MOJ HAUSTOR I KLOFER U DUBOKOJ JAMI

Vani je pasja vrućina bez daška vjetra, zrak je tako težak da ni muhe nemreju letiti, a sunce je tako zagrijalo asfalt na cesti i ploče oko bazena, da si svako malo moraš na travi ohladiti tabane. Iako sam samo u špilhozama, sav sam u znoju, čak mi je i kosa mokra.

S desnim ramenom sam se naslonio na vrata haustora i guram iz petnih žila. Teška su kao sam vrag i još uvijek pet puta viša od mene. Ovog ljeta sam se protegnuo - vidim to i po nosu koji mi je već u visini kvake - pa sad mogu vrata gurati s ramenom. Na kraju ih još moram dobro odgurnuti i brzo ući u haustor, kako me vrata ne bi stigla pričveknuti. 

U haustoru se osjećam kao da sam uronio u bazen s hladnom limunadom. Moj haustor je najbolji i najljepši haustor u kvartu. Možda čak i u cijelom svemiru nema boljeg haustora!?

No, meni je najvažnije to što sam u mojem haustoru siguran - čim uđem nutra, znam da sam na sigurnom i nije me više strah ako me neko natjerava. A mene furt neko natjerava, naročito ako pred kućom slučajno prevrnem kolica sa stvarima, ili s tvrdom grudom snijega slučajno pogodim nečiji šešir, ili čak ako samo pokažem dugi nos nekom tko se odnekud stvori baš kad ne treba - pa ako potrči zamnom, ja u haustor i gotovo!

Moj haustor me samo dva puta nije spasio, ali za to nije bio kriv haustor, nego jedanput ja i jedanput moja mama. Ja sam kriv zato što sam pred liftom uletio ravno u ruke jednom stričeku koji je preko ruke nosio nekakvu haljinu. Odmah me je izfliskao! Poslije sam saznao da je haljinu nosio mojoj mami, da je to bila nova ljetna haljina koju je donio radi odštete i da je mene onako usput izfliskao, kad sam mu se već našao pri ruci. Odmah sam skopčao da se radi o gospođi koja je dan prije prolazila Boškovićevom baš u trenutku kada ju je slučajno pogodilo pola zdjele salate koju sam zafrljačio s balkona. Salata je bila  fino zamotana u grudu salveta, ali mi se sve tako cijedilo po rukama da nije bilo lako gađati. Gospođu sam pogodio točno u izrez haljine ispod vrata gdje je salata prvo ostala kao zalijepljena, a onda je sve polako scurilo u grudnjak i udesilo haljinu. Salatu sam bacio jer sam nakon ručka morao sjediti sam za stolom u špajscimeru sve dok ne pojedem salatu, pa se nisam mogao vani igrati. Ja ne volim jesti salatu, i ako nisam našao neko rješenje, odsjedio sam za stolom do odlaska u krevet na spavanje. Ja i dalje ne volim salatu, i zato od onda dobro pazim kad izlazim iz lifta.  
    

Kod mame se radilo o susjedu iz Boškovićeve, koji je na trećoj kući od nas u dvorištu na drugom katu imao špajzu s visokim, uskim prozorom. Kroz prozor su se na stalažama mogle viditi nekakve pikse, ali ja nisam znao da su to ogromne staklenke u kojima je susjed držao višnjevac. Tek nakon što sam iz moje specijalne dalekometne praćke ispalio prvu šaržu kamenčuga, skužio sam da sam nešto grdo strefio, jer je lomljava  dugo trajala. Moglo je biti i puno gore, jer sam prozor prvi puta profulao, pa se jako zaprašilo i dugo je padala žbuka.

Moja praćka je bila od debele smeđe gume nategnute između dvije štange gelendera na verandi, a na kraju je imala veliki komad kože za municiju, tako da sam pucao kao iz pravog katapulta. Naravno, u strahu da ne strefim neku curicu koja se igra u nekom dvorištu koje ne vidim, nikad nisam pucao preko krovova nego sam uglavnom birao špajze. Praćku sam morao napraviti baš na tom mjestu na verandi, jer mi je dosadilo sjedenje na trociklu i navlačenje gelendera dok sam se igrao pilota u bombarderu. 

Striček me je poslije prepoznao pred kućom, a kada sam mu se otrgnuo i uletio u moj haustor, nije htio stati! Natjeravao me je po štengama do drugog kata i izlemao pred vratima dok sam zvonio, tako da je mama kriva zato što nije na vrijeme otvorila vrata.

Jednom, dok sam još bio posve mali, u moj haustor je došao i moj tata. 

Ušao je kada i ja i rekao: “Ja sam tvoj tata!”, a ja sam ga upitao: “Otkada?”; 

on: “Kako “otkada”? Od kada si se rodio!”; 

ja: “Pa gdje si do sada bio?”; 

on: “Bio sam jedanput ovdje, baš tu pred haustorom, ali si odmah pobjegao, sjećaš se?”; 

ja: “Ne sjećam se, ja uvijek pobjegnem u haustor!”, 

i onda opet ja: “Mama veli da si jako zločest!”; 

on: “Pa da je i tako, ja sam ipak tvoj tata!”; 

ja: “Ne znam. Mamu si čak htio izlupati. Imaš  li klofer? Pokaži mi klofer!”; 

on: "Nemam ti ja nikakvog klofera”, 

ja: “Onda si ga hitil u Duboku jamu!“ 

Nakon toga više nije došao u moj haustor, a mama je rekla da je otišao negdje jako daleko. 

Na Đamki je klofer jako važan, skoro kao metla i partfiš! S kloferom se klofaju tepisi, a ponekad i zločesta djeca - tepisi na terasi ili u dvorištu, a djeca doma po guzici. Jedino je Alida bila isklofana u haustoru na štengama, i to onda kada je njena mama s balkona vidjela kako se kod mene na verandi u lavoru goli igramo doktora. Odmah je dotrčala dole i Alidu golu otklofala po štengama doma na treći kat. Alida je plakala i meni je bilo jako žao, jer Alida je moja najbolja prijateljica i jako je hercik. Od tada se više ne smijemo goli igrati doktora, pa se zato igramo tramvaja s prikolicom. 

Mi isto imamo klofer. Kad bih mamu jako razljutio, ona bi ga izvadila iz ormara s partfišima i metlama u forcimeru, ja bih odjurio po hali, a mama bi s podignutim kloferom trčala zamnom po stanu i prijetila kako će me isklofati. Stan je ogroman pa se volim igrati lovice s mamom koja trči s kloferom, a kad mi dosadi, pustim neka me ulovi. Mama me onda s kloferom probava dohvatiti po riti, iako zna da joj ni to još nikada nije uspjelo, a ja bih se objesio za klofer i nakon malo natezanja, pobjegao bih s kloferom na verandu i bacio ga dole u Duboku jamu. Mama bi mi onda rekla kako više nikada ne smijem ponoviti ono što ju je razljutilo, ja bih joj obećao da to neću ponoviti, ona bi mi onda dala za sladoled, a ja sam zato otišao po klofer u Duboku jamu i spremio ga natrag u ormar pored partfiša.

Duboka jama je odzada u ćošku između prednjeg i dvorišnog dijela kuće. Dno Duboke jame je u visini podruma koji je skoro dva kata ispod prizemlja, a do visine prvog kata ima zidove na sve četiri strane. Kako je jako duboka vidi se najbolje s haustorskog prozora kod četvrtog kata, a štakori na dnu jame se najbolje gađaju s haustorskog prozora kod prvog kata.     

Zato sam sladoled uvijek pošteno zaradio, jer se u Duboku jamu ide po kmici kroz dva dugačka hodnika u podrumu, a drugi hodnik je prava katakomba u dvorišnom krilu kuće, bez lampi i s puno štakora, pa me je uvijek malo strah. To još nisam nikome rekao, ali odahnem tek kad se na povratku nađem na gornjim stubama koje vode prema haustoru. 

Moja kuća je jako velika i zato ima ogromni haustor u kojem se može svašta igrati kad je vani vruće, bljuzga ili pada kiša. Danas su se svi nekam posakrivali, pa ni od igranjca u haustoru ne bu ništa. Zato mi je najbolje da sjednem u hlad na pragu verande i sklepam barem jedan kamiončić. Moram isporučiti dva komada, prvi ide za dvadeset Mikića Grgi u dvorištu s broja jedanaest iza ugla. Imam već dosta materijala, jer mi je šuster Čovran dao kutiju za cipele, kod vulkanizera Narandže sam pokupio par poklopaca od nekakvih masti, a imam i lijepih kutija od canpaste, tako da će kamion biti sa šajbama od celulojda i vratima koja se otvaraju, a ostati će mi i dosta celulojda za novi drvenjak. Prije su nam brodovi ostajali usred bazena kad ih je vjetar prevrnuo, nisu se mogli poravnati jer su mokra jedra bila preteška. Sada, s jedrima od celulojda, prvo vidiš kobilicu s olovom, onda se polako okrene na bok, jarbol se podigne iz vode, brod se uspravi i opet krene niz vjetar - prava uživancija!  

     

Pikulanje na praznik radnog naroda i muška s imenima

Baš su nam pokvarili dan! Od silnog treštanja iz zvučnika, Mirek i ja se nemremo ni praf pikulati. Danas je prvi svibanj i slavi se državni praznik koji se zove “1. Maj - praznik radnog naroda”. Iz zvučnika montiranih po stupovima oko muzeja već od ranog jutra grme koračnice, partizanske i borbene pjesme od “Tito nama...” ovo i ono, do “Druže Tito...“ mi tebi ono i ovo, pa preko Kozare, Mosora, Romanije i Korduna do partije, armije i Jugoslavije. 

Zrno veli da dobije picajzle svaki put kad čuje „Druže Tito ljubičice bijela“, a kad smo ga pitali kaj su to picajzli, rekao je da ne zna, ali da je to čuo od Zanea koji se furt čoha po jajima otkad gazi s onom Mađaricom s Gumenjaka. Nije nam niti znao reći je li kod njega kriv Tito ili ljubičica.

Pjesme su uvijek iste, sviraju se na svaki državni praznik i to sve glasnije, jer se mora dobro čuti kako svaki put sve jače slavimo. Toliko puta su nam već prosvrdlale piksu, ali sve ide na jedno uho nutra i na drugo van, iako su Tito, partija, armija i sva ta brda toliko važni, da se čak i ulice i kina po njima zovu.  

I moja Đamka je promijenila ime. Prvo se je zvala Sajmište, jer je tu preseljeno sajmište kako bi bivše Sajmište moglo biti Sveučilišni trg, pa onda Trg N, jer je trg čekao ime. Za vrijeme rata je iz Meštrovićevog rotonda napravljena džamija s tri minareta i trg se zvao Trg Kulina bana, poslije rata su minareti srušeni, iz džamije je napravljen Muzej narodnog oslobođenja, a trg je dobio ime Trg žrtava fašizma, jer je u Studentskom domu bio ustaški zatvor.

Naš trg zovemo Đamka, a ne Trg žrtava fašizma i velimo da stanujemo na Đamki. Nitko od nas ne voli ime Trg žrtava fašizma, a kad sam pitao mamu kako bi se morao zvati naš trg, rekla je „Trg N, ako ne znaju ništa pametnije!“ A mami sve vjerujem - i kada mi nije jasno!

S imenima u kvartu zbiljam nekaj grdo mućkaju, ali mi mali se ne damo jer znamo da iza svega stoje žbiri kao naš novi pazikuća Kuščević! Na Krešiću su napisali da je to „Lenjinov trg“, u kvart je došel i neki „I.G. Kovačić“, na Studentski dom su nam nabili „Moša Pijade“, a Kuščević nam je čak probal prodati kako je za „Ulicu socijalističke revolucije“ zgodno reći “Socka”. Svašta! Zrno mu je odmah otpilio da je to najveća pljuga u svemiru, da nas nemreju zveslati jerbo nismo sisali vesla, i da si možeju pisat' kaj hoćeju i kam' god hoćeju, kad svi znaju da je to Zvonimirova! 

Pored toga, Grdinićka nam je rekla da se ni Kraševa ulica ne zove po keksima koje volimo, ali mi i dalje govorimo “Kraševa” jer sada ima i čokoladica na kojima piše “Kraš”. 

Ni s muzejom nije baš sve jasno i zato svi velimo „Muzej“ i točka! Kad sam pitao mamu, veli da je to napravio Ivan Meštrović, da je sve od bijelog bračkog kamena i nek' ostalo slobodno preskočim, a dida mi veli da još uvijek može i da neće pričati o stvarima koje mu idu na jetra - od nekakvog „narodnog oslobođenja“ do „revolucije naroda Hrvatske“.

Ali ipak, najveća svinjarija je to da u susjednim kvartovima, osim Trnjana s kojima se jako kužimo, svi ostali vele da se naš trg zove „Džamija“, a ne Đamka!!! To je skroz krivo! Nije niti dobro kada nam vele da  stanujemo „na Džamiji“, jer misle na bivšu džamiju, pa zato moraju reći „kod Džamije“. Ali, polako ide na bolje, pa Šolići, Pikula i Bačva iz Palmotićeve i drugi sve do Zrinjevca za nas sada vele da smo s Đamke. Jednog dana će svi tako govoriti!

Trg je sav u suncu, ali sve je prazno kaj da je bomba lupila - čak ni kod bazena nema nikoga. Čini mi se da su se danas čak i mravi posakrivali. Ulaz u Džamiju s Muzejom narodne revolucije okićen je zastavama i transparentima, a zidovi kuća su friško okrečeni porukama "Tito", "Tito – Partija – Omladina - Akcija", “Tvornice radnicima” i "Proleteri svih zemalja - ujedinite se"! Uvijek sam se pitao tko je to napisao i kako su to sve stigli napisati, a da ih nitko od nas djece nije vidio na poslu. Mama veli da to po noći rade partijski aktivisti, a kada sam ju pitao što su to aktivisti i zašto ih murja ne čopi i zaštema kao Zrna i Rumihu kada su na Studentskom domu s kredom nacrtali veliki pimpek s petokrakom zvijezdom i mašnicom, rekla je da su svi cajkani komunisti i da pušu u istu tikvu. Nije mi htjela objasniti tko su ti proleteri i s kim bi se to trebali ujediniti, već me je samo pitala, da li si mogu zamisliti kako se kugla zemaljska vrti i preznojava zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i čekićem kakva visi kod bazena. čak si ni Rudek, koji je najstariji među nama, to nije  mogel zamisliti. A kad smo otišli i pregledali zastavu, rekel je da tu mora biti neka pljuga.   

Pikulamo se na čvenk. Tu je bitno tko bolje cilja na daljinu, i zato igramo s našim najboljim pucačima. Iz džepa punog pikula izabrao sam si jednu od japanki. Mala je i lagana, tako da ju je teže pogoditi, dobro leži u ruci i idealna je za gađanje iz zraka. Mirek igra sa Željkom, jer gađa više po zemlji. Natjeravamo se po zemlji među stablima od ćoška knjižare do ćoška pred „Narodnom tehnikom“. Teren je malo nagnut, pa nam pikule svako malo izlete preko rinzola na tračnice, ali to nas ne smeta jer tramvaj rijetko prolazi, a automobila zapravo i nema. Sve je naše i samo za igru - cijela Đamka.

Šime se je pojavio taman u trenutku kada nam je postalo dosadno. Teta Enca ga nije pustila van, ali on je tako dugo plakao na prozoru i naginjao se kako bi vidio tko je sve pred kućom, da ga je na kraju pustila. Sada se možemo igrati u troje na trokut ili na jamicu, svima je to puno bolje nego na čvenk, a i više pikula se može zaraditi. Šime i ja smo u trokut stavili staklenke, a Miro jednu staru porculanku. Još nedavno smo igrali s glinenjačama, ali one su izašle iz mode i sada, kao da ih i nikada nije ni bilo. Staklenke su puno bolje i ljepše, iako se  brzo skrhaju, ali i to je bolje od zemljanih i glinenih koje se rastepu kod prvog jačeg pogotka.

Od kada imamo staklenke, ovdje je sve više frajera koji nam kradu pikule, pa ih onda prodaju djeci po drugim kvartovima. Stariji frajeri su siledžije: samo vele “gradska placovina”, pokupe naše pucače i pikule iz trokuta, kao da je to sve njihovo, i odu. Oni slabiji frajeri nisu tako sigurni, i zato nam kradu pikule kao zadnji lopovi: stoje sa strane, čope pikulu i onda vele da pikulu nisu ni videli - ili u rupu na tenisici pokupe naše najbolje pikule! Stanu s rupom na pikulu, a onda se čude i pokazuju nam drugu tenisicu na kojoj nema rupe kaj da smo mi mali bedasti. Kao i svi mi, imaju gumene “Borovo” tenisice s dugačkim bijelim žnirancima, s plavim platnom i sa štitnikom za prste od bijele nagrešpane gume koja se odlijepi čim pukneš loptu, pa im ih zato valjda nije žal bušiti. Ni jednima ni drugima nemremo ništa, a ni pikule nemremo zaraditi natrag, jer se čak ne znaju ni pikulati - sâm znaju krasti!

Od njih smo sigurni jedino kad je pred kućom Alidin vučjak Rex, ili kad se pikulamo u Vatikanu gdje se ti lopovi ne usude niti prismrditi – tamo ih samo čekamo! Frajer ue u Vatikan, ti zafućkaš, iz najbližeg ulaza izleti netko od naših velikih - i da ne bi pobrao batine, frajer sam od sebe izokrene džepove i mi se uvijek ispočetka čudimo koliko je uspio nakrasti!   

Mirek je bacio najbliže do kube, pa će i prvi gađati. Za pucača si je izabrao jednu poveću kamenku i sigurno će se s kube baciti prema trokutu i gađati iz zraka. Sada je najvažnije biti prvi kad viknem “Čejnđ”, tako da Mirek poslije nema pravo zamijeniti 'cača. Onda ću gađati kamenku umjesto trokuta, i ako pogodim - sve je moje! Baš bi mi dobro došla njegova  kamenka, a ako ju ne osvojim, morati ću prvom prilikom s nekim od starijih skočiti u Oktogon do „Slijepaca“ ili na Veliki plac, gdje se mogu kupiti kamenke! 

“Moj auto!”, pilar i bomboni

Bonča i ja sjedimo već cijelu čuku na drvenim kolicima pred kućom i napeto gledamo da li će se na drugoj strani trga pojaviti neki auto. Igru zovemo „Moj auto!“ i onaj koji prvi vikne “moj”, zaraditi će jedan bod. Igra nam je zanimljiva – dugo, dugo ništa, od auta ni traga, i taman kad pomisliš da neće niti doći, evo ga! Polako, ali ipak malo nagnut ulazi u prvi zavoj na Đamki, i ako ti je pažnja u tom trenutku popustila, protivnik će ti se pored uha pobjednički zaderati “moj, moj!”. Zato šutimo, gledamo i čekamo, a tu i tamo, samo s jednim okom, pogledamo pilara kako pili drva za Grdinićku s trećeg kata.

Dovezao se je na pili s četiri gumena kotača: odzada je zic, iza zica tank za naftu, ispred zica željezni volan i čelična ploča na kojoj pili drva, na ploči prorez iz kojeg viri cirkular, a ispod ploče motor koji uvijek drnda - i kad pili i kad vozi. Pilar se sparkao na rubu trotoara pred uredno „u metar“ složenim drvima na zemlji između stabala, i sada motor opet drnda i ronda dok pila cvili. Cvili tako jako, da cvileć rošta direktno po kičmi.

Na sreću, pilar je brz: uzme jedno drvo tako da ga drži za krajeve i s tim na ploču pod pilu, raspolovi, onda i s polovicama pod pilu, prepiljene komade gurne preko ruba ploče na lijevo i desno i gotovo - na redu je sljedeće drvo. Pred kuććom je već cijelo brdo. Kad bude gotov, maknuti će željeznu gitru s podrumskog otvora pred kućom i pobacati cjepanice ravno u podrum. Mi ćemo ih poslije odnijeti u drvarnicu i poslagati u redovima, a Grdinićka će nam dati za Mikiće.

Odjednom, iza ugla se je konačno pojavio jedan auto. Bonča i ja smo skoro istovremeno viknuli “moj!”, ali je on ipak bio malo brži - i sada je 2:1 za njega! K vragu, nisam ni primijetio da se na kolicima pomaknuo malo prema gore, i sad bolje vidi, jer sjedi više od mene!

Sjedimo na običnim drvenim kolicima od desetak ravnih letvi u drvenom okviru, s drvenom rudom i s dva velika drvena kotača – takvih ima puno po kvartu. Jako su praktična, jer nemaju ogradice, pa se možeš sa svake strane popentrati. Kad su sparkana pred kućom, kolica su s velikim lancem zavezana za stablo. Što je bez veze, jer lanac možemo odvezati, a nismo ludi da kolica guramo po kvartu - mi ih samo volimo prevrnuti kad nisu prazna!

S triciklima je sasvim druga stvar, njih bi rado vozili, ali lanac s kojim su zavezani za stablo ima još i veliki hrđavi lokot. Tricikli su jako praktični jer na njima skoro sve možeš prevesti, a i voziš se dosta brzo! Mesko se s triciklom čak uspio i prevrnuti! Bilo je smiješno - prevrnuo se tu na zavoju nakon nizbrdice dok je furao stare flaše od ulja, pa se je sve porazbijalo i rasteplo do tračnica. Sve je morao pokupiti, a mi mu nismo pomogli, jer on za flaše u Uljari dobije lovu, a nama nije htio obećati Mikiće. 

Meni su najinteresantniji oni koji na triciklima furaju blokove leda iz Ledane u Kraševoj 19. Uvijek se furt žure, vrte s nogama kao ludi i čak se naginju u zavoju – dok se led samo topi i curi kaj iz vaserlajtunga, tako da iza njih ostaje mokri trag i pošpricana cesta.

Kad voze led u blokovima, onda je to po narudžbi za neku gostionicu, a kada voze led koji su sa sjekirom stukli u komade, onda to raznose po kućama za drvene frižidere na led. 

Kolica imaju i dinstmani na Kolodvoru. Oni su jako ozbiljni, imaju luksuzna kolica s crvenom ogradicom, a na glavi nose crvenu kapu s crnim šiltom, trakicom i velikom kromiranom značkom na kojoj je izgraviran veliki crni broj, tako da se dobro vidi tko je odvukao kofere.

Dinstmani guraju kolica, ali ako su koferi jako teški, onda uđu s nutarnje strane rude, narihtaju si preko trbuha i tako vuku. 

Od dinstmana na kolodvoru je samo jedan iz našeg kvarta. Njegova kolica nikad nismo ni pipnuli, jer znamo da je posel dinstmana jako težak. Stanuje na Krešiću u kući odmah iza ugla, pa kad dovleče prazna kolica, skine kapu, obriše oznojeno čelo i uđe u haustor, njegova kolica su na najsigurnijem mjestu na svijetu.

Pilar je gotov. S metlom je pokupio i u podrum ubacio pilovinu pred kućom, zatvorio gitru i oddrndao, a mi smo još dva sata slagali drva u podrumu. Uredno smo ih poslagali uza zid Grdinićkine drvarnice. Drvarnica je na sreću velika, tako da nismo morali slagati jako visoko, što bi za nas male bilo opasno jer se drva vole srušiti. Mirek je jednom bio skoro zatrpan, jer su se dva do stropa visoka reda počela rušiti, pola toga je popadalo po njemu i cjepanice su mu udarale po glavi i izgrebale ramena i ruke. Veli da je to bilo puno gore nego kad mu je, kao posve malom, u vlaku, opala pegla na glavu.  

       

Pored drva, u Grdinićkinoj drvarnici je bila i hrpa ugljena. Ugljen uvijek dobro dođe, a oni koji nemaju za drva, moraju kuriti na ugljen, pa se rafung mora furt čistiti. To se dela pred ljeto kada u kvart dođu rafenkireri. Oni hodaju po kućama i čiste rafunge, šparhete, peći i sve gde se je nekaj kurilo. Na poslu se jako zmažu, pa zato hodaju u crnim odijelima kak' se ne bi vidlo kak' su jako zmazani. 

Rafenkirer koji na ramenu nosi sfrkanu žicu sa crnom četkom za rafung, donosi sreću ako se primiš za gumb, nekaj si poželiš i čvrsto držiš gumb tak' dugo dok ne prože pored tebe. To se ne dela ako mu gledaš u leđa, a najbolje je ak' je nakon posla jako zmazan! 

U kući se najviše grijemo na drva koja se među u keramičkim pločicama obložene peći po sobama, a u kuhinji se kuha na drva koja se metnu u šparhet i na plin koji imaju sve kuće u kvartu. Neki imaju usku gusanu peć koja grije bolje nego išta drugo, a na poklopcu se može kuhati. Zato ćemo kad dođe zima, svi s košarama skoro svaki dan hodočastiti u podrum, kako bismo rascijepali klade i cjepanice, nacijepali triješća, i sve to potrpali u košaru i odteglili do lifta u prizemlju. I zato zimi stalno držimo fige da se lift ne pokvari. 

Nije to baš uvijek tako bilo! Mama mi je ispričala kako je naša kuća dočekala kraj rata sa „Šindlerovim” liftom, s centralnim grijanjem po stanovima i s hausmajstorom koji se o svemu brinuo. Narodna vlast ga više nije trebala, pa je u njegov stan iznad podruma došao neki Kuščevćić kao novi hausmajstor. Bio je iz Like, došao je ravno iz partizana i po pravom zanimanju je bio žbir. Nije se brinuo o ničemu, pa u kući više ništa nije štimalo. Nije imao vremena za kuću, jer je morao znati sve o tome tko što priča, pjeva i sluša. Pratio je što ženske nose u cekerima kako bi znao tko što kupuje, što jede i kaka, a nakon toga je išao svojima na sastanke. 

Mama veli da nije lako biti žbir u kući gdje ljudi nisu bedasti i naivni, da mu je valjda zato bilo dosadno, i da su mu falile neke stvari na koje je bio naviknut u Lici. Jer kako inače objasniti da su pod njegovom komandom počupani radijatori po stanovima i da su poslije prodani u staro željezo; da je u haustoru sve do četvrtog kata skinut starinski gelender, i da se “Šindler” naglo i zauvijek pokvario. Ukratko, svi smo morali biti kuš i dok si rekao “britva”, ostali smo bez centralnog grijanja i prešli na drva i ugljen, uz prethodni kurs iz držanja sjekire i umijeća cijepanja drva kod našeg Likote, kojem je sada srce konačno bilo na svom mjestu. Nakon par godina ponovno smo dobili lift, ovog puta “Rade Končar”, i od tada je sve bilo puno lakše - košaru nije trebalo iz podruma nositi na kat, već samo 15 metara i 24 štenge do lifta. 

Kod Grdinićke smo super prošli - dala nam je svakom za po deset Mikića, što je zbiljam više nego fair. Mikić je tvrdi  bonbon za lizanje na štapiću, na njemu piše „Miki“, pa ga zovemo „Mikić“. Kupujemo ih za pet para u mljekarni i špeceraju iza ugla, gdje se pored Mikića još mogu kupiti i bomboni „505 sa crtom“ koji isto fino šmekaju, a za istu lovu dobiješ pet komada u malom škaniclu. Bombon „505 sa crtom“ je isto jako tvrd i dugo se cucla. Prije rata je „505 sa crtom“ delal „Union“ u našem kvartu.

 Mikić nam je neko vrijeme služio kao novac – “pet Mikića za ovo”, “dva Mikića za ono”, jer drugih stvarčica za nas male nije bilo. Ali i to se mijenja, po dućanima su se pojavile kaugume, a ima i puno novih bombona na štapiću, za koje se veli „lizalica“. Zbog toga ćemo umjesto u Mikićima, uskoro morati početi  računati u Kaugumama.

Mama kaže da još puno toga fali, ali ja mislim da je sve dobro otkada kruh i mlijeko više nisu na “točkice” i otkada ne moramo s košalnama ići u menzu po hranu. “Točkice” su bile markice koje se moralo zalijepiti preko brojkama označenih kvadratića na braun kartici, u dućanu bi ih poštemplali i ako si ih prebrzo potrošio, nisi više mogao kupiti mlijeko, brašno, kruh, ulje i još neke stvari, a niti u menzi nisi mogao dobiti hranu s mesom.

U kvartu su dvije menze, jedna je u Lopašićevoj u dvorištu desno prije Kraševe, a druga je na ćošku Adžijine i Draškovićeve, puno je bolja i zove se “Narodni restoran”. Pred menzom smo uvijek dugo čekali u repu, i kad bismo došli na red, dali smo karticu kako bi nam poništili „točkice“ i napunili košalne, a nakon toga smo košalne odnijeli doma. Naše košalne su bile jako lijepe, tamno crvene i iznutra sivo emajlirane, u njih je puno stalo i bile su lagane za nositi. Sve četiri rajngle smo složili jednu na drugu u metalni okvir s drvenom drškom za nošenje, tako da si ne sfuriš ruku, a na kraju je došla još jedna plitka rajngla s poklopcem, uglavnom za salatu. Sve to se moglo nositi, a da se ništa ne prolije. 

Otkada više ne moramo ići u menzu, naša košalna stoji u špajzi i ne služi više ničemu. “Narodni restoran” je i dalje menza, ali ljudi sada unutra sjede i jedu, i više nema redova u kojima stojimo s košalnama. 

Auto na ključ i buržoazija na rolšuama

Strašno, ove rolice idu kao lude, a čuješ samo tiho šuštanje. Ovako brzo se još nisam vozio i nešto bolje za vožnju oko Đamke jednostavno ne postoji - kao da su izmišljene baš za glatki asfalt na cesti. Najvažnije je to da i ja konačno imam dobre role, ali ovakve, s gumenim kotačima nisam očekivao! Rolice su prava bomba, svi će pasti na tur! 

Sve je počelo prije tri godine kada sam dobio moj prvi auto na ključ. To je bilo pravo čudo: crveni auto na ključ, navineš ga i on nakon toga ide sam! Donijela mi ga je teta Dora, mamina prijateljica i kuma – ona uvijek nešto super donese! Prošli puta nam je dofurala televizor pa smo odmah gledali San Remo – to je isto bilo pravo čudo, a teta Dora veli da se priča i o televiziji u boji.

Teta Dora živi u Njemačkoj, a dobra je skoro kao moje prave tete. Striček Toni nije s njom došao, ali to mi nije krivo, jer ima kukasti nos i ogromne crne brkove s kojima me ogrebe kaj s rifljačom svaki put kada me podigne i poljubi. To mu još nisam rekao, jer mislim da mu to ipak mora prvo reći teta Dora. Teta Dora je nekaj i Ranki (Padovan–Štern) tako da je i Ranka  bila tu. To me uvijek veseli, jer Ranka je najzgodnija curica u kvartu. Stanuje na kraju ulice iza ugla, a njen tata je doktor za one kojima se začepi uho, pa voda neće van, ili natekne grlo, pa moraju vaditi mandule. On je tako dobar da ga je i Tito uzeo za svog privatnog doktora. Zato znam da će svaki puta nakon što po Padovana dođe Mercedes, drug Tito na radiju opet dugo i glasno govoriti “Drugarice i drugovi, radni narode...”, tako da ga cijela zemlja čuje. I znam da će se pazikuća Kuščević, koji je zamijenio našeg hausmajstora, opet šuljati po haustoru i pažljivo slušati tko za vrijeme govora pušta muziku.  

Autić smo prvi puta pustili na velikom okruglom stolu u špajscimeru. Maknuli smo bakin kao tepih debeli heklani stolnjak, teta Dora je navinula auto, narihtala ga je da fura u krug i pustila ga uz sam rub stola. Crveni auto s gumenim kotačima na pravim felgama, s vratima i haubama koje su se mogle otvarati, jurio je kao lud i radio runde na rubu stola, a kada sam ga dirnuo s kažiprstom, zaletio se je u kristalnu zdjelu na sredini stola, pokušao gurati zdjelu i radio do kraja “zzzz...”. Ostao sam bez daha! Teta Dora veli da je to mali Folksvagen, a ja sam se sjetio da sam takve aute vidio kod Švaba koji su počeli dolaziti nama na more. Zato ću napraviti mali sfrkani luftmadrac i staviti ću ga odzada tako da se dobro vidi, jer u svakom Folksvagenu naprijed sjede Švabe, a odzada su luftmadraci. 

Jedva sam čekao da i dečki vide moj Folksvagen, jer sam bio ziher da će svi popadati u nesvijest. Tako je i bilo, jedino je Mirek rekao da njegov stari ide delati u Njemačku kako bi mu donio autić s još većim ključem i da će to biti Mercedes. Slavek je zbiljam otišao u Njemačku, ali prvi poklon nije bio Mercedes na ključ, nego “Hudora” rolšue.

Do tada je najbolje rolice imao Miki (Kodžic) iz Bulićeve, koji je na svojim “Polar Solo” rolicama rolao bolje i brže od svih nas. Miki je u kvartu dugo bio apsolutni prvak, ali sada se je to promijenilo, jer su Mirekove “Hudora” rolice imale puno veće kotače i bolje kugllagere, a išle su da je to bila ludnica -  kad si zavrtio kotače, više se nisu htjeli zaustaviti.

Među curicama je Alida bila apsolutna prvakinja. Kao i Miki, vozila je “Polar Solo” i zapravo je bila bolja od njega, jer je on bio samo brži od nje, dok je ona na rolama znala napraviti što god joj je palo na pamet. Znala se zavrtiti kao zvrk, radila je piruete kao da je na ledu, furala lastavicu na jednoj nozi, a natraške je vozila brže nego većina nas prema naprijed, u tome je bila brža čak i od Mikija!

Tada su svi na „Hudora“ i „Polar Solo“ rolšuama bili naša elita i to komunisti zovu buržoazija, jer za razliku od njih malo koji su na rolama uživali, većina nas je imala domaće rolšue kod kojih se je svaki kotač drukčije vrtio, svako malo se je nešto zaribalo, sve je zapinjalo, vezovi su bili tako loši da su role stalno ispadale, a čak niti šaraf za rihtanje veličine nije nikad štimao. Ipak, mi smo dalje marljivo gurali na domaćim rolama, sanjali “Hudora” i “Polar Solo” i nismo vikali “Dole buržoazija” ili čak dizali nekakve revolucije. Tu mi je postalo jasno da narod baš fino puši komunistima i da je sve to s revolucijom, buržoazijom, kao i to da su didi sve zeli, najobičnija pljuga. Jer buržoazija nisu oni kojima si ti zavidan zato što imaju “Polar Solo” koji ti nemaš, i zato nemreju biti “narodni neprijatelj” kojeg moramo srušiti s rolšua! 

Mi s Đamke nismo takvi idioti da oplindramo one s “Hudora” i “Polar Solo” rolšuama i da onda, za takvu najobičniju krađu, velimo da je to bila revolucija s kojom smo oslobodili one na domaćim rolšuama. I da nam ono malo što je bilo od “Polar Solo” i “Hudora” još pokupe nekakvi dojdeki iz Like koji su hodali bosi po jarugama dok su čuvali krave, a ti na kraju ostaneš i bez domaćih rolšua. 

Za takvu pljugu se veli “dati dreku flisku” - umjesto da se potrudiš oko svojih privatnih rolšua, ti vičeš “Dole buržoazija - Hudora i Polar Solo narodu!”, dižeš revoluciju i ostaneš bez ičega. 

I tek tu mi je postalo jasno što je mama mislila kad mi je rekla neka si zamislim kako se kugla zemaljska vrti zamotana u veliku crvenu zastavu sa srpom i čekićem: svi bi bili oplindrani i teško bi se disalo!  

A naše muke s domaćim rolšuama su bile neizmjerne: Miki prozuji pored tebe kaj da si puž u penziji, skvrči se u lijevom koljenu, opruži desnu nogu, uleti u zavoj na kraju nizbrdice, onda skupi noge, odskoči u zrak preko rinzola i produlji po cesti kao projektil - čak fura u punoj brzini po samom rubu bazena ako nema vode! A  ti, koji hoćeš bar malo kao on: taman malo jače zamahneš, a desna rola ti se produlji na broj 48; taman uđeš nizbrdo u zavoj, a lijeva rola ti se zariba; taman preskočiš mjehur asfalta na trotoaru, a vez popusti i rola ti se još u zraku objesi na peti; taman se dobro zaletiš prema cesti i doletiš na glatki asfalt, a prednji kotač ti se razleti u slojeve nekakvih tankih plehnatih listića i samo gledaš kako ispred tebe skaču kuglice iz tvojih posranih kugllagera koji su ionako više kočili nego što su se vrtili. Na kraju tražiš kuglice po masnim tračnicama gdje se najviše vole zaustaviti i skupljaš dijelove po cesti, jer će ti sve to trebati dok čekaš nove, možda bolje rolšue.

Kod mene su to uvijek bile iste, one domaće! Mama je još kod prvih rolšua rekla da na domaćim neću moći juriti i da su zato domaće najbolje, pa makar mi morala kupiti i dva para. U međuvremenu je morala kupiti puno više, ali mišljenje nije promijenila. Mene je onda uhvatila panika da ću odrasti na domaćim rolšuama, pa sam zamolio tetu Doru da nešto smisli. A ona mi je u potaji obećala da će mi sljedeći puta donijeti takve rolšue, da će i mama biti zadovoljna.

Od tog trenutka sam jedva čekao kada će teta Dora opet doći i sanjao moje nove “Hudora” rolšue. Teta Dora nije još nikada ostala tako dugo u Njemačkoj. Na kraju je konačno ipak došla i s njom su na Đamku došle i prve rolšue s gumenim kotačima.

Ja sam od tada sanjao super-romobil s velikim bijelim gumama na pumpanje i s pravom bremzom, tako da ne moram s petom stiskati zadnji kotač.

Prvu kolonu autih napravili su digići

Danas je Đamkom prošla ogromna kolona automobila, čak je bila puno dulja od kolone vojnih kamiona, džipova i tenkova kad se skupljaju za paradu. Ovakvo nešto još nismo vidjeli! Auti su jedan za drugim samo curili, curili i bez kraja curili iz Zvonimirove, vozili oko trga i trubili kao ludi, skrenuli u Boškovićevu i onda su otišli za Italiju. Italija je ogromna zemlja kada ima toliko auti, a Talijani imaju kauguma i najlon-čarapa čak i za bacanje, jer su nam ih bacali u paketićima kada su vidli kako smo se okupili i kako im mašemo.

Paskašev stariji brat Mesko nam je rekao da su digići popizdili kaj im je repka u Maksimiru zgubila sa 6:1, i da sad iz autiju hićeju sve kaj nisu stigli prodati na crno.  

Mesko s nama rijetko priča, a kad nam nešto hoće objasniti, onda se pravi važan: gurne palce u hlače, duboko udahne i govori kao da je na bini, pa ga nije lako razumjeti.

 Ja sam ipak shvatio da se Talijani zovi digići, da digići, kolikogod ih puno ima, nemaju pojma o nogaču, i da kad u autu popizde - onda bacaju najlon-čarape i kaugume.

Sada znam i to da su novi putokazi s plavim staklom pred kućom na ćošku Boškovićeve, koji čak svijetle i po noći i na kojima piše “Karlovac 60 km”, “Ljubljana 128”, “Rijeka 186 km” i “Split 398 km”, postavljeni radi digića kako bi se s autima znali vratiti doma.

Toga dana smo zauvijek prestali igrati “Moj auto!”. Mesko nam je rekao da bu autih sve više i da bumo ih imali puno više nego digići, Bonča (Tonči) je rekao da je on u „Moj auto!“ zadnji pobjednik na Đamki i da se to mora negdje zapisati, ja sam šutio jer mi nije bilo jasno otkud bu došli i kam bu stali ti silni tutaći, a onda sam Bonči obečao da ću to ja sigurno jednoga dana negdje objaviti, Rudek, koji je malo stariji, je rekao da smo se toga svi skupa ionako dosta naigrali, a Mirek je rekao kak' je dobro kaj nema mlađeg brata koji bu jednog dana  umjesto da se vani igra kak' smo se mi igrali, moral gledati kolone popizdjelih.

MOJ ZAGREBAČKI TRAMVAJ

Divljaci u pješačkoj zoni

Na kiosku kupujem dnevnu tramvajsku kartu i čekam tramvaj za Đamku. 

Usprkos gužvi, neki idiot juri na inline-rolšuama i zaobilazi ljude pred kavanom “Dubrovnik” kao da se radi o krpenim lutkama koje su zalutale na njegovu privatnu stazu za slalom. Opušten, vesla s nogama na široko i očigledno uživa sâm u sebi (vjerojatno ima i luđački sjaj u očima), a na biciklu iza njega, kao da je na renbanu, fura neki sportski nastrojeni klipan od preko dve banke. Par sekundi kasnije - evo još jednog na inline-rolšuama! I njemu se strašno žuri i zato opet slijedi slalom među ljudima – ovdje, na Trgaču, usred gužve!

Kada malo bolje pogledaš, rolera i biciklista koliko hoćeš - svi su na trotoaru i svi su odrasli! 

Nedorasli odrasli egzibicionisti neproživljenog djetinjstva, pseudo-urbani kreteni koji su preko sedamdeset svojih glupih kila metnuli na kotačiće, zamijenili Jarun s Trgačem i sad voze slalom pred kavanom “Dubrovnik” kao da će pritom istresti sve svoje komplekse!

Divljaci u pješačkoj zoni - prije ili poslije, pomesti će nekoga tako da će to biti grdo za gledati! 

Svu trojicu bi trebalo dobro politi s mrzlom vodom i nakon toga im opaliti masnu globu!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, je svakom jasno da čak i u šumi moraš paziti na ljude. Dobro paziš i ako treba staneš, jer nikoga ne smiješ niti zaplašiti, a kamoli okrznuti - i nikome ne pada na pamet izazivati vraga na trotoaru ili u pješačkoj zoni.

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklisti se zaustavljaju tek kada im je prednji kotač među tvojim nogama.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, su susreti biciklista i pješaka vrlo česti i svakodnevni - na prigradskim cestama, poljskim putevima, u parku, šumskim stazama, uz rijeku – svagdje, čak i na trotoaru! Ima i opasnih situacija, ali one su rezultat slučaja, a ne svjesnog izazova jurnjavom kroz masu pješaka. Ako ispadne preusko ili opasno, sudionicima je kristalno jasno da moraju poštovati pravila opće kulture, reda i zakona, pa tipični scenarij izgleda ovako: pješak prolazi pored bicikliste koji ljubazno čeka uz obvezni smiješak (iako si možda misli: “k vragu, baš si se morao nasrati kad sam bio u najboljem zaletu!”) i stoji mirno kao bubica - jer drugačijeg protokola nema. A bome i pozdrav rijetko izostane.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, čak i psi hodaju bezbrižno i u povjerenju da ih biciklisti neće zgaziti - pa zato bicklista i pred psom jednostavno stane, te uz obvezni smiješak i bez pozdrava, pričeka da pas svoje odnjuška i ode dalje.

Ovdje, u mom rodnom gradu, pješaku je najpametnije da se hitro makne, jer bi dodatno kotaču među nogama mogao još svašta neugodnog doživjeti.

Negdje drugdje, na primjer u Švici, biciklista pri takvim susretima u pravilu ne zvoni - pa nismo djeca da si zvonimo, kada je jedino pravilo “Stoj!”. Osim toga, pješaci su ljudi, a ljudi su različiti, pa se može desiti da nekog pješaka i zvonce prestraši – i zato “cin-cin” još rade samo mala djeca!

Ovdje, u mom rodnom gradu, kada zazvoni - onda ti je već odzvonilo! I tko ti je kriv što nisi pazio i na vrijeme se maknuo!

Negdje drugdje, na primjer u Švici, osiguranje bicikla je obavezno. Osiguranje košta oko 25 kuna godišnje, pokriva naknadu trećoj osobi iliti pješaku do 3 milijuna(!) franaka, a globa za bicikl bez markice je 250 kuna – te brojke „govore“ onomu koga to zanima (sankcija: faktor 10; statističko-financijska dimenzija posljedica: vjerojatnost vrlo mala, ali ako se ostvari...)

Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklom udešeni pješak može računati samo na dodatak u batinama!

Ovdje u pješačkoj zoni na Jelačić-placu i u centru grada, Divljacima na kojekakvim rolicama i biciklima sigurno nije mjesto. No, to ne zanima čak niti dva policajca koji očigledno nisu na godišnjem odmoru, ali su preuzeli ulogu nezainteresiranih promatrača, iako je to stvar ne samo gradske kulture već i zakona. Mislim si: „Vraćen je Ban, popločen Trg, uređen Manduševac... i sad zbiljam ne bi smio biti problem s redarstvom počistiti divljake - onako po starom: vadi blok i recitira „uznemirio, narušio, ugrozio, prekršio...  osobne podatke, molim!“

Zagrebački tramvaj

Zagrebački tramvaji su uvijek bili posebno bučni, spori i rijetki. Drage plave plehnate kutije drndale su po ulicama, a na Đamki su cvilile tako jako da su čak i oni mirni na Mirogoju čepili uši i brojali zavoje.

Mi djeca smo skoro uvijek stajali ili bili u nečijem krilu, jer zapravo nismo niti smjeli sjesti na one drvene, neudobne klupe tako dugo dok je netko od starijih stajao. Ako si slučajno sjedio, a netko stariji je stao pored tebe, istog trena si morao skočiti i reći “Izvol’te”, a ako je to bio netko od poznatih, onda si rekao “Ljubim ruke - izvol’te!”.

Sve je tu bilo po domaćem, čak i po mirisu! Po košarama su bila jaja, pilići, kokice, purani... sve što se je moglo kupiti na placu bilo je i u tramvaju, jer su se svi uglavnom vozili s tržnice ili na tržnicu. U tom stiskancu, sve je tako lijepo smrdilo po špeku i luku, a kako su svi dizali ruke da bi se držali za veliki drveni ring koji je visio na crnom kožnatom remenu, valjda nigdje na svijetu se nije moglo vidjeti toliko znojnih pazuha i dlaka koje su kao šuma virile iz polumokrih košulja.

I kada si priklješten i bez zraka mislio da tu više niti igla ne stane i jedva dočekao stanicu kako bi se situacija konačno poboljšala, na prednja vrata je par ljudi kapnulo van, na sredini  se nije ništa desilo jer srednjih vrata nije ni bilo, a na stražnja vrata je navalilo njih pedeset. Zato je odzada sjedio kondukter koji je na svakoj stanici morao vikati “Sredina malo naprijed, molim!”. Nakon toga bi primio veliku drvenu dršku na štangi za zatvaranje vrata, probao bi zatvoriti i na kraju bi potegnuo crni remen koji nam je svima visio iznad glave, tri puta zazvonio i tramvaj je krenuo dalje.

Kondukter je imao crnu tašku od debele kože, a pred njim je na uskom pultu stajala šablona s tri blokića različitih karata i jastučićem za mali okrugli štambilj. Štambilj je bio na gornjoj strani debelog drvenog blajštifta i kondukter je s njim - sve u jednom pokretu - prvo poništio kartu, tako da je na njoj ostao štambilj s debelim kružićem u kojem je bio broj konduktera, onda bi kartu s vrhom blajštifta malo nadignuo, razderao po donjem rubu, otkinuo iz šablone i na kraju kartu predao, nekim čudom uvijek točno, u ruku onoga koji mu je prije toga - vrhovima prstiju, između četiri nečija vrata, preko tri nečije glave i preko dva šešira - uspio dodati novac za kartu.

Kožni remen koji se je u šlingama protezao po cijelim kolima i bio spojen na zvonce, bio je jako važan i nama dečkima: svaki puta kada si po njemu dva puta cuknuo, tramvaj je zakočio i stao. Tako smo mogli raditi stanice gdje god smo htjeli - najradije pred poštom u Jurišićevoj.

Zagrebački tramvaji su uvijek bili nešto posebno, valjda zato što u Zagrebu svaki tramvaj postane zagrebački prije nego što je završio prvu rundu po gradu. To je prosto nevjerojatno kako Zagreb djeluje na tramvaje i kojom brzinom od baš svakog tramvaja nastane pravi zagrebački tramvaj! Čak i tramvaj koji je svoj cijeli vijek proveo po njemačkim tračnicama i zvonio na njemačkom, da bi na kraju, žut ili zelen i još uvijek išaran njemačkim reklamama, krenuo iz remize na svoju prvu vožnju po gradu - postaje pravi zagrebački tramvaj već na prvoj stanici!

Obratno ne vrijedi - zagrebački tramvaji više ne djeluju na grad, to su radili samo u periodu od 1891.g. do 1911.g. kada su bili na konjski pogon i kada su zbog neželjenog nusproizvoda   pogonskog bio-motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji je pri brzini od 7.5 km/h povremeno lansiran na kolosijek širine 0.76m na pruzi dužine 8 km od Mitnice (Kvaternikov trg) kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu preko Jelačićeva trga te Ilicom do onda Južnoga, a danas Zapadnoga kolodvora, s odvojkom na Frankopansku i Savsku do Savskoga mosta, te iz kojeg se nakon pada na zemlju ne samo pušio dim, već je i smrdio po konjskom dreku, nazivani “konjača” i “smrdača”, odnosno konjski tramvaj ili željeznica, a ne ZKT ili ZET.  

Za nas klince, vožnja u tramvaju je uvijek bila događaj za sebe, pogotovo ako se išlo negdje na izlet. S tramvajem do Mihaljevca, pa do Tunela i onda pješke na Sljeme do Obrtničkog doma i livade gdje se rastegne deka i onda pojedeš sve doneseno - to je uvijek bilo tako lijepo! Sa sobom se u ruksaku nosilo pohanih piceka, krumpir-salate, rotkvica, kruha, kolača ili štrudli od jabuka i čaj u termosici, a poslije su došle aluminijske kutije za faširane šnicle, kuhana jaja i mladi luk.

Puno manje se je nosilo kada se je išlo s tramvajem na Samoborski kolodvor kod Jukićeve, pa  Samoborčekom do Samobora, jer u Samoboru je uvijek bilo svega. Išlo se gore kod crkve Svete Ane na misu i proštenje, gdje se jelo i pilo, a poslije bi si priuštili predivnu pečenu kobasu! Na kraju bi se prošetali do ruševina starog grada, kako bismo dobili zalet za povratak u restoran pored potoka s pastrmkama. U restoranu se je nešto malo pojelo i popilo: pastrmkice izgledaju na tanjuru puno bolje nego kad plivaju u vodi, ali s njima se samo prtljaš i jako dugo jedeš, a malo pojedeš, pa sam tu zato zauvijek zavolio puno mlade janjetine s mladim lukom i jako malo kruha. Na povratku smo uvijek svratili na kremšnite u slastičarnici iza ugla, a par kremšnita bismo ponijeli doma.

Ipak, najuzbudljivije je bilo voziti se u tramvaju sâm, kad nitko ne pazi na tebe. Takva vožnja je uvijek bila pravi izlet: sâm od Đamke do kraja Zvonimirove - što ćeš ljepše? A tek vožnja na pulferu...! Kada smo porasli, išli smo na drugu stranu. Do Savskog mosta, a onda na kupanac na skeli i gledanac sunćanja golih ženski na “Babinjaku” – fantastično! 

Do sada sam vidio barem tri-četri različite generacija tramvajskih kola i prikolica, od onih čoškastih s vratima koja se guralo na stranu i s drvenim klupama na kojima se neudobno sjedilo, pa do tramvaja s kraja šezdesetih, koji su bila slični ovima koje sada vidim. Ovaj najnoviji model dugačkih kola s dvije gusjenice izgleda super, prva liga. Po prvi puta pomišljam da možda ipak postoji tramvaj koji u zavojima na Đamki ne cvili tako jako da ga čuješ i pod vodom u badevani. Ipak, ovaj novi tramvaj bi nekad sve moje dečke strašno ražalostio – netko je izmislio tramvaj bez pulfera! Pa to je grozno - kakvi su to tramvaji, ako na pulferu ne možeš napraviti rundu oko Đamke? K'o Bog fale i emajlirane pločice na kojima stoji “Ne naginji se kroz prozor”! 

Kako doći od Jelačić-placa do Đamke?

Kao što vidim, ZET je promijenio doslovce sve: linije, brojeve, stanice, tramvaje, karte... samo je sedamdeset godina stara plava boja ostala ista. Sada mogu s Đamke direktno do Jaruna, pa natrag preko Savskog mosta i Velesajma, Sopota i Mosta mladosti, Držićevom do Krešića, Šubićeve i Đamke. Tramvaj vozi i do nekih naselja za koja prvi puta čujem i u kojima nemam što tražiti, jer su daleko iza starog okretišta na Borongaju ili čak tamo negdje u produžetku iza Dubrave.

Dok sam bio klinac, na tu stranu su Krešić, Šubićeva i Kvatrić bili kraj mojeg Zagreba. Tramvaj je vozio do kraja Zvonimirove, Šubićeva i Krešić su bili bez tramvaja, a Sigečice i Držićeve nije čak ni bilo.

Kada sam završavao osnovnu školu, prvi tramvaj je krenuo Šubićevom preko Krešića na Branimirovu, a od Zvonimirove je produljeno do novog okretišta kod Borongaja; kada sam krenuo u gimnaziju, završen je podvožnjak kod Kanala i Branimirova je spojena s Vukovarskom, a petnaestak godina kasnije, negdje u drugoj polovini sedamdesetih, otprilike taman na moj trideseti rođendan, prvi tramvaj je prešao Savu i došao u Novi Zagreb - Držićevom preko Mosta Mladosti do Sopota i Zapruđa.

I tako sada - ja koji sam još prije par minuta bio duboko uvjeren da je baš moja generacija rasla s gradskim dijelom mreže ZET-a i da se niti u ludilu ne može desiti da nekoga moram pitati “Oprostite, koji broj vozi do Trešnjevačkog placa?” - razočarano čitam natpise s brojevima linija i smjerom. Sve je tako razmrdano da se lako mogu zeznuti čak i između Trgača i dvije stanice udaljene Đamke!  

 Ima novih brojeva, ali zato fale neki stari, neki stari imaju promijenjenu rutu, ali novi zato voze tamo gdje su vozili stari kojih više nema ili stari koji su promijenili rutu, a sve se to  odvija između stanica od kojih neke više nisu na starim mjestima, ali su zato dobile imena.

Vidim da je opet iskrsnula i trinajstica u kojoj sam se zadnji puta vozio prije točno pedeset godina. Bio sam s mamom na Mirogoju, a par dana poslije, trinajstica je ukinuta jerbo je došlo do velike nesreće nakon što su joj otišle bremze. Jurila je po onoj strmini, da bi na zadnjem zavoju prije Zvijezde izletila iz tračnica i tako silovito tresnula u stabla na drugoj strani, da je dvadesetak ljudi poginulo, a bilo je i mnogo ranjenih. ZET-u je ukinuo liniju, a kočnice su i dalje ostale na principu “povuci, spusti košaru, izbaci šoder, pa struži i ruži sve dok plava kutija ne stane ili lupi”. Možda baš zato što dečki na remizi nisu znali napraviti tramvaj s dobrim bremzama, zagrebačke tramvaje od tada više nije radio ZET, nego narodni heroj “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu.

Niti narodni heroj nije znao popraviti bremze, ali je zato umjesto emajliranih pločica “Sjedalo za invalide” i “Zagrebački električni tramvaj”, stavio aluminijske pločice “Ovo mjesto je rezervirano za invalide” i “Đuro Đaković”. U svakom slučaju, kada sam postao maturant, linija trinajstice je opet proradila, ali je sada vozio tramvaj broj 15, a ne moj rođendanski broj 13 koji znači peh i donosi nesreću, pa opet nestala – valjda zato što niti “Đuro”, kako su ga političari zvali iz milja, još uvijek nije znao napraviti dobre bremze, a čuo sam da je čak i željezne kotače morao godinama uvoziti. Tako je naš plavi zagrebački tramvaj postao naš prvi “Bad Blue” - njegovi kotači i bremze su za “Đuru”, političkog giganta koji je radio i HiTec tenkove za JNA-soldatesku, do Kraja ostali kao nerješiv izazov u rangu “space-shuttle”-tehnologije!  

     

Ne znam kakve su danas tramvajske bremze, ali one “Đurine” su bile tragične. Standardna situacija je bila: auto izlazi u rikvercu s parkirališta među stablima u Račkoga; zadnji dio dolazi na tramvajsku prugu; tramvajko panično zvoni, koči, izbacuje šoder i košaru; tramvaj cvili i struže po tračnicama i šoderu, dok šofer - blijed i ukočen od straha, silne galame i struganja - bespomoćno čeka na tračnicama, iako je imao vremena pobjeći natrag na parkiralište. Onda “tres” - auto sav speglan, tramvaju ništa, a tramvajko dečkima na remizi raportira: “Danas sam još jednog potrošio, brojim tridesetsedam”.    

Kao automat koji je godinama krivo programiran - da Đamkom voze samo devetka i desetka, te da devetka ide preko Trgača, a desetka preko Kolodvora; da se na faks u Vukovarsku ide četvorkom ili peticom, na Zapadni kolodvor dvicom, da broj dvadesetjedan vozi od Mihaljevca do Tunela, a možda i do Dolja, a da petnaestica vozi samo dole po gradu - nikako ne želim prihvatiti ono što mi sada stoji pred samim nosom: devetka, koja je otkad postoji vozila preko Trgača od Zvonimirove do Ljubljanice, sada vozi kao nekad desetka koje više nema; na Đamku mogu od Kolodvora doći s devetkom ako si zamislim da sam sjeo u desetku koje više nema, a ovdje s Jelačić-placa ako se sjednem na šesticu koja vozi na Kolodvor kao nekadašnja dvica preko Trgača, ili na sedamnaesticu koja je nova linija, kao nekadašnja četrnaestica koja je nekom zabunom skrenula niz Horvaćansku da bi prugom koje nije bilo vozila prema Srednjacima, pa i dalje do Prečkog ako treba! 

Bar za danas, principijelno odbacujem mogućnost da se na Đamku direktno odvezem s nekakvim novim brojem - to mi je nekako bez veze - a kako je od starih preostala jedino devetka koja sada ide preko Kolodvora, a ne više preko Trgača, odvesti ću se do Kolodvora i tamo sjesti na devetku koja sada vozi kao desetka koje više nema,  da bi onda devetkom po liniji bivše desetke došao do Đamke.

U tramvaju prema Glavnom kolodvoru

U tramvaju je jasno bio pravi krkljanac. Nekako mi nije običaj ulaziti na prednja vrata, ali sada sam to napravio zbog nogu - izbjegavam stepenice, pa kada već moram, neka me bar vidi onaj koji okreće  ručku s brzinama i drži bremzu. Između nečijeg kuka i nečijih leđa gurnem kartu u automat i “Šljuk” - automat je progutao i ne vraća natrag moju dnevnu kartu za koju sam dao 18 kuna. Puštaju me do automata, gledam u otvor, ali karta se niti vidi niti se može dohvatiti. Gospođa kojoj pripada nečiji kuk, dodaje mi nekakvu kemijsku olovku, ali se karta neda iščačkati - samo sam si zaflekao ruke s tintom koja je počela curiti iz olovke. Vidim da cijela priča nema smisla i zato kroz prozorčić velim vozaču: “Automat mi je progutao dnevnu kartu, silazim kod Kolodvora!”, a on veli  “Pozvati ću tehničara, odmah će to popraviti”. Tako je i bilo: ZET-ov tehničar je odmah uletio - izgledalo je kao da je samo na to čekao pored ZET-ove kućice na Trgaču - otvorio je automat, malo prodrmao, pročačkao i ja sam dobio natrag moju kartu od 18 kuna.

Usprkos tome što cijela priča nije potrajala više od dvije minute, u tramvaju je izbila nervoza: “Ima nas ovdje kojima se žuri”; “Sramota, zaustaviti tramvaj zbog jedne smrdljive karte!” Jedna je bila i duhovita: “Drugi puta idi autostopom”. I taman kada sam pomislio kako je to lijepo opet biti doma, u lice mi se unio neki brkonja i kroz zube protisnuo: “Kartu moraš prilikom cijepanja držati čvrsto u ruci!”. Mili Bože, zar se karte sada “cijepaju”? Nemoguće, brko je nešto pobrkao! Karte su oduvijek bile cvikane, precvikane, poštemplane, poništene... kakvo cijepanje!? Zato naivno pitam: “Silazite li u Zoološkom vrtu ili idete dalje?”. Brko me gleda zbunjeno, nekaj mu nije jasno i ostaje bez riječi - ovaj tramvaj k'o Bog uopće i ne vozi do Maksimira!

Kako su i drugi zašutjeli, očigledno izgubivši interes za onoga koji čak niti tramvajsku kartu ne zna držati u ruci, okrenuo sam se prema prozoru, ali nisam mogao odoljeti da, barem onako ispod oka, ne pogledam prvo sjedalo s kojeg se čuo ženski glas: “Sada sam baš u Praškoj ulici između Trga Bana Jelačića i Zrinjevca!”. Mili Bože, a gdje drugdje bi Praška mogla i biti? Da je bar rekla “Sad sam u Praškoj kod Marićevog”! ženska ima nekih šest banki, drži mobitel kao da drži krunicu, ruke su joj naslonjene na veliku tašku u krilu i valjda čeka sljedeći poziv. Niti minutu kasnije čujem: “Sada smo prošli Zrinjevac, za pola sata sam kod kuće!”. Razgovor je odmah gotov, a mobitel opet drži kao krunicu. Čudno mi je to sve, pa neće se valjda javiti i s Kolodvora: “Sada smo prošli Glavni kolodvor, za dvadesetsedam minuta sam kod kuće!”? Zato sumnjam da je itko, osim nas u tramvaju, čuo njena GPS-javljanja. Skupa bi bila njena polusatna vožnja, ali sudeći po onome o Praškoj i po komediji s mobitelom, gospođa je jedna od onih koji sami sebe nazivaju “mi zagrebčanci”, pa su njeni razgovori ipak bili bez signala i besplatni - jer vidim da “mi zagrebčanci” nevjerojatno brzo uče kako se uklopiti u novu sredinu, a najbrže nauče tipične zagrebačke idiotarije i gluposti. 

Zagreb je u tome prosto senzacionalan - nigdje drugdje nema takvog bogatstva manifestacija kojekakvih kompleksa. Pa gdje to, osim tu pod Medvednicom, postoje ljudi koji u svim situacijama i položajima drže mobitel na uhu i razgovaraju sami sa sobom kao da se radi o sletu luđaka?

A i ti mobiteli su uspješnica za sebe! Čak i sam naziv “mobitel” bi trebalo patentirati kao jedan od naših značajnih priloga svjetskoj kulturi. jer kad veliš “mobitel” i Japanac će to razumjeti! To je važno, jer u svijetu vlada kompletna zbrka: na njemačkom se stabilizirao “Handy”, na što Ameri umiru od smijeha; Ameri vele “cell”, a s time nitko živ ne može ništa započeti - čak niti Englezi, dok sami Ameri znaju isključivo iz konteksta rečenice o čemu se radi; Englezi vele “mobile phone”, ali kad skrate na “my mobile”, onda se i Francuskinja zacrveni i ne zna u koji bi ga dio tijela pogledala, a Francuzi su opet, uostalom kao i uvijek i uz truc svima, izmislili nešto svoje, tako da nitko na kugli zemaljskoj ne zna o čemu se radi.

Jedino što cijeli svijet kući je SMS i sms-ati, a jedino što bi još cijeli svijet razumio je hrvatska riječ “mobitel“ koja je složenica od „pokretni“ i naše stare riječi “brzoglas”, dakle „pokretni brzoglas“ ili “pokbrz”. Time smo cijelom svijetu i sebi poklonili šansu za bolje razumijevanje!

Mobitelska epidemija je dohvatila sve slojeve i sva starosna doba, a to se najbolje vidi baš ovdje u zagrebačkom tramvaju: curica iza gospođe koja svako malo javlja poziciju tramvaja, nešto užurbano tipka. Valjda šalje SMS: “Volim te i u tramvaju na Zrinjevcu” - a sve to na radost roditelja i porodičnog budžeta. To je onaj pravi cilj života: dva-tri dana u mjesecu raditi za troškove mobitela.

No, posebni slučaj zagrebačke otvorene scene je kit do mene koji  smirenim pokretom vadi mobitel iz biznis-odijela i javlja se još smirenijim “Da, ja sam!”. Podignute glave kao da će zakukurikati, duboko zamišljen i poluzatvorenh očiju sluša tako pažljivo, da smo svi u tramvaju zanijemili - odmah smo shvatili da se radi o nečemu strašno važnom. Čekali smo što će reći, a on je slušao, zamišljeno klimao glavom, onda je pogled usmjerio negdje u daljinu i jasno i glasno rekao: “Kupujemo!”. Sklapa i sprema mobitel u biznis-odijelo, spušta pogled, te i dalje duboko zamišljen gleda u prazno. Svi smo odahnuli, sve je dobro završilo! Tko zna što bi se desilo i koliko radnih mjesta bi propalo da je rekao “Ne kupujemo!”. Bili smo sudionici prave male drame s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi i uz “happy end” u zagrebačkom tramvaju – a sve kao besplatni dodatak! Kakav HNK – kupi tramvajsku kartu, sjedni u prvi tramvaj i samo gledaj, Zagreb je senzacionalan!

Prisjećam se jednog poziva koji sam primio u ciriškom tramvaju i kada sam odgovorio: “U tramvaju sam, nazovite me za dvije minute”; ili jednom drugom prilikom, kada sam istoj osobi slično odgovorio s autoputa: “Na autoputu sam. Čujemo se za par minuta, čim negdje stanem sa strane”. Poziv je započeo s “Ovdje James”, a poslije mi je u telefonatu rekao kako cijeni i da mu se svidjelo što tako radim. Inače, gospodin je bio onaj isti James Baker koji je svojevremeno u Beogradu dao zeleno svijetlo Miloševiću, Adžiću & Co, da tenkovi one militantne rugobe od JNA smiju izađi iz naših kasarna i počnu drobiti naše ceste - jer je naivno smatrao da će ono što slijedi biti “samo demonstracija sile”!

To isto, u kazališnoj varijanti zagrebačkog tramvaja s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi,  ispalo bi otprilike ovako: Biznis-odijelo: “Ah, da gospodine James Baker, vi me sigurno zovete radi onog sporčića od 400 milijuna dolara između EDS i WorldCom!”; pa Biznis-odijelo malo poslije: “Kod A.T.Kearny-a je samo deset hiljada ljudi!”; pa Biznis-odijelo još malo poslije: “Rekao sam da cijeli deal od 2,4 milijarde ima spornih stavki u ugovoru!”, i Biznis-odijelo na kraju: “Može, gospodine ministre vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država!”

Silazim na Glavnom kolodvoru do kojeg sam se dovezao sa šesticom koja na tom dijelu vozi umjesto dvojke koja više ne vozi preko Trgača. Još samo dvije stanice, pa sam na Đamki.

Međutim, novu devetku koja vozi kao stara desetka koje više nema, sam čekao tako dugo da mi je dojadilo. Zato sam umjesto u devetku koja nije došla, ušao u četvorku koja je došla jer više ne vozi preko Trgača nego preko Kolodvora, pa zato više ne kruži po Vukovarskoj do Kvatrića, nego sada kruži iza Savskog mosta i to točno tamo gdje je nekad sedmica išla ravno.

Zbog toga je ispalo da je Đamka puno dalje od dvije stanice - nešto u svemu nije štimalo i tramvaj je, umjesto da skrene u Draškovićevu, jednostavno produljio po Branimirovoj, a ja sam se u strahu da nešto opet ne krene naopako i na raskršću kod Krešića, za svaki slučaj s prvim tramvajem vratio natrag na Kolodvor.

U drugom pokušaju uspjeh: tramvaj je sada ušao u Draškoviževu, ali me je zato opet zeznuo na raskršću kod kraja Zelenog vala - niti je stao gdje je nekad  stajao, niti je skrenuo prema Đamki, već je otišao ravno i stao odmah iza raskršča. Ovo je već moj kvart - do Đamke je manje od dvjesto metara!

Stanice “Sheraton”

Izlazim tridesetak metara iza ugla “Narodnog restorana” koji to više nije - na stanici piše “Stanica Sheraton”. Vidim da se i nova stanica na drugoj strani Draškovićeve prema bivšem kinu “Opatija”, poslije scena “Vidra”, a danas ne znam što, također zove “Stanica Sheraton”. U tom trenutku, u raskršće s druge strane Draškovićeve ulazi devetka koju sam uzaludno čekao na Glavnom kolodvoru i koja sada vozi kao desetka, skreće u Kneza Mislava kao prava desetka jer to nije devetka koja je nekada išla po Račkoga, i staje na novoj stanici točno preko puta “Narodnog restorana”, na mjestu gdje se hotel “Sheraton” iza ugla više i ne vidi – ali, i ta stanica se zove “Stanica Sheraton”.

“Sheraton” preko puta nudi standardnu sliku: “S” u lovorovom vijencu na crvenom švedskom mramoru, pred ulazom zastave i jedan u livreji, tu i tamo poneki dobro razvijeni dečko u modnom odijelu - vjerojatno dekster, zaštitar ili onaj iz filma s Whitney Huston - preko puta čekaju taksisti... standardna napuhana slika iza koje stoji mnogo manje nego iza meni drage “Esplanade” i intimnog “Palace”.

Baš je zgodno da se sve tri stanice zovu “Stanica Sheraton”! To je najjednostavnije i zvuči dobro, baš onako svjetski! Ipak, nešto tu grdo ne paše - lokalni vic je valjda u tome da je hotel “Sheraton” zadnja stvar na svijetu koja treba onima sa stanice “Sheraton”, kao što su i sve tri stanice “Sheraton” zadnja rupa na svirali onima iz hotela “Sheraton“! Teško bi bilo naći ime koje manje znači onima koji na tim stanicama čekaju, ulaze i izlaze izmoreni stiskanjem u tramvaju, svakodnevnim brigama i stvarima koje nose; zaista je teško naći ime prikladnije za dizanje adrenalina kada izađu na stanici i pogled im padne na sve te silne mercedese i bendžole sa šoferima, tjelohraniteljima i sličnima. Isto tako, oni iz “Sheratona” koje čeka auto, službena kola ili taksi, nemaju blage veze s čekanjem na stanici „Sheraton“, kupnjom i plaćanjem tramvajskih karata, višenjem u grozdovima na poluzatvorenim vratima, traženjem  najbliže štange, lovljenjem balansa u zavoju, jačanjem mišića pri promjeni brzine, grupnim slobodnim sastavima pri kočenju, guranjem i tiskanjem - kao niti s drugom svakodnevicom onih sa stanica “Sheraton”. Hotel “Sheraton” i stanica “Sheraton” – dva istoimena, a toliko različita svijeta! 

Situacija me podsjeća na ono što sam godinama i svaki puta primjećivao u trenutku prelaska  SFRJ-granice: vraćaš se iz Njemačke ili od bilo kuda s prave strane granice, muzika u autu do daske - Steve Winwood, Alan Price, Janis Joplin ili nešto slično, a onda dođe granica s  onim brkatim- “Zdravo druže!” To jednostavno nije išlo skupa: muzika ti ne paše kao prije, nešto je tu lažno, osjećao sam se nekako prevaren - kao da su Steve, Alan i Janis samnom došli u neki pogrešni svijet sivila. A sve to se je desilo na onih par metara do granične rampe gdje prestaje sloboda! Na odlasku je bio kontrapunkt istoga: pređeš granicu, veliš “Tek sada sve paše, nema više prevare!” – i navineš do daske! 

No, ovo dokono filozofiranje besposlenog promatrača poprima novu dimenziju kroz ocjenu istinitosti percepcija promatrača ispred “Narodnog restorana” koji to više nije: u smjeru hotela „Sheraton“ vidi sjaj koji objektivno ne postoji, u smjeru stanice „Sheraton“ vidi svakodnevno sivilo koje objektivno postoji, dok u smjeru najljepšeg trga u gradu ne vidi Đamku koja je objektivno na svojem mjestu. Dakle, sjaj hotela „Sheraton“ je virtuelna istina („vidiš ga, a nije tu!“), sivilo stanice „Sheraton“ realna istina („vidiš ga, i tu je!“), dok je Đamka transparentna („ne vidiš ju, a tu je!“). I to je točno ono što sam osjetio pri izlasku iz tramvaja: laž u sjaju hotela, zbilju na stanici i prisustvo Đamke u srcu ma gdje bio! 

Za desetak ljudi na stanici prekoputa, koji su na nogama ili naslonjeni na zid s taškama, vrećicama i cekerima nedaleko od bendžola i taksi-stanice konačno dočekali svoju devetku, bitno je samo to da je tramvaj konačno došao!

Taj ćošak mi se nikada nije sviđao! Veliki, tmurni prostor ograđen drvenim plotom – crna zemlja, prljave lokve, stari kamioni, par straćara i betonskih rampi... i tako decenijama! Nešto se tu i dešavalo, ali se je rijetko kada moglo nekoga vidjeti i najbolje je bilo uopće ne zalaziti unutra. Ne znam je li se na tom mjestu moglo izgraditi nešto pametnije od “Sheratona”, ali u svakom slučaju - taj ćošak mi se niti sada ne sviđa!

Od stanice Sheraton do Đamke je samo dvjesto metara, ali čekam tramvaj. Ne žuri mi se i veseli me da ću baš iz devetke izaći na stanici pred Studentskim domom i vidjeti sve kao na dlanu: cijeli trg s Đamkom i travnjacima oko nje, bazen s vodoskocima, platane, moj haustor i kuću... a kada pogledam prema Račkoga, vide se tornjevi Katedrale okruženi zagrebačkim krovovima ispod zagrebačkog plavog neba - kao na najljepšoj razglednici na ovome svijetu!