DOMA

Nekad, kad su tramvaji bili puno kraći i ja posve mali, tramvajska postaja je bila na kratkom, ravnom dijelu između Muzičke škole i Zvonimirove. Da je tu postaja, znalo se po stupu s  plavom metalnom pločicom na kojoj je bijelim slovima bilo izgravirano „Stajalište tramvaja - smjer:“. Smjer nije bio naveden, kao niti na drugim stajalištima tramvaja u gradu. Kako drugih informacija nije bilo, po ZET-u se je valjda nakon „:“ trebalo nastaviti s čitanjem tek onda kada je vidljiv broj dolazećeg tramvaja.

Za nas su stajalište tramvaja ili tramvajska postaja bili jednostavno „stanica“. U to vrijeme je puno toga bilo jednostavno, na primjer: na stanici je bila samo jedna pločica, u tramvaju još nekoliko emajliranih à la „Ne naginji se kroz prozor!“, vrata su bila na guranje, a sve ono što počinje s „elektro“, svodilo se na motor i lampe.

Mojem didi bi danas stao dah kada bi na stanici vidio display, ili uređaj za prikaz, s onim standardnim „što dolazi, kad dolazi, kuda ide“, pa na tramvaju slično, pa onda vrata koja se sama otvaraju! A u tramvaju svega još i više: naprijed i otraga, gore lijevo i desno, nad vratima - svugdje LED-display na kojem se vrte banneri, naprijed LED-ekran s puno reklama i ponekom informacijom, tu je i mali touch-screen display uz automat za karte, pa čak i ženski glas koji najavljuje sljedeću stanicu.

Najava stanice je jako važna, jer danas se vozi u svim mogućim smjerovima, a ne kao nekad uglavnom do placa i natrag, isto tako, ulazi se i silazi na svim mogućim stanicama do kojih nosi business ili nešto slično. Pa zato više nema kumica s košarama iz kojih miriši tako fino, jer danas sve, od mladog luka do čvarka, stiže na plac s kombijem; pa zato više nema ženski s mrežicama i cekerima, jer danas to isto, a ipak toliko različito (optimirano po veličini, boji, obliku, mirisu i godišnjem dobu ako treba, oplemenjeno konzervansima i anti-anti aditivima, a ako oni fale, dobije se skuplji, t.zv. „bio“-proizvod) fino zapakirano i kupljeno u konzumu, pobacaš ravno u vrećicu - pa tu zato sada umjesto njih vidim business-look skužirane i dobro zbigecane ženske čvrstog koraka s crnim poslovnim i nekad samo muškim taškama u ruci – ma kakav plac, tam' moraju samo oni „možda se nekaj nađe, makar i na podu“- penzioneri.

U cijelom konceptu još samo fali touch-screen display na stanici: s vrhom prsta dovučeš tlocrt plave kutije, pikneš na broj sjedala i gotovo – čeka te, ako se uguraš u tramvaj.   

Digitalne elektronike koliko hoćeš u ovoj novoj treski koja više ne treska, nego samo klizi bez pulfera i konduktera, bez nje se više ne može niti ući, niti poništiti kartu, niti izaći, a nekada bi, samo za zvučnik sa ženskim glasom i mikrofon kod vozača, trebalo barem trostepeno cijevno pojačalo od 15 kila, koje na istosmjernoj struji ionako ne bi ni radilo.

        

Zadnju dionicu vožnje do Đamke s devetkom po liniji nekadašnje desetke, proveo sam na gornjoj stepenici držeći se za štangu koju sam ulovio u zadnji čas, i to s jednom finom gospođom koja me je odzada, s prve stepenice zagrlila kao ruksak. Veli mi u leđa: „Oprostite kaj sam se tak' objesila!“, pa odgovaram onako kako se to u mojem kvartu mora: „Ništa, ništa, dapače, sâm izvol'te, ja se za štangu ionako držim samo zbog Vas!“. 

Po svemu vidim da sam opet doma, evo i ženska ispred mene spika u mobitel: „Da, kaj je?“; pa onda „Tak' sam si i mislila!“ i „Dobro, kak' hoćeš!“, a onda prema mojem ruksaku: „A gde je Irena?“. Iza mene šutnja – dakle, Irena je ona koja nije uspjela ući, pa je odskočila s mog ruksaka još na stanici „Sheraton“.

Devetka staje, izlazim, vidim ime stanice i slijedi adrenalinski šok - piše „Trg Žrtava fašizma“! Ma koji ih je vrag na to tentao? Sada su zeznuli i tramvajsku stanicu i putnike, kao da im nije bilo dovoljno to što su prije toga do daske zaribali i kuće i stanare, koji su nakon deset lijepih godina Trga hrvatskih velikana, ponovno dobili svoje redne brojeve žrtava fašizma.

Zato sada naš kralj Zvonimir, kralj Držislav, knez Mislav i knez Višeslav pomognut kraljem Petrom Krešimirom, pod ruku s Franjom Račkim pomognutim knezom Mutimirom, a time i počeci hrvatske državnost, doživljavaju jadni politikantsko-urbani postkomunistički crescendo na Trgu Žrtava fašizma, umjesto da im se povijesni putevi spoje na Trgu hrvatskih velikana.

A ovi naši pritom znaju da je monstruozna dimenzija fašističkih zločina svima dobro poznata, i da ćemo se uvijek duboko pokloniti pred žrtvama fašizma. ALI istovremeno, kao da ne znaju da još danas, u stoljeću dvadesetprvom, ne znamo gdje su završili brojni naši koje je nakon završetka II. Svjetskog rata, i to čak još nekoliko godina nakon završetka rata, u ime „smrti fašizma i slobode naroda“, bez suđenja i zadnje poruke obitelji, progutala noć u OZNA-udbaškom aranžmanu Onih bezdušnih – čije su „tekovine“ s kostima do Ljubljane ostale bez uličice ili puta partizansko-komunističkih žrtava, makar negdje na periferiji grada.

Zašto i čemu ovakvo silovanje sjećanja i nasilje nad Gradom? Amnezija, kompleks, auto-cenzura, teror manjine koja je svojevremeno na Trgu hrvatskih velikana protestirala tražeći natrag Trg Žrtava fašizma – ne znam! Ali, netko nam prodaje maglu, jer nije problem što Zagreb nema Trg Sveučilišta.

Pa zaboga, nešto slično ne pada na pamet nikome u Europi, nego baš nama koji nismo bili niti fašisti, niti antisemiti, niti-niti! Ni Njemačka i Italija kao glavni protagonisti zločina fašizma, ni zemlje od Španjolske do Norveške sa svojim protagonistima, preko Francuske koja pored onih svojih prije, eto i u ovom stoljeću kao zastupnika u Europski parlament lansira neonacionalista, antisemitista, rasista i neofašista J-M Le Pena – nitko ne robuje crnim flekama vlastite prošlosti kao mi! 

Da, da - kroz decenije su nas dobro „opremili“ s ulicama, trgovima, spomenicima, muzejima, literaturom...  ali ja, dugih sjećanja i otporan na sve vidove intelektualne torture, uvijek ću tvrditi isto, makar samo radi dvije paradne sablje, jedne kapetanske (Zdenko M.) i jedne generalske (Vlado M.) koje stoje iznad kamina u dnevnoj sobi: „Činjenice! Zločin ostaje zločin! Afirmacija zločina je isto svojevrsni zločin! Osuda tog zločina je obveza i dug!“ I zato se moj odnos u proteklim decenijama nije promijenio: tempi passati, život je odavno otišao dalje; ali ako netko udari u te stare žice, čuti će uvijek isto: ne želim niti praštati niti prihvaćati iz pozicije apstraktnog humanizma koji u izvoru, žarištu i konačnici slijedi liniju „razumjeti – opravdati – prihvatiti“. I zato danas, baš na ovoj stanici dodajem: Dosta je svega toga bilo - maknite konačno ta imena iz mojeg Grada!

I zato je Kosta iz dvorišta na broju 3 u pravu kad veli: „Ja bi' Trgu hrvatskih velikana vratil ime Trg Burze, tak' da se Trgu Žrtava fašizma može vratiti ime Trg hrvatskih velikana, a na “Sheraton” bi' nabil adresu Trg Žrtava fašizma 1, jer baš tam' bu Europa najbolje vidla kak' mi njegujemo tekovine antifašizma.” 

Kao i Zrno s broja 1 kad veli: „Promijeniti adrese više nije problem - bitno je samo to, da ti e-mail adresa ostane ista.”

Đamkom do haustora

Što se tiče moje stanice - konačno jedna stanica koja je na svom mjestu! Ni metar lijevo, ni metar desno, već točno tamo gdje mora biti - lijevo od ulaza u Studentski dom. Do mojeg haustora je još sto metara. Prelazim zebru na Kneza Mislava - ovdje tri špure dolaze na trg, pa treba pripaziti. Prema meni stiže žuti Yugo, znam da sam bio vidljiv već izdaleka, ali na kraju kočenje, škripa kočnica... ovo je zbiljam bilo knap! Zaustavio se točno u trenutku kada sam pomislio: “Pa neću valjda pred dragog Boga sa psovkom na ustima?”. I dok još uvijek ukočen stojim nasred zebre, vozač spušta staklo i dere se “Šta ne gledaš majmune!?”. Želim mu reći neka bez zaustavljanja odjuri do Vrapča, ali od mene je brži neki mladić kojeg prije nisam primijetio i koji je bio na zebri neposredno do mene. Očigledno je bio ziher da se je ono “majmune” odnosilo na njega, a ne na mene, jer je odlučna koraka krenuo prema Yugu i zaurlao: “Maarš u piiičku materinu!”. Vozač Yuga, koji bez gledanja u špigl vidi majmuna, odmah je shvatio da je mladić toliko razjaren, da će mu u sljedećoj fazi početi šakama obrađivati prednju haubu, pa krov, a možda će i njega izvući iz auta na zebru radi detaljnije obrade, te kako je zato najbolje hitro izbjegnuti daljnji razvoj situacije. Odmaknuo se od stakla za svaki slučaj kako ga mladić u prolazu ne bi dohvatio, dao gas i odjurio prema sljedećoj zebri. Ja sam provjerio da slučajno ne dolazi još koji auto i dovršio prelazak preko zebre pred kućom u kojoj sam se narodio. Do mojeg haustora je još samo trideset metara!

Pogled iz ulice kneza Mislava danas i iz iste pozicije 1938.g.

Na trotoaru se provlačim između automobila koji su kao srdelice parkirani na ćošku ispred Radio-amaterskog kluba, kako se sada zove bivša „Narodna tehnika“ kroz koju su nekad prošli svi zagrebački radio-amateri, i u čijem je podrumu, u vrijeme kad smo svi u kvartu nekaj svirali, poslije švicarski esseker „Puba“ (Ljudevit pl. Raizner) imao probe svojeg jazz-ansambla. To ti je bila moja Đamka – na broju 15 najbolji instrumentalni rock u gradu, a odmah u sljedećem haustoru imaš pravi jazz bend koji šljivi samo onaj pravi ozbiljni jazz.

Provukao sam se, ali vidim da je prolaz tako tijesan da se vrata automobila mogu taman toliko otvoriti da proguraš flispapir. Zato me čudi da u autima nema nikoga, iako je očevidno da se ne može izaći. Ali, sve je danas moguće - par dana prakse u Kairu, gdje čak i šoferi gradskog autobusa ulaze kroz prozor, i nakon toga si kvalificiran za brzo izvlačenje iz automobila parkiranog na trotoaru pred mojim haustorom. Nova sportska disciplina, točno na sredini između dva zelena vala - onom prema zapadu koji tu započinje s Boškovićevom, i onog prema istoku koji s kneza Mislava završava na Đamki.

A ispred kuće ludnica, ovdje se čak i s mopedima fura po trotoaru! Tip izgleda uredno, ima kacigu na glavi, vozi polako i zbiljam pazi, ali čovječe - ne ovdje pred mojom kućom po gitri mojeg podruma, i to metar od mene koji nemam niti kacigu na glavi, niti sto kila željeza među nogama! Moped spada desetak metara desno, tamo na cestu ili barem na tramvajsku prugu. U šali pomislih: “Ako malo pričekam, možda naleti i koji Harley-Davidson, ali bolje ne copraj i brzo u haustor!“  

Odlučno i brzo krećem, jer mi je netko još kao klincu rekao da privlačim neprilike kao magnet veći od konjske potkove, ali samo pet metara od haustora, bespomoćno stajem i čekam da me potroši klipan koji na biciklu juri ravno na mene - onaj netko je bome bio 101% u pravu! 

Opet jedan iz kluba divljaka s Trgača, a nemam uzmaka: lijevo od mene zid kuće u kojoj sam rođen, a desno od mene zid pleha jer se na automobile među stablima nastavlja red onih parkiranih paralelno s kućom, u drugom redu na trotoaru. Ukočen kao bakalar čekam hoće li klipan uspjeti zakočiti ili će me pogoditi? Koči, zaustavlja se, rukama se naslonio na moja prsa i pridržava se za mene u stilu „baš dobro da si se tu našao!”. Gledamo se lice u lice na par centimetara udaljenosti! Kit izgleda kao da je iz neke body-guard ekipe: kratko ošišan, tamni cvikeri, mišićima nategnuta majica, traperice, tenisice - pravi specijalac na biciklu! Pitam ga: “A kaj sam ja to po tvojem trebal napraviti? Odletiti?”. Odgovara poučnim glasom koji podsjeća na patera Ciprijana: “Morao si paziti!” - i još više mi se unaša u lice, izaziva, čak osjećam dah iz njegovih nosnica. Obilazim ga bez riječi prije nego što mu neka veća glupost padne na ono manjkavo u glavi, i stajem na podest ispred mojeg haustora. Konačno sam na sigurnom! 

U haustor ne mogu - haustorska vrata su uvijek bila zaključana, ali sada je tu i nova brava, pa se vrata ne otvaraju na kratki, godinama uvježbavani trzaj. Morat ću nekoga iz kuće dobiti na interfon i zamoliti da mi otvori vrata. Dubravka se ne javlja, pa zvonim kod Mireka - on je inače rijetko doma, a kad je doma, onda sav izmoren spava k'o top. Za čudo Božje, odmah se javlja: “Hej faca, kaj si došel?”; “Ne, zvonim iz Švicarske”; “Dođeš gore?”; “Ziher, malo poslije”, “Dođi sigurno, imam nekaj za tebe”. Velim “Oki-doki!”, interfon zakrči, brava škljocne i ulazim u haustor. Moj haustor!

Telefon u forcimeru je započeo zvoniti taman kada sam počeo otključavati vrata. Uporno zvoni kao da me požuruje, ali ja nastavljam istim tempom – to ionako uvijek isto završi, jedina razlika je u tome kako dugo će telefon zvoniti. Ako se ne požuriš, telefon će dulje zvoniti, a ako potrčiš i rušiš sve oko sebe, telefon će kraće zvoniti. U svakom slučaju, utihnuti će točno u trenutku kad primiš slušalicu.

U stanu izvodim blic-akciju “razmakni forhange - otvori prozore - pusti muziku - uključi frižider” i taman kada sam pomislio da mi i pored muzike ipak nešto fali, tu pored frižidera u kuhinji na dvorišnoj strani zgrade, jasno čujem tramvaj kako prisno cvili na ćošku Račkoga. Najednom mi je komplet vuršt što je to jedan od novih brojeva - plava kutija cvili točno kao stare devetka i desetka, sve štima! Osjećam se kao da sam se vratio iz špeceraja iza ugla, a ne nakon duljeg izbivanja. Pada brzo tuširanje i s čašom u jednoj i s cigaretom u drugoj ruci odlazim do ćoška ekcimera s pogledom na trg, muzej i bazen s vodoskokom.

Što smo tu sve kao klinci radili! Na vijencu i oko stupova igrali smo se skrivača, lovice, graničara, policajca i lopova, “neka puca kom' se štuca”... to je bilo tako lijepo, posebno jer su se i curice igrale s nama, osim ako na pločniku ili negdje u dvorištu nisu neumorno skakale preko špage ili se igrale škole. Za igru „školice“ bi kredom označile sedam kvadrata 1-2-3,4-5-6,7 i kao zadnje povukle polukrug za „nebo“, bacale kamenčić redom po kvadratima kako bi stekle pravo na skakutanje do tog kvadrata, ako se fula ili kod skakutanja stane na crtu i napravi „tropu“ – opet u red za bacanje kamenčića, a pobjednica je bila ona koja prva stigne do „neba“.

Na bazenu smo puštali jedrenjake i brodove s pogonom na gumu, a  ponekad bismo, radi sitniša koji su ljudi bacali za sreću i kojeg je za nas bilo sasvim dosta, kao slučajno opali u vodu, okupali se i usput vadili novčiće. To je ponekad moglo krenuti i neželjenim putem, kao kod Koste (M. Grant) s broja 3 koji je prije odlaska na Šalatu, lovu za upad uvijek izronio u bazenu. Jedanput je izronio, a na rubu bazena ga je dočekao murjak na biciklu koji mu više nije dao van, pa je Kosta poslije pričao „... i onda moraš ronit' više od pol' vure, sve dok ne poplaviš!“.

Po travi i grmlju desno prema Studentskom smo se igrali kauboja i indijanaca, penjali se po stablima jorgovana; na zemlji pred kućom smo se pikulali na čvenk, trokut, kubu i jamicu, igrali gumbača prvo s gumbima, a poslije s dinarima koji su bili dobri i za igru odbijanca na zid. Zato smo kada smo išli van, sa sobom uvijek imali male platnene vrećice s pikulama i gumbima. 

Kod gumbanja smo nacrtali stazu kojom je gumb morao doći do cilja, i onaj koji prvi prođe, zaradio je protivnički gumb. Pucalo se je naizmjence „na noktić“ (udarac noktom kažiprsta koji se prije napne preko palca ili udarac noktom na palcu, koji se prije napne na unutarnjem dijelu vrha kažiprsta), a ako gumb izleti preko ruba staze, onda opet na početak.

U igri odbijanca, kovanac bismo iz sve snage zafrljačili u zid, a pobijedio je onaj čiji se je pucač odbio od zida tako, da se je zaustavio najviše na pedalj udaljenosti od protivničkog - pa je protivničkog pucača odmah nakon mjerenja strpao u džep.  

Tu dole smo se vozili s triciklima i romobilima, poneko i s terezinom, tu smo naučili voziti rolšue i bicikl; tu smo se grudali i radili snjegoviće, tu su isprobane i prve drvene ili željezne sanjke, sličke, pa čak i skije.

Tu pred muzejom, voziti bicikl je bila stvar koja se nauči u deset sekundi - tako je barem bilo kod mene. Čim sam dobio bicikl, dovukao sam ga do bazena kako bih ga pokazao dečkima. Problem je ispao s povratkom, jer kako bi to izgledalo da ga sada pred svima odguram doma - još bi mogli pomisliti da ne znam voziti! Zato sam najašio bicikl, čvrsto primio guvernal, raširio noge i lovio ravnotežu dok je bicikl sve brže jurio po nizbrdici. Na zavoju sam nekako uspio skrenuti lijevo na cestu, borba s pedalama je završila u zadnji čas, taman ispred zavoja pred Studentskim domom - i kad je panika prošla, znao sam da ću ostati na biciklu. U zavoj kod apoteke ušao sam sigurno, pedale sam okretao kao da sam to radio cijeli život, a na zavoju pred knjižnicom isprobao sam i zadnje bremze. U zavoj na uzbrdici prema dečkima uletio sam malo nagnut – nek’ dečki vide kako se to radi! S bicikla sam sišao važno kao Napoleon i nonšalantno rekao: “Bajk je lud, sam' bremze moram još malo naštelati.” Paskaš je na to dodao: “Poštelaj usput i guvernal, nekak' se je čudno ponašal u zavoju!”, Zrno je bio zavidan: ”Niš posebno, videl  sam puno boljih bajkova, čak i u istoj farbi!”, a Zida je poentirao ”Je si ga sam sklepal il' ti je neko pomagal?”. 

Prava  zagrebačka spika - i to već od malih nogu. To se ne uči, to je u krvi već od rođenja!

Dida je popodne htio montirati pomoćne kotače, ali sam mu rekao da ne treba, jer već znam voziti bicikl i da sam ga isprobao na cesti oko Đamke. Mama je to pažljivo slušala, bicikl je preko noći nestao i ja se odonda ponekad vozim na posuđenom starom krampu. U svakom slučaju, od tog dana mi lijevi zavoj puno bolje leži od desnoga, čak i autu.

Naravno, najviše smo igrali nogomet, igralo se apsolutno svuda - u dvorištu, na cesti, u haustoru, pa čak i na terasi na krovu. Haklalo se sa svim i svačim - od krpenjače, tenis-lopte, gumenjače do plastičnog limuna u kojem je prodavan koncentrat limuna. S tim plastičnim limunom, koji je odmah postao hit jer se nije probušio kao gumenjača, a s njim se je moglo i špricati, na Đamki je započelo vrijeme plastike s plastičnim loptama i pištoljima na vodu.

Dobro je to da sam iz generacije koja je rasla u vrijeme kada se na Đamki još uvijek moglo igrati. Stalno smo bili vani, a najnesretniji smo bili kad zbog nečega nismo smjeli ići van. To je bila najgora moguća kazna, čak i za one koji su za kaznu znali doma klečati na kuruzi – jer su rekli da si kuruzu fino zguraju oko koljena, pa se nemre zabijati u kost i niš' ne boli, i da su jedina prava frka hladne pločice ako klečiš u kuhinji. 

Samo par godina mlađa generacija nije više imala što tražiti na trgu - automobili su osvojili svaki kvadratni metar, cesta je postala opasna, ispred kuće se više nije moglo igrati, gužva je nastala čak i po dvorištima, i djeca su na kraju uglavnom morala čučati doma. 

Vrijeme je lijepo, ali na trgu nema klinčadije. Lijevo kod bazena desetak dečki isprobava sve varijante skakanja s rollbrettom koji je očigledno zamijenio rolšue na kojima sada puno stariji rolaju po Trgaču. (Rollbrett je nešto što sam propustio u životu, pa sam poslije prvom prilikom pitao jednog od tih dečki: „kak' se na hrvatskom veli za ovu dasku?“; vadi slušalicu iz uha, ja ponavljam pitanje, pa veli: „skejts“; pitam: „A piše se scates?“, veli „da“.)

Desno prema Studentskom domu, na mjestu gdje smo se najčešće igrali graničara, jedna ženska i muškarac pričaju dok se njihovi peseki igraju na travi, točno na mjestu gdje smo na gumu ispucavali sklepane aviončeke, isprobavali špriherice i domet strelica iz luka.

Tu na travi smo se navlačili pa čak i tukli, ali to nije bila prava tučnjava, već više hrvanje, natezanje i valjanje po travi. Do one prave tučnjave, koju smo u kvartu najčešće zvali šora, pa uz to još štemanje, koksanje, krpanje ili makljaža, je dolazilo negdje na cesti, u nekom dvorištu, parku ili čak u školi, i najčešće je prethodilo pitanje „'oš se šorat'?“. Nakon odgovora u stilu „popeglat ću ti njušku!“, „raznjupal' bum ti labrnjicu!“ ili skromnijih „poravnal bum ti nos!“, „sredil bum ti fasadu!“ ili samo „razbil bum ti piksu!“, slijedilo je pitanje „hrva ili riža?“. Odgovoriti s „hrva“ je bio ili znak slabosti ili opreza jer imaš čvenk s nekom curicom, pa ne želiš prije zubaru ili u Traumu na šivanje arkade, dok je jedini pravi, muški odgovor bio „riža!“.

„Riža“ je značila spremnost na hrvanje i boksanje u svim mogućim free style varijantama kad se protivnici pošoraju, poštemaju, pokoksaju, pokefaju, pokrpaju ili pomakljaju s ciljem da se protivnik skoksa, izlema, izmlati, udesi, rastepe, potroši, zmaklja, zašvasa ili zašora.

Posebno grde su bile situacije kada je Golijat-neznanac dohvatio Davida iz kvarta. Tada je bila primjenjivana „kokni i giljaj“ strategija: ak' možeš, kokni odmah, rukni ga među oči, pa ak' padne il' zasuzi i niš' ne vidi, štemaj do daske i iscipelari ak' treba – a ak' nemreš odmah koknuti il' si ga s pokušajem nokauta sam' još više razjaril, giljaj u prvi haustor! Zato smo svi imali svoje haustore, najpoznatiji je bio onaj prekoputa, lijevo od knjižnice, na broju 7, a najčešće ga je koristio Kosta s broja 3: kokne, uleti u haustor na broju 7, izleti kroz haustor u Zvonimirovoj i naokolo se vrati doma na broj 3, dok raznjupani frajer luduje ili čeka pred brojem 7 - gdje će, ako ga mala Štambukica vidi, još zaraditi hamper vode. 

Bilo je i neočekivanih raspleta, kao kad sam ja naganjao frajera koji mi je pred kućom zdipio pikule: kad je uletio u drugi haustor desno u Kraševoj, znao sam da je gotov radi zida koji je i za nas domaće veliki izazov; čopio sam ga u dvorištu taman kad je htio pobjeći preko tog zida, ali se sprtljao pri vrhu; zgrabio sam ga za hlače, potegnuo dole i skinuo sa zida, ali je pao na mene - i onda me je tako grdo izmakljao da se i danas nasmijem kad se sjetim kako je predamnom brisao kao zec, a ja za njim trčao petsto metara kako bih pobrao batine!

Ustvari, šorali smo se kad god i gdje god smo stigli, tako da je moja generacija dokaz kako telka i nije baš kriva za sve, dapače, možda smo se toliko šorali baš zbog toga što telke tada nije bilo!? Poslije nas su dolazile generacije s dečkima koji se u pravilu nisu potukli niti jedanput u životu. To bi za nas bilo nezamislivo, isto kao što bi nam bilo nezamislivo kako ovi novi, ako i kada se dohvate, odmah vade kojekakve „kebe“ – palice, štange, noževe, a odnekud se čak stvore i pištolji. To je stvar novog morala i ciljeva - onesposobi, rani, uništi, ubij! Nama je to bilo strano i nepoznanica koju su onima poslije nas približili, raspakirali i servirali telka i Hasta la Vista filmovi. 

Danas je tu samo ovo dvoje s pesekima - i to je sve. Čak i na poprečnim putevima nema nikoga - sve manje se ide pješke. No, predvečer će se sigurno moći vidjeti puno više peseka.

Kod Mireka sve po starom

Promatram još neko vrijeme, i nakon što sam malo porihtao sve rolete na prozorima, idem gore na četvrti kat do Mireka.

Veli da je jučer furao Josipu na koncert u Ljubljanu, da je bilo ludo, ali da se je vratio umoran kao pas, probudio se na silu prije jedan sat, složio nove majkove za razglas koji baš sada ide skup s rasvjetom zmontirati na nekoj livadi u Dubravi, da je to lokalna igra s nekoliko lokalnih bendova, da će biti bar dve čuke posla za dvojicu i skakanja gore dole po bini, pita „'oš hladne kave il' da skuham?“, i da će mu pomoći sin, ali da se Igor negdje zgubio, da će to trajati barem do ponoći, a onda mora opet sve demontirati i otfurati u Šestine, jer su mu jedan razglas ovde iz prostorije iza lifta poplašili... pita „a kaj buš si trgnul?“, pa ga zato više ne ostavlja ovdje nego u Šestinama, da će večeras možda biti oluje, a prošli put mu je oluja srušila pet metara visoki svjetlosni stup, opet me pita kaj bum si trgnul, rekoh samo kavu, pa donosi kavu..., da su ga prije dva tjedna sjebali na nekakvom otoku, napravil je skoro soma kilometara, dao razglas, svirao, sve je bilo gala i na kraju nisu platili, a to je bilo dogovoreno s predsjednikom općine...  pa ide u drugu sobu po konjak i poslije po nekakve kekse, veli “Probaj, dobri su, dofural sam ih iz Australije!”...  ali da je dobro dok ima posla, da sutra navečer sviraju u Kaptolskom Centru i ako danas ne mogu s njim, da sutra moram doći i...  kako se u tom trenutku na vratima pojavio Igor “Pa gde si, čekam te k'o ozeb'o sunce, znaš da moramo otpelati stvari!”. To je moj Mirek, uvijek isto! Rekoh: “Faca, dobro je, vidim da si zdrav, reci kakav je plan!”.

Dogovorili smo se za sutra navečer na Kaptolu, svirati će Koralji i dosta starih bendova, a u pet trebam biti u Savezu kompozitora u Berislavićevoj, jer da je Barba poručio da će biti tamo i nekaj otpjevati. Idemo van i pred kućom ulazimo u njegov novi zeleni kombi. Mirek se prvo par minuta zabavlja s nekakvim štangama sa sedam lokota - da to sada ima, jer su mu prošli kombi zdipili baš ovdje pred kućom, a ovo nemreju skinuti ni s cvik-cangama - nakon toga me ostavlja kod “Kafe” i fura dalje za Šestine, pa u Dubravu.

Produljit ću pedesetak metara do “Mimica” u Jurišićevoj: vrijeme je da se nekaj hiti u kljun, a “Mimice” su mi ionako obavezni dio protokola kad dođem doma - tu moram bar jedanput svratiti. Poslije ću se prošetati do drugog kraja kvarta, do Krešića, vratiti se doma, a onda će se polako pojaviti Habi. Večeras idemo na večeru kod Pere na Šloserovim stubama.