ZAGREBAČKI RAZGOVORI

ZAGREBAČKI RAZGOVORI

12/03/19

SITNI SHOPPING I MALA INVENTURA PO KVARTU

"Ku-ku-rikuuuu!" - taj poziv na buđenje me uvijek dohvati sa sigurne udaljenosti od preko dva metra, tako da iz kreveta moram iskočiti kao feder kako bih spriječio sljedeće javljanje, jer inače, za točno petnaest sekundi, opet će nemilosrdno zakukurikati.
Danas je zakukurikalo u sam cik zore, jer želim provjeriti štima li još uvijek ono što je mama rekla prije pedesetak godina. Naime, kada sam jednog jutra upitao zašto vrapci više ne galame u krošnjama stabala pred kućom, odgovorila je: "Tu su oni, bez brige, ali odavno su prošla vremena kada si se budio s vrapcima!". 
I zbiljam - još uvijek su tu, i još uvijek su glasni, skoro kao nekad!
To me jako veseli, jer najljepše je probuditi se uz živkanje vrapčića - dok je najugodnije zaspati na debelim borovim iglicama uz gromoglasno zvrčanje zvrčaka na pinijama kroz čije krošnje prodiru rijetke zrake sunca, a najgroznije je nakon zalaska sunca dočekati mrak u šašu neke lokve u Rakitju, kada oko tebe započne urnebesni koncert žaba.
Vrapci su ujutro uvijek bili tu, u krošnjama platana - od njihovog glasnog živkanja vibrirao je zrak, onda bi zašutjeli i pred zalazak sunca nekamo nestali, tako da, za razliku od golubova, ne znaš niti gdje niti kako spavaju niti gdje prave gnijezda. 
Sada galame, čujem ih kroz dvostruko staklo, prigušuju čak i zvuk tramvaja u zavoju i prebacivanje skretnice pred kućom. Jedino što nisu nikada mogli prigušiti je ono što je ionako nemoguće: prigušiti cviljenje plavog zagrebačkog tramvaja u zavoju na Đamki, kada zacvili kao mega-noć po tanjuru - jer taj zvuk se gubi tek negdje na kraju Mliječne staze.

Spremam krevet - natežem plahtu, poravnavam stari, veliki mamin jastuk s čipkicama i pošlinganim mustricama koje je teta napravila sa "Singericom", pa onda poplun, preko svega tuhica - i gotovo. Nekad smo imali i blažinu, isto od perja, koja je bila ispod svega, ali otkada je majstor sredinom '50-tih, ovdje u stanu i po mjeri, napravio nove kauče s velikim federima i pune roshara, blažina je postala nepotrebna. 
("Singerica" je "komad mebla" koji još uvijek stoji u forcimeru, ali kad ga otvoriš - izroni stara šivaća mašina: kromirana radna ploča, iznad toga vodilica, sa strane kotač s debelom crnom gumom, dole pedala koju stišćeš malo nožnim prstima, malo petom - i iglica radi!) 
Krevet je jako star, ali sam ga sačuvao jer nema boljeg kreveta - ni lordovi ne spavaju bolje! 
   
Desetak minuta poslije sam na terasi - od tuda se kao na dlanu vidi dvorište u Boškovićevoj u kojem smo se igrali; u kojem su muzikanti svirali i pjevači pjevali, a ljudi im s prozora i balkona bacali novce; u kojem su majstori, cigani i drugi bokci furali željezna kolica na dva kotača i popravljali sve - od lonca i rajngli do kišobrana, brusili škare, noževe - što hoćeš, prodavali "peska belega", kupovali i prodavali staro željezo...  da bih jučer vidio mrtvo dvorište u kojem je čak i prašina na sigurnom. A i ovo s terasom je ispalo kao totalni fijasko!
Dvorište nisam niti pogledao: ispred mene je terasa puna nekakvih sitnih komada šute i fasade, pa ne želim otići do suprotnog zida; ne prilazim niti gelenderu desno, koji je po cijeloj duljini terase, jer ne bih se na to htio niti nasloniti, a kamoli se još nagnuti dole prema dvorištu! Osjećam se nekako nelagodno, sve mi djeluje strano, gotovo neprijateljski - i nekaj mi veli: "Begaj od tuda - ovdje ti više nije mjesto!"
Gledam crne željezne lojtre po kojima smo jurili na gornju terasu, kako bi se gore natjeravali, kukali ženske po sobama, sunčali se, a poneki usput i ljubili iza kućice od lifta; gledam krovove ravno, lijevo i desno, gledam malu šumu valjda tri generacije televizijskih antena, od kojih jedino naše stare drvene štange još uvijek čvrsto stoje, automatski tražim crjepove napukle pod našim nogama - i shvaćam kako bi me danas bilo strah popeti se i do pola lojtre, a kamoli na gornju terasu. Nisam lud - čak niti s onim širokim, sigurnim alu-lojtrama! 
I čujem Mirekov glas: "Znaš rista, ponekad' se pitam kak' smo uopće ostali živi - to je zbiljam pravo čudo da ni'ko nije opal s krova!"
I tako sada, rano ujutro izlazim iz haustora pun neke "istraživačke" energije pred kojom bi i Amundsen skinuo kapu - započeo je moj drugi dan "kao stranca" u mojem Zagrebu. 
U planu je špeceraj, pa s vrećicom doma, dva deci kave uz tri cigarete, listanje oglasa i novina uz sve ono što mi u pozadini telka s hrvatskim programima ispikanim novo-hrvatskim informacijski pruža... i nakon tako perspektivnog zaleta, mala inventura po kvartu do Branimirove - jasno, uz što brži prolazak pored Sheratona - pa onda natrag do Đamke cipelzugom ili po jednu stanicu s plavom treskom, pa na Špicu i do ručka švrljanje po gradu.

Iza ugla, u kneza Mislava, nije dobro!  

Zato odmah skrećem desno iza ugla, u kneza Mislava. Prvi dućan iza ugla, tamo gdje je nekada, prije pedeset-šezdeset godina, bilo mljekarstvo s kruhom i mlijekom na točkice, sada je nekakvi kvazi-butik... ne kužim, možda je to dobro, za djecu ili starce, možda netko za takve stvari čak i daje lovu pa kupuje, ali pred ono moje unutarnje oko dozuji švicarska plastična bijela vreća od šezdeset litara na kojoj piše "Cipele i tekstilije - srdačno hvala na vašoj podršci" - pa sve hitiš unutra, napraviš čvor, i do najbližeg kontejnera. 
Ovakav business nemre dugo trajati, krpe bu nestale, a nad zatvorenim dućanom će i dalje stršati ruglo od klima uređaja ugrađenog u gornji dio izloga - cijeli grad je u tome.  
Taj vid novog "ukrasa" grada mi je jučer grdo zagrebao oko u Radićevoj kod Krvavog mosta: lijevo i desno prema Tkalči vidiš krasne izloge, ali ako pogledaš samo malo iznad - tu strši šareni niz klima  uređaja, sve sama klima na klimu - kao da se to ne može drugačije riješiti. 
(Meni je to kao šaka na oko, a gradskim ocima - kojima se po dnevnim redovima šuljaju teme o podzemnoj garaži na mjestu Uspinjače, salona automobila na mjestu Gradske kavane; čijeg građevinskog inspektora neki pošteni samotnjak ulovi u krivogradnji i na Božje čudo čak i prijavi; koji čkome kad' se gradi mino zakona, a pred kamerama udaraju u ratničke bubnjeve kad' nekom jadniku ruše po zakonu; koji nisu izmislili standard vanjske fasade u gradu Zelene potkove, ali su predobro plaćeni za provođenje zakona o toj istoj fasadi - valjda dođe kao mala medalja za zasluge. No, javlja se onaj vječiti optimista u meni, i veli: "Gledaj pozitivno - još uvijek ih ima manje nego reklama stranih firmi ili naših s čudnim imenima po krovovima grada... a možda će jednoga dana dobiti status golubova na Trgaču). 


Ulazim u sljedeći dućan, kod “Dione”. Dućan se prije drugačije zvao, ali unutra je sve ostalo isto: pult, raspored, stvari... Tražim gumicu za vaserlajtung - imaju oni gumicu, ali dečki su kaj bubice. Raspoloženje je nikakvo - znam dečke, nekad' su skakali na otvaranje vrata, pa "Izvol'te", pa žurno donose sve što želiš... a sada, skriveni iza zastora u uskom prolazu između stalaža, frustrirano rješavaju križaljke ispod, vidi, vidi - velikih plakata Mireka i "Koralja". Pitam: "Zakaj su izlozi prazni, a i police su kaj da je bomba lupila?" 
Vele: "Promjene, sranje... sve je negdje zapelo, valjda bu od jeseni opet štimalo s plaćom!”.

Od drugog haustora ne očekujem ništa, jer kiropraktiku ne šljivim, a tišler, dole u prizemlju desno, je odavno nestao, vjerojatno u smjeru "Export-Drva"... ali, vidi, vidi - čak su i drvena vrata ista, tu su i dva otvora za pisma... zar je to moguće da taj prostor nikoga ne zanima? 
Ulazim u dvorište gdje mi je onaj hahar Đuka skačući po šupama znao zbrisati preko zida prema vulkanizeru Naranči ili među kokoši od Dalmoša preko puta moje verande - tu su sada dvije garaže i dva stana s ukupno pet prozora, prava oaza stambene idile i infrastrukturnog blagostanja u centru grada. No, zato im je grad pružio prometnu zaštitu - parkiranje je zabranjeno i lijevo i desno. 
   
Dolazim do trećeg haustora iza kojeg je dvorište sa stražarama u kojima su, na lijevoj strani dvorišta, radionice odavno ofucalih drvenih vratiju i malih mutnih stakala iza kojih nije betonski pod, pa majstori, ključar, vulkanizer i automehaničar, valjda i dan-danas rade na crnoj, nabijenoj zemlji, U šupama desno je vjerojatno još uvijek sparkan poneki auto - ako one i ovdje  nisu pretvorene u stambeni prostor.

Lijevo od haustora, tamo gdje i mora biti, je restać "Plava Laguna". Lijepo je preuređen, vani stolovi po starom i jedina novotarija je plava ploča onih Bandićevih iz Holdinga s Kvatrića, koji vele što se smije, gdje, kada i kako se smije, pa onda vrebaju kao kopci kako bi grdo naplatili ono što i bez toga previše košta. Moć je sveprisutna - cijeli kvart je u tim pločama, baš mi idu na @q! Nekada se reklo: "Što je manja sredina, župnik je to moćniji!", ali i to je pljuga - u Zagrebu je to ispalo obratno!
Ploča je kod prvog stola "Plave Lagune" i na njoj fino piše: "3. zona - max. 80 minuta"!  
(Dobro, sad bar znam da skup sa stolom stanujem u trećoj zoni, ali ipak, fučkaj demokraciju u kojoj moderni gradski feudalci s demo-legošem sve mogu - i ne znam zakaj mi baš sada pred oči dolaze oni koji su srušili Berlinski zid, kad' gospodin Bandić nema veze ni s Berlinom, a tam' nije ni Janica, ona naša, Kostelić koja nebu nikad' bila gradonačelnica - jerbo 'em ne fura našljokana po gradu, 'em ne bi pobegla s njesra-mesta i kaj je najgorše - ženska je purgerica! Sve je to pljuga - a onaj koji se ufa reć' kak' je Dropulićka jedina ženska koja je zaslužila gradonačelnički lanac, nek' sâm pomisli na Milana, pa bu mu najenput dobra i Nela Eržišnik s metlom. 
Da, i ni vrag da bu ovo isto tak' dugo trajalo, jerbo Zid je trajal od '61., a mi s ovima ne bumo dugo zdržali! Zato treba hititi sve globe, uplatnice, naplatnice i sve ono kaj ide na @q, navleč' bikini i pred Holdingom zborno otpjevati Robićevog "Magarca" - jer oboje je isto krenulo '61. u godini Zida, pa bu možda i ovi fakini opali!)

Na broju 7 u dvorištu je kemijska čistionica “Dinko” - gospođa "Dinko" fura najbolju kemijsku čistionicu u gradu, a u dvorištu se možeš sparkati dok podižeš robu. U dvorištu me dočekuju  letve na kojima visi veliki natpis “Pazi - pada žbuka!” 
Gospođa "Dinko" se vjerojatno boji za haube, šajbe i kroveke auti njenih mušterija - to je baš lijepo od nje, ali po onome što sam jučer vidio u gradu - svugdje pada žbuka! 
Svugdje je frka sa žbukom, skoro po cijelom gradu hodaš na vlastiti rizik, svugdje te može strefiti komad žbuke s fasade ili s balkona, na cesti, u dvorištu...  zapravo, na plavom nebu iznad grada bi morao lepršati natpis "Trajna opasnost od žbuke!” - bar na tri jezika.
Na broju 9 je "GRT Media" i po stoti put u gradu vidim "Kredit bez jamaca do 5 godina!". 
Staklo izloga je pomaljano, nisu preselili i vjerojatno su propali - možda baš zbog toga što nisu napisali "Kredit do 5 godina bez jamaca!", pa mušterije nisu znale gdje pronaći jamce od i preko pet godina - fučkaj ga sad'!

U špeceraju konzumne robe iza ugla  

Desno od haustora je moj špeceraj u kojem je nekada bilo svega od onoga što za kuhinju i uz kućanstvo treba - od tjestenine do masti, od canpaste do paste za cipele - izuzev onoga što smo kupovali u mljekarstvu i mesnici. 
No, danas bih rekao "špeceraj" samo ako već u izlogu vidim četku rifljaču, kutljaču ili kutijicu VIM-a, a u dućanu staru vagu s cajgerom, pored nje one crne utege od pola kile na dalje i drvenu kutijicu s mesinganim utezima od par deka, a iza pulta dole, pregradu s drvenom poklopcem i ručkom koju prodavačica potegne, pa drvenom lopaticom zagrabi brašno, istrese u svjetlo-smeđi papirnati škanicl sitno nazubljen na gornjem rubu, i s tim na vagu!
"Špeceraj" smo prestali govoriti u vrijeme kada su nestala mljekarstva, pa je iz špeceraja nastao konzum s "robom koja se konzumira"... što dođe na isto, ako špeceraju dodaš kruh i mlijeko iz mljekarstva kojeg više nema, plus parizer, posebnu i šunkericu, dakle "konzum" koji je prije kupovan u mesnici. I to točno u onoj mesnici gdje je s unutrašnje strane izloga, po cijelom staklu u mlazevima curila voda od hlađenja, pa je staklo stalno bilo u vodenoj maglici.


Moj konzumni špeceraj iza ugla se i dalje zove “Konzum”, za koji Mirek veli "Znaš, to ti je sada Todorićev konzum, tridesetak milja kuna neto dobitka i svake godine sve više!"
Ženske su ljubazne, to je tradicija dućana, svega ima i zato je malo pretrpano, ali brzo se snalazim gdje je što i sve mi nekak' štima, osim cijena - preblizu je to švicarskim cijenama!
Uzimam ono "najhitnije", bez čega kod mene ne štima dan: mlijeko, kavu, Ice Tea, Cola Zero i Kit Kat -  jer moj stari konzum na Đamki u ova nova vremena ima ne samo Colu Zero, već i Kit Kat, i to baš onaj s četiri štangice koji je od 1967. moj Nr.1. Budući da imaju i moj Nr.2, onu debelu Chunky štangicu, uzimam i to. 

Na kraju sam prosto zgrabio Divku koja mi se, prikrivena odzada na najnižoj polici, odjednom ponovno nasmiješila iz dalekog djetinjstva. Na žalost bez Kneipa pored nje. 
To zbiljam moram proslaviti, napraviti ću si odmah pola litre, jer što ostane - paše i hladno! Kada bih samo još imao onaj emajlirani lončić, pa ga metneš na šparhet, kresneš šibicu, narihtaš plin i zakuha dok veliš britva...  kakva keramička kriglica i cigareta uz to, stvar ide ravno u duboki tanjur, nadrobiš kruha, zemeš vel'ku žlicu, i to je To!
Jasno, mlijeko je ‘Z Bregov, jer to je "moje" mlijeko (Dukat Luke Rajića će pričekati sljedeću rundu, dok uz Alpsko, nakon jučerašnjeg zezanja na granici EU-Janeza, pišem: "Trajno pokvareno - spremiti u hladilnik "Gorenje", najmanje jedan milimetar s druge strane granice!"
Sve što kupujem, prebacujem u franke - skoro isto, ja to mogu platiti, ali kako drugi guraju?
U tome smo oduvijek bili žongleri, ali ipak!

Kao nekad - i još gore!   

Pred kućom želim opaliti snimku Đamke, ali foto-aparat se buni i javlja da je otišla baterija. Vraćam se natrag, jer te stvari se kupuju kod Kopešića, koji je nekad bio prekoputa "Narodnog restorana", a sada je pored jedne od tri nove tramvajske stanice "Sheraton". 
Na radnji još uvijek piše “Kopešić”, ali to sada sigurno vodi netko od njegovih, jer Kopešić je bio stariji gospon još dok sam bio dečko. 
Nemaju bateriju - i to je još u redu, jer bateriju koju trebam niti vani ne mogu dobiti baš u prvom dućanu - ali onda slijedi: “'Odite u centar, pa ćete možda negdje naći!”. 
Za mene koji sam s Đamke, tristo metara od Katedrale, ovo je bilo “too heavy”! 
Gledam žensku i mislim: "Iz kojeg si mi ti filma? Kakav "centar", gdje je sada po novome centar grada - ova bi me i od “Kodaka” u Praškoj poslala u taj njen "centar"! Zbiljam ne kužim!", pa rekoh: “Hvala, onda pod vurom na Trgaću!”, i odoh praćen začuđenim pogledom.
Bateriju sam kupio pedesetak metara s druge strane moje kuće, odmah iza ugla u Račkoga. Novi dućan na kojem ne piše “Kopešić”. Rekoh: “Dva komada molim!” i pomislih: “Kad' je ova butiga već u centru, od sada ću tu kupovati!”.

Snimam Đamku dok sunce kupa njen brački kamen, i mislim si kako su još jedino Kopešić, Kemoboja, moj konzum i restač "Plava Laguna" na svojem mjestu... a kroz glavu mi počne zujati: "40 stupova, tri velike ili šest malih stepenica naokolo, 38 visokih prozora, jedna uska i jedna velika željezna šest-metarska vrata s... ", a onda čujem: "Stop, stani, nema frke - sve je tu i na broju, kao nekad!".
Da, kao nekad - i prisjetim se Ivana Meštrovića, autora ovog predivnog muzeja, kojemu je J.B.Tito - kreator opet aktualne uzrečice o uzvodnom toku rijeke Save, i isti onaj J.B.Tito čije ime još uvijek kvari trg u centru grada prema kojemu Sava opet teče uzvodno - prilikom susreta 1959.g. rekao: “Zar mislite da sam Hrvat manje od Vas?"

Da, kao nekad, opet su aktualni i hrvatstvo i tok rijeke Save - jer odgovor je: "Da, čak i to se može manje biti!" Na veselje onih ex kojih kao više nema, ali tu su, pa nam konvertiti kroje sudbinu zemlje naše jedine a da im pritom samo slijepci ne vide na čelu sjenu petokrake crvene, sa ili bez srpa i čekića, koja im je kao space maker  srasla u području negdje iznad ictusa uz trajni YU-miocarditis.   
Kuda te natrag vode, koji ti sve balkanski grebeni prijete, lijepa moja?! 

Nove žrtve: "Žabac" i "uvijek svježe kruh”!  

Prelazim zebru kod “Zagrebačke banke” i radim malu inventuru na toj strani Đamke: 
Na broju 1, gdje su nekad bili Vlado-tramvajac i "Antilop"-cipele, sada je Galerija Badrov - i brdo lijepih pločica: “Equador Bonita” “Pacific Fruit Ltd”, “Export Tadora Banamera Noboa” i jasno, “Ne parkiraj!”
Pažnju mi privlači i jedan plakat, baš zgodno - autoškola javno oglašava prodaju vozačkih dozvola! Nevjerojatno, ali piše: "Autoškola Trg hrvatskih velikana: “B”-Kategorija 3'740,00 kn, PDV u cijeni i sve na kredit!". Fil bi rekao: "Nekultura i nepismenost, dođe ti na isto, pa mnogi od onih koji po gradu voze bez vozačke, to neće znati niti pročitati." 
   
Broj 2, gdje je nekad bio Zida, su preuzeli odvjetnici: odvjetnik-I, odvjetnik-II, odvjetnik-III, pa “Bella forma” i “Hienbau Beratungen G.m.b.H.” - možda su svi, skup s firmama na jednom telefonskom broju, a i ovo  "G.m.b.H" je zgodno, točno tak' ne treba - s točkama.
Desno je dućan “Fontana” s "modnim kolekcijama na kreditnu karticu u više rata!" - što je u redu, jer po cijenama koje vidim, business bez rata bi bio, kak' se to sada veli - da, "upitan"!
Kupiš hlače za 979.- (za ženske suknja 1069.-), majicu za 899.-, tako da ti ne treba kravata od 250-,  jednu jaknu za 1'579.-  i taškicu za 2'000.-,  i onda u više rata drhtavim rukama čvrsto držiš kreditnu karticu prilikom cijepanja iste! Jerbo, tako me je jučer u treski kod automata za karte podučio jedan od novih: "čvrsto drži kartu prilikom cijepanja!". 
Dakle, čvrsto - kako ti još ne bi palo na pamet ponoviti priču s cipelama, čarapama, remenom za hlače, košuljom i kravatom - jer ćeš onda u "Fontanu" ubaciti još bar dvije mjesečne plaće.


Na broju 3, gdje je nekad bio Kosta, je "Hrvatska gospodarska banka", ali sve je u selotejpu!
"Hrvatska gospodarska banka" - pa nije valjda propala? 
Čitam cedulju, piše: “Obavijest - ova poslovnica prestaje rad s danom 17. studeni 2000.”! 
O ljudi moji - sada je 2004., ni vrag da su ih trajno konzervirali!? No, i to je bolje nego onaj crnjak s onom tvornicom koju je onaj tada bez kinte kupio s konzervama s tvorničkog lagera! Naše igre: kad' tvornica hoće prodati - račun je blokiran, pa ne ide, a poslije - stiže novi vlasnik i račun je deblokiran, istog dana, kao kroz puter - i odmah odu konzerve za tvrde dolare, a ti tek onda platiš ono na osnovu čega si postao vlasnik!
U dvorištu kao i uvijek, tu su oni Neuništivi: “Lika Hrvaški centar Zagreb - Odvoz smeća ponedjeljak, srijeda i petak iza 18 sati".

Na broju 4, gdje su nekad bili Srebrenka i Bula, sada je “Pekarsko trgovački obrt - Velikan” - ti su očigledno otprli dok se Đamka još zvala Trg hrvatskih velikana, i sada bi se po logici stvari trebali zvati “Žrtva". A i ovo je dobro: "uvijek svježi kruh”! 
Tu je i neki “Žabac” - super cijene, ali niš' tu ne spašava kaj ni Hrvatsku nije spasilo - pa zato i "Žabac" i "svježi kruh" imaju ružne perspektive! Nebu oni niti u ludilu ostali tu u prizemlju zgrade dulje od sljedećeg Dana svih svetih! Jer iznad njih je HDZ! 
Gledam HDZ-ulaz s "mramor - svašta", pa četiri kata s nekad četiri peterosobna stana - uh, kako se tu može dobro krojiti politika. Kao i drugi prije njih na puno širem planu, kao sljedeći lokalni će stradati i broj 5, na kojem su bili Mesko i Vlado (Paskaš). 
Da, u ovom trenutku mi čak nije žao što su trgu oduzeli ime Trg hrvatskih velikana, jer bi netko iz HDZ-zgrade, prije ili poslije, tvrdio kako je trg po njima dobio ime. 
"Velikani" - a ja već deset let trubim kak' nitko živ nikada izračunati neće moći koliko su nas koštali i koliku štetu su nanijeli! A kada sam već kod žrtava, ne kužim zakaj opet taj "Žrtava fašizma" u vrijeme Velikih Lopova!?

“Šljiva 'Medveščak' InterContinental b.b.b”  

Ploče s nazivima firmi na haustorima su nekada u kvartu bile jako rijetke. U kućama se stanovalo, pa su uredi bili samo tu i tamo i nikada skroz do četvrtog kata. Ploče su uglavnom bile od stakla, sa zlatnim slovima na crnoj podlozi, a poslije i od eloksiranog aluminija, eventualno s ugraviranim slovima. Jako bi se namučio onaj koji bi početkom 60'-tih na Đamki pokušao pronaći dvadesetu pločicu. 
Danas gledam šume na svakom haustoru, uglavnom mesing, cijeli kvart je pun čistog mesinga - u svakom haustoru je odvjetnik, u svakom drugom bilježnik, a u svakom trećem odvjetnica, a pored nje sudski tumač i opet odvjetnik.
Business cvate "Law-Office"-advokatima - jer se ljudi pravno natežu dok sudovi rade u nekoj vremenski-beskrajnoj dimenziji, a cvate i javnim bilježnicima - u svakom haustoru je bilježnik jer Frnja i Jalča moraju ovjeravati sve živo i neživo što administracija traži, ili ovjeriti potpis nekoga koji će ih ionako zeznuti, jer zna da iz suda godinama ništa konkretno ne izlazi.

Cijeli kvart je u mjenjačnicama - valjda svi mijenjaju lovu koje nema, a po stotinama mini-oglasa po stupovima i gdje god plakatić stane, očigledno cvjeta i business "emajliranja kada" i cash kredita - sve na ruku i prije nego što si rekao koliko trebaš i kako se zoveš. 
Svuda brda plakatića, jer davno je prošlo vrijeme cigana i drugih bogeca, pa da bi se po dvorištima moglo vikati "ku-ku-riku, emajl, emajl - stare kade popravljam"...  a tu su i veliki rukopisi, prave plahte: “Molimo ne zvoniti radi ostavljanja reklama”. 
Samo kod HDZ-a ništa ne piše - zna se! čak niti ono "d.o.o." nemaju!

Zaradio sam i kompleks, jer na mojoj kući nema niti jedna pločica od mesinga - čak nema niti broja 15! Očigledno je da najbolje zarađuju oni s mesinganim pločicama, a neki metnu baš sve što im padne na pamet. 
Kada bih imao vremena, i ja bih, onako iz truca, nekaj zgodno metnuo, na primjer "Jabuka Zagrebačka International”, pa jednu “ Šljiva 'Medveščak' InterContinental b.b.b”, a bome i onu udarnu: “U ovoj kući, na Đamki br. 15 rođeni su Crveni Đavoli, da bi onaj Milošević drugu Đavoškom Kosti rekao 'Crveni Koralji' su opasniji po komunizam od Rolling Stonesa" 
To je prava Đamka, a ne “Office Shoes Int.”, a unutra tenisice "Made in China, Dubrava".

Na brzaka zavirujem i iza ugla prema Krešiću: iz brijačnice “Bratstvo”, jer bratstva više nema iako neki obilno šalju pusice uz Eurovizijske bodove, je nastala obična “češljaonica” za žene i muške. Konačno nešto naše, iako ne razumijem zakaj bi se mi našima dali samo češljati, i to baš sada kada nas oni iz "Bratstva" više nemreju brijati ni na suho ni na mokro. 
Tamo gdje je bio šnajder, sada iznad izloga stoji "Salon popravaka - krojač”. U izlogu stara pegla i natpis: “Sve popravljam i prekrajam!”. Ulazim unutra i velim da bi mi trebalo zakrpati jednu rupu od  olovke na unutrašnjem džepu kaputa - i tada je započela lavina: 
”Ne mogu, otišao mi je pripravnik, svi su tako nestrpljivi, nitko ne želi ništa raditi, a ne znaju niti najosnovnije stvari!“. Rekoh: “Radi se o sitnici, da li biste vi mogli?” - “Ma kakvi, ja to ne radim!”. Opet se sjetim kako mi je netko još kao klincu rekao da privlačim neprilike kao najveći magnet, ali ipak čačkam dalje: "Pa vi uđite tog pripravnika - pokažite meni i gotovo!", veli: “Ma kakvi, ja ni to ne radim!”. Rekoh "Tri puta 'ne' uz ono kaj vam piše iznad butige!" i odmarširam van praćen pogledom nerazumijevanja - čak mu se ni vrata sama ne zatvaraju. 

ZaBa nije u funkciji!

Vrata su zatvorena - zaprto, ciuso, vele da rade “par-nepar”! Dobro, nije novo - kada je bila prva kriza nafte i benzina, tako smo aute furali - pa nabiju cijene u oblake i krize više nema!
Možda i ovaj “par-nepar” ima dobrih razloga, ali sumnjam, jer ZaBa je uvijek bila nekako “specifična”, pogotovo kada je iz pučkih čarapa trebalo pokupiti devize - pa daš devizni ulog, na kredu kupiš namještaj, i onda držiš fige super-inflaciji kako bi te spasila.
Tu pred zatvorenim vratima, opravdano pitam što mi sada vrijedi “Zaba.net”, e-banking i lova na računu, kad' gledam u zatvorena vrata, a na plavom ekranu ZaBa automata piše: “Bancomat trenutno nije u funkciji - Maschine ausser Betrieb - Hvala na razumijevanju!”. Zadnji red teško gutam, jer sve skupa ne želim razumjeti!
I opravdano smatram crnjakom poruku s velikog panoa u izlogu: “Zagrebačka banka - vodeća banka u Hrvatskoj, radi samo za Vas!” Baš prikladno - a za one koji imaju nešto protiv te tvrdnje, ima i dodatak koji su preko svega nalijepili: “Objekt je pod video nadzorom!”

Dakle, ZaBa za mene danas "Nije u fukciji”. To je ti prednost tehnike, sve ti fino i jasno veli - ali još uvijek ne znam zakaj mi je dida rekao: "Pazi, to je kočijaška banka" - i to u vrijeme kada u gradu više nije bilo niti kočija, niti kočijaša, niti konjskog dreka pred pekarnicom "Rukavina" kod Cvjetnog placa, a niti na Đamki se više nije moglo vidjeti konje koji, onako s visoka i jako, ispuste žuti topli mlaz koji se na cesti rastepe i zapjeni, te uz rub ceste traži najbliži kanalski otvor u potok Medveščak.  Zagrebački Holding i Bandića nije spominjao! 

Na svu sreću, otvorena je "Privredna banka”! Malo me muče štenge, proklete noge, ali činjenica je da banka radi i da je unutra Europa - uređenje i šalterska organizacija na koju bi UBS, Credit Suisse i ostali etaloni bankarskog posla samo s poštovanjem klimnuli glavom!

Odžaci i "Cinephoto"  

Da,  Račkoga: jedino je PBZ na svojem mjestu, hvala Bogu da tu ne piše Banka Albanese ili nešto slično; na broju 8 je Komerzbank Aktiengesellschaft, a preko puta PBZ, na broju 5, tamo gdje je u ex-državi sve do ćoška bila bivša financijska policija SDK ("Služba Društvenog Knjigovodstva" se to zvalo), sada piše Hrvatska Narodna Banka.
(SDK je bio komunistički izum, surogat financijske organizacije, koji je kontrolirao cjelokupni dinarski platni promet između nekadašnjih privrednih subjekata, radnih organizacija... sve što nisu bili bankarski poslovi sa stanovništvom, tj. s privatnim osobama. 
Sve transakcije od "a" na "b" su išle preko te centralne "društvene službe" - i dok SDK nije proslijedio - ništa nije bilo prodano, avansirano ili naplaćeno. Tako je ex-država listi financijskih organizacija koje su postojale na zapadu (banke, burze, osiguranja i lutrija) dodala SDK, bez kojeg su hrvatski privredni računi bili kao nepovezani "luftbaloni" - to je bio "slučajni", sporedni efekt "društvenog knjigovodstva"!)


Na broju 3,  umjesto Šahovskog kluba "Mladost", sada je "Proning BHI"; tu je i kafić “Bistro” - pišu da je klimatiziran, ali to je bespotrebno, jer se ono ruglo od klima-kištre vidi od bazena.
U prolazu čujem: "Kada su Plehan sravnili sa zemljom, došla su šest kamiona s dinamitom i sve su digli u zrak, sedam ih je poginulo!". Pomislih:  "Makar tih sedam!”... i baš tom trenutku, na satu mi je cajger na cajgeru! To netko misli na mene - k'o Bog onaj iz Odžaka!

Desno od toga je nekad bio dućan "Cinephoto", koji je za mnoge od nas godinama bio, a za većinu i ostao, dućan s izlogom sličnom onom izlogu u koji je s toliko čežnje gledala "djevojčica s žigicama". Jer u to vrijeme, tada već kao desetogodišnjaci, od tehničke opreme niti smo imali niti je bilo ičega - izuzev fotoaparata, prijenosnog gramofona, ponekog tranzistora i "That's it!".
Glavna fora su bili oni sretnici koji su na ruci nosili pravi, pravcati sat. To obično nije bio novi sat, već "onaj didin", zaražen nakon dva tjedna nošenja u džepu od hlača jednog, od strane budućeg darodavca potpisanog jajca - i to tako da je jaje kod svake kontrole moralo biti u džepu i na kraju još ostati čitavo! Rezultat: hlače su išle u pranje!
(U to vrijeme smo išli u "Omladinski Foto-klub" u Bulićevoj, tamo smo razvijali crno-bijele filmove i slike, jer smo tamo imali sve - od tamne komore do posudica, kvačica i rezača papira. Razvijače, fiksir i foto-papir smo kupovali kod "Cinephoto" u Račkoga - i usput gledali ono bogatstvo na policama iza stakla. Snimali smo sa starim, robusnim foto-aparatima, to su bili ruski Zenit ili Kiev (jasno, ni slučajno Zorki) i slični aparati (dobre optike!) na neuništivom kožnom remenu (ja sam imao Altix IV, 1:2.8/50 Zeiss optika, koji sam "poplašio" didi) - a  u "Cinephoto" smo dolazili i gledali sve ono najmodernije... pojavila se i "reflex"-kamera!
Prodavač je godinama bio jedan niži i mršavi gosponček, sav nekako uzak u uvijek-svjetlo-sivom odijelu, s bijelom košuljom i jednobojnom tamnom, ali nikad crnom kravatom... još sada mu vidim skoro sive oči, usko i blijedo lice, te izraz lica dok nam je super-susretljivo, valjda ne samo zbog toga što nije imao puno posla, sve rado pokazivao.)

Pred "Cinephoto" smo često dolazili i gledali stvari u izlogu, buljili smo u sve to, čak smo  dolazili navečer kako bismo to još jednom vidjeli osvijetljeno u izlogu - i u snovima kupovali!
Zato nije čudo da sam s lovom od prvih gaža, iz banke otišao ravno u "Cine-photo". Ušao sam u dućan kod našeg prodavača kako bih mu s kažiprstom desne ruke, gotovo žmirečki, pokazao: "To - to - to - to - i to!", malo Pentax s tele-ovo makro-ono, pa JVC 8mm kamera i Sony projektor, pa aparat za povećavanje, pa za sušenje... - sve je to bilo dugo sanjano. Jasno, ono "Ti" sam izostavio - to je bezveze, a ionako predugo stoji na jednom od najljepših trgova u gradu
(To je bilo negdje 1961. godine, bili smo tada "Gosti" i potucali se po selima između Lipika i Babine Grede, pa onda u neki drugi kraj, s Nelom Eržišnik, Vikijem Glovackim, Višnjom Korbar, Tonijem Leskovarom, Tonijem Kljakovićem - pred publikom na drvenim dugačkim klupama, svirali smo na nekoj ceradi ili na daskama umjesto bine, po "restoranima" i vatrogasnim domovima, a u Bjelovaru čak i u kino-dvorani!).

Danas, u vrijeme interneta i kvazi-"paper-less society" (kao da papir ne trošimo više nego ikad prije - a i u Zagreb su neki uletjeli kao kad' potegneš rolu papira!). doslovce te zatrpavaju sa šarenim papirima, debelim prospektima...  previše je toga. 
Nama je taj izlog bio prozor u "foto-svijet" - i ono što nije bilo u izlogu, praktički nije postojalo.

 Tamo gdje je nekada bio "Cinephoto", sada je Boutique "VISOKO". Na vratima piše: "vrijeme od 8 do 20" - ma dobro, ali ipak se pitam: "koje - kakvo - čega vrijeme?" - iako znam da je u Visokom to odavno jasno: vrijeme je Zagreba! 
I ne znam zašto se baš sada prisjećam natpisa "Mostar - Sevdah Reunion!” koji se jučer kočio na bivšem Radničkom domu na Krešiću - dida bi rekao: "Sve ti je to isto!"
A u "Visokom", koje je eto nekako stiglo čak i do Đamke, baš svašta ima - pune tri sekunde su mi bile potrebne kako bih okrenuo leđa šrot kravati od 225.- kuna ... možda bi ta kravata, i to samo eventualno i ako sam uz to do daske naroljan ili na krilima bijelog miša što već dugo ne prakticiram, pasala uz neku ribičku feštu u Rakitju, na kojoj sam potpuno sam.
U svakom slučaju, od sada počinjem po gradu brojati "Visoko"-kravate - i usput ću se pitati brojim li time istovremeno one Eurovizijske glasove - jer teško da su ih dali ovi drugi inozemni pa sada tuzemni susjedi: "San Paolo INI - Ufficio di Rappresentenza Zagreb"!

Bravo ženska! 

Dolazim do ćoška sa Smičiklasovom, a odmah iza ćoška lomljava i tresak. Klasična situacija: čim faca u koloni pored tebe skuži malo prostora koji si neoprezno ostavio ispred sebe, odmah pod fol-gasom ubacuje auto od četiri metra u rupu od dva metra. Nakon toga će naglo zakočiti, tako da možeš provjeriti reflekse, bremze, pojaseve i ponekad čvrstoću branika, a ako si pametan, usput ćeš shvatiti da je u Zagrebu najopasnije voziti normalno i držati razmak. Na kraju će mrtav hladan dati lijevi žmigavac i probati se ugurat natrag u kolonu iz koje je došao, pa ako treba, ostati će koso i zagraditi cijelu kolonu koja ima zeleno za lijevo. Točno to se je i sada desilo: jedan Golf se u punoj brzini ubacio pred Peugeot 607 i zabremzao s punim pouzdanjem u reflekse gospođe u Peugeotu. Krivo! 
Peugeot je udario golfa, Golf je najašio na neki auto ispred i zakačio se s kilerom na kuku za prikolicu... lomljava i tresak! Daljnji razvoj situacije: faca doslovce iskače iz Golfa, nabacuje na jadnu žensku tekstove u kojima dominiraju perad i krupnije domaće životinje, a gospođa stoji na rubu trotoara, drži se s obje ruke za glavu, gleda rusvaj koji je “napravila” i ne govori ništa. Vjerojatno je razmišljala što će reći suprugu. 
Iako nema povrijeđenih, auti se ne miču na stranu i očigledno se čeka policija. Gužva u tri kolone pretvorila se u kaos. Počelo se zaobilaziti po trotoaru, dok se sve na kraju nije totalno zaštopalo. Tada su proradile trube od onih koji su zaštopali raskršće na Račkoga. Odahnuo sam barem radi gospođe iz Peugota: očigledno je smislila što će reći suprugu, pa je fino stala sa strane i zapalila cigaretu kao da ju se sve to uopće ne tiče. U sebi joj rekoh: “Bravo ženska!” i produljih dalje.

FERIMPORT u Martićevoj

Radi kutnog nosača za nekakvu stalažu u špajzi, idem u Martićevu kod Ferimporta. Gdje drugdje, oni su uvijek bili nabolje opremljeni! čujem: “Nema – odite u Dubravu!”; pitam: “Pa kud tamo, ovdje je uvijek svega bilo?!” i onda čujem ogorčenu dijagnozu frustriranog poslovođe koji je cijeli radni vijek proveo u Ferimportu i u trenutku ne zna je li još uvijek zaposlen ili nije: ”Nema više niti robe, niti Ferimporta, niti nas... zapravo, ne znamo je li još postojimo ili možda i ne postojimo, vrag ti ga zna!”. 
Malo  razgovaramo - uvod je bio samo prvi pogled na vrh sante leda u kaljuži postupka privatizacije. Šteta,  žao mi je, jer Ferimport je bio jaka i solidna firma. Čudi i ukupna dimenzija lopovluka, jer na Ferimportu bi čak i Al Capone polomio zube, ali ovi naši novi su očigledno inventivniji. Logično, čemu se truditi oko alkohola i prostitucije, kad postoji „bivša“ narodna imovina, a niti zakon niti policija te ne lupaju po dugim prstima! 
“Ma slobodno zapalite, kog to zanima!“ veli mi poslovođa neizvjesnog radnog statusa, pa pušimo uz pult i priča ide dalje.


Koliko sam shvatio, kod Ferimporta je totalni kaos u kojem se najbolje snalaze prinudni upravitelji i likvidatori. Upravitelj namjesti, likvidator uvali a netko od naglo stvorenih milijardera zgrabi objekt, robu, što hoće - i odfura kao u bejzbolu. 
Zato likvidatori igraju neku novu vrstu pingaća, pa onaj koji servira – nakon toga navodno kupi Mercedes i nestane, pa onda servira gospođa novi likvidator - i navodno kupi bendžolu i isto nestane; pa netko frkne cijeli Neboder koji je navodno na Trgaću pripadao Ferimportu, za lovu navodno manju od one za koju je netko, navodno opet ispod ruke, kupio dućan “Borova” u Ilici 10 - pa netko navodno poslije kupi dva Mercedesa i dvije bendžole; pa onda novi likvidator navodno servira Ferimportovu sramotu od poslovne “šaka-u-oko” staklene zgrade koja je zalutala na predivni trg ružnog imena s HNK-žumanjkom, i netko kupi tu staklenu dvokatnicu po cijeni njenog prizemlja - i to nota bene, skup s kavanom “Opera” i uz stimulativni dodatak u obliku ogromnog zemljišta iza zgrade prema srednjoškolskom igralištu - a iza transakcije navodno cijela ergela merdžana i bendžola. 
Mislim si: “Mili Bože, prema takvima su i piranje umilni sisavci!”, a onda se prisjetih Šalate i Ferrari-a, pa dodajem: “Mislim da sam jednog od vaših Navodnih vidio sinoć na Šalati, i da sam sve ovo znao, tipa s Ferrarijem bih upitao gdje je sada moje kutno željezo zbog kojeg me šaljete u Dubravu!”. Pozdravljam virtualnog poslovođu u virtualnoj “vidiš ju, a nije tu” prodavaonici i krećem prema izlazu. Veli: “Dođite opet ako nas bude!”.   

Velikogorički kvartovi 

Opet ja u Smičiklasovu, ovog puta prema Iblerovom. Na pločniku ispred mene parkirano nekaj čuto na četiri kotača, između žutog i zida od kuće jedva metar prostora, a kroz to prema meni juri frajer na mountinbike-u: crni overall, na leđima ruksak, gleda negdje u daljinu i fura ravno na mene. Hitro sjedam na haubu malog žutog, a kaj drugo, taj film nisam jučer pred kućom uzalud gledao, pa znam da u Zagrebu vrijedi "Tko ti je kriv ako ne paziš!"

U kafiću "More" na Iblerovom, taman naručim capuccino kad' čujem "Slobodno?" - neki simpa kit negdje oko tri banke, pa rekoh "Dapače!". Sjeda i veli: "Ovo je jako lijep kvart!". Odgovorih: "Sigurno, najljepši na svijetu! A gdje vi stanujete?" - i onda se zakompliciralo! 
Veli: "Zvonimirova.", ja " Koji broj?", veli: "Mislim na kvart!", rekoh: "I ja, zato pitam koji broj!", on: "Zvonimirova i sve okolne ulice su jedan kvart!"; ja: "Dobro, okay, ali ipak - na kojem  broju?", on: "11"; ja: "Znam zgradu, prva iza one na ćošku s Kraševom!"; on: "Kakva Kraševa, nema tu Kraševe!"; velim: "Pardon, to je sada Bauerova."; on: "Nema ni Bauerove!"; ja: "Ratne sjekire ili lula mira? Mala šetnja od tri minute i već smo pred kućom broj 11"; veli: "Kakve tri minute - tri dana jahanja!"; ja: "Ma nemojte me sada - kud' to treba jahati?"; veli: "Do Gorice", ja: "Vel'ke Gorice"; veli "Da, koje druge!?".  Mislim si: "Ovo je najbolji mogući rasplet - došlo je do nesporazuma!".

Pred oči mi dolazi ona davna slika s par stotina metara niskih kuća uz cestu, i to ne svugdje u dva reda, a onda, godinama poslije neki servis, robna kuća i novo naselje na lijevoj strani; pa iza nje Čiće gdje smo išli na ribičiju samo radi promjene, jer ništa posebno u njemu nije bilo, a tu je i slika one lude lokve kod Mićevca: onako mala i prikrivena u travi nasred livade, bila je najveći štukodrom u okolici grada! Nezaboravno - zabaciš, a štukir se baca i lovi već u zraku, kao da je jedva čekao da dođemo! Ali kvartovi - 'ko bi rek'o! 
Zato velim: "Fino, znači i Gorica ima kvartove!" - i onda slijedi mali šok: "Puno - ne znam točno, možda čak i dvadeset: Zvonimirova, Cvjetno, Kolodvor, Šenoina, Pleso, Rakarje, Kurilovec, Galženica...".


I dodaje: "Ima tu svega, ali ima i mnogo onih iz centra grada. Rođeni i odrasli u centru, onda na posao ili faks pa opet na posao - i onda u Goricu, gdje su sada "prastanovnici". I nitko nije požalio! Moji su u Goricu došli s Kvatrića prije trideset godina - stanarsko pravo, pa poslije otkup za relativno male novce, što ćete bolje! A niti grad nam više ne paše, nije to kao prije."
Rekoh: "Da, to mi zvuči nekako jako poznato... znate, sve se mijenja, ali što se više i brže mijenja, tim brže se dođe na početak, jer odnosi ostaju isti - kao remake starog filma s novim protagonistima iza kojih na kraju opet pada "samo njihova" kulisa i dolaze novi.
I ako ti novi poštuju i staru i novu scenu, sve će biti dobro i onako kako treba biti, a kada možda zavole tu scenu i ona postane dio njih -  to je prvi znak da je došlo vrijeme za odlazak u publiku. A koliko vidim, prava publika ne mora biti samo u Zagrebu!".
Veli: "Da, shvatio sam poruku:", a ja: "Može jedan amaretto - na kvartove u Gorici?"

Prvo Berlin - a tek onda Odžak!

Čudno je to kako se u jednom trenutku mogu skrižati potpuno različiti putovi! Kada sam pred kafićem “Bistro” u Račkoga čuo "Plehan su sravnili sa zemljom..." i još vidio cajger na cajgeru, odmah sam pomislio na Odžak! Istovremeno sam vidio kako se tri, vremenski udaljene, i po sceni i sadržaju potpuno različite slike, preklapaju i spajaju u jednu:

1981. Krajnje napeta situacija na sastanku u staroj zgradi NSB-a (Nacionalna i Sveučilišna biblioteka) na Mažuranićevom trgu u Zagrebu. Sastanak ima samo jednu temu, radi se o informatičkom dijelu projekta uz preseljenje u novu zgradu NSB, odnosno o uspostavljanju tehničke i informatičke osnovice u postojećoj zgradi, prije i radi preseljenja u novu zgradu. (multi-medijski centar, računski centar, uspostavljanje baze podataka, mreža... specifikacija opreme, nabavka i puštanje u pogon ... do strategije unosa i samog unosa enormnih količina podataka) To je bio kapitalni projekt od republičkog značaja,  a radi važnosti i doslovce "vrtoglavog" iznosa investicije, bile su "upletene" i politika i struka - uz dosta nervoze.

Ukratko - nakon što sam dao porazno negativnu recenziju na Idejni projekt tehničkog i informatičkog dijela, došlo je do navedenog sastanka, bolje reći "arene" u kojoj su bili projektanti i ja s druge strane. "Publika" su bili direktor NSB-a Veseljko Velčić i NSB-ekipa -  cijeli NSB je bio zainteresiran i prisutan "u tišini iščekivanja" kako će to sve završiti.
Projektanti su "pali", projekt je nakon toga povjeren drugima i stvari su poslije krenule dobrim putem... a nakon završetka "arene", upoznao sam najbliže Velčićeve suradnike, koji su mi zahvalili. Među njima je bio i jedan magistar bibliotekarskih znanosti


1991.  Predvečer u Wettingenu. Netko zvoni na vratima, otvaram i pozdravljam magistra Darka iz NSB-a. Priča mi kako radi u nekom hotelu u švicarskim brdima, u noćnim smjenama na recepciji, izvrsno govori dva jezika, pa će ići na bolje...  te da je pred crkvom u Zürichu upoznao nekog čovjeka iz Odžaka, koji ga je zamolio "neka ubaci u kompjuter" njegove bilješke o događajima u području oko Odžaka, neposredno pred kraj i par mjeseci nakon kraja II. Svjetskog rata. Sada je to donio, zamolio bi me da to ja uradim - i ja sam pristao. 
Radilo se je o stotinjak stranica rukopisa "'z brda - 'z dola", bilješke, razgovori, sjećanja... teško mi je bilo i čitati i shvatiti - a kada sam skopčao o čemu se radi, sve sam složio nekim logičnim redom, napisao u formi knjige, stavio naslov "Prvo Berlin - a tek onda Odžak!". Ispod naslova umjesto autora napisao "Prema zapisima toga-i-toga" (njegovo ime sam zaboravio), predao Darku - i zaboravio! 
Suština sadržaja je za mene bila senzacionalna, nikada to prije nisam čuo, a vjerujem da se o tome vrlo malo zna: u području od nekoliko stotina kvadratnih kilometara, u ćošku južno od Save i zapadno od Drine, borbe su trajale nekoliko mjeseci nakon službenog završetka rata, a završile su tek nakon što se (po osobnom nalogu J. Broza) uključilo i zrakoplovstvo. 
Posebno tragično je bilo saznanje o onima koji su, zbog prekida svih komunikacija nesvjesni da je rat završio, dva mjeseca nakon službenog, i u cijeloj Europi efektivnog, završetka rata, pokušavali proboj prema Zagrebu, "kako bi se priključili hrvatskim snagama"!
         
2001. Zagreb - u kvartu. Razgovaram s g. Lukom Martićem u njegovoj kancelariji, priča o politici i nekim planovima, ja zainteresirano slušam, komentiram i usput, na zidu iznad njegove glave - promatram uramljenu sliku dvorca-samostana Plehan.
Velim: "Lijep je - znam nešto o tim krajevima, svojevremeno sam za nekoga sklepao knjigu "Prvo Berlin, a tek onda Odžak!"; on: "To je bio hit u Posavini, svi su to kupovali - kopirano je u nekoliko hiljada primjeraka!"; rekoh: "Izvrsno, ali niti hvala nisam čuo od toga Odžačanina!", on: "Neka vam kao utjeha bude to, da smo od početka sumnjali da je to on napisao!".

9/05/19

KONCERTI NA ŠALATI

Noge smo malo protegnuli, i to je bilo korak-po-korak u beskrajnog gužvi na pedesetak metara prema malom bazenu. Oko naš gužva, galama... nekako mi je čudno, iako smo i mi radili gužve i galamili. Pamtim i sve prateće zvukove po danu i navečer, od žamora sa svih strana uz onu specifičnu zvučnu kulisu koja šumi u pozadini, brbljanja ispod suncobrana uz cugu ili pljugu, udarca paka, rezanja sličuha po ledu, do pljuska vode nakon skoka s tornja. Slušam glasove, gledam grupice, gledam face, žmirim pa opet slušam, i konačno shvaćam: šaran-ljuskaš je zauvijek izgubljen među babuškama i nikada više neće ugledati dragu obalu!

Naokolo natpisi, reklame, zatvoreni suncobrani - skoro sve je u „Stella Artois“, dok tek tu i tamo poneki „Tuborg“ i „Coca Cola“. Polako mi je zbiljam pun kufer tog „Stella Artois“! 

Kuda god se okreneš, naletiš na to belgijsko pivo koje nam netko prvi prodaje preko nekog drugog s druge strane Velike bare, a mi smo u to valjda uletjeli zato jer zapadno-europske zemlje nisu, dok ex-republike ex-države jesu, pa bumo opet imali još nekaj skupa - kao da nije dosta dvanaest Eurovizijskih bodova koje oni novi po novom za domovinu spremno stalno šalju na istu totalno pogrešnu adresu.

Sve one koji, kao i ex-ex vaši, a ne moji, uvoze ovu nakon Velike bare opet belgijsku pivu, bi trebalo skupa s onima koji to cugaju, nekam fino poslati! 

Najbolje s onim keptenom Kirkom kad‘ veli „Scotty, beam me up!“, bar pet banki natrag, i to ravno u Ilicu pred Pivovaru, pa neka gledaju pivare koji dolaze ujutro na posao sa štrucom kruha i metalnim lončićem  i obujmom pojasa od 150 cm jerbo su pili toplu ili vruću pivu za doručak a hladnu za gablec i jeli kruh uz to; neka gledaju pivarske „platone“ upregnute „Belgijanerima“ i drvenim bačvama natovarenim ljetnim štangama leda, na pivovarskim platonima zavijenim u slamu, i domaćice koje kupuju po četvrt štange i slažu ih u „ajskastne“ za hladiti pivu kupljenu na otvoreno u Pivovari gdje se danas proizvodi „Žuja“ i tome slično, tak' i tak' bez upregnuća “Belgijanera“ pa zato tak' dobro paše bez onih ex-ex i ovdje nečije, a ne moje, nostalgije u smjeru kamo idu hrvatskih nečijih i nikada mojih dvanaest sram vas bilo bodova - a Fil bi rekao „Stanite na to ne s cipelom nego s bagerom“. Haugh!


Ispod znaka Coca-Cole naručujem stereo-cappucino i tonik. Ženska: “Može Schweppes?”, pa rekoh “Može!” i slučaj je riješen onako kao to mi rješavamo. Zato ću umjesto zagrebačkog tonika u zelenoj flašici s bijelom etiketom na kojoj piše “Tonik”, dobiti uvozni tonik koji se puni tu negdje, možda na istom mjestu, ali uz paprenu licencu, u bijeloj flašici sa žutom etiketom na kojoj piše “Schweppes” - i koja izgleda tako europski, jer naš „Tonik“ još nije iz Europe, pa bi samo budala imala nešto protiv toga! I Šviceri!

Jer, na našem mjestu bi oni na toniku odmah napisali “Tonik” i veliko “Made in Croatia”, kao što to doma pišu po svemu, čak i po jajima: “Ovo jaje je snijela švicarska koka!”, a na svim ostalima jednostavno piše zastrašujući tekst: “Strano jaje!”. I makar je strano jaje jeftinije, većina kupuje švicarska jaja, jer znaju da onda švicarskoj kokici i švicarskom seljaku neće biti lošije, a pjetlići k'o i naši pjetlići, pa će uvijek biti švicarskih jaja, možda i za „bio“-izvoz!

I dok to oni marljivo pišu po svemu, od salate, mrkve do kruha i kotleta, pa još ono „bio“, mi smo uz tonik počeli uvoziti sve, od žita do šećerne repe, pa na kraju nećemo znati niti kako se bez licence dolazi do kotleta. 

Problem nije u tome što ću ja sada dobiti “Schweppes”, dapače! Problem je u tome što uz njega više nema i “Tonika”, pa zato stranca, kada zatraži “Schweppes”, nitko ne može upitati: “A ne želite li možda probati pravi zagrebački tonik? Jer odgovor bi bio “Da, baš vam hvala!”.

Pomišljam: „brisarela i kaj te dalje briga - na Šalati je sve to ionako normalno!“, ali se već unaprijed ljutim, jer znam da će i na „Vidikovcu“ u Maksimiru biti isto, pa mi onda kao jedini slijedi Zoološki vrt. Ravno među  majmune - bar ti imaju dovoljno pameti pa se nebum spotaknul niti na “Schweppes” niti na belgijsko-američku i ex-ex zvijezdu-uspješnicu „Artois“.    

A Šalata je promijenila ne samo lice, već i jetra - i zato begam natrag, u ono lijepo!

Vidim kako se penjemo po Šloserovim - to savladavanje štengi je bila jedina stvar koja nam nije pasala: lijepe stube, ograda, odmorišta, stupovi od švedskog kamena i iznad stare lampe, sve oko tebe zeleno i uvijek si u hladu. Stube fino leže, ali prema gore je mili Bože - ako ideš polako, nikad' kraja, a ak' juriš, ne buš' tak' do kraja. Zato sam razvio posebnu tehniku penjanja po Šloserovim i patent poklonio kvartu: „lijevom nogom gore naprijed, pa lijevi dlan na lijevo koljeno i odgurneš“, zatim isto s desnom nogom i rukom - i tempo, uvijek po dvije štenge! To je izvrsno kopalo, malo smiješno izgledaš, ali za čas si gore.


Navečer je moglo biti i kufer situacija, jer su se na odmorištima znali skupiti kojekakvi tipovi koje je bolje zaobići, a nemaš mjesta za to, a kod cura se to moglo desiti i po danu, pa onda Sanja poslije na malom bazenu, još uvijek sva crvena i zadihana, priča: “Stal se pred mene, raširil kaput i pokazal onu stvar... pobegla sam dole i došla preko Rubetićeve:“

Šalata – stadion

Vidim kako se švercamo na hokejašku tekmu, bilo odmah direktno na ulazu ili pored njega, pa onda trk prema štengama odzada, bilo preko, kroz ili pored ograde kod velikog bazena, ili čisto onako, po inspiraciji - jer kod nas na Đamki je stvar časti ne platiti kartu.

Svugdje, od bazena do koncerta, a ponekad i kina, svugdje se švercalo ili upadalo preko ograde ili na neki drugi način - jer većina nije imala love, pa se švercalo!  

Jednostavno - ak' nisi upal, onda se nisi kupal, pa onda zato nogač ili badminton na travi.

Kako bi došli do love za upad tu ili tamo, neki su išli šljakati - skupljali su stari papir i flaše koje su onda prodavali (jedno otkupno mjesto je bilo Boškovićevoj, u podrumu, dvadeset  metara od Draškovićeve) - dofuraju na triciklu, pa onda po kili ili po broju od litre na dalje, i evo love za upad! Furka na triciklu nije baš uvijek prošla bez nezgoda, i to baš na zavojima oko Đamke: Mesko se jednom rastepao s praznim flašama od ulja; Zane se pred apotekom prevrnuo s taktericom (kanta za dvanaest litara farbe) u kojoj je bio bijeli lak, pa je farbe bilo sve do kioska s duhanom, a ja sam se radi prebrze vožnje na istom mjestu prehitio s dvije gajbe Radenske i polupao više ne znam čije flaše, koje sam prevozio iz usluge!

Na Đamki je upad „uvijek prek zida“ postao automatika! Čak i oni koji su mogli platiti kartu su išli preko zida - koja je to fora platiti kartu i uđi sam, pa gdje to ima!?

(Usput: sjećam se kako smo Mirek i ja, dosta godina kasnije, išli gledati Nikolu Plečaša na igralištu Lokomotive u Tuškancu - u onoj rupi kod ulaza smo prvo kupili karte, a onda smo se spentrali i upali preko one „dva metra zida + dva metra žice“ ograde. Đamka-automatika!)

Vidim nas na kupancu - na Šalatu smo išli ili sami, jer su svi tu dolazili, ili u klapi, kako bi bili s onima koji su već došli - za razliku od kupanca na Savi koji je bio obiteljski kupanac i cjelodnevni izlet kada sve moraš ponijeti sa sobom, i zato tegliš cekere po tramvaju.

A ovdje malo „cup-cup“ po Šloserovim, i već si gore, na Šalati! 

Cure su uglavnom išle na mali bazen, tamo je bilo tiho i mirno, a one malo starije su išle na veliki bazen, gdje su se malo kupale, puno sunčale i pritom pod sitno mazile s dečkom, dok su one još starije išle samo kako bi se navlačile dok se sunčaju s nekim frajerom.

A mi smo ih kukali i lukali - najrađe kroz rupice na kabini kada su se presvlačile. Neke su to i znale, pa su fakinke još sve napravile kako bi predstava bila bolja i dulje trajala. No, to je bila iznimka, sve druge su ili pokrile rupicu s nekom krpom, ili su ju pokušavale zaštopati s nekim papirićem. Dečki su pričali kako ima i onih koje galame i lupaju s vratima kako bi se znalo da su unutra, ali ako je to uopće tako bilo, to sigurno nisu bile cure iz našeg kvarta, jer one su znale da mi na njih jako pazimo. 

Nas se mora shvatiti - rupice su nam bile strašno važne, jer to je bilo u vrijeme kada je najbolje što smo imali bila mala, smeđo-bijela fotografija Hedy Lammar, kada gola izlazi iz vode. Ona je bila prva glumica koja se skinula gola (u filmu Ekstaza), sliku nam je donio neki frajer, a kako nije bilo kopirera, slika je išla od jednog do drugog, svaki ju je imao dva dana.

Kod kukanja je naš najveći problem bio čuvar Šantak, tu je bio čak i gori nego kad te lovi kod švercanja. Ukratko, bojali smo ga se kao vraga, a on je sve činio kako bi nas uvjerio da čak i od crnog vraga može biti gori i opasniji. Što se tiče rupica - svaku je pronašao i sljedeći put je više nije bilo (za razliku od onih drvenih kokošinjaca na stupovima na Savskom kupalištu, gdje nije bilo Šantaka, a ionako bi morali imati ekipu stolara koliko se bušilo).    

Moj price/performance indeks je na Šalati bio izvrstan, puno toga jako lijepog sam vidio, a cijena svega je bio jedan ženski prst i par hračaka u oko. Zgodno je bilo i to kad' curi poslije kukanja veliš kako ima predivne rudlice - a ona ti se još nasmiješi! 


Na malom bazenu vidim Mikija (Kodžić), opet moj Miki, ali bez Polar-Solo rolica: svjetlo plava kapica, a dole sunce-mu-žarko-otkud'-mu Speedo kupaljke koje nitko živ nema, i kad' su glavna fora Olimpic Porolastic gačice s bijelom zastavicom! 

Veli: “Škola plivanja Medveščak na malom bazenu, pa zakaj ne - svi znamo plivati, čuka i pol trening i onda gotovo, pa fino ostaneš na bazenu!“. 

Trener je bio Aleksandar Sajfert (poslije olimpijska s Heblom, tatom Šimencom i društvom bez onog d.o.o., dok su gore na velikom bazenu trenirali veći dečki, Lopatny & Co.) koji je skužio s kim ima posla, pa je tak' dobro zrihtal ekipu koja je mislila kako preko treninga na malom bazenu ima gratis upad na veliki bazen! I tu vidim Mikija: one dugačke letve, pa špagica, a ne stiropor, noge su se plivale s drvenim daskama, dok glava stalno nutra - van... k vragu besplatni upad! Ali, zato je Miki 1958.g. na prvenstvu Zagreba u 50m prsno osvojio prvo mjesto, iako je prije nego što je kit rekel “Start”, opal u vodu, pa poslije objašnjava da je to „jer 50m se pliva prema stupićima, ne sa stupića, jerbo sa stupića se pliva stotka, kaj ne!“. 

I usput mi šapne: „Doping-sredstvo Dekstroza, a od hranarine bicikl.“

Na velikom bazenu vidim kako Pikula i Bačva skaču s desetmetarske skakaonice u svim pozama i stilovima - to je uvijek bio show za one s jačim živcima, uvijek smo uživali u njihovoj predstavi, galamili i držali fige onima koji su ih pokušali imitirati. 

Ja sam isto probao! S iskustvom rijetkih skokova s pet-metarske skakaonice, odoh tih par metara prema gore - kad' tamo vrh svijeta! Iznad tebe nebo, a sve drugo duuuuboko dole, ne ufaš se niti gledati, a kamoli ono „udahni pa skoči“! Kuda? Dole? Skok na glavu - svašta, ni za živu glavu! Barem na noge? Ma 'ajde, ionako se bojiš pogledat' oko sebe, a i noge ti drhte od straha. Odmah mi je bilo klaro da me ovaj dio svemira više nikad' ne bu videl, ali kako doći dole? Krećem prema rubu, udahnem, zakoračim i zatvorenih očiju fijuuu - jerbo na Đamki je ponos uvijek jači i od najvećeg straha - pa zato nisam niti nos začepio. 

Skakao je tu i državni prvak u skokovima s onih daski puuuno niže: Bio je nešto stariji, s malim, ali ipak vidljivim šibedahom na glavi, znali smo da ima brdo medalja, ali nitko ga nije niti pogledao - s tak'vim čistim stilom se ne osvajaju medalje pred nama na Šalati  (mislim da se zvao Kralj, isto kao i naš daleko najbolji usno-harmonikaš Branko Kralj, jasno iz kvarta, s početka Palmotićeve). 

A tek po zimi! Vidim nas kako se sličuhamo na pravom ledu, a ne negdje po cesti ili u dvorištu gdje je neko polio vodu po betonu, pa se onda tako sličkaj cijelu zimu.. 

Sličuhe su nam na gvint koji se steže s leptir-ključem - zmontiraš ih na gojzerice ili jake cipele ili ono što imaš - pa ravno na led. Garderobe koja nije nikom trebala nije niti bilo, sve je bilo u stilu: „Kak' si došel', tak' si otišel na led“. Sve one taške, ormarići, navlačenja, oblačenja i specijalno ovo za specijalno ono je došlo poslije nas.

Gojzerice su fest držale nogu, ali sve skupa je ipak bilo dosta klimavo. Ipak, mi smo se i s tim lijepo sličkali po svim mogućim grbama, jer nije bilo niti glatko niti glačeno kao danas - već je bilo u stilu: „Kak' se zmrznulo, tak' imaš!“
     
Na Šalati je već bila i muzika - imali smo muziku iz onih smiješnih zvučnika s još smješnijim zvukom kao iz plehnatog lonca pa još preko telefona, ali svima je bilo lijepo - uostalom, niti prva, niti druga, niti treća...  ploča Koralja nije imala bolji zvuk.

Rasvjeta je štimala i zato se fino vidjelo tko se sve drži za rukice, a tko jako grli odzada. Kako nam ne bi bilo dosadno dok pristojno radimo krugove, uvijek se našlo par bedaka, kao ja, koji su se samo zabubavali u ogradu ili u one koji voze u krugu. Divljali su, padali i pravili gluposti -  samo su se pravili važni, a zapravo se nikada nisu naučili voziti sličuhe.
Tenis nisam igrao, i ne sjećam se nekoga iz kvarta koji je igrao tenis na Šalati. Zato su tu moja sjećanja kratka: onako u prolazu vidim puno starije kako igraju, a ne poznam niti jednog od njih, vidim sebe sa Zokijem kako u sedam ujutro, dok nema nikoga, mašemo s nekakvim smiješnim drvenim reketima i lupamo onih par nekad' bijelih lopti koje imamo - i kraj. 

Na Šalati u mislima: uz koncerte na bini 

Šalata je bila domaćin mnogobrojnih muzičkih događaja, međutim radi kapaciteta i drugih preduvjeta, to su tempi passati, jasno, globalno gledano, jer uvijek će se naći nešto, gdje će Šalata biti „kao skrojena“ za to - makar radi ugođaja pod plavim zagrebačkim nebom. 

Navodim četiri događaja koje pozicioniram kao bitne za segment muzike koji volim, te po muzičkim i scenskim  kriterijima kakove imam, dakle - radi se o osobnoj procijeni koju neću posebno obrazlagati, dapače, „bezobrazno“ konstatiram kako ta četiri događaja imaju ponder od najmanje 80% u odnosu na ono što se na Šalati izredalo do ranih '80-tih.

1.  O nastupu Matta Collinsa allias Karla Metikoša na Šalati je godinama nakon toga pričano, vjerujem da je sve o tome napisano - i dok postoji moja generacija, živjeti će i naša sjećanja na onih nekoliko dana, od dočeka na Zrinjevcu, pa do njegovog nastupa pred nas deset hiljada na Šalati. Zato ću pokušati reći nešto novo, drugačije, ali još uvijek „pametno“, iako već sada znam da mi to vjerojatno neće uspjeti.

Nastup Matta Collinsa je, ne samo u Zagreb, donio po prvi puta praktički sve: postavljen je novi etalon scenskog nastupa plus sve ono što je bilo prvo-prvo i što nam nitko prije njega nije donio i pokazao. Sve ono što smo čuli i vidjeli, ostaje u trajnoj uspomeni.

Na primjer - nitko do sada nije spominjao plakate, prve profesionalne plakate koji su tih dana „osvanuli“ po Zagrebu, da bi do danas ostali iznimka.

(Veliki, višebojni plakati u off-set tehnici (Philips je uz „Slušajući kišu“ izradio nekoliko hiljada primjeraka) - u vrijeme neuglednih plakatića crno-bijelog sito-tiska i šapirografa).   
     
I zato nema smisla isticati bilo koji „detalj“ iz svega onog novog - kao na primjer broj instrumenata i bogatstvo aranžmana (na bini su bili dva bubnjara, klavir, saksofon, vokalni trio „Jeka“, „Koralji“ i još ponetko u pratnji) u vrijeme „ritam gitare kvintnog kruga“ i kada su tzv. VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi, bili u sastavu „tri gitare + bubanj“, dok su klavir i saksofon bile iznimke, Matt Collins je te večeri na Šalati postavio kamen temeljac i rođen je„hrvatski rock“, kako to danas zovemo - ta večer je bila prvi dan buduće povijesti „Rockera '60-tih!

(Usput: do te večeri sam prihvaćao atribute i nazive „električari“ i „bît-bend“, tj. „beat band“, a odbacivao ono „VIS“ (kao da smo varaždinski kišobrani), da bih na bini shvatio kako je to bez veze, jer ono što on pjeva i pri ćemu ga pratimo, je najčišći Rock'n'Roll, R&B, soul... ni sâm ne znam kuda bi to sve danas spadalo!)

Da, tu i tada je ta povijest započela, i nigdje drugdje!  
  
Svi smo bili u transu uz Karla na bini i ispred silne publike na stadionu, i tu danas ne pomažu niti TV-snimke, a kamoli riječi - to se jednostavno moralo doživjeti!

Taj koncert je pokazao ne samo što se može i kako treba, nego je Matt Collins, allias Karlo Metikoš, već na Šalati s vlastitim pjesmama pokrenuo lavinu promjena kod kompozitora, tekstopisaca i aranžera, a koje nisu zaobišle niti za sve muzičare ključna mjesta: muzičke urednike i snimatelje po tonskim studijima. Svima je dao novi, veliki impuls - i Smjer!.

(Usput: to je bilo u vrijeme kada su klavir i saksofon bili rijetka iznimka u sastavu VIS-ova, vokalno-instrumentalnih sastava: klavir („Bijele Strijele“ i Braco Balić „Cobra“, te „Crveni Đavoli“ i Josip „Joka“ Rešetić) i saksofon („Bezimeni“ s „Mutekom“) su bile iznimke. 

Orgulje, odnosno kombo-orgulje, su morale „pričekati“ primjenu poluvodičkih tranzistora, pa su se na zapadnom tržištu pojavile tek 1960.g., da bi se nakon „preteće“ Waltera Neugebaurera i sastava „Mladi“ 1963.g., na našim binama pojavile kasnije, uglavnom „Vox“ ili „Farfisa“: „Roboti“, O'Hara (s Franom Paraćem, jedinim profesorom Muzičke akademije iz naše generacije, u sastavu je do prelaska u „Zlatne Akorde“, pjevala tada nepoznata Josipa Lisac); „Zlatni Akordi“ (na tipkama je odmarao ruke Davor Štern, dok je solo gitaru svirao Vaso Sarapa, pripremajući virtuoznim sviranjem „Narančinog Cvijeta“ buduću profesuru na PMF-u) i možda još po netko. 

Svakako se moraju spomenuti koparski „Kameleoni“, koji su „ispali“ 1966.g., kod kojih je na „Hammond“ orguljama, a nakon toga na „Roland“ i „Korg“, bio Vanja Valić.)

2. Nastup „Vikara“ „The Rockin' Vickers“ je do ranih '80-tih sigurno, a pretpostavljam i do danas, bio najbolji show nekog benda viđen na Šalati, a za mene najbolji scenski nastup koji sam vidio u životu. Tek puno poslije sam mogao shvatiti kako je ono što su nam pokazali bio optimalni mix između divlje-provokativne energije sastava „The Who“ u „The Troggs“-odjeći, kretanja sva tri gitarista u Mick Jaggervalovima i cik-caku... do neumornog skakanja po bini i „lupanjem“ čela o kopču na kariranim hlačama. Izvrsna muzika, a na bini cijelo vrijeme totalna muvana. Priložena slika vara - bili su šareni kao daždevnjaci, s kosom do prsiju.
Svirali su izvrsno, puni sound, čvrsta ritam sekcija i dobar vokal.


(Usput: svojevremeno me je zbunio jedan interview u kojem je bilo govora o njihovim turnejama - Zagreb su pobrkali s nekim drugim gradom, čak i po godini nastupa. 
U svakom slučaju, došli su nam prerano, a budući da ni tada niti poslije nisu imali neki značajniji hit, brzo su nestali u zaboravu - osim kod onih koji su se eventualno još neko vrijeme sjećali „nekakvog cirkusa na bini“)  

3.  Nastup benda The Hollies nam je donio vokal na apsolutnom vrhu - po svemu.

Došli su nam kao prvi „TOP-10“ bend u vrijeme kada smo takve mogli slušati samo na radio „Luxemburgu“, pločama i ponekad na našem radiju. Vrhunski doživljaj!

(Usput: Iako su im snimke izvrsne, ukupni sound i vokali su na Šalati bili puno bolji nego na snimkama. Inače, ta razlika zna ponekad i jako iznenaditi, bilo pozitivno bilo negativno - kao na primjer kod The Walker Brothers i kod našega Duo Hani - kada na bini pjevaju dva glasa, a u studiju jedan snima dva puta.

Uz nastup Hollisa vezana je i jedna moja nezgoda: uđem u garderobu gdje neki tip pika po gitari, naslonjen je na zid, lijeva noga podboltana na zid i na njoj naslonjena đitra. Stanem do njega, i on veli; „Hi, ja sam Graham Nash“, a ja, koji prema slikama očekujem dugu i jako naviklanu kosu, a ova je ravna i kraća, mislim da me neki njihov tehničar zeza, pa zato velim: „A ja sam Allan, iz Hollisa!“. I dok me je začuđeno gledao, na vratima se pojavi već za nastup obučeni kit i veli: „Graham, vrijeme je!“, a Graham meni: „To je Allan“, a Allan priđe do mene i veli: „Hi, ja sam Allan!“. Vjerujem da sam u tom trenutku izgledao kao zadnji idiot.)

4. Nastup Peppina di Capria, koji je vremenski bio prije prethodno navedenih nastupa, nam je uz divan ugođaj donio i etalon profesionalnog razglasa za nekoliko sljedećih godina. 


Šalata je po prvi puta plivala u zvuku do zadnjeg reda na tribinama, po prvi puta smo čuli meke efekte i diskretnu jeku („Koralji“ su nakon toga godinama koristili istovjetni „Meazzi“ razglas), po prvi puta je viđen elektro-bass (onaj klasični, ne bass-gitara), a dokazana nam je trajna vrijednost specifične nichetalijanskog pristupa onom što nosi zapad. 

Pepinno di Capri je, vjerujem, na ljestvici iza Adriana Celentana, Domenica Modugna, a možda i iza našeg Puližana Sergia Endriga, ali budući da navedeni nisu bili na Šalati, a on svoje izvrsno obavio i još nam ponešto ostavio - „e balla il twist“ s Peppinom za Italiju.  
       
To je bilo u vrijeme kada smo svi pjevali i talijanske pjesme (pogotovo ženske) i pri tome nismo radili posebnu razliku između „Il Cuore Matto“ Little Tony-a (i po cesti se čulo ono „Dimmi la verità, la verità”),“Nata per me” ili “Buonasera signorina“ Adriana Celentana, “Guarda che luna” Freda Bongusto ili eto, „Roberte“, „Daniele“ ili "St. Tropez Twist“-a Pepppina di Capria („A St. Tropez, la luna si desta con te, e balla il twist.“) - pa se tu razliku niti danas ne mora neizostavno tražiti. Tu vrijedi ona „svak' ima svoje“ - a  Elvis je na nebu!

(Usput: neki naši bendovi su u to vrijeme imali „specijalce“ samo za talijanski dio repertoirea, primjerice, sastav naših stjegonoša, „Bijele Strijele“ Bracu Balića „Cobru“, zatim „Kristali“ Mirka Kipčića i „Crveni Đavoli“ Jelenka.)

Što se na Šalati nekad nije moglo videti 

Od šetnje ništa - krkljanac. Krkljanac je još u redu, na Šalati je uvijek krkljalo, ali kad vidim tko tu sve sada krklja i kako krklja, grč u želucu mi javlja: “Alkasalzer molim!”. 
Puna Šalata snobova i prosto ne znaš koji su gori - ovi oko tebe ili oni u autima! Toga je i prije bilo, šminka i lova - „obuci, dovezi, donesi, pokaži, ispričaj“, ali ovo sada je „n“-ta dimenzija, nova, zdrava krv očigledno enormnih financijskih mogućnosti. 

Svuda viri “tatina” lova - nema tu niti T-shirta ispod petsto kuna. Lova, auti, a sve golobrado!

Pomislih: “Baš su k'o leptirići! Sam' kaj još ne kure dolare, kak' se priča po gradu!”.

Ni auti ne zaostaju - sve fino, novo, sportsko, kao da si na Salonu automobila u Parizu.

Gledam ovu ergelu koja vrijedi silne milijune u dolarima, tu su i dva Ferraria, jedan do drugog, kaj blizanci, crveni F-355 i crni F-360 Spider, 800 konja i pola mega-franaka na par kvadrata bivšeg „šalatskog brijega“ bez onih penzionerskih listića. 

A kod desnog, kakva hauba, makina je u staklenoj kupoli - bome, i za Šalatu previše!

Nije loše, dečki su vjerojatno sjeli ravno u Ferrari, baš imaju dobre i marljive tateke koji već desetak godina prikupljaju i štede lovu - pa i Ferrari valjda dođe kao obiteljski treći auto.
I opet čujem Fila: „Pa kad se već drpa, onda usput drpaš i za djecu - najbolje je da sve bude u istim rukicama!” A kaj bi rekel Zrno kad' bi još čuo kako na Šalati trešte sevdalinke, neki Šemso i sve ono ostalo u stilu „kamena s ramena“?
Pa zato sada pomišljam na pjesmu, kak' je ono išla „Hiti drvo, pa kamen, a onda željezom“?!

Nas su nekad veselile sitnice, i za to tatek nije morao pokloniti Ferrari. Prisjećam se kako su se, taman u vrijeme kada smo kao klinci „otkrili“ Šalatu, pojavile “japanke” -  natikače od gume i spužve, iz Japana, jer tada ništa nije dolazilo iz Kine, Koreje i sličnih zemalja. 

Te „japanke“ su nam bile nekaj posebno, a nekima su bile vrijedne kao večernja cipela! Osim Kosti, koji prvo skine „japanku“, tresne po glavi i tek onda pita: “Kaj hoćeš?”
Pred onim unutarnjim očima mi prolete naši veliki vozači koji su pobjeđivali na trkama - s autima koji su vrijedili možda manje od felgi na Ferrariu. Osvajali su nagrade s friziranim „Fićekima“, jer izuzev Štroka, za nešto drugo i bolje, u početku nitko nije imao novaca. 

Kako ćeš onda biti najbrži, čak ako u Fiću metneš original Abarth-makinu, kada sve ono ostalo nije predviđeno za takav motor? Pa puca!

Da, s kamena u Ferrari“ u Gradu po kojem se Slavoljub Penkala kao prvi vozio u vlastitom automobilu; u Gradu gdje smo se mi ne-toliko-mlađi-od-ovih-teško-zlatnih jarana još praktički nedavno igrali „Moj auto!“, i u kvartu pod Šalatom gdje je svojevremeno u Bulićevoj, tamo na ćošku u inače praznoj ulici, bio parkiran samo jedan auto - stara “Julka” od Marka Novosela, koji je pjevao po Njemačkoj, pa ga je mogao uvesti.


Vidim i nas male kako si radimo autiće i sanjamo auto na ključ, vidim Meska na triciklu kako vozi prazne flaše da bi zaradio neku sitnu lovu; sjećam se i onih ne tako davnih - direktora koji su bili značajni ljudi, a vozili su „Pezejce“, domaću Fiat-125 varijantu; sjećam se generalnih direktora koje su šoferi vozili u Renaultu 25, sjećam se i Titovog sina koji je na posao do INE odlazio tramvajem... pa glasno velim: “Ovi su se baš grdo natukli love!”.

Habi, koji je izgleda o nečemu sličnom razmišljao, onako kao za sebe, odgovori: “U gradu sam vidio i jedan “Rolce Royce”, ali ovo ovdje je kao u Cannesu, još im samo fale jarboli!”.
Mislim si: „Gdje je Ferrari, tu je i Rolce Royce, sve to ide fino skupa“, a pogled mi pada na jedan T-shirt od ne ispod petsto kuna, i ne znam zašto baš sada pomišljam na ugriznu ranu iz današnje novinske vijesti: „Nesvakidašnji napad: kod kioska se posvađao i obračunao - nanio mu je ugriznu ranu uha i odnio mu četvrtinu uške, a uho mu je operativnim zahvatom vraćeno.“ Ugrizna rana uha iznad T-shirta?

Ovdje na Šalati se uvijek pokazivalo i dokazivalo, ali ovo sada je nešto drugo - stavi dobro svima pred nos sve ono što je tatica tako naglo zaradio! A tatice su se, po ovom što se vidi, natukli love koju su i ova skužirana, super-bogata i skupo-mobilna djeca prestala brojati!

I tu bi, ne samo edukacijski, dobro došlo putovanje s onim keptenom Kirkom koji veli „Scotty, beam me up!“, i to opet pet banki u natrag. Na primjer, na sastanke nekakve Fronte kada su neki ljudi pred svima prisutnima morali iznositi „samokritiku“ zbog buržoaskog i nedovoljno „radničkog“ ponašanja. Jasno, poslije manje „obrade“ na murji - zbog nošenja šešira, ili kravate ili obračanja s „gospodine“ i tome sličnih nepodopština. Za veće „prekršaje“ je ionako slijedio Goli otok, a za najveće - javno strijeljanje! 

Pa nek' mi sada netko sada tu na Šalati veli kako se o tome ne treba ili ne smije pričati! 


I kako se danas, u slobodnoj državi u kojoj se drpaju milijuni, ne smije podsjetiti kako se u vrijeme neposredno nakon rata, u vrijeme Onih bezdušnih, glava gubila radi šverca jednog para ženskih čarapa, da su ljudi strijeljani zbog najmanje „prevare“ i da su plakati s imenima visili po Gradu!? 

Zato „Da, Scotty“ pred ovom ergelom nagle financijske moći, „Beam us up!“ pred plakat iz 1947.g. prema kojem je strijeljan jedan „crnoberzijanac“ - ustvari, trgovac tekstilom, koji je imao trgovinu gdje je i danas tekstil na uglu ulice X i ulice Y, a koji je tada u svojoj bivšoj trgovini još uvijek bio poslovođa, i kojem su oni „drugovi“ našli 3 (tri!) metra štofa za odijelo ispod pulta - i nakon toga po kratkom postupku! 

Da bi, navodno, na Šalati neki čak palili cigarete s dolarima - jer to mogu, pa im je „in“!

U vrijeme crvenih poslije Onih bezdušnih, bilo je mnogo onih koji su imali dosta više - “veliki tata” je vozio veliki auto, ali srednje kategorije, a “tatin sin” nešto slično. I tada je postojao “Ferrari”, ali ne u Zagrebu već tek u Trstu - i to još s klincima za volanom. 

Jerbo, vrijeme crvenih nije bilo Vrijeme Velikih Lopova.
Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Toliko mladih ljudi, čitav jedan grad!”. 

Mislim si, kako se po broju “tatine djece” na Šalati može zaključiti da je broj novopečenih bogataša prosto beskonačan! 

U vrijeme crvenih nije bilo milijunaša, a broj “tatine djece” s nekakvim privilegijama je bio ograničen na djecu narodnih heroja i političkih prvaka. Računica je bila kratka: uz djecu narodnih heroja piši Nino Maraković i Goran Štrok, dodaj stotku za sve ostale, oduzmi Vladu, sina Vladimira Bakarića, koji je iskreno odbijao svaku privilegiju, oduzmi jednog Mišu, sina Josipa Broza, koji šljaka za kruh svoj svagdašnji - i točka. Rezultat je konačno-mali broj! Išlo im je lakše i bilo im je bolje, ali ništa se tu posebno nije desilo, nikome nije zbog toga nešto manje bilo, nije zemlja osiromašena i nitko nije ubirao harač kao u Vrijeme Velikih Lopova - samo uđi u prvi dućan i već su ti u džepu - sve su zgrabili, od štekera do riblje konzerve!

Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Nije to dobro, mnogo ih se na brzinu obogatilo!”. Mislim si: crveni su na tanku slamčicu sisali dugo i polako, a kada bi krupniji nešto zgrabio, to je učinio kao morski pas, tako da se i sitna riba mogla najesti. Ovi novi su kao piranje - oglođu do golih kostiju!

Crveni su znali da imaju vremena, pa su si polako zobali i kljucali. Radili su to po zakonima koje su sami napisali, pa ih nisu mogli jako nepošteno zaobilaziti, ili ne dao im Marx, gaziti. Nije tu bilo posebnih lopovluka, presedana i žurbe: uđeš u nečiju kučicu, a na kraju ispadne dobro opremljena i čuvana viletina; onda nešto na moru i nešto na bregu; imaš auto sa šoferom, a samo za sebe po članu obitelji nešto standardno, neupadljivo i bez šofera; primaš punu plaću na jednom mjestu i dvadeset onih “sve po jednu sedminu radnog vremena”; putuješ po svijetu, živiš super, čak nemaš troškova kao drugi smrtnici; polako skupljaš umjetnine i starine; dinarski i devizni računi rastu, a i čarapa je sve deblja - ali na kraju, kada sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - sve to nije malo, dapače, ali još uvijek nisi milijunaš! A kada se malo potrudiš i sve takve zbrojiš - vidi vraga, ni frtalj Kinta-Kulte!

Veliki Lopovi su znali da nemaju puno vremena, pa su baš na sve navalili kao morski psi s apetitom piranje: “meni špeceraji”, “tebi nabavka za vojsku”, “meni tvornica”, “ti danas nisi bio dobar, zato tebi samo komad otočića s lukom i potočićem”, “meni brodogradilište”, “tebi novinska kuća” - a kad sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - vidi vraga, pa Hrvatska je bar po tome bila bogata zemlja! 
Znači, ipak je radni narod nešto stvorio, ipak to komunisti nisu pokrali - malo su mijenjali vlasnike, sebi su svega i svašta priuštili, ali je na kraju sve ipak ostalo tu - Hrvatska nije bila na prosjačkom štapu! 

Zato opet glasno velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi opet, onako, kao za sebe: “Da, baš su se natukli love!”

Sad se još trebamo izvući s ovih dvjesto metara brisanog prostora gdje te svako malo gađaju Šemso & Co. kad' zaori ono njima pravo, a meni žao zvučnika. Sve je puno onih-ne-mojih, zapraf nemam ništa protiv - ali zašto su se svi drugi negdje posakrivali? 

Pa se opet sjetih usamljenog šarana-ljuskaša, koji je u nekad šaranskoj vodi sada okružen babuškama - i sigurno im ne može reći:”'Ojte mi svi lepo tam' otkam' ste i došli!”.

Zato se treba izvući iz gužvanjca u kojem pola mlade i onih njima ne mislim na Hercegovinu sličnih, piči nervozno po gasu, kao da će netko svaki čas dignuti crno-bijelu zastavicu za početak trke niz Rubetićevu, ako treba, sve do obilaznice oko grada - jer u Zagrebu se mora ostati. Baš su sve zaštopali! 

Mislim si: „Pa i logično je da su zaštopali, jer netko je želio dvjesto obitelji koje iz srednjeg vijeka snažno vuku naprijed - ali ni vrag da sada ima i dvjesto “Ferraria”!?” 
Velim: “Nekaj me je grdo piknulo, kaj već ima komaraca?”, a Habi, opet onako kao za sebe: “Njih se s malo “Autana” čovjek bar može riješiti!”.