ZGODE I NEZGODE ZAGREBAČKIH MILICIONERA: "Prijateljica noći potpuno se svukla..."

Prosinac 1971: Naši izvjestioci su htjeli ovim zapisima u našoj stalnoj rubrici podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u izuzetnim, dramatičnim okršajima s kriminalom i kriminalcima. Tokovi života pred njih bacaju i druge, veoma zamršene, često nezamjećive probleme. Dok vrše svoju pozorničku službu, oni nisu šetači. U svakome trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale. Ovo su reporti o tome kako se oni snalaze...

Ovo nisu priče dramatičnih obrata, nego opisi zgoda i nezgoda što se svakodnevno nižu u pozorničkoj službi naših milicionera. Dok ih promatramo kako ulicama i trgovima šeću, pomišljamo da i nemaju posla, da je to preventivna šetnja što osigurava red i ništa više. Ipak, njih u svakom trenutku vrebaju stupice, situacije izvan zakona, prijestupi, podvale, krađe, nasilje ...

Ovdje nećemo govoriti o dramama što ih doživljavaju, o događajima opisanim krupnim slovima u kriminalnim kronikama. Postoje i one redovite, svakodnevne nezgode, što ih režira slučaj, a razrješava hitra dovitljivost pozornika milicionera. U tim situacijama ima mnogo ljudskog takta i tona, dosjetljivosti koja nije oblik sile, nego način snalažljivosti.

Milicioner zapravo u svakom trenutku mora očekivati neki događaj u koji se po službenoj dužnosti treba umiješati. Mi obično mislimo da se sve događa po telefonskom pozivu, ili po prijavi. U stvari tok života je takav da je milicionerska pozornička služba stalna napetost, neprestana spremnost milicionera da nešto otkrije, otkloni, razriješi. A takvih događaja uvijek ima. Druga je stvar što ih mi i ne vidimo.

I upravo to što ih ne vidimo, znak je da milicioneri najbolje postupaju: da ne prave scene i spektakle, nego profesionalno, domišljato i rutinirano najkraćim putem i najefikasnijim načinom razrješavaju slučajeve što ih pred njih baca bujica života.

A događa se zaista svašta. U Stanici milicije Centar u Zagrebu, milicioner Željko Ćavec ispričao nam je jednu zgodu iz parka kod Svačićevog trga. U svojoj pozorničkoj službi naišao je na jednu prijateljicu noći koja je vrlo napadno nudila svoje draži i time, očito, vrijeđala javni moral. Željko joj je mirno prišao, zatražio legitimaciju i usput joj pripomenuo kako je već prije podnio dvije prijave protiv nje.

Prijateljica noći je bila drska, arogantna i opirala se milicioneru koji ju je s razlogom trebao privesti u stanicu milicije. Željko je, naravno, zaprijetio upotrebom sile.

- I znate što je učinila - kaže nam dvadesetšestogodišnji zagrebački milicioner. - Potpuno se svukla!

Zamislite sada položaj milicionera u takvoj sceni na javnom trgu, pred očima prolaznika! Ali Željko se nije zbunio. Hladno, pribrano, kako dolikuje njegovoj službi, naredio je da se obuče. Naredba je zvučala strogo. Prijateljica noći to je razumjela.

Jurnjava Gajevom ulicom

Zagrebačkom milicioneru Mirku Vlajiniću, Kordunašu iz Gornjeg Sjeničaka dogodilo se nešto još gore. I opasnije. Prolazio je preko Trga Republike odjeven u građansko odijelo i primijetio kako jedan mladić zlostavlja nekoga invalida. Naravno, intervenirao je. Mladić je bio ratoboran, pa je Mirka udario. No, iskusni milicioner brzo ga je svladao.

I gle čuda! Građani koji su prolazili zaključili su da je napadač - milicioner Mirko. Ubrzo se oko njega stvorio obruč. Mirko je vidio da tu nema šale, pa je naprosto pobjegao. Ali građani su za njim potrčali. Neki su stali vikati: "Držite ga"! Poziv je upalio. Građani su milicionera zaustavili i priklještili ga uza zid. On je vikao da je milicioner. A netko je odgovorio:

- Znamo mi takve ptičice, koji se izdaju za milicionere!

Srećom, nisu ga tukli. Građani su pozvali miliciju. A kad su došla dva milicionera, nastala je zabuna. Oni su se s "napadačom" rukovali. Građani su se začuđeno razišli.

Mirkov i Željkov kolega iz milicijske Stanice Centar u Zagrebu, Sabid Mujkanović, rodom iz Čelinca kod Banjaluke, ima također jedan svoj upravo antologijski događaj. Opet se to zbilo na Trgu Republike. Primijetio je jednog mališana, dječaka od četiri godine, kako luta trgom i zuri od izloga do izloga. Prišao mu je, ali mališan je to navrijeme primijetio i panično pobjegao.

Sabid je za njim potrčao. Nastala je jurnjava Gajevom ulicom. Građani su zapazili da milicioner trči za djetetom, pa su mu pomogli i zaustavili dječaka. Dječak se nije predao: lamatao je slabašnim ručicama, plakao, kričao, nastojao se oteti.

Kasnije se sve objasnilo: roditelji su mališana napustiii prije mjesec dana, i čitav mjesec dana dječak se vrzmao zagrebačkim ulicama, spavajući po podrumima, hraneći se otpacima.

Jedan stvarno nevjerojatan slučaj

U naš razgovor umiješali su se i milicioneri Stipe Slišković i Rade Bogun. Stipe navodi jedan svoj zaista nevjerojatan slučaj: u kasnim noćnim satima, u Frankopanskoj ulici na tračnicama stao je čovjek i ustobočio se poput kipa. Naišao je tramvaj. Vozač je izdaleka pozvonio. Čovjek se nije micao. Zvonjava je postala panična. Čovjek je i dalje ostao na svom mjestu. Tramvaj se jedva zaustavio. Čovjek se i dalje nije micao.

Onda mu je prišao Stipe, s namjerom da mu pomogne, očito misleći da se radi o duševnom bolesniku. Do tada nepomični čovjek munjevito je pobjegao. Stipe se otisnuo za njim, sustigao ga i svladao. Pokazalo se da to nije bio nikakav duševni bolesnik nego drski kriminalac.

A milicioner Rade Bogun iz Prijedora doživio je u zagrebačkoj "Nami" jednu tešku i zaista neočekivanu uvredu. Otkrio je kradljivca, uhapsio ga, i poveo prema izlazu. U tom trenutku kriminalac je glasno i panično zatražio pomoć građana, kričeći da ga pravednog napada jedan - ustaša!

Građani su se uzrujali, i približili. Međutim, milicionerska uniforma bila je dovoljna garancija i dovoljan znak raspoznavanja.

Svi predmeti riješeni!

Naš dopisnik Ćamil Krehić posjetio je Službu javne sigurnosti u Mostaru. On je također zabilježio nekoliko primjera što inače izmiču pozornosti štampe i očima građana. U svim tim primjerima presudna je bila trenutačna snalažljivost, munjevita dovitljivost milicionera.

Slobodan Vukasović, među drugovima, prijateljima i znancima poznatiji kao Vukas, u Miliciji je već 22 godine. Što on sve nije doživio? O tome bi trebalo pisati, ali ne reportažu nego - kako nam rekoše njegovi drugovi - čitavu knjigu. Vukas se ni sam ne sjeća koliko je kriminalaca otkrio, pa i onih najopasnijih. A jednoga takvog otkrio je u drugom gradu, u vrijeme odmora.

Boravio je u Dubrovniku sa svojom porodicom i već po nekoj dugogodišnjoj navici prošetao do željezničke stanice. Na stanici je zapazio lice koje mu se učinilo poznatim. Iskusno oko nije ga prevarilo. Radilo se, zaista, o kriminalcu za kojim je raspisana potjernica i čiju su sliku milicioneri nosili u službenim torbama. Popularni Vukas mirno je prišao obijaču, kradljivcu i provaljivaču. Dalje se sve zna. Jer, Vukasu nikada ni jedan prijestupnik nije umakao.

Inače Vukasovo iskustvo je toliko da je on sada jedan od glavnih ljudi u kompliciranim istragama, u rekonstrukcijama događaja, u rekapitulaciji situacija. Tuži se da je bolestan, govori kako bi rado u mirovinu. Ali njegovi drugovi i njegovi pretpostavljeni o tome ni da čuju. Bez njega kao da ne mogu. I već je postalo gotovo pravilo da se u Stanici javne sigurnosti u Mostaru traži Vukas kad god je nešto komplicirano, nepoznato, neotkriveno.

Vukasov kolega Anđelko Lakić, mnogo je mlađi, i manje je iskusan. Ali smatraju ga jednim od najperspektivnijih mladih milicionera u Mostaru. U miliciji je tek dvije godine, a iza sebe ima čitav niz pothvata i uspjeha kojima bi se ponosili i mnogo iskusniji radnici Službe javne sigurnosti. On zaista radi sve s voljom, neprestano uči, pohađa tečajeve. Sve planira, dobro promišlja, točno određuje.

Kao početniku prošle godine povjerili su mu 40 prijava maloljetničkog kriminala. Dali su mu to za nauk i za probu. Odredili su mu i vrijeme. Anđelko je radio na svoj način: u vrlo kratkom roku pojavio se pred svojim komandirom s izvještajem na kojemu je bilo kratko ispisano: svi predmeti riješeni!

Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera

Naša dopisnica Ranka Čičak iz Skoplja piše o zaista osobitom čovjeku, koji je uz to i vrlo osebujan milicioner. Riječ je o Dimi Dimevskom, čovjeku koji je obukao milicionersku uniformu 1952. godine i koji od prvog dana svoje službe do sada nikada nije bio fizički napadnut, niti je sam upotrijebio bilo kakvu silu prema bilo kojem prijestupniku. A ulazio je u najgore gužve i najteže situacije što ih izazivaju kriminalci.

A da se zaista Dime uvijek nalazio tamo gdje je bilo najvruće, svjedoči i činjenica da je on proglašen za najpožrtvovnijeg mlilicionera prošle godine u Skoplju!

Umjesto odgojne palice Dime ima prisnu, toplu, gotovo intimnu riječ. Svoju rečenicu smatra jačom od revolvera. Svoj pristup podešava tako da se u njemu i ne može prepoznati nikakva odlučnost sile. Sve to na papiru izgleda vjerojatno. Ali u zbilji? Znate li što znači zaputiti se među opasnu bandu huligana koja je prije toga opljačkala na vrlo drastičan način i pred očima prolaznika čak jedanaest automobila. Svaki milicioner znade da je takva banda naoružana. I Dime je to znao.

I jednostavno, na svoj način, prišao im je, bez straha i oklijevanja i započeo razgovor. O čemu je govorio? Naravno, o njihovu zločinu. I uspio ih je riječima dovesti u stanicu milicije, i to tako da je on išao ispred njih, a ne iza njih kako obično biva kad se radi o privođenju.

Mnogo takvih slučajeva može Dime navesti.

- Psihologija me zanima više od svega - kaže Dime, milicioner koji pretpostavlja da u svakom kriminalcu ostaje nešto ljudskoga. A milicioner Dime je majstor upravo za to ljudsko. On to brzo otkrije, angažira, nađe prave riječi, probudi, potakne, i urazumi. Dime ne svladava, nego uvjerava. On će ove godine diplomirati na Višoj socijalnoj školi, ali time se neće zadovoljiti. Kaže, da će upisati neku školu gdje može učiti o ljudima. Što će učiti? Upravo ono što znade svojim darom, talentom i iskustvom. Škola će mu to i formalno potvrditi.

Dime je završio kurseve džudo-vještine, ali, osim u vježbi, nikada to nije primijenio. Njemu se prijestupnici pokoravaju po zakonima i prednostima druge vještine: po sili njegove ljudskosti, po snazi njegovog pristupa, kojega čak i okorjeli kriminalci doživljavaju kao vlastitu zaštitu.

- I sad recite - piše Ranka Čičak - da nije točna ona narodna poslovica koja govori kako lijepa besjeda i željezna vrata otvara.

Eto, u ovom zapisu htjeli smo podsjetiti kako naši milicioneri nisu samo junaci u dramatičnim okršajima s kriminalcima, vještaci u posebno napetim i izuzetno opasnim situacijama. Tokovi života pred njih bacaju i druge zamršene, nevidljive probleme. Oni, dok vrše svoju pozorničku službu, nisu samo šetači. U svakome trenutku vreba ih zaplet što ga režira prijestupnik.

Njihova dosjetljivost mora biti munjevita. I stoga bez obzira na njihov mirni izgled, odmjereni korak, prividno nezainteresiranu šetnju, moramo zaključiti kako je svaki pozornik u svakom trenutku napet u očekivanju i spreman u svojoj odlučnosti. Ili, kako rekoše milicioneri u Mostaru:

- I kad se odmara, pozornik milicioner je u službi.

ZAGREPČANIN SLAVKO DASOVIĆ: Posljednje putovanje Al Caponea

KOLOVOZ 1976: Slavko Dasović iz Zagreba, punih četrdeset godina taksirao je u Chicagu, vozeći admirala Byrda, Franka Sinatru, Deana Martina, a na sud je odvezao i šefa mafije Ala Caponea.

Njegov žuti taksi krstario je milijunskim Chicagom punih četrdeset godina. Prije toga, Slavko Dasović, doajen Kluba vozača-veterana iz Zagreba, dva puta je sa uspjehom, položio vozački ispit. Prvi put izašao je pred ispitnu komisiju 1909. godine u Zagrebu, a drugi put vozački ispit položio je jedanaest godina kasnije, u Chicagu.

Na njegovoj drugoj vozačkoj dozvoli upisano je ime Louis Davis, koje kao američki državljanin, nije promijenio, mada se odlučio da život nastavi u svojoj staroj domovini. Bio je taksista u Chicagu, zatim u New Yorku, Miami Beachu i Michigenu. Stekao je penziju, a zatim, sa 80 godina života, odlučio se na povratak u Zagreb.

U njegov žuti taksi "Yellow Cab Company" sjedale su mnoge slavne ličnosti američkog javnog života. Vozio je Slavko tj. Davis, čuvenog admirala Byrda, zatim glumce Franka Sinatru, Deana Martina i druge. Kao jednom od tisuće taksista, zapalo mu je u dio da odveze u zatvor ozloglašenog šefa mafije Ala Caponea, u pratnji čuvenog federalnog agenta Eliota Nessa i njegovih "Nesalomljivih".

Lijevom stranom - bez kazne

Slavko Dasović je jedan od stotinjak sadašnjih 200.000 motoriziranih Zagrepčana, koji je vozio automobil lijevom stranom ulice, a da za to nije plaćao kaznu. Naime, on je položio vozački ispit početkom ovog stoljeća, a sve do 1936. godine bilo je kažnjivo voziti auto desnom stranom ceste.

"Auto je, u to vrijeme bio pravo čudo, a ja sam bio mlad. Sve što je novo, privlačilo me je kao magnet. Radio sam u jednoj od rijetkih garaža i tu izučavao šofersku vještinu. Tek 1909. godine prijavio sam se polagati. Bio sam jedan od prvih desetak vozača u Zagrebu",  sjeća se Dasović.

"Prijatelji i poznanici smijali su mi se kada sam govorio da bi djeca u školi trebala učiti prometne propise. Tvrdili su da će proći bar sto godina pa da vozila ispune ulice; ali, njihove prognoze su bile pogrešne. Nije prošlo ni pet desetljeća, a pješaci su protjerani s ceste."

Zagreb je danas jedini grad u zemlji u kome je dozvoljena vožnja tramvajskim šinama. Ali, u početku automobilske ere nije bilo tako. Do 1928. godine, automobili su imali gvozdene kotače, pa je, prilikom vožnje po gradu, sve zvonilo. Ljudi su bježali iz kuća ili zatvarali prozore. To je primoralo općinu da donese odluku kojom se ovim vozilima sa gvozdenim kotačima, zabranjuje vožnja po tramvajskim šinama. Od ove zabrane izuzeta su vozila sa pneumatskim gumama. Kažnjavanje vozača bila je prava rijetkost. Nesreća nije bilo, jer je u Zagrebu, u to vrijeme, bilo svega dvadesetak automobila. Vozači su se mogli i napiti, jer ni to nije bilo zabranjeno.

Pravu zbrku među zagrebačke vozače unio je, tridesetih godina, propis da se mora voziti desnom stranom ceste. Tih dana, zabilježeni su prve prometne, psovke i rasprave. Te prve sporove saobraćajci su najčešće rješavali uz čašicu, pozivajući "zaraćene" vozače za šank.

Inače, za majstore volana proglašavani su oni vozači koji su se usuđivali da krenu na dugi put do Siska ili Karlovca. Odvažni su se, za ovakav podvig, pripremali tri do pet dana prije polaska. Do Karlovca im je trebalo više časova naporne vožnje, pa su se, uz put, često odmarali. Nikada nisu polazili bez kompletne opreme. Sa sobom su uvijek nosili po četiri rezervna točka i pun ranac - hrane.

Prva ljubav - indijanka

Mladić sa položenim vozačkim ispitom, Slavko Dasović, pomislio je, sad kad je savladao vještinu vožnje, za njega je otvoren cijeli svijet. I, krenuo je u avanturu dugu više od četrdeset godina. Ukrcao se na brod i stigao u Ameriku.

"Kao i ostali emigranti, bez mnogo para u džepu, našao sam se u nepoznatom svijetu. Radio sam mnoge poslove samo da bih preživio. Teško sam izlazio na kraj. Razmišljao sam kako da počnem pravi posao. Sjetio sam se svoje vozačke dozvole koju sam ljubomorno čuvao",  priča Dasović, odnosno Davis.

"U to vrijeme, taksisti u Chicagu bili su na cijeni, pa sam se prijavio u "Yellow Cab Company", ali su me odbili. Moja dozvola nije vrijedila, a ni jezik nisam dobro poznavao. Zato sam navalio učiti engleski; istovremeno sam se prijavio za vozački ispit. Položio sam ga sa uspjehom, jer to meni, starom šoferu nije bilo teško. Daleko veće probleme predstavljalo je učenje plana grada. Morao sam učiti gdje je koja ulica."

Posle prijema za taksistu u "Yellow Cab Company", i kada je dobio državljanstvo i promijenio ime u Louis Davis, za mladog Zagrepčanina nastali su bolji dani. Uspio je pronaći pristojan stan. Život mu je krenuo novim tokom. Tada se prvi i posljednji put zaljubio. Izabranica mu je bila Indijanka Bessie McClish, iz plemena Cherokee. Upoznao ju je na ulici, provezao taksijem i predložio joj brak. Ona je pristala. U sretnom braku proživio je cijeli jedan ljudski vijek, punih 48 godina. Smrt vjerne Bessie McClish, Dasović nije mogao podnijeti. Otišao je u mirovinu te je odlučio život nastaviti u rodnom kraju.

"Radio sam dosta. Dosta sam i zarađivao. Poznavao sam Chicago kao vlastiti džep. U to vrijeme bilo je, kao i danas, mnogo bandi i pljački. U taksiju sam uvijek nosio pištolj, ali ponekada mi je on malo vrijedio", priča Dasović o danima u Čikagu.

"Posle dva-tri desetljeća rada u Chicagu, dosadilo mi je živjeti u stalnom strahu od toga hoće li me netko opljačkati. Moju odluku ubrzalo je to što sam uštedio nešto novca, što sam želio da upoznam New York i što su me, jedne noći, opljačkali do gole kože. Ostavili su me samo u donjem vešu i potkošulji. Zato sam sa suprugom prešao u New York, gdje sam nekoliko godina taksirao, a onda u Miami Beach, zatim Chicago; na kraju, skrasio sam se u Michigenu."

Najveća škrtica - Dean Martin

Dasović je, kao taksist, upoznao mnoge slavne ličnosti. Jednom prilikom vozio je čuvenog admirala Byrda. Bio je to ćutljiv, ali i škrt čovjek.

"Jedva da je progovorio nekoliko riječi", sjeća se Dasović.

"Zapazio je da nisam Amerikanac i, kada je čuo odakle sam, izvadio je deset centi i častio me. Da sam imao hrabrosti, vozio bih ga besplatno i dao bih mu dolar za viski, jer se sve vrijeme vožnje nešto mrštio, tako da mi je bilo veoma neugodno.

Dasović je vozio mnoge, od glumaca do gangstera. Prema njegovim riječima, najveća škrtica bio je Dean Martin. Ovaj popularni i bogati glumac nikad mu nije dao ni cent bakšiša, a bio je spreman da se raspravlja, ako je cijena vožnje iznosila više od deset dolara. Znao je da se sa nekom djevojkom vozi satima, da ga Dasović po čitav dan čeka u motelu, a da se ne sjeti počastiti.

"Kada bi uzeo moj taksi, znao sam da mi je taj dan propao", napominje Dasović. "Ništa bolji nije bio ni Frank Sinatra. Za razliku od Martina, on je bar častio pićem. Kada bih na njega čekao po cijeli dan i cijelu noć na nekoj gozbi, bilo mi je osigurano dobro jelo; ali, od bakšiša sam se unaprijed opraštao."

Dok su slavni glumci bili škrti, gangsteri su bili široke ruke. Igrom slučaja, Dasović je vozio ozloglašenog šefa mafije, Ala Caponea, na njegovo posljednje putovanje - do suda.

"U pratnji Eliota Nessa i njegovih detektiva, Al Capone je, pred hotelom "Lexington", ušao u moj taksi. Pitao sam detektive: gdje da ih vozim? Ali, umjesto njih, odgovorio je Al Capone, vrlo raspoložen: "Imam sastanak sa sucima". Odvezao sam ih do palače pravde",  priča Dasović.

"Tijekom vožnje, Capone me je pitao: odakle sam? Kada sam mu odgovorio, rekao je da je njegova majka Riječanka. Izlazeći iz taksija, detektivi su mi platili za vožnju i uzeli račun. Capone je izvadio nekoliko desetina dolara i pružio mi, govoreći: "Ovima država plaća dnevnice, pa nemaju dovoljno ni za bakšiš".

Večernja izdanja novina objavila su da je Al Capone, zbog utaje poreza, osuđen na 13 godina zatvora. U napisu je spomenuto i Dasovićevo ime, kako je, kao taksista "Yellow Cab Company", odvezao šefa mafije na sud.

Dasović se, posle pola stoljeća, vratio u Zagreb, kao umirovljenik; i imao je što vidjeti. Automobili su se i dalje utrkivali najdužom zagrebačkom Ilicom, ali sa tramvajima, koje više nisu vukle konjske zaprege.

Danas, kao i njegovi vršnjaci, vozači prvih automobila koji su se pojavili na zagrebačkim ulicama, više ne drži volan u rukama. Vozi se tramvajem i taksijem. Ali, krepki 84-godišnjak ne miruje. Zdravlje ga dobro služi, ne predstavlja mu problem da izvede stoj na rukama, a toliko se zaljubio u nogomet da gotovo svake nedjelje putuje u neki grad Europe da bi prisustvovao susretima najboljih europskih timova.

QUEEN LIVE IN ZAGREB: Kraljevska zabava u Zagrebu [06.02.1979]

Queen su svojim koncertom u Zagrebu pokazali da nije slučajno što su i pored serije prosječnih ploča još uvijek u uskom krugu najvećih svjetskih atrakcija.

Moram priznati da se Queen nisu nikada nalazili među mojim najomiljenijim rockerima. Njihove ploče, osim početnog utiska grandioznosti, nisu nudile dovoljno razloga za dugotrajnije uživanje. Posebno je to bio slučaj sa izdanjima koja su uslijedila posle »A Night At The Opera« kada je stvorena provjerena formula raskošnog i prenatrpanog »queenovskog« zvuka. Međutim, kako su ploče odmicale sve je manje bilo izgleda da će kretanje utabanim stazama zamijeniti nekakav stvaralački rizik. Najbolja potvrda za to je i njihov posljednji album, nedavno objavljen i kod nas, »Jazz«.

Zbog ovih okolnosti Queen danas ne zauzimaju mjesto koje su najavljivali ogromnim tiražom albuma »A Night At The Opera«. Ipak, njihovi albumi ostavljaju značajnog traga na top listama sa obje strane Atlantika, Europi i Japanu. Vidjevši nastup grupe Queen u Zagrebu, postalo mi je jasno da oni svoj trenutni status ne duguju toliko pločama koje publika po inerciji kupuje, već prije svega scenskim nastupima. Zbog toga Queen najviše vremena i pažnje posvećuje turnejama kojim špartaju dobrim dijelom globusa.

U utorak 6. veljače '79 taj dio globusa bio je u Zagrebu. Ogromna gužva pred Domom Sportova potvrđivala je vijesti da je koncert rasprodan. To što se i ovaj put Jugoslovenska turneja stranih grupa završava u Zagrebu nije smetalo mnogima da potegnu do glavnog grada Hrvatske zbog dva sata zabave na rock koncertu. Među naglascima iz raznih krajeva Jugoslavije dominirao je dalmatinski, a da to nije samo zbog dalmatinske invazije na Zagreb, potvrdio mi je prijatelj iz tih krajeva koji je u gomili prepoznao mnoga lica iz svog grada.

Šest ogromnih kamiona sa opremom parkiranih pored dvorane pokazivalo je da su Queen i ovog puta bili spremni da ostanu na nivou scenskih ekstravagancija poznatih iz izvještaja svjetske rock štampe.

Po dobrom, starom običaju nisam se pojavio u dvorani u vremenu koje je na kartama bilo označeno za početak. Gotovo da rock svirka i nije prava ako ne počne sa zakašnjenjem. Međutim, kod Queen nije bilo šale. Tako sam se uključio u zabavu tek krajem druge kompozicije.

Pozornica je izgledala stvarno grandiozno. Po mom slobodnom proračunu bilo je oko četiri stotine reflektora. Čitavu površinu pozornice prekrivalo je ni manje ni više nego 320 reflektora. U tu brojku nisu uključeni mnogobrojni »topovi« i tridesetak reflektora na samoj bini.

Scenom je, prema očekivanju, dominirao Freddie Mercury, lomatajući se okolo i animirajući publiku u provjerenoj tradiciji rock zabavljača. Ovaj put je ostavio po strani svoje čuvene baletske trikoe i šorceve i bio je obučen u crnu kožnu jaknu, hlače iste boje čiji je sjaj nagovještavao polivinil i oficirsku kapu neodređenog porijekla. Nema sumnje da je on glavna figura u grupi za vreme koncerata i pažnju publike u izvjesnim trenucima dijelio je samo sa gitaristom Brianom Mayom, čije se scensko ponašanje uklapalo u klasičnu predstavu o gitarskom heroju. Ostala dvojica su gotovo sve vrijeme u sjenci što se naročito odnosi na basistu Deacona.

Dramaturgija koncerta je besprijekorna i proračunata je do najsitnijih detalja. Pjesme se rafalno smjenjuju a publika ne propušta nijedan Freddijev poziv na zabavu.

Program je sastavljen po poznatom receptu. Izvedene pjesme su svojevrsna kolekcija »najvećih hitova« uz materijale sa posljednjeg albuma. Razglas radi savršeno i to je navelo neke da tvrde da su u pojedinim trenucima korištene trake sa studijski pripremljenim snimcima. To baš ne bih mogao potvrditi, tim prije što je raditi na taj način vrlo teško kada je u pitanju usklađivanje. Najviše dilema je bilo kada je za vrijeme ''Bohemian Rapsody'' iz zvučnika grmnuo moćan zbor. Trake ili uređaji zvani harmonizeri koji pjevaču omogućavaju da zvuči poput zbora. U svakom slučaju bitna je dominacija tehnologije. Uostalom, iluzija je neodvojivi dio svake predstave.

Govoreći o tehnologiji, jasno je da bi bez nje Queen bili grupa podrezanih krila bilo na koncertu bilo na ploči. Simboličan trenutak je bio, kada je u jednom trenutku pozornicom carevala kakofonija elektronskih zvukova, reflektori su kao pomahnitali lutali salom, a na bini nije bilo muzičara. Ova robotska predstava nije smetala publici da uživa. Primjer tehnologije dovoljne samoj sebi.

Pjesme su bez kićene studijske produkcije zvučale čvršće i življe. Svučene do samih osnova, otkrivale su specifičnu mješavinu pompoznosti, makartnijevskih melodija i tipičnog »heavy« zvuka.

Očigledno je da je sviranje na bis bilo proračunato kao i sve ostalo. Posle kraće pauze program je nastavljen kao da nije ni prekidan, a završen je pjesmom »We Are The Champions« u maniru himni nogometnih navijača.

Kada je sve završeno bilo je jasno da nije bilo nikakvih iznenađenja Queen su se predstavili kao superiorni rock zabavljači koji u svakom trenutku znaju šta hoće i to bez mnogo muke postižu. Onima koji ne vole njihovu muziku nastup u Zagrebu ne bi pomogao da promjene mišljenje, ali malo je vjerojatno da bi i oni mogli naći neku zamjerku predstavi koju su Queen ponudili u Zagrebu.

Popis Pjesama

1. We Will Rock You (Fast version)

2. Let Me Entertain You

3. Somebody to Love

4. Death on Two Legs (Dedicated to...)

5. Killer Queen

6. Bicycle Race

7. I'm in Love With My Car

8. Get Down, Make Love

9. You're My Best Friend

10. Now I'm Here

11. Don't Stop Me Now

12. Spread Your Wings

Akustična izvedba

13. Dreamer's Ball

14. Love of My Life

15. '39

16. It's Late

17. Brighton Rock

18. Fat Bottomed Girls

19. Keep Yourself Alive

20. Fun It (Freddie Mercury zafrkancija)

21. Bohemian Rhapsody

22. Tie Your Mother Down

Bis

23. Sheer Heart Attack

24. We Will Rock You

25. We Are the Champions

26. God Save the Queen (tradicionalna za završetak)

OVAKO SE ZABAVLJALA ZAGREBAČKA MLADEŽ 70-ih: "U diskoteci sam vidio starca"

TRAVANJ 1976: Umjesto da kao James Bond "U službi njezina veličanstva" nepogrešivo slijedim trag, ja se u službi TINE iskrcam na Glavnom kolodvoru i blejim kao tele na sve četiri strane svijeta. Ne znam kud ću i kamo ću. I znate kako sam se spasio? Neke od vas našao sam na kolodvoru!

Dan kad se iskrcao Tino

Odmah da vam kažem, kolodvor vam ne valja ništa. Kad čovjek izađe iz vlaka na tom kolodvoru, najradije bi se okrenuo i ušao natrag u vlak. Tamo neki ljudi sjede na podu, spavaju, valjaju se, što li, čekaonica izgleda kao predvorje mrtvačnice treće klase, a i rasvjeta je ubi bože!

A onda pijanci, takozvani cugeri! Koliko sam ja imao prilike naučiti u školi, kolodvori obično služe za putovanja. Ali ovo je nekakva kolodvorska promenada, štrafta ili korzo! Kad bi se tu prodavale peronske karte, željeznica bi na njima više zaradila nego na robnom i putničkom prometu zajedno.

I, molim vas, u tom smradu dezinfekcijskih sredstava, alkohola i lokomotivskog dima - dakle, te lokomotive na paru, to treba fotografirati - nađem Zorka i njegovu klapu. Još sa školskim torbama! Kaže, bok Tino, kaj delaš tu? Velim, ja sam na zadatku, ali koga vraga ti radiš ovdje? Kaže, navratili malo poslije škole, kao usput. I sad sjede s torbama na onom gelenderu i bulje u vlakove.

"Dobro, velim vlakovi, to je romantično, ali ova romantika smrdi i prljava je."

"A, ništa ti to nije", kaže Zorko, "ako je to u pitanju, imamo mi i bolji specijalitet!"

I odvede me u vaš moderni pothodnik.

Podzemna atmosfera

Ja potpuno razumijem da je vama u Zagrebu na zemlji postalo tijesno pa sad malo-pomalo idete ispod zemlje. Nije to ništa loše, pogotovo u doba kad su obiteljske grobnice često veće od obiteljskih stanova.

Osim toga, baš sam nedavno slušao kako je skupo i teško kopati bunar pa mogu zamisliti kako je još više truda i novca potrebno da se iskopa ovakav pothodnik. Ali mora da je ipak grozan osjećaj kad sve to uložiš, kopaš pothodnik, a iskopaš rupčagu. Jer ovo, kako sada izgleda, drukčije se ne može nazvati.

Na tako malom prostoru čak četiri bircuza, a kad bi se količine pića koje tamo teku umjesto u usta polusvijeta slijevala u Savu, onda bi to sigurno bio jedan od novih pritoka. I sve bi vam to možda izgledalo kao podrum za degustaciju kakve slabije stojeće tvornice alkoholija, da nema one karakteristične ventilacije koju, čini se, sačinjavaju samo otvorena vrata dvaju pokrajnjih zahoda.

Tako se ovo vaše zagrebačko sastajalište više doima kao specijalizirana ustanova zahodskog tipa za totalni promet tekućim namirnicama, uključujući njihovu konzumaciju, apsorpciju i izbacivanje u zahod. Sve na jednom mjestu, sve po pristupačnim cijenama, a još vam i vlakovi idu po glavi, što zaspale veseljake svako toliko trgne iz sna i omogućuje im da uspravne glave nastave sudjelovati u radu ove ustanove.

Priznajem i duboko sam uvjeren da je to jedinstvena ustanova takve vrste u nas, a možda i u svijetu, ali moram isto tako reći da za njom neću patiti nimalo.

Kažem Zorku, ja razumijem ljude koji ovdje rade, oni se tu dinstaju cijeli dan, ali za to barem dobiju mjesečnu plaću. A ti dolaziš ovamo, dinstaš se tako da bi te uz malo luka u Gradskom podrumu servirali za večeru, a sve to još sam plaćaš. Da ne govorim o tom da bi te po povratku kući starci najradije preparirali u kemijskoj čistionici. A ja para za čišćenje nemam.

Zato me vodi odavde brže-bolje, hoću da vidim neko mjesto gdje se Tino može zabaviti, a da po izlasku iz njega hoda gradom bez straha da će mu netko dobaciti "Gle, smrdljivec!"

Kod doktora za džez

Tako se obreh u vašem omladinskom klubu u ulici Antuna Mihanovića. Divan pogled! Kroz prozor sam još mogao uhvatiti Zorka kako produžuje kući na čišćenje, a uočio sam i ostale ugođaje za oko: odavde možete gledati ne samo vlakove nego i tramvaje, kamione, autobuse, automobile, bicikle, tu i tamo koji avion, a čuo sam da su prošle godine ovuda provezli jednu devu kao hodajuću reklamu za cirkus.

Svi oblici gradskoga prometa ovdje vam se pružaju kao na dlanu pa, zamišljeni uz prozor, možete u njima uživati koliko vam volja, a ako ste ljubitelji prirode, pruža vam se mogućnost da okom švrljate i po ovdje prisutnome botaničkom vrtu.

Botanički vrt svakako pogledajte! Ako ste već lijeni da odete u njega i biljčice promatrate izbliza, učinite to bar kroz prozor omladinskog kluba. Jer čuo sam da će taj botanički vrt preseliti u neki drugi dio grada, a kako se kod selidbe mnoge stvari znaju izgubiti, bojim se da nam se ne izgubi i taj vaš lijepi zagrebački vrt. Zato, za svaki slučaj, valja ga pogledati na vrijeme.

Klub vam je inače dobro uređen. Znam da bi pola birtaša ovoga grada dušu dalo da imaju ovakvo mjestašce u središtu grada. Ali birtija ima mnogo i previše, a omladinskih klubova malo. Zato ga ne ispuštajte iz ruku i povremeno provjerite je li još uvijek tamo. To vam neće biti teško jer, vidim, u klubu se organiziraju razne priredbe i susreti, a onoga dana kad je u klub zalutao Tino tamo je muzicirao poznati naš glazbenik i doktor za džez Boško Petrović.

Boško je maher svog zanata i nije bez vraga postao poznat u svijetu. Pa kad vam u inozemstvu nabrajaju imena džez-glazbenika, onda bez grižnje savjesti taj niz pri samom vrhu možete obogatiti imenom Boška Petrovića za našu zemlju. I reći da on često svira i u našem omladinskom klubu u Mihanovićevoj ulici, preko puta biljčica u botaničkome vrtu.

Tino to naglašava zbog toga jer je sjajna stvar da umjetnik ovakve klase muzicira u omladinskom klubu i jer ima umjetnika mnogo manjeg kalibra koji od takvih mjesta i od takvog posla zaziru ili pak dolaze tek kad im se pokaže kupon uplatnice od poslanog im honorara. Dakle, sjajna atmosfera!

Tino je malo stajao uz prozor, malo slušao Boška, malo šetao iz prostorije u prostoriju, malo razgovarao s Bebom i tješio je.

(Beba, je li sad sve u redu? Ubuduće pitaj momka je li regulirao vojnu obavezu. To se pita i pri izboru radnog mjesta, a kamoli ne pri izboru momka!).

A onda je zaželio zaplesati. Zaplesati, ali gdje?

Tino kao Frankenstein

Pregledao sam sve vaše zagrebačke diskače. I kod Pante sam bio, i u Scotchu, i u Studentskom centru, cijela jedna diskoputešestvija! Čujte, ima tu zgodnih stvari. A ima i nezgodnih.

Recimo, onaj lightshow iliti mitraljeska paljba iz reflektora. Kad sam se prvi put vidio u ogledalu pod tim osvjetljenjem, izletio sam napolje od straha. Pa Tino je zgodan dečko, ali prema ovom što je ugledao u ogledalu i mlađi je Frankenstein mila majka! Tješilo me, doduše, da ni drugi oko mene pod tim osvjetljenjem ne izgledaju baš kao Robert Redford u devet ujutro, ali cjelokupni je dojam bio više kao bal vampira, nego kao ples u diskaču.

Ja ipak mislim da bi u diskaču čovjek čovjeka trebao bolje vidjeti. Između ostalog i zbog toga jer mnogi pod normalnim osvjetljenjem opet izgledaju normalno, ali se dogodi da nekoga upoznaš kao vampira, a kasnije vidiš da je on vampir i inače, pa što ćeš onda?

Druga stvar o kojoj sam razbijao glavu u diskaču bila je pitanje jesu li ti diskači uvijek za nas. Ja znam da se ne može starijeg čovjeka izbaciti na ulicu ako se jednog trenutka osjetio mlađim pa se namjerio da večer provede s nama u društvu. Naprotiv, zašto ne.

Ali u jednoj sam diskoteci vidio starca od preko sedamdeset godina, sjedi tamo pijan kao letva, zuri u noge prijateljicama TINE, i ne samo u noge, i još melje i dobacuje kojekakve gluposti. Pa bi on i štipnuo i svašta bi on, kao na filmu, ali valjda ne može pa se zabavlja na ovako glupi način. Tino se jako razljutio na ovakvu pojavu i misli da se ona ne bi smjela događati.

Neka taj striček ode u klub penzionera i pokuša takve burgije izvoditi s penzionerkama, pa da vidimo kako bi se proveo! A ovdje svi imaju, manje-više, uviđavnosti prema starom čovjeku pa ga samo blago upozoravaju ili mu se smiju.

No, svima ne mora biti smiješno.

Ipak, Tino je u Zagrebu otkrio kako se zabavljate, a uspio se i sam zabaviti. Vidio sam vas i u Teatru ITD i kažu mi da ste na njihovim predstavama uvijek prisutni u velikim količinama. To je dobro jer tamo ćemo se vidjeti kad ponovno navratim u Zagreb.

Ovaj put nisam za to imao vremena, više me zanimalo da otkrijem gdje se sastajete preko dana. I otkrio sam vas kako marljivo dežurate na vašoj popularnoj špici, kako se smiješite životinjama u Maksimiru i kako se sunčate na Zdencu života ispred Hrvatskog narodnog kazališta, kao da je to savsko kupalište, a ne zapravo bunar.

A najviše sam vas vidio u prolazu. Skinuli ste zimske kapute i udarili u šetnju kao da je olimpijski maraton. I neka! Tino vidi, u Zagreb svraća proljeće, vrijeme je da i on prošeta za svoj ćef. Pa, do susreta!

KAKO SU ZAGREPČANI LJETOVALI NA JARUNU PRIJE 30 GODINA

Srpanj 1988: Zagreb ima što Europa nema... Tako smo pisali lani o zagrebačkom Jarunu. I pokazalo se ove godine da je uistinu tako: prelijepo jezero nudi ugodan ambijent, urednost, solidne ugostiteljske usluge, dosta kulture i zabave. Nedjeljom privuče i do 40.000 kupača. 

Ali neki zaljubljenici u automobilske kante još dolaze na Jarun da ih operu vodom jezera! Kazne su i dalje mlake. Zar nije već vrijeme da se takvi dovedu pred televizijske kamere da javnosti objasne kako se to ponašaju prema jezeru koje je teškom mukom pretvoreno u plućno krilo grada?

Kaže se da svi veliki gradovi leže na velikim rijekama s kojima postaju nerazdvojna životna cjelina i s njima se povezuje tradicijom, ekonomski i emocionalno. Za Zagreb bi se to teško moglo reći -  on se od svoje rijeke, Save, uglavnom držao na odstojanju. Kako je rastao stigao je do nje, ali ju je elegantno preskočio i nastavio ignorirati, prisjećajući je se prigodno, u pjesmama, i u vicevima tipa: koja rijeka teče ispod Savskog mosta.

S vremenom se Sava pretvorila u malo veći kanalizaciji kanal, a nuklearka u Krškom nije ju, dakako, učinila nimalo privlačnijom. Zagrepčani su stoga postali osjetljivi na zov mora. Otpočele su ljetne seobe na Jadran.

No, nakon godina prosperiteta broj onih koji su to sebi mogli dopustiti postojao je sve manji a broj onih što ljeti ostaju sve veći. I što raditi cijelo dugo, toplo ljeto? 

Rješenje: kada već nije htio postati grad na rijeci, a grad na moru nije mogao biti (na preveliku žalost zagrebačkih Dalmatinaca), Zagreb je otkrio da može postati grad na jezeru...

Iako je ideja prof. dr. Fedora Wenzlera o pretvaranju Jaruna u veslački i rekreacijski centar stara već nekoliko desetljeća, pravi je početak njene realizacije donijela Univerzijada, točnije, odluka da veslanje bude na programu četrnaestih studentskih ljetnih igara. 

Objekti su završeni na vrijeme i svečano otvoreni; natjecanja su protekla u najboljem redu, a vrata Sportskog rekreacijskog centra su se širom otvorila posjetiocima... Sve dok nije objavljena netočna vijest jednog liječnika da je voda novootkrivenog zagrebačkog mora opasna po zdravlje.

Naposljetku u jezeru se morala okupati bezmalo polovica zagrebačkog liječničkog zbora i funkcionara Univerzijade da bi se javnost umirila, no, sumnja je ostala.

Na plaži 40.000 kupača

Stoga smo se, kako bi dobili odgovor na pitanje koje je u ustima mnogim Zagrepčanima, prije obilaska Jaruna raspitali kako danas stoje stvari s kvalitetom vode. Prema rezultatima analiza koje tumači ekipa stručnjaka na temelju redovitih mjerenja, stanje zadovoljava. To znači da se u vodi možete mirno brčkati, bez ikakve bojazni za zdravlje.

"Kupamo se ovdje svakog vikenda, i nemamo nikakvih problema, bez obzira na sve zlonamjerne priče", kazali su nam Marija i Josa Draženović, prvi kojima smo pristupili na prilično popunjenoj plaži. "Uostalom, većina kupališta na Jadranu na kojima smo bili nije nimalo čišća, a tamo nitko vodu ne provjerava svakodnevno kao ovdje."

Na Jarunu se stalno nalazi sedam redara, zahvaljujući kojima je plaža uzorno održavana, a tu je i devet sanitarnih čvorova čija čistoća ugodno iznenađuje. Ali može značiti i to da ih posjetioci smatraju suvišnim s obzirom na 690.000 četvornih metara jezera i brojne zabačene kutke.

Izvedbena rješenja zahoda mogu se preporučiti za sve slične objekte - vodokotlići i umivaonici su doslovno opkoljeni, tako da je teško napraviti ikakovu štetu.

Prije nekog vremena, objašnjava nam Zdravko Karić, građevinski nadzorni organ, u upravi se pojavio savjesni građanin tvrdeći da netko razbija "pipce". Pokazalo se da je to radnik SRC-a koji se trudio da in čekićem postara, pošto su nove, vrijedne pet starih milijuna, nestajale preko noći. Ovakve, izubijane nitko ne dira. 

Drugi je slučaj još bizarniji. Usred dana i najvećeg broja posjetitelja, počela se na cestu izlijevati kanalizacija, jer je kako se pokazalo, nepoznati počinitelj ukrao regulacijski sat na kanalizacijskoj pumpi, vjerojatno iz neznanja, pošto se takvim mehanizmom može poslužiti jedino ako namjerava izgraditi vlastito akumulacijsko jezero. 

Treba reći da se velika većina posjetitelja, kojih je kada smo posjetili Jarun, usprkos radnom danu bilo nekoliko tisuća a prošlog vikenda 40.000, ponaša u skladu s pravilima. Ipak je sve ovo za većinu nešto sasvim novo, a za svako upoznavanje je prije svega potrebno  vrijeme.

Plodovi slobodne konkurencije

"Dolazim na Jarun još od početka ljeta i više sam nego zadovoljna, jednostavno zato što smo ovako nešto čekali godinama, još od gašenja plivališta na Savi i na Bundeku", kaže nam Đurđica Zajec.

Većina kupača priznaje da ih osim ljepote novouređenih prostora, na dolazak prisiljava i pad standarda. Nema sumnje da bi se mnogi radije kupali na moru, pijuckajući sok ispod kakve palme ili barem čempresa. Kad smo već kod pijuckanja, treba reći da je s uobičajeno slabom točkom sličnih mjesta - ugostiteljskim uslugama - situacija više nego zadovoljavajuća.

Cijene su pristupačne kod brojnih privatnih ugostitelja - vlasnika pokretnih bifea, slastičara i voćara, pa i u društvenom sektoru, što je vrlo očita ilustracija blagotvornog utjecaja slobodne konkurencije. "Partizan-Trešnjevka" iznajmljuje sandoline, čamce i ležaljke po razumnim a ne, za Jadran uobičajenim, pljačkaškim cijenama, a ako želite, možete se učiti i jedrenju na dasci.

Sve u svemu, većina kupača je vrlo zadovoljna, a to se posebno odnosi na mlade, jer treba spomenuti i to da svakog vikenda, pod pokroviteljstvom lista Vjesnika i Muzičke omladine Trnja, na jezerskom "otoku" Trešnjevci odigrava bogat zabavni program.

Kako u ovome zapisu ne bismo ostali samo na pohvalama, treba navesti i riječi Dražena Pečanića koji je izrazio misli mnogih kada nam je rekao:

"Ogorčen sam samo na vozače koji parkiraju svoja vozila na zelenim površinama a i na one koji ne poštuju staze za nas bicikliste. Nakon napornog radnog dana želim se u miru provesti lijepo uređenom stazom, a prisiljen sam sklanjati se s puta nekulturnim vozačima." Zaista, usprkos sveprisutnim prometnim znakovima, letećim patrolama na biciklima i plavo-bijelim zastavama 101, na biciklističkim stazama savjetujemo oprez.

Još kino, vrtić, klub

Zanimljivo je da su prekršaji u parkiranju na travi u nadležnosti komunalnog inspektora, a to znači da vas milicionar može oglobiti samo ako parkirate na asfaltu. U SRC-u razmišljaju o povremenom zatvaranju ceste za automobile, pogotovu nakon uvođenja autobusne linije oko jezera subotom i nedjeljom. Pošto je jedan od nepropisno parkiranih automobila bio strane registracije, pomislili smo da stranci već otkrivaju ljepote Jaruna, no to je bio "našijenac" na privremenom radu u inozemstvu, Mile Dasović, koji nam je priznao da je prvi put ovdje, a usput nas nasmijao idejom da je Jarun dušu dao da postane - jugoslavenski Disneyland! Hvala na savjetu, dragi Mile, ali tko će to platiti?

Nema sumnje da u SRC-u stvarno razmišljaju o daljnjem razvoju pa nam tako Karlo Rezar, tehnički rukovodilac kaže:

"Planiramo niz sadržaja koji bi dopunili i oplemenili već postojeće. Ljetno kino bi se nalazilo na jednom od otoka, a potom bio bi tu i disko klub. Razmišljamo i o vrtiću koji bi radio ljeti kada većina jaslica i vrtića u gradu zatvara vrata. Postoji mogućnost otvaranja kampa koji bi, vjerovali ili ne, bio prvi na području grada i koji bi odgovarao standardima njemačkog ADAC-a što bi značilo da bi mogao privući i strance na proputovanju kroz naš grad."

Ideja ima još, no za sve treba novac, novac i opet novac. Mnogo novca, smatra se oko 20 milijardi (novih) dinara, tako da će se u daljnji razvoj ići oprezno, u skladu s mogućnostima.

Ali jasno je da sve ovo što je na Jarunu do sada napravljeno neće biti dovoljno ako ovo novo plućno krilo grada ne prime k srcu svi stanovnici Zagreba, pa i oni koji i dalje peru svoje automobile i dovode pse, unatoč brojnih apela pa i ovog najnovijeg od subote 23. srpnja. Takve treba onemogućiti i ne dopustiti im da bacaju ružno svjetlo na tisuće korektnih posjetilaca. Zar njihovi automobili nemaju registarske tablice? Treba ih pokazati na televiziji - i te tablice i "face" njihovih vlasnika.

Jarun je, dakle, napokon postao stvarnost. Ovoga ljeta on nudi sve što je bjeguncu s asfalta potrebno: pristojno uređen ambijent, ugostiteljske usluge na dostojnoj razini, bez uobičajenog pretjerivanja u cijenama, a povrh svega dosta kulture i zabave. 

Zagreb ima nešto čime se može ponositi - prelijepo jezero koje mu je tako zorno pokazalo da su njegove snage goleme, da je sposoban za velike pothvate. Neke lanjske priče o tome kako je Jarun samo još jedna u nizu promašenih investicija, bile su, pokazalo se, posve neosnovane, plitke i ružne.