Travanj, 1986.
Avanturu treba pokazati, jer jedino tada ona postaje smislena i korisna ljudima. Kada ja to prikažem na televiziji, onda putovanje izgleda nestvarno i senzacionalno. Kome? Pa tebi i drugima koji sjedite po kafićima dok se ja lomatam po prašumi i gledam smrti u oči, ispijate vinjake te lupate gluposti
Čini se da bi Željka Malnara ljudi više cijenili i ozbiljnije prihvaćali kada bi se, umjesto što ih uvjerava u svoju odvažnost, povukao u miran život šutljivca. Ovako se stiče dojam da ne može živjeti bez publiciteta i dokaza tuđeg divljenja.
Malnar djeluje arogantno i drsko, kao čovjek koji je pocicao sve znanje svijeta, pa sada reklamira svoju nadmoć...
*****
GLAS OMLADINE: Čini se da Tibor Sekelj živi mudrije od tebe, bar kada su u pitanju mediji. Džungla te sigurno nije naučila da budeš hvalisavac.
MALNAR: Džungla me je naučila da budem skroman i ja se tako ponašam. Hvalisavci su budale a ja sam pametan čovjek. Što se tiče Sekelja, to je čovjek kojeg izuzetno cijenim i volim. On je neponovljiv, samo jedan.
Ali, Sekelj je živio u jednom vremenu a ja živim u sasvim drugom. Ta su uspoređenja nemoguća bez obzira što smo obojica, kao luđaci, srljali u nepoznato. U svoje vrijeme Sekelj nije mogao predstaviti ljudima svoje odiseje putem medija koje meni danas stoje na raspolaganju - zato ljudi misle da je on skromniji, pošteniji i mudriji od mene.
Njegove poruke ljudima nisu kao što su i moje. Bez obzira koliko smo slični, Sekelj i ja smo dva paralelna svijeta. On je čudo od čovjeka. Mi ni ne znamo kakvu grandioznu osobu imamo, pa čak ni ljudi kojima je poznat nisu svjesni njegovog kosmopolitizma.
Jedna rijeka u američkim džunglama nosi njegovo ime, a krstili su je ljudožderi. Ona će se tako zvati dok god je čovječanstva.
Tko to zna osim njega, mene i ljudoždera?
GLAS OMLADINE: Ipak čini nam se da je jedina svrha tvojim dragocjenim putovanjima tvoje medijsko eksponiranje.
MALNAR: Nisam ja kriv! Uvijek mi na nos nabijaju kako sam egzibicionist koji trči za slavom i priznanjima svoje hrabrosti. Govore kako sam nametljiv i sklon potrebi da budem popularan. To je laž. Ogovaraju me oni koji se ne miču dalje iz svog smrdljivog kreveta i kojima iskaču oči od straha kada prelaze prometnu ulicu.
Istina je u ovome: sva moja putovanja ništa ne znače ako se ljudima ne pokažu, kao što je bezvrijedno i nekorisno svako književno djelo zaključano u ladici književnika. Čak i da postoji, vrijednost knjige je uništena, kao što je uništena vrijednost mog putovanja među ljudoždere.
Avanturu treba pokazati, jer jedino tada ona postaje smislena i korisna ljudima. Kada ja to prikažem na televiziji, onda putovanje izgleda nestvarno i senzacionalno. Kome? Pa tebi i drugima koji sjedite po kafićima i dok se ja lomatam po prašumi te gledam smrti u oči vi ispijate vinjake i lupate gluposti.
Meni je džungla sasvim obična, ali vama je senzacionalna. Zar sam ja kriv što ste posle gledanja filma zapamtili Željka Malnara i što je on postao "zvijezda"?
Vaš nedostatak iskustva i neznanje su prepreke koje vas onemogućavaju da doprijete do moje filozofije. Ja ne želim biti medijski tip, ali vi ga sami od mene stvarate i poslije mi to stavljate kao slabost.
Ali ja nemam drugog izbora: moram vam to prikazati, jer lažete ako tvrdite da to ne želite vidjeti. Ljudima treba senzacija, a ja im senzaciju dajem. Pošteno. Baš me briga što će kasnije ljudi misliti o meni.
Ja sam umjetnik
GLAS OMLADINE: Tvoji filmski zapisi iz prašuma nisu sirovi dokumentarni materijali, već čitave priče napravljene kao po precizno napisanom scenariju. Neki su čak posumnjali u njihovu vjerodostojnost.
MALNAR: Ti nemaš pravo ovako suditi, jer dok ti čamiš u redakciji i svađaš se sa urednikom zbog neke tričave rubrike, ja se lomatam po džungli i radim film! Kad budeš otišao sam i uvjerio se na svojoj koži, onda možeš sa mnom razgovarati na takvom nivou.
Ja sam prije nekoliko dana jedva živu glavu izvukao, a danas sam tu i držim predavanje!
Pišljivi Bani su mi ubili nekoliko ljudi i smrskali ih kao koštice ispred mojih nogu, da bi mi ti i tebi slični postavljali danas pitanja o vjerodostojnosti onog što radim.
’Bem vam boga, civilizacijskog!
Spavali ste u toplim krevetima dok smo mi još prošlog tjedna, po mraku kojeg smo sjekli mačetama, tumarali kroz džunglu i plašili se svakog treptaja lišća unaokolo.
Bani su nas danima pratili u stopu dok nas nisu ščepali, a onda je nastalo klanje u kojem je meni i drugima sam vrag pomogao se izvući te dočekati živi jutro.
Sad vas gledam tako pitome i nježne (Malnar se obraća prema nekoliko djevojaka koje sudjeluju razgovoru), a jučer sam gledao u oči ljudoždere, vidio zdrobljene glave, i užas, nezamisliv užas...
Ja koji sam to doživio, kao svaki normalan čovjek, nisam sposoban ovo iskustvo zauvijek sahraniti u sebi. Čovjek sam i želim ga prenijeti drugim ljudima, jer čak i taj užas stvara neku novu vrijednost, koje niste ni svjesni dok vam se ne da na tacni u prikladnom obliku.
Zbog toga radim filmove; ako ne mogu prenijeti detalje, trudim se bar približno uvjerljivo snimiti atmosferu koja je okruživala događaj. Time ne želim improvizirati. Neke budale koje ne vide dalje od nosa vješaju mi i takva iskustva.
GLAS OMLADINE: To znači da u tebi ima nešto i od umjetnika? Da li je, po tvom mišljenju, vještina putovanja neka vrsta umjetnosti?
MALNAR: Čovjek koji zna putovati, umjetnik je. Toj ideji mora posvetiti cijeli život ako želi uspjeti. Ja sam u tom smislu sretan čovjek. Sve ono što doživim na putovanjima, ja vjerno prenesem na celuloid. Tu nema improvizacije, mada se ljudima, shvaćajući da to nisu čisti dokumentarni materijali, već da imaju priču, scenarij, čini da su neka moja putovanja iskonstruirana.
To je glupost.
Ponavljam: ako se gledatelj osjeća prevarenim, onda mu se promiješala njegova vlastita žudnja za senzacionalnim. On nema takvog iskustva i zato sumnja.
Sumnja koja proističe iz neznanja je glupost, a najveći broj ljudi kojima se ja obraćam nisu svjesni svojih sumnji, ne razumiju ih, a sumnjaju. Na to sam navikao i puno mi ne smeta. Tvrd sam kao kamen.
Ne radim hladne dokumentarce jer ja nisam zapisničar, činovnik džungle, ja se ne postavljam iznad nje i kao neki bog promatram stvari ne sudjelujući u njihovim procesima. Ja ne prepisujem prirodu, već se ponašam kao njen logični sastojak.
Da bih prikazao to žestoko spajanje, ja svojim filmskim zapisima dodajem, vi biste rekli umjetničku žicu. Da nje nema vi biste gledali u ekran kao volovi, saznali bi za neke stvari, ali bi suština ostala iza vas.
Ovako se osjećate plemenitijim, putujete zajedno sa mnom, strahujete...
Ti filmski tragovi su posljedica moje sanjalačke prirode, jer ja sam prije svega čovjek kojeg vode njegovi snovi. Sva moja putovanja imaju osnovu u snovima, a čovjek koji zna sanjati, umjetnik je.
Ja kao svaki drugi umjetnik radim priče. U tome mi već godinama pomaže Ivica Drnić, montažer na TV Zagreb.
To je jedan predivan čovjek kojeg ja volim jer mi je jednom, premoren od rada, šutnuo jedan film iz Amazone te rekao:
"Čuj, Željkec, jebem ja tvoje ljudoždere! Idem kući da vidim decu!"
Sva moja putovanja padaju na koljena pred tom rečenicom, a svi filmovi čine se besmislenim. To je moja sudbina, imenjače.
Možete li to povjerovati?
GLAS OMLADINE: Pokušaj se sjetiti onih sudbonosnih trenutaka tvog djetinjstva koji su te učinili avanturistom. Kada si prvi put osjetio žudnju za daljinama?
MALNAR: Ja sam odrastao u zagrebačkom naselju Pešćenica, u kraju gdje su milicioneri dolazili jednom godišnje, i to bornim vozilima. Bio sam član jedne lokalne bande koja je krala ugljen i prodavala ga bogatijim ljudima u Zagrebu i okolini.
Zajebavali smo se tako sve dok vođa bande nije pogriješio, skliznuo sa vagona gdje su mu kotači odsjekli obje noge.
To je bio moj prvi dodir sa smrću, istovremeno i motiv da se zamislim nad njom.
"Sidarta" je bila prva knjiga koja mi je ponudila neka rješenja te me istinski prodrmala.
Cilj mog prvog putovanja bila je naša jedina prašuma Perućica, ali prije nego što sam u nju ušao, na Magliću, nabasao sam na pastira Milana Budalića, starca koji je cio život proveo potpuno sam u divljini.
On me je naučio kako se može proći kroz livadu prepunu cvijeća a da se niti jedna biljka ne zgazi.
Puno godina kasnije, u prašumama Amazone, shvatio sam koliku važnost ima samo jedan jedini cvijet za čovječanstvo.
Milan mi je govorio da šuma egzistira kao društvo - ako ne poremetiš harmoniju šume, ona će te pustiti van, u protivnom - ubit će te!
Upitao sam ga kako ću znati da me je šuma svojevoljno pustila unutra? Odgovorio je:
"Kad u ovom mračnom zidu vidiš svijetlu točku, to ti šuma odobrava ulazak!"
Ja sam 17 dana blejao u mračni zid Peručice dok mi se zbilja nije ukazala svjetla pukotina: kroz koju sam onda ušao unutra, tamo gdje bi svaki američki turist ušao sa hamburgerom u ustima.
Danima sam lutao mračnom šumom i imao tu (ne)sreću prisustvovati smrtnom hropcu jednog drveta.
Njegova agonija, slična čovjekovoj, trajala je oko deset minuta. Jasno sam čuo uzdahe, roptanje, trganje korijena, sve dok se drvo nije srušilo.
Proces je izazvao neobičan osjećaj u meni, možda je baš ta smrt predhodila ovome što danas jesam.
GLAS OMLADINE: Ispričaj nam nešto o svojoj zadnjoj ekspediciji na Solomonskim otocima.
MALNAR: Ekspediciju je financirao zapadni kapital, a ja sam joj bio vođa. Imali smo više složenih zadataka, a cilj nam je bio doći do nekih saznanja korisnih za nauku i povijest. Bilo je teško, ubijeno mi je puno ljudi, a neke posebne rezultate nismo ostvarili.
Jedan od naših zadataka je bio, recimo, utvrditi da li se kineskom džunkom, koja je riječni brod, moglo krenuti na otvoreno more.
Neki tvrde da su Kinezi oplovili svijet još prije Columba te drugih morepolovaca, a mi smo dokazali da nisu.
Dobili smo zadatak ući u vrtlog tornada, u toj jebenoj ljusci oraha. Ratni i preko oceanski brodovi su bježali iz vrtložnog kruga, a mi smo punom parom, pred očima zaprepaštenih mornara i putnika, zapalili prema srcu tornada.
Jedan brod nam je dao počasnu stražu! Sad znamo da Kinezi nisu oplovili svijet...
Tornado nas je bacio na koraljni greben na kojem smo ostali sedam i pol mjeseci i tada smo izgubili četiri čovjeka.
Utvrdili smo, dalje, da je nedolazak monsuna u Indiju direktno povezan sa poljoprivredom u Vojvodini! Možete li to povjerovati?
Možete li povjerovati da rezanje jednog stabla u džungli, izaziva biološki poremećaj četiri kilometra unaokolo. Da svakog dana sa zemljine kugle nestaje 3,5 kilometra prašuma...
GLAS OMLADINE: U džungli ste imali zanimljiv susret sa jednim plemenom. Što ste tamo tražili?
MALNAR: Tražili smo muda labudova! Krenuli smo prema tom selu (koje je, inače, imalo dodira sa vanjskim svijetom), ali kada smo stigli do njega ljudi nije bilo. Čuli su da dolazimo i pobjegli su duboko u džunglu.
Zabarikadirali smo se u jednu od koliba i tu noć probdjeli, znajući da su oni u blizini i da motre na nas. Iste noći jedan od mojih ljudi, neki Ti-Si, dobio je malariju od ujeda komarca, ali, sva sreća, nije odapeo.
Ljudi su se sutradan vratili u svoje selo i, očigledno, shvatili da nismo došli sa neprijateljskim namjerama.
Sela poput ovoga, koja imaju dodira sa vanjskim svijetom, još su opasnija od onih koja ne znaju za drugi svijet osim svog.
Ovi koji znaju, žele pod svaku cijenu obraniti svoj integritet, zato sa njima čovjek nikada ne zna na čemu je.
Ekspediciju prije nas su pobili te prožderali za večeru.
Lagao sam i ljude i ljudoždere
MALNAR: Da bi provjerio tko smo i kakve su nam namjere, seoski vrač je naredio da popijemo halucinogenu drogu. U drogiranom stanju vrač pleše oko neznanca i pita ga tko je on, odakle dolazi, da li su njegovi demoni jači itd.
Vrač kontrolira stanje pošto zna što vam se dešava u glavi.
Veza između drogiranog i vrača uspostavlja se kroz simbole, ukoliko se napravi greška vrač vam ima pravo odrubiti glavu dok ste opijeni.
Poslije položenog testa dobili smo obećanje da će nas on odvesti dublje u džunglu. Kad nas je vrač natjerao satima da buljimo u mračni zid i sami pronađemo otvor, sjetio sam se Milana sa Maglića.
Džungla je žena, pa je zato žena i jedina može shvatiti.
Unutra nas je povela jedna starica iz sela koja je svo vrijeme glasno razgovarala sa drvećem. Na mjestima gdje je bilo dosta zmija, ispred kolone se kretao čovjek koji je znao zmijski jezik i koji je molio zmijsku kraljicu da nas pusti kroz svoje područje.
Na leđima nam je napisao molbu upućenu kraljici da se smiluje, i tek tada smo mogli krenuti.
Za ilustraciju, jedan ugriz zmije 500 puta je jači od smrtonosne doze.
GLAS OMLADINE: Osjećaš li se ti, imenjače, poslije svih tih putovanja pomalo umoran? Nije li već vrijeme negdje baciti sidro te započeti sa mirnim životom?
MALNAR: Mudrost je znati kada prestati, a ja osobno mislim da sam na Solomunskim otocima svoju odiseju priveo kraju. Nigdje više ne idem, ostajem u Zagrebu, u svojoj Pešćenici. Tamo sam ja bog.
Došao sam, stari moj, do uvjerenja da su ovakva putovanja postala besmislena, jer to ljude više ne interesira, čak ni sa naučne strane.
Iz takvih putovanja, koja su osuđena na svakojake užase i ljudske tragedije, ekspedicija često iscijedi samo atraktivan filmski materijal.
Meni požderu ljude da biste vi sjedili u fotelji i uz kikiriki doživjeli strah, a da vam se pritom ništa užasno ne desi. Zbog toga nema smisla žrtvovati ljude i trošiti toliki novac.
Ja sam na Solomunskim otocima tražio neku ljekovitu biljku, a američki kapital mi je za to istraživanje dao oko dva miliona dolara.
Prije deset godina tražio bih je sa oduševljenjem, sad krećem sa spoznajom da ta biljka ne može pomoći zapadnom čovjeku, jer se dodajte jednom umjetnom materijalu.
Biljka svoju ljekovitost daje uz pomoć boga i kozmosa, a zapadnom čovjeku je oduzeto i jedno i drugo.
Da bi biljka liječila potrebna je identifikacija sa njom, ona dakle liječi samo mene i to dok je tražim. Ja, dakle, zapadnim ljudima donosim biljku svjestan da ih varam!
Zato ću sad prestati sa ovim pizdarijama.
Opterećuju me saznanja o besmislenosti nekih vlastitih poteza, jer sam stigao do faze žestokog prodiranja kroz stvari.
Ja sam sada moćan, ja znam tajnu života.
GLAS OMLADINE: Znači, neposlušni sin vraća se svom starom ognjištu.
MALNAR: I sve sljedeće ekspedicije koje budem organizirao, biti će putovanja kroz njega samog. Slutim da će to biti puno opasnije nego putovanje kroz džunglu.
Nema komentara:
Objavi komentar