"Kuže sa zadovoljstvom govori o nogometu, iako iz njega treba izvlačiti riječi. Previše je skroman i povučen. Ipak, sve vidi i sve ga interesira. Za svoje uzore smatra Ramljaka, Katalinskog i Stepanovića. Volio bi igrati kao oni".
Kad je Dinamo, u proljeće 1968. godine preko oglasa u novinama pozvao talentirane mladiće neka se jave na stadion u Maksimiru, među njima je bio i 16-godišnji Josip Kuže.
Koštunjav, blijed, visok 177 sm, a težak 53 kg, više je ličio na neishranjenog momčića kojeg bi trebalo poslati u nekakva toplice, nego na kandidata za juniorski tim.
Stidljivi momak tužnog osmjeha ubrzo je, međutim, demantirao sve one koji su eventualni sud o njegovim nogometnim kvalitetama donijeli na osnovu izgleda.
Stručnom oku trenera Horvateka nisu izbjegli talent i intuicija ovog mladića, kad su mu dali loptu i pustili ga neka pokaže šta zna u igri.
Selekcija je trajala sedam dana.
Preko 400 dječaka pokušalo je da svoje snove ostvariti na nogometnom travnjaku. U današnjem prvom timu »plavih« igra samo Josip Kuže.
To je isto uspjelo još jednom mladiću. Njegov kolega Breber, koji trenutno igra za Maribor, biće uzet u širi izbor kandidata za prvi tim maksimirske ekipe.
Kaže se da nogometno školovanje jednog igrača traje najmanje šest godina. To znači da budući nogometaš treba doći pod stručno oko trenera u svojoj dvanaestoj godini, da bi u osamnaestoj bio zreo za prvi tim. Josip Kuže je, međutim, zakasnio, gotovo pune četiri godine.
Ali, ipak, stigao je na cilj prije mnogih drugih. Kao dvadesetogodišnjak, ili točnije 4. lipnja 1972. godine, oblači dres prvotimca Dinama, u prvenstvenom susretu u Splitu sa Hajdukom.
Tadašnji trener »plavih« poklonio je povjerenje ovom nogometašu. Dražan Jerković vidio je u njemu sve ono što treba imati pravi nogometaš.
I nije se prevario. Od tada pa do danas, Kuže je odigrao šezdesetak utakmica za Dinamo, postavši ne samo standardni prvotimac, nego i nogometaš kojeg je izbornik Boškov pozvao za mladu reprezentaciju u tri susreta (Bugarska, Rumunjska i Grčka).
Mladi Dinamov igrač ima niz kvaliteta koje ostaju nepoznate široj javnosti. Naime, radi se o nogometašu skromnog ponašanja, nogometašu koji ne igra atraktivno, ali čiji je njegov učinak izvanredno cijenjen - i od stručnjaka i od njegovih kolega sa terena.
Josip Kuže je i fizički stasao. Narastao je za pet centimetara, a njegov kostur popunili su mišići.
Vaga je pokazala da je sad teži za čitavih 15 kilograma (68 kg i 182 cm). Izvanredno je izdržljiv.
Njegov prvi trener Branko Horvatek tvrdi da je ovaj mladić u stanju da za vrijeme utakmice napravi rekordan broj dugih sprinteva.
Zato ga možemo vidjeti čas pred jednim, čas pred drugim golom.
Josip Kuže je vrlo discipliniran i korektan nogometaš. S njim nemaju problema ni treneri, ni suci, ni protivnički igrači. Igra pošteno i marljivo.
U posljednje vrijeme ističe se i kao strijelac. Na tri utakmice dao je četiri gola (Boru, Hajduku i Olimpiji 2). Nedavno je u prijateljskom susretu savladao i golmana crveno-belih Ognjena Petrovića.
Poslije toga nam je rekao:
- Volio bih igrati centarfora. Mislim da osjećam šansu.
Drugog dana, međutim, ponovo je izrazio staru želju - da igra na beku.
U Dinamu sad igra u veznom redu. Zadatke ispunjava izvanredno. I posljednji uspjesi »plavih« vezani su svakako i za odličnu igru ovog studenta prava.
Na pitanje kakve su mu ambicije u nogometu, odgovorio je neočekivano:
- Moj glavni cilj je završiti fakultet. Nadam se da ću sa 24 godine imati diplomu pravnika.
Izgleda prosto nevjerojatno da jedan ovako borben i ambiciozan igrač, koji 90 minuta neumorno trči, koji treninge ispunjava na zaista najbolji mogući način i koji je dogurao do mlade reprezentacije, ne pomišlja da u nogometu ostvari još više.
Boškov ga, međutim, već ima »na oku«. Svi stručnjaci imaju najpovoljnije mišljenje o njemu, a ne bi se trebalo začuditi da Josip Kuže postane i kandidat za A državni tim.
On, naime, voli strasno nogomet kao i svoj klavir kod kuće. Kad se nečeg prihvati, onda to radi kako najbolje zna i umije.
Kuže sa zadovoljstvom govori o nogometu, iako iz njega treba izvlačiti riječi. Previše je skroman i povučen. Ipak, sve vidi i sve ga interesira. Njegovi uzori su mu Ramljak, Katalinski i Stepanović. Volio bi da igrati kao oni.
Čini se, međutim, da će on igrati kao »Kuže«, jer u svojoj igri posjeduje kvalitete sve trojice, naravno u početnim fazama. Ali, kako brzo napreduje, ne treba se začuditi ako rođeni Vranjanac, odakle je došao prije Varaždina i Zagreba (otac mu je vojni glazbenik, sada u penziji), ne dogura i znatno dalje...
Nema komentara:
Objavi komentar