DOMA

Nekad, kad su tramvaji bili puno kraći i ja posve mali, tramvajska postaja je bila na kratkom, ravnom dijelu između Muzičke škole i Zvonimirove. Da je tu postaja, znalo se po stupu s  plavom metalnom pločicom na kojoj je bijelim slovima bilo izgravirano „Stajalište tramvaja - smjer:“. Smjer nije bio naveden, kao niti na drugim stajalištima tramvaja u gradu. Kako drugih informacija nije bilo, po ZET-u se je valjda nakon „:“ trebalo nastaviti s čitanjem tek onda kada je vidljiv broj dolazećeg tramvaja.

Za nas su stajalište tramvaja ili tramvajska postaja bili jednostavno „stanica“. U to vrijeme je puno toga bilo jednostavno, na primjer: na stanici je bila samo jedna pločica, u tramvaju još nekoliko emajliranih à la „Ne naginji se kroz prozor!“, vrata su bila na guranje, a sve ono što počinje s „elektro“, svodilo se na motor i lampe.

Mojem didi bi danas stao dah kada bi na stanici vidio display, ili uređaj za prikaz, s onim standardnim „što dolazi, kad dolazi, kuda ide“, pa na tramvaju slično, pa onda vrata koja se sama otvaraju! A u tramvaju svega još i više: naprijed i otraga, gore lijevo i desno, nad vratima - svugdje LED-display na kojem se vrte banneri, naprijed LED-ekran s puno reklama i ponekom informacijom, tu je i mali touch-screen display uz automat za karte, pa čak i ženski glas koji najavljuje sljedeću stanicu.

Najava stanice je jako važna, jer danas se vozi u svim mogućim smjerovima, a ne kao nekad uglavnom do placa i natrag, isto tako, ulazi se i silazi na svim mogućim stanicama do kojih nosi business ili nešto slično. Pa zato više nema kumica s košarama iz kojih miriši tako fino, jer danas sve, od mladog luka do čvarka, stiže na plac s kombijem; pa zato više nema ženski s mrežicama i cekerima, jer danas to isto, a ipak toliko različito (optimirano po veličini, boji, obliku, mirisu i godišnjem dobu ako treba, oplemenjeno konzervansima i anti-anti aditivima, a ako oni fale, dobije se skuplji, t.zv. „bio“-proizvod) fino zapakirano i kupljeno u konzumu, pobacaš ravno u vrećicu - pa tu zato sada umjesto njih vidim business-look skužirane i dobro zbigecane ženske čvrstog koraka s crnim poslovnim i nekad samo muškim taškama u ruci – ma kakav plac, tam' moraju samo oni „možda se nekaj nađe, makar i na podu“- penzioneri.

U cijelom konceptu još samo fali touch-screen display na stanici: s vrhom prsta dovučeš tlocrt plave kutije, pikneš na broj sjedala i gotovo – čeka te, ako se uguraš u tramvaj.   

Digitalne elektronike koliko hoćeš u ovoj novoj treski koja više ne treska, nego samo klizi bez pulfera i konduktera, bez nje se više ne može niti ući, niti poništiti kartu, niti izaći, a nekada bi, samo za zvučnik sa ženskim glasom i mikrofon kod vozača, trebalo barem trostepeno cijevno pojačalo od 15 kila, koje na istosmjernoj struji ionako ne bi ni radilo.

        

Zadnju dionicu vožnje do Đamke s devetkom po liniji nekadašnje desetke, proveo sam na gornjoj stepenici držeći se za štangu koju sam ulovio u zadnji čas, i to s jednom finom gospođom koja me je odzada, s prve stepenice zagrlila kao ruksak. Veli mi u leđa: „Oprostite kaj sam se tak' objesila!“, pa odgovaram onako kako se to u mojem kvartu mora: „Ništa, ništa, dapače, sâm izvol'te, ja se za štangu ionako držim samo zbog Vas!“. 

Po svemu vidim da sam opet doma, evo i ženska ispred mene spika u mobitel: „Da, kaj je?“; pa onda „Tak' sam si i mislila!“ i „Dobro, kak' hoćeš!“, a onda prema mojem ruksaku: „A gde je Irena?“. Iza mene šutnja – dakle, Irena je ona koja nije uspjela ući, pa je odskočila s mog ruksaka još na stanici „Sheraton“.

Devetka staje, izlazim, vidim ime stanice i slijedi adrenalinski šok - piše „Trg Žrtava fašizma“! Ma koji ih je vrag na to tentao? Sada su zeznuli i tramvajsku stanicu i putnike, kao da im nije bilo dovoljno to što su prije toga do daske zaribali i kuće i stanare, koji su nakon deset lijepih godina Trga hrvatskih velikana, ponovno dobili svoje redne brojeve žrtava fašizma.

Zato sada naš kralj Zvonimir, kralj Držislav, knez Mislav i knez Višeslav pomognut kraljem Petrom Krešimirom, pod ruku s Franjom Račkim pomognutim knezom Mutimirom, a time i počeci hrvatske državnost, doživljavaju jadni politikantsko-urbani postkomunistički crescendo na Trgu Žrtava fašizma, umjesto da im se povijesni putevi spoje na Trgu hrvatskih velikana.

A ovi naši pritom znaju da je monstruozna dimenzija fašističkih zločina svima dobro poznata, i da ćemo se uvijek duboko pokloniti pred žrtvama fašizma. ALI istovremeno, kao da ne znaju da još danas, u stoljeću dvadesetprvom, ne znamo gdje su završili brojni naši koje je nakon završetka II. Svjetskog rata, i to čak još nekoliko godina nakon završetka rata, u ime „smrti fašizma i slobode naroda“, bez suđenja i zadnje poruke obitelji, progutala noć u OZNA-udbaškom aranžmanu Onih bezdušnih – čije su „tekovine“ s kostima do Ljubljane ostale bez uličice ili puta partizansko-komunističkih žrtava, makar negdje na periferiji grada.

Zašto i čemu ovakvo silovanje sjećanja i nasilje nad Gradom? Amnezija, kompleks, auto-cenzura, teror manjine koja je svojevremeno na Trgu hrvatskih velikana protestirala tražeći natrag Trg Žrtava fašizma – ne znam! Ali, netko nam prodaje maglu, jer nije problem što Zagreb nema Trg Sveučilišta.

Pa zaboga, nešto slično ne pada na pamet nikome u Europi, nego baš nama koji nismo bili niti fašisti, niti antisemiti, niti-niti! Ni Njemačka i Italija kao glavni protagonisti zločina fašizma, ni zemlje od Španjolske do Norveške sa svojim protagonistima, preko Francuske koja pored onih svojih prije, eto i u ovom stoljeću kao zastupnika u Europski parlament lansira neonacionalista, antisemitista, rasista i neofašista J-M Le Pena – nitko ne robuje crnim flekama vlastite prošlosti kao mi! 

Da, da - kroz decenije su nas dobro „opremili“ s ulicama, trgovima, spomenicima, muzejima, literaturom...  ali ja, dugih sjećanja i otporan na sve vidove intelektualne torture, uvijek ću tvrditi isto, makar samo radi dvije paradne sablje, jedne kapetanske (Zdenko M.) i jedne generalske (Vlado M.) koje stoje iznad kamina u dnevnoj sobi: „Činjenice! Zločin ostaje zločin! Afirmacija zločina je isto svojevrsni zločin! Osuda tog zločina je obveza i dug!“ I zato se moj odnos u proteklim decenijama nije promijenio: tempi passati, život je odavno otišao dalje; ali ako netko udari u te stare žice, čuti će uvijek isto: ne želim niti praštati niti prihvaćati iz pozicije apstraktnog humanizma koji u izvoru, žarištu i konačnici slijedi liniju „razumjeti – opravdati – prihvatiti“. I zato danas, baš na ovoj stanici dodajem: Dosta je svega toga bilo - maknite konačno ta imena iz mojeg Grada!

I zato je Kosta iz dvorišta na broju 3 u pravu kad veli: „Ja bi' Trgu hrvatskih velikana vratil ime Trg Burze, tak' da se Trgu Žrtava fašizma može vratiti ime Trg hrvatskih velikana, a na “Sheraton” bi' nabil adresu Trg Žrtava fašizma 1, jer baš tam' bu Europa najbolje vidla kak' mi njegujemo tekovine antifašizma.” 

Kao i Zrno s broja 1 kad veli: „Promijeniti adrese više nije problem - bitno je samo to, da ti e-mail adresa ostane ista.”

Đamkom do haustora

Što se tiče moje stanice - konačno jedna stanica koja je na svom mjestu! Ni metar lijevo, ni metar desno, već točno tamo gdje mora biti - lijevo od ulaza u Studentski dom. Do mojeg haustora je još sto metara. Prelazim zebru na Kneza Mislava - ovdje tri špure dolaze na trg, pa treba pripaziti. Prema meni stiže žuti Yugo, znam da sam bio vidljiv već izdaleka, ali na kraju kočenje, škripa kočnica... ovo je zbiljam bilo knap! Zaustavio se točno u trenutku kada sam pomislio: “Pa neću valjda pred dragog Boga sa psovkom na ustima?”. I dok još uvijek ukočen stojim nasred zebre, vozač spušta staklo i dere se “Šta ne gledaš majmune!?”. Želim mu reći neka bez zaustavljanja odjuri do Vrapča, ali od mene je brži neki mladić kojeg prije nisam primijetio i koji je bio na zebri neposredno do mene. Očigledno je bio ziher da se je ono “majmune” odnosilo na njega, a ne na mene, jer je odlučna koraka krenuo prema Yugu i zaurlao: “Maarš u piiičku materinu!”. Vozač Yuga, koji bez gledanja u špigl vidi majmuna, odmah je shvatio da je mladić toliko razjaren, da će mu u sljedećoj fazi početi šakama obrađivati prednju haubu, pa krov, a možda će i njega izvući iz auta na zebru radi detaljnije obrade, te kako je zato najbolje hitro izbjegnuti daljnji razvoj situacije. Odmaknuo se od stakla za svaki slučaj kako ga mladić u prolazu ne bi dohvatio, dao gas i odjurio prema sljedećoj zebri. Ja sam provjerio da slučajno ne dolazi još koji auto i dovršio prelazak preko zebre pred kućom u kojoj sam se narodio. Do mojeg haustora je još samo trideset metara!

Pogled iz ulice kneza Mislava danas i iz iste pozicije 1938.g.

Na trotoaru se provlačim između automobila koji su kao srdelice parkirani na ćošku ispred Radio-amaterskog kluba, kako se sada zove bivša „Narodna tehnika“ kroz koju su nekad prošli svi zagrebački radio-amateri, i u čijem je podrumu, u vrijeme kad smo svi u kvartu nekaj svirali, poslije švicarski esseker „Puba“ (Ljudevit pl. Raizner) imao probe svojeg jazz-ansambla. To ti je bila moja Đamka – na broju 15 najbolji instrumentalni rock u gradu, a odmah u sljedećem haustoru imaš pravi jazz bend koji šljivi samo onaj pravi ozbiljni jazz.

Provukao sam se, ali vidim da je prolaz tako tijesan da se vrata automobila mogu taman toliko otvoriti da proguraš flispapir. Zato me čudi da u autima nema nikoga, iako je očevidno da se ne može izaći. Ali, sve je danas moguće - par dana prakse u Kairu, gdje čak i šoferi gradskog autobusa ulaze kroz prozor, i nakon toga si kvalificiran za brzo izvlačenje iz automobila parkiranog na trotoaru pred mojim haustorom. Nova sportska disciplina, točno na sredini između dva zelena vala - onom prema zapadu koji tu započinje s Boškovićevom, i onog prema istoku koji s kneza Mislava završava na Đamki.

A ispred kuće ludnica, ovdje se čak i s mopedima fura po trotoaru! Tip izgleda uredno, ima kacigu na glavi, vozi polako i zbiljam pazi, ali čovječe - ne ovdje pred mojom kućom po gitri mojeg podruma, i to metar od mene koji nemam niti kacigu na glavi, niti sto kila željeza među nogama! Moped spada desetak metara desno, tamo na cestu ili barem na tramvajsku prugu. U šali pomislih: “Ako malo pričekam, možda naleti i koji Harley-Davidson, ali bolje ne copraj i brzo u haustor!“  

Odlučno i brzo krećem, jer mi je netko još kao klincu rekao da privlačim neprilike kao magnet veći od konjske potkove, ali samo pet metara od haustora, bespomoćno stajem i čekam da me potroši klipan koji na biciklu juri ravno na mene - onaj netko je bome bio 101% u pravu! 

Opet jedan iz kluba divljaka s Trgača, a nemam uzmaka: lijevo od mene zid kuće u kojoj sam rođen, a desno od mene zid pleha jer se na automobile među stablima nastavlja red onih parkiranih paralelno s kućom, u drugom redu na trotoaru. Ukočen kao bakalar čekam hoće li klipan uspjeti zakočiti ili će me pogoditi? Koči, zaustavlja se, rukama se naslonio na moja prsa i pridržava se za mene u stilu „baš dobro da si se tu našao!”. Gledamo se lice u lice na par centimetara udaljenosti! Kit izgleda kao da je iz neke body-guard ekipe: kratko ošišan, tamni cvikeri, mišićima nategnuta majica, traperice, tenisice - pravi specijalac na biciklu! Pitam ga: “A kaj sam ja to po tvojem trebal napraviti? Odletiti?”. Odgovara poučnim glasom koji podsjeća na patera Ciprijana: “Morao si paziti!” - i još više mi se unaša u lice, izaziva, čak osjećam dah iz njegovih nosnica. Obilazim ga bez riječi prije nego što mu neka veća glupost padne na ono manjkavo u glavi, i stajem na podest ispred mojeg haustora. Konačno sam na sigurnom! 

U haustor ne mogu - haustorska vrata su uvijek bila zaključana, ali sada je tu i nova brava, pa se vrata ne otvaraju na kratki, godinama uvježbavani trzaj. Morat ću nekoga iz kuće dobiti na interfon i zamoliti da mi otvori vrata. Dubravka se ne javlja, pa zvonim kod Mireka - on je inače rijetko doma, a kad je doma, onda sav izmoren spava k'o top. Za čudo Božje, odmah se javlja: “Hej faca, kaj si došel?”; “Ne, zvonim iz Švicarske”; “Dođeš gore?”; “Ziher, malo poslije”, “Dođi sigurno, imam nekaj za tebe”. Velim “Oki-doki!”, interfon zakrči, brava škljocne i ulazim u haustor. Moj haustor!

Telefon u forcimeru je započeo zvoniti taman kada sam počeo otključavati vrata. Uporno zvoni kao da me požuruje, ali ja nastavljam istim tempom – to ionako uvijek isto završi, jedina razlika je u tome kako dugo će telefon zvoniti. Ako se ne požuriš, telefon će dulje zvoniti, a ako potrčiš i rušiš sve oko sebe, telefon će kraće zvoniti. U svakom slučaju, utihnuti će točno u trenutku kad primiš slušalicu.

U stanu izvodim blic-akciju “razmakni forhange - otvori prozore - pusti muziku - uključi frižider” i taman kada sam pomislio da mi i pored muzike ipak nešto fali, tu pored frižidera u kuhinji na dvorišnoj strani zgrade, jasno čujem tramvaj kako prisno cvili na ćošku Račkoga. Najednom mi je komplet vuršt što je to jedan od novih brojeva - plava kutija cvili točno kao stare devetka i desetka, sve štima! Osjećam se kao da sam se vratio iz špeceraja iza ugla, a ne nakon duljeg izbivanja. Pada brzo tuširanje i s čašom u jednoj i s cigaretom u drugoj ruci odlazim do ćoška ekcimera s pogledom na trg, muzej i bazen s vodoskokom.

Što smo tu sve kao klinci radili! Na vijencu i oko stupova igrali smo se skrivača, lovice, graničara, policajca i lopova, “neka puca kom' se štuca”... to je bilo tako lijepo, posebno jer su se i curice igrale s nama, osim ako na pločniku ili negdje u dvorištu nisu neumorno skakale preko špage ili se igrale škole. Za igru „školice“ bi kredom označile sedam kvadrata 1-2-3,4-5-6,7 i kao zadnje povukle polukrug za „nebo“, bacale kamenčić redom po kvadratima kako bi stekle pravo na skakutanje do tog kvadrata, ako se fula ili kod skakutanja stane na crtu i napravi „tropu“ – opet u red za bacanje kamenčića, a pobjednica je bila ona koja prva stigne do „neba“.

Na bazenu smo puštali jedrenjake i brodove s pogonom na gumu, a  ponekad bismo, radi sitniša koji su ljudi bacali za sreću i kojeg je za nas bilo sasvim dosta, kao slučajno opali u vodu, okupali se i usput vadili novčiće. To je ponekad moglo krenuti i neželjenim putem, kao kod Koste (M. Grant) s broja 3 koji je prije odlaska na Šalatu, lovu za upad uvijek izronio u bazenu. Jedanput je izronio, a na rubu bazena ga je dočekao murjak na biciklu koji mu više nije dao van, pa je Kosta poslije pričao „... i onda moraš ronit' više od pol' vure, sve dok ne poplaviš!“.

Po travi i grmlju desno prema Studentskom smo se igrali kauboja i indijanaca, penjali se po stablima jorgovana; na zemlji pred kućom smo se pikulali na čvenk, trokut, kubu i jamicu, igrali gumbača prvo s gumbima, a poslije s dinarima koji su bili dobri i za igru odbijanca na zid. Zato smo kada smo išli van, sa sobom uvijek imali male platnene vrećice s pikulama i gumbima. 

Kod gumbanja smo nacrtali stazu kojom je gumb morao doći do cilja, i onaj koji prvi prođe, zaradio je protivnički gumb. Pucalo se je naizmjence „na noktić“ (udarac noktom kažiprsta koji se prije napne preko palca ili udarac noktom na palcu, koji se prije napne na unutarnjem dijelu vrha kažiprsta), a ako gumb izleti preko ruba staze, onda opet na početak.

U igri odbijanca, kovanac bismo iz sve snage zafrljačili u zid, a pobijedio je onaj čiji se je pucač odbio od zida tako, da se je zaustavio najviše na pedalj udaljenosti od protivničkog - pa je protivničkog pucača odmah nakon mjerenja strpao u džep.  

Tu dole smo se vozili s triciklima i romobilima, poneko i s terezinom, tu smo naučili voziti rolšue i bicikl; tu smo se grudali i radili snjegoviće, tu su isprobane i prve drvene ili željezne sanjke, sličke, pa čak i skije.

Tu pred muzejom, voziti bicikl je bila stvar koja se nauči u deset sekundi - tako je barem bilo kod mene. Čim sam dobio bicikl, dovukao sam ga do bazena kako bih ga pokazao dečkima. Problem je ispao s povratkom, jer kako bi to izgledalo da ga sada pred svima odguram doma - još bi mogli pomisliti da ne znam voziti! Zato sam najašio bicikl, čvrsto primio guvernal, raširio noge i lovio ravnotežu dok je bicikl sve brže jurio po nizbrdici. Na zavoju sam nekako uspio skrenuti lijevo na cestu, borba s pedalama je završila u zadnji čas, taman ispred zavoja pred Studentskim domom - i kad je panika prošla, znao sam da ću ostati na biciklu. U zavoj kod apoteke ušao sam sigurno, pedale sam okretao kao da sam to radio cijeli život, a na zavoju pred knjižnicom isprobao sam i zadnje bremze. U zavoj na uzbrdici prema dečkima uletio sam malo nagnut – nek’ dečki vide kako se to radi! S bicikla sam sišao važno kao Napoleon i nonšalantno rekao: “Bajk je lud, sam' bremze moram još malo naštelati.” Paskaš je na to dodao: “Poštelaj usput i guvernal, nekak' se je čudno ponašal u zavoju!”, Zrno je bio zavidan: ”Niš posebno, videl  sam puno boljih bajkova, čak i u istoj farbi!”, a Zida je poentirao ”Je si ga sam sklepal il' ti je neko pomagal?”. 

Prava  zagrebačka spika - i to već od malih nogu. To se ne uči, to je u krvi već od rođenja!

Dida je popodne htio montirati pomoćne kotače, ali sam mu rekao da ne treba, jer već znam voziti bicikl i da sam ga isprobao na cesti oko Đamke. Mama je to pažljivo slušala, bicikl je preko noći nestao i ja se odonda ponekad vozim na posuđenom starom krampu. U svakom slučaju, od tog dana mi lijevi zavoj puno bolje leži od desnoga, čak i autu.

Naravno, najviše smo igrali nogomet, igralo se apsolutno svuda - u dvorištu, na cesti, u haustoru, pa čak i na terasi na krovu. Haklalo se sa svim i svačim - od krpenjače, tenis-lopte, gumenjače do plastičnog limuna u kojem je prodavan koncentrat limuna. S tim plastičnim limunom, koji je odmah postao hit jer se nije probušio kao gumenjača, a s njim se je moglo i špricati, na Đamki je započelo vrijeme plastike s plastičnim loptama i pištoljima na vodu.

Dobro je to da sam iz generacije koja je rasla u vrijeme kada se na Đamki još uvijek moglo igrati. Stalno smo bili vani, a najnesretniji smo bili kad zbog nečega nismo smjeli ići van. To je bila najgora moguća kazna, čak i za one koji su za kaznu znali doma klečati na kuruzi – jer su rekli da si kuruzu fino zguraju oko koljena, pa se nemre zabijati u kost i niš' ne boli, i da su jedina prava frka hladne pločice ako klečiš u kuhinji. 

Samo par godina mlađa generacija nije više imala što tražiti na trgu - automobili su osvojili svaki kvadratni metar, cesta je postala opasna, ispred kuće se više nije moglo igrati, gužva je nastala čak i po dvorištima, i djeca su na kraju uglavnom morala čučati doma. 

Vrijeme je lijepo, ali na trgu nema klinčadije. Lijevo kod bazena desetak dečki isprobava sve varijante skakanja s rollbrettom koji je očigledno zamijenio rolšue na kojima sada puno stariji rolaju po Trgaču. (Rollbrett je nešto što sam propustio u životu, pa sam poslije prvom prilikom pitao jednog od tih dečki: „kak' se na hrvatskom veli za ovu dasku?“; vadi slušalicu iz uha, ja ponavljam pitanje, pa veli: „skejts“; pitam: „A piše se scates?“, veli „da“.)

Desno prema Studentskom domu, na mjestu gdje smo se najčešće igrali graničara, jedna ženska i muškarac pričaju dok se njihovi peseki igraju na travi, točno na mjestu gdje smo na gumu ispucavali sklepane aviončeke, isprobavali špriherice i domet strelica iz luka.

Tu na travi smo se navlačili pa čak i tukli, ali to nije bila prava tučnjava, već više hrvanje, natezanje i valjanje po travi. Do one prave tučnjave, koju smo u kvartu najčešće zvali šora, pa uz to još štemanje, koksanje, krpanje ili makljaža, je dolazilo negdje na cesti, u nekom dvorištu, parku ili čak u školi, i najčešće je prethodilo pitanje „'oš se šorat'?“. Nakon odgovora u stilu „popeglat ću ti njušku!“, „raznjupal' bum ti labrnjicu!“ ili skromnijih „poravnal bum ti nos!“, „sredil bum ti fasadu!“ ili samo „razbil bum ti piksu!“, slijedilo je pitanje „hrva ili riža?“. Odgovoriti s „hrva“ je bio ili znak slabosti ili opreza jer imaš čvenk s nekom curicom, pa ne želiš prije zubaru ili u Traumu na šivanje arkade, dok je jedini pravi, muški odgovor bio „riža!“.

„Riža“ je značila spremnost na hrvanje i boksanje u svim mogućim free style varijantama kad se protivnici pošoraju, poštemaju, pokoksaju, pokefaju, pokrpaju ili pomakljaju s ciljem da se protivnik skoksa, izlema, izmlati, udesi, rastepe, potroši, zmaklja, zašvasa ili zašora.

Posebno grde su bile situacije kada je Golijat-neznanac dohvatio Davida iz kvarta. Tada je bila primjenjivana „kokni i giljaj“ strategija: ak' možeš, kokni odmah, rukni ga među oči, pa ak' padne il' zasuzi i niš' ne vidi, štemaj do daske i iscipelari ak' treba – a ak' nemreš odmah koknuti il' si ga s pokušajem nokauta sam' još više razjaril, giljaj u prvi haustor! Zato smo svi imali svoje haustore, najpoznatiji je bio onaj prekoputa, lijevo od knjižnice, na broju 7, a najčešće ga je koristio Kosta s broja 3: kokne, uleti u haustor na broju 7, izleti kroz haustor u Zvonimirovoj i naokolo se vrati doma na broj 3, dok raznjupani frajer luduje ili čeka pred brojem 7 - gdje će, ako ga mala Štambukica vidi, još zaraditi hamper vode. 

Bilo je i neočekivanih raspleta, kao kad sam ja naganjao frajera koji mi je pred kućom zdipio pikule: kad je uletio u drugi haustor desno u Kraševoj, znao sam da je gotov radi zida koji je i za nas domaće veliki izazov; čopio sam ga u dvorištu taman kad je htio pobjeći preko tog zida, ali se sprtljao pri vrhu; zgrabio sam ga za hlače, potegnuo dole i skinuo sa zida, ali je pao na mene - i onda me je tako grdo izmakljao da se i danas nasmijem kad se sjetim kako je predamnom brisao kao zec, a ja za njim trčao petsto metara kako bih pobrao batine!

Ustvari, šorali smo se kad god i gdje god smo stigli, tako da je moja generacija dokaz kako telka i nije baš kriva za sve, dapače, možda smo se toliko šorali baš zbog toga što telke tada nije bilo!? Poslije nas su dolazile generacije s dečkima koji se u pravilu nisu potukli niti jedanput u životu. To bi za nas bilo nezamislivo, isto kao što bi nam bilo nezamislivo kako ovi novi, ako i kada se dohvate, odmah vade kojekakve „kebe“ – palice, štange, noževe, a odnekud se čak stvore i pištolji. To je stvar novog morala i ciljeva - onesposobi, rani, uništi, ubij! Nama je to bilo strano i nepoznanica koju su onima poslije nas približili, raspakirali i servirali telka i Hasta la Vista filmovi. 

Danas je tu samo ovo dvoje s pesekima - i to je sve. Čak i na poprečnim putevima nema nikoga - sve manje se ide pješke. No, predvečer će se sigurno moći vidjeti puno više peseka.

Kod Mireka sve po starom

Promatram još neko vrijeme, i nakon što sam malo porihtao sve rolete na prozorima, idem gore na četvrti kat do Mireka.

Veli da je jučer furao Josipu na koncert u Ljubljanu, da je bilo ludo, ali da se je vratio umoran kao pas, probudio se na silu prije jedan sat, složio nove majkove za razglas koji baš sada ide skup s rasvjetom zmontirati na nekoj livadi u Dubravi, da je to lokalna igra s nekoliko lokalnih bendova, da će biti bar dve čuke posla za dvojicu i skakanja gore dole po bini, pita „'oš hladne kave il' da skuham?“, i da će mu pomoći sin, ali da se Igor negdje zgubio, da će to trajati barem do ponoći, a onda mora opet sve demontirati i otfurati u Šestine, jer su mu jedan razglas ovde iz prostorije iza lifta poplašili... pita „a kaj buš si trgnul?“, pa ga zato više ne ostavlja ovdje nego u Šestinama, da će večeras možda biti oluje, a prošli put mu je oluja srušila pet metara visoki svjetlosni stup, opet me pita kaj bum si trgnul, rekoh samo kavu, pa donosi kavu..., da su ga prije dva tjedna sjebali na nekakvom otoku, napravil je skoro soma kilometara, dao razglas, svirao, sve je bilo gala i na kraju nisu platili, a to je bilo dogovoreno s predsjednikom općine...  pa ide u drugu sobu po konjak i poslije po nekakve kekse, veli “Probaj, dobri su, dofural sam ih iz Australije!”...  ali da je dobro dok ima posla, da sutra navečer sviraju u Kaptolskom Centru i ako danas ne mogu s njim, da sutra moram doći i...  kako se u tom trenutku na vratima pojavio Igor “Pa gde si, čekam te k'o ozeb'o sunce, znaš da moramo otpelati stvari!”. To je moj Mirek, uvijek isto! Rekoh: “Faca, dobro je, vidim da si zdrav, reci kakav je plan!”.

Dogovorili smo se za sutra navečer na Kaptolu, svirati će Koralji i dosta starih bendova, a u pet trebam biti u Savezu kompozitora u Berislavićevoj, jer da je Barba poručio da će biti tamo i nekaj otpjevati. Idemo van i pred kućom ulazimo u njegov novi zeleni kombi. Mirek se prvo par minuta zabavlja s nekakvim štangama sa sedam lokota - da to sada ima, jer su mu prošli kombi zdipili baš ovdje pred kućom, a ovo nemreju skinuti ni s cvik-cangama - nakon toga me ostavlja kod “Kafe” i fura dalje za Šestine, pa u Dubravu.

Produljit ću pedesetak metara do “Mimica” u Jurišićevoj: vrijeme je da se nekaj hiti u kljun, a “Mimice” su mi ionako obavezni dio protokola kad dođem doma - tu moram bar jedanput svratiti. Poslije ću se prošetati do drugog kraja kvarta, do Krešića, vratiti se doma, a onda će se polako pojaviti Habi. Večeras idemo na večeru kod Pere na Šloserovim stubama.     

MOJ HAUSTOR I KLOFER U DUBOKOJ JAMI

Vani je pasja vrućina bez daška vjetra, zrak je tako težak da ni muhe nemreju letiti, a sunce je tako zagrijalo asfalt na cesti i ploče oko bazena, da si svako malo moraš na travi ohladiti tabane. Iako sam samo u špilhozama, sav sam u znoju, čak mi je i kosa mokra.

S desnim ramenom sam se naslonio na vrata haustora i guram iz petnih žila. Teška su kao sam vrag i još uvijek pet puta viša od mene. Ovog ljeta sam se protegnuo - vidim to i po nosu koji mi je već u visini kvake - pa sad mogu vrata gurati s ramenom. Na kraju ih još moram dobro odgurnuti i brzo ući u haustor, kako me vrata ne bi stigla pričveknuti. 

U haustoru se osjećam kao da sam uronio u bazen s hladnom limunadom. Moj haustor je najbolji i najljepši haustor u kvartu. Možda čak i u cijelom svemiru nema boljeg haustora!?

No, meni je najvažnije to što sam u mojem haustoru siguran - čim uđem nutra, znam da sam na sigurnom i nije me više strah ako me neko natjerava. A mene furt neko natjerava, naročito ako pred kućom slučajno prevrnem kolica sa stvarima, ili s tvrdom grudom snijega slučajno pogodim nečiji šešir, ili čak ako samo pokažem dugi nos nekom tko se odnekud stvori baš kad ne treba - pa ako potrči zamnom, ja u haustor i gotovo!

Moj haustor me samo dva puta nije spasio, ali za to nije bio kriv haustor, nego jedanput ja i jedanput moja mama. Ja sam kriv zato što sam pred liftom uletio ravno u ruke jednom stričeku koji je preko ruke nosio nekakvu haljinu. Odmah me je izfliskao! Poslije sam saznao da je haljinu nosio mojoj mami, da je to bila nova ljetna haljina koju je donio radi odštete i da je mene onako usput izfliskao, kad sam mu se već našao pri ruci. Odmah sam skopčao da se radi o gospođi koja je dan prije prolazila Boškovićevom baš u trenutku kada ju je slučajno pogodilo pola zdjele salate koju sam zafrljačio s balkona. Salata je bila  fino zamotana u grudu salveta, ali mi se sve tako cijedilo po rukama da nije bilo lako gađati. Gospođu sam pogodio točno u izrez haljine ispod vrata gdje je salata prvo ostala kao zalijepljena, a onda je sve polako scurilo u grudnjak i udesilo haljinu. Salatu sam bacio jer sam nakon ručka morao sjediti sam za stolom u špajscimeru sve dok ne pojedem salatu, pa se nisam mogao vani igrati. Ja ne volim jesti salatu, i ako nisam našao neko rješenje, odsjedio sam za stolom do odlaska u krevet na spavanje. Ja i dalje ne volim salatu, i zato od onda dobro pazim kad izlazim iz lifta.  
    

Kod mame se radilo o susjedu iz Boškovićeve, koji je na trećoj kući od nas u dvorištu na drugom katu imao špajzu s visokim, uskim prozorom. Kroz prozor su se na stalažama mogle viditi nekakve pikse, ali ja nisam znao da su to ogromne staklenke u kojima je susjed držao višnjevac. Tek nakon što sam iz moje specijalne dalekometne praćke ispalio prvu šaržu kamenčuga, skužio sam da sam nešto grdo strefio, jer je lomljava  dugo trajala. Moglo je biti i puno gore, jer sam prozor prvi puta profulao, pa se jako zaprašilo i dugo je padala žbuka.

Moja praćka je bila od debele smeđe gume nategnute između dvije štange gelendera na verandi, a na kraju je imala veliki komad kože za municiju, tako da sam pucao kao iz pravog katapulta. Naravno, u strahu da ne strefim neku curicu koja se igra u nekom dvorištu koje ne vidim, nikad nisam pucao preko krovova nego sam uglavnom birao špajze. Praćku sam morao napraviti baš na tom mjestu na verandi, jer mi je dosadilo sjedenje na trociklu i navlačenje gelendera dok sam se igrao pilota u bombarderu. 

Striček me je poslije prepoznao pred kućom, a kada sam mu se otrgnuo i uletio u moj haustor, nije htio stati! Natjeravao me je po štengama do drugog kata i izlemao pred vratima dok sam zvonio, tako da je mama kriva zato što nije na vrijeme otvorila vrata.

Jednom, dok sam još bio posve mali, u moj haustor je došao i moj tata. 

Ušao je kada i ja i rekao: “Ja sam tvoj tata!”, a ja sam ga upitao: “Otkada?”; 

on: “Kako “otkada”? Od kada si se rodio!”; 

ja: “Pa gdje si do sada bio?”; 

on: “Bio sam jedanput ovdje, baš tu pred haustorom, ali si odmah pobjegao, sjećaš se?”; 

ja: “Ne sjećam se, ja uvijek pobjegnem u haustor!”, 

i onda opet ja: “Mama veli da si jako zločest!”; 

on: “Pa da je i tako, ja sam ipak tvoj tata!”; 

ja: “Ne znam. Mamu si čak htio izlupati. Imaš  li klofer? Pokaži mi klofer!”; 

on: "Nemam ti ja nikakvog klofera”, 

ja: “Onda si ga hitil u Duboku jamu!“ 

Nakon toga više nije došao u moj haustor, a mama je rekla da je otišao negdje jako daleko. 

Na Đamki je klofer jako važan, skoro kao metla i partfiš! S kloferom se klofaju tepisi, a ponekad i zločesta djeca - tepisi na terasi ili u dvorištu, a djeca doma po guzici. Jedino je Alida bila isklofana u haustoru na štengama, i to onda kada je njena mama s balkona vidjela kako se kod mene na verandi u lavoru goli igramo doktora. Odmah je dotrčala dole i Alidu golu otklofala po štengama doma na treći kat. Alida je plakala i meni je bilo jako žao, jer Alida je moja najbolja prijateljica i jako je hercik. Od tada se više ne smijemo goli igrati doktora, pa se zato igramo tramvaja s prikolicom. 

Mi isto imamo klofer. Kad bih mamu jako razljutio, ona bi ga izvadila iz ormara s partfišima i metlama u forcimeru, ja bih odjurio po hali, a mama bi s podignutim kloferom trčala zamnom po stanu i prijetila kako će me isklofati. Stan je ogroman pa se volim igrati lovice s mamom koja trči s kloferom, a kad mi dosadi, pustim neka me ulovi. Mama me onda s kloferom probava dohvatiti po riti, iako zna da joj ni to još nikada nije uspjelo, a ja bih se objesio za klofer i nakon malo natezanja, pobjegao bih s kloferom na verandu i bacio ga dole u Duboku jamu. Mama bi mi onda rekla kako više nikada ne smijem ponoviti ono što ju je razljutilo, ja bih joj obećao da to neću ponoviti, ona bi mi onda dala za sladoled, a ja sam zato otišao po klofer u Duboku jamu i spremio ga natrag u ormar pored partfiša.

Duboka jama je odzada u ćošku između prednjeg i dvorišnog dijela kuće. Dno Duboke jame je u visini podruma koji je skoro dva kata ispod prizemlja, a do visine prvog kata ima zidove na sve četiri strane. Kako je jako duboka vidi se najbolje s haustorskog prozora kod četvrtog kata, a štakori na dnu jame se najbolje gađaju s haustorskog prozora kod prvog kata.     

Zato sam sladoled uvijek pošteno zaradio, jer se u Duboku jamu ide po kmici kroz dva dugačka hodnika u podrumu, a drugi hodnik je prava katakomba u dvorišnom krilu kuće, bez lampi i s puno štakora, pa me je uvijek malo strah. To još nisam nikome rekao, ali odahnem tek kad se na povratku nađem na gornjim stubama koje vode prema haustoru. 

Moja kuća je jako velika i zato ima ogromni haustor u kojem se može svašta igrati kad je vani vruće, bljuzga ili pada kiša. Danas su se svi nekam posakrivali, pa ni od igranjca u haustoru ne bu ništa. Zato mi je najbolje da sjednem u hlad na pragu verande i sklepam barem jedan kamiončić. Moram isporučiti dva komada, prvi ide za dvadeset Mikića Grgi u dvorištu s broja jedanaest iza ugla. Imam već dosta materijala, jer mi je šuster Čovran dao kutiju za cipele, kod vulkanizera Narandže sam pokupio par poklopaca od nekakvih masti, a imam i lijepih kutija od canpaste, tako da će kamion biti sa šajbama od celulojda i vratima koja se otvaraju, a ostati će mi i dosta celulojda za novi drvenjak. Prije su nam brodovi ostajali usred bazena kad ih je vjetar prevrnuo, nisu se mogli poravnati jer su mokra jedra bila preteška. Sada, s jedrima od celulojda, prvo vidiš kobilicu s olovom, onda se polako okrene na bok, jarbol se podigne iz vode, brod se uspravi i opet krene niz vjetar - prava uživancija!  

     

Pikulanje na praznik radnog naroda i muška s imenima

Baš su nam pokvarili dan! Od silnog treštanja iz zvučnika, Mirek i ja se nemremo ni praf pikulati. Danas je prvi svibanj i slavi se državni praznik koji se zove “1. Maj - praznik radnog naroda”. Iz zvučnika montiranih po stupovima oko muzeja već od ranog jutra grme koračnice, partizanske i borbene pjesme od “Tito nama...” ovo i ono, do “Druže Tito...“ mi tebi ono i ovo, pa preko Kozare, Mosora, Romanije i Korduna do partije, armije i Jugoslavije. 

Zrno veli da dobije picajzle svaki put kad čuje „Druže Tito ljubičice bijela“, a kad smo ga pitali kaj su to picajzli, rekao je da ne zna, ali da je to čuo od Zanea koji se furt čoha po jajima otkad gazi s onom Mađaricom s Gumenjaka. Nije nam niti znao reći je li kod njega kriv Tito ili ljubičica.

Pjesme su uvijek iste, sviraju se na svaki državni praznik i to sve glasnije, jer se mora dobro čuti kako svaki put sve jače slavimo. Toliko puta su nam već prosvrdlale piksu, ali sve ide na jedno uho nutra i na drugo van, iako su Tito, partija, armija i sva ta brda toliko važni, da se čak i ulice i kina po njima zovu.  

I moja Đamka je promijenila ime. Prvo se je zvala Sajmište, jer je tu preseljeno sajmište kako bi bivše Sajmište moglo biti Sveučilišni trg, pa onda Trg N, jer je trg čekao ime. Za vrijeme rata je iz Meštrovićevog rotonda napravljena džamija s tri minareta i trg se zvao Trg Kulina bana, poslije rata su minareti srušeni, iz džamije je napravljen Muzej narodnog oslobođenja, a trg je dobio ime Trg žrtava fašizma, jer je u Studentskom domu bio ustaški zatvor.

Naš trg zovemo Đamka, a ne Trg žrtava fašizma i velimo da stanujemo na Đamki. Nitko od nas ne voli ime Trg žrtava fašizma, a kad sam pitao mamu kako bi se morao zvati naš trg, rekla je „Trg N, ako ne znaju ništa pametnije!“ A mami sve vjerujem - i kada mi nije jasno!

S imenima u kvartu zbiljam nekaj grdo mućkaju, ali mi mali se ne damo jer znamo da iza svega stoje žbiri kao naš novi pazikuća Kuščević! Na Krešiću su napisali da je to „Lenjinov trg“, u kvart je došel i neki „I.G. Kovačić“, na Studentski dom su nam nabili „Moša Pijade“, a Kuščević nam je čak probal prodati kako je za „Ulicu socijalističke revolucije“ zgodno reći “Socka”. Svašta! Zrno mu je odmah otpilio da je to najveća pljuga u svemiru, da nas nemreju zveslati jerbo nismo sisali vesla, i da si možeju pisat' kaj hoćeju i kam' god hoćeju, kad svi znaju da je to Zvonimirova! 

Pored toga, Grdinićka nam je rekla da se ni Kraševa ulica ne zove po keksima koje volimo, ali mi i dalje govorimo “Kraševa” jer sada ima i čokoladica na kojima piše “Kraš”. 

Ni s muzejom nije baš sve jasno i zato svi velimo „Muzej“ i točka! Kad sam pitao mamu, veli da je to napravio Ivan Meštrović, da je sve od bijelog bračkog kamena i nek' ostalo slobodno preskočim, a dida mi veli da još uvijek može i da neće pričati o stvarima koje mu idu na jetra - od nekakvog „narodnog oslobođenja“ do „revolucije naroda Hrvatske“.

Ali ipak, najveća svinjarija je to da u susjednim kvartovima, osim Trnjana s kojima se jako kužimo, svi ostali vele da se naš trg zove „Džamija“, a ne Đamka!!! To je skroz krivo! Nije niti dobro kada nam vele da  stanujemo „na Džamiji“, jer misle na bivšu džamiju, pa zato moraju reći „kod Džamije“. Ali, polako ide na bolje, pa Šolići, Pikula i Bačva iz Palmotićeve i drugi sve do Zrinjevca za nas sada vele da smo s Đamke. Jednog dana će svi tako govoriti!

Trg je sav u suncu, ali sve je prazno kaj da je bomba lupila - čak ni kod bazena nema nikoga. Čini mi se da su se danas čak i mravi posakrivali. Ulaz u Džamiju s Muzejom narodne revolucije okićen je zastavama i transparentima, a zidovi kuća su friško okrečeni porukama "Tito", "Tito – Partija – Omladina - Akcija", “Tvornice radnicima” i "Proleteri svih zemalja - ujedinite se"! Uvijek sam se pitao tko je to napisao i kako su to sve stigli napisati, a da ih nitko od nas djece nije vidio na poslu. Mama veli da to po noći rade partijski aktivisti, a kada sam ju pitao što su to aktivisti i zašto ih murja ne čopi i zaštema kao Zrna i Rumihu kada su na Studentskom domu s kredom nacrtali veliki pimpek s petokrakom zvijezdom i mašnicom, rekla je da su svi cajkani komunisti i da pušu u istu tikvu. Nije mi htjela objasniti tko su ti proleteri i s kim bi se to trebali ujediniti, već me je samo pitala, da li si mogu zamisliti kako se kugla zemaljska vrti i preznojava zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i čekićem kakva visi kod bazena. čak si ni Rudek, koji je najstariji među nama, to nije  mogel zamisliti. A kad smo otišli i pregledali zastavu, rekel je da tu mora biti neka pljuga.   

Pikulamo se na čvenk. Tu je bitno tko bolje cilja na daljinu, i zato igramo s našim najboljim pucačima. Iz džepa punog pikula izabrao sam si jednu od japanki. Mala je i lagana, tako da ju je teže pogoditi, dobro leži u ruci i idealna je za gađanje iz zraka. Mirek igra sa Željkom, jer gađa više po zemlji. Natjeravamo se po zemlji među stablima od ćoška knjižare do ćoška pred „Narodnom tehnikom“. Teren je malo nagnut, pa nam pikule svako malo izlete preko rinzola na tračnice, ali to nas ne smeta jer tramvaj rijetko prolazi, a automobila zapravo i nema. Sve je naše i samo za igru - cijela Đamka.

Šime se je pojavio taman u trenutku kada nam je postalo dosadno. Teta Enca ga nije pustila van, ali on je tako dugo plakao na prozoru i naginjao se kako bi vidio tko je sve pred kućom, da ga je na kraju pustila. Sada se možemo igrati u troje na trokut ili na jamicu, svima je to puno bolje nego na čvenk, a i više pikula se može zaraditi. Šime i ja smo u trokut stavili staklenke, a Miro jednu staru porculanku. Još nedavno smo igrali s glinenjačama, ali one su izašle iz mode i sada, kao da ih i nikada nije ni bilo. Staklenke su puno bolje i ljepše, iako se  brzo skrhaju, ali i to je bolje od zemljanih i glinenih koje se rastepu kod prvog jačeg pogotka.

Od kada imamo staklenke, ovdje je sve više frajera koji nam kradu pikule, pa ih onda prodaju djeci po drugim kvartovima. Stariji frajeri su siledžije: samo vele “gradska placovina”, pokupe naše pucače i pikule iz trokuta, kao da je to sve njihovo, i odu. Oni slabiji frajeri nisu tako sigurni, i zato nam kradu pikule kao zadnji lopovi: stoje sa strane, čope pikulu i onda vele da pikulu nisu ni videli - ili u rupu na tenisici pokupe naše najbolje pikule! Stanu s rupom na pikulu, a onda se čude i pokazuju nam drugu tenisicu na kojoj nema rupe kaj da smo mi mali bedasti. Kao i svi mi, imaju gumene “Borovo” tenisice s dugačkim bijelim žnirancima, s plavim platnom i sa štitnikom za prste od bijele nagrešpane gume koja se odlijepi čim pukneš loptu, pa im ih zato valjda nije žal bušiti. Ni jednima ni drugima nemremo ništa, a ni pikule nemremo zaraditi natrag, jer se čak ne znaju ni pikulati - sâm znaju krasti!

Od njih smo sigurni jedino kad je pred kućom Alidin vučjak Rex, ili kad se pikulamo u Vatikanu gdje se ti lopovi ne usude niti prismrditi – tamo ih samo čekamo! Frajer ue u Vatikan, ti zafućkaš, iz najbližeg ulaza izleti netko od naših velikih - i da ne bi pobrao batine, frajer sam od sebe izokrene džepove i mi se uvijek ispočetka čudimo koliko je uspio nakrasti!   

Mirek je bacio najbliže do kube, pa će i prvi gađati. Za pucača si je izabrao jednu poveću kamenku i sigurno će se s kube baciti prema trokutu i gađati iz zraka. Sada je najvažnije biti prvi kad viknem “Čejnđ”, tako da Mirek poslije nema pravo zamijeniti 'cača. Onda ću gađati kamenku umjesto trokuta, i ako pogodim - sve je moje! Baš bi mi dobro došla njegova  kamenka, a ako ju ne osvojim, morati ću prvom prilikom s nekim od starijih skočiti u Oktogon do „Slijepaca“ ili na Veliki plac, gdje se mogu kupiti kamenke! 

“Moj auto!”, pilar i bomboni

Bonča i ja sjedimo već cijelu čuku na drvenim kolicima pred kućom i napeto gledamo da li će se na drugoj strani trga pojaviti neki auto. Igru zovemo „Moj auto!“ i onaj koji prvi vikne “moj”, zaraditi će jedan bod. Igra nam je zanimljiva – dugo, dugo ništa, od auta ni traga, i taman kad pomisliš da neće niti doći, evo ga! Polako, ali ipak malo nagnut ulazi u prvi zavoj na Đamki, i ako ti je pažnja u tom trenutku popustila, protivnik će ti se pored uha pobjednički zaderati “moj, moj!”. Zato šutimo, gledamo i čekamo, a tu i tamo, samo s jednim okom, pogledamo pilara kako pili drva za Grdinićku s trećeg kata.

Dovezao se je na pili s četiri gumena kotača: odzada je zic, iza zica tank za naftu, ispred zica željezni volan i čelična ploča na kojoj pili drva, na ploči prorez iz kojeg viri cirkular, a ispod ploče motor koji uvijek drnda - i kad pili i kad vozi. Pilar se sparkao na rubu trotoara pred uredno „u metar“ složenim drvima na zemlji između stabala, i sada motor opet drnda i ronda dok pila cvili. Cvili tako jako, da cvileć rošta direktno po kičmi.

Na sreću, pilar je brz: uzme jedno drvo tako da ga drži za krajeve i s tim na ploču pod pilu, raspolovi, onda i s polovicama pod pilu, prepiljene komade gurne preko ruba ploče na lijevo i desno i gotovo - na redu je sljedeće drvo. Pred kuććom je već cijelo brdo. Kad bude gotov, maknuti će željeznu gitru s podrumskog otvora pred kućom i pobacati cjepanice ravno u podrum. Mi ćemo ih poslije odnijeti u drvarnicu i poslagati u redovima, a Grdinićka će nam dati za Mikiće.

Odjednom, iza ugla se je konačno pojavio jedan auto. Bonča i ja smo skoro istovremeno viknuli “moj!”, ali je on ipak bio malo brži - i sada je 2:1 za njega! K vragu, nisam ni primijetio da se na kolicima pomaknuo malo prema gore, i sad bolje vidi, jer sjedi više od mene!

Sjedimo na običnim drvenim kolicima od desetak ravnih letvi u drvenom okviru, s drvenom rudom i s dva velika drvena kotača – takvih ima puno po kvartu. Jako su praktična, jer nemaju ogradice, pa se možeš sa svake strane popentrati. Kad su sparkana pred kućom, kolica su s velikim lancem zavezana za stablo. Što je bez veze, jer lanac možemo odvezati, a nismo ludi da kolica guramo po kvartu - mi ih samo volimo prevrnuti kad nisu prazna!

S triciklima je sasvim druga stvar, njih bi rado vozili, ali lanac s kojim su zavezani za stablo ima još i veliki hrđavi lokot. Tricikli su jako praktični jer na njima skoro sve možeš prevesti, a i voziš se dosta brzo! Mesko se s triciklom čak uspio i prevrnuti! Bilo je smiješno - prevrnuo se tu na zavoju nakon nizbrdice dok je furao stare flaše od ulja, pa se je sve porazbijalo i rasteplo do tračnica. Sve je morao pokupiti, a mi mu nismo pomogli, jer on za flaše u Uljari dobije lovu, a nama nije htio obećati Mikiće. 

Meni su najinteresantniji oni koji na triciklima furaju blokove leda iz Ledane u Kraševoj 19. Uvijek se furt žure, vrte s nogama kao ludi i čak se naginju u zavoju – dok se led samo topi i curi kaj iz vaserlajtunga, tako da iza njih ostaje mokri trag i pošpricana cesta.

Kad voze led u blokovima, onda je to po narudžbi za neku gostionicu, a kada voze led koji su sa sjekirom stukli u komade, onda to raznose po kućama za drvene frižidere na led. 

Kolica imaju i dinstmani na Kolodvoru. Oni su jako ozbiljni, imaju luksuzna kolica s crvenom ogradicom, a na glavi nose crvenu kapu s crnim šiltom, trakicom i velikom kromiranom značkom na kojoj je izgraviran veliki crni broj, tako da se dobro vidi tko je odvukao kofere.

Dinstmani guraju kolica, ali ako su koferi jako teški, onda uđu s nutarnje strane rude, narihtaju si preko trbuha i tako vuku. 

Od dinstmana na kolodvoru je samo jedan iz našeg kvarta. Njegova kolica nikad nismo ni pipnuli, jer znamo da je posel dinstmana jako težak. Stanuje na Krešiću u kući odmah iza ugla, pa kad dovleče prazna kolica, skine kapu, obriše oznojeno čelo i uđe u haustor, njegova kolica su na najsigurnijem mjestu na svijetu.

Pilar je gotov. S metlom je pokupio i u podrum ubacio pilovinu pred kućom, zatvorio gitru i oddrndao, a mi smo još dva sata slagali drva u podrumu. Uredno smo ih poslagali uza zid Grdinićkine drvarnice. Drvarnica je na sreću velika, tako da nismo morali slagati jako visoko, što bi za nas male bilo opasno jer se drva vole srušiti. Mirek je jednom bio skoro zatrpan, jer su se dva do stropa visoka reda počela rušiti, pola toga je popadalo po njemu i cjepanice su mu udarale po glavi i izgrebale ramena i ruke. Veli da je to bilo puno gore nego kad mu je, kao posve malom, u vlaku, opala pegla na glavu.  

       

Pored drva, u Grdinićkinoj drvarnici je bila i hrpa ugljena. Ugljen uvijek dobro dođe, a oni koji nemaju za drva, moraju kuriti na ugljen, pa se rafung mora furt čistiti. To se dela pred ljeto kada u kvart dođu rafenkireri. Oni hodaju po kućama i čiste rafunge, šparhete, peći i sve gde se je nekaj kurilo. Na poslu se jako zmažu, pa zato hodaju u crnim odijelima kak' se ne bi vidlo kak' su jako zmazani. 

Rafenkirer koji na ramenu nosi sfrkanu žicu sa crnom četkom za rafung, donosi sreću ako se primiš za gumb, nekaj si poželiš i čvrsto držiš gumb tak' dugo dok ne prože pored tebe. To se ne dela ako mu gledaš u leđa, a najbolje je ak' je nakon posla jako zmazan! 

U kući se najviše grijemo na drva koja se među u keramičkim pločicama obložene peći po sobama, a u kuhinji se kuha na drva koja se metnu u šparhet i na plin koji imaju sve kuće u kvartu. Neki imaju usku gusanu peć koja grije bolje nego išta drugo, a na poklopcu se može kuhati. Zato ćemo kad dođe zima, svi s košarama skoro svaki dan hodočastiti u podrum, kako bismo rascijepali klade i cjepanice, nacijepali triješća, i sve to potrpali u košaru i odteglili do lifta u prizemlju. I zato zimi stalno držimo fige da se lift ne pokvari. 

Nije to baš uvijek tako bilo! Mama mi je ispričala kako je naša kuća dočekala kraj rata sa „Šindlerovim” liftom, s centralnim grijanjem po stanovima i s hausmajstorom koji se o svemu brinuo. Narodna vlast ga više nije trebala, pa je u njegov stan iznad podruma došao neki Kuščevćić kao novi hausmajstor. Bio je iz Like, došao je ravno iz partizana i po pravom zanimanju je bio žbir. Nije se brinuo o ničemu, pa u kući više ništa nije štimalo. Nije imao vremena za kuću, jer je morao znati sve o tome tko što priča, pjeva i sluša. Pratio je što ženske nose u cekerima kako bi znao tko što kupuje, što jede i kaka, a nakon toga je išao svojima na sastanke. 

Mama veli da nije lako biti žbir u kući gdje ljudi nisu bedasti i naivni, da mu je valjda zato bilo dosadno, i da su mu falile neke stvari na koje je bio naviknut u Lici. Jer kako inače objasniti da su pod njegovom komandom počupani radijatori po stanovima i da su poslije prodani u staro željezo; da je u haustoru sve do četvrtog kata skinut starinski gelender, i da se “Šindler” naglo i zauvijek pokvario. Ukratko, svi smo morali biti kuš i dok si rekao “britva”, ostali smo bez centralnog grijanja i prešli na drva i ugljen, uz prethodni kurs iz držanja sjekire i umijeća cijepanja drva kod našeg Likote, kojem je sada srce konačno bilo na svom mjestu. Nakon par godina ponovno smo dobili lift, ovog puta “Rade Končar”, i od tada je sve bilo puno lakše - košaru nije trebalo iz podruma nositi na kat, već samo 15 metara i 24 štenge do lifta. 

Kod Grdinićke smo super prošli - dala nam je svakom za po deset Mikića, što je zbiljam više nego fair. Mikić je tvrdi  bonbon za lizanje na štapiću, na njemu piše „Miki“, pa ga zovemo „Mikić“. Kupujemo ih za pet para u mljekarni i špeceraju iza ugla, gdje se pored Mikića još mogu kupiti i bomboni „505 sa crtom“ koji isto fino šmekaju, a za istu lovu dobiješ pet komada u malom škaniclu. Bombon „505 sa crtom“ je isto jako tvrd i dugo se cucla. Prije rata je „505 sa crtom“ delal „Union“ u našem kvartu.

 Mikić nam je neko vrijeme služio kao novac – “pet Mikića za ovo”, “dva Mikića za ono”, jer drugih stvarčica za nas male nije bilo. Ali i to se mijenja, po dućanima su se pojavile kaugume, a ima i puno novih bombona na štapiću, za koje se veli „lizalica“. Zbog toga ćemo umjesto u Mikićima, uskoro morati početi  računati u Kaugumama.

Mama kaže da još puno toga fali, ali ja mislim da je sve dobro otkada kruh i mlijeko više nisu na “točkice” i otkada ne moramo s košalnama ići u menzu po hranu. “Točkice” su bile markice koje se moralo zalijepiti preko brojkama označenih kvadratića na braun kartici, u dućanu bi ih poštemplali i ako si ih prebrzo potrošio, nisi više mogao kupiti mlijeko, brašno, kruh, ulje i još neke stvari, a niti u menzi nisi mogao dobiti hranu s mesom.

U kvartu su dvije menze, jedna je u Lopašićevoj u dvorištu desno prije Kraševe, a druga je na ćošku Adžijine i Draškovićeve, puno je bolja i zove se “Narodni restoran”. Pred menzom smo uvijek dugo čekali u repu, i kad bismo došli na red, dali smo karticu kako bi nam poništili „točkice“ i napunili košalne, a nakon toga smo košalne odnijeli doma. Naše košalne su bile jako lijepe, tamno crvene i iznutra sivo emajlirane, u njih je puno stalo i bile su lagane za nositi. Sve četiri rajngle smo složili jednu na drugu u metalni okvir s drvenom drškom za nošenje, tako da si ne sfuriš ruku, a na kraju je došla još jedna plitka rajngla s poklopcem, uglavnom za salatu. Sve to se moglo nositi, a da se ništa ne prolije. 

Otkada više ne moramo ići u menzu, naša košalna stoji u špajzi i ne služi više ničemu. “Narodni restoran” je i dalje menza, ali ljudi sada unutra sjede i jedu, i više nema redova u kojima stojimo s košalnama. 

Auto na ključ i buržoazija na rolšuama

Strašno, ove rolice idu kao lude, a čuješ samo tiho šuštanje. Ovako brzo se još nisam vozio i nešto bolje za vožnju oko Đamke jednostavno ne postoji - kao da su izmišljene baš za glatki asfalt na cesti. Najvažnije je to da i ja konačno imam dobre role, ali ovakve, s gumenim kotačima nisam očekivao! Rolice su prava bomba, svi će pasti na tur! 

Sve je počelo prije tri godine kada sam dobio moj prvi auto na ključ. To je bilo pravo čudo: crveni auto na ključ, navineš ga i on nakon toga ide sam! Donijela mi ga je teta Dora, mamina prijateljica i kuma – ona uvijek nešto super donese! Prošli puta nam je dofurala televizor pa smo odmah gledali San Remo – to je isto bilo pravo čudo, a teta Dora veli da se priča i o televiziji u boji.

Teta Dora živi u Njemačkoj, a dobra je skoro kao moje prave tete. Striček Toni nije s njom došao, ali to mi nije krivo, jer ima kukasti nos i ogromne crne brkove s kojima me ogrebe kaj s rifljačom svaki put kada me podigne i poljubi. To mu još nisam rekao, jer mislim da mu to ipak mora prvo reći teta Dora. Teta Dora je nekaj i Ranki (Padovan–Štern) tako da je i Ranka  bila tu. To me uvijek veseli, jer Ranka je najzgodnija curica u kvartu. Stanuje na kraju ulice iza ugla, a njen tata je doktor za one kojima se začepi uho, pa voda neće van, ili natekne grlo, pa moraju vaditi mandule. On je tako dobar da ga je i Tito uzeo za svog privatnog doktora. Zato znam da će svaki puta nakon što po Padovana dođe Mercedes, drug Tito na radiju opet dugo i glasno govoriti “Drugarice i drugovi, radni narode...”, tako da ga cijela zemlja čuje. I znam da će se pazikuća Kuščević, koji je zamijenio našeg hausmajstora, opet šuljati po haustoru i pažljivo slušati tko za vrijeme govora pušta muziku.  

Autić smo prvi puta pustili na velikom okruglom stolu u špajscimeru. Maknuli smo bakin kao tepih debeli heklani stolnjak, teta Dora je navinula auto, narihtala ga je da fura u krug i pustila ga uz sam rub stola. Crveni auto s gumenim kotačima na pravim felgama, s vratima i haubama koje su se mogle otvarati, jurio je kao lud i radio runde na rubu stola, a kada sam ga dirnuo s kažiprstom, zaletio se je u kristalnu zdjelu na sredini stola, pokušao gurati zdjelu i radio do kraja “zzzz...”. Ostao sam bez daha! Teta Dora veli da je to mali Folksvagen, a ja sam se sjetio da sam takve aute vidio kod Švaba koji su počeli dolaziti nama na more. Zato ću napraviti mali sfrkani luftmadrac i staviti ću ga odzada tako da se dobro vidi, jer u svakom Folksvagenu naprijed sjede Švabe, a odzada su luftmadraci. 

Jedva sam čekao da i dečki vide moj Folksvagen, jer sam bio ziher da će svi popadati u nesvijest. Tako je i bilo, jedino je Mirek rekao da njegov stari ide delati u Njemačku kako bi mu donio autić s još većim ključem i da će to biti Mercedes. Slavek je zbiljam otišao u Njemačku, ali prvi poklon nije bio Mercedes na ključ, nego “Hudora” rolšue.

Do tada je najbolje rolice imao Miki (Kodžic) iz Bulićeve, koji je na svojim “Polar Solo” rolicama rolao bolje i brže od svih nas. Miki je u kvartu dugo bio apsolutni prvak, ali sada se je to promijenilo, jer su Mirekove “Hudora” rolice imale puno veće kotače i bolje kugllagere, a išle su da je to bila ludnica -  kad si zavrtio kotače, više se nisu htjeli zaustaviti.

Među curicama je Alida bila apsolutna prvakinja. Kao i Miki, vozila je “Polar Solo” i zapravo je bila bolja od njega, jer je on bio samo brži od nje, dok je ona na rolama znala napraviti što god joj je palo na pamet. Znala se zavrtiti kao zvrk, radila je piruete kao da je na ledu, furala lastavicu na jednoj nozi, a natraške je vozila brže nego većina nas prema naprijed, u tome je bila brža čak i od Mikija!

Tada su svi na „Hudora“ i „Polar Solo“ rolšuama bili naša elita i to komunisti zovu buržoazija, jer za razliku od njih malo koji su na rolama uživali, većina nas je imala domaće rolšue kod kojih se je svaki kotač drukčije vrtio, svako malo se je nešto zaribalo, sve je zapinjalo, vezovi su bili tako loši da su role stalno ispadale, a čak niti šaraf za rihtanje veličine nije nikad štimao. Ipak, mi smo dalje marljivo gurali na domaćim rolama, sanjali “Hudora” i “Polar Solo” i nismo vikali “Dole buržoazija” ili čak dizali nekakve revolucije. Tu mi je postalo jasno da narod baš fino puši komunistima i da je sve to s revolucijom, buržoazijom, kao i to da su didi sve zeli, najobičnija pljuga. Jer buržoazija nisu oni kojima si ti zavidan zato što imaju “Polar Solo” koji ti nemaš, i zato nemreju biti “narodni neprijatelj” kojeg moramo srušiti s rolšua! 

Mi s Đamke nismo takvi idioti da oplindramo one s “Hudora” i “Polar Solo” rolšuama i da onda, za takvu najobičniju krađu, velimo da je to bila revolucija s kojom smo oslobodili one na domaćim rolšuama. I da nam ono malo što je bilo od “Polar Solo” i “Hudora” još pokupe nekakvi dojdeki iz Like koji su hodali bosi po jarugama dok su čuvali krave, a ti na kraju ostaneš i bez domaćih rolšua. 

Za takvu pljugu se veli “dati dreku flisku” - umjesto da se potrudiš oko svojih privatnih rolšua, ti vičeš “Dole buržoazija - Hudora i Polar Solo narodu!”, dižeš revoluciju i ostaneš bez ičega. 

I tek tu mi je postalo jasno što je mama mislila kad mi je rekla neka si zamislim kako se kugla zemaljska vrti zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i čekićem: svi bi bili oplindrani i teško bi se disalo!  

A naše muke s domaćim rolšuama su bile neizmjerne: Miki prozuji pored tebe kaj da si puž u penziji, skvrči se u lijevom koljenu, opruži desnu nogu, uleti u zavoj na kraju nizbrdice, onda skupi noge, odskoči u zrak preko rinzola i produlji po cesti kao projektil - čak fura u punoj brzini po samom rubu bazena ako nema vode! A  ti, koji hoćeš bar malo kao on: taman malo jače zamahneš, a desna rola ti se produlji na broj 48; taman uđeš nizbrdo u zavoj, a lijeva rola ti se zariba; taman preskočiš mjehur asfalta na trotoaru, a vez popusti i rola ti se još u zraku objesi na peti; taman se dobro zaletiš prema cesti i doletiš na glatki asfalt, a prednji kotač ti se razleti u slojeve nekakvih tankih plehnatih listića i samo gledaš kako ispred tebe skaču kuglice iz tvojih posranih kugllagera koji su ionako više kočili nego što su se vrtili. Na kraju tražiš kuglice po masnim tračnicama gdje se najviše vole zaustaviti i skupljaš dijelove po cesti, jer će ti sve to trebati dok čekaš nove, možda bolje rolšue.

Kod mene su to uvijek bile iste, one domaće! Mama je još kod prvih rolšua rekla da na domaćim neću moći juriti i da su zato domaće najbolje, pa makar mi morala kupiti i dva para. U međuvremenu je morala kupiti puno više, ali mišljenje nije promijenila. Mene je onda uhvatila panika da ću odrasti na domaćim rolšuama, pa sam zamolio tetu Doru da nešto smisli. A ona mi je u potaji obećala da će mi sljedeći puta donijeti takve rolšue, da će i mama biti zadovoljna.

Od tog trenutka sam jedva čekao kada će teta Dora opet doći i sanjao moje nove “Hudora” rolšue. Teta Dora nije još nikada ostala tako dugo u Njemačkoj. Na kraju je konačno ipak došla i s njom su na Đamku došle i prve rolšue s gumenim kotačima.

Ja sam od tada sanjao super-romobil s velikim bijelim gumama na pumpanje i s pravom bremzom, tako da ne moram s petom stiskati zadnji kotač.

Prvu kolonu autih napravili su digići

Danas je Đamkom prošla ogromna kolona automobila, čak je bila puno dulja od kolone vojnih kamiona, džipova i tenkova kad se skupljaju za paradu. Ovakvo nešto još nismo vidjeli! Auti su jedan za drugim samo curili, curili i bez kraja curili iz Zvonimirove, vozili oko trga i trubili kao ludi, skrenuli u Boškovićevu i onda su otišli za Italiju. Italija je ogromna zemlja kada ima toliko auti, a Talijani imaju kauguma i najlon-čarapa čak i za bacanje, jer su nam ih bacali u paketićima kada su vidli kako smo se okupili i kako im mašemo.

Paskašev stariji brat Mesko nam je rekao da su digići popizdili kaj im je repka u Maksimiru zgubila sa 6:1, i da sad iz autiju hićeju sve kaj nisu stigli prodati na crno.  

Mesko s nama rijetko priča, a kad nam nešto hoće objasniti, onda se pravi važan: gurne palce u hlače, duboko udahne i govori kao da je na bini, pa ga nije lako razumjeti.

 Ja sam ipak shvatio da se Talijani zovi digići, da digići, kolikogod ih puno ima, nemaju pojma o nogaču, i da kad u autu popizde - onda bacaju najlon-čarape i kaugume.

Sada znam i to da su novi putokazi s plavim staklom pred kućom na ćošku Boškovićeve, koji čak svijetle i po noći i na kojima piše “Karlovac 60 km”, “Ljubljana 128”, “Rijeka 186 km” i “Split 398 km”, postavljeni radi digića kako bi se s autima znali vratiti doma.

Toga dana smo zauvijek prestali igrati “Moj auto!”. Mesko nam je rekao da bu autih sve više i da bumo ih imali puno više nego digići, Bonča (Tonči) je rekao da je on u „Moj auto!“ zadnji pobjednik na Đamki i da se to mora negdje zapisati, ja sam šutio jer mi nije bilo jasno otkud bu došli i kam bu stali ti silni tutaći, a onda sam Bonči obečao da ću to ja sigurno jednoga dana negdje objaviti, Rudek, koji je malo stariji, je rekao da smo se toga svi skupa ionako dosta naigrali, a Mirek je rekao kak' je dobro kaj nema mlađeg brata koji bu jednog dana  umjesto da se vani igra kak' smo se mi igrali, moral gledati kolone popizdjelih.