NAŠE CURE SU SUPER MAČKE

Imamo loptu i jedva čekamo na početak haklanja, ali izgleda da to danas ne bu išlo. Pa ne bumo valjda opet gimnasticirali? Cure su se na drugoj strani već poslagale i počele s rastezanjem - baš su nekak’ bez veze, nema niti jednog sporta u kojem cure ne izgledaju smiješno! Smiješno trče, smiješno primaju i bacaju loptu, a tek u dvorani... kada rade kolut naprijed, skaču u vis ili trebaju skočiti preko kozlića, onda je pravo čudo koje sve poze znaju izmisliti.

Cure iz našeg razreda danas vježbaju zajedno s curama iz “A” razreda. Alka iz “A” razreda je zbiljam slatka, kako to nisam prije vidio? Bome i Renèe, Nada, Neda, Mirna, Vesna... sve su zgodne, baš mi se sviđaju! Gledam prema našim curama i više mi ništa nije jasno - k vragu, pa naše cure su još puno zgodnije, gdje su mi bile oči? Koji vrag mi je danas!? 

Vjerojatno bih ostao na mjestu još pola sata, da se nije javio Kosta: “Daj vidi kak’ Marini dobro stoji novi dres!”. U blizini su i ostali dečki, a svi su nekako okrenuti i gledaju prema curama! Darac stoji pored mene, drži loptu pod lijevom laktom i kao da je zaboravio da je lopta kod njega, dok ja i dalje gledam prema Alki - mahnuti ću joj ako slučajno pogleda prema meni. Kocka je bačena - nešto nam je očigledno postalo interesantnije čak i od nogometa!

Kao klinci, na Đamki se nismo puno igrali s curicama. Zajedno smo se igrali kad nas je svih skupa bilo puno, i to je onda bilo lovice, skrivača, “neka puca!” i graničara. One su inače bile svijet za sebe - nađu si mjesto na nekoj štengi, sjede satima i natežu nekakve krpice, rade lutkice - čak ih izrezuju iz kartona pa im onda navlače haljinice od papira, a čim ih pipneš, odmah se rasplaču i otrče doma. Najblesavije je kad s kredom nacrtaju nekakve kvadrate, onda skaču po njima i vele da se igraju škole. Uvijek mi se činilo da se niti ne znaju praf igrati i da su se malo razmrdale samo onda, kada smo se mi dečki s njima igrali. Bile su uvijek tu negdje uz nas, ali nas nisu posebno interesirale.

U školi je bilo isto, samo što su curice bile druge. Svaki dan smo bili zajedno, ali gdje stanuju i što rade nakon škole, uglavnom nismo znali niti nas je to interesiralo. Nakon škole nam je jedino bilo bitno tko ima loptu i gdje ćemo složiti golove - kakve curice! Ali sada to izgleda potpuno drugačije!

Zato velim Kosti: “Bedak, to je njen stari dres, samo ti imaš novu dioptriju. Kod mene je isto, Alkica mi je tak' hercik, da bih se mogao zaljubiti!”. Zašutili smo - riječ je opala! Zaljubiti se? Biti zaljubljen?  

Mislim si: zašto ne, ja sam ionako već jako iskusan! Taman sam se vratio iz Crikve gdje se Ines ovog ljeta po prvi pojavila s malim slatkim gornjim dijelom iznad kupaćih gaćica od sive vune. U moru smo se ove godine malo više igrali i navlačili nego obično, a u jednom trenutku smo se čak i na brzaka poljubili. Zato je najbolje ako Alku pozovem na mali bazen na Šalati, pa ćemo vidjeti što će se tamo u vodi dogoditi - možda se i filmski poljubimo, i to onako dugačko!  

Nije prošlo puno vremena i svi smo bili zaljubljeni kao purani. Škola je dobila novi smisao i školski dani su postali drugačiji. Nakon škole smo umjesto nogometa počeli u grupicama ići u svim smjerovima, pratili smo curice doma onako “usput”, a oni sretniji su čak išli u parovima. Najednom smo znali gdje tko stanuje, što radi nakon škole i gdje se igra - čak smo se počeli veselili novom školskom danu, jer tada će se Sve ponoviti. Novi školski dan je značio i novu šansu - prije škole, nakon škole, pod odmorom ili čak za vrijeme sata. Otkrili smo i grafiti, pisalo se i urezivalo sa svim i svačim na svim mogućim mjestima, po stablima, zidovima, klupama, a školski zahodi su bili rezervirani za kojekakove prostote koje nismo pisali mi, već netko drugi. Ćošak drvenog ormara za garderobu u hodniku postao je mjesto gdje smo s olovkom pisali poruke koje nitko nije brisao: “Koliko sati imaš i gdje ćemo se vidjeti?”; “U jedanaest u dvorištu!”; “Sutra pišemo zadaću iz matke, drži fige. Pusa!”; “Pozdravi Miru od mene!” i slično.

Strahovito važni postali su i papirići koji su za vrijeme sata kolali u svim smjerovima ili jednostavno letili po razredu. Naše cure, koje su još nedavno bile tu i tamo u prolazu potegnute za konjski repić ili im je netko u guranju malo podignuo podsuknju skupa sa suknjicom s volančićima, najednom su počele primati poruke: “Kosta voli Macu”, “Vlado voli Irenu” i slično, uz obvezno crveno srce, tako snažno probodeno debelom strelicom. Sve se znalo i svi su sve znali, ali pisalo se u trećem licu za druge i držalo fige, da netko što prije stavi na papirić i tvoju “tajnu” - i da što prije stigne odgovor. Tako se sve odmah znalo - tko se kome samo sviđa, tko koga voli, kome je to uzvraćeno i tko nema šanse.

Najgore su bile pat-situacije, ako je na primjer od Irene stiglo “Maca voli Darka”, od Mace “Jasna voli Kostu”, a od Koste “Darko voli Jasnu”. To smo razriješili pred školskom pločom za vrijeme pauze tako da smo se stali u krug i igrali “Poklanjam se na tebe... i tebe uzimam!”. U par krugova pronađeni su parovi kod kojih stvar obostrano štima i to je bio “happy end”, a ako kod nekog nije štimalo, imali smo još jednog više u dugoj koloni nesretno zaljubljenih.

Bilo je i ljubomore, žaoke su radile čak i među najboljim prijateljicama: “Ne znam kaj on u njoj uopće vidi!”; druga: “Je, nema ni cice ni guzicu!”; treća: “Nemojte tak', to ima njena starija sestra kojoj je zdipila onu malu taškicu s maminom šminkom!”. Ni dečki nisu bili puno bolji, ali stvari su se drugačije rješavale: “Dosta, jači si!” obavijestio sam Kresoju nakon što me je u školskom hodniku tako zviznuo da sam pokupio desetak kaputića u garderobi uz zid i ostao sjediti u ormaru. Međutim, taj kao bik nabijeni domovac iz doma u Staroj Vlaškoj i dvostruki ponavljač - valjda i zato što ne shvaća čak niti kad mu se “Dosta!” krikne glasno u uho - nastavio me je štemati sve dok nije ubio Boga u meni. Bio sam sav izubijan i sa šljivama po cijelom tijelu, kao da su me trojica izlemala s korbačem. Doma sam slagao kako su me prebili neki frajeri u Martićevoj.

Na samom početku smo počeli savladavati i teoriju. Prvi izvor su bile knjige iz kojih smo ispod klupe čitali samo one najbitnije pasuse, jer nam knjiga nije bila zadana za lektiru. Drugi izvori su bile sličice koje su curile različitim kanalima i francuski filmovi, koje smo zbog samo par poučnih scena znali gledati i po dvadesetak puta. Najsretniji su bili oni koji su u dvorani “Croatia filma” u podrumu u Katančićevoj mogli gledati još ne-cenzurirane verzije filmova koji možda i neće doći u kina. Kako filmovi još nisu bili prevedeni, to je bila čista audio-vizuelna metoda gdje dobro vidiš i čuješ što i kako se radi, pa smo tu zato najbrže učili.

Jedino mi s Đamke broj 15 smo vidli puno boljih domaćih stvari, i sve to u sobi jedne zgodne susjede, čije ime mogu šapnuti samo njoj. Pritom smo jako riskirali, jer smo poslagani kao taubeki i tihi kao indijanci, ležali na samom vrhu krova dok je ispod nas zjapilo pet katova dubine - ali uvijek, baš uvijek, se isplatilo. Predstava je bila u color-cinemascopu, kao na dlanu i besplatna, a na početku se uvijek čulo Pepina di Capri-a. Ako nismo bili na svojim mjestima u trenutku kada je susjeda do daske navinula Pepina di Capri-a, nastala je panična jurnjava s terase na krov, pa na susjedni krov, jer smo znali da ćemo inače propustiti finale u kojem ona uz puno galame frajera ipak dobije na leđa i jako pobjeđuje.

Nikada nismo pljeskali, osim jedanput, ali tada je ispod Mireka puknuo crijep, pa smo umrli od straha.

        

Strašno važni su nam postali i školski izleti, uvijek smo se prije toga tresli, gruntali, slagali parove, kombinirali i planirali. Zato je jedanput na Sljemenu jedna grupica zalutala, tako da su svi izludili od brige i na kraju su curice morale objašnjavati zakaj smo se izgubili i kaj smo tako dugo radili. Mi dečki smo samo rekli da smo se malo raskomotili i valjali, i da nismo znali da je Sljeme tako veliko.

Višednevni izleti su bili strahovito rijetki, ali tim vrijedniji, pa smo ih u onom našem dijelu, morali jako detaljno planirati već od prvog trenutka: tko će zauzeti kupe, pa detalji s vratima, zastorima itd., a da se ne spominje planiranje prve večeri, nakon koje sigurno dolazi Noć.

Bilo je i nepredviđenih stvari koje sve pokvare, kao jednom kada smo išli na Paličko jezero. Tada se u vlaku, i to već na petom kilometru, Vesna (Kmecik), koju smo zbog predivne kovrčave svijetloplave kose  zvali “ovčica”, najedanput podbočila usred kupea i postavila jednostavno pitanje: “Onda dobro dečki, a kaj bi vi to sada hteli?”. To ti je kad naletiš na pametnu Vesnu, koja ima još pametniju stariju sestru Vlastu - i kaj da joj sad veliš, kad sve zna pet put bolje od tebe?!  

      

U kasnu jesen, u školskom dvorištu se ponovila scena s gimnastikom, samo što su dečki ovog puta igrali nogač, a ja sam sjedio uz ogradu prema Traumatološkoj. S druge strane ograde bila su dva tipa u izlizanim trapericama, gledali su u dvorište i pušili. Pravi frajeri, k'o Bog iz Petrove ili s Kvatrića -Trnje i Centar su naši dečki i bolje zgledaju, a oni drugi tu i onak' ne zalaze! Mislio sam kako frajeri, za razliku od mene, gledaju kak' dečki igraju nogač, dok mi jedan nije rekao: “Imate super mačke, gaziš s nekom?”.

Kroz glavu mi je prozujalo: “Ovi uopće nisu bedasti, pa jasno - “imate” znači da su to naše cure, a naše cure su zbiljam već prave ženske i super mačke!”. Zato velim kak' bi me i drugi frajer dobro čuo: “Par njih grdo trza na mene, al' sve su to još curice, prave šmrkavice.“ Šuti i gleda me, pa dodajem: „Moja riba je s Kvatrića, dve godine starija, pravi avion!”. Zašutili su, pa šutim i ja – sve dok nisu zgiljali.

Mi s Đamke znamo s takvima – tak' im treba kad bulje kroz ogradu k'o zadnji kreteni. I kaj imaju ovde uopće tražiti dok naše ženske vježbaju?

Skopčao sam i to da naše cure, puce, djevojke, ženske i super mačke nisu sve iste, iako sve sanjare o barem jednom istom filmskom glumcu. Bilo je par onih za koje smo tek sada primijetili kako ih poslije škole znaju dočekati stariji dečki, bilo je i onih koje su i dalje bile kao prije, kao da ih se sve to uopće ne tiče, ali ipak - najviše je bilo onih koje su odjednom otkrile nas, kao i mi njih! Tako su nastale grupice u kojima smo se počeli zabavljati i izvan škole.

Glavno je bilo ići u kino! Kako je to samo sve bilo uzbudljivo: dogovoriti se, čekati se, naći se, uči u kino,  i - nakon što završi ona obavezna deset-minutna davež od “Vijesti”, sa zvijezdom koja se vrti u svim perspektivama i s Titom koji se rukuje s Ben Belom, Naserom, Sihanukom, Nehruom i svim nesvrstanima na svijetu - početi gledati film, smijati se ili brojati mrtve, i onda - onako razdragani ili uplašeni u mraku - početi se malo stiskati! Neki stariji, oni pravi prostaci, su to zvali “šlatanje”, što prema nama nije bilo fair kada se zna kako smo to oprezno, polako i nježno u početku radili - a poslije smo se samo drpali.

Počeli smo raditi i žureve, i to kad god i gdje god smo mogli - žurka nam je postala jedna od najvažnijih i najuzbudljivijih stvari na svijetu. Čagalo se do iznemoglosti, igralo fantova, neki su se nakon toga znali negdje na stranu izgubiti - pa čak se i vratiti, znalo se puno fumati i malo popiti, a ponekad i nešto jače zaružiti. Nakon toga, i to uvijek u zadnji čas prije nego što se starci vrate, stanove je trebalo počistiti, izluftati i dobro pretražiti, da starci slučajno, tamo negdje iza kreveta, ne nalete na neku glupost, pa onda može biti problema. Kao što se meni desilo kada je mama iza kreveta naletila na jednu od RIS-ovih  gumica, koju je Srđo napunio. Zaorilo je do tavana: „Diiino! Što t-o o-v-d-je radi?!“ - i daj sada objasni zašto je to bolje od onoga kada smo se s curicama igrali lovice! Da, nekad se to na hrvatskom zvalo „kurton“, pa se pitalo „imaš ono?“, poslije kondom“, a pitalo se „imaš ono?“, a danas se veli „prezervativ“, ali odavno sam zaboravio kaj se pritom pita. 

    

I onda, taman kad smo počeli raditi super tulume, taman kada smo se tako dobro uhodali da je to fino moglo trajati do sudnjega dana, došao je kraj - naše vrijeme u II. Draškovićevoj je prošlo.  

    

Sat povijesti

Po stoti put prežvakavamo najsvjetlije trenutke naše povijesti i legendarne partizanske ofenzive zbog kojih se Hitler na kraju koknuo, Njemačka izgubila rat, a mi u kvartu dobili ulicu 8. maja 1945.

Čurićka, učiteljica povijesti, već drugu školsku godinu forsira ofenzive kao da je i nju neko s time do besvijesti gnjavio, pa se sada želi na nama osvetiti. Odvela nas je i u Muzej narodne revolucije, ali Gubčevu Stubicu još nije spomenula

Meni je dida sve to skupa ispričao u jednoj jedinoj rečenici, rekavši kak' su svih sedam ofenziva zapraf priča o beganju od zapada na istok, i kak' se to još nesme reć', a kad bu se smelo - to sve skup i onak' nebu više nikog živog zanimalo!

Kako ne bismo zaspali, prilikom svake ofenzive Nikola (Vranković) i ja započinjemo u zadnjoj klupi srednjeg reda novu partiju potapanja brodova. Nema bolje stvari uz ovaj silni prtljanac po bosanskim rijekama - zakaj nisu probali bar jednu ofenzivu tam negde preko Drine!?

Već smo uvježbani do savršenstva, kužimo psihologiju protivnika, unaprijed pročitamo protivničku strategiju u skrivanju, taktiku u napadu i reakcije nakon pogotka i potapanja. Nikola bi sigurno dogurao do prvaka svijeta, samo kad bi se netko sjetio organizirati prvenstvo, ali i bez toga, izgleda da su ga brodovi definitivno zarazili za cijeli život. Ide mu i fizika i matematika, malo on to uči, a najbolji je u razredu, tako da će jednog dana sigurno biti profesor za te stvari. Konstruirati će nepotopive brodove s jakim motorima i to ako već ne na M.I.T.-u, onda ovdje na Brodarskom institutu, tu bar neće morati lomiti jezik s engleskim koji dobro kući, ali se u izgovoru spotikavlje gore nego kad na strunjači radi kobicanac.

Danas je izgleda moj dan, ali točno kada sam htio šapnuti pobjedničko “b4”, Čurićka je viknula glasom Ilije Gromovnika: “Ustaše, dignite se!”. Nikoli je posebno za vrijeme engleskog i povijesti uvijek trebalo neizmjerno puno vremena kako bi se izvukao iz klupe, tako da sam se ja nekako prvi ustao i slušao prvo pjevanje litanije o tome tko su oni koji se zafrkavaju dok se govori o veličanstvenoj i nadljudskoj borbi partizana protiv fašističkog neprijatelja. Šutili smo i meškoljili se na nogama, a ja sam se pitao jesu li joj ustaše pale na pamet zbog moje nove jakne od mekane crne kože. Zaključio sam kako to ipak nije razlog, jer znam da ČuriĆka nema pojma kaj fura James Dean, a s druge strane barem ona mora znati da je i Mussolini ponekad nosio sličnu jaknu i da mu zbog toga nitko nije rekao da je ustaša.

Udahnuo sam zrak, rekao: ”Drugarice, mislim da ste nešto previše rekli!” i onda sam se opet sjeo, jer se Nikoli ionako više nije stajalo, a polako je bilo i vrijeme za novu partiju.

Nakon završetka sata sam otišao u zbornicu, gdje sam naletio na Karmenicu iz hrvatskog i onako usput pitao da li se ustašama veli “Dignite se!“ ili “Ustanite!”- tako da i ona zna o čemu se radi. Rekla mi je kako je najbolje ne razmišljati o tome, a ja sam nakon toga ušao kod druga školskog direktora Koze i rekao da ću Čurićku tužiti sudu, ako mi se ne ispriča pred cijelim razredom. Mama mi je poslije rekla da sam sve dobro rekao, a onda je otišla u školu kako bi to i ona ponovila gospodinu školskom direktoru.

Na sljedećem satu povijesti se Čurićka nije pojavila, ali je zato umjesto nje došao drug direktor Koza. Sigurno bi cijeli sat tupio o mogućim pogreškama nastavnika i padu autoriteta kada bi se nakon svake  pogreške ispričavali, kako to ne ide čak i onda kada bi se zapravo morali ispričati... i tako tim redom u nedogled, da ga Jura nije izbacio i iz takta i iz ravnoteže! Naime, drug školski direktor Koza se naslonio na Jurino rame točno u trenutku kada je dotično rame naglo nestalo, pa je drug direktor izgubio ravnotežu i proletio pored Jure koji si je još, baš pred nosom druga direktora, dobro otresao rame - i to onako dobro i jako, kao da je bilo puno brašna. Kada je drug direktor Koza nakon prvobitne ukočenosti opet ulovio svoj bla-bla ritam, nova tema je bila narušavanje autoriteta direktora škole i bezobrazno ponašanje nekih učenika.

Drug direktor je pritom vrlo značajno gledao Juru, isto kao što je prije gledao mene. U svakom slučaju, nije dugo izdržao jer je prestao točno u trenutku kada je Nikola pobjednički kliknuo “1:0 za mene!”.

Nakon toga nam se nije više igralo potapanja brodova, jer su vrata tresnula tako da je ispala kvaka, a drug direktor Koza nam je dao pauzu puno prije zvona.

Za mene je cijela priča loše završila, jer sam u silnom strahu da me Čurićka ne dočeka, počeo učiti povijest. Spremao sam se za svaki sat očekujući neko pitanje koje će završiti s tako debelom kvrgom u imeniku, da ju nikada neću moći ispraviti, ali povijest sam sljedeći puta bio pitan tek u gimnaziji.

Nikola i ja smo u međuvremenu potopili cijele flote brodova, a Čurićka je jednostavno zaboravila da postojim. Ocjena mi je kao i prije, kada uopće nisam učio, ostala ista - odličan (5).

Ne znam što je ona mislila dok je to upisivala u imenik, ali za sebe znam da sam taj njen odličan svaki puta pošteno odradio. Na satu sam bio loker kako slučajno ne bi primijetila da sam spreman kao puška, ali doma sam stalno učio za Čurićku i do kraja se pitao kada će me konačno dohvatiti.

Još danas se naivno nadam da ona nije znala koliko sam zbog nje učio – ili ipak?!

Žurim po Draškovićevoj uz školsku ogradu i prolazim pored širom otvorenih željeznih vrata koja vode na školsko igralište. Hej, pa ova vrata su uvijek bila zatvorena! Tek sada primjećujem da je dvorište puno kanti, daski i šute, da je fasada uređena i cijela škola friško pofarbana - a tamo lijevo, usred hrpe nekakvog šrota, smiješi mi se brdo fosni! Točno onakvih kakve trebam za temelje vikendice na Kupi!

S dečkima iz SRCA dogovorio sam pravu radnu akciju u par smjena preko vikenda, sve je izmjereno i označeno, pobijeni su kolčići i nategnute žice, materijal stoji u hrpama, čak i miješalica je tu, ali nemam fosni za šalunge - bez fosni možemo samo fućkati! A tu, pred mojom starom školom lijepo stoji cijela hrpa, i to sto puta više nego što mi treba!

Ulazim u školu, pitam na porti - vele, za to ću morati do direktora! Ulazim u zbornicu, kucam lijevo direktoru na vrata i mislim si kak' nemrem valjda imat' takvi peh da drug školski direktor Andrija pa Koza nije u penziji. Prisjećam se i direktorice Danice Dvojković koja je bila prije njega i ponovno se pitam za kog' vraga nije i dalje ostala, pa je baš nama morao uletiti Koza?  

“Koje dobro je tebe donijelo?” prekida me glas koji prepoznajem i nakon dvadesetak godina od kada sam završio II. Draškovićevu: Viktor Goričan! Stoji na vratima, opet u ležerno prebačenoj bijeloj kuti, ispod opet džemper, malo raskopčana košulja i nikad do kraja stegnuta kravata.

Gledam njegovo vedro, otvoreno lice uokvireno onako-umjetničkom bradom, koja kao da je malo gušća i sijeđa, tu su i njegove nemirne smeđe oči koje sve brzo snime i odeblji nos koji kao da ih pri svakom pogledu zainteresirano prati, tu je i još uvijek tamna, gusta i neposlušno-rudlava kosa.

Prihvaćam njegovu ruku: “Eto, evo me!”.

U ovoj školi, Viktor Goričan je mojoj generaciji bio učitelj iz likovnog odgoja. U bijeloj kuti, ispod sivi  džemper s V-izrezom, uvijek užurban ulazio je u razred i s pola metra udaljenosti pustio neka imenik padne na stol - nikada ga nije spustio. Nakon toga okret prema nama, slijedi dug pogled uz kratko namještanje visine hlača, zamišljeno se tukne s kažiprstom par puta po vrhu nosa, kao „A što ću s vama danas?“ - i onda slijedi širok osmjeh, dok mu oči živo rade lijevo-desno.

On je jednostavno bio jedinstven, neponovljiv, kao i njegov život: oduvijek vezan uz muziku, poliglot i sticajem okolnosti bivši vojni pilot u dvije zemlje, nama je došao kao akademski slikar s nizom izložbi po Europi. Nakon što je svoje akvarele dugo radio po Parizu i nadopunjavao svoj umjetnički budžet svirajući klarinet i saksofon po jazz-bendovima, u jednom trenutku je odlučio da nas osmoškolce, ovdje u ovoj školi, nauči kako se drži kist i što se s time radi.

Prvo smo se isprepadali kada smo vidjeli kako nemamo pojma, a opustili smo se kad smo shvatili što hoće i radili kako nam je pokazao. Počeli smo maljati tako slobodno i otkvačeno, da smo mislili kako za to opet mora doći kvrga, ali - u razred su počele stizati čak i petice! Zauzvrat, zbog njegove “pariške faze”, dali smo mu počasni nadimak “klošar”.

Sjedimo uz prozor prema školskom igralištu i pričamo. Kaže da sam bio jedan od njegovih najboljih učenika, a ja si mislim kako me je s nekim grdo zamijenio. Pita me da li još uvijek sviram gitaru, dolaze drugi detalji - ne, nije me zamijenio. Ne pitam zašto mi to k'vragu nije rekao prije dvadeset godina, kako bih tada - ja, koji ne znam niti zeca nacrtati, ali izgleda da znam dobro napackati boje - manje strepio  oko ocjene iz likovnog.

Priča mi o školi, kako ide i što radi, a ja njemu o sebi. Usput veli: „Izgleda da je s tvojim prezimenom bilo dosta prometno - u osnovnu dođeš s jednim, u gimnaziju odeš s drugim, i sada si tu s trećim!?“. Rekoh: „Kod mene je isto kao kod Đamke – najbolje bi bilo prezime „N“. Mama se rastavila kada sam se rodio - fino se rastavi i uzme djevojačko prezime, a ja sâm nosim ono prvo; onda se uda i promijeni prezime, a ja i dalje nosim ono različito koje mi ništa ne znači; onda dobiješ malog brata i veliš „Dosta, hoću isto, jer braća ne smiju imati različito!“ i dobiješ drugo. Pa prolete godine, brat je odrastao, a mama se opet rastane i sada bi čak i tvoja djeca trebala nastaviti nešto s čime tvoje žile nemaju blage veze - i zato treće! Da, bilo je prometno, ali to je jedini logični završetak“. 

Pita me mogu li daske vratiti za tjedan dana - mogu. Pitam: “Znači, dobijam daske?!” - “Ne, službeno ti ih ne mogu dati, ali ću ti pomoći da ih strpaš u kombi!” - “Pa ne mogu još s time gnjaviti!” - “Možeš, vidimo se predvečer. Dobro je da je direktor škole pored tebe dok tovariš školske daske!”.

Tako je i bilo: natovarili smo daske, ja sam mu mahnuo, on je iza mene zatvorio velika dvorišna željezna vrata, a na zicu pored mene je ležao njegov poklon - predivan akvarel. Na „passepartout“-u je pisalo: “Dragom učeniku Dini i obitelji - Viktor, Zgb., 1981.”

Preko vikenda je doktorsko-magistarska-inžinjersko-operaterska ekipa SRCA zdrvila temelje - jasno, uz gem bez kojeg nikaj  ne ide u vinkl kak' to mora bit' - fosne su vraćene natrag u školsko dvorište, a budući da su već započele školske ferije, gospodina profesora, akademskog slikara i našeg dragog “klošara” Viktora Goričana, više nikada nisam vidio.

Sudionici povijesti – dvadesetak godina kasnije

Tito je umro! Stojim u nepreglednoj masi ljudi pred Glavnim kolodvorom i čekam kao i svi ostali na dolazak Plavog vlaka na putu iz Ljubljane za Beograd. Danas u gradu apsolutno ništa ne radi, sve je stalo, svi su  prekinuli svakodnevni posao i po rasporedu krenuli prema mjestu koje im je određeno. Na taj način će se u gradu izbjeći gužva, a uz prugu kojom prolazi Plavi vlak napraviti će se desecima kilometara duga počasna kolona, špalir koji će na kraju vjerojatno pokriti svaki metar pruge do Beograda. Ja sam se odvojio od mojih iz SRCA, otišao bliže prema kolodvoru, progurao se do prednjeg reda i sada čekam u tišini koja je na jednom ovakvom mjestu zapravo i teoretski nemoguć događaj.  

Razmišljam o onome što se desilo i onome što e biti. Već se nekoliko dana šaputalo da je Tito umro, ali da se to još taji dok se vrhuška ne dogovori što i kako dalje. Patka ili ne, logični zaključak je bio da se Tito neće izvući. Prije toga se šaputalo da mu je amputirana noga, ali da se to ne smije znati.

I to je jasno, jer Tito je legenda. Legende mogu biti i žive i mrtve, legende mogu umrijeti, nestati, prestati i izblijediti, ali to da se jednoj legendi amputira noga - to jednostavno ne ide.

Svima je jasno da je ovo prekretnica i kraj jedne epohe, te da slijedi nešto drugo čiju konačnicu nitko ne može predvidjeti. Jalta je tema broj jedan - mnogi žele konačnu realizaciju Jalte s granicom na rijeci Drini i s „Kineskim zidom“ prema svemu onome što zovemo bizantinskim mentalitetom i balkanlukom.

Noćas su se lovile stanice od Moskve do Madrida: da li se zna što smjeraju Rusi koji svakih dvanaest godina vole nekome priskočiti u "prijateljsku pomoć“ - ovoga puta možda na poziv nekog od svih onih beogradskih generala koji su dovoljno šašavi da Rusima ponude njima uvijek atraktivan izlazak na novo-srpsko Jadransko more? Budimpešta ‘56., Prag ‘68., Kabul '80 - jesmo li sada mi na redu? Ameri neodređeno kombiniraju, a Madrid javlja da je američka Šesta flota krenula prema Otrantskim vratima. Onaj mali, daleki Izrael jedini je konkretan: ako Rusi uđu u Jugoslaviju, Izrael će objaviti rat SSSR-u! Nevjerojatno, prošli su me čmarci kada sam to čuo - to se ne smije zaboraviti! Strah nas je Rusa - ali i ciglama ćemo ako treba! O Srbima i ne razmišljam - njih se ionako nikada nismo bojali! 

  

Razmišljam o kilometrima knjiga koje je Tito “napisao” i koje su o njemu napisane. Što će povijest o njemu reći za sto godina, kako će on biti pozicioniran nakon  tzv. povijesne distance koja je nužna za objektivno vrednovanje nekog vremena, događaja i sudionika?

S povijesne distance sve postaje jednostavno - kao mladenačka prijateljstva i ljubavi iz perspektive smirenog starca: jasno se vidi koja je čaša bila puna, koja polu-prazna, a koja prazna ili napukla; gdje je bila bistra i uz mnogo sreće čak i plemenita tekućina, a gdje je bilo nešto mutno ili čak zlo i opasno.

Povijesna distanca zna na nekoliko kratkih redaka "živio - diktatorski vladao... umro" reducirati veličine o kojima su za vrijeme života napisani tomovi knjiga; koji su bili spasioci i "očevi" države, nacije ili klase; koji su odlučivali o sudbini države, ratu i miru, prijateljima i neprijateljima, o imenima gradova, ulica i klubova, o patnji i egzodusu tisuća - ako treba i milijuna ljudi.

Povijesna distanca je i neumoljiva: sve liči šarenom izlogu u kojem na istaknutim mjestima stoje "krive" figure, a ono što je prijevremeno proglašeno velikim i vječno svjetlim - jedva primjetno treperi u nekom zabitom kutu nevažnosti! I pritom, što je veće slavlje današnjice i što su češće isticane povijesne zasluge - ocjena povijesti zna biti tim teža i kraća.

 I baš u tome i leži tragedija onih koji bez snage za osudu prevare i kao da se to nekoga drugoga tiče - i dalje uporno slave svoje Lenjine, Staljine, Titoide i Castroide! I kako bi bilo još gore, tamo gdje su individualizam i samosvijest dugotrajnim kloniranjem zamijenjeni povjerenjem u sistem lažne socijalne pravde i sigurnosti i tamo gdje su eliminirani građansko-poduzetnički sloj i nezavisno seljaštvo, tamo će nesigurna pučko-malograđanska svijest - kao nadopunu svojoj decenijama stvaranoj mentalnoj blokadi - i ubuduće trebati i sama tražiti nove „svjetleće likove“ i "povijesne vođe".

Pa ako je to tako - zašto čekati da povijest kaže našu istinu? Zašto samo "disidenti" imaju građanske i ljudske hrabrosti i zašto vlada šutnja kada im poluvrijednici sude? Zar nije građanska obveza svake moralne, humane i civilizirane osobe silnicima reći jasno i glasno: "bando prokleta, ne smijete i više nećete raditi ovo što i kako radite!". Svi mi bi morali biti disidenti - jer biti disident je cijena samopoštovanja i integralni dio ljudskoga dostojanstva!

Kod nas su pod komunistima proživjele "samo" dvije generacije, što je bitno manje nego u SSSR-u. Mnogo se toga čulo od roditelja i starijih, mnoge stvari su prešućene ili jednostavno zaboravljene - sve što znamo je kombinacija istina, "crnih rupa", prepričavanja, nostalgija, želja ... i čekanja.

Da, svi mi čekamo, jer za razliku od "ruske kombinacije" seljaka, kozaka i babuške koji nikada nisu znali za bolje, u Hrvatskoj su bolja vremena uporno sanjana!

I sada se desilo!

Plavi vlak s Titovim kovčegom krenuo je iz Ljubljane preko Zagreba za Beograd!

Mase ukočeno stoje uz prugu i iskreno plaču uz zavijanje sirena - kilometri podanika koji to više nisu.

U Zagrebu tišina kakove nikada nije bilo i kakove više nikada sigurno neće biti! Deseci tisuća ljudi su oko Glavnoga kolodvora... iz zgrade se pojavljuje počasna straža, plave uniforme, kovčeg... plače se bezglasno, na svakom su obrazu suze, sve grudi su stisnute i bez daha... sve se zaustavlja, oblaci su stali, vrijeme je stalo... vojnički pozdrav, hrvatska himna i... muk! 

Okrenuta je nova stranica povijesti, povijesti u čijem stvaranju ćemo ovoga puta i mi sami sudjelovati, povijesti o kojoj nam drugi neće trebati niti imati što pričati - jer dolazi povijest bez povijesne distance!.