Divljaci u pješačkoj zoni
Na kiosku kupujem dnevnu tramvajsku kartu i čekam tramvaj za Đamku.
Usprkos gužvi, neki idiot juri na inline-rolšuama i zaobilazi ljude pred kavanom “Dubrovnik” kao da se radi o krpenim lutkama koje su zalutale na njegovu privatnu stazu za slalom. Opušten, vesla s nogama na široko i očigledno uživa sâm u sebi (vjerojatno ima i luđački sjaj u očima), a na biciklu iza njega, kao da je na renbanu, fura neki sportski nastrojeni klipan od preko dve banke. Par sekundi kasnije - evo još jednog na inline-rolšuama! I njemu se strašno žuri i zato opet slijedi slalom među ljudima – ovdje, na Trgaču, usred gužve!
Kada malo bolje pogledaš, rolera i biciklista koliko hoćeš - svi su na trotoaru i svi su odrasli!
Nedorasli odrasli egzibicionisti neproživljenog djetinjstva, pseudo-urbani kreteni koji su preko sedamdeset svojih glupih kila metnuli na kotačiće, zamijenili Jarun s Trgačem i sad voze slalom pred kavanom “Dubrovnik” kao da će pritom istresti sve svoje komplekse!
Divljaci u pješačkoj zoni - prije ili poslije, pomesti će nekoga tako da će to biti grdo za gledati!
Svu trojicu bi trebalo dobro politi s mrzlom vodom i nakon toga im opaliti masnu globu!
Negdje drugdje, na primjer u Švici, je svakom jasno da čak i u šumi moraš paziti na ljude. Dobro paziš i ako treba staneš, jer nikoga ne smiješ niti zaplašiti, a kamoli okrznuti - i nikome ne pada na pamet izazivati vraga na trotoaru ili u pješačkoj zoni.
Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklisti se zaustavljaju tek kada im je prednji kotač među tvojim nogama.
Negdje drugdje, na primjer u Švici, su susreti biciklista i pješaka vrlo česti i svakodnevni - na prigradskim cestama, poljskim putevima, u parku, šumskim stazama, uz rijeku – svagdje, čak i na trotoaru! Ima i opasnih situacija, ali one su rezultat slučaja, a ne svjesnog izazova jurnjavom kroz masu pješaka. Ako ispadne preusko ili opasno, sudionicima je kristalno jasno da moraju poštovati pravila opće kulture, reda i zakona, pa tipični scenarij izgleda ovako: pješak prolazi pored bicikliste koji ljubazno čeka uz obvezni smiješak (iako si možda misli: “k vragu, baš si se morao nasrati kad sam bio u najboljem zaletu!”) i stoji mirno kao bubica - jer drugačijeg protokola nema. A bome i pozdrav rijetko izostane.
Negdje drugdje, na primjer u Švici, čak i psi hodaju bezbrižno i u povjerenju da ih biciklisti neće zgaziti - pa zato bicklista i pred psom jednostavno stane, te uz obvezni smiješak i bez pozdrava, pričeka da pas svoje odnjuška i ode dalje.
Ovdje, u mom rodnom gradu, pješaku je najpametnije da se hitro makne, jer bi dodatno kotaču među nogama mogao još svašta neugodnog doživjeti.
Negdje drugdje, na primjer u Švici, biciklista pri takvim susretima u pravilu ne zvoni - pa nismo djeca da si zvonimo, kada je jedino pravilo “Stoj!”. Osim toga, pješaci su ljudi, a ljudi su različiti, pa se može desiti da nekog pješaka i zvonce prestraši – i zato “cin-cin” još rade samo mala djeca!
Ovdje, u mom rodnom gradu, kada zazvoni - onda ti je već odzvonilo! I tko ti je kriv što nisi pazio i na vrijeme se maknuo!
Negdje drugdje, na primjer u Švici, osiguranje bicikla je obavezno. Osiguranje košta oko 25 kuna godišnje, pokriva naknadu trećoj osobi iliti pješaku do 3 milijuna(!) franaka, a globa za bicikl bez markice je 250 kuna – te brojke „govore“ onomu koga to zanima (sankcija: faktor 10; statističko-financijska dimenzija posljedica: vjerojatnost vrlo mala, ali ako se ostvari...)
Ovdje, u mom rodnom gradu, biciklom udešeni pješak može računati samo na dodatak u batinama!
Ovdje u pješačkoj zoni na Jelačić-placu i u centru grada, Divljacima na kojekakvim rolicama i biciklima sigurno nije mjesto. No, to ne zanima čak niti dva policajca koji očigledno nisu na godišnjem odmoru, ali su preuzeli ulogu nezainteresiranih promatrača, iako je to stvar ne samo gradske kulture već i zakona. Mislim si: „Vraćen je Ban, popločen Trg, uređen Manduševac... i sad zbiljam ne bi smio biti problem s redarstvom počistiti divljake - onako po starom: vadi blok i recitira „uznemirio, narušio, ugrozio, prekršio... osobne podatke, molim!“
Zagrebački tramvaj
Zagrebački tramvaji su uvijek bili posebno bučni, spori i rijetki. Drage plave plehnate kutije drndale su po ulicama, a na Đamki su cvilile tako jako da su čak i oni mirni na Mirogoju čepili uši i brojali zavoje.
Mi djeca smo skoro uvijek stajali ili bili u nečijem krilu, jer zapravo nismo niti smjeli sjesti na one drvene, neudobne klupe tako dugo dok je netko od starijih stajao. Ako si slučajno sjedio, a netko stariji je stao pored tebe, istog trena si morao skočiti i reći “Izvol’te”, a ako je to bio netko od poznatih, onda si rekao “Ljubim ruke - izvol’te!”.
Sve je tu bilo po domaćem, čak i po mirisu! Po košarama su bila jaja, pilići, kokice, purani... sve što se je moglo kupiti na placu bilo je i u tramvaju, jer su se svi uglavnom vozili s tržnice ili na tržnicu. U tom stiskancu, sve je tako lijepo smrdilo po špeku i luku, a kako su svi dizali ruke da bi se držali za veliki drveni ring koji je visio na crnom kožnatom remenu, valjda nigdje na svijetu se nije moglo vidjeti toliko znojnih pazuha i dlaka koje su kao šuma virile iz polumokrih košulja.
I kada si priklješten i bez zraka mislio da tu više niti igla ne stane i jedva dočekao stanicu kako bi se situacija konačno poboljšala, na prednja vrata je par ljudi kapnulo van, na sredini se nije ništa desilo jer srednjih vrata nije ni bilo, a na stražnja vrata je navalilo njih pedeset. Zato je odzada sjedio kondukter koji je na svakoj stanici morao vikati “Sredina malo naprijed, molim!”. Nakon toga bi primio veliku drvenu dršku na štangi za zatvaranje vrata, probao bi zatvoriti i na kraju bi potegnuo crni remen koji nam je svima visio iznad glave, tri puta zazvonio i tramvaj je krenuo dalje.
Kondukter je imao crnu tašku od debele kože, a pred njim je na uskom pultu stajala šablona s tri blokića različitih karata i jastučićem za mali okrugli štambilj. Štambilj je bio na gornjoj strani debelog drvenog blajštifta i kondukter je s njim - sve u jednom pokretu - prvo poništio kartu, tako da je na njoj ostao štambilj s debelim kružićem u kojem je bio broj konduktera, onda bi kartu s vrhom blajštifta malo nadignuo, razderao po donjem rubu, otkinuo iz šablone i na kraju kartu predao, nekim čudom uvijek točno, u ruku onoga koji mu je prije toga - vrhovima prstiju, između četiri nečija vrata, preko tri nečije glave i preko dva šešira - uspio dodati novac za kartu.
Kožni remen koji se je u šlingama protezao po cijelim kolima i bio spojen na zvonce, bio je jako važan i nama dečkima: svaki puta kada si po njemu dva puta cuknuo, tramvaj je zakočio i stao. Tako smo mogli raditi stanice gdje god smo htjeli - najradije pred poštom u Jurišićevoj.
Zagrebački tramvaji su uvijek bili nešto posebno, valjda zato što u Zagrebu svaki tramvaj postane zagrebački prije nego što je završio prvu rundu po gradu. To je prosto nevjerojatno kako Zagreb djeluje na tramvaje i kojom brzinom od baš svakog tramvaja nastane pravi zagrebački tramvaj! Čak i tramvaj koji je svoj cijeli vijek proveo po njemačkim tračnicama i zvonio na njemačkom, da bi na kraju, žut ili zelen i još uvijek išaran njemačkim reklamama, krenuo iz remize na svoju prvu vožnju po gradu - postaje pravi zagrebački tramvaj već na prvoj stanici!
Obratno ne vrijedi - zagrebački tramvaji više ne djeluju na grad, to su radili samo u periodu od 1891.g. do 1911.g. kada su bili na konjski pogon i kada su zbog neželjenog nusproizvoda pogonskog bio-motora s unutrašnjim sagorijevanjem koji je pri brzini od 7.5 km/h povremeno lansiran na kolosijek širine 0.76m na pruzi dužine 8 km od Mitnice (Kvaternikov trg) kroz Vlašku, Draškovićevu i Jurišićevu preko Jelačićeva trga te Ilicom do onda Južnoga, a danas Zapadnoga kolodvora, s odvojkom na Frankopansku i Savsku do Savskoga mosta, te iz kojeg se nakon pada na zemlju ne samo pušio dim, već je i smrdio po konjskom dreku, nazivani “konjača” i “smrdača”, odnosno konjski tramvaj ili željeznica, a ne ZKT ili ZET.
Za nas klince, vožnja u tramvaju je uvijek bila događaj za sebe, pogotovo ako se išlo negdje na izlet. S tramvajem do Mihaljevca, pa do Tunela i onda pješke na Sljeme do Obrtničkog doma i livade gdje se rastegne deka i onda pojedeš sve doneseno - to je uvijek bilo tako lijepo! Sa sobom se u ruksaku nosilo pohanih piceka, krumpir-salate, rotkvica, kruha, kolača ili štrudli od jabuka i čaj u termosici, a poslije su došle aluminijske kutije za faširane šnicle, kuhana jaja i mladi luk.
Puno manje se je nosilo kada se je išlo s tramvajem na Samoborski kolodvor kod Jukićeve, pa Samoborčekom do Samobora, jer u Samoboru je uvijek bilo svega. Išlo se gore kod crkve Svete Ane na misu i proštenje, gdje se jelo i pilo, a poslije bi si priuštili predivnu pečenu kobasu! Na kraju bi se prošetali do ruševina starog grada, kako bismo dobili zalet za povratak u restoran pored potoka s pastrmkama. U restoranu se je nešto malo pojelo i popilo: pastrmkice izgledaju na tanjuru puno bolje nego kad plivaju u vodi, ali s njima se samo prtljaš i jako dugo jedeš, a malo pojedeš, pa sam tu zato zauvijek zavolio puno mlade janjetine s mladim lukom i jako malo kruha. Na povratku smo uvijek svratili na kremšnite u slastičarnici iza ugla, a par kremšnita bismo ponijeli doma.
Ipak, najuzbudljivije je bilo voziti se u tramvaju sâm, kad nitko ne pazi na tebe. Takva vožnja je uvijek bila pravi izlet: sâm od Đamke do kraja Zvonimirove - što ćeš ljepše? A tek vožnja na pulferu...! Kada smo porasli, išli smo na drugu stranu. Do Savskog mosta, a onda na kupanac na skeli i gledanac sunćanja golih ženski na “Babinjaku” – fantastično!
Do sada sam vidio barem tri-četri različite generacija tramvajskih kola i prikolica, od onih čoškastih s vratima koja se guralo na stranu i s drvenim klupama na kojima se neudobno sjedilo, pa do tramvaja s kraja šezdesetih, koji su bila slični ovima koje sada vidim. Ovaj najnoviji model dugačkih kola s dvije gusjenice izgleda super, prva liga. Po prvi puta pomišljam da možda ipak postoji tramvaj koji u zavojima na Đamki ne cvili tako jako da ga čuješ i pod vodom u badevani. Ipak, ovaj novi tramvaj bi nekad sve moje dečke strašno ražalostio – netko je izmislio tramvaj bez pulfera! Pa to je grozno - kakvi su to tramvaji, ako na pulferu ne možeš napraviti rundu oko Đamke? K'o Bog fale i emajlirane pločice na kojima stoji “Ne naginji se kroz prozor”!
Kako doći od Jelačić-placa do Đamke?
Kao što vidim, ZET je promijenio doslovce sve: linije, brojeve, stanice, tramvaje, karte... samo je sedamdeset godina stara plava boja ostala ista. Sada mogu s Đamke direktno do Jaruna, pa natrag preko Savskog mosta i Velesajma, Sopota i Mosta mladosti, Držićevom do Krešića, Šubićeve i Đamke. Tramvaj vozi i do nekih naselja za koja prvi puta čujem i u kojima nemam što tražiti, jer su daleko iza starog okretišta na Borongaju ili čak tamo negdje u produžetku iza Dubrave.
Dok sam bio klinac, na tu stranu su Krešić, Šubićeva i Kvatrić bili kraj mojeg Zagreba. Tramvaj je vozio do kraja Zvonimirove, Šubićeva i Krešić su bili bez tramvaja, a Sigečice i Držićeve nije čak ni bilo.
Kada sam završavao osnovnu školu, prvi tramvaj je krenuo Šubićevom preko Krešića na Branimirovu, a od Zvonimirove je produljeno do novog okretišta kod Borongaja; kada sam krenuo u gimnaziju, završen je podvožnjak kod Kanala i Branimirova je spojena s Vukovarskom, a petnaestak godina kasnije, negdje u drugoj polovini sedamdesetih, otprilike taman na moj trideseti rođendan, prvi tramvaj je prešao Savu i došao u Novi Zagreb - Držićevom preko Mosta Mladosti do Sopota i Zapruđa.
I tako sada - ja koji sam još prije par minuta bio duboko uvjeren da je baš moja generacija rasla s gradskim dijelom mreže ZET-a i da se niti u ludilu ne može desiti da nekoga moram pitati “Oprostite, koji broj vozi do Trešnjevačkog placa?” - razočarano čitam natpise s brojevima linija i smjerom. Sve je tako razmrdano da se lako mogu zeznuti čak i između Trgača i dvije stanice udaljene Đamke!
Ima novih brojeva, ali zato fale neki stari, neki stari imaju promijenjenu rutu, ali novi zato voze tamo gdje su vozili stari kojih više nema ili stari koji su promijenili rutu, a sve se to odvija između stanica od kojih neke više nisu na starim mjestima, ali su zato dobile imena.
Vidim da je opet iskrsnula i trinajstica u kojoj sam se zadnji puta vozio prije točno pedeset godina. Bio sam s mamom na Mirogoju, a par dana poslije, trinajstica je ukinuta jerbo je došlo do velike nesreće nakon što su joj otišle bremze. Jurila je po onoj strmini, da bi na zadnjem zavoju prije Zvijezde izletila iz tračnica i tako silovito tresnula u stabla na drugoj strani, da je dvadesetak ljudi poginulo, a bilo je i mnogo ranjenih. ZET-u je ukinuo liniju, a kočnice su i dalje ostale na principu “povuci, spusti košaru, izbaci šoder, pa struži i ruži sve dok plava kutija ne stane ili lupi”. Možda baš zato što dečki na remizi nisu znali napraviti tramvaj s dobrim bremzama, zagrebačke tramvaje od tada više nije radio ZET, nego narodni heroj “Đuro Đaković” u Slavonskom Brodu.
Niti narodni heroj nije znao popraviti bremze, ali je zato umjesto emajliranih pločica “Sjedalo za invalide” i “Zagrebački električni tramvaj”, stavio aluminijske pločice “Ovo mjesto je rezervirano za invalide” i “Đuro Đaković”. U svakom slučaju, kada sam postao maturant, linija trinajstice je opet proradila, ali je sada vozio tramvaj broj 15, a ne moj rođendanski broj 13 koji znači peh i donosi nesreću, pa opet nestala – valjda zato što niti “Đuro”, kako su ga političari zvali iz milja, još uvijek nije znao napraviti dobre bremze, a čuo sam da je čak i željezne kotače morao godinama uvoziti. Tako je naš plavi zagrebački tramvaj postao naš prvi “Bad Blue” - njegovi kotači i bremze su za “Đuru”, političkog giganta koji je radio i HiTec tenkove za JNA-soldatesku, do Kraja ostali kao nerješiv izazov u rangu “space-shuttle”-tehnologije!
Ne znam kakve su danas tramvajske bremze, ali one “Đurine” su bile tragične. Standardna situacija je bila: auto izlazi u rikvercu s parkirališta među stablima u Račkoga; zadnji dio dolazi na tramvajsku prugu; tramvajko panično zvoni, koči, izbacuje šoder i košaru; tramvaj cvili i struže po tračnicama i šoderu, dok šofer - blijed i ukočen od straha, silne galame i struganja - bespomoćno čeka na tračnicama, iako je imao vremena pobjeći natrag na parkiralište. Onda “tres” - auto sav speglan, tramvaju ništa, a tramvajko dečkima na remizi raportira: “Danas sam još jednog potrošio, brojim tridesetsedam”.
Kao automat koji je godinama krivo programiran - da Đamkom voze samo devetka i desetka, te da devetka ide preko Trgača, a desetka preko Kolodvora; da se na faks u Vukovarsku ide četvorkom ili peticom, na Zapadni kolodvor dvicom, da broj dvadesetjedan vozi od Mihaljevca do Tunela, a možda i do Dolja, a da petnaestica vozi samo dole po gradu - nikako ne želim prihvatiti ono što mi sada stoji pred samim nosom: devetka, koja je otkad postoji vozila preko Trgača od Zvonimirove do Ljubljanice, sada vozi kao nekad desetka koje više nema; na Đamku mogu od Kolodvora doći s devetkom ako si zamislim da sam sjeo u desetku koje više nema, a ovdje s Jelačić-placa ako se sjednem na šesticu koja vozi na Kolodvor kao nekadašnja dvica preko Trgača, ili na sedamnaesticu koja je nova linija, kao nekadašnja četrnaestica koja je nekom zabunom skrenula niz Horvaćansku da bi prugom koje nije bilo vozila prema Srednjacima, pa i dalje do Prečkog ako treba!
Bar za danas, principijelno odbacujem mogućnost da se na Đamku direktno odvezem s nekakvim novim brojem - to mi je nekako bez veze - a kako je od starih preostala jedino devetka koja sada ide preko Kolodvora, a ne više preko Trgača, odvesti ću se do Kolodvora i tamo sjesti na devetku koja sada vozi kao desetka koje više nema, da bi onda devetkom po liniji bivše desetke došao do Đamke.
U tramvaju prema Glavnom kolodvoru
U tramvaju je jasno bio pravi krkljanac. Nekako mi nije običaj ulaziti na prednja vrata, ali sada sam to napravio zbog nogu - izbjegavam stepenice, pa kada već moram, neka me bar vidi onaj koji okreće ručku s brzinama i drži bremzu. Između nečijeg kuka i nečijih leđa gurnem kartu u automat i “Šljuk” - automat je progutao i ne vraća natrag moju dnevnu kartu za koju sam dao 18 kuna. Puštaju me do automata, gledam u otvor, ali karta se niti vidi niti se može dohvatiti. Gospođa kojoj pripada nečiji kuk, dodaje mi nekakvu kemijsku olovku, ali se karta neda iščačkati - samo sam si zaflekao ruke s tintom koja je počela curiti iz olovke. Vidim da cijela priča nema smisla i zato kroz prozorčić velim vozaču: “Automat mi je progutao dnevnu kartu, silazim kod Kolodvora!”, a on veli “Pozvati ću tehničara, odmah će to popraviti”. Tako je i bilo: ZET-ov tehničar je odmah uletio - izgledalo je kao da je samo na to čekao pored ZET-ove kućice na Trgaču - otvorio je automat, malo prodrmao, pročačkao i ja sam dobio natrag moju kartu od 18 kuna.
Usprkos tome što cijela priča nije potrajala više od dvije minute, u tramvaju je izbila nervoza: “Ima nas ovdje kojima se žuri”; “Sramota, zaustaviti tramvaj zbog jedne smrdljive karte!” Jedna je bila i duhovita: “Drugi puta idi autostopom”. I taman kada sam pomislio kako je to lijepo opet biti doma, u lice mi se unio neki brkonja i kroz zube protisnuo: “Kartu moraš prilikom cijepanja držati čvrsto u ruci!”. Mili Bože, zar se karte sada “cijepaju”? Nemoguće, brko je nešto pobrkao! Karte su oduvijek bile cvikane, precvikane, poštemplane, poništene... kakvo cijepanje!? Zato naivno pitam: “Silazite li u Zoološkom vrtu ili idete dalje?”. Brko me gleda zbunjeno, nekaj mu nije jasno i ostaje bez riječi - ovaj tramvaj k'o Bog uopće i ne vozi do Maksimira!
Kako su i drugi zašutjeli, očigledno izgubivši interes za onoga koji čak niti tramvajsku kartu ne zna držati u ruci, okrenuo sam se prema prozoru, ali nisam mogao odoljeti da, barem onako ispod oka, ne pogledam prvo sjedalo s kojeg se čuo ženski glas: “Sada sam baš u Praškoj ulici između Trga Bana Jelačića i Zrinjevca!”. Mili Bože, a gdje drugdje bi Praška mogla i biti? Da je bar rekla “Sad sam u Praškoj kod Marićevog”! ženska ima nekih šest banki, drži mobitel kao da drži krunicu, ruke su joj naslonjene na veliku tašku u krilu i valjda čeka sljedeći poziv. Niti minutu kasnije čujem: “Sada smo prošli Zrinjevac, za pola sata sam kod kuće!”. Razgovor je odmah gotov, a mobitel opet drži kao krunicu. Čudno mi je to sve, pa neće se valjda javiti i s Kolodvora: “Sada smo prošli Glavni kolodvor, za dvadesetsedam minuta sam kod kuće!”? Zato sumnjam da je itko, osim nas u tramvaju, čuo njena GPS-javljanja. Skupa bi bila njena polusatna vožnja, ali sudeći po onome o Praškoj i po komediji s mobitelom, gospođa je jedna od onih koji sami sebe nazivaju “mi zagrebčanci”, pa su njeni razgovori ipak bili bez signala i besplatni - jer vidim da “mi zagrebčanci” nevjerojatno brzo uče kako se uklopiti u novu sredinu, a najbrže nauče tipične zagrebačke idiotarije i gluposti.
Zagreb je u tome prosto senzacionalan - nigdje drugdje nema takvog bogatstva manifestacija kojekakvih kompleksa. Pa gdje to, osim tu pod Medvednicom, postoje ljudi koji u svim situacijama i položajima drže mobitel na uhu i razgovaraju sami sa sobom kao da se radi o sletu luđaka?
A i ti mobiteli su uspješnica za sebe! Čak i sam naziv “mobitel” bi trebalo patentirati kao jedan od naših značajnih priloga svjetskoj kulturi. jer kad veliš “mobitel” i Japanac će to razumjeti! To je važno, jer u svijetu vlada kompletna zbrka: na njemačkom se stabilizirao “Handy”, na što Ameri umiru od smijeha; Ameri vele “cell”, a s time nitko živ ne može ništa započeti - čak niti Englezi, dok sami Ameri znaju isključivo iz konteksta rečenice o čemu se radi; Englezi vele “mobile phone”, ali kad skrate na “my mobile”, onda se i Francuskinja zacrveni i ne zna u koji bi ga dio tijela pogledala, a Francuzi su opet, uostalom kao i uvijek i uz truc svima, izmislili nešto svoje, tako da nitko na kugli zemaljskoj ne zna o čemu se radi.
Jedino što cijeli svijet kući je SMS i sms-ati, a jedino što bi još cijeli svijet razumio je hrvatska riječ “mobitel“ koja je složenica od „pokretni“ i naše stare riječi “brzoglas”, dakle „pokretni brzoglas“ ili “pokbrz”. Time smo cijelom svijetu i sebi poklonili šansu za bolje razumijevanje!
Mobitelska epidemija je dohvatila sve slojeve i sva starosna doba, a to se najbolje vidi baš ovdje u zagrebačkom tramvaju: curica iza gospođe koja svako malo javlja poziciju tramvaja, nešto užurbano tipka. Valjda šalje SMS: “Volim te i u tramvaju na Zrinjevcu” - a sve to na radost roditelja i porodičnog budžeta. To je onaj pravi cilj života: dva-tri dana u mjesecu raditi za troškove mobitela.
No, posebni slučaj zagrebačke otvorene scene je kit do mene koji smirenim pokretom vadi mobitel iz biznis-odijela i javlja se još smirenijim “Da, ja sam!”. Podignute glave kao da će zakukurikati, duboko zamišljen i poluzatvorenh očiju sluša tako pažljivo, da smo svi u tramvaju zanijemili - odmah smo shvatili da se radi o nečemu strašno važnom. Čekali smo što će reći, a on je slušao, zamišljeno klimao glavom, onda je pogled usmjerio negdje u daljinu i jasno i glasno rekao: “Kupujemo!”. Sklapa i sprema mobitel u biznis-odijelo, spušta pogled, te i dalje duboko zamišljen gleda u prazno. Svi smo odahnuli, sve je dobro završilo! Tko zna što bi se desilo i koliko radnih mjesta bi propalo da je rekao “Ne kupujemo!”. Bili smo sudionici prave male drame s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi i uz “happy end” u zagrebačkom tramvaju – a sve kao besplatni dodatak! Kakav HNK – kupi tramvajsku kartu, sjedni u prvi tramvaj i samo gledaj, Zagreb je senzacionalan!
Prisjećam se jednog poziva koji sam primio u ciriškom tramvaju i kada sam odgovorio: “U tramvaju sam, nazovite me za dvije minute”; ili jednom drugom prilikom, kada sam istoj osobi slično odgovorio s autoputa: “Na autoputu sam. Čujemo se za par minuta, čim negdje stanem sa strane”. Poziv je započeo s “Ovdje James”, a poslije mi je u telefonatu rekao kako cijeni i da mu se svidjelo što tako radim. Inače, gospodin je bio onaj isti James Baker koji je svojevremeno u Beogradu dao zeleno svijetlo Miloševiću, Adžiću & Co, da tenkovi one militantne rugobe od JNA smiju izađi iz naših kasarna i počnu drobiti naše ceste - jer je naivno smatrao da će ono što slijedi biti “samo demonstracija sile”!
To isto, u kazališnoj varijanti zagrebačkog tramvaja s gospodinom Biznis-odijelo u glavnoj ulozi, ispalo bi otprilike ovako: Biznis-odijelo: “Ah, da gospodine James Baker, vi me sigurno zovete radi onog sporčića od 400 milijuna dolara između EDS i WorldCom!”; pa Biznis-odijelo malo poslije: “Kod A.T.Kearny-a je samo deset hiljada ljudi!”; pa Biznis-odijelo još malo poslije: “Rekao sam da cijeli deal od 2,4 milijarde ima spornih stavki u ugovoru!”, i Biznis-odijelo na kraju: “Može, gospodine ministre vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država!”
Silazim na Glavnom kolodvoru do kojeg sam se dovezao sa šesticom koja na tom dijelu vozi umjesto dvojke koja više ne vozi preko Trgača. Još samo dvije stanice, pa sam na Đamki.
Međutim, novu devetku koja vozi kao stara desetka koje više nema, sam čekao tako dugo da mi je dojadilo. Zato sam umjesto u devetku koja nije došla, ušao u četvorku koja je došla jer više ne vozi preko Trgača nego preko Kolodvora, pa zato više ne kruži po Vukovarskoj do Kvatrića, nego sada kruži iza Savskog mosta i to točno tamo gdje je nekad sedmica išla ravno.
Zbog toga je ispalo da je Đamka puno dalje od dvije stanice - nešto u svemu nije štimalo i tramvaj je, umjesto da skrene u Draškovićevu, jednostavno produljio po Branimirovoj, a ja sam se u strahu da nešto opet ne krene naopako i na raskršću kod Krešića, za svaki slučaj s prvim tramvajem vratio natrag na Kolodvor.
U drugom pokušaju uspjeh: tramvaj je sada ušao u Draškoviževu, ali me je zato opet zeznuo na raskršću kod kraja Zelenog vala - niti je stao gdje je nekad stajao, niti je skrenuo prema Đamki, već je otišao ravno i stao odmah iza raskršča. Ovo je već moj kvart - do Đamke je manje od dvjesto metara!
Stanice “Sheraton”
Izlazim tridesetak metara iza ugla “Narodnog restorana” koji to više nije - na stanici piše “Stanica Sheraton”. Vidim da se i nova stanica na drugoj strani Draškovićeve prema bivšem kinu “Opatija”, poslije scena “Vidra”, a danas ne znam što, također zove “Stanica Sheraton”. U tom trenutku, u raskršće s druge strane Draškovićeve ulazi devetka koju sam uzaludno čekao na Glavnom kolodvoru i koja sada vozi kao desetka, skreće u Kneza Mislava kao prava desetka jer to nije devetka koja je nekada išla po Račkoga, i staje na novoj stanici točno preko puta “Narodnog restorana”, na mjestu gdje se hotel “Sheraton” iza ugla više i ne vidi – ali, i ta stanica se zove “Stanica Sheraton”.
“Sheraton” preko puta nudi standardnu sliku: “S” u lovorovom vijencu na crvenom švedskom mramoru, pred ulazom zastave i jedan u livreji, tu i tamo poneki dobro razvijeni dečko u modnom odijelu - vjerojatno dekster, zaštitar ili onaj iz filma s Whitney Huston - preko puta čekaju taksisti... standardna napuhana slika iza koje stoji mnogo manje nego iza meni drage “Esplanade” i intimnog “Palace”.
Baš je zgodno da se sve tri stanice zovu “Stanica Sheraton”! To je najjednostavnije i zvuči dobro, baš onako svjetski! Ipak, nešto tu grdo ne paše - lokalni vic je valjda u tome da je hotel “Sheraton” zadnja stvar na svijetu koja treba onima sa stanice “Sheraton”, kao što su i sve tri stanice “Sheraton” zadnja rupa na svirali onima iz hotela “Sheraton“! Teško bi bilo naći ime koje manje znači onima koji na tim stanicama čekaju, ulaze i izlaze izmoreni stiskanjem u tramvaju, svakodnevnim brigama i stvarima koje nose; zaista je teško naći ime prikladnije za dizanje adrenalina kada izađu na stanici i pogled im padne na sve te silne mercedese i bendžole sa šoferima, tjelohraniteljima i sličnima. Isto tako, oni iz “Sheratona” koje čeka auto, službena kola ili taksi, nemaju blage veze s čekanjem na stanici „Sheraton“, kupnjom i plaćanjem tramvajskih karata, višenjem u grozdovima na poluzatvorenim vratima, traženjem najbliže štange, lovljenjem balansa u zavoju, jačanjem mišića pri promjeni brzine, grupnim slobodnim sastavima pri kočenju, guranjem i tiskanjem - kao niti s drugom svakodnevicom onih sa stanica “Sheraton”. Hotel “Sheraton” i stanica “Sheraton” – dva istoimena, a toliko različita svijeta!
Situacija me podsjeća na ono što sam godinama i svaki puta primjećivao u trenutku prelaska SFRJ-granice: vraćaš se iz Njemačke ili od bilo kuda s prave strane granice, muzika u autu do daske - Steve Winwood, Alan Price, Janis Joplin ili nešto slično, a onda dođe granica s onim brkatim- “Zdravo druže!” To jednostavno nije išlo skupa: muzika ti ne paše kao prije, nešto je tu lažno, osjećao sam se nekako prevaren - kao da su Steve, Alan i Janis samnom došli u neki pogrešni svijet sivila. A sve to se je desilo na onih par metara do granične rampe gdje prestaje sloboda! Na odlasku je bio kontrapunkt istoga: pređeš granicu, veliš “Tek sada sve paše, nema više prevare!” – i navineš do daske!
No, ovo dokono filozofiranje besposlenog promatrača poprima novu dimenziju kroz ocjenu istinitosti percepcija promatrača ispred “Narodnog restorana” koji to više nije: u smjeru hotela „Sheraton“ vidi sjaj koji objektivno ne postoji, u smjeru stanice „Sheraton“ vidi svakodnevno sivilo koje objektivno postoji, dok u smjeru najljepšeg trga u gradu ne vidi Đamku koja je objektivno na svojem mjestu. Dakle, sjaj hotela „Sheraton“ je virtuelna istina („vidiš ga, a nije tu!“), sivilo stanice „Sheraton“ realna istina („vidiš ga, i tu je!“), dok je Đamka transparentna („ne vidiš ju, a tu je!“). I to je točno ono što sam osjetio pri izlasku iz tramvaja: laž u sjaju hotela, zbilju na stanici i prisustvo Đamke u srcu ma gdje bio!
Za desetak ljudi na stanici prekoputa, koji su na nogama ili naslonjeni na zid s taškama, vrećicama i cekerima nedaleko od bendžola i taksi-stanice konačno dočekali svoju devetku, bitno je samo to da je tramvaj konačno došao!
Taj ćošak mi se nikada nije sviđao! Veliki, tmurni prostor ograđen drvenim plotom – crna zemlja, prljave lokve, stari kamioni, par straćara i betonskih rampi... i tako decenijama! Nešto se tu i dešavalo, ali se je rijetko kada moglo nekoga vidjeti i najbolje je bilo uopće ne zalaziti unutra. Ne znam je li se na tom mjestu moglo izgraditi nešto pametnije od “Sheratona”, ali u svakom slučaju - taj ćošak mi se niti sada ne sviđa!
Od stanice Sheraton do Đamke je samo dvjesto metara, ali čekam tramvaj. Ne žuri mi se i veseli me da ću baš iz devetke izaći na stanici pred Studentskim domom i vidjeti sve kao na dlanu: cijeli trg s Đamkom i travnjacima oko nje, bazen s vodoskocima, platane, moj haustor i kuću... a kada pogledam prema Račkoga, vide se tornjevi Katedrale okruženi zagrebačkim krovovima ispod zagrebačkog plavog neba - kao na najljepšoj razglednici na ovome svijetu!
Nema komentara:
Objavi komentar