Priručnik za nježnu djecu sunčeve galaksije koja su rođena polovicom 60ih preko 70ih sve do početka 80ih u Zagrebu i okolici te one zauvijek mlade bez figa u džepu! Zaplovimo u nepoznatom smjeru. Sa instinktom prepuštanja. Dozvolite oblacima da nas vode, dopustite vjetru da vam raspleše kosu i vratite se u neko drugo vrijeme.
Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret, koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim
Što radi Sanja Doležal, pjevačica grupe Novih fosila, kad se ugase svjetla pozornice i zvijezda estrade iziđe u zagrebačku svakodnevicu?
Skepsu kojom je dočekan njen dolazak u Nove fosile, Sanja Doležal razbila je poput mjehura od sapunice. A ući preko noći u grupu koja je godinama na vrhuncu popularnosti, uistinu nije ni jednostavno ni lako.
Unatoč sumnjama, Sanja je ulozi frontgirle, u kojoj je dotad bila Đurđica Barlović, udahnula i nove kvalitete.
Doduše, imala je iza sebe iskustvo rock-pjevačice u adolescentnoj rock-grupi Prva ljubav, s kojom je snimila i dva albuma.
Dakle, nije joj nedostajalo ni studijsko iskustvo.
Ipak, mladoj je pjevačici dolazak u Fosile značio i to da mora razbijati neke predrasude.
A svakako je morala izdržati i psihičko opterećenje.
Naime, nije bilo lako znati i moći zadovoljiti vrlo visoke interpretativne i artističke standarde Fosila, vrhunske pop-grupe.
No, ne samo da je ispunila očekivanja nego je od početka uspjela nametnuti svoju ličnost, izvođačku nadmoćnost i prirođeni šarm.
Sa sobom je donijela i dio rokerskog nasljeđa, unijela svježe ideje, a zbog interpretativne osebujnosti i samosvojnosti jednostavno je prisilila Rajka Dujmića da kao skladatelj počinje razmišljati na nov način, odnosno da svoje autorstvo prilagodi Sanji Doležal.
Prema mnogima, ta je promjena Fosilima došla u pravi trenutak.
Grupa je unatoč stalnom praćenju suvremenih pop-strujanja i stalnih mijena u glazbi polako dolazila u opasnost da ograniči svoj izričaj, odnosno da se prepusti šabloni, a to bi vodilo polaganom, ali sigurnom zasićenju publike.
Svojim dolaskom, Sanja kao da je ubrizgala injekciju adrenalina.
Unijela je vedrinu, optimizam, probudila kod starih članova novi entuzijazam i izvukla ih iz stanja samozadovoljstva i rutine.
Obogatila je dotad prilično statične Fosile scenskom dinamikom, podigla njihove žive nastupe na kvalitetniju razinu, razbudila u njima radost muziciranja.
Suptilnost izričaja i mladalački šarm ubrzo su od nje stvorili zvijezdu Novih fosila.
Snimila je s njima četiri albuma, nastupila u Bruxellesu na Pjesmi Eurovizije, a upravo dovršavaju snimanje pjesama za novi album, koji će se za otprilike jedan mjesec pojaviti na tržištu pod nazivom Nebeske kočije.
Sanja je prava zagrebačka "puca".
Može je se sresti na ulici, u trgovini, na tržnici dok se cjenka pri kupovini povrća, a na molbe usputnih obožavatelja strpljivo daje autograme uz obavezan smiješak koji joj gotovo nikad ne silazi s lica.
Vedrina i optimizam kao životno pravilo izbijaju iz svakog njenog pokreta, mimike i riječi.
U skladu s takvom naravi, na učestale napise u dijelu tabloidnog tiska, koji zadiru u njen intimni život, ona pronalazi dalijevski odgovor:
"Važno je da se piše... Pa makar i dobro!"
Kako izgleda...
... Jedan dan najljepše petine Novih fosila?
9.00 - Na zagrebačkom Dolcu: Sanja iznad svega cijeni dobru kuhinju; pa kao gastronom po uvjerenju, ali i zvanju (vlasnica je diplome za samostalne ugostitelje - "Nek se nađe..."), ne propušta nijednu priliku da ode na tržnicu u kupovinu namirnica za pripremu svojih specijaliteta. Izvanredno zna odabrati povrće, pa je čak ni poslovično spretne "kumice" s Dolca ne mogu "preveslati".
10.30 - U "Cibonu" po kondiciju: S obzirom da "Fosili" godišnje prirede oko tristo koncerata, stalna fizička kondicija jedan je od uvjeta uspješnosti grupe. Stoga Sanja svako jutro (kad nije na turneji) provodi u "Ciboninom Fitness-centru". Body building jedan je od načina da se ostane u formi.
12.00 - Kuharica s diplomom: U nevelikoj, ali izvrsno opremljenoj kuhinji Sanja se snalazi poput ribe u vodi. Tu se iskazuje njena ljubav prema dobrom jelu, koje priprema s mnogo maštovitosti i kulinarske kreativnosti. Police su prepune egzotičnih začina, umaka i inih dodataka, koji se u vještim rukama pretvaraju u pravi gastronomski užitak. Današnji jelovnik sastoji se od specijaliteta kineske kuhinje.
16.00 - Portret s damom: Ispred studija "Jugotona", gdje snimaju novi album, "Fosili" se sastaju u punom sastavu. Poslovni šef grupe Zec pokazuje Sanji njezin portret (grafika), koji je jutrošnjom poštom stigao na njegovu adresu. Dečki ko dečki - počeli su Sanju zadirkivati, a najglasniji je basist Marinko koji tvrdi da je portret poslala Sanja kako bi dečke napravila ljubomornim.
16.30 - Upregnuti u "Nebeske kočije": Maloprijašnja vesela zadirkivanja ustupila su mjesto ozbiljnijem profesionalnom odnosu prema poslu. "Fosili" su u punom pogonu jer snimaju novi album pod nazivom "Nebeske kočije". Rajko Dujmić Lima daje Sanji instrukcije kako da otpjeva pojedine dionice, a ona bez pogovora pokušava slijediti njegove autorske ideje. Upravo snimaju prateće vokale.
Večera za laku noć: Nakon iscrpljujućeg snimanja koje zahtijeva maksimalnu koncentraciju, Zec poziva društvo na večeru u francuski restoran "Monet". Naglašava da će im troškove večere "apcigati" od slijedeće "gaže". U opuštenoj atmosferi, "Fosili" prepričavaju pojedinosti sa snimanja. Padaju sugestije o tome što bi se još moglo uraditi. Poslije ponoći, Dujmić objavljuje da je i sutra dan snimanja te predlaže "fajrunt". Društvo se razilazi i odlazi na spavanje...
Osamdesetih Godina Zagreb je bio grad filma. Pođimo šetnjom kroz zagrebačke filmske osamdesete te pogledajmo koji su se sve to strani filmovi i serije snimale tih godina u Zagrebu.
SOFIJIN IZBOR [1982.]
U Zagrebu su scene iz „Sofijina izbora", gdje je grad morao odavati ugođaj Poljske, između ostaloga, snimane i na Trgu Petra Preradovića (kip tog čuvenog hrvatskog pjesnika stoji u središtu trga], prostoru koji Zagrepčani, zbog cvjetnih kioska, tradicionalno zovu Cvjetnim trgom. Taj slikoviti trg, oko 200 metara udaljen od središnjeg gradskog, odavna namijenjen prodaji cvijeća, omiljeno je sastajalište građana, danas s brojnim kafićima, a nastao je rušenjem bloka zgrada koje su se tu nalazile do 1897. Snimalo se i u obližnjem Oktogonu, najljepšem gradskom prolazu koji spaja Trg Petra Preradovića s glavnom i najdužom zagrebačkom ulicom, Ilicom. Taj slikoviti trgovački prolaz s dućanima u sredini ima osmerokutnu dvoranu natkrivenu kupolom od vitraja, po kojoj je i dobio ime.
Zagrebački se glumci sjećaju Meryl Streep kao vrlo ljubazne i ugodne za suradnju, ali istovremeno i vrlo suzdržane na filmskome setu.
VJETROVI RATA [1983]
Serija je snimana diljem svijeta. Osim u Zagrebu, snimalo se u Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Italiji, Velikoj Britaniji i Austriji, ukupno na više od 400 lokacija, od kojih je dobar dio otpao na zagrebačke. Prema svjedočenju hrvatskih filmskih radnika koji su na njoj radili, scenarij je imao čak oko tisuću stranica. Zbog mnogih lokacija i njihova ispreplitanja, snimanje je bilo iznimno složeno. U Zagrebu ga je vodio Branko Lustig, kojemu će rad na toj vrlo uspješnoj seriji, kao i reference sa snimanja filma „Sofijin izbor", biti odskočna daska za odlazak u Hollywood, gdje će kasnije, kao producent filmova „Gladijator" i „Schindlerova lista" osvojiti nagradu Oscar.
U Zagrebu su se „Vjetrovi rata" snimali na više lokacija. Najstariji dio Zagreba, Gornji grad, ponudio je šarm srednjovjekovnih ulica s brojnim drevnim kućama, palačama i crkvama iz različitih povijesnih razdoblja, te puno ugođaja (jedna od rijetkih europskih četvrti sa plinskom rasvjetom]. Središnji gradski park Zrinjevac (dio Zelene potkove, velikog sustava parkova i zelenih površina u samome središtu grada], svojom je iznimnom slikovitošću, stoljetnim platanama, cvjetnim nasadima, glazbenim paviljonom te palačama koje ga okružuju pružio puno zanimljivih vizura, dok su monumentalne zgrade institucija i škola u Savskoj i Klaićevoj ulici „igrale" uloge različitih državnih i vojnih sjedišta.
NADIA [1984.]
U Zagrebu se film snimao u Velikoj i Maloj dvorani Doma sportova, donedavno najvećoj gradskoj športskoj dvorani (danas je to višenamjenska Arena), zatim dvorani Gimnastičkog kluba Zagreb na Trgu maršala Tita te dvorani Kineziološkog fakulteta, a eksterijeri u Maksimiru, velikom gradskom parku sa šumom i jezerima u istočnom dijelu grada, te na groblju Mirogoj, jednom od najljepših u Europi, koji je prava oaza za ljubitelje šetnje u zelenilu, s posebnim arhitektural-nim i umjetničkim vrednotama, kao i povijesnim značajem.
WALLENBERG [1985.]
U filmu je Zagreb s lakoćom odglumio Budimpeštu, a za to su poslužili neki od najslikovitijih prostora grada. Popularni Cvjetni trg (pravi naziv Trg Petra Preradovića) s brojnim kioscima u kojima se prodaje cvijeće iznimno je fotogenično mjesto nastalo rušenjem čitava bloka zgrada 1897. Obrubljen je palačama i zgradama, većinom podignutim u drugoj polovici 19. stoljeća, prema nacrtima nekih od vodećih bečkih arhitekata. Prvi zagrebački željeznički kolodvor (inicijalno nazvan Južni, potom Sava i na koncu Zapadni kolodvor), sagrađen 1862., svojim je smještajem u nekadašnjoj industrijsko-vojnoj četvrti grada Črnomerec pružio pomalo sablasni ugođaj ratne psihoze, dok je Muzej Gvozdanović, jedinstvena ambijentalna zbirka u Visokoj 8 (jedina slijepa ulica u najstarijem dijelu Zagreba, Gornjem gradu) savršeno predstavila reprezentativni stambeni prostor, koji svojim uređenjem ilustrira kulturu življenja i stanovanja viših srednjoeuropskih društvenih slojeva koncem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća (danas je zbirka sastavni dio Muzeja za umjetnost i obrt). U istom dijelu grada, kao filmska kulisa poslužila je i Opatička ulica, jedna od najstarijih i najotmjenijih zagrebačkih ulica, koja je ime dobila po opaticama klarisama, koje su boravile u samostanu na broju 20. Gotovo sve zgrade u toj ulici vrlo su dobro očuvane i predstavljaju živi zapis minulih stoljeća. U sjevernom Zagrebu, ratnom ugođaju pridonijele su i scene snimljene u staroj vojnoj bolnici na Šalati, rezidencijalnoj četvrti viših slojeva, poznatoj po sportsko-rekreacijskom centru.
MUSSOLINI [1985.]
Serija je nominirana za dvije nagrade Emmy, a kritičari je drže prilično vjerodostojnom te ističu da nije doživjela primjereno dobru distribuciju. Uloga Mussolinija općenito je priznata kao najbolja rola Gerogea C. Scotta.
Serija je gotovo u cijelosti snimljena u studijima Jadran filma, a za potrebe nekih kraćih eksterijernih scena Zagreb je „glumio" više talijanskih i njemačkih gradova te München. Zagreb je inače svojom arhitekturom oduvijek bio privlačan svjetskim filmskim producentima i redateljima, jer se njegove ulice i građevine lako mogu rabiti za potrebe scena koje se odigravaju u bilo kojem većem srednjoeuropskom gradu, mnogim njemačkim gradovima, pa i nekim drugim gradovima slavenskih zemalja, osobito Poljske.
DVANAESTORICA ŽIGOSANIH [1987. & 1988.]
Posljednja dva nastavka (Deadly & Fatal Mission) kritika je ocijenila zabavnima, ukoliko se ne uzmu preozbiljno, jer sadrže puno humora i akcijskih scena.
Za potrebe ta dva nastavka, koji su snimani u koprodukciji Jadran filma, Zagreb je ponudio neke od svojih najmonumentalnijih građevina, prije svega prekrasnu secesijsku zgradu Hrvatskog državnog arhiva, koja se nalazi na zapadnom dijelu Zelene potkove (sustav parkova u samom središtu Zagreba, u obliku uglatog slova U, koji je većim dijelom izveden prema zamisli zagrebačkog urbanista Milana Lenuzzija, od 1882. glavnog gradskog inženjera). Zgrada je izvorno građena za Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku, a unutrašnjost joj je bogato ukrašena po načelu totalnog dizajna radovima vrhunskih umjetnika i obrtnika toga doba. Scenografima filmova sjajno je poslužila i impresivna zgrada Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u drevnoj Medvedgradskoj ulici, u kojoj se, između ostalog, čuvaju sadreni odljevi antičkog kiparstva, nepokretnih spomenika hrvatske kulturne baštine i vrijednih djela hrvatskog kiparstva. Idealnim za potrebe ratnog filma pokazao se i Dvorac Brezovica u neposrednoj blizini grada, kojeg je polovicom 18. st. izgradio Josip Kazimir Drašković i ukrasio ga freskama o sedmogodišnjem ratu u kojem je i sam sudjelovao. Prostrane zelene površine sa slikovitim vizurama dvorca bile su sjajna pozornica za scene akcije kažnjeničke vojne ekipe.
UTRKA ZA BOMBOM [1987.]
U složenoj produkciji više kompanija sudjelovao je i Jadran film, a Zagreb se u filmu pojavljuje s velikim rasponom različitih lokacija Jednu od najznačajnijih činio je Mažuranićev trg, jedan od triju trgova zapadnog kraka Lenucijeve ili takozvane Zelene potkove (sustav parkova i zelenih površina u samome centru grada], koja je u doba historicizma, posljednjih desetljeća 19. st., urbanistički uokvirila središnji dio Zagreba. Sjedne strane trg krase poleđine zgrada nekadašnjeg pjevačkog društva Kolo i centralne zgrade bivšeg Hrvatskog Sokola (danas Akademija dramske umjetnosti], dok s druge mali cvjetni park uvodi u vizuru secesijsku zgradu Hrvatskog državnog arhiva (1913. izgradio ju je poznati arhitekt Rudolf Lubinsky), bogato ukrašena interijera, koja se također pojavljuje u seriji (posebno su simbolički znakoviti kadrovi s krovnim ukrasima u obliku zelenih sova koje simboliziraju mudrost]. Značajnu ulogu igraju i zgrade Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, na obližnjem Marulićevu trgu, koji se, osim eksterijerno, u seriji pojavljuju i sa svojim laboratorijima i predavaonicama. Sasvim drugi ugođaj ponudilo je gradsko jezero i kupalište Bundek, nedaleko rijeke Save. Mjesto koje je nastalo 1960., iskapanjem šljunka za potrebe gradnje novozagrebačkih naselja, postalo je popularno ljetno kupalište, ali je sredinom 80-ih, kada je serija snimana, bilo zapušteno i sablasno, što su redatelj i snimatelj znali iskoristiti (danas je Bundek uređeno jezero s lijepom šljunčanom plažom, šetalačkim stazama s klupama i bogatim zelenim površinama].
BOŽJI OKLOP [1987.]
Chan je bio jako zadovoljan zagrebačkim glumcima i kaskaderima, pa je tako glumac Božidar Smiljanić igrao u još dva filma hongkonkškog majstora.
Najveći dio filma snimljen je ljeti u Zagrebu, a samo manji dijelovi drugdje u Hrvatskoj, austrijskome Grazu i Sloveniji (Predjama i Postojna). Najviše posla imala je čitava kaskaderska ekipa zagrebačkog Jadran filma. Najslikovitije scene snimljene su na staroj zagrebačkoj tržnici Dolac, tek stotinjak metara udaljenoj od glavnog gradskog trga. Nastala na mjestu nekadašnjeg istoimenog gradskog naselja, taje slikovita tržnica, s velikom otvorenom terasom za prodaju, koju redovito posjećuju turisti, otvorena davne 1930. i predstavlja jedinstvenu turističku atrakciju. Jackie Chan zamislio je da njome, preko glava prodavača i voća i povrća, zrakom lete motocikli u sceni bjesomučne potjere. Automobili su, pak, u tom filmu letjeli preko Mosta slobode, središnje smještenome mostu u seriji onih koji preko gradske rijeke Save spajaju stari i novi dio Zagreba.
Pored ovih mjesta, u Zagrebu se snimalo i na Gornjem gradu (na uzvisini, što omogućuje lijep pogled na čitav grad), najstarijem dijelu Zagreba (definirao se utvrdama u 13. stoljeću), labirintu uskih uličica koji i dan-danas ima srednjovjekovni šarm, ponajviše zbog starih zgrada, palača, crkva i plinskog svjetla koje ga obasjava noću. Neke scene snimljene su I u Trnju, tradicionalno radničkoj četvrti grada, tada s mnoštvom ruševnih kuća, na mjestu nedaleko, tada još nedovršene, zgrade Hrvatske radio-televizije.
CRVENI KRAJ [1988.]
Kritika je film, koji se snimao u Zagrebu, ocijenila zanimljivim, ponajviše zbog podloge u stvarnoj priči. Radnja je puna impresivnih potjera automobilima, zbog kojih su posebno pohvaljeni zagrebački kaskaderi. Kako je Jadran film do 1988. već izrastao ujedan od najboljih europskih filmskih studija, producenti su dobar dio castinga prepustili domaćinima, pa u filmu igra dosta zagrebačkih glumaca.
Snimalo se na Gornjem gradu, najstarijem dijelu Zagreba, smještenom na uzvisini iznad današnjeg centra grada. Posebnu ulogu dobio je gornjogradski Jezuitski trg, dojmljiv prostor s fontanom i zgradom Klovićevih dvora, nekadašnjeg kompleksa isusovačkog samostana (1654.), danas muzeja za posebne izložbe. U Donjem gradu snimalo se u Dežmanovom prolazu, koji glavnu gradsku ulicu (Ilica) spaja s parkom Tuškanac, a za akcijske scene rabljeni su razrušena ciglana u zapadnom zagrebačkom predgrađu Podsused, kamenolom u 70-ak kilometara udaljenom mjestu Ivanec te selo Bukevje kod Velike Gorice (grad uz južne granice Zagreba).
RAT I SJEĆANJA [1988.]
Zagrebački su filmski stručnjaci tako dobro obavili posao u „Vjetrovima rata“, da im je povjeren veliki dio posla. Starim lokacijama po gradu, tu je dodana i zgrada Muzeja Mimara, koji je otvoren 1987. godine, neposredno prije snimanja serije, u impresivnoj zgradi nekadašnje gimnazije.
Muzej čuva donaciju kolekcionara Ante Topića Mimare gradu Zagrebu i sadrži 3.750 djela iz različitih kultura i civilizacija. Više scena, za koje je trebala kulisa starih europskih gradova, snimljeno je na Gornjem gradu (obilje ulica sa slikovitim drevnim kućama, palačama i crkvama iz različitih povijesnih razdoblja).
PRST SUDBINE [1989.]
Neke od dojmljivijih scena filma snimane su u Zagrebu, uz učešće više hrvatskih glumaca. U samome gradu snimalo se u nekadašnjem paviljonu Exportdrva (Zrinjevac), a redatelju lanu Sharpu osobito su dobro poslužile i zgrade koje obrubljuju Mažuranićev trg, jedan od tri velika trga u zapadnome kraku takozvane Zelene potkove (sustav parkova i zelenih površina u središtu grada koje je osmislio službeni gradski urbanist Lenuzzi u drugoj polovici 19. stoljeća). Taj trg pun je lijepih kuća koje gledaju na prostrani park, a njegovu sjevernu stranu zauzimaju stražnje strane impresivne zgrade nekadašnjeg pjevačkog društva Kolo i bivšeg Hrvatskog Sokola, danas Akademije dramske umjetnosti. Kao ni mnogi drugi koji su u Zagreb dolazili snimati filmove čija se radnja odvija za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ni ova ekipa nije propustila Iskoristiti dojmljivost secesijske zgrade Hrvatskog državnog arhiva (izgrađena 1913., potpisuje ju poznati arhitekt Rudolf Lubinsky). Ispred pročelja zgrade proteže se izduženi park, koji omogućuje sjajnu vizuru iz daljine, zumiranje i vožnju pod pravim kutem prema impresivnom pročelju. Ta je zgrada u mnogim filmovima imala ulogu značajnih državnih i vojnih sjedišta, a često se za potrebe snimanja rabio i njezin, po načelu totalnog dizajna, bogato ukrašen interijer (radovi vrhunskih umjetnika i obrtnika 19. stoljeća).
Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije! Njegovo "htjeti biti" vodilo ga je u život glumca putnika, kamo je išao najčešće sam, samo s jednim koferčićem, a u njemu tek šešir i knjige
Iako je već pri kraju, godina 1985. s neumitnom upornošću ne prestaje kositi. Posebno glumce, i to s vrha liste. Hoće, čini se, da je se pamti po sve učestalijoj kolumni in memoriam! Ovaj put dramskom, filmskom, televizijskom i radio-glumcu Ivi Serdaru kojemu se perfidno prišuljala baš uoči petstote izvedbe komedije Volim Njofru.
U trenutku kad su se prijatelji i poštovaoci s veseljem pripremali da proslave još jedan Serdarov jubilej, kojemu se on posebno radovao.
Liječnici rekoše: umro je od klijenuti srca! U 52. godini života!
Zar ga, možda, zamoriše - i umoriše - njegovi dobroćudni veseljaci!?
Njegov nasmijani mudrijaš Štef iz Klanjca, Deset lica Ive Serdara, likovi s repertoara Teatra u gostima, i iz Jazavca, oni iz satiričko-komedijskog žanra u kojemu je briljirao na scenama.
Zar su ga mogle zamoriti uvijek prepune dvorane ljudi koji su hrlili da ih napune samo zbog njega!? Ili, ovdje već teško da se može reći - možda - mukotrpan, nesiguran, psihički pun stresova, a fizički naporan život slobodnog umjetnika?
Taj život na kotačima, život koji u materijalnom smislu uvijek počinje od nule, život koji ne priznaje zabušavanja i foliranja, život koji se svakim teško zarađenim dinarom kupuje i otplaćuje.
Iako se Serdar još kao mlad glumac (diplomirao je 1957.), najprije u Varaždinu, pa deset godina u HNK u Zagrebu, a potom histrionski, sve dok mu zlokoban tromb nije zaustavio hod - opredijelio u prvom redu za komične likove, nikad nije zapuštao druge žanrove. Dapače!
S posebnim darom interpretirao je likove najšireg raspona mogućnosti, sve do drama apsurda. Igrao ih je i nosio u sebi tako snažno da su se na njegovu licu i u očima mogli prepoznati kad bi malo zaškiljio i sumnjičavo pogledao poput mudrog zagorskog puntara, vragolasto kao da je iskočio iz nekog francuskog vodvilja, znao je izviriti lukavi Pomet ili tko zna tko drugi.
Najšira ga publika, ipak, s punim pravom može najviše svojatati. Bio je njen kao malo tko drugi od njegovih kolega. Donosio je kazališnu igru u udaljene domove kulture, vatrogasne dvorane, škole, kasarne, pod šatre...
Tamo će ga posebno i dugo pamtiti, jer im je svojim talentom i šarmom umio natjerati suze na oči od smijeha kad bi ih zabavio, npr. Njofrom ili s Deset lica. Ponajviše kad bi kao Štef iz Klanjca svojom mudrijaškom logikom prokomentirao devijantne pojave svakidašnjice.
Nedostajat će djeci na radio-valovima kao njihov dragi ujak čije su "To sam jaaaa" tako voljeli čuti.
Umjetnika kakav je bio Ivo Serdar - srećom za njega! - nisu zaboravljali u trenucima kada se trebalo nagrađivati. Dobio je mnoga priznanja i pohvale, a s prvim nagradama pošao je kući sa sarajevskog MES-a i s TV-festivala na Bledu.
Odnio ih je kući da tamo ostanu kao fizički trajna uspomena. Ali, sa sobom je odnio, nepovratno i zauvijek, mnoge likove koje više nikad nitko neće moći zaigrati kao on.
Imati nije isto što i htjeti biti
Posebno ne klanječkog mudrijaša Štefa "kaj o vsemu grunta i u vse se razme".
Televizijski poslenici, šteta, nisu imali hrabrosti da prihvate Serdarov prijedlog kad je žarko želio da unese neke novine u medij.
Smatrao je, i o tome pričao, da bi bio fantastičan štos kad bi televizija imala tjedni ili mjesečni satirični raport u TV-dnevniku.
- Naš je dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar! U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Ima vrlo neozbiljnih povećavanja cijena. Da se smrzneš! E, na takvu bi se emisiju čekalo, na tog mog gradskog reportera, običnog čovjeka Miška, kako sam ga nazvao... (iz intervjua Studiju objavljenog po datumu točno na dan Serdarove smrti, ali - 1979. godine!).
Serdar nije bio talentiran slikar, kao što je bio glumac, pa da budućim generacijama ostavi svoja platna. Ipak, imao je sreću da je trajao u vrijeme filma i televizije, zahvaljujući kojima će nas još nebrojeno puta moći pogledati s onim svojim smiješkom u očima kojima kao da stalno ponavlja svoju poštapalicu:
- Je, a kaj morem neg reći da sem iz Gornjeg Mikleuša!
Žalio je što mu djelić talenta nije krenuo putovima muzike, što nije svirao nijedan instrument, a nije bio vičan ni plesu. Jer, govorio je, potrebno je to dobrom scenskom umjetniku.
Umjesto toga, priroda mu je dala više. Moć da, kao jednom na sajmu u Pregradi, upadne u šator pun žamora i mirisa jela i pića, da jedva kucne čašu i kaže:
"Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši..."
... pa da u tili čas nastane muk i da se sve pretvori u jedno veliko uho. Serdar je volio taj svijet, ta izvorišta praiskonskog iz kojih je crpio mnoge životne mudrosti, taj neposredni kontakt s ljudima koji oru plugom i koje plug ore.
Tamo je nalazio u praksi primijenjenu svu mudrost i filozofiju življenja. Pa i to da otac treba djeci dati mnogo, no nikad toliko da bi im se zasitile želje.
Jer, kako je govorio, imati nije isto što i htjeti biti.
Da je htio, Ivo je mogao svoju osobnost nastaviti graditi na tumačenju velikih uloga u velikom kazalištu, na velikoj pozornici, u pravom kulturnom trenutku. Ali, nije!
Svakog dana u drugom mjestu (dvadesetak predstava mjesečno, pa i više!), svaki put pred drugom publikom, svaku večer na drugoj pozornici, svaku noć u novom hotelu.
A nikad više - svako jutro na novoj cesti. Prerano su se spustile rampe na njima za Ivu Serdara. Raspored u njegovu malom crnom notesu izgubio je smisao. A bio je tako nepopravljiv optimist.
- Halo, je li tamo Štef iz Klanjca?
- Ha, ha, ha... Pri telefonu je Blaž, prosim lepo.
- Neću Blaža.
- A Serdara?
- Njega da, ali bez dlake na jeziku...
- Vse bu v redu, obrijal bu jezik...
Da sam tražila Štefa ili Blaža, razgovor bi se vjerojatno nastavio u tom tonu, no mi ćemo se družiti s Ivom Serdarom, a Štefa će se i tako morati spomenuti.
Nisam Serdara nazvala između šest i sedam u jutro, iako bi zvonjenje telefona dočekao budan, jer je obično na nogama već od pola šest. Čudna navika za glumca, koja bi prije odgovarala zvanju poljoprivrednika, možda baš nekom pravom Štefu.
Pa zašto onda ne bismo počeli baš s njim?
Štef iz Klanjca nije star samo nekoliko tjedana, otkad traje u zagrebačkom "Nedjeljnom popodnevu". Izmislio ga je Fadil Hadžić još prije petnaestak godina, kada se satiričko kazalište "Jazavac" preselilo iz kavane "Medulić" u današnje prostorije.
S vremenom je taj mudrijaš "kaj o vsemu grunta i u vse se razme" postal pravi svjetski putnik. Poznaju ga mnogi posjetioci estradnih koncerata po čitavoj Jugoslaviji.
Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena
- Tko je autor tekstova za televizijskog Štefa?
- Zasad Fadil Hadžić. Prihvatio je poziv televizije, ali samo s obećanjem da će napisati nekoliko tekstova, dok ne krene. Kako je to i napravio, ne znam hoće li Štef...
- Valjda ne?!
- Ne znam. Mislim da bi se tog posla morala prihvatiti redakcija koja bi se bavila isključivo humorističko-satiričkim blokom. Teme moraju biti opće, šireg značenja, a komentar kritički, ali ne i kritizerski.
Dakle objektivan, ali iznesen u maniri satire. No čini mi se da se razmišlja o tome da više uopće ne bude Štefa iz Klanjca...
- Zar je u toj emisiji previše humora?
- Mislim da ga je i uopće premalo! A tko zna, možda urednici razmišljaju o nečem drugom. Ja to ne znam, i to nije moj problem. No kada me već vučete za jezik, moram reći da često razmišljam o nečemu što bi bio fantastičan štos - o tjednom ili mjesečnom satiričnom raportu u TV dnevniku!
Naš je Dnevnik strašno ozbiljan. Dobro, politika je ozbiljna stvar. U redu, ali ima toliko toga što bi se dalo... Jer, pogledajte, osim meteorološke prognoze, koja može biti gotovo smiješno netočna, sve je drugo strašno ozbiljno. Da se smrzneš.
- Konkretno?
- Ima vrlo neozbiljnih povećanja cijena. Njih bi se dalo smiješno prokomentirati. Pa regulacija saobraćaja, propisi. Ima toga. Sad, zamislite da u zagrebačkom Dnevniku postoji, nazovimo ga, gradski reporter ili običan čovjek Miško.
U vijestima govore o poskupljenju struje za 17 posto.
Tada se pojavljuje on i pita: može li običan čovjek Miško izdržati taj novi električni udar? Ne može, odgovorit će. I sada dolazi ono ako mu "Elektra" obeća da će nakon poskupljenja struje biti više te da neće biti restrikcije, običan bi se čovjek Miško mogao zamisliti i prišapnuti nam kako će ih "predriblati".
Možda bi rekao da će početi trošiti struju za 17 posto manje... Možda nešto drugo. Ja vam kažem da bi se na takvu rubriku čekalo, bila bi univerzalna, jer svi gradovi imaju manje-više iste probleme.
- Koliko mi je poznato, sami pišete tekstove za Štefove estradne nastupe a, što je važnije, pišete i satirične tekstove o negativnostima i propustima u kolektivima, koje onda pred njima govorite. Nisam čula da je bilo prigovora.
- Ipak se to na TV ne bih usudio. Televizija je pregolem auditorij, vrlo opasan i osjetljiv medij. I ljudi su na njega osjetljivi. Nije svejedno da li je nešto rečeno unutar kolektiva ili javno. Morala bi to raditi redakcija, a interpret može biti neko popularno lice.
- Što mislite, zašto se Fadil Hadžić odlučio upravo za takvog Štefa?
- Zagorci su vam vrlo karakteristični ljudi. Pomalo su lukavi, promućurni, fiškali. Ljudi bistrići. Puni kombinatorike ali i zdravog razuma.
- Vi ste iz Gornjeg Mikleuša.
- Je, a kaj sad morem?!
Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata
- Hm... a... Razmem! Čini mi se da ga najviše imam za suvremeni tekst. Još ako je i suvremeni i domaći, to mi je najdraže. Znate li zašto?
Smatram da je kazalište samo ovaj naš trenutak i nikada više.
To, moram priznati, nije moja umotvorina. Slikar, na primjer, može imati gledaoca koji se još nije ni rodio. Glumac to ne može.
Dakle, ja moram imati gledaoca kojemu ću s pozornice govoriti samo to što ga zanima, a to je baš taj njegov trenutak, taj u kojem trajemo. To je zakonitost satire. Ona je sada i tu.
- Vi ste roditelj sina od sedamnaest i kćeri od jedanaest godina. Koja je zakonitost roditelja, njegova dužnost u osiguravanju buduće materijalne egzistencije svojoj djeci?
- Prije svega, klupko se počinje odmotavati čim se roditelj trudi da svoje dijete izgradi u plemenita čovjeka, u takvog koji neće smatrati da su materijalne vrijednosti najviše i jedine u čovjekovu životu.
Sreća je što nove generacije imaju veće i potrebe i mogućnosti da ih ostvaruju nego što ih je imala generacija naših roditelja - odnosno mi.
Ali ista ta sreća mogla bi postati nesrećom kada bi materijalne vrijednosti postale jedini smisao i svrha života. Dakle, djeci treba dati mnogo, no ne toliko da bi im se zasitile sve želje i potrebe. Imati nije isto što i htjeti biti.
- Jeste li i vi tako razmišljali kada ste sigurnost prihoda od stalnog angažmana zamijenili za nesigurnost estradnog umjetnika?
- Da budem pošten, mislim da me je stjecaj okolnosti doveo do toga. Trebao sam birati: prihvatiti se uloge u Bauerovu filmu "Licem u lice" ili probnog angažmana u "Komediji", i to u komadu u kojem je trebalo pjevati songove.
Izabrao sam ovo drugo.
Kasnije sam pjevao i u opereti "Slatka Irma", ali angažman u HNK ipak nisam dobio u Operi, već u Drami.
- Zavuzlano...
- Čekajte, polako! Iz Drame sam pravio uglavnom pjevačke izlete do televizije, a pomalo i na koncertima...
- Svaštarenje?!
- Ne! Opasno je u nas kad netko ima suviše talenata. To se naziva svaštarenjem. Mnogo bolje prolaze oni koji imaju živaca da trajno ostanu na svojoj uskoj traci; na njoj postaju specijalisti i daleko doguraju. Čak dobivaju mnogo veća priznanja!
Međutim, mene je u ove vode otjeralo to što sam se želio baviti poslom koji volim, koji me veseli. Pa ako treba glumiti - glumim, ili pjevati - onda pjevam...
- Uzgred, oprostite, delikatno je, gradite kuću, a o tome ne biste ni sanjali da ste u radnom odnosu...
- Gradim je već deset godina, a tko zna koliko ću još! Sporovozno: koliko novaca, toliko cigli! Ja od toga ne pravim misu. Jednom bude...
No reći ću vam: nitko od nas ne živi isključivo od plaće. Govorim o glumcima, se razme! Izuzetak je trupa Relje Bašića iz "Teatra u gostima". Dobro je poznajem jer sam u njoj bio, te sa "Čarugom" proputovao Jugoslaviju.
E, tamo se okupljaju entuzijasti! Međutim, mnogi kolege s plaćama u teatrima vrlo se rafinirano i brižljivo trude da u svojim kućama imaju što manje posla kako bi imali dovoljno vremena da rade naokolo. Fino, otmjeno...
Na jednostavniji i bezbolniji način zarađuju mnogo više a da se o tome mnogo i ne zna. Zabluda je misliti drugačije.
- A priča se da estradnim glumcima kaplje krupnim kapima...
- Ali te su kapi rjeđe! Za njih se treba i te kako namučiti. No bez obzira na sve to, ipak je šteta što se u nas na akademijama ne osposobljavaju glumci za estradnu umjetnost. To se posvuda u svijetu veoma cijeni. Smatra se da se estradnom umjetnošću bave samo izuzetno talentirani...
Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati
- Znači da razgovaram s izuzetno talentiranim gostom.
- Ne znam jesam li taj i takav. Osjećam nedostatke. Ne znam svirati, nisam dobar plesač, a sve bih to morao znati.
- Ali ste zato sretni kad, kao onda na sajmu u Pregradi, dođete pod šator pun žamora i mirisa jela i pića pa započnete: "Pak su došli komendrijaši, frkljevački mužikaši.. ."
- ... Pa nastane muk, sve se pretvori u jedno veliko uho. Prizor koji bi godio i velikom Krleži, za mene nezaboravan. Vole naši ljudi poeziju i nevjerojatno koliko je poznaju!
- Od naslova nekih vaših uloga mogla bi se sročiti vaša mala duhovita glumačka biografija. Pokušajte!
Dakako, dok nas nisu otkrili, jer su sva prava bila prodana filmu. Baš tada tu su snimali Eleonora Rossi-Drago i Jean Marais, pa vele:
To što je gledalište bilo puno - nema veze.
Pa sad, neka mi moj Molčaljin kaže zar nije "Teško pametnom" kada me 19. XI u "Teatru ITD" očekuje - "Slučajna smrt anarhista"!
- Nije lako. Ipak, mogu li vas lako prevesti žedna preko vode?
- Teško, jer to odmah opažam, ali ne reagiram. Ne volim se svađati zato jer se poslije ne znam pokajati...
- Vaša je supruga sretna žena.
- Tko zna! Možda se i mi svađamo, samo u nekoj drugoj formi. Možda su i šutnje svađa. Ostavimo se toga, tanki su zidovi...
S malo pompe je ušao Blažević u prvenstvo 1982. Dovoljno je ilustrativna izjava predsjedajućeg Đuke Prilike, izrečena tamo negdje u listopadu 1981.: „Najbitnije je da se probijemo na europsku scenu, pa stoga ne računamo na plasman ispod trećeg mjesta. Ako smo čekali 23 godine, neće biti tragedija da se još malo pričeka“.
Bila je to sezona kad su u vojsku otišli Boro Cvetković, Arnautović, Munjaković, a povratak iz „stava mirno“ očekivao se od Bogdana, Hadžića, Ivkovića i Dumbovića, ali uglavnom u proljetnim danima.
Ćiro Blažević, čovjek koji je u životu bio usamljen kao svjetionik i od svih neugodnih sjećanja načinio minimalnu korisnu prtljagu, izvrsno je plivao u prvoligaškom mutežu. Kad je na startu izvukao za protivnika momčad Beograda, proglasio je to ispitom kojim će ocijeniti Dinamove šanse. Kad je isplivao samo s bodom, umjesto jadikovki mirno je odvratio kako je zadovoljan, jer je Beograd imao više prilika. A sudac Batričević je poništio pogodak Deverića i dosudio jedanaesterac koji Mustedanagić nije realizirao. Najavljena žalba je povučena. Putovalo se u Beograd, u goste Zvezdi. Derbi četiri jedanaesteraca. Neobičan, jer je peti, najzreliji dr. Zoran Rebac iz Mostara prešutio. No 2-2 je bilo dovoljno.
U Zagrebu je iznenadio hajdukovce predstavivši im Dinamo u novom ruhu, oštar, čvrst, tako da su Splićani ostali iznenađeni poslije susreta. U Tuzli bod i onda konačno pun pogodak – 4-0 protiv Teteksa. I usput, Deverić se „hladi“ na klupi zbog nezalaganja u Tuzli. S petog na drugo mjesto Dinamo je skočio prvom pobjedom u gostima – 3-2 protiv Sarajeva. Deverić je izvrsno zaigrao, postigao i pogotke, a asistirao mu je Bručić. Protiv Zagreba je plavi mlin proradio punom snago – upisana je pobjeda 7:0. U igru je uveden Cerin i on je otključao vrata Zagreba, a seriju su nastavili Bošnjak, Arnautović (2), Panić (2) i E. Dragičević. Plavi su prvi, jedini neporaženi, ali kolona je ujednačena, deseti je zaostao samo 2 boda. Poraz u Novom Sadu, Ćiro okrivljuje sebe (zbog taktike), pa pobjeda nad Partizanom s deset igrača. Isključen je nekontrolirani Boro Cvetković. I drugi udarac: Zajec, ozljeđen, napušta teren, zamjenjuje ga Mustedanagić. Ipak, sačuvana je prednost Deverićeva gola.
Na Kantridi je Dinamo dvaput vodio, ali bez Zajeca i kažnjenog Bore nije postigao više od 2-2. Panić je još promašio jedanaesterac. Slijedi najslabija igra jeseni, protiv Osijeka samo 1-0. Osigurao ih je Arnautović, upravo pred odlazak na odsluženje vojnog roka. Na Grbavici zatim Dinamo doživljava drugi poraz. Igra bez Bručića, Panić je izjednačio iz jedanaesterca, ali na kraju je 2-1 za Želju.
Finiš jeseni je rutinerski. Najprije je svladan Radnički (2-0), požutjele Zajeca i Bošnjaka zamjenjuju Kurtela i H. Dragičević. Protiv Veleža je bio kompletan sastav i završava 4-2 u korist Modrih. U Titogradu nesretan autogol Bračuna, kojeg je udarena lopta pogodila, promijenila smjer i zbunila Vlaka, donosi 0-1 poraz. Za jesen, drugo mjesto.
Proljeće je lakšeg daha, vratili su se Kranjčar i Hadžić. Međutim, Mustedanagić je slomio rebro, pa ga zamjenjuje Davor Braun. U drugom proljetnom nastupu, pred prepunim Maksimirom gost je Crvena zvezda. U sastavu opet novi potez: Hohnjec je odjenuo sedmicu, Bručić je branič, jer je Zvjezdan Cvetković van konkurencije zbog žutih kartona. Nakon pola sata igre na semaforu je stajalo 3-0. Najprije je Cerin svladao Slojanovića već u 9. minuti, pa odmah zatim Kranjčar glavom povisuje, a treći opet Kranjčar iz jedanaesterca nakon prekršaja nad Bračunom. Najteže tek dolazi – put u Split. Splićane Ćiro plaši izjavom: „Dolazimo po oba boda“. Prepunio je igralište, temperaturu podigao do vrelišta. I ispunio obećanje – odlučnih 2-1. Zajec je na brzinu doveo Dinamo u vodstvo, a Deverić povisuje na 2-0; nakon što je prešao trojicu igrača, slomio je niskim preciznim udarcem i Pudara. Pred kraj Zoran Vujović je smanjio na 2-1. Junak splitske utakmice bio je Petar Bručić, doslovce ga je bilo svuda. No, kamate su plaćene. Isključeni Bračun (uz Zlatka Vujovića) kažnjen je zabranom igranja na tri utakmice.
Dinamo je prvi s dva boda prednosti, pa je tu prednost povećao i nakon pobjede sa Slobodom (4-0). A nakon toga put u Tetovo, i izvrsnih 4-1 gradi raspoloženi Marko Mlinarić. Očekivanje pete pobjede za redom privuklo je u Maksimiru 45.000 gledatelja. Protivnik je Sarajevo, a konačni rezultat 3-2 za Dinamo. Dinamo tom pobjedom povećava prednost na tri boda.
Gradski derbi sa Zagrebom završio je tijesnom Dinamovom pobjedom. Samo 2-1 nakon što su promašena čak tri jedanaesterca. Igrač utakmice bio je Snješko Cerin. Slijedi nova žrtva – Vojvodina i opet 3-0. I tada teška prepreka – Partizan. Nula-nula bitka, u kojoj je izgubljen Deverić. Deverića su iznijeli s terena i nastupio je tek u zadnjoj utakmici protiv Budućnosti, neoporavljen.
Još jedna utakmica, s dosta nepotrebnih iskri, bila je protiv Rijeke. Dinamo je dobio s 2-0. U Osijeku je Modre čekao puni stadion, ali konačni rezultat (2-1) išao je u korist Dinamu. Prebrođena je i Olimpija, na koju je upozorio Belin, i s pravom, jer je u Maksimiru izvučeno samo 2-2. Oba gola dao je Kranjčar, najbolji pojedinac u plavom stroju. Začudo, taj izgubljeni bod izazvao je prve čestitke Dinamu za naslov.
Još je, kao i 1958. samo trebalo prebroditi Skopje. I kompletan Dinamo (sa Zajecom i Cerinom) ostvario je 3-0. Cerin je brzo načeo mrežu Vardara, za njim Kranjčar, pa opet Cerin. I krenulo se u avion slavlja. Dinamo je bio siguran prvak. Doživio je, doduše još tri poraza, ali do kraja je svladao još i Budućnost, pa je bio uvjerljivo prvi, s pet bodova više od Zvezde i Hajduka.
No slavlje nije dugo trajalo, jer se momčad morala pripremiti za veliko finale Kupa Jugoslavije protiv Crvene zvezde. Do finala smo izbacili Segestu, dobojsku Slogu, Rad i tuzlansku Slobodu. U prvoj utakmici finala na Maksimiru završilo je 2-2 uz pogotke Cerina i Mustedanagića. Jednako puna Marakana svjedočila je pobjedi Crvene zvezde 4-2 i neuspjehu Modri da osvoje dvostruku krunu.
