektima, stranim izvođačima, itd. Dakle neka totalna brljotina, i nitko normalan ne bi mogao shvatiti o čemu se radi. I prođe to na Salonu... Mislim da je Tihomir Milovac stao iza toga...

Under city rave

Htjeli smo to napraviti u prostorima gdje je tada bilo sklonište, funkcionalno sklonište. Vlasnik tog skloništa, ili ta nekakva spika, bio je HAZU, tako da se sjećam da je naša prijava za muriju išla na memorandumu HAZU-a. Mislim da je to doista jedinstven slu- čaj. I naravno – jer nitko pojma nije imao što uopće planiramo, a planirali smo partijanu – dobili smo dozvolu glatko. E, onda smo nazvali Cuculića, kojeg sam se sjećao iz Dortmunda, da vidimo je li u kontaktu s nekim DJ-ima. Dao nam on broj od Mate Galića koji je tad bio mega-zvijezda u Njemačkoj, puštao zadnji set na Maydayu u Dortmundu. Nazovemo mi njega, a on kaže: “Jest, jest. Jašta, jašta. Oću, oću. Ja ću, ja ću. Kog ja mognem, ja ću zazvat da dođe.” Govorio je taj smiješan hrvatski. Napravili smo sve da sav takozvani prihod, iako nismo imali nikakvu ideju hoćemo li se pokriti ili nećemo, ide u humanitarne svrhe. Ljudi iz klupske branše, koji su držali klubove, mislili su da imamo meningitis kad nešto takvo radimo. A mi stavili cijenu karte 4 marke, što bi bilo kao 20 kn danas. Karte smo štampali na Zdravkovom igličnom pisaču i naravno da je rulja fotokopirala karte... DJ-i koji su dolazili nisu nam ništa htjeli uzeti kao honorar, samo karte za Zagreb. Ljudi s razglasom su bili iznimno cool, uzeli neku siću... Sad kad iz ove perspektive gledam na to, fakat je bizarno da smo se uopće upustili u to, ali kad te fura nešto, ti si toliko uvjerljiv da sve prepreke padaju. S druge strane, to jest bilo vrijeme kad si mogao doći i jednostavno reći – radimo nešto, i ljudi bi rekli – super. Nije čak bilo ni zahtjeva da se ističe bilo čiji logo. Na kraju je bilo oko 4.000 ljudi, a napravili smo 2.000 ulaznica. Murija je poslala dva policajca, tek toliko da vide kakav je ulaz. Zgrozili su se i pozvali onda cijeli kordon policajaca koji su držali krug oko ulaza, a unutra je bila takva atmosfera da se nije moglo upaliti pljugu kolika je vlaga bila u zraku. Znam da smo u jednom trenu trčali po ceradu da natkrijemo DJ-a i opremu jer je kondenzat sa stropa padao k’o kiša. Sve kamere su riknule. Snimali su za MTV, uspjeli su snimiti samo par kadrova i kamera im je riknula. Šibicu si mogao zapaliti samo u trenu kad si kresnuo o kutiju, i odmah bi se ugasila, upaljači, nula bodova. Bilo je pakleno. Vrtjelo se to na MTV News.

Chris Dis

After je bio u Aquariusu. Bio je to jedan od luđih aftera, gdje su puštali Mate Galić i Chris. Tada se Chris etablirao kao megazvijezda u Hrvatskoj za sljedećih deset godina. Nigdje drugdje nije bio takva zvijezda kao kod nas. Nakon toga u AQ više nije bilo po četrdeset ljudi nego po sto pedeset ili dvjesto, dvjesto pedeset... Sjeme palo na jako plodno tlo, pa smo počeli organizirati partyje u najčudnijim prostorima, u Concordiji, u klubovima, bircevima... U svakom slučaju, moglo se brijat od ponedjeljka do nedjelje. To je bila spika ‘93., ‘94. i to više nikada poslije nije bilo moguće postići. Bilo je desetak lokacija po gradu gdje se po cijele dane i noći moglo brijat, i to bez ikakvih restrikcija. Dakle, ‘93. je bio Under City, a ‘94 smo radili Vilu Rebar, na Sljemenu. To je bio najljepši party ikad. Bivša Pavelićeva vila, pa bivši restoran, koja je onda ‘70-ih još i izgorjela i stajala kao ruševina. Očistili smo teren, pošišali travu, raskrčili drveće, razgrnuli ono što je bilo porušeno... Taj Pavelić je valjda bio paranoik, pa je dao iskopati tunele za bijeg. Tako smo opet imali tunele, samo što su ovi Pavelićevi bili manji od onih HAZUovih. Ne sjećam se tko je svirao... bila je jedna plava, jako slatka cura iz Engleske. DJ je bio gore u vili, mislim da je Maminjo puštao, sigurno Markan, Lily, Kiki, Frajman, i bilo je dvoje-troje stranaca. U vili je bio glavni stejdž, a u tuneliću je bila hard-core varijanta, samo sa strobom... Lajt smo lijepo razmjestili da piči po šumi... Negdje oko ponoći došla su dva murjaka autom jer da je buka. Navodno je bilo čak četrdeset prijava iz susjedstva. Ja sam im onda objasnio da je to velika sramota za Hrvatsku jer da imamo strane goste koji sviraju, što je i bila istina. Tada nitko nije dolazio u Hrvatsku, nijedan strani izvođač. Zamolio sam ih da njih puste da odsviraju do kraja i da ćemo onda zatvorit. Oni su s puno razumijevanja pristali. Dva sata kasnije zove me Zdravac da dođem vidjet drotove kako u tuneliću plešu ispred strobaća i gledaju svoje ruke kako izgledaju pod svjetlima, i još im otkopčani prvi gumbi na šuljama, kravate opuštene. Bili su tamo do pet ujutro. Bilo je predivno, šesti mjesec, pod otvorenim nebom...

The Party

Radili smo jedan megaparty godišnje. Te, ‘95., bio je u Delnicama. Inače, u Delnicama je bilo penjalište, a mi smo se penjali čisto iz rekreacije. Ekstremni sportovi su se jače pojavili tih devedesetih. Kao i prva skejt rampa. I opet smo iskoristili tu nevjerojatnu šablonu multimedijskog performansa internacionalnog karaktera blablablablabla, i opet nikom nije bilo jasno o čem se tu zapravo radi. A i Cuculić je krenuo organizirati svoje partije, Brave Rave. To je krenulo u Domu sportova. Ipak je bila razlika, mi smo više, nekako, s te naše likovnjačke i entuzijastične pozicije organizirali sve to, nemajući u vidu nikakvu zaradu... Nikad nismo zaradili lovu, uvijek smo bili na li-la hoćemo li se uopće pokrit. Brave Rave je baš bila varijanta kamo je to sve kasnije otišlo – veliki prostori, gomile ljudi, nema švercanja, osiguranje, lova, dileri, droga, itd. Mo’š si mislit kako smo mi mogli osigurati Delnice da se ljudi ne švercaju, a nije to ni bila poanta. Gledao sam kako iz šume dolazi 300 ljudi koji su došli vlakom. Nismo pojma imali da se do tamo uopće može doći vlakom. Hrvatska je tada iskočila na karti... Slovenci još tri-četiri godine nisu znali što je techno, Srbija isto, Mađarska također. U časopisu Front Page čitao sam tada članak u kojem se govorilo o hrvatskoj sceni sa čuđenjem. Naravno, to je stvar političke situacije i nedostatka državnog aparata koji se nije ni snašao, a mi smo već posvuda partijali, nazivajući to umjetničkim performansima. Dozvole su se lako dobivale. I zapravo sve je to prestalo postojat u tom obliku, pretvorilo se u nešto drugo, baš nakon tog partyja u Delnicama ‘95 godine. Baš tada je jedna ekipa iz Njemačke htjela u Istri pokrenuti nešto slično, ali nisu naišli na razumijevanje, odbijene su im dozvole. Oni su utukli silnu lovu u to, trebalo je to biti mjesec dana partijanja po Istri, DJ-i na proputovanju po svim klubovima i plažama... Mi smo u dogovoru s njima u Delnicama trebali biti pred-party, uvertira. Međutim, njima su u zadnji čas dozvole odbijene i oni su svi došli u Delnice... Željeli su samo nastupati, besplatno... Skratili smo setove, imali smo dva stejdža, 24 sata, svi su nastupili. Kolegijalno. Još uz onu kišu ujutro i ples na kiši – bilo je divno. A to ti je isto bila priča. Mi smo lagano dobili dozvolu, kao i uvijek. Na taj dan u tri popodne pokupili su me u policijsku postaju, baš smo slagali stejdž. Dođem ja na muriju, kod šefa, on mi pokaže kopiju novinskog članka koja je baš izašla iz faksa, gdje je netko od frendova htio napraviti uslugu pa je najavio party. I ja mu kažem da je to podvala. Pita on: “Zar je to party?” Ja mu velim: “Nije to party, nego ono što piše u prijavi”, i ponovim mu ono multimedijsko... blablabla. Velim mu da to radimo iz umjetničke pozicije, da nam je druga klika kojoj je samo do para htjela smjestiti i da su čak u novinama i krivi naslov napisali. Jer bio je, sva sreća, naslov krivo napisan. I frajer me gleda i veli: “Mislio sam zabranit, al’ pustit ću vam. Ali da znate, doći će vam iz Rijeke narko-jedinica”. Došlo ih je 20 otprilike, to je bio najveći uspjeh hrvatske policije dotad, palo je 46 ljudi. Točno se sjećam. Moram priznat da je taj party za moj ukus bio malo previše nakrcan drogom. Stvarno. Tad smo odlučili da to više nema smisla, da se to iscrpilo. Sljedeće godine odlučili smo napraviti nešto drugo i napravili Welcome to disco, u džamiji. Puštao se isključivo disco. Za nas je tad bilo gotovo. Još sam zaboravio spomenuti – ‘95.-’96. bili su i partiji u Lukavcu s najboljim žigom za ulaz, na kojem je pisalo kemijska čistionica. Poslije Delnica takve stvari bile su izvedive samo institucionalno, unutar klubova ili organizacija kao što je bila Future Shock, itd. Doba slobode je završilo.

Kašinska sodoma i gomora

Kašina je najbolji dokaz kako izgleda i što znači kad vlast ne funkcionira. Kašina je zaživjela kao after nakon Vile Rebar, ‘94. Njen vlasnik je bio član nekog ratnog vijeća, stožera, što li, nečega što je tada svaka općina imala... Ti ljudi su u ime općine komunicirali s policijom, itd. Dakle, buraz od DJ Maminja, dakle, član tog vijeća, otvorio je taj klub sodome i gomore drito pored crkve, usred sela. Kad bi došli na ulaz, Maminjo bi ljudima govorio: “E, samo da znate, doći će murija u toliko i toliko sati. Kad odu, opet otvaramo.” I to je uredno funkcioniralo. Puštao je i DJ Dario. A da ti ne pričam kako je konobarica brisala stolove zaobilazeći lajne koke i spida i svega. Smiješno je bilo. Kad su neki dečki, DJ-i iz Engleske, vidjeli te stolove, sjećam se da su rekli: “Čuj, mi puštamo već pet godina, ali ovo još nismo nigdje vidjeli.” Bilo je sve to jako šašavo, droga je definitivno krenula preintenzivno. Najveći je problem zapravo bio što se tu skupljala hrpa prezgodnih cura, a za zgodnim curama dolazili bi onda čudni frajeri koji nisu imali veze s muzikom pa je jedini ulaz koji su si mogli napraviti bio preko droge... Onda za njima dođu dileri, klinci, i sve se zakomplicira.

Napravili smo revoluciju i s Mondom Bobom. Ruš je imao scenarij, ja sam predložio Matića kao producenta i napravili smo prvi film koji je produciran i napravljen novcem sponzora, a ne državnim ili Tuđmanovim. Prvi put je napravljen dugometražni film za 100.000 maraka, koji je bio gledljiv, koji je pobrao nagrade, Zlatne arene. Napravili smo životan film apsolutno izvan institucija. Otvorila se tih godina odjednom alternativa. Općenito je to bilo vrijeme inicijative. I sve je bilo okej dok s jedne strane nismo uletjeli onako u Bosnu, mislim na tu političku orijentaciju. Tada je tim Tuđmanovim činom uništen sav taj duh, to ozračje simpatije za Hrvatsku, ta inicijativnost i spremnost da koga god vani upitaš – on želi sudjelovati, pomoći, dati ti lovu ili građu za umjetnost. S druge strane, zakompliciralo se sve s privatizacijom. Do našeg ulaska u bosanski rat mi smo bili good, a tako smo se i osjećali. Poslije tuđmanizacije taj je duh satrt u korijenu i neće se više možda nikada oporaviti. Uništen je rejting, pozitivna energija. U New Yorku ‘98. pita me galeristica: “Odakle si?” Velim: “Iz Hrvatske.” Njezin komentar bio je: “Uuu, that doesn’t help.”

OSAMDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

 piše: Zoran Pezo

Rane osamdesete obilježavale su glazbene slušaonice. Objašnjavali ti što ćeš slušati, pa ti to puštali... Onda se to razbucalo i počelo se s tematskim diđej-večerima kao nekim nastavkom Novog vala, žanrovi, pa podžanrovi i to... Ali bilo je sve manje bendova, a trebalo je sve više programa, pa su se smišljale nove stvari. I tako smo Gajić i ja počeli smišljati kao neke skečeve unutar glazbene slušaonice – Prskalica Ante Batinovića. Bila je to prva verzija viđejinga u Hrvata. Doslovno bi, u nekom trenutku večernjeg programa, usred Dnevnika, uzeli starcima veliki Grunding TV, donijeli ga u Lap, povukli žicu i s malog betamax-videa projicirali skečeve o Mirku i Slavku, a rulja bi vrištala od smijeha... Tada se baš nije bilo neopasno zajebavat s NOB-om. U Sloveniji nam to uopće nisu htjeli pustiti. Jako puno rulje je dolazilo na te naše videoskečeve. Zvali smo to Vesela televizija. Snimali smo doslovno s dva mala Betamax videorekordera na ruku, nije bilo miksete, ničeg. Tek smo upisali akademiju i sa 16, 17 brijali po Poletu. Sve se to povezivalo, ta neka scenica se stvarala, pravi Novi val. Pisali najbolje članke o Orgazmu, Idolima, Šarlo Akrobati, Rundeku. S Džonijem smo nešto isto radili... On nas je u intervjuu nazvao fašistoidni klinci jer kao bili smo pod Kuljiševom paskom koji nas je htio lansirat pod opasne književne kritičare, a mi skrenuli u glazbene. Uglavnom, to su ti neki izvori te scene.

Betamax protiv VHS-a

Već smo bili novinske zvijezde, a frendovi su nam bili s televizije, filma i Likovne akademije. I onda se oformiravala sva ta škvadra. Imali smo mi i svoje bendove. Moj se klinački zvao Terrible Noise, a poslije veliki Gajićev Kapetan video, glam-rock: odijela, plaštevi, a la Superman... Ali u tim skečevima smo se bolje našli, imali smo valjda nerv za to... Radili smo te skečeve unutar disco-večeri i Lap se lako napunio subotom i petkom, čak i na bezveznog DJ-a. Nama su dali četvrtak. Tad se desio fenomen. Četvrtak je postao najjači dan u Lapidariju. Užasno smo se probili, išli u Sarajevo, Beograd, Strumicu, Ljubljanu, svuda smo vukli te naše skečeve, videiće... Mi smo ti u prostoru u Beogradu, u SKC-u prodali 150 karata više nego Parni valjak. Svi su bili fascinirani time. Dobro, tam’ bi stavili dve-tri telke više, ali uvijek su to bile one očajne kante od sto kila s ispupčenim ekranom i uvijek antenski kabeli, ono – tražiš kanal, jadno nešto, primitivni počeci. Općenito, taj alternativni pristup da netko radi svoju televiziju rulji je bio važan... Razvlačili su nas po intervjuima, bilo nas je posvuda. Dobili smo i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, koju smo zvali “sedam samuraja SKOJ-a”. I već su se tu počele formirati karijere, već smo nešto i naučili, počeli raditi filmiće na akademiji. «Dan koji se pamti» - slapstick, jebote. Goran je upisal akademiju u Beogradu... Isfurali smo s Lucom Videomix sa spotovima iz cijele bivše Juge, Marcel s MTV-ija je dolazio, Duca Marković, uglavnom, fina ekipica... I tak’. Onda se to puno, puno, puno kasije pretvorilo u onaj Z-3. I u skroz drugu spiku. Bila su ti to bezbrižna i vesela vremena. Vremena marihuane, shita... Kome je bilo do nečeg težeg, snifao je ljepilo, a hors se počeo uvlačit na mala vrata, podmuklo i tiho. Prvi video svih vremena, za Partibrejkerse, snimili smo u Saloonu, kaj ljudi uopće ne znaju. Imam tu snimku... «sad kad bi živeo hiljadu godina, život bi mi stao u jedan dan». Druge-treće godine Vesele televizije dobili smo svoj drugi termin, utorak, i počeli dovlačit bendove. Prvi nastup Lačnog Franca, pa Partibrejkersi nekoliko puta, pa Šarlo Akrobata – oni su fakat spržili scenu. Gajić je tad išao radit EKV, tad se zvala Katarina druga, svi bili mladi i slatki, još nisu bili na ničemu ozbiljnom. Prvi smo im spot snimili u Botaničkom vrtu, svi clean, trče, čudo od spota... Tada nitko nije mlatio lovu, al’ svatko je imao za rundu piva ili ovisi kaj mu treba, kaj voli i to... Bilo je pitomije. Možda malo plića zabava, ali puno se više gledalo tko dobro svira, tko dobro piše, tko je objavio najbolji tekst tog mjeseca. Svi smo mi brijali na novine, Polet je bio centar svega... A pisalo se i za Džuboks, pa ludilo oko Starta... Znaš, kad sa šesnaest-sedamnaest godina letiš avionom u tzv. vertikalni Beograd nekog intervjuirati, misliš da ćeš s dvadeset pet ići u Los Angeles ili u New York. A onda ti se s dvadeset osam sve zruši, nestane, i živiš deset godina u pustinji. Ovo kako sad retro iskorištavaju Novi val – to mi je bez veze... 

To su sad stari ljudi, jedva ima pet normalnih. Danas je to – ajde da uzmemo neku lovu na tome, a onda je to bilo iskonsko i pravo, istinito. Što se Vesele televizije tiče, kulminirali smo s Kako je propao Rock’n’roll. To je naš testament, jedan od naših vrhova. Taj nas je film najviše obilježio. A što smo za Istok mi tada bili meka! Za moje kaubojske čizme iz izloga Strugar i traperice iz Italije – plivački miting u Mađarskoj – tam’ su mi nudili soma maraka. Svi smo izgledali k’o s omota ploča. Kožne jakne, dobre trapke... Benzina ‘opće nije bilo, bilo je to doba točkica, parnih-neparnih, bonova, ono – u dućanu nemaš kave, nikakav izbor, samo po jedan artikl, ali nikog to nije pretjerano brinulo, vozili smo aute od staraca, Trst je bio naš i te fore. Ne bih ja htio zvučat nostalgično, ali mi smo tako bombastično krenuli da smo si umislili da bumo i Jacku Nickolsonu davali čvrge.

Duhanski put

Neizbježna je uvijek bila Zvečka, puna maličkih, Đanfa, junferica na Cvjetnom, a i po kvartovima se brijalo, Križanićeva i tak... Kavkaz je bio popularan. U Blato se išlo na klopu. Koga god si trebao – na tom potezu si ga mogao naći. Duhanski put, k’o na korzu... Tada ti je jaka bila Kugla glumišta. Doduše, oni su više, ono, kraj sedamdesetih, početak osamdesetih. To je bio veliki šok, sve je bilo kao za zbilja. Dođu oni u restoran i poč- nu pištoljima pucat, ljudi vrište, bježe, misle da je ozbiljno. Kazalište je bilo pomaknuto, avangardno, prožimalo se s drugim umjetnostima. Tada je bilo tih stvari koje možda tada nismo prepoznavali i cijenili, a danas su vrijedne. Bijenale je bio jak, dolazila je na scenu elektronska glazba. Sve kao da je bilo jedan pokret. Ljudi ne znaju da je za vrijeme Novog vala neki bend u jednom tjednu nastupao i u četiri različita kluba, a da smo mi barem dva puta tjedno išli na isti bend. Bendove se jako pratilo. Ideš na Azru sedam puta, na Haustor dva puta... Sve u jednom tjednu. Manje je bilo love i galame, ali puno više sadržaja, rekao bih. Galeta je puštao filmove po zgradama, u Novom Zagrebu, po Glavnom kolodvoru... Tom Gotovac čovjek/movie, to su isto bile fenomenalne stvari. Tad je televizija bila grozomorna. Bila je uštogljena, dosadna i bez veze. Kad smo se nazvali Vesela televizija, kao da smo u te dvije riječi saželi sve što ljudima smeta. Atmosfera oko seksa je bila opuštenija. Nije bilo straha od side. Al’ tad sam imao dvadeset godina, skakao sam i na kartonske kutije. Gej-scena je postojala, ali bila je prigušena. Znalo se tko je kakav, ali to nije bilo toliko slobodno. Nije se hvalilo time, bilo je primitivizma u smislu – gle, pederčina. Krajem osamdesetih, kad sam prvi put išao u Ameriku, sve je bilo preplavljeno plakatima – Pazi, sida! To je bio veliki šok. Potpuno drugi pogledi. Ugrožena sloboda. Imali smo mi svoju riječ za AIDS – kopnica.

Okopniš, jebote

Spika je bila: šminkeri protiv hašomana. To je Figenwald, Figi, sve pokrenul. Hašomani su nosili komandosice, duge čupe, pripijene trapke da ih žiletom možeš rezat, a ovi drugi su nosili mrkva hlače, frizurice, neke čudne košulje, smijeh živi kad se sjetim. Svaki drugi je imao štakorov rep na glavi. Tad su se pojavile i prve boje za kosu. Nosile su se i fudbalerke... I to s preljevom. Takve smo zvali novi romantičari. Kao Duran Duran iz Prijedora ili Dubrave. Ili Kajagogoo iz Konjščinske. Recimo, Kulušić je poslije postao najjača DJ scena svih vremena što se tiče tih tematskih večeri. Bio je taj naš rockabilly program petkom Blue Moon, pa program Love Sexy, ono fenomenalni funk, r’n’b i to. Nastali su tu Soul Fingersi, pa su Fantomi stalno nešto navlačili, Tony Montano, Trooly je dolazil’, Divljak, Gangster... Kripersice, kokotice, ludilo. Tad je Kulušić radio preko tisuću i nešto karata, što je impozantno za njegovu veličinu. Rulja se izmjenjivala tokom večeri. Zanimljivo je da je tada spika bila užasno apolitična. Tko se bavio politikom, bio je kreten... Rijetko tko je bio u Partiji, a o onome tko je bio – mislilo se da ima neke podle namjere. Tad smo se puno više miksali i bilo je glupo pitati odakle si. Nacija nije ništa predstavljala. Bilo je to malo gušeno, ali nama je nacionalizam bio, ustvari, kretenska spika s obzirom na jaku relaciju Zagreb/Beograd i putovanja po cijeloj Jugi... Sve se miksalo. Nitko tada nije imao pojma da će sve otići u kurac.

SEDAMDESETE i kako smo se zabavljali u Zagrebu

 piše: Jurica Pađen

Imao sam tada dvadeset i koju godinu. Kako se tada zabavljalo? Pa valjda slično kao i danas, samo što je to vrijeme tada imalo jedan nedostatak, što je ujedno bila i prednost. Naime, tad si imal tri kafića ili možda čak pet, na onom điru – Kavkaz, Zvečka, Blato i točno si znal gdje možeš naći ekipu. Drugih mjesta nije ni bilo. Bila je jedna diskoteka – Saloon, i bilo je klubova za svirke: Kulušić, Lap, Studentski centar. I to je funkcioniralo. Ljudi su bili odgajani u tom nekom “pozitivnom duhu”, a vrijeme nekak’ nije bilo “materijalno”. Nije bilo privatnih radiopostaja koje bi morale podilaziti publici, nego su bile državne, nije se ovisilo o marketingu, a urednici su bili na plaći i mogli su puštati ono kaj su mislili da je dobro i kaj se njima sviđalo. Puštala se dobra muzika, a i radila se dobra muzika. Radila se muzika iz potrebe, iz želje da nešto kažeš, a ne da budeš na telki... Nije još muzika bila pretvorena u bižuteriju kao danas. I dan-danas obrađuju i recikliraju pjesme koje su tada nastale. Postojao je taj duh zajedništva, kojeg danas više nema – svi su dolazili na isto mjesto jer drugih mjesta nije ni bilo. Današnje društvo je postalo disperzirano, eklektično, površno... Svi slušaju sve. Danas klinci stave u fejvorits spot od Metalice i od Dragane Mirković, ravnopravno, kaj je u ono vrijeme bilo nezamislivo. Već je i Abba, koja je fenomenalan bend i imaju super pjesme, bila ispod nivoa. Ono, tko je slušal Abbu, taj je bil seljak. Jaka je bila autorska rock-scena. Beatlesi, Stonesi, Doorsi, Allman Brothersi, Lue Reed, Frank Zappa, Piano Brothersi. Brit-pop je onda bio puno bolji nego ovaj današnji reciklirani brit-pop. Onda Zepellini, Hendrix, Crimeovci. Danas više tako velikih, snažnih i utjecajnih bendova nema.

Po vinile u Trst

Ploče smo nabavljali izvana. Postojale su te neke zajedničke slušaonice, zapalilo bi se joint i slušalo... Riječi su se gledale... To se radilo i doma uz cugu i pljugu. Imali smo gramofone... Bilo je to normalno kao danas mp3 player. Po ploče se išlo u Trst, u Austriju ili Englesku. Onda, kad su krenula licenčna izdanja, mogli smo i tu kupovati, iako je ponuda bila vrlo oskudna. Ljudi su imali više vremena jedni za druge. Danas je panika, žurba i to. Svijet danas funkcionira na tom paradoksu – imaš sve više sprava koje ti štede vrijeme, a vremena imaš sve manje. Tad nije bilo toliko tih gadgeta, bilo je više kvalitetnog vremena. Bilo je još i plesnjaka. U Varšavskoj, na otvorenom, ljeti, i u SC-u. Tam’ su se svirali i koncerti. Svi smo tamo svirali, i Aerodrom i Azra... Svi smo se tamo brusili. Van se izlazilo u osam navečer pa do jedanaest. Jedino je Saloon radil do jedan, dva... Generalno, u 11 si lovil zadnji noćni tramvaj i išel doma. Meni je sused bil Mirko Ilić, pa smo se često vozili doma zadnjim noćnim tramvajima. On mi je napravil omot za prvi album. Nosile su se traperice, tankerice tj. komandosice, cure su nosile hippy haljine... Hippy đir je bio dominantan. Ali nitko nije zagledao kaj ‘ko nosi jer marki i brendova još nije ni bilo. Tad se nisu reklamirale marke nego radnici. Kad sam putoval po SSSR-u, vid’l sam ogromne reklame radnika s čekićima... Živio rad! Na Zapadu se u to vrijeme reklamirao proizvod, na Istoku se reklamirao čovjek. Izlazili su ozbiljni glazbeni listovi, kao beogradski Jukebox, na primjer, a naslijedio ga je časopis Rock. U Hrvatskoj je bio vrlo utjecajan i vrlo dobar Polet. S Parnim valjkom sam 1975. izašao na naslovnici Jukeboxa. To je tad bilo važno, točno se sjećam te fotke. Nije tad bilo žutila, nije bilo jeftino, bile su to ozbiljne novine za ozbiljnu publiku. U međuvremenu se ne- što desilo i duh je nestao. I Start je tada bio utjecajan i dobar tjednik. Danas, iako pod krinkom “nezavisnosti”, sav tisak je interesno zavisan. Na neki čudan način, rekao bih da tehnologija instrumenata i nije otišla bogznakak naprijed. Gitara je gitara, pojačala su ista, kao i efekti i pedale... Ja imam gitaru iz ‘69., a i pojačala su iz tog doba, iako sam ih kupio kasnije. Tad je walkman bio hit gadget.

Puno sam tada putovao, prvo s Valjkom, a onda i s Aerodromom, kad sam ga osnoval, pa s Azrom poslije... Znao sam biti na putu, na koncertima, po sto dana godišnje. Od Bitole do Velenja. Pilo se, duvalo i to je to. Ni u tim se stvarima nije otišlo bogznakak naprijed.

Walkman - jedini gadget

U klubovima su se puštale ploče, ali se DJ-e nije smatralo glazbenicima kao danas. Oni su se pojavili početkom sedamdesetih, imali su dva gramofona i miksetu. Uglavnom, DJ-i nisu tad govorili večeras imam svirku, nego večeras puštam ploče. Došel si u diskoteku u Šrapčevoj slušat Zepelline, recimo. Hoću ti reći, underground se puštao, nešto što nisi mogao slušat jer nisi imao ploče. Tada sam prvi put čuo Zepelline u diskoteci i pitao sam se iz kojeg je ovo svemira došlo?

Puno se onda putovalo autostopom. I u svijetu je to bil đir. Nije još bilo sveg tog nasilja. Naputoval sam se autostopom k’o lud. Stopom sam ‘74. išao u Amsterdam, u hipijevsku meku. Bil sam i u Londonu, po Grčkoj i tak’. Ne zna se da je i Jimmy Page putoval autostopom kroz Jugu kad je s osamnaest godina išel u Indiju. Tak sam i ja nekak’ s osamnaest počel putovat. Kina su bila popularna. Puno se išlo u kino. Sve smo gledali kaj je danas klasika – Sergio Leone, Hitchcock, Fellini... Bili su popularni Kino Zagreb, Balkan, Central, Kino SC... Puno su se čitale knjige. Hesse, Remarque, Kerouac, Irwin Shaw, Norman Mailer, Ruse se puno čitalo, normalno, Dostojevskog, Majakovskog... Mjuza i literatura za marte... Malo mistično, malo dark... Al’ svi to prođu, to je više ono kaj u pubertet spada. Knjige su se stvarno čitale i puno se o tome razgovaralo, komentiralo... Danas je totalno sve površno. Ljudi se više nisu u stanju fokusirat, ne mogu skupit misli na hrpu i osvijestit sebe u tom nekom svemiru. Nekad ti je nedostatak prednost. Nedostatak tih sedamdesetih je bilo kaj nije bilo izbora, ali to je bila i prednost jer cijela bi se familija skupila da gleda Malo misto ili bi svi frendovi išli na neki koncert i sutra se samo o tome govorilo, komentiralo. Kod moje bake, na primjer, došlo bi pola susjedstva gledat Malo misto. To je bilo veselo druženje... Danas je to malo nezamislivo. Čuj, recimo, tada ti se nije o hrani toliko pričalo. Taj nutricionizam i cijeli taj svemir dijeta bil je totalno nepoznat. Od homoseksualaca ti mi nismo pravili nikakav problem, iako je to bilo pomalo egzotično. Propovijedala se ljubav, flower power. Dominantna filozofija je bila filozofija ljubavi, filozofija nenasilja. Bilo je tada i huligana, ali svodilo se sve to samo na kvartovske šore šakama. Bilo je nekog fair-playa, nije svaki kurac imal pištolj. Murja je imala puno veći autoritet. Recimo, nije bilo šanse da te oni prebiju, a da ti onda daš intervju novinarima kak’ te murija neovlašteno prebila. Duvalo se, ali kemije nije bilo. Bilo je par narkomana s kojima se nismo družili, bili su oni k’o gubavci... Ali oko te droge nije bilo lažne i licemjerne stege k’o danas zbog dva grama marihuane završiš u zatvoru, a ak’ prebiješ nekog palicom niš’ ti se ne dogodi. Naš način života, nekak’ u osnovi, bio je buntovan. Stalno si htio biti drugačiji od ostalih... A danas klinci žele biti baš kao svoji starci – lova, laptopi itd. A mi smo htjeli evoluirat, biti sasvim drugačiji od svojih roditelja. Bilo je nezamislivo da slušamo istu mjuzu k’o starci. Danas nema bunta, samo zabava, samo eutanazija. Nema stava, to je dominantno.

Otrov za tinejdžerke

A i komadi su padali na neki duhovni pristup, a ne na neku pilu. To je čak bilo i degutantno. Lagano se preziralo ak’ se netko kurčil dobrim autom ili materijalnim statusom. Komade smo pratili doma, seks je bio totalno bezbrižan. Nitko nije koristio kondome, bar koliko ja znam. Sve je bilo – udri brigu na veselje... Nije se štedilo. Fala bogu, s te strane, ak’ je Freud u pravu u vezi s nekakvim potiskivanjem, ja ne bi’ trebal više imat nikakvih problema u glavi. Sve je tada bilo elementarno k’o crno-bijeli televizor. Nekidan mi jedna kaže: “Zvali su te otrov za tinejdžerke”. Rekal sam joj: “Čuj, sve su preživjele, vjeruj mi”. I nije to uopće otrovno. A da je bilo, bilo je, jebiga. Nismo se branili od cura koje su nas napadale. Nisi ih moral dugo nagovarat.