Noge smo malo protegnuli, i to je bilo korak-po-korak u beskrajnog gužvi na pedesetak metara prema malom bazenu. Oko naš gužva, galama... nekako mi je čudno, iako smo i mi radili gužve i galamili. Pamtim i sve prateće zvukove po danu i navečer, od žamora sa svih strana uz onu specifičnu zvučnu kulisu koja šumi u pozadini, brbljanja ispod suncobrana uz cugu ili pljugu, udarca paka, rezanja sličuha po ledu, do pljuska vode nakon skoka s tornja. Slušam glasove, gledam grupice, gledam face, žmirim pa opet slušam, i konačno shvaćam: šaran-ljuskaš je zauvijek izgubljen među babuškama i nikada više neće ugledati dragu obalu!
Naokolo natpisi, reklame, zatvoreni suncobrani - skoro sve je u „Stella Artois“, dok tek tu i tamo poneki „Tuborg“ i „Coca Cola“. Polako mi je zbiljam pun kufer tog „Stella Artois“!
Kuda god se okreneš, naletiš na to belgijsko pivo koje nam netko prvi prodaje preko nekog drugog s druge strane Velike bare, a mi smo u to valjda uletjeli zato jer zapadno-europske zemlje nisu, dok ex-republike ex-države jesu, pa bumo opet imali još nekaj skupa - kao da nije dosta dvanaest Eurovizijskih bodova koje oni novi po novom za domovinu spremno stalno šalju na istu totalno pogrešnu adresu.
Sve one koji, kao i ex-ex vaši, a ne moji, uvoze ovu nakon Velike bare opet belgijsku pivu, bi trebalo skupa s onima koji to cugaju, nekam fino poslati!
Najbolje s onim keptenom Kirkom kad‘ veli „Scotty, beam me up!“, bar pet banki natrag, i to ravno u Ilicu pred Pivovaru, pa neka gledaju pivare koji dolaze ujutro na posao sa štrucom kruha i metalnim lončićem i obujmom pojasa od 150 cm jerbo su pili toplu ili vruću pivu za doručak a hladnu za gablec i jeli kruh uz to; neka gledaju pivarske „platone“ upregnute „Belgijanerima“ i drvenim bačvama natovarenim ljetnim štangama leda, na pivovarskim platonima zavijenim u slamu, i domaćice koje kupuju po četvrt štange i slažu ih u „ajskastne“ za hladiti pivu kupljenu na otvoreno u Pivovari gdje se danas proizvodi „Žuja“ i tome slično, tak' i tak' bez upregnuća “Belgijanera“ pa zato tak' dobro paše bez onih ex-ex i ovdje nečije, a ne moje, nostalgije u smjeru kamo idu hrvatskih nečijih i nikada mojih dvanaest sram vas bilo bodova - a Fil bi rekao „Stanite na to ne s cipelom nego s bagerom“. Haugh!
Ispod znaka Coca-Cole naručujem stereo-cappucino i tonik. Ženska: “Može Schweppes?”, pa rekoh “Može!” i slučaj je riješen onako kao to mi rješavamo. Zato ću umjesto zagrebačkog tonika u zelenoj flašici s bijelom etiketom na kojoj piše “Tonik”, dobiti uvozni tonik koji se puni tu negdje, možda na istom mjestu, ali uz paprenu licencu, u bijeloj flašici sa žutom etiketom na kojoj piše “Schweppes” - i koja izgleda tako europski, jer naš „Tonik“ još nije iz Europe, pa bi samo budala imala nešto protiv toga! I Šviceri!
Jer, na našem mjestu bi oni na toniku odmah napisali “Tonik” i veliko “Made in Croatia”, kao što to doma pišu po svemu, čak i po jajima: “Ovo jaje je snijela švicarska koka!”, a na svim ostalima jednostavno piše zastrašujući tekst: “Strano jaje!”. I makar je strano jaje jeftinije, većina kupuje švicarska jaja, jer znaju da onda švicarskoj kokici i švicarskom seljaku neće biti lošije, a pjetlići k'o i naši pjetlići, pa će uvijek biti švicarskih jaja, možda i za „bio“-izvoz!
I dok to oni marljivo pišu po svemu, od salate, mrkve do kruha i kotleta, pa još ono „bio“, mi smo uz tonik počeli uvoziti sve, od žita do šećerne repe, pa na kraju nećemo znati niti kako se bez licence dolazi do kotleta.
Problem nije u tome što ću ja sada dobiti “Schweppes”, dapače! Problem je u tome što uz njega više nema i “Tonika”, pa zato stranca, kada zatraži “Schweppes”, nitko ne može upitati: “A ne želite li možda probati pravi zagrebački tonik? Jer odgovor bi bio “Da, baš vam hvala!”.
Pomišljam: „brisarela i kaj te dalje briga - na Šalati je sve to ionako normalno!“, ali se već unaprijed ljutim, jer znam da će i na „Vidikovcu“ u Maksimiru biti isto, pa mi onda kao jedini slijedi Zoološki vrt. Ravno među majmune - bar ti imaju dovoljno pameti pa se nebum spotaknul niti na “Schweppes” niti na belgijsko-američku i ex-ex zvijezdu-uspješnicu „Artois“.
A Šalata je promijenila ne samo lice, već i jetra - i zato begam natrag, u ono lijepo!
Vidim kako se penjemo po Šloserovim - to savladavanje štengi je bila jedina stvar koja nam nije pasala: lijepe stube, ograda, odmorišta, stupovi od švedskog kamena i iznad stare lampe, sve oko tebe zeleno i uvijek si u hladu. Stube fino leže, ali prema gore je mili Bože - ako ideš polako, nikad' kraja, a ak' juriš, ne buš' tak' do kraja. Zato sam razvio posebnu tehniku penjanja po Šloserovim i patent poklonio kvartu: „lijevom nogom gore naprijed, pa lijevi dlan na lijevo koljeno i odgurneš“, zatim isto s desnom nogom i rukom - i tempo, uvijek po dvije štenge! To je izvrsno kopalo, malo smiješno izgledaš, ali za čas si gore.
Navečer je moglo biti i kufer situacija, jer su se na odmorištima znali skupiti kojekakvi tipovi koje je bolje zaobići, a nemaš mjesta za to, a kod cura se to moglo desiti i po danu, pa onda Sanja poslije na malom bazenu, još uvijek sva crvena i zadihana, priča: “Stal se pred mene, raširil kaput i pokazal onu stvar... pobegla sam dole i došla preko Rubetićeve:“
Šalata – stadion
Vidim kako se švercamo na hokejašku tekmu, bilo odmah direktno na ulazu ili pored njega, pa onda trk prema štengama odzada, bilo preko, kroz ili pored ograde kod velikog bazena, ili čisto onako, po inspiraciji - jer kod nas na Đamki je stvar časti ne platiti kartu.
Svugdje, od bazena do koncerta, a ponekad i kina, svugdje se švercalo ili upadalo preko ograde ili na neki drugi način - jer većina nije imala love, pa se švercalo!
Jednostavno - ak' nisi upal, onda se nisi kupal, pa onda zato nogač ili badminton na travi.
Kako bi došli do love za upad tu ili tamo, neki su išli šljakati - skupljali su stari papir i flaše koje su onda prodavali (jedno otkupno mjesto je bilo Boškovićevoj, u podrumu, dvadeset metara od Draškovićeve) - dofuraju na triciklu, pa onda po kili ili po broju od litre na dalje, i evo love za upad! Furka na triciklu nije baš uvijek prošla bez nezgoda, i to baš na zavojima oko Đamke: Mesko se jednom rastepao s praznim flašama od ulja; Zane se pred apotekom prevrnuo s taktericom (kanta za dvanaest litara farbe) u kojoj je bio bijeli lak, pa je farbe bilo sve do kioska s duhanom, a ja sam se radi prebrze vožnje na istom mjestu prehitio s dvije gajbe Radenske i polupao više ne znam čije flaše, koje sam prevozio iz usluge!
Na Đamki je upad „uvijek prek zida“ postao automatika! Čak i oni koji su mogli platiti kartu su išli preko zida - koja je to fora platiti kartu i uđi sam, pa gdje to ima!?
(Usput: sjećam se kako smo Mirek i ja, dosta godina kasnije, išli gledati Nikolu Plečaša na igralištu Lokomotive u Tuškancu - u onoj rupi kod ulaza smo prvo kupili karte, a onda smo se spentrali i upali preko one „dva metra zida + dva metra žice“ ograde. Đamka-automatika!)
Vidim nas na kupancu - na Šalatu smo išli ili sami, jer su svi tu dolazili, ili u klapi, kako bi bili s onima koji su već došli - za razliku od kupanca na Savi koji je bio obiteljski kupanac i cjelodnevni izlet kada sve moraš ponijeti sa sobom, i zato tegliš cekere po tramvaju.
A ovdje malo „cup-cup“ po Šloserovim, i već si gore, na Šalati!
Cure su uglavnom išle na mali bazen, tamo je bilo tiho i mirno, a one malo starije su išle na veliki bazen, gdje su se malo kupale, puno sunčale i pritom pod sitno mazile s dečkom, dok su one još starije išle samo kako bi se navlačile dok se sunčaju s nekim frajerom.
A mi smo ih kukali i lukali - najrađe kroz rupice na kabini kada su se presvlačile. Neke su to i znale, pa su fakinke još sve napravile kako bi predstava bila bolja i dulje trajala. No, to je bila iznimka, sve druge su ili pokrile rupicu s nekom krpom, ili su ju pokušavale zaštopati s nekim papirićem. Dečki su pričali kako ima i onih koje galame i lupaju s vratima kako bi se znalo da su unutra, ali ako je to uopće tako bilo, to sigurno nisu bile cure iz našeg kvarta, jer one su znale da mi na njih jako pazimo.
Nas se mora shvatiti - rupice su nam bile strašno važne, jer to je bilo u vrijeme kada je najbolje što smo imali bila mala, smeđo-bijela fotografija Hedy Lammar, kada gola izlazi iz vode. Ona je bila prva glumica koja se skinula gola (u filmu Ekstaza), sliku nam je donio neki frajer, a kako nije bilo kopirera, slika je išla od jednog do drugog, svaki ju je imao dva dana.
Kod kukanja je naš najveći problem bio čuvar Šantak, tu je bio čak i gori nego kad te lovi kod švercanja. Ukratko, bojali smo ga se kao vraga, a on je sve činio kako bi nas uvjerio da čak i od crnog vraga može biti gori i opasniji. Što se tiče rupica - svaku je pronašao i sljedeći put je više nije bilo (za razliku od onih drvenih kokošinjaca na stupovima na Savskom kupalištu, gdje nije bilo Šantaka, a ionako bi morali imati ekipu stolara koliko se bušilo).
Moj price/performance indeks je na Šalati bio izvrstan, puno toga jako lijepog sam vidio, a cijena svega je bio jedan ženski prst i par hračaka u oko. Zgodno je bilo i to kad' curi poslije kukanja veliš kako ima predivne rudlice - a ona ti se još nasmiješi!
Na malom bazenu vidim Mikija (Kodžić), opet moj Miki, ali bez Polar-Solo rolica: svjetlo plava kapica, a dole sunce-mu-žarko-otkud'-mu Speedo kupaljke koje nitko živ nema, i kad' su glavna fora Olimpic Porolastic gačice s bijelom zastavicom!
Veli: “Škola plivanja Medveščak na malom bazenu, pa zakaj ne - svi znamo plivati, čuka i pol trening i onda gotovo, pa fino ostaneš na bazenu!“.
Trener je bio Aleksandar Sajfert (poslije olimpijska s Heblom, tatom Šimencom i društvom bez onog d.o.o., dok su gore na velikom bazenu trenirali veći dečki, Lopatny & Co.) koji je skužio s kim ima posla, pa je tak' dobro zrihtal ekipu koja je mislila kako preko treninga na malom bazenu ima gratis upad na veliki bazen! I tu vidim Mikija: one dugačke letve, pa špagica, a ne stiropor, noge su se plivale s drvenim daskama, dok glava stalno nutra - van... k vragu besplatni upad! Ali, zato je Miki 1958.g. na prvenstvu Zagreba u 50m prsno osvojio prvo mjesto, iako je prije nego što je kit rekel “Start”, opal u vodu, pa poslije objašnjava da je to „jer 50m se pliva prema stupićima, ne sa stupića, jerbo sa stupića se pliva stotka, kaj ne!“.
I usput mi šapne: „Doping-sredstvo Dekstroza, a od hranarine bicikl.“
Na velikom bazenu vidim kako Pikula i Bačva skaču s desetmetarske skakaonice u svim pozama i stilovima - to je uvijek bio show za one s jačim živcima, uvijek smo uživali u njihovoj predstavi, galamili i držali fige onima koji su ih pokušali imitirati.
Ja sam isto probao! S iskustvom rijetkih skokova s pet-metarske skakaonice, odoh tih par metara prema gore - kad' tamo vrh svijeta! Iznad tebe nebo, a sve drugo duuuuboko dole, ne ufaš se niti gledati, a kamoli ono „udahni pa skoči“! Kuda? Dole? Skok na glavu - svašta, ni za živu glavu! Barem na noge? Ma 'ajde, ionako se bojiš pogledat' oko sebe, a i noge ti drhte od straha. Odmah mi je bilo klaro da me ovaj dio svemira više nikad' ne bu videl, ali kako doći dole? Krećem prema rubu, udahnem, zakoračim i zatvorenih očiju fijuuu - jerbo na Đamki je ponos uvijek jači i od najvećeg straha - pa zato nisam niti nos začepio.
Skakao je tu i državni prvak u skokovima s onih daski puuuno niže: Bio je nešto stariji, s malim, ali ipak vidljivim šibedahom na glavi, znali smo da ima brdo medalja, ali nitko ga nije niti pogledao - s tak'vim čistim stilom se ne osvajaju medalje pred nama na Šalati (mislim da se zvao Kralj, isto kao i naš daleko najbolji usno-harmonikaš Branko Kralj, jasno iz kvarta, s početka Palmotićeve).
A tek po zimi! Vidim nas kako se sličuhamo na pravom ledu, a ne negdje po cesti ili u dvorištu gdje je neko polio vodu po betonu, pa se onda tako sličkaj cijelu zimu..
Sličuhe su nam na gvint koji se steže s leptir-ključem - zmontiraš ih na gojzerice ili jake cipele ili ono što imaš - pa ravno na led. Garderobe koja nije nikom trebala nije niti bilo, sve je bilo u stilu: „Kak' si došel', tak' si otišel na led“. Sve one taške, ormarići, navlačenja, oblačenja i specijalno ovo za specijalno ono je došlo poslije nas.
Gojzerice su fest držale nogu, ali sve skupa je ipak bilo dosta klimavo. Ipak, mi smo se i s tim lijepo sličkali po svim mogućim grbama, jer nije bilo niti glatko niti glačeno kao danas - već je bilo u stilu: „Kak' se zmrznulo, tak' imaš!“
Na Šalati je već bila i muzika - imali smo muziku iz onih smiješnih zvučnika s još smješnijim zvukom kao iz plehnatog lonca pa još preko telefona, ali svima je bilo lijepo - uostalom, niti prva, niti druga, niti treća... ploča Koralja nije imala bolji zvuk.
Rasvjeta je štimala i zato se fino vidjelo tko se sve drži za rukice, a tko jako grli odzada. Kako nam ne bi bilo dosadno dok pristojno radimo krugove, uvijek se našlo par bedaka, kao ja, koji su se samo zabubavali u ogradu ili u one koji voze u krugu. Divljali su, padali i pravili gluposti - samo su se pravili važni, a zapravo se nikada nisu naučili voziti sličuhe.
Tenis nisam igrao, i ne sjećam se nekoga iz kvarta koji je igrao tenis na Šalati. Zato su tu moja sjećanja kratka: onako u prolazu vidim puno starije kako igraju, a ne poznam niti jednog od njih, vidim sebe sa Zokijem kako u sedam ujutro, dok nema nikoga, mašemo s nekakvim smiješnim drvenim reketima i lupamo onih par nekad' bijelih lopti koje imamo - i kraj.
Na Šalati u mislima: uz koncerte na bini
Šalata je bila domaćin mnogobrojnih muzičkih događaja, međutim radi kapaciteta i drugih preduvjeta, to su tempi passati, jasno, globalno gledano, jer uvijek će se naći nešto, gdje će Šalata biti „kao skrojena“ za to - makar radi ugođaja pod plavim zagrebačkim nebom.
Navodim četiri događaja koje pozicioniram kao bitne za segment muzike koji volim, te po muzičkim i scenskim kriterijima kakove imam, dakle - radi se o osobnoj procijeni koju neću posebno obrazlagati, dapače, „bezobrazno“ konstatiram kako ta četiri događaja imaju ponder od najmanje 80% u odnosu na ono što se na Šalati izredalo do ranih '80-tih.
1. O nastupu Matta Collinsa allias Karla Metikoša na Šalati je godinama nakon toga pričano, vjerujem da je sve o tome napisano - i dok postoji moja generacija, živjeti će i naša sjećanja na onih nekoliko dana, od dočeka na Zrinjevcu, pa do njegovog nastupa pred nas deset hiljada na Šalati. Zato ću pokušati reći nešto novo, drugačije, ali još uvijek „pametno“, iako već sada znam da mi to vjerojatno neće uspjeti.
Nastup Matta Collinsa je, ne samo u Zagreb, donio po prvi puta praktički sve: postavljen je novi etalon scenskog nastupa plus sve ono što je bilo prvo-prvo i što nam nitko prije njega nije donio i pokazao. Sve ono što smo čuli i vidjeli, ostaje u trajnoj uspomeni.
Na primjer - nitko do sada nije spominjao plakate, prve profesionalne plakate koji su tih dana „osvanuli“ po Zagrebu, da bi do danas ostali iznimka.
(Veliki, višebojni plakati u off-set tehnici (Philips je uz „Slušajući kišu“ izradio nekoliko hiljada primjeraka) - u vrijeme neuglednih plakatića crno-bijelog sito-tiska i šapirografa).
I zato nema smisla isticati bilo koji „detalj“ iz svega onog novog - kao na primjer broj instrumenata i bogatstvo aranžmana (na bini su bili dva bubnjara, klavir, saksofon, vokalni trio „Jeka“, „Koralji“ i još ponetko u pratnji) u vrijeme „ritam gitare kvintnog kruga“ i kada su tzv. VIS-ovi, vokalno-instrumentalni sastavi, bili u sastavu „tri gitare + bubanj“, dok su klavir i saksofon bile iznimke, Matt Collins je te večeri na Šalati postavio kamen temeljac i rođen je„hrvatski rock“, kako to danas zovemo - ta večer je bila prvi dan buduće povijesti „Rockera '60-tih!
(Usput: do te večeri sam prihvaćao atribute i nazive „električari“ i „bît-bend“, tj. „beat band“, a odbacivao ono „VIS“ (kao da smo varaždinski kišobrani), da bih na bini shvatio kako je to bez veze, jer ono što on pjeva i pri ćemu ga pratimo, je najčišći Rock'n'Roll, R&B, soul... ni sâm ne znam kuda bi to sve danas spadalo!)
Da, tu i tada je ta povijest započela, i nigdje drugdje!
Svi smo bili u transu uz Karla na bini i ispred silne publike na stadionu, i tu danas ne pomažu niti TV-snimke, a kamoli riječi - to se jednostavno moralo doživjeti!
Taj koncert je pokazao ne samo što se može i kako treba, nego je Matt Collins, allias Karlo Metikoš, već na Šalati s vlastitim pjesmama pokrenuo lavinu promjena kod kompozitora, tekstopisaca i aranžera, a koje nisu zaobišle niti za sve muzičare ključna mjesta: muzičke urednike i snimatelje po tonskim studijima. Svima je dao novi, veliki impuls - i Smjer!.
(Usput: to je bilo u vrijeme kada su klavir i saksofon bili rijetka iznimka u sastavu VIS-ova, vokalno-instrumentalnih sastava: klavir („Bijele Strijele“ i Braco Balić „Cobra“, te „Crveni Đavoli“ i Josip „Joka“ Rešetić) i saksofon („Bezimeni“ s „Mutekom“) su bile iznimke.
Orgulje, odnosno kombo-orgulje, su morale „pričekati“ primjenu poluvodičkih tranzistora, pa su se na zapadnom tržištu pojavile tek 1960.g., da bi se nakon „preteće“ Waltera Neugebaurera i sastava „Mladi“ 1963.g., na našim binama pojavile kasnije, uglavnom „Vox“ ili „Farfisa“: „Roboti“, O'Hara (s Franom Paraćem, jedinim profesorom Muzičke akademije iz naše generacije, u sastavu je do prelaska u „Zlatne Akorde“, pjevala tada nepoznata Josipa Lisac); „Zlatni Akordi“ (na tipkama je odmarao ruke Davor Štern, dok je solo gitaru svirao Vaso Sarapa, pripremajući virtuoznim sviranjem „Narančinog Cvijeta“ buduću profesuru na PMF-u) i možda još po netko.
Svakako se moraju spomenuti koparski „Kameleoni“, koji su „ispali“ 1966.g., kod kojih je na „Hammond“ orguljama, a nakon toga na „Roland“ i „Korg“, bio Vanja Valić.)
2. Nastup „Vikara“ „The Rockin' Vickers“ je do ranih '80-tih sigurno, a pretpostavljam i do danas, bio najbolji show nekog benda viđen na Šalati, a za mene najbolji scenski nastup koji sam vidio u životu. Tek puno poslije sam mogao shvatiti kako je ono što su nam pokazali bio optimalni mix između divlje-provokativne energije sastava „The Who“ u „The Troggs“-odjeći, kretanja sva tri gitarista u Mick Jaggervalovima i cik-caku... do neumornog skakanja po bini i „lupanjem“ čela o kopču na kariranim hlačama. Izvrsna muzika, a na bini cijelo vrijeme totalna muvana. Priložena slika vara - bili su šareni kao daždevnjaci, s kosom do prsiju.
Svirali su izvrsno, puni sound, čvrsta ritam sekcija i dobar vokal.
(Usput: svojevremeno me je zbunio jedan interview u kojem je bilo govora o njihovim turnejama - Zagreb su pobrkali s nekim drugim gradom, čak i po godini nastupa.
U svakom slučaju, došli su nam prerano, a budući da ni tada niti poslije nisu imali neki značajniji hit, brzo su nestali u zaboravu - osim kod onih koji su se eventualno još neko vrijeme sjećali „nekakvog cirkusa na bini“)
3. Nastup benda The Hollies nam je donio vokal na apsolutnom vrhu - po svemu.
Došli su nam kao prvi „TOP-10“ bend u vrijeme kada smo takve mogli slušati samo na radio „Luxemburgu“, pločama i ponekad na našem radiju. Vrhunski doživljaj!
(Usput: Iako su im snimke izvrsne, ukupni sound i vokali su na Šalati bili puno bolji nego na snimkama. Inače, ta razlika zna ponekad i jako iznenaditi, bilo pozitivno bilo negativno - kao na primjer kod The Walker Brothers i kod našega Duo Hani - kada na bini pjevaju dva glasa, a u studiju jedan snima dva puta.
Uz nastup Hollisa vezana je i jedna moja nezgoda: uđem u garderobu gdje neki tip pika po gitari, naslonjen je na zid, lijeva noga podboltana na zid i na njoj naslonjena đitra. Stanem do njega, i on veli; „Hi, ja sam Graham Nash“, a ja, koji prema slikama očekujem dugu i jako naviklanu kosu, a ova je ravna i kraća, mislim da me neki njihov tehničar zeza, pa zato velim: „A ja sam Allan, iz Hollisa!“. I dok me je začuđeno gledao, na vratima se pojavi već za nastup obučeni kit i veli: „Graham, vrijeme je!“, a Graham meni: „To je Allan“, a Allan priđe do mene i veli: „Hi, ja sam Allan!“. Vjerujem da sam u tom trenutku izgledao kao zadnji idiot.)
4. Nastup Peppina di Capria, koji je vremenski bio prije prethodno navedenih nastupa, nam je uz divan ugođaj donio i etalon profesionalnog razglasa za nekoliko sljedećih godina.
Šalata je po prvi puta plivala u zvuku do zadnjeg reda na tribinama, po prvi puta smo čuli meke efekte i diskretnu jeku („Koralji“ su nakon toga godinama koristili istovjetni „Meazzi“ razglas), po prvi puta je viđen elektro-bass (onaj klasični, ne bass-gitara), a dokazana nam je trajna vrijednost specifične nichetalijanskog pristupa onom što nosi zapad.
Pepinno di Capri je, vjerujem, na ljestvici iza Adriana Celentana, Domenica Modugna, a možda i iza našeg Puližana Sergia Endriga, ali budući da navedeni nisu bili na Šalati, a on svoje izvrsno obavio i još nam ponešto ostavio - „e balla il twist“ s Peppinom za Italiju.
To je bilo u vrijeme kada smo svi pjevali i talijanske pjesme (pogotovo ženske) i pri tome nismo radili posebnu razliku između „Il Cuore Matto“ Little Tony-a (i po cesti se čulo ono „Dimmi la verità, la verità”),“Nata per me” ili “Buonasera signorina“ Adriana Celentana, “Guarda che luna” Freda Bongusto ili eto, „Roberte“, „Daniele“ ili "St. Tropez Twist“-a Pepppina di Capria („A St. Tropez, la luna si desta con te, e balla il twist.“) - pa se tu razliku niti danas ne mora neizostavno tražiti. Tu vrijedi ona „svak' ima svoje“ - a Elvis je na nebu!
(Usput: neki naši bendovi su u to vrijeme imali „specijalce“ samo za talijanski dio repertoirea, primjerice, sastav naših stjegonoša, „Bijele Strijele“ Bracu Balića „Cobru“, zatim „Kristali“ Mirka Kipčića i „Crveni Đavoli“ Jelenka.)
Što se na Šalati nekad nije moglo videti
Od šetnje ništa - krkljanac. Krkljanac je još u redu, na Šalati je uvijek krkljalo, ali kad vidim tko tu sve sada krklja i kako krklja, grč u želucu mi javlja: “Alkasalzer molim!”.
Puna Šalata snobova i prosto ne znaš koji su gori - ovi oko tebe ili oni u autima! Toga je i prije bilo, šminka i lova - „obuci, dovezi, donesi, pokaži, ispričaj“, ali ovo sada je „n“-ta dimenzija, nova, zdrava krv očigledno enormnih financijskih mogućnosti.
Svuda viri “tatina” lova - nema tu niti T-shirta ispod petsto kuna. Lova, auti, a sve golobrado!
Pomislih: “Baš su k'o leptirići! Sam' kaj još ne kure dolare, kak' se priča po gradu!”.
Ni auti ne zaostaju - sve fino, novo, sportsko, kao da si na Salonu automobila u Parizu.
Gledam ovu ergelu koja vrijedi silne milijune u dolarima, tu su i dva Ferraria, jedan do drugog, kaj blizanci, crveni F-355 i crni F-360 Spider, 800 konja i pola mega-franaka na par kvadrata bivšeg „šalatskog brijega“ bez onih penzionerskih listića.
A kod desnog, kakva hauba, makina je u staklenoj kupoli - bome, i za Šalatu previše!
Nije loše, dečki su vjerojatno sjeli ravno u Ferrari, baš imaju dobre i marljive tateke koji već desetak godina prikupljaju i štede lovu - pa i Ferrari valjda dođe kao obiteljski treći auto.
I opet čujem Fila: „Pa kad se već drpa, onda usput drpaš i za djecu - najbolje je da sve bude u istim rukicama!” A kaj bi rekel Zrno kad' bi još čuo kako na Šalati trešte sevdalinke, neki Šemso i sve ono ostalo u stilu „kamena s ramena“?
Pa zato sada pomišljam na pjesmu, kak' je ono išla „Hiti drvo, pa kamen, a onda željezom“?!
Nas su nekad veselile sitnice, i za to tatek nije morao pokloniti Ferrari. Prisjećam se kako su se, taman u vrijeme kada smo kao klinci „otkrili“ Šalatu, pojavile “japanke” - natikače od gume i spužve, iz Japana, jer tada ništa nije dolazilo iz Kine, Koreje i sličnih zemalja.
Te „japanke“ su nam bile nekaj posebno, a nekima su bile vrijedne kao večernja cipela! Osim Kosti, koji prvo skine „japanku“, tresne po glavi i tek onda pita: “Kaj hoćeš?”
Pred onim unutarnjim očima mi prolete naši veliki vozači koji su pobjeđivali na trkama - s autima koji su vrijedili možda manje od felgi na Ferrariu. Osvajali su nagrade s friziranim „Fićekima“, jer izuzev Štroka, za nešto drugo i bolje, u početku nitko nije imao novaca.
Kako ćeš onda biti najbrži, čak ako u Fiću metneš original Abarth-makinu, kada sve ono ostalo nije predviđeno za takav motor? Pa puca!
Da, s kamena u Ferrari“ u Gradu po kojem se Slavoljub Penkala kao prvi vozio u vlastitom automobilu; u Gradu gdje smo se mi ne-toliko-mlađi-od-ovih-teško-zlatnih jarana još praktički nedavno igrali „Moj auto!“, i u kvartu pod Šalatom gdje je svojevremeno u Bulićevoj, tamo na ćošku u inače praznoj ulici, bio parkiran samo jedan auto - stara “Julka” od Marka Novosela, koji je pjevao po Njemačkoj, pa ga je mogao uvesti.
Vidim i nas male kako si radimo autiće i sanjamo auto na ključ, vidim Meska na triciklu kako vozi prazne flaše da bi zaradio neku sitnu lovu; sjećam se i onih ne tako davnih - direktora koji su bili značajni ljudi, a vozili su „Pezejce“, domaću Fiat-125 varijantu; sjećam se generalnih direktora koje su šoferi vozili u Renaultu 25, sjećam se i Titovog sina koji je na posao do INE odlazio tramvajem... pa glasno velim: “Ovi su se baš grdo natukli love!”.
Habi, koji je izgleda o nečemu sličnom razmišljao, onako kao za sebe, odgovori: “U gradu sam vidio i jedan “Rolce Royce”, ali ovo ovdje je kao u Cannesu, još im samo fale jarboli!”.
Mislim si: „Gdje je Ferrari, tu je i Rolce Royce, sve to ide fino skupa“, a pogled mi pada na jedan T-shirt od ne ispod petsto kuna, i ne znam zašto baš sada pomišljam na ugriznu ranu iz današnje novinske vijesti: „Nesvakidašnji napad: kod kioska se posvađao i obračunao - nanio mu je ugriznu ranu uha i odnio mu četvrtinu uške, a uho mu je operativnim zahvatom vraćeno.“ Ugrizna rana uha iznad T-shirta?
Ovdje na Šalati se uvijek pokazivalo i dokazivalo, ali ovo sada je nešto drugo - stavi dobro svima pred nos sve ono što je tatica tako naglo zaradio! A tatice su se, po ovom što se vidi, natukli love koju su i ova skužirana, super-bogata i skupo-mobilna djeca prestala brojati!
I tu bi, ne samo edukacijski, dobro došlo putovanje s onim keptenom Kirkom koji veli „Scotty, beam me up!“, i to opet pet banki u natrag. Na primjer, na sastanke nekakve Fronte kada su neki ljudi pred svima prisutnima morali iznositi „samokritiku“ zbog buržoaskog i nedovoljno „radničkog“ ponašanja. Jasno, poslije manje „obrade“ na murji - zbog nošenja šešira, ili kravate ili obračanja s „gospodine“ i tome sličnih nepodopština. Za veće „prekršaje“ je ionako slijedio Goli otok, a za najveće - javno strijeljanje!
Pa nek' mi sada netko sada tu na Šalati veli kako se o tome ne treba ili ne smije pričati!
I kako se danas, u slobodnoj državi u kojoj se drpaju milijuni, ne smije podsjetiti kako se u vrijeme neposredno nakon rata, u vrijeme Onih bezdušnih, glava gubila radi šverca jednog para ženskih čarapa, da su ljudi strijeljani zbog najmanje „prevare“ i da su plakati s imenima visili po Gradu!?
Zato „Da, Scotty“ pred ovom ergelom nagle financijske moći, „Beam us up!“ pred plakat iz 1947.g. prema kojem je strijeljan jedan „crnoberzijanac“ - ustvari, trgovac tekstilom, koji je imao trgovinu gdje je i danas tekstil na uglu ulice X i ulice Y, a koji je tada u svojoj bivšoj trgovini još uvijek bio poslovođa, i kojem su oni „drugovi“ našli 3 (tri!) metra štofa za odijelo ispod pulta - i nakon toga po kratkom postupku!
Da bi, navodno, na Šalati neki čak palili cigarete s dolarima - jer to mogu, pa im je „in“!
U vrijeme crvenih poslije Onih bezdušnih, bilo je mnogo onih koji su imali dosta više - “veliki tata” je vozio veliki auto, ali srednje kategorije, a “tatin sin” nešto slično. I tada je postojao “Ferrari”, ali ne u Zagrebu već tek u Trstu - i to još s klincima za volanom.
Jerbo, vrijeme crvenih nije bilo Vrijeme Velikih Lopova.
Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Toliko mladih ljudi, čitav jedan grad!”.
Mislim si, kako se po broju “tatine djece” na Šalati može zaključiti da je broj novopečenih bogataša prosto beskonačan!
U vrijeme crvenih nije bilo milijunaša, a broj “tatine djece” s nekakvim privilegijama je bio ograničen na djecu narodnih heroja i političkih prvaka. Računica je bila kratka: uz djecu narodnih heroja piši Nino Maraković i Goran Štrok, dodaj stotku za sve ostale, oduzmi Vladu, sina Vladimira Bakarića, koji je iskreno odbijao svaku privilegiju, oduzmi jednog Mišu, sina Josipa Broza, koji šljaka za kruh svoj svagdašnji - i točka. Rezultat je konačno-mali broj! Išlo im je lakše i bilo im je bolje, ali ništa se tu posebno nije desilo, nikome nije zbog toga nešto manje bilo, nije zemlja osiromašena i nitko nije ubirao harač kao u Vrijeme Velikih Lopova - samo uđi u prvi dućan i već su ti u džepu - sve su zgrabili, od štekera do riblje konzerve!
Velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi: “Nije to dobro, mnogo ih se na brzinu obogatilo!”. Mislim si: crveni su na tanku slamčicu sisali dugo i polako, a kada bi krupniji nešto zgrabio, to je učinio kao morski pas, tako da se i sitna riba mogla najesti. Ovi novi su kao piranje - oglođu do golih kostiju!
Crveni su znali da imaju vremena, pa su si polako zobali i kljucali. Radili su to po zakonima koje su sami napisali, pa ih nisu mogli jako nepošteno zaobilaziti, ili ne dao im Marx, gaziti. Nije tu bilo posebnih lopovluka, presedana i žurbe: uđeš u nečiju kučicu, a na kraju ispadne dobro opremljena i čuvana viletina; onda nešto na moru i nešto na bregu; imaš auto sa šoferom, a samo za sebe po članu obitelji nešto standardno, neupadljivo i bez šofera; primaš punu plaću na jednom mjestu i dvadeset onih “sve po jednu sedminu radnog vremena”; putuješ po svijetu, živiš super, čak nemaš troškova kao drugi smrtnici; polako skupljaš umjetnine i starine; dinarski i devizni računi rastu, a i čarapa je sve deblja - ali na kraju, kada sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - sve to nije malo, dapače, ali još uvijek nisi milijunaš! A kada se malo potrudiš i sve takve zbrojiš - vidi vraga, ni frtalj Kinta-Kulte!
Veliki Lopovi su znali da nemaju puno vremena, pa su baš na sve navalili kao morski psi s apetitom piranje: “meni špeceraji”, “tebi nabavka za vojsku”, “meni tvornica”, “ti danas nisi bio dobar, zato tebi samo komad otočića s lukom i potočićem”, “meni brodogradilište”, “tebi novinska kuća” - a kad sve to zbrojiš i pretvoriš u zelene dolare - vidi vraga, pa Hrvatska je bar po tome bila bogata zemlja!
Znači, ipak je radni narod nešto stvorio, ipak to komunisti nisu pokrali - malo su mijenjali vlasnike, sebi su svega i svašta priuštili, ali je na kraju sve ipak ostalo tu - Hrvatska nije bila na prosjačkom štapu!
Zato opet glasno velim: “Baš su se natukli love!”, a Habi opet, onako, kao za sebe: “Da, baš su se natukli love!”
Sad se još trebamo izvući s ovih dvjesto metara brisanog prostora gdje te svako malo gađaju Šemso & Co. kad' zaori ono njima pravo, a meni žao zvučnika. Sve je puno onih-ne-mojih, zapraf nemam ništa protiv - ali zašto su se svi drugi negdje posakrivali?
Pa se opet sjetih usamljenog šarana-ljuskaša, koji je u nekad šaranskoj vodi sada okružen babuškama - i sigurno im ne može reći:”'Ojte mi svi lepo tam' otkam' ste i došli!”.
Zato se treba izvući iz gužvanjca u kojem pola mlade i onih njima ne mislim na Hercegovinu sličnih, piči nervozno po gasu, kao da će netko svaki čas dignuti crno-bijelu zastavicu za početak trke niz Rubetićevu, ako treba, sve do obilaznice oko grada - jer u Zagrebu se mora ostati. Baš su sve zaštopali!
Mislim si: „Pa i logično je da su zaštopali, jer netko je želio dvjesto obitelji koje iz srednjeg vijeka snažno vuku naprijed - ali ni vrag da sada ima i dvjesto “Ferraria”!?”
Velim: “Nekaj me je grdo piknulo, kaj već ima komaraca?”, a Habi, opet onako kao za sebe: “Njih se s malo “Autana” čovjek bar može riješiti!”.
Nema komentara:
Objavi komentar