ULICA RAČKOGA

Na povratku od “Mimica”, nakon uobičajenih srdelica uz šnitu kruha i čašu crnog vina, gledam prema  Trgu burze, sada Hrvatskih velikana: sve je super uređeno - lijepi vodoskoci, lijepe glatke kamene ploče po kojima je ugodno hodati, bolje nemre biti - ovdje zbiljam sve štima! 

Ovdje je sâm centar svih kvartova na svijetu! Gdje postoji kvart koji ima sve ovo, i još tako lijepo: široke ulice s drvoredima i plavim tramvajem, pa i najkraću dve-i-pol-kuće-ulicu u gradu; predivni park, bazene s vodoskocima, Meštrovićevu monumentalnu rotondu od Bračkog kamena; knjižnicu, školu i gimnaziju od koje je bolja samo osječka III. gimnazija, jer je jedina na svijetu iznjedrila dva nobelovca; dječje vrtiće i moderni neboder za starije; bolnicu, gradski centar hitne pomoći, nekoliko ambulanti i apoteku; tržnicu, dva shopping centra i moderni kino-centar, podzemnu garažu, hotel, restorane od našeg ribljeg do našeg kineskog, dvije taksi stanice; dvije banke od kojih je jedna, ona najglavnija u državi - kao gornji dio Bank of England s pogledom na moju „Kafu“; Dom armije i vojnu komandu države - pravi mali Pentagon s pogledom na Krešić... a na par minuta hoda od kvarta crkva Svetog Petra u kojoj se svi iz kvarta žene i naša zagrebačka Katedrala; pa glavni željeznički kolodvor, autobusni kolodvor... a niti Maksimir, Zrinjevac i Gornji grad nisu puno dalje. 

Zato sam nekad mislio kako su morska obala (umjesto onog tmurnog prostora gdje je poslije došao hotel „Sheraton“) i Mrežnica (umjesto crnog potoka Medveščak koji se vidi kada se ovdje u Račkoga otvore poklopci kanalizacije) ono jedino što nemamo u kvartu.

Na ćošku Jurišićeve radim blic-inventuru u tehničkom smjeru: lijevo gdje je bio „Varteks“, sada je neka meni nepoznata banka, a na ćošku desno, na mjestu Mlječnjaka je dućan s kozmetikom. Za “Mliječni restoran” mi nije žao, od onog mliječnog tu nikad nije bilo puno dobroga, a od restorana je bilo još manje - čak su i piroške radili na hladno. Republički centar za socijalnu skrb, kao i onaj prekoputa za školstvo su izgleda samo promijenili ploču i administracija šljaka neumorno kao i prije; „Kafa“ - najglavniji kafić u kvartu je i dalje tu, ali u novom ruhu; Narodna banka i prostor pred njom su ljepši nego ikad'; lijevo počinje Martićeva u kojoj možeš kupiti sve od ziherunga do automobila i na prvi pogled promjena nema, a blok lijevo započinje s mjenjačnicom – to nam u kvartu nikad nije trebalo iako smo stalno mijenjali devize.

Slastičarne „Grohar” s perfektnim kesten-pireom, sladoledom i slancima nema, ali nje već dugo nema, a za sve ostalo smo ionako išli negdje drugdje - najbolje je bilo kod Jakšića u Zvonimirovoj, odmah iza Šubićeve, kremšnite i cassatto, samo si ližeš prste - uvijek je napravio taman toliko kako bi bilo friško, pa je sve bilo brzo prodano.

Najveća promjena je na mjestu željezarije koje više nema - sve skupa je sada općinski ured za građanstvo. Izvrsno, nema više pentranja i lutanja po katovima iste zgrade s ulazom u Draškovićevoj iza ugla. Na ćošku je ostao „Konzum“ koji je dobio novog vlasnika - ili bolje obratno, jer to kod nas tako ide.

Sjedam za stol ispred “Astorije”, proklete noge su mi opet malo utrnule, a ledene su kao da sam cijeli dan bos cupkao po ledu - i to po jednom od onih debelih, metar dugačkih blokova koje su nekad davno, svakog ljeta iz ledane u Kraševoj razvlačili kolicima, triciklima i kamionima u svim smjerovima po gradu. Ovdje u “Astoriji”, koja je za nas bila jednostavno “Kafa”, bio je centar svih događaja u kvartu, tu smo proveli više vremena nego doma u krevetu.  

Pogled mi automatski radi švenk vani preko stolova, pa u „Kafu“ kroz otvorena vrata i velika stakla - i tu  je sve bolje, moderno i valjda ljepše, ali to nije više ona naša „Kafa“. 

Kelneru velim „dupli cappuccino“, dižem se, ulazim i učini mi se kao da opet vidim kako poštari iz tehničke službe preko puta u Draškovićevoj, već u sedam ujutro, tu desno uz prvi visoki stol s površinom od svjetlo-plave plastike, uz par štampleka onog oštrog iz Badel-programa, uzimaju zalet za šljaku na instalacijama po gradu. A u drugom kutu desno, na stolu vidim čašicu i iza nje prvog „zaljepljenog“ - valjda je cijelu noć negdje nestrpljivo čekao kako bi odmah, čim se „Kafa“ otvori, nastavio tamo gdje je sinoć pri zatvaranju morao prekinuti.

No, slike se odmah gube i vidim praznu „Kafu“ - to se u naše vrijeme nije moglo desiti. Vani je isto bilo   drugačije, kakvi stolovi i stolice - sjedeći smo se gurali na ispupčenju zida, brbljali, dogovarali, pušili, pili, gledali cure koje prolaze pa opet pričali... i najednom čujem refren moje davno zagubljene pjesme „Na krilu bijelog miša“: „K'o na dlanu vidim čitav život svoj, sad' kad je kasno, znam, da bi dalje bio moj:“A tek ovi vani! čujem dio spike za susjednim stolom, i tu pred „Kafom“, sada uz cappuccino umjesto crne kave bez šlaga u maloj šalici s dvostrukom plavom crtom, opet mi doleti nešto moje staro: „Sve su face poput zlatnih riba, zar jatu tom pripadam i ja!?“. Stara priča, kad postanem muzički kreativan, to znači da sam ili jako zaljubljen ili me nešto jako muči - da pred *Kafom“ ne velim „ili mi ide na jetra“!

Gledam prema pedesetak metara udaljenoj zgradi na Račkoga 3 - fasada je uređena i kao da je sve, od prvog kata do krova, uklopljeno u poslovni dio Narodne banke na broju 1, a kod ulaza nema pločice šahovskog kluba “Mladost”. ŠK „Mladost” je nekamo odselio!

Razmišljam i o drugim sportskim klubovima koji su iz kvarta odselili ili jednostavno nestali - sve što trenira i treba prostor je otišlo, a ostala je samo poneka administracija à la kajakaški savez. Vjerojatno odlaze na nekadašnju periferiju gdje sada ima atraktivnih lokacija, sadržaja i mjesta za parkiranje, prostorije su veće, bolje i jeftinije, a to je ionako „širi centar“ grada, jer se grad protegnuo u nedogled.

Nestali su i stolnoteniski klubovi „Poštar“ i „Tekstilac“, a kao zamjena je u kvart došao klub alkoholičara „Poštar“ - valjda po onoj „Poštar uvijek zvoni dvaput!“.  

I zato u kvartu više neće biti niti Hrbuda, Nikolićke i Šurbeka, niti cijelog brda stolnoteniskih medalja s olimpijada, svjetskih, europskih i drugih prvenstava.

Nema niti autokluba. U Martićevoj se više neće moći vidjeti Jovicu Palikovića - našeg jedinog, pravog, najsvestranijeg i najvećeg šampiona auto-moto sporta - kako sâm po cesti gura Abarth ili Gordini, gura i preko raskršća dalje po Smičiklasovoj, sve dok ne dogura do mjesta gdje smatra kako može upaliti motor, a da pritom ne uznemiri stanare. Uz njegovo ime su vezane brojne pobjede i titule prvaka u motociklizmu i automobilizmu, kao i pobjeda na reliju Monte Carlo.

A tu, preko puta igrališta bivše II. Draškovićeve škole, je bio i Mladen Gluhak za kojeg je sportski novinar Vladimir Sučić tvrdio: "Gluhak je najtalentiraniji vozač koji se ikad pojavio na našim stazama.“Da, previše toga s gumama je otišlo iz kvarta. Kao prvi su otišli vulkanizeri, za njima automehaničari, pa autoklub -  izgleda čak i autoškole!

I evo tako su danas u kvartu ostali samo „vječni“ Ličani u dvorištu Đamke broj 3! Ne znam točno koji klubovi i kojim redom, ali od kada je tamo prije pedesetak godina došla omladinska organizacija „Polet“ - i oni su tu: Hrvački klub „Lika“, Judo klub „Lika“, Karate klub „Lika“. 

U međuvremenu je nestala i omladinska organizacija „Polet“, ali su karataši za svaki slučaj preuzeli, i iz nekog razloga sačuvali to ime, tako da u istoj dvorani, skoro na istoj strunjači, postoje dva kluba „Lika“ i jedan „Polet“. Tako je krenulo, dobro je da je tako i tako bi to moralo i ostati!

(U „Poletu“ je 1962.g. bio plesnjak na kojem su „Koralji“ započeli pod imenom „Crveni Đavoli“. Sviralo se uvečer – a po danu su u dvorani bile strunjače Hrvačkog kluba „Lika“.

Cijele dane su hrvali u onim praktičnim, meni smiješnim, uskim tamno-smeđim dresovima, a među njima (ako ga nisam zamijenio s nekim drugim bubnjarem koji je isto bio hrvač) sam viđao i „našeg Švicarca“ Bracu Krajnovića, tada bubnjara „Bezimenih“.)

Nekad su se u kvartu štancale medalje i slavili pobjednički pokali. I to u Količinama! 

Čak su i „Koralji“, koji su niknuli u kući gdje je stanovala Dinka Nikolić, višestruka prvakinja Hrvatske i one bivše federacije, dali svoj prilog i na nekakvim gitarama donijeli u kvart jedno zlato i nekoliko srebra. 

  

Danas su u kvartu dosegli dno, ne samo vrhunski sport, već i onaj svakodnevni sport „negdje iza ugla“ - sjedni u tramvaj ili u auto, pa na trening, a ako kao mali želiš igrat' pingać - odvest će te mama s autom, od 17:45 do 18:30. Nekad se otišlo iza ugla, i ako je koji stol bio slobodan, više se nije izlazilo! 

Pogled mi odluta prema haustoru u Draškovićevoj, točno prekoputa „Kafe“: tu je stanovao legendarni Nikola Plečaš, koji se u gimnaziji tako duuugo dizao iz klupe ispred mene kada ga je Laktić prozvao rekavši: „Reci ti meni Nidžo...“, ali je zato, na sve ono brojno što je osvojio, kao najljepšu krunu stavio zlatnu medalju svjetskog prvaka u košarci, i to tako da se amerima nakon finala duuugo vrtilo u glavi.  

Da, zaista je senzacionalno koliko je prvaka i pobjednika dao ovaj kvart i klubovi u kvartu!

Tempi passati? Odgovor: Ne! Dum spiro, spero - dok dišem nadam se!

Šahovski klub “Mladost”

Lijevo, u sredini bloka, je kuća u kojoj je bio šahovski klub “Mladost” - klub koji je neizostavni dio slavne povijesti hrvatskog šaha, klub šahovskih velikana, velemajstora, učitelja, pisaca u svijetu poznatih knjiga i priručnika, te „ambasadora“ šaha.  

Gledam iz „Kafe“ prema bivšim prozorima Kluba i pokušavam si predočiti koliko je prvaka igralo za Klub, koliko prvenstava i medalja je Klub osvojio... i žao mi je, jer poznajem samo mali dio te slavne povijesti.

I mislim si kako bih se, iako šahovski nekompetentan kao zapušteno polje na kojem je nekad davno zaorana prva, kratka „šahovska“ brazdica, ipak i na ovom mjestu usudio glasno izgovoriti tri velika imena: Braslav Rabar - nekada najbolji učitelj malih šahista; Mijo Udovčić - prvi hrvatski velemajstor i Dražen Marović - pisac svjetski poznatih šahovskih knjiga koje sam uvijek rado kupovao, valjda radi one od velikog Siegberta Tarrascha: „Šah čini ljude sretnima, kao ljubav i muzika!“

   

“Mladost” je najdraži klub u mojim sjećanjima - i tu je par sitnica koje nisu jako poznate: ŠK “Mladost” je decenijama bio u trosobnom stanu, tu gore na trećem katu. Ulazilo se u predsoblje - na zidu nasuprot vratiju su bile obavijesti, termini, rasporedi, tablice turnira itd.; lijevo uvijek pretrpani drveni uredski stol, a o svemu se brinuo već-polako-dida prosijede kose i brkova, koji je istovremeno vodio i cjelokupnu administraciju kluba. Imao je sve ono važno što je trebalo, od drvenih figura i satova do papira, a posebno su bila važna dva ključa, jedan za Coctu i drugi za biljar na gljivu, koji je bio u maloj prostoriji pored ulaznih vratiju. Ravno prema ulici je bila velika turnirska prostorija sa šahovskim stolovima, tu se igralo, analiziralo i učilo, pa je zato na zidu u lijevom uglu bila velika šahovska ploča s flah-figurama. 

Lijevo prema dvorištu, na mjestu bivše kuhinje, bila je još jedna manja prostorija sa šahovskim stolovima i to je bilo sve - ali i više nego dovoljno za Klub koji je ušao u povijest.        

U klubu su oni mlađi imali i tu čast: jednom tjedno je s njima radio Braslav Rabar - međunarodni majstor, višestruki prvak Hrvatske i bivše federacije, velikan koji je osvojio i olimpijsko zlato. 

I to nije sve: u vrijeme dok je radio kao jedan od urednika šahovskog mjesečnika „Šahovski Glasnik“ (bio je dugogodišnji urednik, to se moglo primijetiti i po dioptriji koja je bila sve veća i veća), definirao je Klasifikacijski sustav otvaranja koji je primjenjen i u Chess Informant, najpopularnijoj šah-publikaciji. Time je bio i autor deskriptora za otvaranja i varijante (access-key) koji se i danas koristi pri pretraživanju šahovskih baza podataka.

Ja sam se u „Mladost“ učlanio s deset godina i kao većina klinaca, u klubu sam visio skoro svako poslijepodne. Znalo se desiti kako u hrpi čekamo razočarani pred vratima i na stepenicama, jer naš „dida“, ili njegov slično tako stari zamjenik, još nije došao kako bi otvorio vrata. Najčešće sam igrao s Brankom Jazvićem s kojim sam išao u isti razred. Poslijepodne, nakon škole, smo se jednostavno „preselili“ preko puta ceste, trčeći uz stepenice kao da se gore dijele kremšnite.

I nas je učio Braslav Rabar, analizirao partije, objašnjavao varijante... a ti gledaj, shvati, pamti i piši, te poslije doma ponavljaj i još izrezuj iz novina partije ili rješavaj višepotezne probleme.

U odnosu na danas, to je razlika kao između zemlje i neba: danas se netko ugodno smjesti, pozove ChessBase i bira, selektira... a na raspolaganju su doslovce svi velikani šaha, svi svjetski prvaci i sve turnirske partije u preko sto godina - kako bi kompjuter, iPad ili Android apps sve to fino i u boji prikazao. 

Ali čak ni tu ne ide bez gospodina Braslava Rabara, jer ChessBase, navodno, kao opciju ima njegov deskriptor pod nazivom „Rabar-key“.

Naravno, najnapetije je bilo na turnirima za kategoriju. Spremali smo se za svaku partiju, nakon toga smo satima analizirali, pa onda sljedeća partija... a tablice na oglasnoj ploči su nam bile najvažnija lektira za vrijeme turnira, stalno smo ih proučavali, računali i kombinirali. U partijama smo čak primjenjivali posebne psihološke “taktike”: odigraš potez, lupiš uru i dok protivniku curi vrijeme, ti fol nezainteresirano odšećeš do biljara. No, to je bio samo privid koji se znao osvetiti. 

Uglavnom, četvrtu kategoriju je većina brzo osvojila, do treće smo napredovali „kako i kada koji“, ali osvojiti drugu, to je već bio kvantni skok. Koliko se sjećam, jedino su Topolovac i Kričković prozujali do druge kategorije kao da se radi o tri metra s preponama.

Od onih koji su poslije postali poznati i za koje sam čuo, među nama je bio Luka Tripković, sada sportski dopisnik iz Pariza, koji je doveo i mlađeg brata, te ozbiljna i zamišljena Tanja Belamarić koja je s bratom došla u klub, te postala jedna od naših najboljih šahistkinja.

Za mene je to vrijeme završilo dvije godina poslije kada je s Koraljima tako krenulo, da za klub više nisam imao vremena. No, to je bilo vrijeme kada se u hotelskom restoranu, u skoro svakom mjestu gdje smo svirali, našao neki stol gdje se igralo. Ja bih kibicirao, tu i tamo nešto dobacio, dok ne bih čuo ono što sam jedva čekao: “Dečko, ili šuti ili sjedni za stol! Ovdje se igra za pivo!” - pa nek' svima plati bar jednu rundu, ja ću ipak nešto drugo!

(Početkom '80.-tih, nakon dvadesetak godina izbivanja, ponovno sam svratio u Klub - i naš „dida“ je još uvijek bio tu. Isti kao i nekad - čak mi se učinilo kako se nije niti za dlaku promijenio! Kod onoga zbog čega sam došao je nešto zapelo, pa dragi „dida“ veli: „Arhivu više nemamo, sve što je starije od deset godina smo predali... i 'ko sada zna gdje to!?“ I onda je uslijedio drugi susret, i to s posljedicama: u tom trenutku iz haustora ulazi Mišo Cebalo i pita me „Što te nosi?“, rekoh „Nema više podataka o mojoj četvrtoj, doživotnoj kategoriji“; veli „Sutra ti kreće turnir, pa potvrdi treću.“ A „dida“, koji me se izgleda nekako u magli prisjetio, me fino odmah upiše u tablicu na zidu! Tako sam nakon svih proteklih godina, opet završio na turniru u Klubu - i to mi je bio jedan od najtežih ispita u životu!

A i taj Mišo, taj fini par godina stariji dečko iz Smičiklasove me je oduvijek fascinirao: to ti je kad se rodiš kao beba-velemajstor težine 2345 FIDE-eloa, onda te nigdje nema kako bi jednog dana eksplodirao do velemajstora u “veni - vidi - vici”-varijanti - te da bi sada tu, u Račkoga 3, došlo do onog možda najtežeg u cijeloj šahovskoj karijeri – ne treba se penjati po tablicama, nego skroz gore na treći kat! 

Znam da je često dolazio u Švicarsku na turnire - valjda kako bi si priuštio nekoga iz Korčnoj & Co. pa i da još usput nekaj zaradi, ali nažalost, do sada ga nisam otišao pozdraviti.)

Sada, dok ovdje iz “Kafe” gledam gore prema bivšim prostorijama „Mladosti“, prisjećam se koliko sam želio jednoga dana igrati za Klub - i pjesmice “Sanjao sam divan san, ko’ da je na javi...”!  

Zovem kelnera, plaćam i želim krenuti, ali ostajem još nekoliko minuta i slušam nastavak razgovora za susjednim stolom - senzacionalno, prosto je nevjerojatno što se ovdje svašta može čuti!

Od kolijevka pa do groba, najljepše je đačko doba

Desetak metara dalje u Račkoga, prolazim pored ograde pred zgradom gdje sam išao u osmogodišnju školu. Pogled mi privlači mesingana ploča kod ulaza i nekako automatski ulazim u poznato dvorište. 

Na ploči piše “Osnovna škola Dr. Ivan Merz”. I opet isto pitanje - što je bilo tako loše u starom imenu  „Draškovićeva škola“!? Pa za razliku od Onih prije koji su nakon moje generacije školi dali ime „Otokar Keršovani“ - sada stiže „Ivan Merz“! Tko bi to mogao biti - na prezime Merz još nisam naletio u životu!? 

Dođe mi nekako kao rupa u obrazovanju, jer gospodina Ivana Merza nije nitko spomenuo niti u osnovnoj školi, niti poslije u gimnaziji, a bome niti na elektrotehničkom faksu gdje se svi Hrvati u knjigama i skriptama svode na prezime Tesla. Dakle, zašto se moja škola zove po čovjeku kojega u onoj bivšoj federaciji nitko nije želio spomenuti, čak niti kao narodnog neprijatelja? Vjerojatno je bio intelektualac koji je kad-tad bio na krivoj strani, ali po mišljenju komunista nije zaribao nešto značajnije, pa ga nije trebalo niti spomenuti. I sada ga imamo - na jednoj od najljepših škola u gradu! 

U svakom slučaju, dalje se ne isplati dumati - Google će to ionako sve razriješiti!

Gledam školu i pravim nekoliko “nek’-se-nađe“-snimki. Iza četiri prozora desno na prvom katu bio je naš „B“ razred – bili smo „bekavci“, dok su „akavci“ bili u sredini na drugoj strani zgrade. 

Gledam u prozore razreda i opet vidim sve nas, skoro po redu iz imenika, od Marije Babić do Gojka Živkovića - dok sjećanja naviru kao valovi! 

  

Tu gore na izbočini oko prvog kata je Zdravko Maljković - kojeg su neki majmuni zvali “Majmun”, a zdravi “Zdravac” - jednog dana tako dugo radio runde oko škole, sve dok iz banke preko puta nisu pozvali vatrogasce i javili da neko dijete treba spasiti. U razredu nismo ništa znali, jer smo mislili da marka, tako da je za nas bio pravi šok kad su vatrogasci našeg Zdravca uvukli kroz prozor kako bi ga predali direktno u zagrljaj druga direktora škole Andrije Koza. Jer vatrogasci nisu znali da je s drugom direktorom najbolje nemati posla i da ga mi zaobilazimo u krugu od deset metara. Drug direktor škole je spakirao Zdravca  u zbornicu, da bi ga izbacio tek onda kada smo mislili da više nikad neće izaći van - Zdravac mu je očigledno bio tvrd orah! 

Zdravac nam je poslije rekao da je zbiljam markao, ali da mu se nije išlo u kino pa je radije prošetao oko škole, te kako je i za njega bio pravi šok kad su ga uvukli kroz prozor. Za razgovor s drugom direktorom rekao je samo: “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!”. 

Lijepa su to bila vremena - tu smo došli kao mali i bedasti, a osam godina kasnije otišli smo kao puno veći i samo malo manje bedasti. Prije nas je to u ovoj istoj školi, valjda na isti način, obavio hrvatski velikan Ivan Supek, a od onih raspjevanih i nadarenih Stjepan Stanić i Drago Diklić.

Tu nam je naša prva učiteljica, uvijek vedra, prijazna i draga Marica Buratović-Cripković, pokazala prve školske korake, naučila nas je čitati, pisati, računati i još mnogo drugih uvijek korisnih stvari - tako da sam odmah shvatio koliko grdo nas je svojevremeno prevario neki klipan koji je rekao da zna čitati, pa smo zbog njega na Đamki, kao zadnje budale za „Peugeot” godinama govorili “Gengot”  umjesto “pežo“.

Tu nas je Ivka Topić - “Opatica”, uvijek ozbiljna, obučena u besprijekorno crno, toliko uporno drilala u matematici, geometriji i fizici, kao da ćemo svi upisati M.I.T. - tako da je Željko Fiškuš odmah rekao da će se baviti nečim neozbiljnim, gdje će biti obučen u bijelo i gdje će trebati samo malo fizike kad nekom čupa zub. Topićka  je prije rata bila časna sestra, za matku i fiziku je bila kao Einstein, tako da sam dugo mislio da doma cijeli dan samo piše formule. A onda, kad sam jednog dana na placu vidio kako nosi ceker kao i sve ostale ženske, nisam vjerovao svojim očima i kao da je nešto puknulo u meni!

Tu nam je mlada i zgodna Zdravka Zdunić - “Japankica”, zauvijek ugradila sve ono što je moglo stati u naše male glave, od razmnožavanja mitozom do simbioze alge i gljive, te od H2 pa O do visokih peći - tako da neki od nas još uvijek vide sliku parametiuma kada ih unuk pita gdje su mu papučice.

Tu nas je Ina Ranj – „Ranjica”, izmučila s onim malim crnim buhicama koje se zovu note i koje se strahovito teško čitaju, pogotovo ako se pritom buljilo u njene raskošne noge ispod stola - tako da nam je stalno nešto padalo i stalno smo nešto “tražili“ po podu. Jedino Vlado Brežević, koji je išao na violinu, perfektno kužio note i koji je sjedio u prvom redu pa nije mogao kukati odozdo, nije poslije muzičkog gledao u križ.

Tu je Vjekoslav Vila neumorno slagao ekipe za zborno pjevanje koje nam je značilo manje nego flauta gluhima - tako da smo mi iz trećeg reda zbora uvijek bili u prvom redu, jer nas je bilo samo za jedan red. 

Tu nas je naša Karmen Stipčević - “Karmenica”, vatrene kose i uvijek tip-top našminkana, uporno učila hrvatski i kao slučajno preskakala šrot-piskarala iz obavezne lektire, jerbo „ima puno vrijednijih stvari koje djeca moraju znati!“ - tako da su za Aleksu Šantića i slične saznali samo oni bolesni kada su u krevetu rješavali križaljke.

Tu nas je Viktor Goričan, naš dragi “Klošar”, doslovce natjerao da slobodno i bez kompleksa slažemo boje i crtamo ono što nam paše, i to naravno u aquarelu – tako da smo se na kraju svi uživili u ulogama malih Picassoa.

Tu nas je od petog razreda, naša nova razrednica Cecilija Ivančić - “Raska”, onako krhka, mala, u crnoj kuti i s velikim drvenim štapom, učila kako se sa štapom na karti pokaže gdje je Indonezija i gdje sve raste bakar - putovali smo s njom na velikim kartama tako daleko, da su mnogi od nas znali više o tome što rade ljudi u Burmi nego što rade i od čega to žive Crnogorci.

Tu nas je Čurićka, koja je bila sasvim okay gospođa i uvijek u sivoj suknji plus džemper ili crna kuta, toliko detaljno-detaljno uvela u sedam partizanskih ofenziva, da nas je skoro uvjerila kako je II. Svjetski rat vođen samo u onom Bermuda trokutu između Kozare, Drvara i Sutjeske, te da je Pearl Harbour negdje na Visu. Kod nje smo ustrajno proživljavali kako su njemački padobranci u Drvaru gnjavili druga Tita, dok je on, duboko zamišljen uz kubansku cigaru, pozirao u ispeglanoj uniformi i blistavim čizmama. Zato me i dan-danas muči pitanje tko je peglao i glancao, dok mi je za kubansku cigaru dovoljno znati da je s Kube, jerbo smo i za Francusku revoluciju jedva stigli čuti da je negdje iz Francuske.

Tu nas je Slavica Oštrić naučila što je zdrava i vitaminska prehrana, kako se na komadić štofa može zašiti četrdeset gumbi i kako se pili i zabija - tako da je Ljerka Cetin sve to pobrkala i jadnom Juri zabila vitaminsku iglu za heklanje duboko u zdravu guzu, a vađenje je završila tek Ranjica na satu muzičkog.

Tu nas je Stanka Kaurimsky učila englesku gramatiku s posebnim osvrtom na saksonski genitiv, brojne pasive i indirektni govor, kao i gdje se mora metnuti jezik kada se na engleskom veli ono “the” - tako da smo ljeti na moru s malim strankinjama spikali samo u prezentu ili slatkom imperativu, aktivno i direktno u stilu: “I hold you - you kiss me – let’s do it together!” i sve to naravno bez onog “the”, jerbo jezik ne mora baš uvijek vježbati po engleskom.

Tu nam je pokazano doslovce sve - od toga kako se pada na strunjaču bez da si usput potrgaš leđa, do toga kako se barata s velikim školskim šestarom, a da pritom nekom ne iskopaš oko.

A mi smo se trudili, učili - i rasli. Bili smo i dobri đaci - netko je bio bolji u jednom predmetu, netko drugi u drugom, poneko je imao problema ako mu nešto nije išlo, ali ukupno, nije bilo super-dobrih i jako loših, već nekoliko koji su bili „odličan ili blizu“, pa oni najpametniji s „vrlo dobar“ te „zlatna sredina“ u kojoj se većina trudila za bolje ocijene. Tu i tamo je netko uletio u lošu fazu, i onda je bilo povuci-potegni.

Kada nešto nismo naučili, onda su se čule isprike u stilu: „Drugarice, ja danas nisam spreman jer sam  morao...“; „Drugarice, baš taj dio nisam stigla...“ ili čak:  „Ja? Pred ploču? A zakaj?“. A najgore je bilo onima koji su čuli: „Ako to konačno ne naučiš, dat ću ti jedan, i onda ćeš morati na popravni!“  

U drugim školama su oni koji nisu naučili ili su bili nemirni mogli čuti i nešto drugo: „Pokaži dlan!“ - i nakon toga je slijedila ili samo packa ili bome „pljas“ šibom ili linearom. Kod nas su kazne bile stajanje u ćošku s licem prema zidu ili sjedenje u „magarećoj klupi“, a oni najzločestiji su morali izaći iz razreda i možda se čak javiti direktoru, što je u pravilu završavalo s ukorom.  

U svakom slučaju, barem u mojoj generaciji najinteligentnije i naj-najpametnije su bile curice, jer dečke nisam gledao: Marina je tako pametno gledala sa svojim predivnim očima dok je grickala olovku; Darija  je tako pametno stiskala svoje divne nježne usne kad pred pločom nije znala kako ide dalje; Irena je tako pametno govorila prelijepim glasom na koji me je poslije podsjetio Boy George; Đana je tako pametno protestirala preslatkih crvenih obraza kada je onako visoka, po stoti put još više izrecitirala ono iskreno „Drugarice, to nisam ja!“; Vesna je tako pametno tiho cvrkutala ispod svojih vragoljastih loknica, očiju kao različak, na prelijepim vitkim nogama i krhkih ruku boje kao da je izašla iz pudera; Jasna je tako pametno šutila, kao najljepša mekana lutkica... uglavnom sve, baš sve naše curice su bile super pametne! I dalje mislim da je ipak daleko najpametnija bila Dragica, ali to se nije vidjelo jer je uvijek bila kao tenk zabarikadirana u crnu kutu.       

     

U susjednom razredu kod „akavaca je bilo isto, curice su zbiljam bile super inteligentne! Njihova Neda je čak bila pametnija od naše Vesne, jer je imala kožu kao prozirni flis papir s brašnom umjesto pudera, a Nada - to je bila priča za sebe: pametne Marinine oči, još pametnije Darijine usne.... i zato apsolutno štima ona „najljepše je đačko doba“ sa curicama! A tek kad smo se počeli zabavljati na žurevima!

Ukratko, naša škola je ostala ista, naši učitelji su bili isti, ali mi smo se mijenjali - polako smo propušili, hodali u izlizanim trapkama, pa cvikeri, jakne... čitaš Walter Scotta i važne pasuse Alberta Moravie, slušaš Elvisa, stišćeš se s curicom uz Platterse, gledaš John Wayne-a, misliš James Deana - i živiš u snovima. Učenje i igra su još uvijek bili na podestu, ali ljubav je bila na prvom mjestu - najkasnije u osmom razredu, svi smo bili zaljubljeni kao purani, svatko je za nekim čeznuo i patio!

Pioniri maleni, mi smo vojska prava... 

Obilazim oko škole Tu smo po prvi puta morali starije pozdravljati sa “Zdravo!” - kao da smo svi skupa pasli krave. Ili kao da smo bili u šumi s partizanima koji su po Zrinskom i banu Jelačiću, koristili „Zdravo!” i mislili na „druže“, a ne na Mariju. 

Uglavnom, brzo smo se izdresirali: čim zakoračiš u Račkoga, počinje “Zdravo!” Tako se pozdravljanje s “Kisti hand!” i “Ljubim ruke!” povuklo na Đamku, sa Đamke u haustor, a na kraju je ostalo još samo “Bok!” i “Dobar dan!”. Nema tu “Servus!” ili nekakvo “Poštovanje!” kada su svi točno ono i samo ono s čime drug Tito započinje svoje litanije: “Drugovi i drugarice, radni narode, radnici i seljaci!”. Pa neka sada biraju oni koji nisu niti radnici, niti seljaci - još im “drugarice” ispadnu simpatične, pogotovo ako su zgodne kao naše gospođe učiteljice u II. Draškovićevoj. 

Tu na ovom dvorištu smo svečano postali Titovi pioniri. Svečano smo se poredali u crnim cipelicama, bijelim košuljicama i soknama, tamno plavim hlačicama ili suknjicama, da bi nam onda još svečanije stavili plave kapice s crvenom petokrakom zvijezdom na uredno počešljanu glavu i oko vrata nam još-  još svečanije zavezali crvenu maramu “Titovku”. Svi zajedno smo onda najsvečanije položili svečanu zakletvu od koje se minutu poslije, tu na ovom dvorištu, nitko od pionira malenih više nije sjećao niti jedne suvisle riječi. 

Sve je to bilo jako svečano, ozbiljno i dobro pripremljeno - kakvo firmanje, ovdje si ukočen i gotovo prestrašen od važnosti događaja. Neki su okitili kapu i sa zlatnom značkom Saveza pionira. To su bili oni koji će se prvom prilikom pokazati kao “svjesni još od mladih nogu” i početi na rame slagati zvjezdice u Savezu pionira, pa u Savezu omladine, pa u Partiji, pa na radnim akcijama, pa u Soc-savezu i tako tim redom - budi “svjestan” i uzmi sve što ti život pruža! A da ne bi bilo zabune tko je avangarda, roditelji su im na kapu umjesto obične petokrake, stavili petokraku zvijezdu sa srpom i čekićem - valjda s tim u životu bolje ide nego s onom običnom. Dobro su ih našminkali - kao da im sva ta parada može biti kompenzacija za preskočeno firmanje i primanje Duha svetoga! 

Na kraju smo svi pjevali “Pioniri maleni, mi smo vojska prava... grmi, sijeva, oluja se sprema” valjda zato kak’ bi si podigli moral za bolje učenje. Finale je bilo kada smo tri puta zborno jako glasno odvježbali onu “Za domovinu s Titom naprijed” -  valjda  je to bitno ako ipak dođe do nekakve frke.

Nije baš sve u učenju!

Gledam naše školsko igralište - i sjećanja rade! Tu lijevo od gola, Darko Hladnik - “Darac” je neumorno driblao i uzrujavao se svaki put kad nismo dali gajbu - a kad bi primili gajbu, znao se tako jako uzrujati da bi sâm počeo braniti penale, pucati penale i driblati, driblati... pa kad bismo mi izgubili, onda bi lijevu ruku s laktom prema gore dignuo u zrak, glavu bi sagnuo ispod ruke, opalio hračak i rekao: “Od kakvih pacera mi gubimo!”; Gojko Živković - “Londonac” je tu pred golom znao zgurati sve oko sebe i kao pravi centarfor opaliti loptu preko ograde do Traumatološke; tamo odzada lijevo je Branko Jazvić - “Jazo” bio ofenzivni bek - miran i tih znao je od svakog protivnika napraviti bedaka; Marijan Kostanjšek - “Kosta” je stajao tu na sredini i igrao sve - jer nije mogao igrati u napadu kada su ionako svi bili navala; Tonči Bonča - s refleksima mačke i fizički kao od gume - je bio nezamjenljiv na golu i jedino je Darac za sebe znao da je puno bolji; dok je uporni Željko Jurca - “Jura”, zujao po cijelom igralištu kao osica i pokušavao sve organizirati - naročito ako smo gubili. No, to su bili rijetki petci, jer mi bismo na našem igralištu tukli i Dinamo - samo kad bi se dečki usudili pojaviti i kad mi ne bismo imali tako lošeg selektora! 

Darac je zbiljam bio strašan na terenu, ali kao glavni selektor je bio najveća frula - mene nikad nije metnul u ekipu! I da bude još gore: kada me je pustio da se malo igram desnog beka - a to je bilo samo onda kada je Vlado Brečević morao na violinu i ako je Nikola Bobić opet otišao doma na prste vježbati obračun kamata sa sedam decimala i ako je Nikola Vranković ostao na strunjači gdje još uvijek dubi na glavi pri kolutu naprijed i nikako da se sruši na bilo koju stranu i ako si je Srećko Mihalić opet strgao cvikere i zalijepio flaster na barem jedno staklo i ako je Željko Fiškuš morao doma gdje ga stari opet neće pustiti van i ako je Miljenko Kodžić opet morao na rubu bazena na Đamki isprobati svoje opet nove “Polar Solo” rolšue i jasno, ako nismo igrali važnu tekmu, jer ta se ionako mora igrati bez mene i ako baš niti jedna cura nije bila samnom u rezervi  – onda me je na kraju uvijek prijateljski pogledao onim dragim, dugim pogledom koji tako jasno govori: “Kaj ti nisam i prije rekel kak' nemaš  blagog pojma!”

Inače, najslađi dečko na školi je bio Zdravac! Zato smo ga znali otpratiti do njegovog haustora u Račkoga 9, mi bi onda s njim ušli u haustor, onda bi on u haustoru prvo zvao u pomoć susjede koji za peh nikad nisu tu, pa bi nas fino pozvao u goste, onda bismo ga mi dobro držali da ne fula prvi kat dok se penjemo gore - i na kraju bi se svi nažderali meda. Znali smo da je med za djecu jako zdrav i da je njegov tata izvrsni pčelar, pa je zato sve moralo štimati - kod Zdravca smo se uvijek natukli meda kao medvjedi. Na kraju se sve tako dobro uhodalo da nam je, već na ćošku prije haustora, sâm od sebe i bez pozivanja susjeda znao reći: “Idemo na med - stari je ostavil par piksi samo za nas!”.  

Zbog Zdravca sam i ja jednom završio kod druga direktora Koze - i to samo zato što sam pokušao rastaviti Zdravca i Darca koji su se za vrijeme odmora poštemali pred pločom! Prvo su zajašili na svoje konje, onda su se zgrabili, pa je onda neko nekom potrgal košulju, pa su proradili laktovi  i šake, onda je počelo takvo hrvanje i gušanje da su i konji poludili - Nikola Vranković, koji je bio prvi konj, počkalio je drugog konja, a ja koji sam bio drugi konj, u padu sam sve skupa tako zgurao da smo se svi rastepli po onom masnom drvenom podu. 

Kad su opali s konja, Zdravac i Darac su već bili tak dobro zahaklani, da su se nastavili čohati na podu pred pločom. Konačni rezultat je bio da me je Zdravac, s rastavljenom drvenom pernicom na kat, tresnuo po glavi, ja sam ga za uzvrat pogodio u sljepoočnicu - iako mi se parket ljuljao pod nogama kao da sam u čamcu - a on se bacio u duboku nesvijest! Na podu više nije htio ni mrdnuti, pa je zato otfuran preko puta u Traumatološku. Ja sam se morao nacrtati pred drugom školskim direktorom, koji mi je rekao da sutra očekuje i moju mamu. Mama je Kozu odmah prekinula i počela me je jako špotati, zatim je rekla da će me kazniti tako da ću zapamtiti ovaj dan, sva uzrujana me je doslovce izgurala iz sobe i tresnula vratima iza nas. Cijelim putem do kuće sam šutio kao zaliven, jer sam si gruntao kako će me kazniti i koliko dana za kaznu neću smjeti van. Kada smo došli doma, mama je rekla: “I sam znaš da si napravio svinjariju, pa sad fino reci Zdravku da ti je jako žao i da ti oprosti! A za ono kod Koze, nadam se da me nisi ozbiljno shvatio! Samo ti dobro uči - ko’ njega šljivi za suhu šljivu!”. Drugi dan sam Zdravca pitao zašto me je tresnuo s pola metra pernice od teškog drva, a on je rekao da nema pojma - sjeća se samo da je bilo “fijuuu” i poslije se probudio u bolnici. Pitao me je kako je bilo kod Koze, ja sam odgovorio “Ma ko’ ga šljivi za suhu šljivu!” - i ostali smo prijatelji kao da se nikad ništa nije desilo.

U razredu smo ustvari svi bili prijatelji, jedino su Vlado Brežević, Marijan Kostanjšek - “Kosta” i Nikola Bobić bili kao pas i mačka, jer se nikako nisu mogli dogovoriti tko ima veći. Posebno kritično je bilo nakon ljetnih praznika kada su se konstantno natezali i svađali, pod pauzom se išlo na zahod i mjerilo, a nakon toga su se vračali uzrujani i još gore posvađani. Na stručno i objektivno mjerenje sa školskim trokutom pred komisijom od dva dečka i tri cure nisu htjeli pristati - pa je svađa trajala do zadnjeg školskog zvona.

S Vladom sam poslije išao u isti razred gimnazije, a Kosta je priča za sebe! On je dečko s Đamke i susjedi smo. Kada se išlo na kupanac, a Kosta je bio s nama, onda nismo mogli ići u Zelinu, jer je uvijek rekao: “Nemrem ja na istok – ak' već moram klipsati, onda bu to na drugu stranu!”. Poslije je tako dobro otklipsal na zapad, da ga je zaustavila tek Legija stranaca – i to na devet godina

Tu u ovu zgradu ušli smo kao mali prvoškolci, a otišli smo s iskustvima prvih ljubavi, tuluma i svega drugoga što uz školu spada. Oboružani onim što su nam u školi pružili, kao i iskustvima koja smo si sami priskrbili, krenuli smo u osvajanje svijeta.

Circulus Vitiosus

Da, točno tu u osnovnoj školi, uletili smo u “circulus vitiosus”! Stalno učiš nove stvari kojih ima  sve više,  i što više učiš, one sve brže i sve više dolaze – spirala se stalno širi! I kad misliš “još samo to”, stvar kreće iz početka! Kada dođeš u osnovnu školu, na početku ne misliš ništa i učiš, jer znaš da moraš učiti; prije male mature učiš, jer si se već naviknuo učiti, onda gledaš gimnazijalce i misliš kako će biti divno kada dođeš u gimnaziju; učiš, učiš, dođeš u gimnaziju, gledaš maturante kao da su neki divovi i misliš si “još samo to, pa će biti lakše”; učiš, učiš, dođeš na faks, zavidno gledaš apsolvente i misliš “još samo to i onda je konačno gotovo”; opet učiš, učiš, jednog dana nekim čudom diplomiraš i vidi vraga - tek sada je zapravo počelo! 

Onda opet učiš, učiš, svi te cijene, dobro ti ide, ali vidiš da sve ono što si naučio, za koju godinu nikome živom neće trebati, pa opet učiš, učiš, drugi ti vele da o tebi čak i pišu da si prvi u Europi napravio HiTec ovo pa ono, ali ti si misliš “za godinu-dvije to će biti špranca koju će tehničari apsolvirati na trodnevnom kursu”; pa onda dalje učiš, učiš da bi u jednom trenutku shvatio kako bi najmanje trojica bili jako pametni i od toga mogli dobro živjeti, kada bi znali samo dio onoga što si ti u međuvremenu zaboravio; ali ti opet dalje učiš, učiš, jer si to od osnovne škole tako radio i jer već odavno niti znaš, niti možeš drugačije; i tako učiš, učiš i ne brine te to da ćeš jednog dana kihnuti zadovoljan s knjigom u ruci, ili ćete prije nešto tako dobro drmnuti da niti knjigu više nećeš moći držati. Možda čak nećeš spoznati niti jednostavnu istinu, da od silnog učenja nisi stigao naučiti kada treba prestati s učenjem!