ZAGREB BY NIGHT, DAVOR GOBAC & JASENKO HOURA: Tajna Johnijeve bilježnice (1988)

Srpanj, 1988.  

Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini. Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon. Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu! 

Nakon neuspješna i uporna telefoniranja zaključujemo - zvijezde su neuhvatljive. Jebiga. A onda, ipak, iznenada, javi se mamurni Jasenko Houra: 

"Nije mi sasvim jasno, ali pristajem!" 

Davora Gopca budimo u već kasno popodne: "Baš dobro kaj ste me probudili... Kol'ko je sati, jebote?" 

Ugovaramo razgovor između Davora Gopca i Jasenka Houre!... 

Dosad nisu imali prilike razgovarati, a upravo su im izašle nove ploče: Gopcu prva, Houri šesta. 

Gobac voli pivo, a Houra, kažu whiskey. Očekujemo Fight. 

A onda nas bacaju iz takta: u međuvremenu su se sreli u gradu, popričali i ... uzeli stvar u svoje ruke! 

Čekaju nas u pola deset u "Staroj vuri". Vode nas van! Zagreb by night! 

Ti samo drži A-dur! 

Prljavi sumrak nad Gornjim Gradom. Radićevom se uspinju klinci, šuškaju s nešto nažicane love i mudruju gdje bi je trebalo trampiti u pivo, ili nešto jače. 

Ne idu u "Staru vuru"... Stolove u vrtu zauzeli su već mirni mladi slađahni parovi. Slamnati šeširići i teški parfemi. 

Jajo se pojavljuje na vrijeme. 

Svaljujemo se na stepenice... Muči ga ljetna sparina. Tlak, valjda, jebiga. 

Psihomodo-Gobac kasni: 

"Bil sam kod Maxa... Malo sam se podfutral, ne... Kaj se tu događa?!" 

Tihomir Ladišić i Đurđica Klancir pred noć sa Davorom Gopcem i Jasenkom Hourom 

JAJO: Čuj, sjećam se kad sam te prvi put videl... No, kaj je to bilo! Na nekom koncertu... Ležal si, a glava ti je bila u bubnju... 

Gledam ja - pa, kak čovek izdrži da mu ovaj mlati bas pedalom?! 

GOBAC: A se sjećaš na Gaudeamusu kad se Bogović napil znama? 

JAJO: Ma to je bila ludnica! Nikad neću zaboraviti jednu stvar... to uvijek prepričavamo... Dolazi tvoj band, a jedan čovjek iz banda ne zna apsolutno svirati! 

Garantirano ništa! 

I veli njemu... ’ko vam je bil glavni? Mark? 

No, veli njemu Mark: "Ti samo drži A-dur!" 

Sedimo tak u garderobi onak već pripiti, a pita frajer onda: "A kak se drži A-dur?" 

I onda ovaj njemu naštima ruku - ti samo sviraj A-dur! 

I frajer je stvarno dvajspet minuta sviral A-dur! Čovječe božji, pa toga nema nigde! 

GOBAC: Kemca su, sjećaš se, šest puta izbacivali jer je imal ogromni kurac na majici... Na kraju smo bez njega svirali... 

JAJO: Koje si ti godište? 

GOBAC: Šezdeset i četvrto. ..A ti? 

JAJO: Šezdeseto... 

GOBAC: Šezdeseto? Pa nemaš još "tri banke"! Baš sam bil kod Maxa i on mi plače kak već ima "tri banke"... 

I velim mu da se večeras nalazim s tobom, a on: Jajo je sjajan, i on je već starac! 

JAJO: I ti bi sad trebal potpuno promijenit image! Znaš, onak, da si bil odličan učenik, da imaš djevojku... 

GOBAC: Pa kaj, nisam bil tak loš. Pal sam samo treći razred... 

JAJO: Svi su pjevači dobri učenici! Bogović je išao u prvi razred srednje i pao kad sam ja došao u tu gimnaziju. Onda smo u prvi išli zajedno. 

Onda sam ja išel u drugi, on je pao. Kad sam išel u treći, opet je pao. A onda sam i ja pao... 

Kad sam završil četvrti, on još nije završil prvi, bog te jebo! 

GOBAC: Mislim, Bogović... 

Mame su odvodile djecu od bine! 

JAJO: Ono kaj je Bogović uspio izvoditi na bini, to nije mogao nitko na svijetu! Pazi, on je jedini pjevač u jugo-rocku koji je uspio zaspati na bini... 

"Mislim, Bogović... "  

Peta pjesma, čovjek pjeva, pjeva... i spusti glavu na mikrofon. 

Gledam ja, mislim zajebava se, zeka... 

Vičem Brkiću, pogleda on sa strana - spava čovjek, uredno... 

Panika. Trkamo ga! A kad ga je ovaj trknul, sad se probudil - odma on čaga, pjeva neku desetu pjesmu! 

A u Ljubljani... 

Ide on prema mikrofonu, gleda mene, a mikrofon, koji nije dobro stavil, padne mu dole... 

Bogović, kad se okrenul, uzme stalak i pjeva, pjeva čovjek, pjeva! Nemreš si to zamisliti! 

Slovencima niš jasno. 

Vidiš one na razglasu kak su se pogubili... Traže mikrofone! 

Od onda u Ljubljanu... 

GOBAC: I mi smo isto sad bili u Ljubljani... Čovječe, ono, mame su odvodile djecu od bine! Kao, nemojte to gledati! 

JAJO: Daj, Gobac, idemo se preseliti negdje... 

GOBAC: Idemo na burek, ha? Imam baš sto pedeset hiljada... 

JAJO: Kak te nije sram, Gobac, došel si mi za sto pedeset hiljada?! Idemo tu, u "Točkicu"... 

Tiskamo se u mraku uskih gornjogradskih ulica. 

Lapidarij je mrtav, a pred "malim Lapom" hrpa srednjoškolki... 

Male carice zure bez daha. 

Još u "Staroj vuri" pridružio aam se Mladen Bodalec, pjevač "Kazališta", koji, eto, sada trpi primjedbe, komentare i pouke zbog toga što se pojavio bez cure. 

Gobac i Jajo neodoljivo su otrovni! 

Mesnička... 

Blještavo bijela "Točkica". 

Kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče? 

Jajo priča o "Esplanadi", a Gobac opet o bureku i hamburgeru. 

Jurica Pađen je u prolazu, u novim cipelama. Ovih dana seli na more... 

Jajo, Gobac i Jurica Pađen 

 GOBAC: Čovječe, kam ste me doveli?! S gazdom sam se tu tak grdo posvadil... 

JAJO: Gobac, jebovas bok, vi ste počeli raditi materijal za ploču k’o Pink Floyd za "Dark Side Of The Moon"... Kol’ko vam je trebalo da vam izdaju ploču? 

GOBAC: Malo duže, jebiga... Ha? ha! Ma, bila je tu hrpa stvari, Čovječe, nismo znali kaj da snimimo od svega toga. Imali smo... banku pjesama! 

JAJO: Ti ćeš sad kao Johnny završiti... 

GOBAC: ’Oću, kurac... 

JAJO: Ljudi, kad sam ja upoznal Johnnyja, on je već imal sto dvadeset i pet pjesama... A ja još nisam ni četiri imao! 

Sviral je na jednom tulumu i samo je listal bilježnicu, i listal... Popravil cvikere i sviral dalje. 

I tak, cijelu noć Johnny i gitara, i nikak do kraja bilježnice! 

GOBAC: Ma, Johnny je super... Stariji je od Isusa. Nego, Jajo, pička mu materina, kak si ti tak brzo došel do prve ploče?! 

Priznaj, nije to sam tak moglo proći... Šljakalo je, šljakalo... ha? 

JAJO: Baka mi radi u "Jugotonu"... 

GOBAC: ... na pakiranju, priznaj! 

JAJO: Ma, na strah su mi izdali tu prvu ploču... Ne bi mogli ući u tvornicu, jebiga! No dobro, nije to bil baš tak brzi prodor. 

Sedamdesetosme smo izdali singl, nakon već godinu dana postojanja "Kazališta". 

Godinu dana kasnije imali smo i LP... 

S tim da moraš računat da je to bilo vrijeme nekakve ekspanzije rock’n’rolla u nas, new wavea... 

Baš je "Polet" tu odigrao veliku stvar - gurao je četiri mlada banda. Mnogi su bandovi tad imali puno veće šanse od "Kazališta" da snime ploču... 

Ali sve su ih uhvatila nekakva unutrašnja ludila, promjene, raspadi. 

Onda je ostala karta na nama. 

Ali mislim da bismo s pločom još sigurno godinu, dvije čekali da nismo prešli iz "Jugotona" u "Suzy". 

GOBAC: Da ti ja sad idem pričat, onak u detalje, kak sam došel do ploče, morali bi tu sjediti do četiri ujutro... Ali, daj mi reci, Jajo, kaj ti misliš, tko kupuje naše ploče? 

JAJO: Da ti budem iskren, ostat će za mene vječita tajna tko kupuje ploče "Prljavog kazališta"... Poslije prve ploče još mi se činilo da znam, ali kad smo napravili "Crno-bijeli svijet"... 

Čuj, to su kupovala djeca, vojnici, majke, bake... 

GOBAC: ... čistačice... 

JAJO: Od onda stvarno više ne znam. Po godinama... ljudi od petnaest do dvadeset i pet nas kupuju najviše, mislim, ako se ne prošverca i netko stariji, koga nije sram kupiti ploču. 

GOBAC: Kako sad stvari stoje, moju ploču kupuju ljudi koji imaju para jer ploča košta devetsto hiljada. A nisam ja kriv, treba nahraniti onih par hiljada ljudi u "Jugotonu", jebiga... 

Ne znam, kupuju ploču klinci... napaljene klinke. A ima i starijih, koji se švercaju kak ti veliš. Šteli bi biti još malo mladi... 

Kaj nije bilo 1977. bolje?

Odlazimo iz "Točkice". Gopcu se, istina, i ne ide previše... Tvrdi da je teško negdje pronaći mjesto s toliko dobrih djevojaka po metru četvornom. Silazimo prema Trgu... A tamo su još uvijek grupice radoznalih klinaca, ispražnjenih džepova, okupljenih oko najupornijih uličnih svirača. Gobac i Jajo ne žele propustiti Manduševac. 

Rock’n’roll je zapravo laž u ovoj zemlji. Svi ovi naši rockeri, kad se sponapiju i odlaze u vojsku, ne pjevaju "Satisfaction", nego ono "Majko moja..."! Mi smo zemlja koja je izrasla na kultu Kozaračkog kola... Važno je da se svi držimo za ruke i da pjevamo: "Bum, Cile, bum" 

Nakon neuspješna i uporna telefoniranja zaključujemo - zvijezde su neuhvatljive. Jebiga. A onda, ipak, iznenada, javi se mamurni Jasenko Houra: 

Odlazimo iz "Točkice". Gopcu se, istina, i ne ide previše... Tvrdi da je teško negdje pronaći mjesto s toliko dobrih djevojaka po metru četvornom. Silazimo prema Trgu... A tamo su još uvijek grupice radoznalih klinaca, ispražnjenih džepova, okupljenih oko najupornijih uličnih svirača. Gobac i Jajo ne žele propustiti Manduševac. 

"Jebiga, nema love ni za jednu pivu". 

Obojica bacaju nešto sitnog u vodu... 

Pred "Kvazarom" još uvijek gužva. Glasovi iz mraka, tapšanje po ramenima... Kratak susret sa "zločestim" Pirom.

Junaci priče i zločesti Piro koji se često smije pred Kvazarom 

Bježimo iz gužve i odlazimo u Omladinski centar. 

Atrij je poluprazan i izgubljen u svojoj skupoći i bezidejnosti. Još uvijek je ugodnije sjediti na stepenicama... 

Prolazimo kraj zaspalog "Blata". 

S peračima ulica ulazimo u novi dan. Priču završavamo na stepenicama pred Kazalištem... 

JAJO: Čuj, Gobac, mogao si ti ubrzati izlazak svoje ploče... No, dobro, izašla je konačno. Kol’ko si prodal dosad? 

GOBAC: Sedamnaest hiljada... 

JAJO: Uuu, jebote, misliš si auto kupiti?! 

GOBAC: Ma, ajde... Sve to više niš’ nema smisla. Sve je u kurcu. Ima dobrih pjesama, kao na neku foru, onak komercijalnih... 

Ali nema više bendova... 

Nema više onoga da ti dođeš na koncert i zalediš se, čovječe, kad vidiš kako bend lomi, jebote, i svira... Kužiš, toga više nema. 

A onda nema ni rock’n’rolla. 

Sve ovo ostalo je zakurac, jebote bog. Razvlače se žvake. Niko ne bi sviral... konkretno, onako. 

Ali nije to slučaj samo u Jugi. Celi svijet je u kurcu. 

Pa pogle kaj se vrti po ovim top-listama... Gore su nego ikad! 

Ljige su generalno u igri, ne? 

Nema furke - sad se mi palimo, nego, ono moderan bubanj, moderna bas gitara... Pičke nešto odostraga pjevaju. To je sad super. 

Kaj to nije mrak, Jajo? Kaj nije bilo 1977. bolje? Jebote, prštalo je na sve strane. 

JAJO: Pa jeee, imam osjećaj da bi ti htio da sad svi sviraju kao što se sviralo 1977... 

GOBAC: Ma, ne... Nije stvar u sviranju, u tonovima, jebiga. Nego, bilo je nekakvog naboja u zraku. Sad toga nema. 

Boli ljude kurac za glazbu. Slušaju kaj stignu. Nema sad više to je moj bend, i ja sad to slušam. 

A tog je prije bilo... 

Sve se razvodnilo. Dosadno je. Pa kaj se tebi sviđa kad dođeš na koncert i popiješ sto piva od muke, da ih ne čuješ više? 

Jednostavno tri harme i deri... 

Imaš grčeve kad dođeš doma... celu noć... 

A prije, jebote, kao klinac sam znal otići na nekakve svirke i stvarno je bilo provoda. 

Sad bendovi nemaju poleta. Svi imaju odnos prema glazbi, ono daj da to odvalimo, da uzmemo pare koje možemo, da odvalimo to s kurca i odemo doma mirno uživat... 

Niko se ne pali: ajmo na binu, jebem im mater, ajmo ih rasturiti! Znaš, to treba... 

Imam osjećaj da smo mi jedini bend koji to tak dela. Mi se baš nabrijemo kad idemo svirat. 

Onak, mater vam jebem, sad ćemo vidjeti ko tu koga jebe! 

Sviraju ti bendovi, jebiga dobro, tehnički, ali kao da nemaju razloga da budu opasni, da lome. Pa kaj nije tak?! 

U Omladinskom centru

JAJO: Ima u tome dosta istine... 

GOBAC: Pa to je nas gonilo onda! Sad si to pretočiš onak u profi posel, ali da ti ostane ista takva vibra u glavi... To je onda dobar bend! 

JAJO: Gledaj, kad smo mi počeli raditi bendove, imali smo idole, shvaćaš. Kakvi su nam bili idoli, takvi su nam bili bendovi... 

Klinci će sve vrlo lako ukopčat u rock’n’roll preko tvog benda, shvaćaš, ali preko mnogih drugih neće nikak. 

Mi smo ušli preko Sex Pistolsa, Clasha... Preko tri harme. Ali ja nisam aposlutno mogao ući u r’n’r dok su svirali Genesisi, Pink Floydi... 

GOBAC: Ma kakvi! 

JAJO: ... jer mi je bilo nejasno kak da ja to skinem dok žderem ćevapčiće! Nemam pojma iz koje je to harme, kak bi ja sad skinul onaj uvod... I tak. 

Ne mogu to, shvaćaš. Jedino sam mogao ući u rock’n’roll skidajući "Kraljicu"... Jednostavno tri harme, i deri... 

GOBAC: Uuu, boga ti! Kod mene svi moraju stajati dok sviram "God save the Queen" u gajbi... 

JAJO: Rock’n’roll je zapravo laž u ovoj zemlji. Svi ovi naši rockeri, kad se sponapiju i odlaze u vojsku, ne pjevaju "Satisfaction", nego ono "Majko moja..."! 

Mi smo zemlja koja je izrasla na kultu Kozaračkog kola... Važno je da se svi držimo za ruke i da pjevamo: "Bum, Cile, bum". 

GOBAC: Pa, mi onda pišamo u vjetar... I po sebi. 

JAJO: Ne, mi se na neki način zabavljamo sami sa sobom, i to je vrlo zgodno... Ali ako hoćeš raditi nekaj stvarno veliko moraš upadati u kompromis! 

Eto, ti imaš prvu ploču, ja već šestu, i velim ti - na nekakve kurvaluke ćeš morati pristati... 

Da mogu otić na sladoled kad god hoću 

GOBAC: A kaj onda, kurac, kad nemreš spavati poslije toga? Dođeš doma, a onda imaš grčeve cijelu noć zakaj sam to napravil... 

Onda skužiš drugi dan da je to cijeli grad popušil kao strašnu foru - a ti si jedva pristao na to. 

"Na nekakve kurvaluke ćeš morati pristati", veli Jajo Gopcu 

JAJO: Ma, kaj, nije ovo grad! Pa vidiš da od njega pokušavaju napraviti palanku. Gledaj, ovo ti je korzo, šeću se parovi, pokazuju se... 

Nema Zagreba noću! Nema Zagreba danju, a kamoli noću... 

GOBAC: Zagreb ne postoji... 

JAJO: Shvaćaš, to je naša tragedija. Vidiš, "Kazališna kavana". Krajem sedamdesetih, početkom osamdesetih okupljali su se tu rockeri, glumci... 

Događalo se nekaj. 

Malo pomalo počeli su se tu skupljati šverceri... Pa smo se selili u "Blato". I dalje. 

Na kraju ćemo svi završiti k’o Tin Ujević. Po klupama. 

Sve neke dobrovoljne svirke. Omladinska organizacija nas treba samo za radne akcije... 

Ustvari, uvijek kad treba okupiti par hiljada klinaca, a oni sami ne mogu... 

GOBAC: Čovječe, sve je u kurcu. Rikava država, pa rikava lagano i rock’n’roll.... 

Mi bismo ustvari trebali zadnji propasti! Kad je najgore, onda se svi vesele... 

Pjeva se, svira, doma se ne ide... jer je doma too much bad, jebiga. 

A baš mislim da bum ove jeseni konačno obrnul nekakvu lovu... 

Da mogu otić na sladoled kad god hoću. 

Novu ploču spremamo za poslije Nove godine... Kaj ti misliš, Jajo! 

JAJO: Mi se spremamo na turneju... Planiramo živu ploču za desetogodišnjicu svirke. Možda i video-kazetu, ako uspijemo... 

A veliš, zaradit ćeš lovu ove jeseni? Onda mi nemoj doći sa sto i pedeset hiljada... 

GOBAC: Joj, Jajo, pa ti si najtvrđi... Nemoj mi sad to raditi, u pičku materinu... Pa ovih stopedeset hiljada mi traje već tri mjeseca! 

Ajde, sutra vas sve vodim na piće! 

VLAK U SNIJEGU - MATE RELJA Čekamo snijeg - odustati nećemo Premijera filma u Bjelovaru (1976)

Prosinac 1975. 

Kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge 

U pauzi snimanja filma 1975: Razgovaramo s režiserom Matom Reljom. Počeli smo od njegove posljednje filmske avanture - snimanje za sada još nedovršenog filma "Vlak u snijegu" prema istoimenom djelu nedavno preminulog, popularnog dječjeg pisca Mate Lovraka. 

- Prije no što prijeđemo na "Vlak u snijegu", recite nam kako je uopće došlo do snimanja ovog filma? 

- "Vlak u snijegu" nije prvo ekranizirano djelo Mate Lovraka, još prije mnogo godina snimljena je "Družina Pere Kvržice", a to nije, kao što ste već prije rekli, ni moj prvi film s djecom i za djecu. Djela Mate Lovraka već su godinama podjednako popularna među omladinom, usprkos toga što se može reći da su za današnju mladež možda i prenaivna i prejednostavna i previše idilična.  

Ipak, a možda baš i zbog toga i zbog iskrenosti i stvarne zainteresiranosti s kojom su pisana - ne silaze s top-lista i školskih lektira. 

Pa ipak, kad je Fondu za financiranje filmske djelatnosti SR Hrvatske predloženo snimanje "Vlaka" malo tko je vjerovao da će ono biti odobreno, dječji film nije naročito popularan ni među filmskim stvaraocima, a ni među financijerima. 

Ipak, lova je dobivena i producent je pozvao mene, ja sam tada predavao na jednoj školi za djecu naših radnika u SR Njemačkoj, da se prihvatim realizacije. 

Prihvatio sam, napravio scenarij i krenuo. 

Ono što se zove optimizam pamćenja... 

Za djecu u vlaku odabrali smo mališane iz sela Ciglena kraj Bjelovara i nismo požalili, a za snijeg smo odabrali domaću zimu koja je bila oštro najavljivana i požalili smo!  

Naime, kako znate i sami, snijega nije bilo ni za lijek, i ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo slijedeću domaću zimu ili biramo drugo podneblje - ali odustati nećemo! 

- Kako je snimati s djecom-glumcima? 

- Pa, znate kako, puno se govori da su djeca rođeni glumci i imitatori na koncu, oni se uče životu i svijetu imitirajući odrasle. To je donekle istina, ali, djeca su istovremeno i vrlo kreativna i vrlo maštovita i strahovito samostalna - što sve nadugačko i naširoko prelazi ono što je potrebno za discipliniranu, pravu glumu. 

Režiser Mate Relja i deca glumci na snimanju filma "Vlak u snijegu" (1975) 

Prema tome - trebate, odnosno trebam ja, kao režiser - usmjeriti tu njihovu glumu i razigranost, navesti je da se poklopi s mojom idejom o glumi, odnosno o onom što se treba glumiti, što vam sve skupa otprilike izgleda da se svi zajedno, istovremeno i prema pravilima poštovanim od sviju, trebamo igrati jednu igru. 

Ako postupite tako - onda djeca i neće glumiti u uobičajenom smislu riječi, nego će iskreno i spontano odigrati određene događaje i to je onda veličanstveno! 

- To vjerojatno zahtijeva posebne napore? 

- I da i ne... Ovisi o tome koliko je režiser, kao stvaralac, ali i kao čovjek, spreman da se upusti u tu igru, naime koliko on to uopće može. Iako je i film sam po sebi mašta, to ipak nije ona, dječja mašta koja stvara dječje igre. 

To uveliko ovisi i o vašem vlastitom djetinjstvu, o vašim dječjim maštanjima i igrama, o tome koliko možete da sve to obnovite u datoj prilici - koliko ste od toga ponijeli i nosite sa sobom kroz život... 

Moje je djetinjstvo bilo i jako bezbrižno i jako lijepo - to su doduše mnogi odrasli i to naročito oni poprilično odrasli ljudi skloni kazati. To se stručno zove optimizam pamćenja - ljudi se sjećaju samo lijepih stvari.  

Ali, čini mi se da iskreno mogu kazati da mi je djetinjstvo, provedeno u Šibeniku, gdje sam se rodio, bilo zaista lijepo. Ništa se posebno nije događalo, a ipak mi se činilo da su mi svi dani bili prekratki za sve igre i sva ona maštanja. 

Na nas su mnogo utjecali stripovi i filmovi i svi smo, kao i djeca danas, oponašali njihove glavne junake, a nadasve kauboje. 

Igračaka skoro da i nije bilo, pa je tako naša mašta bila još aktivnija.  

Neke određene ideje o svojoj budućnosti dugo nisam imao. Sviđala mi se crkva i vojska zbog parada i crkvenih obreda koji su mi također djelovali poput velikih, ozbiljnih igara. 

Međutim, tokom školovanja popovi i vojnici su mi se sve manje sviđali i stigao sam i do studija, a da nisam znao kamo i kako dalje. U to je došao i rat i nepotrebno je reći da se sve promijenilo, da su nestala sanjarenja... 

Slučaj je htio da sam za vrijeme NOR, bijući u partizanima, bio dodijeljen jednoj kulturno-umjetničkoj grupi.  

Tu sam se ponovno, ali na drugi način susreo s filmom, glumom, predstavljanjem i ponovno, ali opet na drugi način, zavolio sve to. 

Naime, kao filmski režiser, mogao sam na izvjestan način da produžim one igre iz djetinjstva i svoje maštarije koje nikad nisam zaboravio - s tom razlikom što sam ja nekada prihvaćao filmske junake i igre koje su stvarali drugi, a sada ih ja stvaram za druge. 

To je i lijep i uzbudljiv posao, ali i veoma težak posao, no kao što kažu kazalištarci za svoje daske da život znače, tako i nama naše platno - život znači!

PRED STUDENTSKIM CENTROM Prljavi, ružni, glupi i smrdljivi [1980]

Listopad, 1980. 

Kako kožnate pacovčuge, predvođene okrutnim gaborom Stivom (Ćufom — punkerom) prijete da naruše demokratičnost atmosfere ispred Studentskog centra te ozbiljno uzdrmaju unutrašnji mir Đuki Kretenu. 

Svakog dana oko 19 sati najviše kontrolora ZET-a operira na linijama koje se krajcaju na Savskoj i Mihanovićevoj. To je vrijeme kad se gotovo sva mladež ovoga grada okuplja ispred Studentskog centra, a »tamo gdje su mladi, tu su i šverceri« kristalno jasno funkcionira logika agenata ZET-a. A tamo gdje su šverceri, tu je i njihova stimulacija od 70.- dinara po uhvaćenoj glavi. (O tome je POLET već pisao). Dakle, za poštenu »idešpredcentar« rulju tramvaj je prva prepreka.  

Odatle do Centra ima još nekoliko prepreka, što težih, što lakših. Prva od njih je žicaroška napast u okrugu od nekoliko desetaka metara, počevši od cvjećarnice pa sve do »Velebita«. Ovdje su žicari koji još nisu skužili najbolju poziciju za žicanje. Haškića ima jako malo, dominiraju kožnati priglupi ćelavci iliti gradski štakori-punkeri, predvođeni najružnijim među njima, vama znanim Ćufijem ili Stivom (umjetnička imena). Ako se bez prebite pare, u ovome prostoru nećete užicati ništa. To je već svima poznato osim poslovično glupim sljedbenicima ružnoga Stiva.  

Ispod podvožnjaka se pravite pismeni i čitate plakate. Možda je netko od tih bedastih punkera ipak odlučio otići u muzej posramljen vlastitom neobrazovanošću. U manekene teško da bi itko od ove bratije otišao, eventualno kao model za plakat kojim se ukazuje na nužnost deratizacije.  

Najveće su iskušenje za moderne Odiseje širom otvorena vrata štakorskog štaba »Velebita«, poznate rupetine koja žednog za sitnu paru napoji, a gladnom čak i kruha dade. Neki tu dođu i Centra i ne vide.  

Uporniji proslijede prema Centru. Pred izlogom ploča obratite pažnju na cestu. Sklisko je. To pločeljupci znoje asfalt. Razjapljena usta (karijes 2 desno dolje, isto tri, ex 4, isto desno gore, lijevo gore, lijevo dolje) jezici do poda, žvalje svuda. Još samo jedan ugao i veliki Centar je tu. Veliki Stiv je za vama. On će se još dugo u noću čuditi: »Sve je kak' na filmu, ružan sam, prljav sam, glup sam ali nitko da mi da lovu. Možda je za to ipak potreban nekakav šarm?«  

Stiva naravno nema ni u kinu SC-a. Čak i takav šit program traži prevelika umna naprezanja za kožnate, čudnovate kljunaše. U kinu tek postoji zalutali student nekog od tehničkih fakulteta kojem provenijenciju odaju crne špičoke s visokom potpeticom. Drugo mjesto za traćenje vremena je »big-and-strong« disco-klub SC-a. Do ulaznice se dolazi na blagajni, do koje se pak dolazi kad prođete ispred ili kroz birtiju uvijek prepunu »trava-pozera«. Ovo je carstvo Đuke Kretena, kojeg za Stiva vezuje ganutljiva sličnost. Ne postoje estetski kriteriji koji bi ovu dvojicu svrstali barem u kategoriju »prosječno ružan«. Oni su naprosto neusporedivo ružni. Kao što Stiv već mjesecima očekuje da mu netko napokon uvalja nekaj sitnoga, jednako tako Đuka Kreten vjeruje da će ga baš večeras netko pozvati na duvanje.  

Njih dvojica strogo se drže svojih principa, naprosto ne daju ta tri soma za upad u diskač, osim petkom. A gore u klubu SC-a trešti glazba, malo disco sound, malo rock. Tu su stacionirani šminkeri. Njima je bediška kada se vrti rock. Ovaj segment rulje koji dolazi u SC toliko je blaziran i neinteresantan da u ovome tekstu o njima nećete moći pročitati više ni retka. Prava rulja je u open-air-spaceu. Doduše pojavljuju se tu i sumnjivi smutljivci Kojak-imagea, predstavnici zagrebačke mafije koja voli crvenu boju samo na svome »opelu« 2000 coupe. Đuka Kreten obično pobenavi kada se pojave, sada već, čekinjave glave. Ostvarenje njegovog sna mu se u takvim prilikama čini veoma bliskim. Na tome i ostaje.  

Ostatak rulje kenja na klupama ili šeta okolo. Uvijek se nekog čeka. Oni koji nikoga ne čekaju, u kmici su oko Galerije SC-a i na klupama uz put prema Teatru &TD. Ovdje su zmiksani mračnjaci, jebači, duvatori, (sniferi su off) i, naravno, Stiv. On u kmici oko »Galerije« sveusrdno za sebe i sve svoje štakorčiće nadoknađuje ritmičkim pokretima ruke kronični nedostatak štakorica među njima. U njegovim patnjama pomažu mu jebači beskućnici, jebači podstanari i jebači-ja-sam-kod-mame-i-tate.  

Za kišnih dana društvo se okuplja u holu ispred menze, gdje uživa u koktelu mirisa zapečenog ulja, pizza, fileta, plućica na kiselo, smrada mokraće iz WC-a (uz malo jači propuh najjači je smrad iz ženskog WC-a). I kada ti je dosta već svega, kreneš doma hitrijim korakom nego što si došao. I nije ti više ni do Stiva ni do Đuke Kretena, nije ti ni do čega. 

P. S. Stiv i Đuka Kreten su, inače, već izborili svoje mjesto u povijesti. Stiv je, naime, nakon jednomjesečnog markiranja u GŠC-u za opravdanje razrednici rekao da je mjesec dana bio na vježbama u Engleskoj kao padobranac. Pri tom je bio obučen u kompletnu, očevu, vojničku uniformu. Dok je Đuka Kreten postao povijesna ličnost izjavivši de se orokao s osušenim kupusovim listom. 

PRED CENTROM INTELEKTUALA 

Mladen D. (17): Dolazim se zajebavati... Ha, ha, kaj bi drugo. Zakaj to radiš, za »POLET«? Čuj daj mi pokloni tu spravu (magnetofon op. a). Sedi si. Dolazim se zezat, zezat. Kužiš? Ševit. (?!) Može se tu kako ne? Mogu ja gdje hoćeš, na banderi! Moram ševiti puno, doktor mi je rekel. Zašto to snimaš... kakve to veze s POLETOM ima? Nekak mi je bedasto bez Stiva, Ćulja, Pankera i onog smešnog Đure Kretena.  

lgor T. (18): Zašto... zato. Pa dolazim zbog društva, tu se skupljamo. Fakat je tu ljepše nego u Saloonu. Tamo je skupo a mi nemamo lovu. Na zimu? Doći ću u bundi!  

Goran P. (17): Tu mi je sva škvadra, jeftino je. Stiv? Fakat će mi nedostajati kada slijedeće godine odem u vojsku. Bit će mi žao jer me nitko neće žicati bar pet puta dnevno. Đuka? Mick Đuka Tenkre. Za njega bu mi isto žao. Nikada nisam imao papiriće »Big Rizla« a stalno me je žicao. Dobra mu je furka!  

Pletač (19): Pička mu glupa, ovdje pred Centrom je baš dobro kad nikoga nema. Ja sam kuhar i to najbolje znam.  

Šiško (18): Nemam kamo izići nego tu. Za »Saloon« treba »cenera«. Osim toga škvadra je tamo glupa - ovdje je pametna, normalni ljudi. Idi gore u »Saloon« i slušaj što škvadra priča: Bil sam u Veneciji tad i tad, znaš onaj butik tam i tam? Šminkeraj šišti. Tu uletiš i nađeš normalnu škvadru, zabavljaš se kako najbolje znaš. Žalosno je da ne mogu drugdje izlaziti već pred Centar.  

Alan Z. (18): Ne dolazim ovdje često... Večeras sam tu jer neka škvadra htela istući našeg kompića, pa smo mi došli a oni nisu... Stiv? Ne znam tko je to.  

Roberto N. (17): Dolazim eto tako... nije tu loše, prije je bilo bolje, puštala se bolja mjuza... nema se što vidjeti, rulja puši, pije... ima i ludih. Ne nisam mislio na Đuku Kretena, on je dečko na mjestu, pravo odkačen.  

Pletač (19): Stiv Panker? Kurviš, nisam mu dal keša pa me ščvrgal.  

Đuka: Dođem pred Centar zato što nemam drugo kaj delati... tu je dobro... ima nas svakakvih, ali briga me, imam šminkersku škvadru, štemovsku, imam frendove pankere, sam furam dugu ćupu... ne jebem nikog!!! DOVOLJNO. 

POLET JE KRIV ZA SVE [TREĆI DIO]

PODNAR IVAN aka KOKA, distribucija Podnar je u svim redakcijama u kojima je rado prihvaćen kao heroj distribucije. Sve što je ikad valjalo u plasmanu POLETA, sve propagandne akcije, sve slogane, svi plakati, sve kontakte s kolporterima, svu akciju oko pretplate izmislio je Podnar. Za njega je važilo pravilo da ga ne zanima tko proizvodi novinu već kako se ona može plasirati, gdje i kad. Novac je bio središte njegova interesa. Podnar je u POLETOVU ploču slavnih debelim zlatnim klinom ukucao svoju pločicu. Danas je zadužen za propagandu i prodaju dnevnoga lista »Vjesnik».

POLIMAC NENAD aka ŠPIRO, reporter, utemeljitelj je POLETOVE filmskokritičarske škole. S nekoliko programatskih tekstova i oglednih recenzija usmjerio je nekoliko generacija filmskih kritičara u smjeru za koji je on držao da je jedini dobar. Do danas se ispostavlja valjanim. Špiro će u povijest lista ući i po legendarnom tekstu u POLETU broj 74. o filmu ''Okupacija u 397 slika'' zbog kojega je uredništvo imalo grdnih problema. Danas radi u ''Kinematografima Zagreb'', na određivanju repertoara i otkupa filmova.

POSAVEC IVAN, fotograf I on pripada znamenitoj POLETOVOJ fotografskoj školi. Pomalo i zbog radnog interesa bavio se portretima političara i pokrivanjem velikih političkih skupova. Njegovi ostali radovi ostali su pomalo u sjeni prvih.

POPOVIĆ EDUARD, urednik. počeo je polemikama u rubrici pisama ratujući s Figenwaldom. Godine 1984 vraća se, Čegecovom zaslugom, kao redaktor, da bi poslije prošao trnovit put od donosioca piva, skupljača malih curica, preko urednika književnosti do deska. Relativno beznačajan kao novinar, uspio je objaviti kult-knjigu mlade hrvatske književnosti naslovljenu kao ''Ponoćni boogie''. Osobno poznaje Bašića. Danas s Ivicom Buljanom ponovo radi desk u POLETU i ženi se.

RAKELA MIRJANA aka MIMI, glavna i odgovorna urednica. Na to je mjesto došla u vrlo nezavidna vremena. Smijenjena je Franičevićeva redakcija i trebalo je nastaviti sa izlaženjem lista. Pristala je na ponuđeno mjesto uz dva uvjeta, da ostane samo šest mjeseci i da dobije barem dio Franičevićeve redakcije. Kako su joj obje želje uslišene došlo je s Radija Dubrovnik u Zagreb. POLETU je ostavila kontinuitet izlaženja, a sebi osigurava mjesto u slijedećem sazivu Predsjedništva RK SSOH. Danas je urednica na Radiju Sljeme.

REBAC MARIO, redaktor. Teško je prisjetiti se u koliko je redakcija radio kao borac za ćisti stil i jasnu rečenicu. Uspio je stvoriti prepoznatljiv POLETOV stil pisanja, a napose su bili zanimljivi njegovi vlastiti vanjsko politički komentari. Rebac je upornošću i bodulskom tvrdoglavošću mnogim glavnim urednicima nametnuo svoja pravila igre. Nakon višegodišnje stipendije u Kini vratio se i radi u tzv IDISU.

ROKSANDIĆ MIRJANA aka SEKA, lektorica. Opismenila je nekoliko generacija POLETOVIH suradnika i urednika. Malo ljudi zna kako su i najveći tekstopisci s osmijehom i pomirljivim ispričavajućim tonom razgovarali o svojim tekstovima s njom. Ona je, dugo godina radeći stol do stola s Repcem, sintaktički i ortografski osmislila nekoliko tomova POLETA.

ROSSA LUCIANO, urednik. Zapravo s Rossom počinje pulska invazija na POLET. On je bio prethodnica jednog dugog niza na čijem drugom kraju zasad stoji aktualni glavni i odgovorni urednik Zoran Simić. Rossa preuzima desk od Klanca i ostat će na tom mjestu cijelih četiri godine. Za njega vrijedi najvažnije novinsko pravilo: novina mora izaći. Taj stres štamparskih radova i predaje materijala najtemeljitije razgrađuje psihu novinara. Pred njima su bespomoćni i najtvrdokorniji urednici, a Rossa je bio iz te skupine. Cool je bio njegov stil, kad su svi bili u najvećem užasu od kašnjenja on je imao vremena da mirno smota ''enega Samsona''. Danas radi u SIZ-u za osnovno obrazovanje.

RADMAN GORAN je u nekoliko generacija urednika POLETA u internim redakcijskim spikama nazvan ''našim dečkom'', iako ga mnogi od urednika nikada nisu vidjeli. Zašto je on bio ''naš čovjek'' i danas je nerazjašnjeno.

REISER, strip-crtač, zbog kojeg se je POLET kupovao čak i kad je svima bilo jasno da u njemu nema ništa da otkačiš od zanimljivosti. On je uz Novi val POLETOV poklon Jugi.

SEMENĆIĆ SVEN aka SVENSKA, urednik. Čovjek koji je doslovce izmislio zagrebački Novi val. Ne samo da je pomogao proboju bendova na rock-sceni nego je i aktivno sudjelovao u stvaranju njihova muzičkog profila. Legenda kaže da je »Azru« podijelio na »Azru« i »Film« i tako napravo najveći posao u povijesti rocka u nas. Semenčić je najmlađi rock urednik u POLETU, a lako se nametnuo i veličinama kakve su Vrdoljak i Glavan. U nenapisanoj povijesti POLETA bit će, po značaju, zabilježen jednakovrijedno kao i već spomenuti Glavan i Vrdoljak. Danas, na žalost, više nije u novinarstvu. Živi i radi u Portorožu.

SIMlĆ ZORAN glavni i odgovorni urednik, kojemu je vrlo teško odrediti značajke urednikovanja jer još nije završeno. No može se govoriti o Simiću, kao o reporteru. U POLETU je on objavio seriju vrhunskih intervjua s različitim poznatim ličnostima. Značajka je tih intervjua sistematično seciranje intervjuiranoga i disciplinirano vođenje razgovora unaprijed određenih smjerom. Simić je svojim intervjuima već za rada u omladinskoj štampi zavrijedio knjigu intervjua, i to dovoljno govori o kvaliteti obavljena posla, ali i o golemom talentu koji Simić nosi u sebi.

STRIKOMAN ŠIME, fotograf je okasnio da participira u nastajanju POLETOVE fotografske škole ali sve je nadoknadio širokim mediteranskim osmjehom i smislom za marketing vlastitih proizvoda. Uz rad u POLETU stizao je snimiti i filmove. Danas je nestao u rodnim Vodicama nikad ne razjasnivši zašto.

SLAMNIG DAVOR, pisac. Utjecao je na stvaranje opće slike otkačenoga POLETA u dobro organiziranoj trojki sa Pipom i Pjerom Žardinom. Njih trojica bili su vrh mase suradnika koja se slijevala u Savsku 5. Mnogi od tih suradnika nikad nisuu ni napisali tekst za POLET, ali bili su dio atmosfere koja je najvažnija za proizvodnju takvog tipa novine. Danas je Slamnig uvaženi književnik s već obimnom bibliografijom.

SOPRANO FERNANDO, urednik. Neposredno po tužnom kraju njegove redakcije u Rijeci, (smijenjene redakcije ''Vala''), na poziv Franičević dolazi u Zagreb i zasjeda na mjesto zamjenika glavnog i odgovornog urednika. I kako često u novinama ne treba gledati u onoga koji je isturen u prvi plan, već u onog koji, u poput dobrom rock bandu, drži ritam, Soprano je bio u drugom planu, ali, zapravo, bio je čovjek koji je držao ritam. Danas je desk-urednik u tjedniku STUDIO.

STOJISAVLJEVIĆ VLADIMIR aka VAKI, urednik. U Kustićevoj redakciji bio je prvi čovjek kulture. Od njega se očekivala visoka estetiziranost, a to je i donio. Vaki je pomagao u porođajnim mukama jedne nove generacija suradnika. Njegov su izum Lisinski, Sabalić, Kuzmanović, Satović... POLETU je ostavio opismenjenu, artikuliranu generaciju mladih kojima se danas koristi ''Vjesnikova'' kuća. Danas je šef kulturnog programa u Kulturnom centru ''August Cesarec'' i dramaturg.

STRUGAR DAMIR, reporter, poznatiji kao POLETOV ekspert za skandale. Strugar je hodajuća kartoteka u kojoj, vjerojatno, stoji i vaša kartica s i najmanjim vašim gafom koji ste javno napravili. O nekima je u njoj i njihova najintimnija tajna. Strugar je POLETU dao nužnu neformalnost i bezobraštinu koja je u jednom trenutku prijetila da nestane, iako je tradicionalna. Danas je urednik u reviji EROTIKA.

ŠTRAVS JANI, fotograf. Pojavljuje se samostalno, ali kao predstavnik NSK brzo u Zagrebu pronalazi srodne duše. Štravs je donio u POLET škakljivu ispražnjenu simboliku »Laibacha« i tako mu omogućio da i sam od samoga početka participira u tom subkulturnom fenomenu.

ŠATOVIĆ ŽELJKO aka GULA, urednik, je najvjerojatnije paradigma kvalitetnog mladog suradnika koji je zbog nedostatka ikakvih životnih ambicija naprosto otpao u utrci za što bolja mjesta u novini. U listu poput POLETA konkurencija među urednicima i suradnicima je neprekidni motivirajući faktor za što bolji rad. Otvorenost redakcije za trenutne izmjene postava, napose na uredničkim mjestima, stalna pokretnost i, de facto, neprekidna opasnost od otkaza, tjerala je suradnike i urednike na stalnu borbu. Gula, i no samo on, tu borbu nije izdržao, iako je njegov urednički rad bio uvijek visoko cijenjen Nažalost, i on je usput otpao.

ŠUVAR STIPE se u nekoliko polemičkih tekstova i otvoreno pokušavao dovesti u vezu s POLETOM i njegovim urednikom Mladenom Babunom. Dr Šuvar, kao što je već rečeno tu vezu nikad nije javno porekao, ali nije je javno niti ohrabrivao. Svatko je tu krčmio njegovo ime na svoj račun. Ipak Šuvar ne može poreći veliki interes za sudbinu maloga Stipe. Nedvojbeno ne može zanijekati golemu sličnost svojih javnih istupa i stavova koje je zastupalo redakcija, kao što ne može zanijekati da je bio najcitiraniji čovjek u to doba u listu. Što ponovo, ne mora biti njegova namjerna akcija. Danas je predsjednik Predsjedništva CK SKJ.

ŠPANOVIĆ SRĐAN, urednik. POLETU je dao najbolje uredničke poteze zasnovane na svima još ne baš poznatim, ali provjerenim činjenicama. Reportaže koje su tako nastale ponovo su POLET, nakon godina suše promovirale kao ozbiljnog političkog tjednika. U doba najsnažnijih dinastičkih borbi u vrhu omladinskoga rukovodstva hrabro podnosi kandidaturu za glavnog i odgovornog urednika ali u borbi s neprincipijelnom koalicijom gubi mjesto urednika. On se nije poput drugih, povukao poput uvrijeđene veličine, već je čvrsto uvjeren u ispravnost onoga što hoće raditi ali i zbog vjere u vlastite snage, ostao sačekati svoj trenutak. Taj trenutak doduše nije došao u novinama, već u političkom sistemu - izabran je za predsjednika GK SSOH Zagreb, i to na kraju dinastičnih borbi. Danas je urednik u dnevnom listu ''Vjesnik''.

ŠIKOPARIJA ALEXANDRA je jedina POLETOVA curica s atestom za ljepotu. Ona je, naime, na prvom POLETOVOU natjecanju za Miss teenage Jugoslavije bila najljepša. Ono o čemu su možda ostale curice razmišljale kad su dolazile u redakciju POLETA, jesu li ljepše od ostalih i hoće li se dopasti upravo NJEMU, ona je realizirala u izravnom srazu s ostalim POLETOVIM curicama.

ŠTAJDUHAR BORIS, fotograf, došao u POLET kad je već fotografska revolucija završena, a da je ranije došao samo bi pospješio njenu brzu pobjedu. Nimalo se nije radovima razlikovao od ostalih fotkića, ali imao je kvalitetu kojom je tukao gotovo svo ostale - nikad nije okasnio s materijalom a napose nikad nije bilo da nije donio fotku. Što to znači, znaju samo poslovično paranoični urednici deska. Danas ije stalni suradnik STARTA i SVIJETA.

TADIĆ ĐURO, direktor. Vjerojatno ni dobrom Đuri danas nije jasno što mu je, zapravo, trebala avantura s direktorovanjem u CDD-u. No on je kao dobar vojnik revolucije koja još traje izvršio naređenje do kraja. Valjalo je stopiti dvije radne zajednice; onu RK SSOH i CDD SSOH u jednu. Uspio je za mandata sačuvati POLET od gašenja i to mu, bez obzira na sve ostalo, treba uzeti kao golemi doprinos.

TRBULJAK GORAN, art direktor u tri redakcije. Svima će zauvijek ostati uspomena na prvu njegovu naslovnu stranicu s koje se estradno osmjehuje Zdravko Čolić. Truba je približio POLETOVE čitaoce grafičkim trendovima koji su biti aktualni u svijetu, a samim time dao im je grafički najsvježiju koncepciju POLETA ranih osamdesetih. Nenametljiva strogoća njegova prijeloma i isto takav njegov životni stav, i prema sebi i prema drugima, stvarali su oko njega nevidljivi pojas nedodirljivosti. Trbuljak je radeći u POLETU snimio i neke od svojih najboljih filmova. Njegov će neizbrisiv trag na POLETOVU sudbinu, ma Što mislili o njegovu radu, biti dotad najsustavniji rad s fotografima, iz čega je rođena nova jugoslavenska fotografija. Ovdje nije riječ samo o novinskoj fotografiji. Trbuljak je zauvijek ugradio dio svoga intelekta u kulturnu baštinu, ako ništa drugo, Zagreba. Danas je profesor im Akademiji za film, tv i kazalište.

TRENC MILAN, strip, crtač i ilustrator. Bio je premlad da uđe u ''Novi kvadrat'', a sasvim sam da bi osnovao grupu. Jer u Jugi se sve u grupama radi. Trenca, naravno, svi pamte po duhovitim ilustracijama i sjajnim stripovima, ali malo tko ga poznaje kao dobrog tekstopisca. Za razliku od ostalih stripadžija, bez uvrede dječaci, znao je napisati novinski tekst s glavom i repom Danas je stalni suradnik magazina START.

TOMEKOVIĆ DUBRAVKA, urednica. Za njom su najdulje uzdisali dopisnici. Uređivala je tu rubriku s malo žara, ali njoj su mjesto u povijesti osigurale nadahnute reportaže i najljepše lice koje je prešlo redakcijski prag. Duda je, uz to što je osvojila naša srca, bila najmarljiviji reporter u Kustićevo doba. Danas se njen talent razgrađuje u redakciji revije SVIJET.

VALENT MILKO aka ZIZI, pisac. Njegova je osobna sudbina mnogo skandaloznije povezana sa ''Studentskim listom'', ali on nikad nije bio šovinist tog tipa da bi preferirao neke novine Zizi je podjednako volio sve redakcije koje su mu objavljivale pjesme i priče, a osobito je volio one u kojima se uz to moglo badava nešto pojest popušiti, popiti i poševiti. U omladinskim je novinama upamćen po kredu: ''Jednom nije dosta''.

VESOVIĆ MILISAV, fotograf, koji se po vlastitom priznanju nikad nije do kraja vezivao uz neku redakciju. No ipak bio je i iz te pozicije najeksploatiraniji fotograf u nekoliko redakcija. Možda prvi mušketir POLETOVE nove fotografske škole. Osim nekoliko kilograma neobjavljenih fotografija u ladicama POLETOVE arhive redakciji je ostavio seriju fotografija svoje obitelji koja se pojavljivala od naslovne do posljednje stranice na njegovim fotkama a najzanimljivije je da to nikoga nije smetalo. Vesović je čvrsto uporište svake analize grafičkog materijala prezentiranog u listu. Danas je stalni suradnik tjednika DANAS za koji proizvodi naslovne stranice.

VINCE DARIO, reporter, trećina terceta Vlaja, Gaja i Raja. Samozatajni novinarski samouk. Svoje medijsko odrastanje besramno je potpisivao uz tekstove: Nedorasli novinarčić Dario Vince, Sasvim mladi novinarčić Dario Vince i sl. U kontekstu ta famozne trojke najproduktivniji pisac. Danas je filmski redatelj.

VRDOLJAK DRAŽEN, reporter. Rock začinjavač. Sve što je napisano o rocku u sedamdesetima ima neke dodirne točke s njegovim tekstovima. Autor kojeg su čitali milijuni klinaca u Jugi. Apsolutni kontrolni toranj kad je riječ o rock kulturi. Vrdoljak je neke od svojih najblistavijih spisateljskih poduhvata realizirao upravo u POLETU, a nije bez vraga da ga u vezi toga skupa s Glavanom i danas spominju omladinski funkcionari, ne shvaćajući senzibilitet nove rock kritike. Kad se danas govori o poslu koji je obavio kroz POLET čini se da je sve to išlo lako i da je to mogao svatko, a upravo to dokazuje njegov vrhunski profesionalizam. Danas je urednik glazbenog programa OKC u Zagrebu.

VUČEMILOVlĆ FEDOR, fotograf. I on je ja sekundu prekasno stigao da participira u prvom euforičnom trbuljakovskom revolucioniranju fotografije u POLETU. Ali sve što je kasnije napravio bilo je kao da je od prvoga časa bio tu. Sve je dolazilo prirodno.

VUKMIR MLADEN, reporter. Druga generacija rock kritičara. Iznijansiraniji rock začinjavača, iako mu je kao i ostalima nedostajao elan stvaranja novoga (sve su već priredili Glavan i Vrdoljak). Vukmir je nadasve fascinirao sintetizacijom u tekstovima i anticipiranjem novih trendova i točnim lociranjem prodora novih rock vrijednosti. Danas je Vukmir mladi ugledni zagrebački odvjetnik.

VUKOV-COLIĆ DARKO aka COLA, fotograf. Kao i Vukmir on pripada drugoj generaciji fotografa. lako je derivacija POLEOVE škole sasvim se brzo i lako uklopio u stroge zahtjeve grafičkih urednika, što samo potvrđuje famu da su mnogi fotografi počeli fotografirati tek nakon promocije novih POLETOVIH fotića. Cola je radio na svoj način ali sasvim poletovski raspoznatljivo. Danas je stalni suradnik u magazinu START.

WRUSS TOMISLAV, urednik. Da se nije on pojavio, vjerojatno bi Kršić do kraja realizirao isti koncept, no istrijansko-njemačka upornost još jednog Puljanina (ili bolje Pulineza?) izbacila je Wrussa u prvi plan. Sasvim jasno ideološki opredijeljen Wruss uvodi u našu glazbenu terminologiju sintagme lijeve odnosno desne glazbe. Danas je Wruss profesor u Puli.

ZELMANOVIĆ ANDRIJA aka ZELMA, fotograf. Posljednji po abedeci, ali ne i po utjecaju na POLET. Dapače, Zelmanović je opusom najrazličitije tematski zastupljen u skupini POLETOVIH fotografa prve borbene linije. Najsistematičniji u radu prvi se okrenuo studijskoj fotografiji. POLETU je ostavo sjajne portrete intervjuiranih. Danas je stalni suradnik magazina START i revije SVIJET.

ŽIŽOVIĆ BUDMIR, urednik. POLET i Žižović će zauvijek ostati zabilježen kao jedine omladinske novine koje su imale svoje regionalno izdanje i svojeg regionalnog urednika. Da ne zaboravite POLET ¡e za Pavića imao pulsko regionalno izdanje.

ŽUTELIJA ŽELJKO, kolumnist. Radi u POLETU u doba kad je TINA već izdahnula, bio je pravi ''melem na ljutu ranu''. Žus je POLETU strovalio sve što nije stalo ili nije smjelo stati u ''Vjesnikovu'' TINU. Danas je Žus šef deska u reviji SVIJET.