ZAGREBAČKI RAZGOVORI

ZAGREBAČKI RAZGOVORI

8/30/19

NAKON ŠKOLE - OD TRAUME DO KREŠIĆA

Prelazim na drugu stranu Đorđićeve, ali i dalje gledam prema našoj staroj školi - nekako mi je teško okrenuti leđa i otići. 
Vidim dvoja vrata, kroz koja se nekad iz Draškovićeve ulazilo u školu, i iznad njih, kao dio fasade i u boji fasade, dva natpisa: iznad desnih vratiju piše „DJEVOJČICE, a iznad lijevih „DJEČACI“.  Da, to smo i mi bili u ovoj školi, predivnih osam godina!

Vidim nas kako se nakon škole „sličkamo“, tu na stepenicama ispred ulaza, kao da se pod pauzama nismo dosta naigrali. Igramo se okretanja sličica dlanom, „na zrak“, ponajviše onih s nogometašima. čak i djevojčice pljuckaju u dlan prije nego lupe po nekoj sličici iz priče o Crvenkapici ili crno-bijeloj sličici s Avom Gardner, Natalie Wood, Ritom Hayworth... jer je prva serija, uz čokoladice u plavom pakungu, i tanke kao flis papir, bila ženska serija - Clark Gable, Fred Astaire ili Gregory Peck se morao potražiti negdje drugdje.


Vidim nas dječake kako se igramo "kafe-kafe": kad jedna ekipa skače na u nizu naslagana leđa druge ekipe, pa se broji koliko izdrže; vidim nas kako se na stubištu iza vrata, jer druge svlačionice nema, presvlačimo u plave sportske gaćice i bijele majice kratkih rukava i kako na stubama iza nas ostaje šarena hrpa naših stvari; vidim nas u maloj sportskoj dvorani, dobivenoj preuređenjem jednog razreda, gdje su nam golovi bile strunjače postavljene na zid; vidim djevojčice u crvenim napumpanim sportskim gaćicama stegnutih gumom na donjem rubu, pa poslije u onim  normalnim, a na kraju u lijepim crnim trikoima za gimnastiku koji su tako lijepo pasali uz tijelo - kako se uvijek naglo razbole kada je trebalo skakati preko kozlića, te kako poslije dolaze i druge isprike: „Znate, ja danas ne mogu vježbati!“, uz najčešći odgovor „Kako to opet, zar prije tjedan dana nije bilo isto?“ 

Vidim nas dječake kako se provlačimo između ciglenog stupa kod vratiju i željezne ograde, te kako uskačemo u školsko dvorište; vidim kako pravimo golove i zato slažemo školske taške oko drvenih stupića koji dijele šljunkovito igralište od zemlje na kojoj je raslo drveće uz ogradu; vidim čak i veliku savinutu lipu u sredini i nije mi jasno što tu ona radi, ali onda vidim nas dječake kako „jašimo“ na njoj; vidim prorijeđeni svijetli šoder i tvrdu zemlju prije nego što je napravljeno pravo lešnato igralište za nogomet, rukomet i košarku, na kojem smo se i utrkivali, i Gojka koji je najčešće bio najbrži; vidim dječake iz „A“-razreda: visokog i koščatog Žitka, prava žila, kako se sav zajapurio od uzrujavanja i opet hoće penal kojeg opet nije bilo, čak su i oni u svemu najmirniji, Janko, Dubravko i Veljko izgubili živce i šize, svima su iskočile žile na vratu i sam' kaj ne puknu od muke - dečki su dobri, ali opet gube! Ovog puta u rukaču - i to pred svim djevojčicama!
Bezuspješno se pokušavam sjetiti zadnjeg, predzadnjeg ili bilo kojeg od naših posljednjih dana u Draškovićevoj školi. Ne znam zašto, ali to mi nikako ne uspijeva - kao da se radi o nečemu što sam želio zaboraviti.

Vjerujem da se radi o onom ključiću iz spomenara koji su kružili po razredu: „U srce sam te zaključao, ne možeš izaći, a ključić sam izgubio, ne mogu ga naći“ - te uz upozorenje „Piši, piši, ali znaj - listove mi ne trgaj!“.

Ali, u jesen ću ponovno biti ovdje, jer mnogo će nas doći - i onda ravno na glavni ulaz, kao nekad, mi „bekavci“ zajedno s „akavcima“. Doći će i učiteljice koje još mogu - a i naša prva učiteljica, draga Marica Buratović-Cripković će biti tu! 

Okuplja nas Jura, moj najbolji prijatelj (koji je nakon elektrotehničke škole u Klaićevoj otišao u Kanadu i tamo mu firma dobro ide - proizvodi ono što je sam izumio), organizaciju sastanka preuzeo je Miki (pravnik, nekad je u estradnim krugovima bio poznat kao „Mike Hammer“), a jer posla ima puno, tu su još i Nada, Dragica, Vesna i drugi, čak i Renée iz Beča - tako da će sve štimati. Kao nekad! 
      
Trauma

Prelazim na drugu stranu Đorđićeve i zaustavljam se na ćošku s ulicom kneza Mutimira. 

Tu gdje je nekad davno bila zidana ograda od Traumatološke bolnice, sada je moderna stanica za hitnu pomoć s prilaznom cestom s obje strane, na kojoj su automobili hitne pomoći. Nekad, u vrijeme kada smo bili mali i kada Hrvatska nije bila naša, ulica je imala ime po-jednom-od-onih-tamo koji-čita-kako-je-pisano, a ulica kratka, uska, sva nikakva, i još se zapiknula u Boškovićevu kao da se tamo može širiti... sadržajno tu nema ništa, izuzev brojnih ambulantnih vozila - i kao da u tome ima neke trajne simbolike.


Na Đamki smo bolnicu zvali „Trauma“ - jer nikada nismo gledali ono što kod ulaza piše na pločicama koje u kvartu ionako svako malo netko mijenja.

U „Traumi“ smo bili česti gosti, i to svi redom, bez izuzetaka! Evo primjerice, bar kaj se mene dotikavlje: jedanput sam ušetao unutra kako bi mi zašili donju usnicu koja je nakon što sam popio jedan direkt, okrenuta naopačke visila do brade; jedanput sam ušao unutra kad mi je Vlado Paskaš strgao sljepoočnicu pa i danas imam ožiljak; dvaput sam doskakutao na jednoj nozi - jedanput kad sam poiskretao prste na lijevoj nozi pa ih je trebalo malo slagati, i jedanput kad sam skočio na dasku iz koje je virio veliki hrđavi čaval koji je probio „Borovo“ tenisicu i izašao van na gornjoj strani, pa sam se uplašio tetanusa; dva put sam uteturao unutra kako bi mi zašili lijevu arkadu - jedanput kada me je zdrmao jedan onako-od-kuka kroše, i jedanput kad sam na nekakvom krampu, u punoj brzini strefio zadnju dasku na kamionu; jedanput su me donijeli kada sam na verandi pao natraške s malog tricikla na kojem sam se vozio stoječki, kako bih si komad hrđavog željeznog obruča od drvene bačve u kojoj je mama imala predivne kane zabio odzada u glavu, pa sam u Traumi ostao tjedan dana nakon što su mi pokrpali glavu; jedanput su me doveli s hitnom, jer sam u Lopašićevoj ležao na cesti nakon što me je Srećko Mihalić htio pošpricati, a ja s trotoara odskočio kaj puma s federima i strefio dolazeću vespu ravno u guvernal - pa sam dva dana ležal v komi, a vele kak' je vespaš celo vreme stajal u hodniku i vlekel svakog za rukav govoreći „Vjerujte mi, ja nisam kriv!“.

Svi smo se tu fino izredali - a kad si još pomislim koliko puta nismo došli, a morali smo, mogli bismo samo pokazati nos svima onima koji misle da se nismo tako lijepo igrali!
Zato danas ne mogu i ne smijem propustiti jedinstvenu priliku da konačno i bar jednom u životu uđem u Traumu zdrav i čitav. Postavit ću tri, za moju generaciju nezamisliva rekorda: ulazak bez rane ili slomljene kosti i to na vlastitim nogama, boravak ispod dva sata i izlazak bez flastera, povoja, lungete ili gipsa.


I evo me opet pred ulazom u Traumu - uopće me ne bi niti najmanje začudilo ako me neki vrag potroši točno tu pred ulaznim vratima. Nekad su tu bile stepenice, zamijenila ih je ulazno-silazna rampa za automobile - i nadam se da je napravljena prije najmanje dvadeset godina, jer stepenice su bile lijepe, ali na totalno pogrešnom mjestu.
  
U Traumi sam se zadržao preko pola sata, pa zato sada brzopisno iliti „mobigrafski“.  
U prednjem dijelu prizemlja nema promjena: tri ambulante lijevo, rentgen desno i pune čekaonice na obadvije strane. Desno njih desetak čeka na rentgen, a lijevo ih je dvadesetak: svi muški uz dvije ženske u pratnji, sve mladost i nekoliko šljakera, jedna desna ruka u gipsu i dva dlana u lungeti - dakle, sve skupa ništa ozbiljno, slijedi kontrola, previjanje i doma. 

Ozbiljniji slučajevi leže na kolicima i ima ih tri: djevojka u trenirci i tenisicama, ruka preko glave, praktički cijela pokrivena plahtom; muškarac, jedva ga se vidi ispod plahte, ne miče se, a pored kolica visi plastična vreća napunjena krpama, te neki jaki šljaker, sav je u prsima, polugol, hlače ispod jastuka, među nogama nekakve brdske, teške à la „Planika“ cipele, a na glavi mrežica - negdje su ga već obradili. Dakle, kosti se i dalje lome na veliko i gipsaona i dalje radi punom parom.

Na kraju idem pogledati je li na vratima muškog zahoda nekim slučajem još uvijek piše „Kosta“, ali  - fakini su i ovdje promijenili pločicu. 

Krećem točno u trenutku kada je jedna djevojka na lijevoj nozi živahno odskakutala na rentgen, a iz gipsaone došao neki tip s desnom rukom u gipsu - nadam se da je ljevak.
Da, u Traumi je danas isto kao i nekad: ili te dopelaju ili doskakućeš, onda papiri i veliš kaj je bilo, pa pregled, rentgen, gipsaona – i drži fige da je samo to.

Izlazim i vidim kako nad dućanom u kojem je bila „Katarina“, jedna od najstarijih cvjećarnica u gradu, sada piše „TOBACCO“. Da, u gradu se cigarete i SIM-kartice prodaju na svakih pedeset metara, dok cvjećarnice nema na udaljenosti manjoj od dvije tramvajske stanice. 

Vidim i još nešto: pravi, pravcati tricikl! Faca iz „Čistoće“, u tamno-zelenom kombinezonu, fura pored zebre kroz raskršće. Naprijed plastična zelena kanta od 240 litri, kakvu u Švici koriste samo za „zeleni“-otpad - a na uhu stisnut mobitel i telefonira. Ovo je Vrhunac!   
            
U susjednom dvorištu

Na kraju Mutimirove prelazim Boškovićevu na mjestu gdje nema zebre, i usput zovem Fila - jednog od frendova koji je luđi od mene: „Jesi za kavu?“ – „Odmah? Gde si?“ – „U kvartu“ – „Onda iza ugla, za frtalj čuke!“ – što znaći u ulici kneza Mislava, ravno preko puta (opet bivše?) II. Gimnazije.
Na drugoj strani ceste lijevo, je ulaz u prostor među zgradama gdje je nekad bio vulkanizer Naranča - prvo je krpao gume, a  poslije je ravnao i pleh na autima. Naranča je kod našeg prvog tutača, koji je mama kupila od love zarađene u njenoj radnji, na kotače zmontirao predivne obruće od bijele gume - jer sam mami rekao da pravi „Fićo“ točno tak' mora zgledati. Par dana posle nam je rekel kak' na plehu nema kaj delati, jerbo je auto totalka.


Ne ulazim unutra, sve je nekak' pregraženo, zagraženo - za ne prepoznati.

Zato pun očekivanja krećem desno, gdje je ulaz u dvorište koje je nekad bilo „uzor svih dvorišta“ - samo oni iz Vatikana u Martićevoj, točno preko puta Bulićeve, oni s broja 11 u kneza Mislava, i oni iz Šubićeve na brojevima 12-16 su imali bolje, ali ne toliko zanimljivo.

To je bio pravi raj za djecu! Prostora koliko hoćeš, tako da se moglo igrati baš sve - idealno za skrivača, sve igre s loptom i kojekakva natjeravanja, a i curice su imale mjesta na kojima su se mogle fino igrati i zabavljati. A igralo se od jutra do sutra! 

Kako je prva visoka zgrada s istočne strane bila tek na kneza Mislava, sunca je bilo cijeli dan - a kad ožedniš, imaš vodu iz bonzeka.

Sve je bilo predivno, kao najbolji nastavak za onu jazz-stvar: „Ostavi brige na kućnom pragu i preći na sunčanu stranu ulice“ - i ako možeš, ući u ovo dvorište!

To su znali i svi ostali - od „lutajućih“ majstora koji su po kućama nudili svoje usluge, pa do svih mogućih prodavača i cigana. Radili su runde po gradu, pa su često dolazili u dvorište i svi smo ih dobro čuli kad su započeli svoje EPP-glasanje: jedan je uvijek započinjao s „Kukuriku - kukuriku“, drugi su bubnjali, neki su direktno prešli na oglasni dio kao „Lonce, rajngle, kišobrane popravljam“, a dolazili su i ulični muzičari, tako da je tu bilo i muzike i pjesme. Naime, u gradu se nije smjelo pjevati na javnim prostorima, pa se ulazilo u dvorišta. Muzikanti i pjevači su u pravilu bili muškarci, samo kod dueta su bili ženska i muškarac.

Pjevali su starogradske pjesmice, uglavnom o frajlicama, i kajkavske - sve je to bilo tako slatko, uostalom, kao i u kultnom filmu Kreše Golika ”Tko pjeva zlo ne misli”.

Njihova publika smo bili svi mi - i oni u dvorištu, i oni po prozorima, balkonima, verandama i terasama okolnih kuća. Za nagradu smo im pljeskali, a na kraju je publika zamatala dinare u papiriće i to onda hitala dole u dvorište.

Majstori su dolazili s kolicima na kojima su imali svoje alate za popravke, a popravljalo se doslovce sve! Jedni su dolazili s kolicima s brusom na kojima su bile naslagane škare, i pritom su vikali „Brušene škare, brušeni noževi!“ ili „Za brusiti, za brusiti - škare, noževe!“, a onda su brusili, jer su na brušenje stizale i škare i noževi. 

Bilo je tu i sitnih „ucjena“, na primjer, daš' noć na brušenje, a majstor poslije traži puno više „jer je morao popraviti i vilicu“. Tada je sve bilo dio servisa, gdje sve mora biti na broju - ako je beštek bio za dvanaest osoba, onda nemreš imati jedanaest noževa, dakle plati, jer i nož i vilicu moraš dobiti natrag.


Neki su se najavljivali tako da su puštali različite glasove, a najprodorniji glas je imao jedan koji je imitirao kukavicu - njegov „ku-ku“ se kroz zatvorena vrata i prozore čuo skroz do Draškovićeve: „Ku-ku, ku-ku, ku-ku - belega peska!“. Ženske su nakon toga silazile u dvorište, kupovale taj „beli pesak“ koji je bio preteća VIM-a, i s kojim su posle strugale po rajnglama. „Beli pesek“ je prodavan u vrećicama, škaniclima, ili  je zamotan u pakpapir, a poneko je znao doći s rajnglom, pa je „Ku-ku“ napunio rajnglu.

Često su dolazili i oni „Staro željezo, staro željezo kupujem, prodajem“, jer to je bilo vrijeme kada je sve bilo skupljano i onda opet prodavano - od starih rajngli do širajzla. Kako su u to vrijeme mnogi imali gusnatu pećicu barem u kuhinji, pa kada se nešto mijenjalo, onda se ono staro, od cijevi do šparheta, prodavalo. Zato je „Staro željezo“ uvijek dolazio i odlazio pretovaren kojekakvim plehom, limom i željezarijom - a iz svega su stršale široke cijevi za odvod zraka i dima.              
To je trajalo otprilike do onda kada je moja generacija krenula u školu, nakon toga je polako nestajalo i na kraju toga više nije bilo. 

Danas, godine Gospodnje 1999+5.-te, zatečen zastajem, zatvaram oči i pokušavam zaustaviti bujicu misli: „Nikoga nema, dvorište je mrtvo - ovdje je čak i prašina na sigurnom. Kao da gledaš prazan akvarij za koji znaš da je bio pun života, predivnih boja i svjetlosti!“

Otvaram oči i zaključujem kako tu više niti sunce ne dolazi!
S moje verande se nekad sve čulo bolje nego na radiju i vid'lo se veći dio dvorišta, a s kućne terase se sve vidjelo kao na dlanu. Zato je sutra ujutro, kao prioritetna stvar, na mojem programu pogled na dvorište s verande i odlazak na kućnu terasu!

Odlazim uz misao: Ma kakva „sunčana strana ulice“, tu bolje paše ona moja „Ufitiljen sav do daske sklanjam se u mini misli frustriranog pesimista - podvi rep i odi dalje! Gluplji sam no ikad' prije, zatrudnio od cijele priče - rađam se. Rađam se!“ Iliti po Žarku Petanu, tu čovjek nemre fulati: „Sadašnjost je stanje između dobrih starih vremena i ljepše budućnosti“. 
I s Filom sve po starom – „hiljada“ i „mi Zagrepčanci“
Zagreb je lijep kao i uvijek ... i svi nekaj štigaju, pišu, galame i protestiraju. Uvijek smo znali biti protiv, ali zna se - najviše smo se zeznuli, najviše su nas nasapunali i najviše je koštalo kad smo bili „za“. 

Imam još par minuta vremena pa skrečem prema bazenu, jer cijeli trg je pun, a po onom na transparentima, to su penzioneri. Drže govore, transparente i valjda protestiraju. Tema je sigurno u kontekstu penzionerskog life-style iz perspektive Lukine jame - i to prema dole.

Izgleda da je baš završio zadnji govornik, pa kako su oni glavni napravili kružok i pričaju kod stepenica Muzeja, krenuh ravno prema njima. Cijeli dan prisluškujem razgovore po gradu, pa bih i tu malo poslušao kako komentiraju ovo što je danas bilo. No, pritom me zaustavlja neka ženska, valjda reporterka jer mi gura mike pod nos, i pita: "Jeste li penzioner?".

Mislim: "Baš sam jadan i tropa skroz na skroz, ak' je to ovak' na brzaka skužila!", a velim: "Jesam!". Pita me: "Možete živjeti od penzije?". Rekoh "Itekako!". Šutnja, pa dodajem "Radi se o švicarskoj, invalidskoj.". Ona: "Primate li i našu penziju". Rekoh „Još ne!“, a ona: „Je li biste mogli živjeti od hrvatske penzije?", ja pitam „Gdje?“, a ona „Ovdje, u Hrvatskoj!“ 

Rekoh „Ne!“, ona: "Recite cijelu rečenicu", pa rekoh cijelu: "Od hrvatske penzije ne bih mogao živjeti nigdje, pa tako ni ovdje, u Hrvatskoj!“ - i gotovo, ode ženska!

Usput vidim, tu je i Hrvatski populacijski pokret, skroman plakatić ali temelji programa se fino vide: „Djeca su blagoslov Hrvatske!“. „Da“, mislim si, „naročito za izvoz, jer kad odrastu, onda ne znamo što ćemo s njima, pa svakih dvadeset godina po jedan izvozni IQ-Tsunami“.     
Ulazim u kneza Mislava i gledam tko sve ganja business u mojem kvartu: „Američki Kiro d.o.o.  Kiropraktika“ -  ti su stari, pa „KTB“, „Sfera Plus“, „Kongora - Trgovina i reciklaža“, „Matrix“, „GRP Media“, „West Marketing“, „Simpaco“, „Microline“, „Watch Centar“ ... sve je jasno, nova vremena - nova imena!


I kak' sad tu doma, u Mislava kneza, gledat' na tu našu svjetsku "parlevu aengle"-privredu?  Kak' bi odreagirali da im velim: „Aj wud lajk tu hev sam staf riprezenting dae top echivments of kroejschn risajkling prodakts, sou, pliz bring mi ae porsn čevapčići!“

Zbiljam nisam normalan, bentije, samboddee stopmeeee. Ili ipak jesam - nisam više siguran!

Od onih starih imena u ova nova vremena, tu je „Gurman“, za kojeg se nadam da mu dobro ide i „Kuna 46“ - uh, šteta, ti su u stečaju! Ali zato, bar po broju pločica, dobro ide odvjetnicima - pardon, krivo - na ploči piše „Law Office“!  
O daljnjem razvoju na domaćem terenu ću keep you informed!

A moj Fil uvijek kao Fil - opet se zdebljao, sjeda i otvara spiku: „Jel' i ti klopaš onaj vaš  Müessli“? Rekoh „Ne, ja sam oduvijek bio Difka i Knajp kombinacija s na grubo drobljenim kruhom, subotom gris na mlijeku, a sada sam kruh, puter i džem od dunja s pola kile Marlbora, jer je ultra-light pa fino paše!“. 

Pita: „A Suza i Daniel?“, ja: „Oni su tu rođeni, u vrijeme čoko-, Frutto- i Medolina, tj. u vrijeme kad sam ja prešao na crni turski otrov sa zocom bez šlaga i bez jabuke ujutro“ - i dodajem „Skratimo - taj Müessliklopaju samo moje  unuke.“
Pa sad ja pitam: „Kaj veliš za penziće koji su maloprije na Đamki protestirali?“. Veli: “ Moje rješenje je moj vlastiti patent - glasujem za nikoga iliti više ne glasam. Danas ne možeš izabrati ijednu zamjenu za današnje lopove, a da ti novi ne budu gori ili nesposobniji od ovih sada. Tko je izabrao kretene na vlasti neka se s njima i nosi, za mene je to prevelik zalogaj.“

Pa opet ja: „A što bi rekao za novo-hrvatski? Ovi naši novi, koji su odmah sami sebe prozvali „Mi Zagrepčanci“ kako bi preskočili fazu dotepenaca, me furt nekaj ispravljaju i poučavaju kaj s katedre: ne veli se protestirati nego prosvjedovati, nije murja nego policija, nije hiljada nego tisuća, nije nezavisno nego neovisno, nije ovako nego onako!
Mi smo uvijek govorili „hiljada, hiljka, som“, a i dida mi je rekao da je riječ tisuća prvi puta napisana u Dušanovom zakoniku. I da je proglas NDH na radiju pročitao neki Srbin, pa je u eteru proglašena „Neovisna“, točno po ovom novo-našem i ne mojem, gdje se veli „nezavisna“! I sada mi još prodaju „nužnost diferencijacije“ zato jer je u JRFS nekim paradoksom korištena hiljada, i jer je sada in ono što je suprotno od onoga za vrijeme komunista. A i to „za vrijeme komunista“ je igra skrivača - navodno su  isparili, pa ih danas kao više nema (sic!). Znamo da je bilo samo „crvena knjižica out - nova knjižica in“, pa tko hoće, neka sada opet poslušno hopše u ritmu njihovog „in – out“! 

Na Đamki to ne prolazi - hiljada je uvijek bila samo naša, i nećemo je se odreći samo zato, jer ju netko  privremeno prisvojio i koristio! I kakova je to „diferencijacija“ od „Dušanovih“, ako se radi diferencijacije zagrabi ravno u „Zakon blagovjernago cara Dušana“?

Znamo da je Ivan Supek prije Friedmana rekao isto za riječ “hiljada”. Dakle, iako grčkog porijekla, „hiljada“ je ipak arhaična hrvatska riječ - i ja zato dalje govorim onako kako su nas ovdje pod Gričom naučili, a ne kako su isforsirali oni koje Friedman naziva „amaterskim reformatorima“. I još za njih kaže „Ne samo da pokušavaju vratiti sat natrag, već pokušavaju otkriti sat koji nije nikad postojao!“


Činjenica je da je grof Karlo Drašković 1845.g. za svoju palaču u Zagrebu tražio „28 hiljada forinti srebra“, da Hrvatski sabor u svojim dokumentima iz 1848.g. piše: „u ime ono 30 hiljadah junakah koji kervju svojom sada na bojištu gerdne rane kuće Vašeg Veličanstva izvidati“, „dočim su hiljade pod istim stžgom“, „da ona Vašem Veličanstvu i banu svome Jelačiću vierna biti hoće dok je od sto hiljadahjunakah njezinieh i jednom na ramenu glava“ i „na hiljadu ranah“ - i to veli sve. Hiljadu puta šah-mat!

A za one tamo mi se uvijek tako jako fučkalo da se nemam od koga „diferencirati“ - to neka slobodno rade oni koje eto cijeli dan slušam po kafićima, u tramvaju, na telki... i od čega mi je pun kufer!  I koji vele „da je Precjednik bio doslovce odševljen Škorinom uspješnicom“!   

I nisam sâm, evo, i prijatelj uvijek-Esseker-iako-tako-dugo-u-Švici, mi veli  „ ... a za 1'000 se rabi „tisuća“ iz  ruskosrbskog pravoslavlja!“ Pa sad to probaj objasniti „mi Zagrepčancima“!
A moj Fil mi na to odgovori: „Hajd' dobro! Za upućene i nije neka tajna da je riječ "hiljada" čisto grčka i ničija više. Tisuća je čisto slavenska opcija istog značenja. Ja govorim i pišem „hiljada“ - i što sada? Kad' nas više nebu, ostala bu tisuća!“
„Novo-hrvatski“ ti je posebna priča: usred glavnog grada nas maltretiraju s jezikom hrvatske periferije. Jasno, ne mislim Dubravu, flaster selo s tramvajem i gradskim ugođajem istočno od Zagreba, već na relaciju Knin-Sinj-Ploče-Tomislavgrad. To što piše Friedman je okay, ali najbolju genezu i modus operanditi je dao naš bivši diša, Radovan Stipanović:
„Karakteristika ratova je da, kad oružje utihne, dolazi do masovnih migracija sa sela u grad. 1918.g. je Zagreb bio poplavljen došljacima iz unutrašnjosti. Tada je grad bio daleko jači i došljaci su se vrlo brzo asimilirali i postali Zagrebčanima. I 1945.g. je grad bio dovoljno jak da izdrži invaziju, pa su se oni "iz šume" brzo urbanizirali. Sjećam se takovih familija s Pongračeva i rulje iz škole - svi su se trudili zaboraviti od kuda su došli i što prije postati Zagrebčanima. Roditeljima je trebalo vremena da izgube naglasak svojih sela, ali djeca su govorila i ponašala se kao da su rođena na Kvatriću ili Kustošiji. U zadnjem ratu, međutim, grad je izgubio svoj identitet. Došljaci su preuzeli najvažnije poluge vlasti - vojsku, policiju, obavještajne službe, državnu i lokalnu upravu, a nadasve ekonomsku moć, uzevši sve što im je došlo pod ruku, uključujući milijarde iz novih vanjskih zajmova. Po prirodi stvari, vladajući su nametnuli gradu svoj ruralno plemenski mentalitet, (ne)kulturu i jezik kojim govore u svojim selima i zaseocima. Hrvatski književni jezik praktično je nestao iz javne komunikacije.  Na TV gotovo ne možeš čuti lijepi hrvatski, koji smo nekada učili u školi. Tada su TV i radio komentatori bili pravi majstori lijepog i zvučnog književnog jezika. Svi su se trudili što ljepše govoriti književno. Danas na TV slušamo ercegovački, imotski, sinjski, triljski, ovisno od kuda je dojezdio govornik ili priučeni neobrazovani "novinar". Književnim jezikom javno govore jedino "pravi" Zagrebčani, koji svoj Bok i Kaj imaju za rodbinu, prijatelje i susede u kvartu.  Oni nemaju zavičajne klubove i derneke - poput donedavnih žitelja Širokog brijega i drugih važnih lokaliteta gdje se slikaju važni politički i drugi uglednici - jer njihov zavičaj je Zagreb.“  

I to ti je TO: točna dijagnoza, a uletilo ti je nešto protiv čega nemaš niti lijeka niti terapije! 

Ovo s „mi Zagrepčancima“, to ti je klasični problem komunikacije… tu i tamo i mene natjeraju da se podsjetim kako ne moram baš uvijek biti pismen, čitmen i kulturan. Čisto osvježenje! 

Brzo uđe i treba ih naučiti da čkome kad veliš „miješano“, a ne „mješano“ - i prije svega, treba ih naučiti kajkavski, pa ćemo i mi govoriti bolje i uvijek, a ne “što“, a tek tu i tam' ti uleti „kaj“! Uostalom, reci mi zakaj bi kajkavci morali re�i „zašto“? Zato kaj su se 1850.g. tako dogovorili Gaj i Vuk u Beču? Pa tko im je dao mandat? Sabor? Norost!
Komentiram: to ti je po onoj Adenauerovoj: „Svi živimo pod istom nebom, ali nažalost nemamo isti horizont“. Pa čak niti istu percepciju onoga što strši pred nosom! Ja se u Zagrebu osjećam skoro kao stranac, a to nemre biti cilj razvoja, niti grada niti mene koji sam tu rođen. Morali bismo ili po onoj „svoj na svome“ ili zamoliti zagrebačke Dalmoše neka nam vele kako sada dalje. Inače bumo popušili do daske, a sadanja pljuga će postati pljuga na kvadrat!


No, iza toga slijedi šok - Fil je uvijek spreman šokirati: „Iskreno, jebe mi se. A i to sve manje. Zato jer Zagreb već davno nije moj grad. Zagreb kojega se ja sjećam imao je svoju kvotu seljačina, ali sada je to grad seljačina u kojima živi nekoliko građana, kao uzorak bez vrijednosti, kao posljednja pjegava sova, i kao da se jedva čeka da izumremo, pa da se dočepaju 'našega' dijela asfalta pod suncem.

Kako godine idu, od grada trebam sve manje. Ljepše mi je u prirodi i na napuštenoj travi, u zelenilu i prostoru koji su „mi Zagrepčanci“ napustili kako bi se dočepali betona i neona. 
Neka ga samo imaju, mene nikada nije fascinirao, a sada kad se u grad navuklo svega i svačega,  zanima me još i manje. Stanje se legalnim putem ne dade promijeniti, ilegalnim se načinima ne želim baviti - a i nitko nije kriv ako je primitivac. Krivi su oni koji takvima dozvoljavaju obavljanje dužnosti za koje ne razumiju razinu odgovornosti.

Nitko nas neće spasiti od današnjih divljaka koji su posvojili negdašnje mjesto mira i dobrote, i zato velim 'Svi vi koji sada blejite i jebakate nas mijenjajući vaše za naše glasove - slobodno  blejite i dalje. Svaki narod ima vodstvo kakvo zavrjeđuje'. Amen!“

I dodaje: Zato je točno kad veliš kako je na kraju sve bila pljuga! Jer ovaj grad, baš kao i njegov tramvaj, ima dušu. Kao i tvoje štamtiše, sve ju je teže naći - previše se doselilo onih koji bi najradije kolonizirali, i koji kao da ne znaju da je ovaj grad star preko devetsto godina. Ali, Zagreb ima dušu! I zato i ja volim zagrebački tramvaj!“
Velim „Rista, welcome to ZG-Treska Klub“ - i ovaj put plaćam ja, makar si ti na redu!

Razgovori na Krešiću

Na Krešiću sve po starom, ovdje je jednostavno predivno! Tu znam svaki haustor - najvažniji su ovaj odmah desno, od našeg dinstmana koji je na Kolodvoru prevozio prtljagu, i onaj ravno preko trga, ispred tramvajske stanice, gdje je na trećem katu stanovala Vesna Kmecik. Pored lijepih sjećanja, tu su i dva drugačija: pred ulazom u bivši Radnički dom, vidim  gužvanjac sluškinja, frajera i sličnih prije ulaska na plesnjak sredinom 50-tih; te tu lijevo, u ovoj sada tako divnoj zgradi, ponovno vidim dom one militantne rugobe od „JN“srbatsko“a“. 

Koja strijelja bespomoćne i danima razara tržnice i gradove iz sigurne daljine, te čiji general, ne znajući vrijednost onoga što nikad nisu imali, suludo izjavljuje „Izgraditi ćemo još ljepši - i stariji grad“!


A nama, koji smo uvijek gledali na drugu stranu, čak nisu dozvolili niti ignoriranje ružnog iza naših leđa.

I ne znam zašto mi iz sjećanja, baš sada i na ovom mjestu, proviru štakori s Krešića, kojih je na drugoj strani kod stare uljare, skrivene u ćošku Krešića kod „Kanala“, nekad bilo strahovito mnogo - pa smo ih za sitnu lovu po štakoru gađali iz zračnica.

Međutim, ovo mjesto moramo pamtiti po gospodinu Vladi Gotovcu i najljepšem javnom govoru u našoj novijoj povijesti - po govoru kojim je kazano sve što se bagri moralo reći! I s porukom koja je dirnula duboko u srce – skoro kao „Optužujem!“ Siniše Glavaševića, nakon čega je, Vukovar, barem za mene, postao i ostaje glavni grad Hrvatske. 

Tu pred domom su dva krasna prostora: u sjeni platana je tihi parkić  s ribnjakom u kojem smo hranili zlatne ribice dok su oni zaljubljeni gukali na klupi, te veliko igralište s pijeskom, s ljuljačkama, s konstrukcijom od željeznih štangi koja nam je služila za pentranje i padanje, te s brončanim dečkom kojem iz pimpeka piješ vodu. 

Tu na Krešiću se najbolje vidi kako se lijepo i fino u Zagrebu razgovara: “Moj pesek je danas jako dobro spavao, ali sam mu ipak morala dati jednu tabletu!”, druga: ”Joj, a moj je baš imal gripu, pa smo bili kod veterinara, znaš kaj to košta”; treća: “A moja Buba je na antibioticima. Jel’da Bubice, sad će tebi mama kupiti finu hrenovkicu!”; a gospodin: “Moja Lulu ima danas rođendan, doma ju čeka tortica s tri svjećice! Jel’da Lulice, kak' bumo fino papali!”. 

Na Krešiću su cijela društva na travi i to je jako slatko i simpatično! I dobro su organizirani, čak su i stolice i cugu donijeli, to ipak nije sam' tak'. A peseki na Krešiću, pravi mali purgeri - sve su to dobri peseki! Jer takvo društvo ne bi nitko mogao složiti na hrpu - da nema peseka. Pa su ono kaj čovjek nemre napraviti, napravili peseki - baš su ih izvrsno složili!  

Iza mene čujem: “Dođi mami, dođi mami, ti si moja dobra curica!”, okrećem se, nema curice, samo je jedan mali pesek iza mene! Gleda me, pa malo reći, a onda počinje lajati, valjda zove mamu da joj pokaže što je pronašao. Sam nek' dojde, prvo kaj bum joj rekel bu bilo: ”Joj, kaj imate lepu curicu, baš je k'o moj dečko!” - to nemre loše završiti. I mama je došla! Stoji ispred mene, kao usput se promotrimo, sagne se - i opet špota svoju curicu: “Kaj si to tak' lepoga namirisala, da se više ne znaš maknuti!”. Onda se uspravi, gleda me u oči i šuti -  sad' sam ja na redu! Šut-ženska, ovo je već frka - kaj sad?! Tak' mi treba – nekaj si skontaš, u trenutku zaboraviš kak' imaš najljepšu ženu na svijetu, da te tak' jako bole noge, a nisi baš ni i u nekoj formi, pa i godine su tu, zapraf si već s jednom nogom vgrobu, a sad bi tu, i to  još na Krešiću, špilal frajera! Zato rekoh: “Danas je tak' divan dan, sve je lepo, al' ja sam tak prehlađen, znate - šmrcam, hunjavica... sam' treba pa da još zarazim vašu preslatku curicu!“, a ona: “Baš simpatično šmrcate, ali ništa zato - kad bute zdravi, bumo se mi opet videli!”.


Ispred mene frka: “Opet si se valj'o u dreku! Pa zakaj se sad i tu valjaš, maloprije sam te okupala!?”. Mislim, opet neki mikro-pesek, ali ispred mene je predivni Goldy, kao moj Bennji. I on se voli okrenuti na leđa i valjati... tko zna što sad radi bez svojeg tatice!? 

Da, na Krešiću se ne razgovara samo o pesekima, tu se s pesekima i priča: friško ošišani pesek prvo znatiželjno miriše ispod repića svoje nove prijateljice, obilazi, hopše i dok se za prijateljicu pridržava prednjim capicama, mama ga moli: “Pa 'oćeš molim te konačno bar je'nput bit' dobar!?”, dok mu druga, valjda teta, veli: “A kaj si sad smislio, kaj hoćeš delati?”, te onda špota svoju zločestu curicu: „'Oćeš bar ti biti dobra?”. 

Tako se to dela, tako je to tu uvek i bilo! Zato su peseki ovde u kvartu tako dobri i tako se lijepo njuškaju - dok oni jadnici u konzervama preko Save po celi dan laju, zavijaju i tule po stanovima do osamnaestog kata. Bokci nesmeju čak ni po noći spavati, jer svima moraju javljati kad netko uđe u lift ili hoda po stubištu - baš bi ih trebalo dovesti malo na Krešić, neka  vide kak' su drugi peseki dobri dok papaju hrenovke i tortice.  

Lubenice sa Krešića

Po klupama u malom parku preko puta placa, dosađuju se nekakvi besposlenjaci koji očigledno ne znaju kud bi sami sa sobom. Pa kaj nema nikog da im veli da su te klupe kao rođene za rauba i ajncanje?! Na ovim klupama smo ljeti oko ponoći znali pojesti i lubenicu koja je uspješno stigla preko zida iza kioska na ćošku placa. To je bilo onda kada je lubenica bila preteška za dostavu do kamenih štengi kod bazena na Đamki gdje pred ponoć, nakon povratka iz različitih smjerova, dugo brbljamo prije spavanja. 


Ponekad smo ostali bez lubenice! To je značilo da je dostavljač negdje zaštekao ili da ga je čak čopila murja - kao što se je to jednom desilo Rudeku. Strpali su ga u “Maricu” i vratio se je tek pred jutro, s cipelzugom. Rekel nam je da su vid'li da je fini dečko, a ne neki drotar, pa su mu negdje iza Miroševca samo opalili vritnjak.

Zapravo, onaj koji je imao dežurstvo kao dostavljač lubenica, nije uopće imao lagan posao! 

S lubenicom se je prvo trebalo prebaciti preko zida iza kioska na ćošku placa, a ako si imao peh da te ulovi neki Makedo koji je obavezno izronio iz same sredine brda lubenica, onda ti je na zidu i Ljupče visio na nogama. Uvijek su bili tu - usred brda lubenica su kao Eskimi pajkili, pušili, pišali i pazili, a naš jedini kunst je bio u kombinaciji “prvo kao indijaner, onda kao klokan, pa kao zec!”. A onda Makedo poludi: kad ostane bez lubenice, odmah ode tamo preko puta na žlijeb, do prve kuće prema Krešiću, skoči u zrak i fino s glavom spljošti žlijeb na dva metra visine. Skače Makedo na dva metra - jedno piganje žlijeba po lubenici! Pa onda imaj s takvima posla. Zato smo s lubenicama uvijek brisali brzo kao munje, a kućni savjeti su popravljali žljebove. 

Nakon toga je lubenicu trebalo dostaviti na Đamku. To je uvijek bio posebni osjećaj kad s lubenicom od barem čet'ri-pet kile, koju jedva držiš s obje ruke, zavineš iza ugla u Tvrtkovu i naletiš ravno na murjake koji već pale motor i svjetla, jer znaju da će se lubenica u sljedećem trenutku raspasti na trotoaru kao vaser-bomba, i da ćeš ti dati petama vjetra. 

Svi, od Paskaša, Zrna, Koste, Svete... do Mireka, svi smo dobro znali taj fantastični osjećaj kada za sobom, u nočnoj tišini, po pustim ulicama, čuješ odvratni zvuk kombija, cviljenje guma i krčanje getribe dok murjaci nervozno mijenjaju brzine. 

Mene murja nije nikada čopila, ali se je zato u podrumskom mraku na mene bacio neki medvjed, kada sam nakon bacanja lubenice proletio kroz dvorište i uletio u podrum dvorišne zgrade u Tvrtkovoj. Zgrabio me i pobjednički zaurlao: “Da ti pas mater, konačno te imam!”. Kit je čekao u zasjedi nekoga tko mu je furt prtljal po vespi, a kad je upalio svjetlo, vidio sam da je za doček pripremio i sjekiru! 

Pardon, i mene su murjaci čopili, ali ne ovi naši koji su samo njihovi, već oni njihovi gdje uopće nema naših. To je bilo puno poslije, u Novom Sadu. Poslije koncerta na stadionu “Vojvodine”, u jednom trenutku sam pomislio kako bi na Đamki baš sada bilo moje vrijeme za dostavljača, pa sam krenuo - to je već nekak' u krvi. Mirek i Rudi su isto odmah krenuli, jer i oni su s Đamke, a onda su došli i neki drugi. Na tuđem terenu nam nije išlo kao na Krešiću, pa su nas na kraju nekakvi nepoznati plavci otfurali s tržnice u dva kombija s pet lubenica.

Kostu s lubenicom murja nije nikad čopila, ali je ipak završio na murji. To ti je kad zbrišeš skroz do tavana, a murja zvoni dole na haustorskim vratima i budi ljude, pa ljudi poslije, za svaki slučaj, zaključaju haustor da nutra nemre murja koja hoće zvoniti po svim vratima i buditi ljude. I taman kad su opet fino zaspali, evo im Koste s tavana koji zvoni iznutra jer hoće van! Pozvoni na prva vrata - ništa, pozvoni na druga - isto, a onda su ga na kraju, kada je lijepo zamolio da mu otvore haustor, stanari smotali i pozvali plavce. No, plavci koji su došli nisu imali pojma da je Kosta trčao do tavana radi, ali bez lubenice, nego  su mislili da je pokrao cijelu kuću do tavana - pa su ga pokupili i poslije mazili još puna dva dana.
Vjerujem da svaki od nas s Đamke i dan-danas, kad negdje na placu vidi hrpu lubenica, ima osjećaj kako će otuda odjednom izroniti Ljupče, koji te odmah hoće zgrabiti za noge.       
  
Kod “Poštara” u klubu “Kulušić”

S Krešića dolazim na ćošak Hrvojeve. Na plavom kontejneru za papir piše “Zabranjeno plakatiranje”, a par minuta prije na Đamki, s plakata L’ Oreala na kontejneru s druge strane zebre pred mojom kućom, smješkala mi se je Claudia Schiffer. Pomislih: “I to je nekaj ak' te na zebri potroši auto”.   
Nekad su tu, na dvadeset metara udaljenosti bili ping-pong klubovi “Tekstilac” i “Poštar”, klubovi koji su dali Hrbuda, Dinku Nikolić i druge prvake, a poslije Dragutina Šurbeka - “Šurbu”. Na mjestu gdje je krajem pedesetih krenuo jedan od najpopularnijih zagrebačkih orgoša, orgoš “Kulušić”, vidim kafić koji se isto zove “Kulušić”. Odzada, u nekadašnju trening-dvoranu “Poštara”, sredinom šezdesetih uselio se plesnjak-diskać, koji se isto nazvao “Kulušić” i gdje su svirali “Tajmovci” s Dadom Topićem...


Kroz haustor do kafića, ulazilo se u dvoranu “Poštara”, a uz hodnik između dvorane i orgoša bile su svlačionice s tuševima. U “Poštar” me učlanila Dinka Nikolić koja je stanovala na katu iznad mene, a u pingiću je bila prvakinja JRFS. Rekla mi je da za pingić ima boljih mjesta od tavana gdje smo igrali na nekakvoj daski s partfišem umjesto mrežice, dala mi je pravi reket i dovela me ovdje u klub. Klub sam napustio naprasno, negdje u vrijeme kada sam išao u četvrti razred. Sve se desilo radi mojeg reketa, koji nisam dao jednom tipu koji mi ga je htio uzeti. Nitko ga prije nije vidio u klubu, u dvoranu je došao kroz prolaz od orgoša, došao je do stola za kojim sam igrao, stao ispred mene i rekao “Daj mi reket!”. 

Tip je bio stariji i jači od svih nas skupa, tako da nikom u dvorani, a najmanje meni, nije niti padalo na pamet da mu se suprotstavi. 

Krenuo sam prema svlačionici - samo neka se igra, moje je da se izgubim - ali on me je uhvatio: “Daj mi reket!” Htio mi je istrgnuti reket, ja sam samo ponavljao “To je moj reket!” i na kraju me iscipelario na podu gdje sam ostao skvrčen oko čvrsto zagrljenog reketa. Poslije sam otišao u svlačionicu i tamo mi je pomogao Vlado Brečević iz razreda, koji je tog dana samnom došao u klub. Znao sam da mi je tip razbio nos i da mi curi krv, ali mi je bilo svejedno. Vlado me je, blijed kao kreda, odveo pod tuš, onda sam se sabrao i malo uredio, otišao natrag u dvoranu, došao s reketom u ispruženoj ruci do tipa i rekao: “Evo ti reket!” S rubom reketa udario sam ga iz sve snage po čelu, on je pao kao pokošen, a ja sam pobjegao iz kluba i više nisam dolazio. 

Neko vrijeme sam iz kuće izlazio samo u pratnji Rudeka, a nakon toga sam mjesecima pazio da ga vidim bar malo prije nego on mene, ako već negdje na njega naletim. Na svu sreću, više ga nisam vidio.

Dragutin Šurbek – „Šurba“

U klubu je bilo dobrih dečki, neki Roth je bio najbolji među klincima, ali to je sve nebitno - bitno je samo to da je u ovoj dvorani trenirao Dragutin Šurbek - „Šurba“ i da je “Poštar” dao jednog Dragutina Šurbeka koji je osvojio skoro sve što se na ovoj kugli moglo osvojiti! Netko ima talent, netko ima volju, netko ima i jedno i drugo, ali mu neka sitnica fali ili neda da bude najbolji... i onda, nakon dugog vremena, pojavi se onaj kod kojeg sve apsolutno štima. Baš to je bio naš Šurba koji je ona neugledna, jaka željezna vrata na ulazu u dvoranu “Poštara” pretvorio u portal pobjednika i sportske legende. 


Na početku tog slavnog i dugog puta, Šurba je doslovce spavao u klubu - i pod stolom ako je trebalo! Ujutro je dočekivao svojeg prvog trening-partnera, da bi uvečer ispratio zadnjeg - i tako danima, godinama - sve po satnici i rasporedu!

Ipak, čini mi se da je sredinom šezdesetih, onako predvečer, pred zalazak sunca, znao napraviti i kratki predah. Skoro svakog dana, pozdravljali smo se pred jednom kućom odmah do Zrinjevca, gdje je u prizemlju, u stanu s prozorima na cestu, stanovala Ona - obično skroz nagnuta kroz prozor prema njemu, dok je on stajao s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki čas kani popeti! 

Ja bih mu mahnuo i odjurio dalje preko Zrinjevca do Preradovićeve, kako bih što prije zafućkao ispod prozora moje Jagodice, koja će onda sa Sabom izaći van. 

Prošetali bismo se do Zrinjevca, tamo bi Saba pronjuškala sve što je po stablima i oko klupica novo i interesantno, malo bi se igrala i obavila svoje, vratili bismo se natrag u Preradovićevu, malo bismo još u haustoru pričali tako dugo, sve dok na kraju stara Heda, iz dvorišnog stana u prizemlju desno, ne počne galamiti zašto stalno palimo svjetlo koje njoj lupa točno u jastuk i koje automat u haustoru tako fino gasi, a onda bih ja krenuo natrag. 

Usput bih mahnuo Šurbi - koji još uvijek stoji s jednom nogom naslonjenom na zid, kao da se svaki čas kani popeti prema Njoj, skroz nagnutoj kroz prozor prema njemu - i odjurio bih dalje prema Đamki, kako bih što prije došao doma.


Koliko znam, Šurbin najdraži sparing-partner je bio Boris Turina - “Turko”, koji je u pingiću bio mali genijalac, ali i još veći nervoznjak, tako da nije bio turnirski igrač. Gubio je radi živaca, koji su odmah proradili čim je izgubio par lopti za redom: okreće se od stola, širi ruke i čudi se: “Od kojeg pacera ja zgubim loptu!?”, a ako se stvar ponovi, okreće se od stola, reket se odbija od poda barem par metara u zrak - i onda je gotovo! Nemre Turko više ništa ni uz deset fore! Pored nekih kosookih na svjetskim prvenstvima, on je bio jedan od onih rijetkih koji su Šurbu znali dobro oznojiti. Tu i tamo, za poštovanu publiku, znali su lopticu u “full-power” drajfovima držati tako dugo na stolu, dok im nije dojadilo - to je trebalo samo vidjeti, to je nešto nezaboravno!

Prije nego što odem iz Hrvojeve, želim konačno rasčistiti dilemu zašto ili po kome se je moj orgoš zvao “Kulušić”. Zato pitam gospođu koja je s vrećom smeća izašla iz kuće između “Tekstilca” i “Kulušića” i krenula prema kontejneru: “Gospođo, je li biste mi mogli reći tko je bio Kulušić?”. Odgovara ljubazno: “Ne znam vam ja to, ali ovdje vam je kafić “Kulušić”, imaju dobar cappuccino”. Izgleda da na kraju ipak moram ući u kafić! Ulazim i pitam: “Gospođo, možete li mi reći tko je to zapravo bio Kulušić?”. Odgovara mi: “Ne znam, ali ovi iza nas se isto zovu “Kulušić”, možda bi vam oni nešto više mogli reći. Ovdje vam je nekad bilo nešto što se isto zvalo “Kulušić”, ali znam samo to, da to nije bio kafić!”.

Kod Pošte u Zvonimirovoj

U PTT-poslovnici u Zvonimirovoj prouzročio sam rep od desetak metara samo zbog toga što sam htio promijeniti nešto franaka i poslati tri razglednice. Došao sam brzo na red i na šalteru sam rekao da bih želio promijeniti švicarske franke. Dobivam dobrodušan i susretljiv savjet: „'Odite bolje u mjenjačnicu, jer mi naplaćujemo manipulativne troškove!“. 
Začuđen pitam gdje je najbliža mjenjačnica, dobivam odgovor da je to na Kvatriću i onda, ne sluteći ukupnu dimenziju onoga što slijedi, naivno odgovaram: “Onda ću promijeniti ovdje!”. Tako sam danas naučio, da u situaciji kada me netko ljubazno šalje konkurenciji, moram hitro odgovoriti: “Hvala, do viđenja!” - i dat' petama vjetra!


Nakon toga, susretljiva ženska na šalteru je desetak minuta marljivo upucavala u kompjuter podatke iz švicarskog pasoša, onda se je nešto zakompliciralo, pa zove kolegicu sa suprotnog šaltera, jer su dva šaltera do nje zatvorena, i veli: “Nekaj ne štima s maskom, izbacuje mi valutu u pezosima”. Odgovor stiže odmah: “Znam za taj slučaj, moraš sve ponovno unijeti!”.

Izvrsno! Dobro da mi nisu uzeli otisak prsta - prvo te legitimiraju i unašaju tvoje osobne podatke radi devizne transakcije zbog koje te vani na šalteru ne bi nitko niti pogledao ni u lice, a onda nakon četvrt sata ispadne da Šviceri šljakaju za nečije pezose. Bacam pogled na ekran: stara aplikacija u DEC VAX VMS/RdB okolini, složena manipulacija s kursorom i funkcijskim tipkama na nekad davno gala VT-220 terminalu, očito nedovoljno školovan kadar - ovo nikak' nemre dobro završiti u nekom razumnom vremenu! 

Pomišljam kako bih susretljivoj ženski možda trebao šapnuti: “Draga gospođo, recite mi da su iskrsnuli neki nepredviđeni problemi s kompjuterom i da mi je najbolje polako krenuti prema Kvatriću”, ali sam se bez riječi sjeo uz zid pored šaltera na nešto što je sličilo radijatoru – opet me bole noge.  
Ljudi u repu koji se nakupio iza mene, počeli su nešto gunđati i mrmljati, neki su izašli iz reda i otišli uz kojekakve komentare, a ja sam šutio kao zaliven, sjedio na svom radijatoru i brojao ovce. Naime, čuo sam da u gradu ima previše nervoznih, pa čak i naoružanih, i da je najbolja šifra “Samo čkomi – nikad se ne zna!”. Ipak, što ako se netko od takvih uzruja zbog toga što sam miran dok svi oko mene šize? Možda se i ja moram priključiti nervoznima, početi šiziti i nekom skidati svece - pošti, kompjuteru, bilo komu? A onda se opet desilo – nisu bili pezosi, ali se ipak sve moralo ponovno unijeti!

Ukratko, stvar je potrajala preko pola sata, i kada sam sretan pomislio da je gotovo jer je susretljiva ženska na šalteru konačno podignula glavu - ona sva očajna javlja na drugi šalter: “Sad imam šifru Urugvaja, a ne Švicarske”! Na zadovoljstvo prisutnih, opet je odmah dobila konstruktivnu podršku sveznajuće kolegice: “Znam i za taj slučaj, moraš sve ponovno unijeti!”. Ne usudim se pogledati prema ljudima koji čekaju i šutim kao zaliven na svom radijatoru - ipak je to korak naprijed, sada Šviceri šljakaju u Urugvaju, ali ne za nekakve pezose, već za svoje stabilne švicarske franke. 
   

Konačno sam uslužen, ljubaznoj ženski na šalteru velim “Hvala, do viđenja!” i prelazim u red na šalteru za pisma i slične usluge. Skoro odmah sam na redu i ponovno slušam dobrodušna i susretljiva pitanja i savjete: “Je li želite ovako ili onako, ako ovako onda onako...” - problem je izgleda u razglednici za Kanadu! U tom trenutku me je vjerojatno trebalo snimiti za korice “Idiota”! Zabuljio sam se ukočen i otvorenih ustiju u dragu i ljubaznu damu, koja nije znala da mi se tlo počelo ljuljati pod nogama. Pad sistema, tilt! 

Koliko se sjećam, jedva sam uspio istisnuti kroz grlo nešto u stilu: “Draga gospođo. Prije cirka jedan sat, naivno sam ušao u vašu poslovnicu. Vaša kolegica mi je otprilike jedan sat mijenjala 300 franaka, i zato sada umirem od straha kad čujem Vaša pitanja. Na koljenima Vas molim da mi za ove tri razglednice naplatite marke za Kanadu, Australiju, Južni pol... kako god Vam paše - samo mi recite koliko moram platiti!” 

Pogledala me je s nerazumijevanjem, gotovo uvrijeđeno, ali ipak sam čuo neku brojku, platio i izašao - kako se nikad više ne bih vratio! Znam da moje razglednice nisu završile među klokanima ili pingvinima, ali se nadam da, zajedno s mojom Hrvatskom, još uvijek ne lutaju negdje na cik-cak putu prema Europi u kojoj smo uvijek bili!


I MI IMAMO AUTO !

Opet imamo peh, mama zbiljam troši aute brže nego ja rolšue. Malo se vozimo i bum - gotovo, tutač je dao svoje. Prvo nije htjela ništa kupiti – rekla je da onaj koji kupuje ono što mu ne treba, poslije prodaje ono što mu treba - ali ja sam ju na kraju uspio uvjeriti da nam auto jako treba.


Naš prvi auto je bio svjetlo-plavi “Fićo”, koji se tako zove jer je to puno lakše reći nego “Fiat seićento”. Motor je bio odzada, tako da naprijed nije imao rupu za kurblu i nije se mogao kurblati  Potrošili smo ga još istog ljeta usred Zeline kada smo išli na kupanac. Započelo je tako da nas je negdje kod pet banki na sat nekakvi puran pogodio u gotfrigl, spigal nam je cijeli desni ćošak i smrskao far i blinker. Mama je onda skrenula u jarak i tamo smo se fajn stumbali. Kada se sve smirilo, mama je rekla da sam sada najbolje vidio zašto moram uvijek sjediti na zadnjem zicu. Kad sam rekao da se ne bojim purana, rekla je neka si samo pogledam kakvu je štetu napravio. 

Mama je nakon toga kupila Renault “Dauphin” kojeg smo imali do puta u Crikvenicu. Dobro nam je išlo do Duge Rese, a onda smo nakon zavoja na spustu prema Dobri potrošili dva kamena stupa na desnoj strani ceste. Treći stup smo samo načeli, ali na autu je ipak bila totalka! Velim mami da smo dobro prošli i ako ne plati stupove, onda će morati kupiti veći auto tako da smijem sjediti naprijed. Rekla je da neće ništa platiti, jer je prvi stup već ležao na cesti, a ja sam cajkanima rekao da uvijek sjedim odzada i da zato nisam ništa vidio. 


Tek kada je murja otišla, rekao sam mami da ja ipak mislim kako nas stup nije prvi napao, nego da ga je ona prva, i to iz čistog mira strefila. Rekla je da to zna, da je zbog toga žalosna i ljuta na sebe, i da će sljedeći auto opet biti “Fićo”, jer nekaj bolje ionako nema puno smisla. Sljedeći auto je zato opet bio “Fićo”, a ja sam i dalje morao sjediti odzada.
Nakon toga, mama je kupila Zastavu 101, koja se zove “Stojadin”, jer tamo u Kragujevcu tako izgovaraju “sto-jedan”, a mi to ponavljamo, jer nam stalno tupe da su Srbi naša braća. 

Tu nekaj ziher debelo ne štima, jer dida uvijek prvo veli “Sve su to cigani!”, a tek onda “Prokleti komunisti!”. Stojadin je bio u glupoj rezeda farbi, i to zato jer sam ga ja izabrao. Mama je znala da sam silom prilika postao pravi ekspert u biranju auta i nije rekla ništa protiv. Možda je i bila umorna, jer javili su nam da u sedam dođemo po auto u Hajnclovu, onda smo se jedan sat gurali na ulazu s pedeset ljudi od kojih je svatko lovio startnu poziciju za jurnjavu kada otvore vrata, a nakon toga smo svi pedeset trčali od auta do auta kako bi nekom pred nosom sjeli u auto i rekli “moj”!


Stvar s rezeda farbom se je objasnila u redu za pranje prije tehničkog pregleda gdje smo čekali zajedno s pedesetak novopečenih vlasnika. Gospon u susjednom redu nas je neko vrijeme promatrao, onda se natezao sa spuštanjem stakla, da bi na kraju, s ružicom u ruci upitao: “Kako to da vi imate “Good Year” gume?”; mama: “To pitajte mojeg sina, on je izabrao auto.”; ja: “A kakve vi gume imate?”; gospon: “Piše “Gume Obilićevo”, mislim da ti inače rade gume za traktore!”; ja: “A je li znate kaj imate pod haubom?”; gospon: “To nisam gledao!”; ja: “A kak' ste onda izabrali auto?”; gospon: “Žena mi je rekla da hoće bijeli s crnim zicevima.”; ja: “Pa točno to sad i imate!”; gospon razočarano: “Dobre gume puno vrede!”; ja: šutim; gospon izlazi iz auta, diže haubu i veli: “Na motoru piše 'Industria Argentina'”; ja: “Još ste dobro prošli, a kaj vam piše na fergazeru?”; gospon: “Prva Petoljetka”; ja: šutim; gospon: “A kod vas?”; ja: “Na bloku “FIAT”, na frgiću “Weber”, a bravice i podizači su od metala i kromirani, a ne komad plastike kakav držite u ruci!”; gospon: šuti; mama glasno: “Izgleda, nije baš sve u farbi!”, a meni tiho: “Znaš da mi se sad čak i sviđa ova rezeda s groznim crvenim tapecirungom!”
Stojadina nam je potrošio neki starček koji se je zaletio u nas dok smo čekali u redu pred semaforom kod Miramarske. Tresnuo nas je tako jako da nam se čak i krov uleknuo, a mi smo sva četiri auta ispred nas progurali kroz crveno. Mama se jako razljutila na starčeka, pa ga je pitala kaj nam to dela tako rano ujutro, a on je odgovorio da ne zna! Jerbo mu je to prvi sudar u životu, a nas je pogodio samo zato jer se bojao da će zakasniti na zeleno svijetlo, pa je zato još od Lisinskog držao nogu na gasu. Mama je onda zaklopila oči, duboko udahnula, podigla glavu malo prema gore, polako otvorila oči i mirno gledala negdje u oblake, kao da očekuje odgovor od našeg vrhovnog šefa gore. Na kraju je pogledala starčeka i ljubazno rekla: “Ja vam neću otežavati situaciju kad dođe policija - vidim da ćete vi njima i sami sve tako lijepo objasniti!”     

Nakon toga sam izabrao bijeli NSU SC od šezdeset konja koji je bio tako živahan na gasu, da mu se prednja hauba sfrkala kao harmonika odmah nakon što smo na putu za Rovinj prošli Dugu Resu.


Žuti FIAT-127 su nam naglo izvukli iz šešira na prvom katu Drvenjaka u Martićevoj nakon čekanja od dva dana, u vrijeme kada su drugi čekali mjesecima - naime, mama nas je prije godinu dana, tek tako - neka se nađe, stavila na listu čekanja. U šeširu su bila i imena onih s vezom, uključivši i predsjednicu Sabora koja je čekala punih tjedan dana, ali... no, to je ipak jedna sasvim druga prića!  
          
Zbog prasca u Traumu

Za nas s Đamke najopasnija je zelinska cesta! Poslije mame, to smo dokazali i Mirek i ja, par godina kasnije, kada je tata Slavek svojem Mireku iz Njemačke dofurao sportski “Bianchi”. Bic je bio super, s puno brzina, a mogao si ga podignuti s jednim prstom. Probna vožnja je bila na Zagrebovom renbanu iza Velesajma na Savskoj. Kad smo došli, grupa profića je taman marljivo i u istom tempu štancala svoje bezbrojne runde. Nakon konstatacije kak bokci furaju češke “Favorite” i kak' im treba pokazati kaj je talijanski alu-“Bianchi”, Mirek se je stuštio na renban da bi grupu profića odmah ostavio za pola kruga. 

No, nitko nije krenuo za Mirekom, svi su i dalje bez ikakvog uzrujavanja vrtili pedalama i drobili svoje kilometre. Nakon par rundi, Mirek je počeo usporavati kao da je bicikl postao puno teži, u sljedećoj rundi je počeo raditi nekakve čudne grimase i otvarati usta kao zlatne ribice na Krešiću, da bi na kraju izjurio s renbana taman kada su ga trebali prestići. “Daj ti sad malo probaj!” rekao je bez daha kao da je zbog mene napustio renban i kao da se ne vidi da diše na škrge i jedva stoji na nogama. Rekoh “hvala ne, ovo tvoje mi je bilo sasvim dosta!” 


Za peh, nakon toga smo krenuli na kupanac u Zelinu. Ja sam se furao na nekakvom krampu, tako da me je Mirek koji je samo šibao naprijed, svako malo morao čekati. U Zelini, otprilike na istom mjestu gdje je mama potrošila purana, a puran Fićeka, Mireku se je ravno među kotače zabio pravi pravcati prasac. Izjurio je u panici iz dvorišta i pritom cičao kao lud, jer je izgleda trebao pod nož. Mirek se na mjestu prekobicnuo, odglumio lastavicu i doslovce se rastepao na cesti. Ni ja nisam puno bolje prošao. Kamion koji mi je tako fino rezao zrak još od zavoja na početku nizbrdice, naglo je zakočio radi cirkusa s Mirekom, a ja sam s glavom pogodio zadnju letvu kamiona. Pukla mi je arkada i objesila se preko oka, a ja sam završio u onom maminom jarku.

Nekak'  smo se dovlekli do Traume gdje su nas oblijepili flasterima, a meni su zašili arkadu. 

Na pitanje je li nam se švindla ili povraća, Mirek je odgovorio da smo grdo udešeni, da je jedino svinja ostala čitava i da mu se manta gore nek' kad mu je u vlaku pegla opala na glavu i kad je javkal: “mamca, mamca – nekaj me je pičilo!”. 
Kako nas netko ne bi vidio ovako potrgane, doma smo se odšuljali kaj indijanci. U haustoru prije rastanka, Mirek je zamišljeno, kao za sebe, promrmljao: “A i prasac je ziher najeb'o!”. 


Hladna, nekad montažna hala, sada zjapi prazna. Jedna od mnogih. Nestali su strojevi, nestali su i ljudi - idealno mjesto za objavljivanje organizacijskih promjena. 

Sada smo u fazi atomizacije - usitni, distribuiraj, reorganiziraj, pa opet spoji... putem se ponešto i poneko zagubi, pa opet ispočetka! Okupili smo se, za sada još svi na broju, iako horizonti baš nisu posebno ružičasti. 

8/29/19

ULICA RAČKOGA

Na povratku od “Mimica”, nakon uobičajenih srdelica uz šnitu kruha i čašu crnog vina, gledam prema  Trgu burze, sada Hrvatskih velikana: sve je super uređeno - lijepi vodoskoci, lijepe glatke kamene ploče po kojima je ugodno hodati, bolje nemre biti - ovdje zbiljam sve štima! 

Ovdje je sâm centar svih kvartova na svijetu! Gdje postoji kvart koji ima sve ovo, i još tako lijepo: široke ulice s drvoredima i plavim tramvajem, pa i najkraću dve-i-pol-kuće-ulicu u gradu; predivni park, bazene s vodoskocima, Meštrovićevu monumentalnu rotondu od Bračkog kamena; knjižnicu, školu i gimnaziju od koje je bolja samo osječka III. gimnazija, jer je jedina na svijetu iznjedrila dva nobelovca; dječje vrtiće i moderni neboder za starije; bolnicu, gradski centar hitne pomoći, nekoliko ambulanti i apoteku; tržnicu, dva shopping centra i moderni kino-centar, podzemnu garažu, hotel, restorane od našeg ribljeg do našeg kineskog, dvije taksi stanice; dvije banke od kojih je jedna, ona najglavnija u državi - kao gornji dio Bank of England s pogledom na moju „Kafu“; Dom armije i vojnu komandu države - pravi mali Pentagon s pogledom na Krešić... a na par minuta hoda od kvarta crkva Svetog Petra u kojoj se svi iz kvarta žene i naša zagrebačka Katedrala; pa glavni željeznički kolodvor, autobusni kolodvor... a niti Maksimir, Zrinjevac i Gornji grad nisu puno dalje. 


Zato sam nekad mislio kako su morska obala (umjesto onog tmurnog prostora gdje je poslije došao hotel „Sheraton“) i Mrežnica (umjesto crnog potoka Medveščak koji se vidi kada se ovdje u Račkoga otvore poklopci kanalizacije) ono jedino što nemamo u kvartu.

Na ćošku Jurišićeve radim blic-inventuru u tehničkom smjeru: lijevo gdje je bio „Varteks“, sada je neka meni nepoznata banka, a na ćošku desno, na mjestu Mlječnjaka je dućan s kozmetikom. Za “Mliječni restoran” mi nije žao, od onog mliječnog tu nikad nije bilo puno dobroga, a od restorana je bilo još manje - čak su i piroške radili na hladno. Republički centar za socijalnu skrb, kao i onaj prekoputa za školstvo su izgleda samo promijenili ploču i administracija šljaka neumorno kao i prije; „Kafa“ - najglavniji kafić u kvartu je i dalje tu, ali u novom ruhu; Narodna banka i prostor pred njom su ljepši nego ikad'; lijevo počinje Martićeva u kojoj možeš kupiti sve od ziherunga do automobila i na prvi pogled promjena nema, a blok lijevo započinje s mjenjačnicom – to nam u kvartu nikad nije trebalo iako smo stalno mijenjali devize.

Slastičarne „Grohar” s perfektnim kesten-pireom, sladoledom i slancima nema, ali nje već dugo nema, a za sve ostalo smo ionako išli negdje drugdje - najbolje je bilo kod Jakšića u Zvonimirovoj, odmah iza Šubićeve, kremšnite i cassatto, samo si ližeš prste - uvijek je napravio taman toliko kako bi bilo friško, pa je sve bilo brzo prodano.

Najveća promjena je na mjestu željezarije koje više nema - sve skupa je sada općinski ured za građanstvo. Izvrsno, nema više pentranja i lutanja po katovima iste zgrade s ulazom u Draškovićevoj iza ugla. Na ćošku je ostao „Konzum“ koji je dobio novog vlasnika - ili bolje obratno, jer to kod nas tako ide.


Sjedam za stol ispred “Astorije”, proklete noge su mi opet malo utrnule, a ledene su kao da sam cijeli dan bos cupkao po ledu - i to po jednom od onih debelih, metar dugačkih blokova koje su nekad davno, svakog ljeta iz ledane u Kraševoj razvlačili kolicima, triciklima i kamionima u svim smjerovima po gradu. Ovdje u “Astoriji”, koja je za nas bila jednostavno “Kafa”, bio je centar svih događaja u kvartu, tu smo proveli više vremena nego doma u krevetu.  

Pogled mi automatski radi švenk vani preko stolova, pa u „Kafu“ kroz otvorena vrata i velika stakla - i tu  je sve bolje, moderno i valjda ljepše, ali to nije više ona naša „Kafa“. 
Kelneru velim „dupli cappuccino“, dižem se, ulazim i učini mi se kao da opet vidim kako poštari iz tehničke službe preko puta u Draškovićevoj, već u sedam ujutro, tu desno uz prvi visoki stol s površinom od svjetlo-plave plastike, uz par štampleka onog oštrog iz Badel-programa, uzimaju zalet za šljaku na instalacijama po gradu. A u drugom kutu desno, na stolu vidim čašicu i iza nje prvog „zaljepljenog“ - valjda je cijelu noć negdje nestrpljivo čekao kako bi odmah, čim se „Kafa“ otvori, nastavio tamo gdje je sinoć pri zatvaranju morao prekinuti.

No, slike se odmah gube i vidim praznu „Kafu“ - to se u naše vrijeme nije moglo desiti. Vani je isto bilo   drugačije, kakvi stolovi i stolice - sjedeći smo se gurali na ispupčenju zida, brbljali, dogovarali, pušili, pili, gledali cure koje prolaze pa opet pričali... i najednom čujem refren moje davno zagubljene pjesme „Na krilu bijelog miša“: „K'o na dlanu vidim čitav život svoj, sad' kad je kasno, znam, da bi dalje bio moj:“A tek ovi vani! čujem dio spike za susjednim stolom, i tu pred „Kafom“, sada uz cappuccino umjesto crne kave bez šlaga u maloj šalici s dvostrukom plavom crtom, opet mi doleti nešto moje staro: „Sve su face poput zlatnih riba, zar jatu tom pripadam i ja!?“. Stara priča, kad postanem muzički kreativan, to znači da sam ili jako zaljubljen ili me nešto jako muči - da pred *Kafom“ ne velim „ili mi ide na jetra“!

Gledam prema pedesetak metara udaljenoj zgradi na Račkoga 3 - fasada je uređena i kao da je sve, od prvog kata do krova, uklopljeno u poslovni dio Narodne banke na broju 1, a kod ulaza nema pločice šahovskog kluba “Mladost”. ŠK „Mladost” je nekamo odselio!

Razmišljam i o drugim sportskim klubovima koji su iz kvarta odselili ili jednostavno nestali - sve što trenira i treba prostor je otišlo, a ostala je samo poneka administracija à la kajakaški savez. Vjerojatno odlaze na nekadašnju periferiju gdje sada ima atraktivnih lokacija, sadržaja i mjesta za parkiranje, prostorije su veće, bolje i jeftinije, a to je ionako „širi centar“ grada, jer se grad protegnuo u nedogled.
Nestali su i stolnoteniski klubovi „Poštar“ i „Tekstilac“, a kao zamjena je u kvart došao klub alkoholičara „Poštar“ - valjda po onoj „Poštar uvijek zvoni dvaput!“.  

I zato u kvartu više neće biti niti Hrbuda, Nikolićke i Šurbeka, niti cijelog brda stolnoteniskih medalja s olimpijada, svjetskih, europskih i drugih prvenstava.

Nema niti autokluba. U Martićevoj se više neće moći vidjeti Jovicu Palikovića - našeg jedinog, pravog, najsvestranijeg i najvećeg šampiona auto-moto sporta - kako sâm po cesti gura Abarth ili Gordini, gura i preko raskršća dalje po Smičiklasovoj, sve dok ne dogura do mjesta gdje smatra kako može upaliti motor, a da pritom ne uznemiri stanare. Uz njegovo ime su vezane brojne pobjede i titule prvaka u motociklizmu i automobilizmu, kao i pobjeda na reliju Monte Carlo.


A tu, preko puta igrališta bivše II. Draškovićeve škole, je bio i Mladen Gluhak za kojeg je sportski novinar Vladimir Sučić tvrdio: "Gluhak je najtalentiraniji vozač koji se ikad pojavio na našim stazama.“Da, previše toga s gumama je otišlo iz kvarta. Kao prvi su otišli vulkanizeri, za njima automehaničari, pa autoklub -  izgleda čak i autoškole!
I evo tako su danas u kvartu ostali samo „vječni“ Ličani u dvorištu Đamke broj 3! Ne znam točno koji klubovi i kojim redom, ali od kada je tamo prije pedesetak godina došla omladinska organizacija „Polet“ - i oni su tu: Hrvački klub „Lika“, Judo klub „Lika“, Karate klub „Lika“. 

U međuvremenu je nestala i omladinska organizacija „Polet“, ali su karataši za svaki slučaj preuzeli, i iz nekog razloga sačuvali to ime, tako da u istoj dvorani, skoro na istoj strunjači, postoje dva kluba „Lika“ i jedan „Polet“. Tako je krenulo, dobro je da je tako i tako bi to moralo i ostati!

(U „Poletu“ je 1962.g. bio plesnjak na kojem su „Koralji“ započeli pod imenom „Crveni Đavoli“. Sviralo se uvečer – a po danu su u dvorani bile strunjače Hrvačkog kluba „Lika“.
Cijele dane su hrvali u onim praktičnim, meni smiješnim, uskim tamno-smeđim dresovima, a među njima (ako ga nisam zamijenio s nekim drugim bubnjarem koji je isto bio hrvač) sam viđao i „našeg Švicarca“ Bracu Krajnovića, tada bubnjara „Bezimenih“.)

Nekad su se u kvartu štancale medalje i slavili pobjednički pokali. I to u Količinama! 

Čak su i „Koralji“, koji su niknuli u kući gdje je stanovala Dinka Nikolić, višestruka prvakinja Hrvatske i one bivše federacije, dali svoj prilog i na nekakvim gitarama donijeli u kvart jedno zlato i nekoliko srebra. 
  
Danas su u kvartu dosegli dno, ne samo vrhunski sport, već i onaj svakodnevni sport „negdje iza ugla“ - sjedni u tramvaj ili u auto, pa na trening, a ako kao mali želiš igrat' pingać - odvest će te mama s autom, od 17:45 do 18:30. Nekad se otišlo iza ugla, i ako je koji stol bio slobodan, više se nije izlazilo! 


Pogled mi odluta prema haustoru u Draškovićevoj, točno prekoputa „Kafe“: tu je stanovao legendarni Nikola Plečaš, koji se u gimnaziji tako duuugo dizao iz klupe ispred mene kada ga je Laktić prozvao rekavši: „Reci ti meni Nidžo...“, ali je zato, na sve ono brojno što je osvojio, kao najljepšu krunu stavio zlatnu medalju svjetskog prvaka u košarci, i to tako da se amerima nakon finala duuugo vrtilo u glavi.  
Da, zaista je senzacionalno koliko je prvaka i pobjednika dao ovaj kvart i klubovi u kvartu!
Tempi passati? Odgovor: Ne! Dum spiro, spero - dok dišem nadam se!

Šahovski klub “Mladost”

Lijevo, u sredini bloka, je kuća u kojoj je bio šahovski klub “Mladost” - klub koji je neizostavni dio slavne povijesti hrvatskog šaha, klub šahovskih velikana, velemajstora, učitelja, pisaca u svijetu poznatih knjiga i priručnika, te „ambasadora“ šaha.  

Gledam iz „Kafe“ prema bivšim prozorima Kluba i pokušavam si predočiti koliko je prvaka igralo za Klub, koliko prvenstava i medalja je Klub osvojio... i žao mi je, jer poznajem samo mali dio te slavne povijesti.

I mislim si kako bih se, iako šahovski nekompetentan kao zapušteno polje na kojem je nekad davno zaorana prva, kratka „šahovska“ brazdica, ipak i na ovom mjestu usudio glasno izgovoriti tri velika imena: Braslav Rabar - nekada najbolji učitelj malih šahista; Mijo Udovčić - prvi hrvatski velemajstor i Dražen Marović - pisac svjetski poznatih šahovskih knjiga koje sam uvijek rado kupovao, valjda radi one od velikog Siegberta Tarrascha: „Šah čini ljude sretnima, kao ljubav i muzika!“
   
“Mladost” je najdraži klub u mojim sjećanjima - i tu je par sitnica koje nisu jako poznate: ŠK “Mladost” je decenijama bio u trosobnom stanu, tu gore na trećem katu. Ulazilo se u predsoblje - na zidu nasuprot vratiju su bile obavijesti, termini, rasporedi, tablice turnira itd.; lijevo uvijek pretrpani drveni uredski stol, a o svemu se brinuo već-polako-dida prosijede kose i brkova, koji je istovremeno vodio i cjelokupnu administraciju kluba. Imao je sve ono važno što je trebalo, od drvenih figura i satova do papira, a posebno su bila važna dva ključa, jedan za Coctu i drugi za biljar na gljivu, koji je bio u maloj prostoriji pored ulaznih vratiju. Ravno prema ulici je bila velika turnirska prostorija sa šahovskim stolovima, tu se igralo, analiziralo i učilo, pa je zato na zidu u lijevom uglu bila velika šahovska ploča s flah-figurama. 

Lijevo prema dvorištu, na mjestu bivše kuhinje, bila je još jedna manja prostorija sa šahovskim stolovima i to je bilo sve - ali i više nego dovoljno za Klub koji je ušao u povijest.        
U klubu su oni mlađi imali i tu čast: jednom tjedno je s njima radio Braslav Rabar - međunarodni majstor, višestruki prvak Hrvatske i bivše federacije, velikan koji je osvojio i olimpijsko zlato. 


I to nije sve: u vrijeme dok je radio kao jedan od urednika šahovskog mjesečnika „Šahovski Glasnik“ (bio je dugogodišnji urednik, to se moglo primijetiti i po dioptriji koja je bila sve veća i veća), definirao je Klasifikacijski sustav otvaranja koji je primjenjen i u Chess Informant, najpopularnijoj šah-publikaciji. Time je bio i autor deskriptora za otvaranja i varijante (access-key) koji se i danas koristi pri pretraživanju šahovskih baza podataka.

Ja sam se u „Mladost“ učlanio s deset godina i kao većina klinaca, u klubu sam visio skoro svako poslijepodne. Znalo se desiti kako u hrpi čekamo razočarani pred vratima i na stepenicama, jer naš „dida“, ili njegov slično tako stari zamjenik, još nije došao kako bi otvorio vrata. Najčešće sam igrao s Brankom Jazvićem s kojim sam išao u isti razred. Poslijepodne, nakon škole, smo se jednostavno „preselili“ preko puta ceste, trčeći uz stepenice kao da se gore dijele kremšnite.

I nas je učio Braslav Rabar, analizirao partije, objašnjavao varijante... a ti gledaj, shvati, pamti i piši, te poslije doma ponavljaj i još izrezuj iz novina partije ili rješavaj višepotezne probleme.

U odnosu na danas, to je razlika kao između zemlje i neba: danas se netko ugodno smjesti, pozove ChessBase i bira, selektira... a na raspolaganju su doslovce svi velikani šaha, svi svjetski prvaci i sve turnirske partije u preko sto godina - kako bi kompjuter, iPad ili Android apps sve to fino i u boji prikazao. 

Ali čak ni tu ne ide bez gospodina Braslava Rabara, jer ChessBase, navodno, kao opciju ima njegov deskriptor pod nazivom „Rabar-key“.


Naravno, najnapetije je bilo na turnirima za kategoriju. Spremali smo se za svaku partiju, nakon toga smo satima analizirali, pa onda sljedeća partija... a tablice na oglasnoj ploči su nam bile najvažnija lektira za vrijeme turnira, stalno smo ih proučavali, računali i kombinirali. U partijama smo čak primjenjivali posebne psihološke “taktike”: odigraš potez, lupiš uru i dok protivniku curi vrijeme, ti fol nezainteresirano odšećeš do biljara. No, to je bio samo privid koji se znao osvetiti. 

Uglavnom, četvrtu kategoriju je većina brzo osvojila, do treće smo napredovali „kako i kada koji“, ali osvojiti drugu, to je već bio kvantni skok. Koliko se sjećam, jedino su Topolovac i Kričković prozujali do druge kategorije kao da se radi o tri metra s preponama.

Od onih koji su poslije postali poznati i za koje sam čuo, među nama je bio Luka Tripković, sada sportski dopisnik iz Pariza, koji je doveo i mlađeg brata, te ozbiljna i zamišljena Tanja Belamarić koja je s bratom došla u klub, te postala jedna od naših najboljih šahistkinja.

Za mene je to vrijeme završilo dvije godina poslije kada je s Koraljima tako krenulo, da za klub više nisam imao vremena. No, to je bilo vrijeme kada se u hotelskom restoranu, u skoro svakom mjestu gdje smo svirali, našao neki stol gdje se igralo. Ja bih kibicirao, tu i tamo nešto dobacio, dok ne bih čuo ono što sam jedva čekao: “Dečko, ili šuti ili sjedni za stol! Ovdje se igra za pivo!” - pa nek' svima plati bar jednu rundu, ja ću ipak nešto drugo!

(Početkom '80.-tih, nakon dvadesetak godina izbivanja, ponovno sam svratio u Klub - i naš „dida“ je još uvijek bio tu. Isti kao i nekad - čak mi se učinilo kako se nije niti za dlaku promijenio! Kod onoga zbog čega sam došao je nešto zapelo, pa dragi „dida“ veli: „Arhivu više nemamo, sve što je starije od deset godina smo predali... i 'ko sada zna gdje to!?“ I onda je uslijedio drugi susret, i to s posljedicama: u tom trenutku iz haustora ulazi Mišo Cebalo i pita me „Što te nosi?“, rekoh „Nema više podataka o mojoj četvrtoj, doživotnoj kategoriji“; veli „Sutra ti kreće turnir, pa potvrdi treću.“ A „dida“, koji me se izgleda nekako u magli prisjetio, me fino odmah upiše u tablicu na zidu! Tako sam nakon svih proteklih godina, opet završio na turniru u Klubu - i to mi je bio jedan od najtežih ispita u životu!

A i taj Mišo, taj fini par godina stariji dečko iz Smičiklasove me je oduvijek fascinirao: to ti je kad se rodiš kao beba-velemajstor težine 2345 FIDE-eloa, onda te nigdje nema kako bi jednog dana eksplodirao do velemajstora u “veni - vidi - vici”-varijanti - te da bi sada tu, u Račkoga 3, došlo do onog možda najtežeg u cijeloj šahovskoj karijeri – ne treba se penjati po tablicama, nego skroz gore na treći kat! 
Znam da je često dolazio u Švicarsku na turnire - valjda kako bi si priuštio nekoga iz Korčnoj & Co. pa i da još usput nekaj zaradi, ali nažalost, do sada ga nisam otišao pozdraviti.)


Sada, dok ovdje iz “Kafe” gledam gore prema bivšim prostorijama „Mladosti“, prisjećam se koliko sam želio jednoga dana igrati za Klub - i pjesmice “Sanjao sam divan san, ko’ da je na javi...”!  

Zovem kelnera, plaćam i želim krenuti, ali ostajem još nekoliko minuta i slušam nastavak razgovora za susjednim stolom - senzacionalno, prosto je nevjerojatno što se ovdje svašta može čuti!

Od kolijevka pa do groba, najljepše je đačko doba

Desetak metara dalje u Račkoga, prolazim pored ograde pred zgradom gdje sam išao u osmogodišnju školu. Pogled mi privlači mesingana ploča kod ulaza i nekako automatski ulazim u poznato dvorište. 

Na ploči piše “Osnovna škola Dr. Ivan Merz”. I opet isto pitanje - što je bilo tako loše u starom imenu  „Draškovićeva škola“!? Pa za razliku od Onih prije koji su nakon moje generacije školi dali ime „Otokar Keršovani“ - sada stiže „Ivan Merz“! Tko bi to mogao biti - na prezime Merz još nisam naletio u životu!? 

Dođe mi nekako kao rupa u obrazovanju, jer gospodina Ivana Merza nije nitko spomenuo niti u osnovnoj školi, niti poslije u gimnaziji, a bome niti na elektrotehničkom faksu gdje se svi Hrvati u knjigama i skriptama svode na prezime Tesla. Dakle, zašto se moja škola zove po čovjeku kojega u onoj bivšoj federaciji nitko nije želio spomenuti, čak niti kao narodnog neprijatelja? Vjerojatno je bio intelektualac koji je kad-tad bio na krivoj strani, ali po mišljenju komunista nije zaribao nešto značajnije, pa ga nije trebalo niti spomenuti. I sada ga imamo - na jednoj od najljepših škola u gradu! 
U svakom slučaju, dalje se ne isplati dumati - Google će to ionako sve razriješiti!

Gledam školu i pravim nekoliko “nek’-se-nađe“-snimki. Iza četiri prozora desno na prvom katu bio je naš „B“ razred – bili smo „bekavci“, dok su „akavci“ bili u sredini na drugoj strani zgrade. 

Gledam u prozore razreda i opet vidim sve nas, skoro po redu iz imenika, od Marije Babić do Gojka Živkovića - dok sjećanja naviru kao valovi! 
  

Tu gore na izbočini oko prvog kata je Zdravko Maljković - kojeg su neki majmuni zvali “Majmun”, a zdravi “Zdravac” - jednog dana tako dugo radio runde oko škole, sve dok iz banke preko puta nisu pozvali vatrogasce i javili da neko dijete treba spasiti. U razredu nismo ništa znali, jer smo mislili da marka, tako da je za nas bio pravi šok kad su vatrogasci našeg Zdravca uvukli kroz prozor kako bi ga predali direktno u zagrljaj druga direktora škole Andrije Koza. Jer vatrogasci nisu znali da je s drugom direktorom najbolje nemati posla i da ga mi zaobilazimo u krugu od deset metara. Drug direktor škole je spakirao Zdravca  u zbornicu, da bi ga izbacio tek onda kada smo mislili da više nikad neće izaći van - Zdravac mu je očigledno bio tvrd orah! 

Zdravac nam je poslije rekao da je zbiljam markao, ali da mu se nije išlo u kino pa je radije prošetao oko škole, te kako je i za njega bio pravi šok kad su ga uvukli kroz prozor. Za razgovor s drugom direktorom rekao je samo: “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!”. 

Lijepa su to bila vremena - tu smo došli kao mali i bedasti, a osam godina kasnije otišli smo kao puno veći i samo malo manje bedasti. Prije nas je to u ovoj istoj školi, valjda na isti način, obavio hrvatski velikan Ivan Supek, a od onih raspjevanih i nadarenih Stjepan Stanić i Drago Diklić.

Tu nam je naša prva učiteljica, uvijek vedra, prijazna i draga Marica Buratović-Cripković, pokazala prve školske korake, naučila nas je čitati, pisati, računati i još mnogo drugih uvijek korisnih stvari - tako da sam odmah shvatio koliko grdo nas je svojevremeno prevario neki klipan koji je rekao da zna čitati, pa smo zbog njega na Đamki, kao zadnje budale za „Peugeot” godinama govorili “Gengot”  umjesto “pežo“.

Tu nas je Ivka Topić - “Opatica”, uvijek ozbiljna, obučena u besprijekorno crno, toliko uporno drilala u matematici, geometriji i fizici, kao da ćemo svi upisati M.I.T. - tako da je Željko Fiškuš odmah rekao da će se baviti nečim neozbiljnim, gdje će biti obučen u bijelo i gdje će trebati samo malo fizike kad nekom čupa zub. Topićka  je prije rata bila časna sestra, za matku i fiziku je bila kao Einstein, tako da sam dugo mislio da doma cijeli dan samo piše formule. A onda, kad sam jednog dana na placu vidio kako nosi ceker kao i sve ostale ženske, nisam vjerovao svojim očima i kao da je nešto puknulo u meni!


Tu nam je mlada i zgodna Zdravka Zdunić - “Japankica”, zauvijek ugradila sve ono što je moglo stati u naše male glave, od razmnožavanja mitozom do simbioze alge i gljive, te od H2 pa O do visokih peći - tako da neki od nas još uvijek vide sliku parametiuma kada ih unuk pita gdje su mu papučice.

Tu nas je Ina Ranj – „Ranjica”, izmučila s onim malim crnim buhicama koje se zovu note i koje se strahovito teško čitaju, pogotovo ako se pritom buljilo u njene raskošne noge ispod stola - tako da nam je stalno nešto padalo i stalno smo nešto “tražili“ po podu. Jedino Vlado Brežević, koji je išao na violinu, perfektno kužio note i koji je sjedio u prvom redu pa nije mogao kukati odozdo, nije poslije muzičkog gledao u križ.

Tu je Vjekoslav Vila neumorno slagao ekipe za zborno pjevanje koje nam je značilo manje nego flauta gluhima - tako da smo mi iz trećeg reda zbora uvijek bili u prvom redu, jer nas je bilo samo za jedan red. 

Tu nas je naša Karmen Stipčević - “Karmenica”, vatrene kose i uvijek tip-top našminkana, uporno učila hrvatski i kao slučajno preskakala šrot-piskarala iz obavezne lektire, jerbo „ima puno vrijednijih stvari koje djeca moraju znati!“ - tako da su za Aleksu Šantića i slične saznali samo oni bolesni kada su u krevetu rješavali križaljke.

Tu nas je Viktor Goričan, naš dragi “Klošar”, doslovce natjerao da slobodno i bez kompleksa slažemo boje i crtamo ono što nam paše, i to naravno u aquarelu – tako da smo se na kraju svi uživili u ulogama malih Picassoa.

Tu nas je od petog razreda, naša nova razrednica Cecilija Ivančić - “Raska”, onako krhka, mala, u crnoj kuti i s velikim drvenim štapom, učila kako se sa štapom na karti pokaže gdje je Indonezija i gdje sve raste bakar - putovali smo s njom na velikim kartama tako daleko, da su mnogi od nas znali više o tome što rade ljudi u Burmi nego što rade i od čega to žive Crnogorci.


Tu nas je Čurićka, koja je bila sasvim okay gospođa i uvijek u sivoj suknji plus džemper ili crna kuta, toliko detaljno-detaljno uvela u sedam partizanskih ofenziva, da nas je skoro uvjerila kako je II. Svjetski rat vođen samo u onom Bermuda trokutu između Kozare, Drvara i Sutjeske, te da je Pearl Harbour negdje na Visu. Kod nje smo ustrajno proživljavali kako su njemački padobranci u Drvaru gnjavili druga Tita, dok je on, duboko zamišljen uz kubansku cigaru, pozirao u ispeglanoj uniformi i blistavim čizmama. Zato me i dan-danas muči pitanje tko je peglao i glancao, dok mi je za kubansku cigaru dovoljno znati da je s Kube, jerbo smo i za Francusku revoluciju jedva stigli čuti da je negdje iz Francuske.

Tu nas je Slavica Oštrić naučila što je zdrava i vitaminska prehrana, kako se na komadić štofa može zašiti četrdeset gumbi i kako se pili i zabija - tako da je Ljerka Cetin sve to pobrkala i jadnom Juri zabila vitaminsku iglu za heklanje duboko u zdravu guzu, a vađenje je završila tek Ranjica na satu muzičkog.

Tu nas je Stanka Kaurimsky učila englesku gramatiku s posebnim osvrtom na saksonski genitiv, brojne pasive i indirektni govor, kao i gdje se mora metnuti jezik kada se na engleskom veli ono “the” - tako da smo ljeti na moru s malim strankinjama spikali samo u prezentu ili slatkom imperativu, aktivno i direktno u stilu: “I hold you - you kiss me – let’s do it together!” i sve to naravno bez onog “the”, jerbo jezik ne mora baš uvijek vježbati po engleskom.

Tu nam je pokazano doslovce sve - od toga kako se pada na strunjaču bez da si usput potrgaš leđa, do toga kako se barata s velikim školskim šestarom, a da pritom nekom ne iskopaš oko.

A mi smo se trudili, učili - i rasli. Bili smo i dobri đaci - netko je bio bolji u jednom predmetu, netko drugi u drugom, poneko je imao problema ako mu nešto nije išlo, ali ukupno, nije bilo super-dobrih i jako loših, već nekoliko koji su bili „odličan ili blizu“, pa oni najpametniji s „vrlo dobar“ te „zlatna sredina“ u kojoj se većina trudila za bolje ocijene. Tu i tamo je netko uletio u lošu fazu, i onda je bilo povuci-potegni.


Kada nešto nismo naučili, onda su se čule isprike u stilu: „Drugarice, ja danas nisam spreman jer sam  morao...“; „Drugarice, baš taj dio nisam stigla...“ ili čak:  „Ja? Pred ploču? A zakaj?“. A najgore je bilo onima koji su čuli: „Ako to konačno ne naučiš, dat ću ti jedan, i onda ćeš morati na popravni!“  

U drugim školama su oni koji nisu naučili ili su bili nemirni mogli čuti i nešto drugo: „Pokaži dlan!“ - i nakon toga je slijedila ili samo packa ili bome „pljas“ šibom ili linearom. Kod nas su kazne bile stajanje u ćošku s licem prema zidu ili sjedenje u „magarećoj klupi“, a oni najzločestiji su morali izaći iz razreda i možda se čak javiti direktoru, što je u pravilu završavalo s ukorom.  

U svakom slučaju, barem u mojoj generaciji najinteligentnije i naj-najpametnije su bile curice, jer dečke nisam gledao: Marina je tako pametno gledala sa svojim predivnim očima dok je grickala olovku; Darija  je tako pametno stiskala svoje divne nježne usne kad pred pločom nije znala kako ide dalje; Irena je tako pametno govorila prelijepim glasom na koji me je poslije podsjetio Boy George; Đana je tako pametno protestirala preslatkih crvenih obraza kada je onako visoka, po stoti put još više izrecitirala ono iskreno „Drugarice, to nisam ja!“; Vesna je tako pametno tiho cvrkutala ispod svojih vragoljastih loknica, očiju kao različak, na prelijepim vitkim nogama i krhkih ruku boje kao da je izašla iz pudera; Jasna je tako pametno šutila, kao najljepša mekana lutkica... uglavnom sve, baš sve naše curice su bile super pametne! I dalje mislim da je ipak daleko najpametnija bila Dragica, ali to se nije vidjelo jer je uvijek bila kao tenk zabarikadirana u crnu kutu.       
     
U susjednom razredu kod „akavaca je bilo isto, curice su zbiljam bile super inteligentne! Njihova Neda je čak bila pametnija od naše Vesne, jer je imala kožu kao prozirni flis papir s brašnom umjesto pudera, a Nada - to je bila priča za sebe: pametne Marinine oči, još pametnije Darijine usne.... i zato apsolutno štima ona „najljepše je đačko doba“ sa curicama! A tek kad smo se počeli zabavljati na žurevima!
Ukratko, naša škola je ostala ista, naši učitelji su bili isti, ali mi smo se mijenjali - polako smo propušili, hodali u izlizanim trapkama, pa cvikeri, jakne... čitaš Walter Scotta i važne pasuse Alberta Moravie, slušaš Elvisa, stišćeš se s curicom uz Platterse, gledaš John Wayne-a, misliš James Deana - i živiš u snovima. Učenje i igra su još uvijek bili na podestu, ali ljubav je bila na prvom mjestu - najkasnije u osmom razredu, svi smo bili zaljubljeni kao purani, svatko je za nekim čeznuo i patio!

Pioniri maleni, mi smo vojska prava... 

Obilazim oko škole Tu smo po prvi puta morali starije pozdravljati sa “Zdravo!” - kao da smo svi skupa pasli krave. Ili kao da smo bili u šumi s partizanima koji su po Zrinskom i banu Jelačiću, koristili „Zdravo!” i mislili na „druže“, a ne na Mariju. 

Uglavnom, brzo smo se izdresirali: čim zakoračiš u Račkoga, počinje “Zdravo!” Tako se pozdravljanje s “Kisti hand!” i “Ljubim ruke!” povuklo na Đamku, sa Đamke u haustor, a na kraju je ostalo još samo “Bok!” i “Dobar dan!”. Nema tu “Servus!” ili nekakvo “Poštovanje!” kada su svi točno ono i samo ono s čime drug Tito započinje svoje litanije: “Drugovi i drugarice, radni narode, radnici i seljaci!”. Pa neka sada biraju oni koji nisu niti radnici, niti seljaci - još im “drugarice” ispadnu simpatične, pogotovo ako su zgodne kao naše gospođe učiteljice u II. Draškovićevoj. 


Tu na ovom dvorištu smo svečano postali Titovi pioniri. Svečano smo se poredali u crnim cipelicama, bijelim košuljicama i soknama, tamno plavim hlačicama ili suknjicama, da bi nam onda još svečanije stavili plave kapice s crvenom petokrakom zvijezdom na uredno počešljanu glavu i oko vrata nam još-  još svečanije zavezali crvenu maramu “Titovku”. Svi zajedno smo onda najsvečanije položili svečanu zakletvu od koje se minutu poslije, tu na ovom dvorištu, nitko od pionira malenih više nije sjećao niti jedne suvisle riječi. 

Sve je to bilo jako svečano, ozbiljno i dobro pripremljeno - kakvo firmanje, ovdje si ukočen i gotovo prestrašen od važnosti događaja. Neki su okitili kapu i sa zlatnom značkom Saveza pionira. To su bili oni koji će se prvom prilikom pokazati kao “svjesni još od mladih nogu” i početi na rame slagati zvjezdice u Savezu pionira, pa u Savezu omladine, pa u Partiji, pa na radnim akcijama, pa u Soc-savezu i tako tim redom - budi “svjestan” i uzmi sve što ti život pruža! A da ne bi bilo zabune tko je avangarda, roditelji su im na kapu umjesto obične petokrake, stavili petokraku zvijezdu sa srpom i čekićem - valjda s tim u životu bolje ide nego s onom običnom. Dobro su ih našminkali - kao da im sva ta parada može biti kompenzacija za preskočeno firmanje i primanje Duha svetoga! 

Na kraju smo svi pjevali “Pioniri maleni, mi smo vojska prava... grmi, sijeva, oluja se sprema” valjda zato kak’ bi si podigli moral za bolje učenje. Finale je bilo kada smo tri puta zborno jako glasno odvježbali onu “Za domovinu s Titom naprijed” -  valjda  je to bitno ako ipak dođe do nekakve frke.

Nije baš sve u učenju!

Gledam naše školsko igralište - i sjećanja rade! Tu lijevo od gola, Darko Hladnik - “Darac” je neumorno driblao i uzrujavao se svaki put kad nismo dali gajbu - a kad bi primili gajbu, znao se tako jako uzrujati da bi sâm počeo braniti penale, pucati penale i driblati, driblati... pa kad bismo mi izgubili, onda bi lijevu ruku s laktom prema gore dignuo u zrak, glavu bi sagnuo ispod ruke, opalio hračak i rekao: “Od kakvih pacera mi gubimo!”; Gojko Živković - “Londonac” je tu pred golom znao zgurati sve oko sebe i kao pravi centarfor opaliti loptu preko ograde do Traumatološke; tamo odzada lijevo je Branko Jazvić - “Jazo” bio ofenzivni bek - miran i tih znao je od svakog protivnika napraviti bedaka; Marijan Kostanjšek - “Kosta” je stajao tu na sredini i igrao sve - jer nije mogao igrati u napadu kada su ionako svi bili navala; Tonči Bonča - s refleksima mačke i fizički kao od gume - je bio nezamjenljiv na golu i jedino je Darac za sebe znao da je puno bolji; dok je uporni Željko Jurca - “Jura”, zujao po cijelom igralištu kao osica i pokušavao sve organizirati - naročito ako smo gubili. No, to su bili rijetki petci, jer mi bismo na našem igralištu tukli i Dinamo - samo kad bi se dečki usudili pojaviti i kad mi ne bismo imali tako lošeg selektora! 


Darac je zbiljam bio strašan na terenu, ali kao glavni selektor je bio najveća frula - mene nikad nije metnul u ekipu! I da bude još gore: kada me je pustio da se malo igram desnog beka - a to je bilo samo onda kada je Vlado Brečević morao na violinu i ako je Nikola Bobić opet otišao doma na prste vježbati obračun kamata sa sedam decimala i ako je Nikola Vranković ostao na strunjači gdje još uvijek dubi na glavi pri kolutu naprijed i nikako da se sruši na bilo koju stranu i ako si je Srećko Mihalić opet strgao cvikere i zalijepio flaster na barem jedno staklo i ako je Željko Fiškuš morao doma gdje ga stari opet neće pustiti van i ako je Miljenko Kodžić opet morao na rubu bazena na Đamki isprobati svoje opet nove “Polar Solo” rolšue i jasno, ako nismo igrali važnu tekmu, jer ta se ionako mora igrati bez mene i ako baš niti jedna cura nije bila samnom u rezervi  – onda me je na kraju uvijek prijateljski pogledao onim dragim, dugim pogledom koji tako jasno govori: “Kaj ti nisam i prije rekel kak' nemaš  blagog pojma!”

Inače, najslađi dečko na školi je bio Zdravac! Zato smo ga znali otpratiti do njegovog haustora u Račkoga 9, mi bi onda s njim ušli u haustor, onda bi on u haustoru prvo zvao u pomoć susjede koji za peh nikad nisu tu, pa bi nas fino pozvao u goste, onda bismo ga mi dobro držali da ne fula prvi kat dok se penjemo gore - i na kraju bi se svi nažderali meda. Znali smo da je med za djecu jako zdrav i da je njegov tata izvrsni pčelar, pa je zato sve moralo štimati - kod Zdravca smo se uvijek natukli meda kao medvjedi. Na kraju se sve tako dobro uhodalo da nam je, već na ćošku prije haustora, sâm od sebe i bez pozivanja susjeda znao reći: “Idemo na med - stari je ostavil par piksi samo za nas!”.  

Zbog Zdravca sam i ja jednom završio kod druga direktora Koze - i to samo zato što sam pokušao rastaviti Zdravca i Darca koji su se za vrijeme odmora poštemali pred pločom! Prvo su zajašili na svoje konje, onda su se zgrabili, pa je onda neko nekom potrgal košulju, pa su proradili laktovi  i šake, onda je počelo takvo hrvanje i gušanje da su i konji poludili - Nikola Vranković, koji je bio prvi konj, počkalio je drugog konja, a ja koji sam bio drugi konj, u padu sam sve skupa tako zgurao da smo se svi rastepli po onom masnom drvenom podu. 

Kad su opali s konja, Zdravac i Darac su već bili tak dobro zahaklani, da su se nastavili čohati na podu pred pločom. Konačni rezultat je bio da me je Zdravac, s rastavljenom drvenom pernicom na kat, tresnuo po glavi, ja sam ga za uzvrat pogodio u sljepoočnicu - iako mi se parket ljuljao pod nogama kao da sam u čamcu - a on se bacio u duboku nesvijest! Na podu više nije htio ni mrdnuti, pa je zato otfuran preko puta u Traumatološku. Ja sam se morao nacrtati pred drugom školskim direktorom, koji mi je rekao da sutra očekuje i moju mamu. Mama je Kozu odmah prekinula i počela me je jako špotati, zatim je rekla da će me kazniti tako da ću zapamtiti ovaj dan, sva uzrujana me je doslovce izgurala iz sobe i tresnula vratima iza nas. Cijelim putem do kuće sam šutio kao zaliven, jer sam si gruntao kako će me kazniti i koliko dana za kaznu neću smjeti van. Kada smo došli doma, mama je rekla: “I sam znaš da si napravio svinjariju, pa sad fino reci Zdravku da ti je jako žao i da ti oprosti! A za ono kod Koze, nadam se da me nisi ozbiljno shvatio! Samo ti dobro uči - ko’ njega šljivi za suhu šljivu!”. Drugi dan sam Zdravca pitao zašto me je tresnuo s pola metra pernice od teškog drva, a on je rekao da nema pojma - sjeća se samo da je bilo “fijuuu” i poslije se probudio u bolnici. Pitao me je kako je bilo kod Koze, ja sam odgovorio “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!” - i ostali smo prijatelji kao da se nikad ništa nije desilo.

U razredu smo ustvari svi bili prijatelji, jedino su Vlado Brežević, Marijan Kostanjšek - “Kosta” i Nikola Bobić bili kao pas i mačka, jer se nikako nisu mogli dogovoriti tko ima veći. Posebno kritično je bilo nakon ljetnih praznika kada su se konstantno natezali i svađali, pod pauzom se išlo na zahod i mjerilo, a nakon toga su se vračali uzrujani i još gore posvađani. Na stručno i objektivno mjerenje sa školskim trokutom pred komisijom od dva dečka i tri cure nisu htjeli pristati - pa je svađa trajala do zadnjeg školskog zvona.

S Vladom sam poslije išao u isti razred gimnazije, a Kosta je priča za sebe! On je dečko s Đamke i susjedi smo. Kada se išlo na kupanac, a Kosta je bio s nama, onda nismo mogli ići u Zelinu, jer je uvijek rekao: “Nemrem ja na istok – ak' već moram klipsati, onda bu to na drugu stranu!”. Poslije je tako dobro otklipsal na zapad, da ga je zaustavila tek Legija stranaca – i to na devet godina

Tu u ovu zgradu ušli smo kao mali prvoškolci, a otišli smo s iskustvima prvih ljubavi, tuluma i svega drugoga što uz školu spada. Oboružani onim što su nam u školi pružili, kao i iskustvima koja smo si sami priskrbili, krenuli smo u osvajanje svijeta.

Circulus Vitiosus

Da, točno tu u osnovnoj školi, uletili smo u “circulus vitiosus”! Stalno učiš nove stvari kojih ima  sve više,  i što više učiš, one sve brže i sve više dolaze – spirala se stalno širi! I kad misliš “još samo to”, stvar kreće iz početka! Kada dođeš u osnovnu školu, na početku ne misliš ništa i učiš, jer znaš da moraš učiti; prije male mature učiš, jer si se već naviknuo učiti, onda gledaš gimnazijalce i misliš kako će biti divno kada dođeš u gimnaziju; učiš, učiš, dođeš u gimnaziju, gledaš maturante kao da su neki divovi i misliš si “još samo to, pa će biti lakše”; učiš, učiš, dođeš na faks, zavidno gledaš apsolvente i misliš “još samo to i onda je konačno gotovo”; opet učiš, učiš, jednog dana nekim čudom diplomiraš i vidi vraga - tek sada je zapravo počelo! 


Onda opet učiš, učiš, svi te cijene, dobro ti ide, ali vidiš da sve ono što si naučio, za koju godinu nikome živom neće trebati, pa opet učiš, učiš, drugi ti vele da o tebi čak i pišu da si prvi u Europi napravio HiTec ovo pa ono, ali ti si misliš “za godinu-dvije to će biti špranca koju će tehničari apsolvirati na trodnevnom kursu”; pa onda dalje učiš, učiš da bi u jednom trenutku shvatio kako bi najmanje trojica bili jako pametni i od toga mogli dobro živjeti, kada bi znali samo dio onoga što si ti u međuvremenu zaboravio; ali ti opet dalje učiš, učiš, jer si to od osnovne škole tako radio i jer već odavno niti znaš, niti možeš drugačije; i tako učiš, učiš i ne brine te to da ćeš jednog dana kihnuti zadovoljan s knjigom u ruci, ili ćete prije nešto tako dobro drmnuti da niti knjigu više nećeš moći držati. Možda čak nećeš spoznati niti jednostavnu istinu, da od silnog učenja nisi stigao naučiti kada treba prestati s učenjem!