NAŠE CURE SU SUPER MAČKE

Imamo loptu i jedva čekamo na početak haklanja, ali izgleda da to danas ne bu išlo. Pa ne bumo valjda opet gimnasticirali? Cure su se na drugoj strani već poslagale i počele s rastezanjem - baš su nekak’ bez veze, nema niti jednog sporta u kojem cure ne izgledaju smiješno! Smiješno trče, smiješno primaju i bacaju loptu, a tek u dvorani... kada rade kolut naprijed, skaču u vis ili trebaju skočiti preko kozlića, onda je pravo čudo koje sve poze znaju izmisliti.

Cure iz našeg razreda danas vježbaju zajedno s curama iz “A” razreda. Alka iz “A” razreda je zbiljam slatka, kako to nisam prije vidio? Bome i Renèe, Nada, Neda, Mirna, Vesna... sve su zgodne, baš mi se sviđaju! Gledam prema našim curama i više mi ništa nije jasno - k vragu, pa naše cure su još puno zgodnije, gdje su mi bile oči? Koji vrag mi je danas!? 

Vjerojatno bih ostao na mjestu još pola sata, da se nije javio Kosta: “Daj vidi kak’ Marini dobro stoji novi dres!”. U blizini su i ostali dečki, a svi su nekako okrenuti i gledaju prema curama! Darac stoji pored mene, drži loptu pod lijevom laktom i kao da je zaboravio da je lopta kod njega, dok ja i dalje gledam prema Alki - mahnuti ću joj ako slučajno pogleda prema meni. Kocka je bačena - nešto nam je očigledno postalo interesantnije čak i od nogometa!

Kao klinci, na Đamki se nismo puno igrali s curicama. Zajedno smo se igrali kad nas je svih skupa bilo puno, i to je onda bilo lovice, skrivača, “neka puca!” i graničara. One su inače bile svijet za sebe - nađu si mjesto na nekoj štengi, sjede satima i natežu nekakve krpice, rade lutkice - čak ih izrezuju iz kartona pa im onda navlače haljinice od papira, a čim ih pipneš, odmah se rasplaču i otrče doma. Najblesavije je kad s kredom nacrtaju nekakve kvadrate, onda skaču po njima i vele da se igraju škole. Uvijek mi se činilo da se niti ne znaju praf igrati i da su se malo razmrdale samo onda, kada smo se mi dečki s njima igrali. Bile su uvijek tu negdje uz nas, ali nas nisu posebno interesirale.

U školi je bilo isto, samo što su curice bile druge. Svaki dan smo bili zajedno, ali gdje stanuju i što rade nakon škole, uglavnom nismo znali niti nas je to interesiralo. Nakon škole nam je jedino bilo bitno tko ima loptu i gdje ćemo složiti golove - kakve curice! Ali sada to izgleda potpuno drugačije!

Zato velim Kosti: “Bedak, to je njen stari dres, samo ti imaš novu dioptriju. Kod mene je isto, Alkica mi je tak' hercik, da bih se mogao zaljubiti!”. Zašutili smo - riječ je opala! Zaljubiti se? Biti zaljubljen?  

Mislim si: zašto ne, ja sam ionako već jako iskusan! Taman sam se vratio iz Crikve gdje se Ines ovog ljeta po prvi pojavila s malim slatkim gornjim dijelom iznad kupaćih gaćica od sive vune. U moru smo se ove godine malo više igrali i navlačili nego obično, a u jednom trenutku smo se čak i na brzaka poljubili. Zato je najbolje ako Alku pozovem na mali bazen na Šalati, pa ćemo vidjeti što će se tamo u vodi dogoditi - možda se i filmski poljubimo, i to onako dugačko!  

Nije prošlo puno vremena i svi smo bili zaljubljeni kao purani. Škola je dobila novi smisao i školski dani su postali drugačiji. Nakon škole smo umjesto nogometa počeli u grupicama ići u svim smjerovima, pratili smo curice doma onako “usput”, a oni sretniji su čak išli u parovima. Najednom smo znali gdje tko stanuje, što radi nakon škole i gdje se igra - čak smo se počeli veselili novom školskom danu, jer tada će se Sve ponoviti. Novi školski dan je značio i novu šansu - prije škole, nakon škole, pod odmorom ili čak za vrijeme sata. Otkrili smo i grafiti, pisalo se i urezivalo sa svim i svačim na svim mogućim mjestima, po stablima, zidovima, klupama, a školski zahodi su bili rezervirani za kojekakove prostote koje nismo pisali mi, već netko drugi. Ćošak drvenog ormara za garderobu u hodniku postao je mjesto gdje smo s olovkom pisali poruke koje nitko nije brisao: “Koliko sati imaš i gdje ćemo se vidjeti?”; “U jedanaest u dvorištu!”; “Sutra pišemo zadaću iz matke, drži fige. Pusa!”; “Pozdravi Miru od mene!” i slično.

Strahovito važni postali su i papirići koji su za vrijeme sata kolali u svim smjerovima ili jednostavno letili po razredu. Naše cure, koje su još nedavno bile tu i tamo u prolazu potegnute za konjski repić ili im je netko u guranju malo podignuo podsuknju skupa sa suknjicom s volančićima, najednom su počele primati poruke: “Kosta voli Macu”, “Vlado voli Irenu” i slično, uz obvezno crveno srce, tako snažno probodeno debelom strelicom. Sve se znalo i svi su sve znali, ali pisalo se u trećem licu za druge i držalo fige, da netko što prije stavi na papirić i tvoju “tajnu” - i da što prije stigne odgovor. Tako se sve odmah znalo - tko se kome samo sviđa, tko koga voli, kome je to uzvraćeno i tko nema šanse.

Najgore su bile pat-situacije, ako je na primjer od Irene stiglo “Maca voli Darka”, od Mace “Jasna voli Kostu”, a od Koste “Darko voli Jasnu”. To smo razriješili pred školskom pločom za vrijeme pauze tako da smo se stali u krug i igrali “Poklanjam se na tebe... i tebe uzimam!”. U par krugova pronađeni su parovi kod kojih stvar obostrano štima i to je bio “happy end”, a ako kod nekog nije štimalo, imali smo još jednog više u dugoj koloni nesretno zaljubljenih.

Bilo je i ljubomore, žaoke su radile čak i među najboljim prijateljicama: “Ne znam kaj on u njoj uopće vidi!”; druga: “Je, nema ni cice ni guzicu!”; treća: “Nemojte tak', to ima njena starija sestra kojoj je zdipila onu malu taškicu s maminom šminkom!”. Ni dečki nisu bili puno bolji, ali stvari su se drugačije rješavale: “Dosta, jači si!” obavijestio sam Kresoju nakon što me je u školskom hodniku tako zviznuo da sam pokupio desetak kaputića u garderobi uz zid i ostao sjediti u ormaru. Međutim, taj kao bik nabijeni domovac iz doma u Staroj Vlaškoj i dvostruki ponavljač - valjda i zato što ne shvaća čak niti kad mu se “Dosta!” krikne glasno u uho - nastavio me je štemati sve dok nije ubio Boga u meni. Bio sam sav izubijan i sa šljivama po cijelom tijelu, kao da su me trojica izlemala s korbačem. Doma sam slagao kako su me prebili neki frajeri u Martićevoj.

Na samom početku smo počeli savladavati i teoriju. Prvi izvor su bile knjige iz kojih smo ispod klupe čitali samo one najbitnije pasuse, jer nam knjiga nije bila zadana za lektiru. Drugi izvori su bile sličice koje su curile različitim kanalima i francuski filmovi, koje smo zbog samo par poučnih scena znali gledati i po dvadesetak puta. Najsretniji su bili oni koji su u dvorani “Croatia filma” u podrumu u Katančićevoj mogli gledati još ne-cenzurirane verzije filmova koji možda i neće doći u kina. Kako filmovi još nisu bili prevedeni, to je bila čista audio-vizuelna metoda gdje dobro vidiš i čuješ što i kako se radi, pa smo tu zato najbrže učili.

Jedino mi s Đamke broj 15 smo vidli puno boljih domaćih stvari, i sve to u sobi jedne zgodne susjede, čije ime mogu šapnuti samo njoj. Pritom smo jako riskirali, jer smo poslagani kao taubeki i tihi kao indijanci, ležali na samom vrhu krova dok je ispod nas zjapilo pet katova dubine - ali uvijek, baš uvijek, se isplatilo. Predstava je bila u color-cinemascopu, kao na dlanu i besplatna, a na početku se uvijek čulo Pepina di Capri-a. Ako nismo bili na svojim mjestima u trenutku kada je susjeda do daske navinula Pepina di Capri-a, nastala je panična jurnjava s terase na krov, pa na susjedni krov, jer smo znali da ćemo inače propustiti finale u kojem ona uz puno galame frajera ipak dobije na leđa i jako pobjeđuje.

Nikada nismo pljeskali, osim jedanput, ali tada je ispod Mireka puknuo crijep, pa smo umrli od straha.

        

Strašno važni su nam postali i školski izleti, uvijek smo se prije toga tresli, gruntali, slagali parove, kombinirali i planirali. Zato je jedanput na Sljemenu jedna grupica zalutala, tako da su svi izludili od brige i na kraju su curice morale objašnjavati zakaj smo se izgubili i kaj smo tako dugo radili. Mi dečki smo samo rekli da smo se malo raskomotili i valjali, i da nismo znali da je Sljeme tako veliko.

Višednevni izleti su bili strahovito rijetki, ali tim vrijedniji, pa smo ih u onom našem dijelu, morali jako detaljno planirati već od prvog trenutka: tko će zauzeti kupe, pa detalji s vratima, zastorima itd., a da se ne spominje planiranje prve večeri, nakon koje sigurno dolazi Noć.

Bilo je i nepredviđenih stvari koje sve pokvare, kao jednom kada smo išli na Paličko jezero. Tada se u vlaku, i to već na petom kilometru, Vesna (Kmecik), koju smo zbog predivne kovrčave svijetloplave kose  zvali “ovčica”, najedanput podbočila usred kupea i postavila jednostavno pitanje: “Onda dobro dečki, a kaj bi vi to sada hteli?”. To ti je kad naletiš na pametnu Vesnu, koja ima još pametniju stariju sestru Vlastu - i kaj da joj sad veliš, kad sve zna pet put bolje od tebe?!  

      

U kasnu jesen, u školskom dvorištu se ponovila scena s gimnastikom, samo što su dečki ovog puta igrali nogač, a ja sam sjedio uz ogradu prema Traumatološkoj. S druge strane ograde bila su dva tipa u izlizanim trapericama, gledali su u dvorište i pušili. Pravi frajeri, k'o Bog iz Petrove ili s Kvatrića -Trnje i Centar su naši dečki i bolje zgledaju, a oni drugi tu i onak' ne zalaze! Mislio sam kako frajeri, za razliku od mene, gledaju kak' dečki igraju nogač, dok mi jedan nije rekao: “Imate super mačke, gaziš s nekom?”.

Kroz glavu mi je prozujalo: “Ovi uopće nisu bedasti, pa jasno - “imate” znači da su to naše cure, a naše cure su zbiljam već prave ženske i super mačke!”. Zato velim kak' bi me i drugi frajer dobro čuo: “Par njih grdo trza na mene, al' sve su to još curice, prave šmrkavice.“ Šuti i gleda me, pa dodajem: „Moja riba je s Kvatrića, dve godine starija, pravi avion!”. Zašutili su, pa šutim i ja – sve dok nisu zgiljali.

Mi s Đamke znamo s takvima – tak' im treba kad bulje kroz ogradu k'o zadnji kreteni. I kaj imaju ovde uopće tražiti dok naše ženske vježbaju?

Skopčao sam i to da naše cure, puce, djevojke, ženske i super mačke nisu sve iste, iako sve sanjare o barem jednom istom filmskom glumcu. Bilo je par onih za koje smo tek sada primijetili kako ih poslije škole znaju dočekati stariji dečki, bilo je i onih koje su i dalje bile kao prije, kao da ih se sve to uopće ne tiče, ali ipak - najviše je bilo onih koje su odjednom otkrile nas, kao i mi njih! Tako su nastale grupice u kojima smo se počeli zabavljati i izvan škole.

Glavno je bilo ići u kino! Kako je to samo sve bilo uzbudljivo: dogovoriti se, čekati se, naći se, uči u kino,  i - nakon što završi ona obavezna deset-minutna davež od “Vijesti”, sa zvijezdom koja se vrti u svim perspektivama i s Titom koji se rukuje s Ben Belom, Naserom, Sihanukom, Nehruom i svim nesvrstanima na svijetu - početi gledati film, smijati se ili brojati mrtve, i onda - onako razdragani ili uplašeni u mraku - početi se malo stiskati! Neki stariji, oni pravi prostaci, su to zvali “šlatanje”, što prema nama nije bilo fair kada se zna kako smo to oprezno, polako i nježno u početku radili - a poslije smo se samo drpali.

Počeli smo raditi i žureve, i to kad god i gdje god smo mogli - žurka nam je postala jedna od najvažnijih i najuzbudljivijih stvari na svijetu. Čagalo se do iznemoglosti, igralo fantova, neki su se nakon toga znali negdje na stranu izgubiti - pa čak se i vratiti, znalo se puno fumati i malo popiti, a ponekad i nešto jače zaružiti. Nakon toga, i to uvijek u zadnji čas prije nego što se starci vrate, stanove je trebalo počistiti, izluftati i dobro pretražiti, da starci slučajno, tamo negdje iza kreveta, ne nalete na neku glupost, pa onda može biti problema. Kao što se meni desilo kada je mama iza kreveta naletila na jednu od RIS-ovih  gumica, koju je Srđo napunio. Zaorilo je do tavana: „Diiino! Što t-o o-v-d-je radi?!“ - i daj sada objasni zašto je to bolje od onoga kada smo se s curicama igrali lovice! Da, nekad se to na hrvatskom zvalo „kurton“, pa se pitalo „imaš ono?“, poslije kondom“, a pitalo se „imaš ono?“, a danas se veli „prezervativ“, ali odavno sam zaboravio kaj se pritom pita. 

    

I onda, taman kad smo počeli raditi super tulume, taman kada smo se tako dobro uhodali da je to fino moglo trajati do sudnjega dana, došao je kraj - naše vrijeme u II. Draškovićevoj je prošlo.  

    

Sat povijesti

Po stoti put prežvakavamo najsvjetlije trenutke naše povijesti i legendarne partizanske ofenzive zbog kojih se Hitler na kraju koknuo, Njemačka izgubila rat, a mi u kvartu dobili ulicu 8. maja 1945.

Čurićka, učiteljica povijesti, već drugu školsku godinu forsira ofenzive kao da je i nju neko s time do besvijesti gnjavio, pa se sada želi na nama osvetiti. Odvela nas je i u Muzej narodne revolucije, ali Gubčevu Stubicu još nije spomenula

Meni je dida sve to skupa ispričao u jednoj jedinoj rečenici, rekavši kak' su svih sedam ofenziva zapraf priča o beganju od zapada na istok, i kak' se to još nesme reć', a kad bu se smelo - to sve skup i onak' nebu više nikog živog zanimalo!

Kako ne bismo zaspali, prilikom svake ofenzive Nikola (Vranković) i ja započinjemo u zadnjoj klupi srednjeg reda novu partiju potapanja brodova. Nema bolje stvari uz ovaj silni prtljanac po bosanskim rijekama - zakaj nisu probali bar jednu ofenzivu tam negde preko Drine!?

Već smo uvježbani do savršenstva, kužimo psihologiju protivnika, unaprijed pročitamo protivničku strategiju u skrivanju, taktiku u napadu i reakcije nakon pogotka i potapanja. Nikola bi sigurno dogurao do prvaka svijeta, samo kad bi se netko sjetio organizirati prvenstvo, ali i bez toga, izgleda da su ga brodovi definitivno zarazili za cijeli život. Ide mu i fizika i matematika, malo on to uči, a najbolji je u razredu, tako da će jednog dana sigurno biti profesor za te stvari. Konstruirati će nepotopive brodove s jakim motorima i to ako već ne na M.I.T.-u, onda ovdje na Brodarskom institutu, tu bar neće morati lomiti jezik s engleskim koji dobro kući, ali se u izgovoru spotikavlje gore nego kad na strunjači radi kobicanac.

Danas je izgleda moj dan, ali točno kada sam htio šapnuti pobjedničko “b4”, Čurićka je viknula glasom Ilije Gromovnika: “Ustaše, dignite se!”. Nikoli je posebno za vrijeme engleskog i povijesti uvijek trebalo neizmjerno puno vremena kako bi se izvukao iz klupe, tako da sam se ja nekako prvi ustao i slušao prvo pjevanje litanije o tome tko su oni koji se zafrkavaju dok se govori o veličanstvenoj i nadljudskoj borbi partizana protiv fašističkog neprijatelja. Šutili smo i meškoljili se na nogama, a ja sam se pitao jesu li joj ustaše pale na pamet zbog moje nove jakne od mekane crne kože. Zaključio sam kako to ipak nije razlog, jer znam da ČuriĆka nema pojma kaj fura James Dean, a s druge strane barem ona mora znati da je i Mussolini ponekad nosio sličnu jaknu i da mu zbog toga nitko nije rekao da je ustaša.

Udahnuo sam zrak, rekao: ”Drugarice, mislim da ste nešto previše rekli!” i onda sam se opet sjeo, jer se Nikoli ionako više nije stajalo, a polako je bilo i vrijeme za novu partiju.

Nakon završetka sata sam otišao u zbornicu, gdje sam naletio na Karmenicu iz hrvatskog i onako usput pitao da li se ustašama veli “Dignite se!“ ili “Ustanite!”- tako da i ona zna o čemu se radi. Rekla mi je kako je najbolje ne razmišljati o tome, a ja sam nakon toga ušao kod druga školskog direktora Koze i rekao da ću Čurićku tužiti sudu, ako mi se ne ispriča pred cijelim razredom. Mama mi je poslije rekla da sam sve dobro rekao, a onda je otišla u školu kako bi to i ona ponovila gospodinu školskom direktoru.

Na sljedećem satu povijesti se Čurićka nije pojavila, ali je zato umjesto nje došao drug direktor Koza. Sigurno bi cijeli sat tupio o mogućim pogreškama nastavnika i padu autoriteta kada bi se nakon svake  pogreške ispričavali, kako to ne ide čak i onda kada bi se zapravo morali ispričati... i tako tim redom u nedogled, da ga Jura nije izbacio i iz takta i iz ravnoteže! Naime, drug školski direktor Koza se naslonio na Jurino rame točno u trenutku kada je dotično rame naglo nestalo, pa je drug direktor izgubio ravnotežu i proletio pored Jure koji si je još, baš pred nosom druga direktora, dobro otresao rame - i to onako dobro i jako, kao da je bilo puno brašna. Kada je drug direktor Koza nakon prvobitne ukočenosti opet ulovio svoj bla-bla ritam, nova tema je bila narušavanje autoriteta direktora škole i bezobrazno ponašanje nekih učenika.

Drug direktor je pritom vrlo značajno gledao Juru, isto kao što je prije gledao mene. U svakom slučaju, nije dugo izdržao jer je prestao točno u trenutku kada je Nikola pobjednički kliknuo “1:0 za mene!”.

Nakon toga nam se nije više igralo potapanja brodova, jer su vrata tresnula tako da je ispala kvaka, a drug direktor Koza nam je dao pauzu puno prije zvona.

Za mene je cijela priča loše završila, jer sam u silnom strahu da me Čurićka ne dočeka, počeo učiti povijest. Spremao sam se za svaki sat očekujući neko pitanje koje će završiti s tako debelom kvrgom u imeniku, da ju nikada neću moći ispraviti, ali povijest sam sljedeći puta bio pitan tek u gimnaziji.

Nikola i ja smo u međuvremenu potopili cijele flote brodova, a Čurićka je jednostavno zaboravila da postojim. Ocjena mi je kao i prije, kada uopće nisam učio, ostala ista - odličan (5).

Ne znam što je ona mislila dok je to upisivala u imenik, ali za sebe znam da sam taj njen odličan svaki puta pošteno odradio. Na satu sam bio loker kako slučajno ne bi primijetila da sam spreman kao puška, ali doma sam stalno učio za Čurićku i do kraja se pitao kada će me konačno dohvatiti.

Još danas se naivno nadam da ona nije znala koliko sam zbog nje učio – ili ipak?!

Žurim po Draškovićevoj uz školsku ogradu i prolazim pored širom otvorenih željeznih vrata koja vode na školsko igralište. Hej, pa ova vrata su uvijek bila zatvorena! Tek sada primjećujem da je dvorište puno kanti, daski i šute, da je fasada uređena i cijela škola friško pofarbana - a tamo lijevo, usred hrpe nekakvog šrota, smiješi mi se brdo fosni! Točno onakvih kakve trebam za temelje vikendice na Kupi!

S dečkima iz SRCA dogovorio sam pravu radnu akciju u par smjena preko vikenda, sve je izmjereno i označeno, pobijeni su kolčići i nategnute žice, materijal stoji u hrpama, čak i miješalica je tu, ali nemam fosni za šalunge - bez fosni možemo samo fućkati! A tu, pred mojom starom školom lijepo stoji cijela hrpa, i to sto puta više nego što mi treba!

Ulazim u školu, pitam na porti - vele, za to ću morati do direktora! Ulazim u zbornicu, kucam lijevo direktoru na vrata i mislim si kak' nemrem valjda imat' takvi peh da drug školski direktor Andrija pa Koza nije u penziji. Prisjećam se i direktorice Danice Dvojković koja je bila prije njega i ponovno se pitam za kog' vraga nije i dalje ostala, pa je baš nama morao uletiti Koza?  

“Koje dobro je tebe donijelo?” prekida me glas koji prepoznajem i nakon dvadesetak godina od kada sam završio II. Draškovićevu: Viktor Goričan! Stoji na vratima, opet u ležerno prebačenoj bijeloj kuti, ispod opet džemper, malo raskopčana košulja i nikad do kraja stegnuta kravata.

Gledam njegovo vedro, otvoreno lice uokvireno onako-umjetničkom bradom, koja kao da je malo gušća i sijeđa, tu su i njegove nemirne smeđe oči koje sve brzo snime i odeblji nos koji kao da ih pri svakom pogledu zainteresirano prati, tu je i još uvijek tamna, gusta i neposlušno-rudlava kosa.

Prihvaćam njegovu ruku: “Eto, evo me!”.

U ovoj školi, Viktor Goričan je mojoj generaciji bio učitelj iz likovnog odgoja. U bijeloj kuti, ispod sivi  džemper s V-izrezom, uvijek užurban ulazio je u razred i s pola metra udaljenosti pustio neka imenik padne na stol - nikada ga nije spustio. Nakon toga okret prema nama, slijedi dug pogled uz kratko namještanje visine hlača, zamišljeno se tukne s kažiprstom par puta po vrhu nosa, kao „A što ću s vama danas?“ - i onda slijedi širok osmjeh, dok mu oči živo rade lijevo-desno.

On je jednostavno bio jedinstven, neponovljiv, kao i njegov život: oduvijek vezan uz muziku, poliglot i sticajem okolnosti bivši vojni pilot u dvije zemlje, nama je došao kao akademski slikar s nizom izložbi po Europi. Nakon što je svoje akvarele dugo radio po Parizu i nadopunjavao svoj umjetnički budžet svirajući klarinet i saksofon po jazz-bendovima, u jednom trenutku je odlučio da nas osmoškolce, ovdje u ovoj školi, nauči kako se drži kist i što se s time radi.

Prvo smo se isprepadali kada smo vidjeli kako nemamo pojma, a opustili smo se kad smo shvatili što hoće i radili kako nam je pokazao. Počeli smo maljati tako slobodno i otkvačeno, da smo mislili kako za to opet mora doći kvrga, ali - u razred su počele stizati čak i petice! Zauzvrat, zbog njegove “pariške faze”, dali smo mu počasni nadimak “klošar”.

Sjedimo uz prozor prema školskom igralištu i pričamo. Kaže da sam bio jedan od njegovih najboljih učenika, a ja si mislim kako me je s nekim grdo zamijenio. Pita me da li još uvijek sviram gitaru, dolaze drugi detalji - ne, nije me zamijenio. Ne pitam zašto mi to k'vragu nije rekao prije dvadeset godina, kako bih tada - ja, koji ne znam niti zeca nacrtati, ali izgleda da znam dobro napackati boje - manje strepio  oko ocjene iz likovnog.

Priča mi o školi, kako ide i što radi, a ja njemu o sebi. Usput veli: „Izgleda da je s tvojim prezimenom bilo dosta prometno - u osnovnu dođeš s jednim, u gimnaziju odeš s drugim, i sada si tu s trećim!?“. Rekoh: „Kod mene je isto kao kod Đamke – najbolje bi bilo prezime „N“. Mama se rastavila kada sam se rodio - fino se rastavi i uzme djevojačko prezime, a ja sâm nosim ono prvo; onda se uda i promijeni prezime, a ja i dalje nosim ono različito koje mi ništa ne znači; onda dobiješ malog brata i veliš „Dosta, hoću isto, jer braća ne smiju imati različito!“ i dobiješ drugo. Pa prolete godine, brat je odrastao, a mama se opet rastane i sada bi čak i tvoja djeca trebala nastaviti nešto s čime tvoje žile nemaju blage veze - i zato treće! Da, bilo je prometno, ali to je jedini logični završetak“. 

Pita me mogu li daske vratiti za tjedan dana - mogu. Pitam: “Znači, dobijam daske?!” - “Ne, službeno ti ih ne mogu dati, ali ću ti pomoći da ih strpaš u kombi!” - “Pa ne mogu još s time gnjaviti!” - “Možeš, vidimo se predvečer. Dobro je da je direktor škole pored tebe dok tovariš školske daske!”.

Tako je i bilo: natovarili smo daske, ja sam mu mahnuo, on je iza mene zatvorio velika dvorišna željezna vrata, a na zicu pored mene je ležao njegov poklon - predivan akvarel. Na „passepartout“-u je pisalo: “Dragom učeniku Dini i obitelji - Viktor, Zgb., 1981.”

Preko vikenda je doktorsko-magistarska-inžinjersko-operaterska ekipa SRCA zdrvila temelje - jasno, uz gem bez kojeg nikaj  ne ide u vinkl kak' to mora bit' - fosne su vraćene natrag u školsko dvorište, a budući da su već započele školske ferije, gospodina profesora, akademskog slikara i našeg dragog “klošara” Viktora Goričana, više nikada nisam vidio.

Sudionici povijesti – dvadesetak godina kasnije

Tito je umro! Stojim u nepreglednoj masi ljudi pred Glavnim kolodvorom i čekam kao i svi ostali na dolazak Plavog vlaka na putu iz Ljubljane za Beograd. Danas u gradu apsolutno ništa ne radi, sve je stalo, svi su  prekinuli svakodnevni posao i po rasporedu krenuli prema mjestu koje im je određeno. Na taj način će se u gradu izbjeći gužva, a uz prugu kojom prolazi Plavi vlak napraviti će se desecima kilometara duga počasna kolona, špalir koji će na kraju vjerojatno pokriti svaki metar pruge do Beograda. Ja sam se odvojio od mojih iz SRCA, otišao bliže prema kolodvoru, progurao se do prednjeg reda i sada čekam u tišini koja je na jednom ovakvom mjestu zapravo i teoretski nemoguć događaj.  

Razmišljam o onome što se desilo i onome što e biti. Već se nekoliko dana šaputalo da je Tito umro, ali da se to još taji dok se vrhuška ne dogovori što i kako dalje. Patka ili ne, logični zaključak je bio da se Tito neće izvući. Prije toga se šaputalo da mu je amputirana noga, ali da se to ne smije znati.

I to je jasno, jer Tito je legenda. Legende mogu biti i žive i mrtve, legende mogu umrijeti, nestati, prestati i izblijediti, ali to da se jednoj legendi amputira noga - to jednostavno ne ide.

Svima je jasno da je ovo prekretnica i kraj jedne epohe, te da slijedi nešto drugo čiju konačnicu nitko ne može predvidjeti. Jalta je tema broj jedan - mnogi žele konačnu realizaciju Jalte s granicom na rijeci Drini i s „Kineskim zidom“ prema svemu onome što zovemo bizantinskim mentalitetom i balkanlukom.

Noćas su se lovile stanice od Moskve do Madrida: da li se zna što smjeraju Rusi koji svakih dvanaest godina vole nekome priskočiti u "prijateljsku pomoć“ - ovoga puta možda na poziv nekog od svih onih beogradskih generala koji su dovoljno šašavi da Rusima ponude njima uvijek atraktivan izlazak na novo-srpsko Jadransko more? Budimpešta ‘56., Prag ‘68., Kabul '80 - jesmo li sada mi na redu? Ameri neodređeno kombiniraju, a Madrid javlja da je američka Šesta flota krenula prema Otrantskim vratima. Onaj mali, daleki Izrael jedini je konkretan: ako Rusi uđu u Jugoslaviju, Izrael će objaviti rat SSSR-u! Nevjerojatno, prošli su me čmarci kada sam to čuo - to se ne smije zaboraviti! Strah nas je Rusa - ali i ciglama ćemo ako treba! O Srbima i ne razmišljam - njih se ionako nikada nismo bojali! 

  

Razmišljam o kilometrima knjiga koje je Tito “napisao” i koje su o njemu napisane. Što će povijest o njemu reći za sto godina, kako će on biti pozicioniran nakon  tzv. povijesne distance koja je nužna za objektivno vrednovanje nekog vremena, događaja i sudionika?

S povijesne distance sve postaje jednostavno - kao mladenačka prijateljstva i ljubavi iz perspektive smirenog starca: jasno se vidi koja je čaša bila puna, koja polu-prazna, a koja prazna ili napukla; gdje je bila bistra i uz mnogo sreće čak i plemenita tekućina, a gdje je bilo nešto mutno ili čak zlo i opasno.

Povijesna distanca zna na nekoliko kratkih redaka "živio - diktatorski vladao... umro" reducirati veličine o kojima su za vrijeme života napisani tomovi knjiga; koji su bili spasioci i "očevi" države, nacije ili klase; koji su odlučivali o sudbini države, ratu i miru, prijateljima i neprijateljima, o imenima gradova, ulica i klubova, o patnji i egzodusu tisuća - ako treba i milijuna ljudi.

Povijesna distanca je i neumoljiva: sve liči šarenom izlogu u kojem na istaknutim mjestima stoje "krive" figure, a ono što je prijevremeno proglašeno velikim i vječno svjetlim - jedva primjetno treperi u nekom zabitom kutu nevažnosti! I pritom, što je veće slavlje današnjice i što su češće isticane povijesne zasluge - ocjena povijesti zna biti tim teža i kraća.

 I baš u tome i leži tragedija onih koji bez snage za osudu prevare i kao da se to nekoga drugoga tiče - i dalje uporno slave svoje Lenjine, Staljine, Titoide i Castroide! I kako bi bilo još gore, tamo gdje su individualizam i samosvijest dugotrajnim kloniranjem zamijenjeni povjerenjem u sistem lažne socijalne pravde i sigurnosti i tamo gdje su eliminirani građansko-poduzetnički sloj i nezavisno seljaštvo, tamo će nesigurna pučko-malograđanska svijest - kao nadopunu svojoj decenijama stvaranoj mentalnoj blokadi - i ubuduće trebati i sama tražiti nove „svjetleće likove“ i "povijesne vođe".

Pa ako je to tako - zašto čekati da povijest kaže našu istinu? Zašto samo "disidenti" imaju građanske i ljudske hrabrosti i zašto vlada šutnja kada im poluvrijednici sude? Zar nije građanska obveza svake moralne, humane i civilizirane osobe silnicima reći jasno i glasno: "bando prokleta, ne smijete i više nećete raditi ovo što i kako radite!". Svi mi bi morali biti disidenti - jer biti disident je cijena samopoštovanja i integralni dio ljudskoga dostojanstva!

Kod nas su pod komunistima proživjele "samo" dvije generacije, što je bitno manje nego u SSSR-u. Mnogo se toga čulo od roditelja i starijih, mnoge stvari su prešućene ili jednostavno zaboravljene - sve što znamo je kombinacija istina, "crnih rupa", prepričavanja, nostalgija, želja ... i čekanja.

Da, svi mi čekamo, jer za razliku od "ruske kombinacije" seljaka, kozaka i babuške koji nikada nisu znali za bolje, u Hrvatskoj su bolja vremena uporno sanjana!

I sada se desilo!

Plavi vlak s Titovim kovčegom krenuo je iz Ljubljane preko Zagreba za Beograd!

Mase ukočeno stoje uz prugu i iskreno plaču uz zavijanje sirena - kilometri podanika koji to više nisu.

U Zagrebu tišina kakove nikada nije bilo i kakove više nikada sigurno neće biti! Deseci tisuća ljudi su oko Glavnoga kolodvora... iz zgrade se pojavljuje počasna straža, plave uniforme, kovčeg... plače se bezglasno, na svakom su obrazu suze, sve grudi su stisnute i bez daha... sve se zaustavlja, oblaci su stali, vrijeme je stalo... vojnički pozdrav, hrvatska himna i... muk! 

Okrenuta je nova stranica povijesti, povijesti u čijem stvaranju ćemo ovoga puta i mi sami sudjelovati, povijesti o kojoj nam drugi neće trebati niti imati što pričati - jer dolazi povijest bez povijesne distance!.

DOMA

Nekad, kad su tramvaji bili puno kraći i ja posve mali, tramvajska postaja je bila na kratkom, ravnom dijelu između Muzičke škole i Zvonimirove. Da je tu postaja, znalo se po stupu s  plavom metalnom pločicom na kojoj je bijelim slovima bilo izgravirano „Stajalište tramvaja - smjer:“. Smjer nije bio naveden, kao niti na drugim stajalištima tramvaja u gradu. Kako drugih informacija nije bilo, po ZET-u se je valjda nakon „:“ trebalo nastaviti s čitanjem tek onda kada je vidljiv broj dolazećeg tramvaja.

Za nas su stajalište tramvaja ili tramvajska postaja bili jednostavno „stanica“. U to vrijeme je puno toga bilo jednostavno, na primjer: na stanici je bila samo jedna pločica, u tramvaju još nekoliko emajliranih à la „Ne naginji se kroz prozor!“, vrata su bila na guranje, a sve ono što počinje s „elektro“, svodilo se na motor i lampe.

Mojem didi bi danas stao dah kada bi na stanici vidio display, ili uređaj za prikaz, s onim standardnim „što dolazi, kad dolazi, kuda ide“, pa na tramvaju slično, pa onda vrata koja se sama otvaraju! A u tramvaju svega još i više: naprijed i otraga, gore lijevo i desno, nad vratima - svugdje LED-display na kojem se vrte banneri, naprijed LED-ekran s puno reklama i ponekom informacijom, tu je i mali touch-screen display uz automat za karte, pa čak i ženski glas koji najavljuje sljedeću stanicu.

Najava stanice je jako važna, jer danas se vozi u svim mogućim smjerovima, a ne kao nekad uglavnom do placa i natrag, isto tako, ulazi se i silazi na svim mogućim stanicama do kojih nosi business ili nešto slično. Pa zato više nema kumica s košarama iz kojih miriši tako fino, jer danas sve, od mladog luka do čvarka, stiže na plac s kombijem; pa zato više nema ženski s mrežicama i cekerima, jer danas to isto, a ipak toliko različito (optimirano po veličini, boji, obliku, mirisu i godišnjem dobu ako treba, oplemenjeno konzervansima i anti-anti aditivima, a ako oni fale, dobije se skuplji, t.zv. „bio“-proizvod) fino zapakirano i kupljeno u konzumu, pobacaš ravno u vrećicu - pa tu zato sada umjesto njih vidim business-look skužirane i dobro zbigecane ženske čvrstog koraka s crnim poslovnim i nekad samo muškim taškama u ruci – ma kakav plac, tam' moraju samo oni „možda se nekaj nađe, makar i na podu“- penzioneri.

U cijelom konceptu još samo fali touch-screen display na stanici: s vrhom prsta dovučeš tlocrt plave kutije, pikneš na broj sjedala i gotovo – čeka te, ako se uguraš u tramvaj.   

Digitalne elektronike koliko hoćeš u ovoj novoj treski koja više ne treska, nego samo klizi bez pulfera i konduktera, bez nje se više ne može niti ući, niti poništiti kartu, niti izaći, a nekada bi, samo za zvučnik sa ženskim glasom i mikrofon kod vozača, trebalo barem trostepeno cijevno pojačalo od 15 kila, koje na istosmjernoj struji ionako ne bi ni radilo.

        

Zadnju dionicu vožnje do Đamke s devetkom po liniji nekadašnje desetke, proveo sam na gornjoj stepenici držeći se za štangu koju sam ulovio u zadnji čas, i to s jednom finom gospođom koja me je odzada, s prve stepenice zagrlila kao ruksak. Veli mi u leđa: „Oprostite kaj sam se tak' objesila!“, pa odgovaram onako kako se to u mojem kvartu mora: „Ništa, ništa, dapače, sâm izvol'te, ja se za štangu ionako držim samo zbog Vas!“. 

Po svemu vidim da sam opet doma, evo i ženska ispred mene spika u mobitel: „Da, kaj je?“; pa onda „Tak' sam si i mislila!“ i „Dobro, kak' hoćeš!“, a onda prema mojem ruksaku: „A gde je Irena?“. Iza mene šutnja – dakle, Irena je ona koja nije uspjela ući, pa je odskočila s mog ruksaka još na stanici „Sheraton“.

Devetka staje, izlazim, vidim ime stanice i slijedi adrenalinski šok - piše „Trg Žrtava fašizma“! Ma koji ih je vrag na to tentao? Sada su zeznuli i tramvajsku stanicu i putnike, kao da im nije bilo dovoljno to što su prije toga do daske zaribali i kuće i stanare, koji su nakon deset lijepih godina Trga hrvatskih velikana, ponovno dobili svoje redne brojeve žrtava fašizma.

Zato sada naš kralj Zvonimir, kralj Držislav, knez Mislav i knez Višeslav pomognut kraljem Petrom Krešimirom, pod ruku s Franjom Račkim pomognutim knezom Mutimirom, a time i počeci hrvatske državnost, doživljavaju jadni politikantsko-urbani postkomunistički crescendo na Trgu Žrtava fašizma, umjesto da im se povijesni putevi spoje na Trgu hrvatskih velikana.

A ovi naši pritom znaju da je monstruozna dimenzija fašističkih zločina svima dobro poznata, i da ćemo se uvijek duboko pokloniti pred žrtvama fašizma. ALI istovremeno, kao da ne znaju da još danas, u stoljeću dvadesetprvom, ne znamo gdje su završili brojni naši koje je nakon završetka II. Svjetskog rata, i to čak još nekoliko godina nakon završetka rata, u ime „smrti fašizma i slobode naroda“, bez suđenja i zadnje poruke obitelji, progutala noć u OZNA-udbaškom aranžmanu Onih bezdušnih – čije su „tekovine“ s kostima do Ljubljane ostale bez uličice ili puta partizansko-komunističkih žrtava, makar negdje na periferiji grada.

Zašto i čemu ovakvo silovanje sjećanja i nasilje nad Gradom? Amnezija, kompleks, auto-cenzura, teror manjine koja je svojevremeno na Trgu hrvatskih velikana protestirala tražeći natrag Trg Žrtava fašizma – ne znam! Ali, netko nam prodaje maglu, jer nije problem što Zagreb nema Trg Sveučilišta.

Pa zaboga, nešto slično ne pada na pamet nikome u Europi, nego baš nama koji nismo bili niti fašisti, niti antisemiti, niti-niti! Ni Njemačka i Italija kao glavni protagonisti zločina fašizma, ni zemlje od Španjolske do Norveške sa svojim protagonistima, preko Francuske koja pored onih svojih prije, eto i u ovom stoljeću kao zastupnika u Europski parlament lansira neonacionalista, antisemitista, rasista i neofašista J-M Le Pena – nitko ne robuje crnim flekama vlastite prošlosti kao mi! 

Da, da - kroz decenije su nas dobro „opremili“ s ulicama, trgovima, spomenicima, muzejima, literaturom...  ali ja, dugih sjećanja i otporan na sve vidove intelektualne torture, uvijek ću tvrditi isto, makar samo radi dvije paradne sablje, jedne kapetanske (Zdenko M.) i jedne generalske (Vlado M.) koje stoje iznad kamina u dnevnoj sobi: „Činjenice! Zločin ostaje zločin! Afirmacija zločina je isto svojevrsni zločin! Osuda tog zločina je obveza i dug!“ I zato se moj odnos u proteklim decenijama nije promijenio: tempi passati, život je odavno otišao dalje; ali ako netko udari u te stare žice, čuti će uvijek isto: ne želim niti praštati niti prihvaćati iz pozicije apstraktnog humanizma koji u izvoru, žarištu i konačnici slijedi liniju „razumjeti – opravdati – prihvatiti“. I zato danas, baš na ovoj stanici dodajem: Dosta je svega toga bilo - maknite konačno ta imena iz mojeg Grada!

I zato je Kosta iz dvorišta na broju 3 u pravu kad veli: „Ja bi' Trgu hrvatskih velikana vratil ime Trg Burze, tak' da se Trgu Žrtava fašizma može vratiti ime Trg hrvatskih velikana, a na “Sheraton” bi' nabil adresu Trg Žrtava fašizma 1, jer baš tam' bu Europa najbolje vidla kak' mi njegujemo tekovine antifašizma.” 

Kao i Zrno s broja 1 kad veli: „Promijeniti adrese više nije problem - bitno je samo to, da ti e-mail adresa ostane ista.”

Đamkom do haustora

Što se tiče moje stanice - konačno jedna stanica koja je na svom mjestu! Ni metar lijevo, ni metar desno, već točno tamo gdje mora biti - lijevo od ulaza u Studentski dom. Do mojeg haustora je još sto metara. Prelazim zebru na Kneza Mislava - ovdje tri špure dolaze na trg, pa treba pripaziti. Prema meni stiže žuti Yugo, znam da sam bio vidljiv već izdaleka, ali na kraju kočenje, škripa kočnica... ovo je zbiljam bilo knap! Zaustavio se točno u trenutku kada sam pomislio: “Pa neću valjda pred dragog Boga sa psovkom na ustima?”. I dok još uvijek ukočen stojim nasred zebre, vozač spušta staklo i dere se “Šta ne gledaš majmune!?”. Želim mu reći neka bez zaustavljanja odjuri do Vrapča, ali od mene je brži neki mladić kojeg prije nisam primijetio i koji je bio na zebri neposredno do mene. Očigledno je bio ziher da se je ono “majmune” odnosilo na njega, a ne na mene, jer je odlučna koraka krenuo prema Yugu i zaurlao: “Maarš u piiičku materinu!”. Vozač Yuga, koji bez gledanja u špigl vidi majmuna, odmah je shvatio da je mladić toliko razjaren, da će mu u sljedećoj fazi početi šakama obrađivati prednju haubu, pa krov, a možda će i njega izvući iz auta na zebru radi detaljnije obrade, te kako je zato najbolje hitro izbjegnuti daljnji razvoj situacije. Odmaknuo se od stakla za svaki slučaj kako ga mladić u prolazu ne bi dohvatio, dao gas i odjurio prema sljedećoj zebri. Ja sam provjerio da slučajno ne dolazi još koji auto i dovršio prelazak preko zebre pred kućom u kojoj sam se narodio. Do mojeg haustora je još samo trideset metara!

Pogled iz ulice kneza Mislava danas i iz iste pozicije 1938.g.

Na trotoaru se provlačim između automobila koji su kao srdelice parkirani na ćošku ispred Radio-amaterskog kluba, kako se sada zove bivša „Narodna tehnika“ kroz koju su nekad prošli svi zagrebački radio-amateri, i u čijem je podrumu, u vrijeme kad smo svi u kvartu nekaj svirali, poslije švicarski esseker „Puba“ (Ljudevit pl. Raizner) imao probe svojeg jazz-ansambla. To ti je bila moja Đamka – na broju 15 najbolji instrumentalni rock u gradu, a odmah u sljedećem haustoru imaš pravi jazz bend koji šljivi samo onaj pravi ozbiljni jazz.

Provukao sam se, ali vidim da je prolaz tako tijesan da se vrata automobila mogu taman toliko otvoriti da proguraš flispapir. Zato me čudi da u autima nema nikoga, iako je očevidno da se ne može izaći. Ali, sve je danas moguće - par dana prakse u Kairu, gdje čak i šoferi gradskog autobusa ulaze kroz prozor, i nakon toga si kvalificiran za brzo izvlačenje iz automobila parkiranog na trotoaru pred mojim haustorom. Nova sportska disciplina, točno na sredini između dva zelena vala - onom prema zapadu koji tu započinje s Boškovićevom, i onog prema istoku koji s kneza Mislava završava na Đamki.

A ispred kuće ludnica, ovdje se čak i s mopedima fura po trotoaru! Tip izgleda uredno, ima kacigu na glavi, vozi polako i zbiljam pazi, ali čovječe - ne ovdje pred mojom kućom po gitri mojeg podruma, i to metar od mene koji nemam niti kacigu na glavi, niti sto kila željeza među nogama! Moped spada desetak metara desno, tamo na cestu ili barem na tramvajsku prugu. U šali pomislih: “Ako malo pričekam, možda naleti i koji Harley-Davidson, ali bolje ne copraj i brzo u haustor!“  

Odlučno i brzo krećem, jer mi je netko još kao klincu rekao da privlačim neprilike kao magnet veći od konjske potkove, ali samo pet metara od haustora, bespomoćno stajem i čekam da me potroši klipan koji na biciklu juri ravno na mene - onaj netko je bome bio 101% u pravu! 

Opet jedan iz kluba divljaka s Trgača, a nemam uzmaka: lijevo od mene zid kuće u kojoj sam rođen, a desno od mene zid pleha jer se na automobile među stablima nastavlja red onih parkiranih paralelno s kućom, u drugom redu na trotoaru. Ukočen kao bakalar čekam hoće li klipan uspjeti zakočiti ili će me pogoditi? Koči, zaustavlja se, rukama se naslonio na moja prsa i pridržava se za mene u stilu „baš dobro da si se tu našao!”. Gledamo se lice u lice na par centimetara udaljenosti! Kit izgleda kao da je iz neke body-guard ekipe: kratko ošišan, tamni cvikeri, mišićima nategnuta majica, traperice, tenisice - pravi specijalac na biciklu! Pitam ga: “A kaj sam ja to po tvojem trebal napraviti? Odletiti?”. Odgovara poučnim glasom koji podsjeća na patera Ciprijana: “Morao si paziti!” - i još više mi se unaša u lice, izaziva, čak osjećam dah iz njegovih nosnica. Obilazim ga bez riječi prije nego što mu neka veća glupost padne na ono manjkavo u glavi, i stajem na podest ispred mojeg haustora. Konačno sam na sigurnom! 

U haustor ne mogu - haustorska vrata su uvijek bila zaključana, ali sada je tu i nova brava, pa se vrata ne otvaraju na kratki, godinama uvježbavani trzaj. Morat ću nekoga iz kuće dobiti na interfon i zamoliti da mi otvori vrata. Dubravka se ne javlja, pa zvonim kod Mireka - on je inače rijetko doma, a kad je doma, onda sav izmoren spava k'o top. Za čudo Božje, odmah se javlja: “Hej faca, kaj si došel?”; “Ne, zvonim iz Švicarske”; “Dođeš gore?”; “Ziher, malo poslije”, “Dođi sigurno, imam nekaj za tebe”. Velim “Oki-doki!”, interfon zakrči, brava škljocne i ulazim u haustor. Moj haustor!

Telefon u forcimeru je započeo zvoniti taman kada sam počeo otključavati vrata. Uporno zvoni kao da me požuruje, ali ja nastavljam istim tempom – to ionako uvijek isto završi, jedina razlika je u tome kako dugo će telefon zvoniti. Ako se ne požuriš, telefon će dulje zvoniti, a ako potrčiš i rušiš sve oko sebe, telefon će kraće zvoniti. U svakom slučaju, utihnuti će točno u trenutku kad primiš slušalicu.

U stanu izvodim blic-akciju “razmakni forhange - otvori prozore - pusti muziku - uključi frižider” i taman kada sam pomislio da mi i pored muzike ipak nešto fali, tu pored frižidera u kuhinji na dvorišnoj strani zgrade, jasno čujem tramvaj kako prisno cvili na ćošku Račkoga. Najednom mi je komplet vuršt što je to jedan od novih brojeva - plava kutija cvili točno kao stare devetka i desetka, sve štima! Osjećam se kao da sam se vratio iz špeceraja iza ugla, a ne nakon duljeg izbivanja. Pada brzo tuširanje i s čašom u jednoj i s cigaretom u drugoj ruci odlazim do ćoška ekcimera s pogledom na trg, muzej i bazen s vodoskokom.

Što smo tu sve kao klinci radili! Na vijencu i oko stupova igrali smo se skrivača, lovice, graničara, policajca i lopova, “neka puca kom' se štuca”... to je bilo tako lijepo, posebno jer su se i curice igrale s nama, osim ako na pločniku ili negdje u dvorištu nisu neumorno skakale preko špage ili se igrale škole. Za igru „školice“ bi kredom označile sedam kvadrata 1-2-3,4-5-6,7 i kao zadnje povukle polukrug za „nebo“, bacale kamenčić redom po kvadratima kako bi stekle pravo na skakutanje do tog kvadrata, ako se fula ili kod skakutanja stane na crtu i napravi „tropu“ – opet u red za bacanje kamenčića, a pobjednica je bila ona koja prva stigne do „neba“.

Na bazenu smo puštali jedrenjake i brodove s pogonom na gumu, a  ponekad bismo, radi sitniša koji su ljudi bacali za sreću i kojeg je za nas bilo sasvim dosta, kao slučajno opali u vodu, okupali se i usput vadili novčiće. To je ponekad moglo krenuti i neželjenim putem, kao kod Koste (M. Grant) s broja 3 koji je prije odlaska na Šalatu, lovu za upad uvijek izronio u bazenu. Jedanput je izronio, a na rubu bazena ga je dočekao murjak na biciklu koji mu više nije dao van, pa je Kosta poslije pričao „... i onda moraš ronit' više od pol' vure, sve dok ne poplaviš!“.

Po travi i grmlju desno prema Studentskom smo se igrali kauboja i indijanaca, penjali se po stablima jorgovana; na zemlji pred kućom smo se pikulali na čvenk, trokut, kubu i jamicu, igrali gumbača prvo s gumbima, a poslije s dinarima koji su bili dobri i za igru odbijanca na zid. Zato smo kada smo išli van, sa sobom uvijek imali male platnene vrećice s pikulama i gumbima. 

Kod gumbanja smo nacrtali stazu kojom je gumb morao doći do cilja, i onaj koji prvi prođe, zaradio je protivnički gumb. Pucalo se je naizmjence „na noktić“ (udarac noktom kažiprsta koji se prije napne preko palca ili udarac noktom na palcu, koji se prije napne na unutarnjem dijelu vrha kažiprsta), a ako gumb izleti preko ruba staze, onda opet na početak.

U igri odbijanca, kovanac bismo iz sve snage zafrljačili u zid, a pobijedio je onaj čiji se je pucač odbio od zida tako, da se je zaustavio najviše na pedalj udaljenosti od protivničkog - pa je protivničkog pucača odmah nakon mjerenja strpao u džep.  

Tu dole smo se vozili s triciklima i romobilima, poneko i s terezinom, tu smo naučili voziti rolšue i bicikl; tu smo se grudali i radili snjegoviće, tu su isprobane i prve drvene ili željezne sanjke, sličke, pa čak i skije.

Tu pred muzejom, voziti bicikl je bila stvar koja se nauči u deset sekundi - tako je barem bilo kod mene. Čim sam dobio bicikl, dovukao sam ga do bazena kako bih ga pokazao dečkima. Problem je ispao s povratkom, jer kako bi to izgledalo da ga sada pred svima odguram doma - još bi mogli pomisliti da ne znam voziti! Zato sam najašio bicikl, čvrsto primio guvernal, raširio noge i lovio ravnotežu dok je bicikl sve brže jurio po nizbrdici. Na zavoju sam nekako uspio skrenuti lijevo na cestu, borba s pedalama je završila u zadnji čas, taman ispred zavoja pred Studentskim domom - i kad je panika prošla, znao sam da ću ostati na biciklu. U zavoj kod apoteke ušao sam sigurno, pedale sam okretao kao da sam to radio cijeli život, a na zavoju pred knjižnicom isprobao sam i zadnje bremze. U zavoj na uzbrdici prema dečkima uletio sam malo nagnut – nek’ dečki vide kako se to radi! S bicikla sam sišao važno kao Napoleon i nonšalantno rekao: “Bajk je lud, sam' bremze moram još malo naštelati.” Paskaš je na to dodao: “Poštelaj usput i guvernal, nekak' se je čudno ponašal u zavoju!”, Zrno je bio zavidan: ”Niš posebno, videl  sam puno boljih bajkova, čak i u istoj farbi!”, a Zida je poentirao ”Je si ga sam sklepal il' ti je neko pomagal?”. 

Prava  zagrebačka spika - i to već od malih nogu. To se ne uči, to je u krvi već od rođenja!

Dida je popodne htio montirati pomoćne kotače, ali sam mu rekao da ne treba, jer već znam voziti bicikl i da sam ga isprobao na cesti oko Đamke. Mama je to pažljivo slušala, bicikl je preko noći nestao i ja se odonda ponekad vozim na posuđenom starom krampu. U svakom slučaju, od tog dana mi lijevi zavoj puno bolje leži od desnoga, čak i autu.

Naravno, najviše smo igrali nogomet, igralo se apsolutno svuda - u dvorištu, na cesti, u haustoru, pa čak i na terasi na krovu. Haklalo se sa svim i svačim - od krpenjače, tenis-lopte, gumenjače do plastičnog limuna u kojem je prodavan koncentrat limuna. S tim plastičnim limunom, koji je odmah postao hit jer se nije probušio kao gumenjača, a s njim se je moglo i špricati, na Đamki je započelo vrijeme plastike s plastičnim loptama i pištoljima na vodu.

Dobro je to da sam iz generacije koja je rasla u vrijeme kada se na Đamki još uvijek moglo igrati. Stalno smo bili vani, a najnesretniji smo bili kad zbog nečega nismo smjeli ići van. To je bila najgora moguća kazna, čak i za one koji su za kaznu znali doma klečati na kuruzi – jer su rekli da si kuruzu fino zguraju oko koljena, pa se nemre zabijati u kost i niš' ne boli, i da su jedina prava frka hladne pločice ako klečiš u kuhinji. 

Samo par godina mlađa generacija nije više imala što tražiti na trgu - automobili su osvojili svaki kvadratni metar, cesta je postala opasna, ispred kuće se više nije moglo igrati, gužva je nastala čak i po dvorištima, i djeca su na kraju uglavnom morala čučati doma. 

Vrijeme je lijepo, ali na trgu nema klinčadije. Lijevo kod bazena desetak dečki isprobava sve varijante skakanja s rollbrettom koji je očigledno zamijenio rolšue na kojima sada puno stariji rolaju po Trgaču. (Rollbrett je nešto što sam propustio u životu, pa sam poslije prvom prilikom pitao jednog od tih dečki: „kak' se na hrvatskom veli za ovu dasku?“; vadi slušalicu iz uha, ja ponavljam pitanje, pa veli: „skejts“; pitam: „A piše se scates?“, veli „da“.)

Desno prema Studentskom domu, na mjestu gdje smo se najčešće igrali graničara, jedna ženska i muškarac pričaju dok se njihovi peseki igraju na travi, točno na mjestu gdje smo na gumu ispucavali sklepane aviončeke, isprobavali špriherice i domet strelica iz luka.

Tu na travi smo se navlačili pa čak i tukli, ali to nije bila prava tučnjava, već više hrvanje, natezanje i valjanje po travi. Do one prave tučnjave, koju smo u kvartu najčešće zvali šora, pa uz to još štemanje, koksanje, krpanje ili makljaža, je dolazilo negdje na cesti, u nekom dvorištu, parku ili čak u školi, i najčešće je prethodilo pitanje „'oš se šorat'?“. Nakon odgovora u stilu „popeglat ću ti njušku!“, „raznjupal' bum ti labrnjicu!“ ili skromnijih „poravnal bum ti nos!“, „sredil bum ti fasadu!“ ili samo „razbil bum ti piksu!“, slijedilo je pitanje „hrva ili riža?“. Odgovoriti s „hrva“ je bio ili znak slabosti ili opreza jer imaš čvenk s nekom curicom, pa ne želiš prije zubaru ili u Traumu na šivanje arkade, dok je jedini pravi, muški odgovor bio „riža!“.

„Riža“ je značila spremnost na hrvanje i boksanje u svim mogućim free style varijantama kad se protivnici pošoraju, poštemaju, pokoksaju, pokefaju, pokrpaju ili pomakljaju s ciljem da se protivnik skoksa, izlema, izmlati, udesi, rastepe, potroši, zmaklja, zašvasa ili zašora.

Posebno grde su bile situacije kada je Golijat-neznanac dohvatio Davida iz kvarta. Tada je bila primjenjivana „kokni i giljaj“ strategija: ak' možeš, kokni odmah, rukni ga među oči, pa ak' padne il' zasuzi i niš' ne vidi, štemaj do daske i iscipelari ak' treba – a ak' nemreš odmah koknuti il' si ga s pokušajem nokauta sam' još više razjaril, giljaj u prvi haustor! Zato smo svi imali svoje haustore, najpoznatiji je bio onaj prekoputa, lijevo od knjižnice, na broju 7, a najčešće ga je koristio Kosta s broja 3: kokne, uleti u haustor na broju 7, izleti kroz haustor u Zvonimirovoj i naokolo se vrati doma na broj 3, dok raznjupani frajer luduje ili čeka pred brojem 7 - gdje će, ako ga mala Štambukica vidi, još zaraditi hamper vode. 

Bilo je i neočekivanih raspleta, kao kad sam ja naganjao frajera koji mi je pred kućom zdipio pikule: kad je uletio u drugi haustor desno u Kraševoj, znao sam da je gotov radi zida koji je i za nas domaće veliki izazov; čopio sam ga u dvorištu taman kad je htio pobjeći preko tog zida, ali se sprtljao pri vrhu; zgrabio sam ga za hlače, potegnuo dole i skinuo sa zida, ali je pao na mene - i onda me je tako grdo izmakljao da se i danas nasmijem kad se sjetim kako je predamnom brisao kao zec, a ja za njim trčao petsto metara kako bih pobrao batine!

Ustvari, šorali smo se kad god i gdje god smo stigli, tako da je moja generacija dokaz kako telka i nije baš kriva za sve, dapače, možda smo se toliko šorali baš zbog toga što telke tada nije bilo!? Poslije nas su dolazile generacije s dečkima koji se u pravilu nisu potukli niti jedanput u životu. To bi za nas bilo nezamislivo, isto kao što bi nam bilo nezamislivo kako ovi novi, ako i kada se dohvate, odmah vade kojekakve „kebe“ – palice, štange, noževe, a odnekud se čak stvore i pištolji. To je stvar novog morala i ciljeva - onesposobi, rani, uništi, ubij! Nama je to bilo strano i nepoznanica koju su onima poslije nas približili, raspakirali i servirali telka i Hasta la Vista filmovi. 

Danas je tu samo ovo dvoje s pesekima - i to je sve. Čak i na poprečnim putevima nema nikoga - sve manje se ide pješke. No, predvečer će se sigurno moći vidjeti puno više peseka.

Kod Mireka sve po starom

Promatram još neko vrijeme, i nakon što sam malo porihtao sve rolete na prozorima, idem gore na četvrti kat do Mireka.

Veli da je jučer furao Josipu na koncert u Ljubljanu, da je bilo ludo, ali da se je vratio umoran kao pas, probudio se na silu prije jedan sat, složio nove majkove za razglas koji baš sada ide skup s rasvjetom zmontirati na nekoj livadi u Dubravi, da je to lokalna igra s nekoliko lokalnih bendova, da će biti bar dve čuke posla za dvojicu i skakanja gore dole po bini, pita „'oš hladne kave il' da skuham?“, i da će mu pomoći sin, ali da se Igor negdje zgubio, da će to trajati barem do ponoći, a onda mora opet sve demontirati i otfurati u Šestine, jer su mu jedan razglas ovde iz prostorije iza lifta poplašili... pita „a kaj buš si trgnul?“, pa ga zato više ne ostavlja ovdje nego u Šestinama, da će večeras možda biti oluje, a prošli put mu je oluja srušila pet metara visoki svjetlosni stup, opet me pita kaj bum si trgnul, rekoh samo kavu, pa donosi kavu..., da su ga prije dva tjedna sjebali na nekakvom otoku, napravil je skoro soma kilometara, dao razglas, svirao, sve je bilo gala i na kraju nisu platili, a to je bilo dogovoreno s predsjednikom općine...  pa ide u drugu sobu po konjak i poslije po nekakve kekse, veli “Probaj, dobri su, dofural sam ih iz Australije!”...  ali da je dobro dok ima posla, da sutra navečer sviraju u Kaptolskom Centru i ako danas ne mogu s njim, da sutra moram doći i...  kako se u tom trenutku na vratima pojavio Igor “Pa gde si, čekam te k'o ozeb'o sunce, znaš da moramo otpelati stvari!”. To je moj Mirek, uvijek isto! Rekoh: “Faca, dobro je, vidim da si zdrav, reci kakav je plan!”.

Dogovorili smo se za sutra navečer na Kaptolu, svirati će Koralji i dosta starih bendova, a u pet trebam biti u Savezu kompozitora u Berislavićevoj, jer da je Barba poručio da će biti tamo i nekaj otpjevati. Idemo van i pred kućom ulazimo u njegov novi zeleni kombi. Mirek se prvo par minuta zabavlja s nekakvim štangama sa sedam lokota - da to sada ima, jer su mu prošli kombi zdipili baš ovdje pred kućom, a ovo nemreju skinuti ni s cvik-cangama - nakon toga me ostavlja kod “Kafe” i fura dalje za Šestine, pa u Dubravu.

Produljit ću pedesetak metara do “Mimica” u Jurišićevoj: vrijeme je da se nekaj hiti u kljun, a “Mimice” su mi ionako obavezni dio protokola kad dođem doma - tu moram bar jedanput svratiti. Poslije ću se prošetati do drugog kraja kvarta, do Krešića, vratiti se doma, a onda će se polako pojaviti Habi. Večeras idemo na večeru kod Pere na Šloserovim stubama.