Plavi vjesnik, kolovoz 1967.
Nedavno je na međunarodnom turniru u Italiji, u jakoj konkurenciji istaknutih sovjetskih, talijanskih i čehoslovačkih igrača proglašen za najboljeg na turniru. Riječ je o osamnaestogodišnjem učeniku Pedagoške gimnazije, talentiranom košarkašu Krešimiru Ćosiću, koji svojom spretnošću, brzinom i bravuroznom igrom prisiljava gledaoce da skaču na noge i time postiže uspjehe u svom klubu ili u reprezentaciji, gdje je već tako mlad sebi osigurao sigurno mjesto.
Nedavno sam sudjelovao u svečanom dočeku KK "Zadar" s povratka iz Italije, gdje je ovaj klub na međunarodnom turniru svojom kvalitetnom igrom osvojio I mjesto i time potvrdio kvalitetu jugoslavenske košarke.
Krešimir Ćosić: Bivši član literarne sekcije
Odmah pri silasku s broda čestitao sam mladom košarkašu na postignutom uspjehu i zamolio ga za ovaj razgovor.
Kad sam idućeg dana pozvonio na vrata njegova stana pojavila se njegova majka. Rekla je da još spava (iako je bilo 9 ujutro).
No, ipak ga je pozvala.
Kad je Krešimir ustao, ušli smo u njegovu lijepo uređenu sobu, na zidovima kojih vise uramljena razna priznanja i slike s nastupa. Sjeli smo za sto i započeli ovaj razgovor o kratkoj ali uspješnoj karijeri ovog mladog košarkaša, kojeg ovdje u Zadru mnogi nazivaju Đerđinim zamjenikom.
- Ne mogu se pohvaliti dugom karijerom i zato su mi svi događaji vezani za početak u svježem sjećanju. U osnovnoj školi nisam nikad pomišljao na to da ću jednog dana igrati košarku. Moj jedini hobi bio je pisanje pjesmica, koje sam kao član literarne sekcije pisao za školske zidne novine.
Iako sam uz to igrao i košarku ona me nije puno interesirala. Igrao sam je jedino na satovima tjelesnog vježbanja, ali ne zbog užitka, već iz obaveze prema tom predmetu u školi.
Svojom visinom sam se izdvajao od drugova i zbog toga nije bilo čudo što sam pojedine utakmice sam rješavao, postigavši najviše koševa za svoju ekipu.
Svi ostali igrači bili su niži od mene bar 40 cm.
Kad sam s uspjehom završio osnovnu školu, upisao sam se u ovu koju i sad polazim. Pohađanjem I razreda Pedagoške gimnazije sve sam se više počeo zanimati za košarku. Rado sam je igrao u školi a i bio sam u školskoj reprezentaciji.
Kad smo jednom igrali protiv neke škole, na kraju utakmice mi je prišao jedan nepoznat čovjek i upitao me da li bih htio igrati košarku u klubu.
U prvi trenutak sam se iznenadio i mislio sam da se neznanac šali. Ali, on je bio uporan i ponovio je pitanje. Onako od šale i bez razmišljanja, rekao sam da bih igrao i tako smo se dogovorili da to poslije podne dođem na trening KK "Zadra".
Našao sam se u nedoumici: da li da vjerujem neznancu? Ipak sam otišao (bez znanja roditelja) na trening.
Tu sam odmah spazio svog novog znanca, koji me je ljubazno pozvao u klupsku svlačionicu i predstavio mi se kao trener "Zadra". Objasnio mi je da me je pozvao zbog toga jer su mu potrebni mladi igrači poput mene.
Gostovanje u Skoplju
Zamislite kako mi je bilo?! Onako mlad, anoniman i neiskusan, odjednom sam se našao u društvu najboljih košarkaša "Zadra".
Kad sam izašao na igralište, odmah sam prepoznao Đerđu i Anića. Kad je trener objasnio ostalima da sam ja novi i da ću s njima trenirati, svi su me upadno motrili.
"Ovaj mladić je stvoren za košarku!"
I počeo sam trenirati...
Oni stariji su bili spremni na naporan trening, ali ja sam se umarao i znojio.
No, nisam posustao.
Kad sam se upoznao sa svojim suigračima, često su mi davali korisne savjete.
Nakon nekoliko odigranih utakmica na treningu, trener je odjednom rekao:
"Ovaj mladić je stvoren za košarku."
Naš razgovor je načas prekinula Krešimirova majka koja nas je poslužila vinom i kavom.
Nasmijana i sretna, rekla je:
"Tko bi se nadao da će jednog dana o mome sinu pisati novine?
Znate, u početku smo mu branili da igra košarku, ali smo poslije razumjeli i sada je sve u redu."
Popili smo vino i uz pijuckanje kave nastavili razgovor.
Krešimir je postao razgovorljiviji.
- Prvi javni nastup za KK "Zadar" odigrao som na svoj 16. rođendan. Gostovali smo u Skoplju protiv "Rabotničkog". Bila je to prvenstvena utakmica na kojoj sam bio najmlađi igrač. Iako smo gostovali, sjećam se, katastrofalno smo ih porazili.
Na toj sam utakmici dao desetak koševa za svoj klub, a to je bilo dovoljno da je trener bio sa mnom zadovoljan i imao me u vidu za predstojeća takmičenja.
Paralelno s nastupima za klub iznenada sam dobio poziv za pripreme uoči Juniorskog europskog šampionata. Bilo je to 1965. godine.
Na takmičenju sam, prema ocjenama mnogih novinara, bio jedan od boljih igrača naše juniorske reprezentacije.
Jednostavno savršeni nastavnici
U ljetu iste godine uslijedio je i drugi poziv u reprezentaciju, ali sam zbog škole morao odustati. Upravo sam u to vrijeme polagao važne ispite u školi, tako da je moj nastup bio isključen. Bilo mi je veoma žao, ali sam se smirio kad sam čuo da se naša reprezentacija uspješno plasirala.
Čekao sam slijedeći poziv u reprezentaciju, koji je ubrzo uslijedio.
Prošla godina je za mene bila vrlo plodna. Najprije su došli pozivi u B reprezentaciju za Europsko prvenstvo koje se održavalo u Italiji. Kad sam bio pozvan na pripreme, jednostavno nisam vjerovao do ću igrati protiv najboljih košarkaša Europe!
Kao na svakoj utakmici dosad, i ovdje sam se maksimalno zalagao. Poslije tog prvenstva, uslijedilo je niz prvenstvenih, prijateljskih i međunarodnih utakmica.
Prvi put za A reprezentaciju igrao sam prošle godine. Baš se naša reprezentacija u nešto pomlađenom sastavu spremala na turneju po Americi.
Dobio sam iznenadan poziv.
Iako sam bio najmlađi član, svi su se prema meni odnosili vrlo pažljivo. Na toj turneji bio sam u odličnoj formi i koševe sam davao kao od šale. Svi su mi čestitali. To mi je dalo nove nade za zalaganja u košarci koja je postala dio mog života, dio mene.
Nakon te turneje postao sam stalan član naše A reprezentacije.
Kako je u školi? Nastavnici su prema meni naprosto savršeni. Potpuno me razumiju i ne žele da dajem ispite kad sam nespreman.
Uvijek mi opravdaju izostanke s nastave i bodre me, govoreći mi da samo i dalje nastavim igrati košarku za koju sam stvoren. Inače, u školi sam dosad bio dobar učenik, i zato mi roditelji dopuštaju do nastavim igrati košarku.
Plavi vjesnik, rujan - listopad 1971.
Sa 17 godina i 204 centimetra visine pojavio sam se u Sportskom centru, među nepoznatim vršnjacima. Ustručavao sam se trenirku skinuti. Žeravica je htio da me vidi u igri... Zaustavio sam jednu visoku loptu i pao. Do ušiju mi je dolazio smijeh. "Dobro je, Krešo. Kada se vratiš u Zadar vježbaj što više. Moraš očvrsnuti! I jedi, puno jedi! U košarci se ne može bez snage", govorio mi je Ranko Žeravica
Nezaustavljivi Ćosić
Nikome nisam mogao dokazati da je zapravo u pitanju zamka. Čehoslovaci su nam trebali biti protivnici i u Böblingenu, zapreka preko koje ćemo morati prijeći da obranimo napuljsko srebro, na eventualnom putu do zlata...
Na sastanku uoči utakmice u Böblingenu Žeravica mi je rekao:
"Ćoso, ti ćeš čuvati Zideka, za sve što on učini ti ćeš odgovarati."
Treba biti posebno pažljiv pa da se moja dobra igra protiv Čehoslovačke u Böblingenu ne pretvori u samohvalu. Najbolji strijelac svijeta nije se tako reći ni sastao s loptom. Samo jednom sam krenuo da preuzmem Kneževićeva igrača i lopta je zalutala u Zidekove ruke, a iz njih kroz naš obruč.
Bila su to jedina dva Zidekova poena na utakmici u Böblingenu. Zamislite kakvo osobno zadovoljstvo!
Znao sam da će novinari morati pisati o Lenjingradu i Böblingenu, o 38 koševa u Dvorcu sportova i o samo dva poena u Böblingenu ...
Kolege su mi govorile da sam u dobroj formi.
Poslije utakmice sa Čehoslovačkom moj stalni "cimer" Dragan Kapičić obratio mi se riječima:
"Ćoso, zapni, imam osjećaj da bi mogao biti najbolji igrač prvenstva Evrope. Bogami, strašne su ove partije u Böblingenu."
Priznajem, razmišljao sam o "Kaponjinoj" ideji.
Osjećao sam da sam u sve boljoj formi, ali sam se bojao da me ozljede ne spriječe u velikoj želji da se potpuno spreman nađem u momčadi za utakmicu protiv SSSR.
Strahovali smo i od Poljaka, drhtali poput učenika koji traži prolaznu ocjenu a nije siguran u svoje znanje ...
..."Kosik, Kosik"
... orilo se Gruge-halom na utakmici s Poljacima. Bila je to naša velika partija, svi smo igrali vrlo dobro. Poljacima smo očitali pravu lekciju.
Eh, kamo sreće da je takva igra ponovljena protiv SSSR.
Poslije susreta s Poljacima prilazili su mi novinari i treneri. Bio sam zaista zbunjen njihovim pohvalama. Govorili su mi da je moja igra protiv Poljske nešto što se ne viđa, da mi nema premca, da sam najbolji evropski košarkaš itd.
Laskalo mi je, godilo, ali sam se ujedno i pribojavao teške utakmice s košarkašima SSSR...
... Sve smo se bili dogovorili. Žeravica je skovao taktiku. Tvrdio sam "Kaponji" kako ćemo sigurno pobijediti Ruse.
I sjajno je počelo.
A kad smo napravili 11 poena razlike, kao da sam osjetio svoj trenutak:
"Sad, Ćoso, još loptu-dvije i eto zlatne medalje!"
Vrag će znati što mi se tada dogodilo. Ruke su mi zadrhtale. Toliko bacanja nisam promašio ni na jednoj utakmici u životu. Zamislite, 20 lopti, a samo tri kroz obruč. Katastrofalno!
Nisam znao stati. Kao da mi je nešto šaptalo:
"Pokušaj još jedanput, ovu loptu, Krešo."
Jedna za drugom i sve na obruč, sve u ruke protivnika.
Plećaš mi je prvi prigovorio:
"Ne, ne Ćoso, prvu loptu."
Bio sam siguran da mora krenuti... Međutim, naša prednost je nestajala...
Dobro je što nismo išli na banket. Došlo mi je da se napijem. Najbolji igrač Europe, a zlatna medalja izmakla u sekundama, i to možda baš zbog onih mojih promašaja.
Kako bi bilo divno da smo svi "objesili" zlato oko vrata, tu medalju na koju moja generacija napada prvi put.
Nervirao me je i hotel i krevet. Iskreno sam žalio zbog tih 69 : 64.
Bio sam jako tužan, a onda sam stisnuo zube i rekao:
"U Münchenu, tamo ćemo vratiti milo za drago, pa makar i ne bio najbolji."
Nekada bih smatrao velikom srećom biti najbolji igrač Evrope. Novinari su mi to priznali. Stručnjaci također, ali ostalo je sjećanje na jedan korak, na jedan krivi pokret, na one nesretne lopte.
Zaraza nije mimoišla ni mene
Sve zapravo teče munjevito. Uskoro će posve izblijedjei posljedice uvjerenja da sam najbolji.
Jer, u Provu ću se morati iznova potvrditi, treba napredovati, treba biti bolji nego što si bio jučer.
Lagao bih, međutim, da je 17. prvenstvo Europe pružilo Krešimiru Ćosiću zadovoljstvo o kojemu mašta dječačić koji ulazi u svijet sporta odnosno košarke.
Ne znam o čemu sam maštao kad sam se žurio u Jazine da na treningu ili utakmici gledam i gutam pokrete Đerđe, Troskota, zadarskih igrača čija je mašta bila posve blizu mojem temperamentu.
A, zamislite, nisam Zadranin!
Rodio sam se u Zagrebu, kad su mi bile dvije godine roditelji su mi se preselili u Pulu, a tek kad sam napunio 8 godina otac se doselio u Zadar.
No dovoljno je živjeti u Zadru i već se rađa želja da budete košarkaš.
Sjećam se da je "Pino" pričao o podvizima reprezentacije u kojoj je igrao. I zaraza nije mimoišla ni mene.
Počeo sam sve češće sa svojim "mulcima" ubacivati lopte kroz obruč. Pravili smo svoja igrališta. U klapi sam bio najviši. Primjedaba na moj izgled, visinu i kuglasta koljena znao sam slušati iz dana u dan:
"Što će taj mali u košarci, ne može dobro ni stajati."
Normalno, kao i svakog dječaka smetale su me zadjevice. Znao bih izmigoljiti majci i u rane jutarnje sate ubacivati loptu do iznemoglosti.
Dolazio bih u Jazine na treninge. Bojao bih se igre sa svojim vršnjacima jer su svi oponašali Đerđu. Kao da su željeli loptu progutati, sakriti. Driblalo se do iznemoglosti, a noge su mi bile dugačke i tanke, meta kao stvorena da lopta prođe kroz njih.
"Mali, zašto ti ne bi trenirao", upitao me jednog dana Enzo Sovitt čovjek koji je bio alfa i omega zadarske košarke.
Bio sam dodijeljen skupini juniora koje je trenirao Paolo Tičina. Ali junior nisam zapravo ni bio. Poslije nekoliko utakmica za drugu momčad, poslije 64 koša u Drnišu, na jednoj utakmici za prvenstvo Dalmacije, Sovitt me je prekomandirao u prvu momčad.
Bilo je to 1964. godine...
Na zimskom prvenstvu igram iste godine.
Kumanovo ću pamtiti po tome što sam prvotimac na parketu bio samo 30 sekundi. Jedva sam stigao pod koš "Rabotničkoga" - a ono stiže lopta velika kao brdo. Prihvatim je i nekako gurnem kroz obruč.
Prva utakmica, prve sekunde i prvi moji koševi.
U Beogradu nisam stekao povjerenje trenera. Bili su jači protivnici, ali sam u Ljubljani već bio u petorci s Josipom Đerđom.
Čitav grad je iščekivao veliki trenutak
"Štrkljasta jedanaestica"
Tek sam bio zakoračio u 17. godinu i na crveni asfalt Jazina.
Koljena su mi znala klecati pri spoznaji da sam postao prvotimac i da sam dobio dres iste boje kakvu je majicu nosio i Josip Đerda. I broj mi je bio sasvim blizu, tik uz "desetku" Pina.
Danas mi se čini da je u toj štrkljastoj "jedanaestici" bilo mnogo simbolike.
Nespretno ispisane brojke na bijelom dresu "Zadra" kao da su se rugale mojoj tankoj figuri, kojoj je do danas nedostajalo mesa, i kao da su proricale moje mjesto u zadarskoj košarci.
Svaki grad ima svoju ulicu i svoje priče.
Kalelarga, otkada je pamtim, uvijek je raspravljala o košarci. Godine 1965. drugih tema nije ni bilo. "Zadar" je igrao sjajno i svakom se pobjedom približavao naslovu prvaka. U prekidu lige Đerđa je igrao za reprezentaciju na prvenstvu Evrope u Moskvi.
Novine su pisale da je Pino bio sjajan, izvanredan, najbolji.
Vratio se u Zadar sa srebrnom medaljom.
Na treninzima sam vrebao svaku priliku da čujem poneki detalj s prvenstva, priču o igri Ive, "Žućka", o igri protivnika. Na treninzima i Kalelargi...
I dok nas je uzbuđivala pomisao da možemo biti prvaci, stigao mi je poziv od Ranka Žeravice.
Za reprezentaciju!
S Miljenkom Valčićem krenuo sam u Beograd.
Sa 17 godina i 204 centimetra visine pojavio sam se u Sportskom centru, među nepoznatim vršnjacima.
Ustručavao sam se trenirku skinuti. Žeravica je htio da me vidi u igri...
Zaustavio sam jednu visoku loptu i pao. Do ušiju mi je dolazio smijeh.
- Dobro je, Krešo. Kada se vratiš u Zadar vježbaj što više. Moraš očvrsnuti! I jedi, puno jedi! U košarci se ne može bez snage - govorio mi je Ranko Žeravica.
Vratio sam se u Zadar i prihvatio svoju majicu s brojem 11.
"Zadar" je igrao izvanredno. Kamo god smo dolazili, igrališta su bila puna gledalaca i pljeska. Čitav grad je iščekivao veliki trenutak...
Kalelarga je dane i dane slavila dolazak velikog naslova u grad košarke.
Bili smo prvaci Juge. Najbolji! I ja, sa 17 godina, uz Đerđu, Troskota, Čubrića, Marcelića, Valčića, Stipčevića, Ostarčevića, Jelića, Koštu, Anića, Komazeca i Brajkovića.
"Za koju godinu Ćosić će biti nezamjenljiv centar reprezentacije. Mali će nas odvesti u Meksiko", znao je govoriti Enzo Sovitti. "Ima ga dva metra, a nema se što vidjeti".
Koliko sam jako volio košarku, jednako sam malo volio jelo.
Naslov prvaka Jugoslavije donio nam je i prvi nastup u konkurenciji najboljih momčadi Europe. Razumljivo je da sam s velikim uzbuđenjima čekao putovanja i strepio od protivnika u Zadru.
Nismo imali iskustva ni sreće.
U tri susreta s "Dinamom" iz Bukurešta stekli smo prednost, onda su nas u Zadru pobijedili Grci. Pred 30.000 gledalaca na Olimpijskom stadionu u Ateni nismo mogli vratiti dug AEK-u.
"Črveno zname" u Sofiji je u dvije utakmice dohvatilo zadarsku prednost. Izgubili smo u igri sa CSKA u Moskvi, zatim i u Zadru sa tri poena i oprostili se od europske scene.
Kroz košarku širi se krug prijatelja
U izuzetno burnim danima slavlja i nastupa protiv najboljih evropskih klubova, godina 1965. bila je posebno značajna za moju karijeru. Zadarska publika me je prihvatila, prigrlila, dala mi volje i nju neću nikada zaboraviti.
Mislim da zadarskoj publici nema ravne.
Talent ili visina? Često sam razmišljao o vlastitom daru za igru koju sam istinski zavolio. Nalazio sam između obruča mnogo prilike za zadovoljenje svoje dječačke obijesti.
Za zadarskog dječačića postati košarkaš uvijek je značilo puno.
Jazine su mi, stoga, postale druga kuća, divan kutak u kojem sam najčešće provodio vrijeme.
U reprezentativnom krugu iznova se pojavljujem u lipnju 1966. Žeravica je okupio juniore na pripreme za turnir olimpijskih nada.
U Kraljevu sam upoznao Kapičića i Šolmana od kojih se više, u reprezentaciji, ne odvajam.
Poslije Kraljeva, uslijedila je Badija pa nastup na evropskom prvenstvu u Italiji.
Kroz košarku širi se krug prijatelja i među nama se pojavljuje izuzetno drugarstvo.
Mamio nas je i plavi dres s buktinjama.
Slušali smo Žeravicu i marljivo vježbali. Priželjkivali smo putove starijih kolega, željeli smo medalje...
Porto San Giorgio donio nam je velik uspjeh. Osvojili smo srebrnu medalju, na zlatnim vratima zaustavili su nas mladi košarkaši Sovjetskog Saveza.
Poraz od SSSR nije nam ostavio nikakve komplekse. Bili smo okupirani uspjehom, koji je utoliko bio veći što smo ga postigli u prvim igračkim koracima.
Dvije godine sam u Sjedinjenim Američkim Državama.
Danas, kad bih razmišljao zašto sam preletio Atlantik, zašto sam ostavio dragi Zadar i skrasio se u Provu, možda bih uzroke pronašao baš u godini moje prve medalje. Naime, u prosincu 1966. reprezentacija je krenula na turneju u SAD.
Žeravica je napuštao omladince i na kormilu najbolje selekcije smjenjivao Acu Nikolića. Uz Koraća, Rajkovića, Daneua, Skansija, Cvetkovića, Tvrdića, Basina i Ražnatovića, Žeravica je poveo Plećaša, Grubora, Žorgu i mene.
U Amsterdamu su nas uhvatila prva uzbuđenja.
Veliki avion, let preko Atlantika, impresivni njujorški aerodrom "Kennedy".
Gladni i umorni stigli smo u zemlju košarke o kojoj smo toliko čuli i čitali.
Sve je nekako bilo posebno. Utakmice, specijalne košarkaške dvorane, kričavi dresovi, publika, gledaoci koji sjede, jedu sendviče i piju kavu prateći svaki pokret svojih miljenika.
Igrali smo u Bostonu. Predigru. Jedva smo čekali nastup profesionalaca. Pred prepunom dvoranom pojavili su se veliki majstori košarkaške lopte.
Drhtao sam pri pomisli na trenutak kad ću ugledati čuvenog Billa Russella, velikana obrane, lovca nad obručima, kome je Boston imao najviše zahvaliti za brojne titule prvaka svijeta ...
Činilo mi se da je Russell zaustavljao svaki napad Detroita. Pustio bi protivnika da nacilja obruč, a zatim bi skočio poput pantere, uhvatio loptu...
Skakao je, skakao i skakao.
Russell nije bio osamljen. Velemajstor do velemajstora: Havliček, Jones, Bing...
I nezaboravna, sjajna predstava, kakvu nikad dotad nisam vidio.
Nisam siguran da je baš ta utakmica u Bostonu uzrokovala moj odlazak u Provo tri godine poslije.
Ipak, bilo mi je 18 godina i vidio sam igru Billa Russella ...
Zato, bez obzira na to kako ću završiti košarkašku karijeru i koliko ću još doživjeti sportskih uzbuđenja, Zadar i njegova publika ostat će moje najljepše igračko sjećanje. Zadarska publika je pojam, nešto što se ne može zaboraviti. Velik dio onoga što sam postigao u košarci pripada zadarskoj publici, njezina je zasluga ...
Jazine, prepunih tribina, sugrađani pred zatvorenim vratima, "karta više", to bodrenje kojeg nema nigdje na svijetu.
U Provu je košarka izuzetno zanimljiva. Znali su studenti, prešle sezone, spavati pred vratima blagajni da bi na vrijeme nabavili ulaznice, ali u usporedbi za zadarskom - ne može se mjeriti. Kad sam jednom novinaru sa mnogo zanosa pričao o zadarskoj publici, zamijetio sam njegovo čuđenje:
- Što je toliko posebno u tom Zadru? - pitao je Amerikanac.
- Vaši sjede, grizu sendviče. Istina, često plješću, ali moji Zadrani dršću nad svakim pokretom igrača, Zadrani na tribinama igraju košarku.
Reci i reci napisani su o glasovitim momčadima, o austrijskom "vundertimu", o Mađarima s Puškašem i Kočišem, o našoj olimpijskoj reprezentaciji iz Helsinkija. I košarka je imala "petorke" koje su prijatelji sporta znali napamet.
U Zadru smo imali prvaka kojii je između 1965. i 1969. bio velika momčad, jedna od najboljih koje smo imali.
Krešo Ćosić: Okupiran sutrašnjicom
Zadrani bi prije bez kruha ostali, nego bez Jazina i košarke. Baš u tom razdoblju radosti je bilo napretek. Za sve - publiku i nas igrače.
Olimpija nam je 1966. preotela naslov prvaka. Željeli smo dokazati da je razlog što smo se slabo plasirali u Kupu prvaka bilo neiskustvo. Dobro smo se pripremili za novu sezonu. Od starta nismo znali za poraz. Lako smo čuvali prvu poziciju u proljetnom dijelu prvenstva 1967. godine.
Onda je došao prekid lige, i pripreme za reprezentaciju. Iz redova prvaka u Košutnjak su krenuli Đerda, Jelić i ja. Maštao sam o putu u Južnu Ameriku.
Đerđa me nagovarao da se založim na pripremama. Žorga i Jelić su otpali iz kruga putnika još prije prvenstva Balkana u Skopju. Jedinu dilemu Žeravici činili smo Maroević i ja. Mene je Ranko postavio među najbolje a Maroević je igrao u drugoj selekciji.
Poslije zaista dobrih igara govorilo se da je "Mare" u izvrsnoj formi i da bi morao putovati on, a ja neka čekam neku drugu priliku.
U Skopju Ranko nije saopćio odluku.
Nastavili smo se pripremati u Košutnjaku. Vrijeme je prolazilo, a mene je sve više mučila neizvjesnost. I Đerđa je bivao nervozan. "Pino" je smatrao da se "kuha" iza naših leđa ...
- Krešo, spremi stvari. Idemo u Zadar - sav uzbuđen uletio je Đerđa u sobu.
- Što je bilo?
- Odlučili su da putuje Maroević. Rekao sam da i meni kupe kartu za Zadar, kad su tebi već kupili ...
Ipak, putovao sam u Južnu Ameriku na prvenstvo svijeta. I danas mi je drago što sam opravdao "ucjenu" svog košarkaškog uzora.
Iako u Mercedesu i Montevideu nisam bio standardni prvotimac, sudjelovanje na skupu košarkaša svijeta imalo je značajnog utjecaja na moju karijeru.
Prvi sam se od svoje generacije okitio srebrnom medaljom.
Bio sam izuzetno ponosan što sam uz Basina, Koraća, Rajkovića, Kovačića, Cvetkovića, Ražnatovića, Daneua, Đerđu, Ratu Tvrdića, Đurića i Skansija vratio se sa srebrnom kolajnom. Zbog Đerde i Žeravice posebno.
"Srebro" iz Montevidea ohrabrilo je Žeravicu pa je za Mediteranske igre pozvao još Simonovića, Kapičića, Šolmana, Brajkovića i Žorgu.
Kako smo u Tunisu igrali odlično i osvojili prvo mjesto, Žeravica je odlučio da uvjeri odgovorne kako upravo mi treba da idemo u obranu moskovskog "srebra", da doživimo vatreno krštenje baš na prvenstvu Evrope u Helsinkiju.
Prvaci Juge, a prazne blagajne
... Ivo Daneu je sjedio na tribinama "ledene dvorane".
Igrali smo protiv Rumunjske, suparnika koji je imao ubilježeno 18 uzastopnih poraza protiv naših košarkaša. Nije nam išlo. Kao da se nešto bilo urotilo protiv nas. Ispalo je tragičnih 75:73 u korist Rumunja, strmoglav pad na deveto mjesto u Evropi ...
Žeravica je novinarima izjavio da je isključiv krivac za slom, a da u mlade košarkaše ima potpuno povjerenje. Ali poslije Montevidea i Tunisa gorka pilula u Helsinkiju pomutila je svu moju radost.
Mlađi članovi reprezentacije pokolebali su se. Bojali smo se za povjerenje u novi val. Posebno je teško bilo Brajkoviću i meni. Zadar je vodio u prvenstvu Jugoslavije, jurišao je na titulu. Nije bilo drugog izbora nego natrag u Jazine.
Nekoliko mjeseci poslije Zadar je postao još jedanput prvak Jugoslavije Samo tri poraza u posljednjem prvenstvu na otvorenim terenima, uvjerljiv trijumf - bez radosti. Na zadarsku košarku nadvili su se crni oblaci.
Jazinama i crvenom asfaltu bili su dani odbrojeni. Najviši košarkaški forum je odlučio da se neopozivo prijeđe u dvorane. Momčad iz Jazina čekao je Kup prvaka i obrana naslova.
One dane nikad neću zaboraviti. Prvaci Jugoslavije, a prazne blagajne, bez dvorane, bez novca s tisućama problema. Uprava je tražila izlaz. I jednoga dana radnici su se pojavili u Jazinama.
Zadarskoj publici i njenim košarkašima valjda nikad nije bilo teže. Odlučili smo prvenstvo igrati izvan Zadra.
Od sredine studenoga 1967, kada je počelo prvo dvoransko prvenstvo Jugoslavije, pretvorili smo se u prave globe-trottere. Muke je još povećao Kup prvaka. Bez krova nad glavom i bez šoldi zakoračili smo na evropsku scenu. Budimpešta, Barcelona, Sofija, Milano pa Madrid. Samo košarka, za školu nije bilo vremena.
Unatoč svim teškoćama napredovali smo, pobjeđivali. Vodili smo u prvenstvu Juge. Redom izbacivali protivnike iz Kupa prvaka. Mađari su imali 14 poena razlike, vratili smo im sa 21. Badalonce smo pobijedili u oba susreta, "Črveno zname" je bilo sigurno sa 89:75 u Sofiji. Međutim, ništa nas nije zaustavljalo.
Odjednom smo stali
... Milijuni šoldi su bili potrošeni i Jazine su dobile krov. Znameniti "Simmenthal" iz Milana došao je u Zadar s prednosti od 15 koševa. I s Amerikancima. Pali su na koljena. Bivšeg prvaka Evrope nije bilo nigdje na terenu. Igrali smo se s Talijanima, s talentiranim igračima.
Sa 24 poena "viška" ispratili smo Milaneze i požurili se na Puntamiku da proslavimo prvi veliki trijumf.
... Kakva je to bila atmosfera. Dvorana kao košnica, neviđen spektakl. Nikada mi valjda gitara neće tako ružna zvučati kao te proljetne noći 1968. godine. Španjolci su "orgijali" od sreće ...
"Real" je bio izgubljen, prednost iz Madrida je nestala. Igrali smo se s protivnikom, publika je već slavila ...
Odjednom smo stali, nemoćni, otežalih ruku i nogu, stali i propustili priliku da se plasiramo u finale Evropskog prvenstva. "Real" je igrao u Lyonu i postao prvak Evrope.
Vjerujem da bismo i mi svladali "Spartaka" iz Brna. Što li nam bi onih pet-šest minuta u drugom poluvremenu. I danas tražim objašnjenje, tražim i mislim što bi Zadrani uradili da smo bili prvaci.
Bez dvorane i šoldi ... U Kupu prvaka, najbolji u najljepšem Krešinu razdoblju.
Ode Krešo u Ameriku
... "Caravella" se propinjala prema nebu. Pista surčinskog aerodroma nestala je za nekoliko sekundi. U prepunom avionu na trenutak ostao sam potpuno sam. Srce mi se stezalo pri pomisli da odlazim u strani svijet na toliko dugo vremena.
Ali natrag se više nije moglo.
Mislio sa na primljene savjete i bio potpuno spreman na svako iznenađenje. Dobro sam znao da me u Provu čeka stipendija za koju su tvrdili da jedino omogućuje udoban studentski život - i ništa više. Znao sam da ću za džeparac morati sam zaraditi.
Nikada mi nije bilo teže; tjeskoba i neizvjesnost sputavali su mi misli, moju napetost povećavao je odlazak u novu sredinu, među nepoznate ljude.
Od Beograda do New Yorka, i dalje do Salt Lake Cityja, u saveznoj američkoj državi Utahu, vremena je bilo napretek za sjećanja. Pretpostavljao sam nagađanja o uzrocima mog iznenadnog odlaska iz Jugoslavije, smješkao sam se pri pomisli da će objašnjenja biti u izobilju, i da nijedno neće biti blizu pravoj istini...
Kad sam se prvi put vratio u Jugoslaviju uvjerio sam se u "istinu" prema kojoj me u Ameriku "spakovao" Ranko Žeravica. Bilo je i različitih drugih kombinacija. Ipak, najbrojniji su bili oni koji su tvrdili da je moj odlazak u Provo isključivo djelo Ranka Žeravice koji je imao "svojih razloga" da me pošalje preko mora.
Prava istina, međutim, posve je drukčija i sve donedavna bila je zatomljena isključivo u - Krešimiru Ćosiću.
... Dane i dane su se drugovi u reprezentaciji valjali od smijeha kad sam im pričao o potankostima svojega "bijega" u Sjedinjene Američke Države.
Za vrijeme priprema u Ljubljani smijeha je bilo u izobilju, ali godinu dana prije reprezentativci su doživjeli pravi šok kad sam im u Napulju saopćio čvrstu odluku da odem.
Bilo je to na prvenstvu Evrope u Italiji 1969. godine. Čekala nas je finalna utakmica i košarkaši SSSR. Napetost u meni bila je dvostruka: dio "visoke temperature" izazivala je, s jedne strane, teška utakmica, a povećavala ju je moja odluka da kolegama otkrijem svoje planove.
Dok su se momci zabavljali čavrljanjem i pripremali se za utakmicu, odlučio sam da im kažem:
"Hej, momci! Pozdravimo se prije utakmice, možda poslije neće za to biti vremena."
Krešo u razgovoru sa Vladimirom Cvetkovićem
U svlačionici je zavladao tajac.
"Ode Krešo u Ameriku, možda već sutra..."
Dr. Radomir Šaper, predsjednik Saveza, tražio je da razgovaramo nasamu.
Savjetovao me da se ipak vratim s reprezentacijom, a da zatim odem u Zadar i objasnim razloge upravi kluba i prijateljima Zadra, a roditeljima kažem do viđenja.
Uvjeravao me da nema smisla krenuti iz Rima, i tako postati nalik na pravog "bjegunca",
Na žalost, u Napulju, u zadnjoj utakmici 16. prvenstva Evrope, nismo ponovili briljantnu pobjedu iz Caserte nad Sovjetskim Savezom. Vjerovali smo da smo sposobni za zlatnu medalju, ali...
Kolege sam poslije utakmice razveseljavao pričom o mojoj "odisejadi". Meta zadirkivanja ponajviše je bio Lazar Lečić, pomoćnik Ranka Žeravice. Otkrio sam "tajnu" da su moji odlasci s Lazarom Lečićem iz Košutnjaka u Beograd, za vrijeme priprema, rezultirali kontaktima s Provom, ili pak sređivanjem formalnosti oko odlaska u Američkoj ambasadi.
Lečić bi uvijek kad sam ga zamolio, silazio svojim automobilom u Beograd da me odveze k "prijatelju kod kojeg imam važnog posla". Da Lečić ne bi u nešto posumnjao, navodio sam ga na parkiranje automobila u "krivoj ulici", gdje bi me čekao dok ne obavim posao u ambasadi.
Kako sam oprezno kontaktirao s Provom, govori i podatak da sam u Caserti i Napulju obavio i pet telefonskih razgovora s predstavnicima današnjega kluba, a da te razgovore nitko nije otkrio.
Ali obećao sam otkriti istinske razloge svog odlaska u postojbinu košarke.
Često sam znao razmišljati. Jednom mi se činilo da su prevagnule košarkaške ambicije, drugi put potajna želja da se iskažem izvan košarkaškog terena, bar tamo gdje su mnogi izražavali najviše sumnje u moju sposobnost i moju perspektivu.
Danas sam siguran da su odlučili: škola i košarka... i slučajevi kakvim je život uvijek izuzetno bogat.
"Krešo, što ti u životu znaš raditi, osim što znaš igrati košarku?", zadirkivali su me stariji reprezentativci na olimpijskim kvalifikacijama u Sofiji 1968. godine.
"Nije problem završiti školu, samo nemam nikoga tko bi mi diplomu donio", odvraćao sam u šali, ali mi je istinski bilo neugodno. Bilo mi je 19 godina i valjalo je zaista razmisliti o budućnosti.
Možda sam digao nos
Odluka je pala slučajno.
U lipnju 1968. Đerđu i mene postavio je Bora Stanković u reprezentaciju Evrope za nastup na festivalu košarke u Beogradu.
Pozvao je i Veika Vainija, Finca iz Helsinkija, za koga sam godinu dana prije doznao da studira u Provu. Vainio mi je ispričao detalje i "svoj put" do Sveučilišta u Provu. Uvjeravao me da bi i za mene bilo mjesta, i da bi me zacijelo rado vidjeli. Dao sam svoju adresu...
Bila je to izuzetno burna godina n mojem košarkaškom životu.
Zadar je u proljeće 1968. godine osvojio treći naslov prvaka, ustalio sam se u reprezentaciji za Meksiko, igrao za selekciju Evrope i, naposljetku bio među reprezentativcima koji su jugoslavenskoj košarci donijeli najvredniju medalju - srebro iz Meksika.
Danas priznajem: "sjeo" sam na slavu i možda digao nos.
Počeo sam živjeti životom "zvjezdice". Noći i noći znali smo kartati, juriti auto-cestom, po koju cigaretu popušiti.
U Zadru je u međuvremenu počelo komešanje. Treći nastup u Kupu prvaka nije bio blistav. Interesa je bilo u izobilju. Susreti s francuskim prvakom ASVEL-om iz Villeurbaneea omogućili su nam spoznaju o svakoj prolaznosti slave.
Od Zadra sam mogao tražiti što sam želio. Sjeo sam i za volan specijalnog "audija". Svaki moj zahtjev igrači su poduprli, bili su za Krešu zbog toga da bi i oni mogli nešto zatražiti.
Đerđin odlazak u Italiju nagovijestio je pravu krizu. Razmirice su se gomilale, svađe redale, svatko je želio biti važan u gradu košarke...
Jednoga dana iz Prova je stiglo pismo na moju adresu. Od Stana Wattsa, čovjeka koji mi je i danas trener u Provu. Znao sam da mu je Vainio govorio o meni. Pismo je završio direktnim pozivom, tvrdeći da će avionska karta brzo stići u Zadar.
Tako je počela konkretizacija priče o mojem odlasku.
... Odluka je bila neopoziva. Iz Zadra su najbolji uvijek morali odlaziti. Poslije Derđe, došao je red na mene, mladoga košarkaša kome nitko nije poricao izuzetan talent, ali za koga se potajno i javno govorilo da će teško poslije prolaziti kroz život, jer od košarke neće imati ništa.
Dok sam tako objašnjavao svojim kolegama "čitavu priču", počeli su i oni vjerovati da je Napulj zaista bio naš oproštaj.
Dakle, morao sam zaboraviti na brojne medalje iz Porto San Giorgia, Montevidea, Meksika, Napulja, na tri titule "Zadra", na plavu majicu reprezentacije Evrope, na prvu poziciju u izboru "Sportskih novosti" među najboljim košarkašima Jugoslavije...
...Srce mi se steglo posljednjeg dana rujna 1969... Visoko nad zemljom ...
"Dok ne svladate engleski, možete odgovarati i na hrvatskom jeziku. Mi ćemo osigurati prevodioca" - rekli su mu profesori.
Provo je u Sjedinjenim Američkim Državama sveučilišni centar poznat no njegovanju sporta. Košarka je najpopularnija. Ubrzo sam se uvjerio da je dan na koji se igra košarka praznik Sveučilišta.
Provo ima 29 pokrivenih terena za košarku i 200 momčadi. Od 25.000 studenata čak 4060 je igralo košarku. Navijači su znali dolaziti i s udaljenosti od 500 kilometara. Upoznao sam navijače koji su i po dvadeset godina imali rezervirane iste stolice u košarkaškoj dvorani.
Kad sam došao u Provo upravo je počela izgradnja dvorane za 25.000 gledalaca. Dvije godine su minule i dvorana je završena.
Liječnik me pregledao od glave do pete. Moje zdravlje je bilo dobro, osim što su liječnici vrtjeli glavom kad su uspoređivali moju visinu i težinu.
"Za pravoga košarkaša trebat će vam još desetak kilograma", tvrdili su.
Prve godine nisam mogao igrati za sveučilišnu momčad. Bio sam "frešmen" (brucoš), jedan od onih kojima je zabranjeno da u prvoj godini studija nastupaju za sveučilišne ekipe, zato što se želi da uvodna godina na fakultetu bude studentu što neopterećenija kako bi što lakše svladao nastavu.
Novim kolegama, studentima i profesorima, prikazao sam svoje igračko umijeće prvih dana studenoga na tradicionalnoj utakmici igrača najbolje momčadi s "frešmenima".
Shvatio sam da Amerikanci malo poznaju europsku košarku.
Baš na prvoj utakmici htio sam im dati na znanje da se preko Kreše neće moći lako pucati.
U sveučilišnom listu izašle su prve pohvale i laskava priznanja za "košarkaša iz Juge".
Aklimatizacija u Provu prošla je bolje nego što sam očekivao. Prijatelji su me pozivali na kućne zabave, djevojke su se trudile da mi pomognu u učenju, "cimer" je bio vrlo pažljiv i nastojao je da mi bude na usluzi.
A što se košarke tiče, boravak u Americi bio je vrlo naporan. Trener je posebno radio sa mnom. Susreo sam se s ubitačnim vježbama, ali sam znao da u Ljubljani moram biti "Amerikanac".
Stručnjaci su tvrdili da će u mojoj igri biti velikih promjena. Slobodan Dijaković, Zdravko Minček i Simo Nikolić, koje sam zatekao po dolasku u Provo, tvrdili su mi da će prvih šest mjeseci biti izuzetno teški.
Meni se međutim činilo sve izvanrednim.
Okruživala me pažnja i ljubaznost. Zaista se nisam mogao potužiti. Bilo mi je jedino krivo što se u Ameriku nisam otisnuo godinu dana ranije. Imao sam sobu u domu i pojačanu prehranu. Rekli su mi da mogu stanovati i posebno. Nudili su mi za stan i hranu 115 dolara.
Često sam razmišljao o Zadru i o ljudima koje sam smatrao krivcima za uništenje košarke u divnom voljenom gradu. Smatrao sam da smo Đerđa i ja, svojim odlascima, pružili priliku da tim "prijateljima košarke" u Zadru pokažemo koliko vrijedimo.
Što je vrijeme više odmicalo, Ljubljana i svjetsko prvenstvo sve su me više obuzimali.
Trenirao sam više nego ikada, i spremao iznenađenja protivnicima i kolegama reprezentativcima. Usavršio sam tehniku i ovladao mnogim detaljima taktike. Stanu Wattsu bilo je također stalo da budem dobro pripremljen, da budem u potpunoj formi u Ljubljani, toliko više što je i on bio pozvan na ljubljansko prvenstvo svijeta.
Krešimir Ćosić ''frešmen''
Na Sveučilištu sam se dobro snalazio. Engleski jezik sam učio brzo. U prvom semestru, između ostalih predmeta pohađao sam i predavanja iz košarke. Nisam propuštao ništa upravo zbog toga što sam shvatio da mi predavanja izvrsno pomažu da napredujem kao igrač.
Trener me premjestio s pozicije centra na krilo. Dopuštao mi je da pucam sa svih udaljenosti. Posebno sam se morao posvetiti "skidanju" lopte pod obručima.
Što se Ljubljana više približavala, na moju nesreću, osjećao sam sve veće tegobe u koljenima. Liječnici su razmišljali o operaciji. Postojala je velika opasnost da se moj ljubljanski san raspadne kao mjehur od sapunice.
Ipak, zbog Ljubljane, liječnici su se priklonili terapiji injekcijama. Učio sam, trenirao i gledao susrete svoga Sveučilišta. Ne tajim, često sam se uspoređivao sa studentskim zvijezdama, uspoređivao i molio da se "rat" između profesionalaca produži sve dok ne dobijem pravo na "prodaju".
Prije nego sam i mislio stigla je avionska karta iz Jugoslavije. Želja za povratkom još se više pojačala. Na brzinu sam položio neke ispite, dovršio poslove. Trener mi je pomogao da u Jugoslaviju krenem prije nego što sam Žeravici obećao ...
Šampanjca je bilo u izobilju
... Na povratku u rodni kraj dva dana sam proveo u Londonu čekajući vezu s Beogradom. Priznajem, žudio sam da što prije vidim svoje prijatelje. Spremio sam im brojne poklone, dakako košarkaške. I to je bilo među Krešinim iznenađenjima.
Ali "brdo" poklona nije naišlo na razumijevanje aerodromskog osoblja. Morao sam učiniti sve da 80 kilograma moje prtljage ipak stigne u Beograd.
Učinio sam to tako što sam za vrijeme traženja "informacija" podmetnuo pod vagu nogu.
Kazaljka je pokazala 20 kilograma ...
... Sreća je bila neizmjerna. O ljubljanskom zlatu poznat je svaki detalj. Bio je to jedinstven spektakl. U Americi sam se znao oduševljavati spektakularnim utakmicama ragbija i košarke, ali ono što sam doživio 23. svibnja 1970. u ljubljanskom Tivoliju još će dugo biti moj najdraži doživljaj.
Posebno doček u bledskom hotelu "Golf", aplauzi, narodne nošnje, glazba, od Ljubljane do Bleda pljesak, usporena vožnja autobusa i brojne čestitke.
Uz 33-godišnjeg Ivu Daneua, Skansija i Tvrdića, "zlato" su oko vrata objesili i "mladi lavovi", kako su nas odmila prozivali, i Simonović, Plećaš, Kapičić, Šolman i Ćosić.
Oduševljenju u "Golfu" nije bilo kraja.
Nismo više mislili na posljednju utakmicu, na velikog protivnika, na SSSR.
"Golf" nas je "progutao" čarobnom noći, šampanjca je bilo u izobilju.
Nitko nije ni pokušao misliti ni na što drugo osim na istinu da smo postali prvaci svijeta. Bio sam sretan. Ono zbog čega sam jurio u Jugoslaviju bilo je ostvareno. Minčeku, Dijakoviću i Nikoliću bilo je posebno drago kad sam im telefonski saopćio da smo prvaci svijeta ...
Danas sam svjestan koliko je opasnosti vrebalo da okuje naše želje. Sreća je što je sve izostalo.
Moje veselje nije mogla pomutiti ni jedna ružna priča o meni za koju sam, poslije utakmice sa SAD, doznao da je bila pomno skrivana, jer su se dr Šaper i Žeravica bojali da ti reci o "Aušvicu" ne izbace Krešu iz borbenog stroja.
Danas ml je jedino žao što je autor ovog članka, uoči odsudne bitke, bio momak koji je nosio isti dres - zadarski.
Ljetni praznici bili su poslije Ljubljane divni.
Sa četvoricom kolega, na poziv Bore Stankovića, skoknuo sam u Atenu, na festival evropske košarke. Igrao sam u Italiji i posljednji put pomogao svom Zadru.
Kad god sam u prilici, zadirkujem Šolmana i Tvrdića za svu onu ribu koju su morali baciti u more zbog toga što je Zadar, na opće iznenađenje, uzeo Splićanima Kup usred - Splita.
Bio je to drugi trofej u mjesec dana. Bijeli dres Zadra, na finalnoj utakmici Kupa u Splitu opet smo nosili Derđa i ja.
I Zadar je ponovo bio - Zadar.
Krešimir Ćosić i Nikola Plećaš
Pobjede su se nizale
"Zlatno" ljeto i slavlje zbog osvojena naslova prvaka svijeta izmicali su brže nego što su došli. Sa Stanom Wattsom, svojim trenerom koji je boravio n Ljubljani, odredio sam vrijeme povratka u Provo.
Nijednog trenutka nije krio velike planove, kao ni nakanu da rehabilitaciju za izuzetno neuspješnu sezonu "Cougarsa" najviše veže uz moj nastup za sveučilišnu momčad, za BYU koji je u mojoj prvoj godini studiranja doživio najveći neuspjeh u povijesti Sveučilišta.
Jednom od najboljih trenera u Sjedinjenim Američkim Državama zaista nije bilo lako uz statistiku koja je "iskazala" osam pobjeda i 18 poraza u zapadnoj skupini u prvoj godini moga boravka u Provu sveučilišnog prvenstva.
Pripreme "Cougarsa" bile su opsežne. Momčad je bila obnovljena i u njoj sam jedino ja bio viši od dva metra. Zbog nižeg rasta,Watts je zahtijevao da igramo brzo i tako nadoknađujemo "mali" rast.
Rang-lista UPI i AP pokazivala je katastrofalno 125. mjesto "Cougarsa" između 208 sveučilišnih momčadi u SAD i kako se onda ne bih bojao nastupa u momčadi od koje se očekuje barem djelomično, ako ne potpuno vraćanje povjerenja?
Na mjestu centra zamijenio sam Paula Ruffnera koji je za 125.000 dolara otišao iz Prova u profesionalni Cincinnati i željno očekivao nadmetanja s najboljim američkim studentima. Ali istovremeno sam se plašio svih onih nedaća i ozljeda koje su me dočekale u Provu i nagomilale se prve godine, dok sam kao "freshman" (brucoš) čekao stjecanje prava nastupa.
Uvodne igre donijele su nam nekoliko pobjeda. Iznenadnih! Novine su oprezno upozoravale na mlade "mačke" iz Prova. Uoči novogodišnjih praznika igrali smo na Havajima. U Honoluluu smo pobijedili favoriziranu ekipu Vilanova, a zatim je došlo razdoblje krize iz koje smo se, na sreću, vrlo brzo izvukli.
I baš kad sam počeo dobro igrati, vratila se ozljeda koljena. Liječnici su pomišljali na operaciju, ali su se u posljednji čas odlučili za liječenje.
Nekako je sve neočekivano krenulo dobro. Pobjede su se nizale jedna za drugom. BYU (Brigham Young University) na opće je iznenađenje svladao Novi Meksiko na njegovu terenu, momčad koja je u "crnoj godini" Prova bila u finalu, među četiri najbolje studentske momčadi u Americi.
Onda je uslijedio veliki okršaj s Utahom u kojem smo susretu postali prvaci "Zapada".
Dolari golicaju
...Stan Watts je ležao u bolnici nakon uspješne 13-satne operacije raka. Molio je liječnike da mu dopuste gledati prijenos iz "Special centera" nakrcanog sa 14.689 vatrenih navijača. Pobijedili smo u briljantnoj igri. Novine sn donijele izjavu našeg bolesnog trenera uz popratni komentar liječnika da je "Watts zaista sretan čovjek".
Pohvala je bilo u izobilju. Novinari su odreda tvrdili da sam bio zvijezda večeri. Najveće priznanje izrekao mi je La Dell Andersen, trener "Utah Statea", idućeg protivnika za plasman u završnici:
"Taj Ćosić je vjerojatno najbolji centar u Sjedinjenim Američkim Državama. On može napraviti više stvari nego bilo koji drugi igrač njegove visine, što sam mogao vidjeti n svojoj trenerskoj karijeri. Ćosić je veliki igrač."
U Loganu smo "nasrnuli" na "Utah State". Pobjeda - 91:82 za "Cougarse". La Dell Andersen je bio potpuno dotučen. Novinarima je jadikovao:
"Ćosić radi ono što ne očekujete od pozicionog igrača koledža. Može pucati preko ruke, ispod ruke ili iza leđa. Protivnik mu naprosto ništa ne može."
Onda je na red došla UCLA, ekipa studenata sveučilišta Carolina is Los Angelesa, najveća amaterska momčad, ili barem medu najvećima u povijesti američke košarke. UCLA je osvojila pet uzastopnih naslova prvaka, UCLA je u minuloj godini izgubila velikog Lewa Alcindora.
Novine su na velika zvona najavljivale utakmicu u Salt Lake Cityju. Neki su tvrdili da su "pume" Iz Prova (Cougarsi) sposobni uništiti krdo "medvjeda" (Bruinsi). Tvrdili su, na primjer, da će "medvjedi" is Los Angelesa "tumarati po mraku da bi pronašli odgovor na magične Ćosićeve manipulacije okolo, ispod, a katkada i na vrhu samog koša."
Izgubili smo sa 91:73. U jednom dijelu drugog poluvremena dijelila su nas 4 boda razlike. U odlučnim trenucima bili smo brzopleti, nervozni. Zaustavili smo se medu 18 najboljih studentskih močadi, što je u svakom slučaju bila puna rehabilitacija Sveučilišta i Stana Wattsa.
"Cougarsi" su izgubili - pisao je "Los Angeles Times" - ali UCLA zapravo nije riješila tajnu Ćosićeve igre. Visoki momak dvaput je promašio pogotke koje je morao postići, nesmotreno je bacio neke lopte, ali je uzeo 24 odbijene lopte. A svojim nezgrapnim korakom Ćosić je ipak bio najuspješniji na parketu."
Priznanja su se "sručila" na moju glavu. Svemu sam se to iznenadio. Biran sam u najbolju petorku "Zapada", objavljivani su rekordi koje sam postavio. Studenti iz Prova, programirani kao 125. momčad uoči prvenstva, ušli su među najbolje, među elitu.
Valjda je to bio dovoljan razlog. Poziva na večere, izlaske, "party", bilo je u izobilju. Telefon sam držao isključen da bih izbjegao brojne pozive i ostao korektan. U šali sam govorio kolegama da sam telefon isključio i zbog toga kako bih izbjegao pozive djevojaka... i brakove s nekom od pet tisuća studentica koliko ih je bilo na Sveučilištu i koje se, usput rečeno, vrlo rado udaju.
Ipak, najveće priznanje došlo mi je od uglednog Billa Mokraya, izvanrednog poznavaoca američkog profesionalnog tržišta:
"Jedan od prvih igrača koji će biti kupljen u 1973. godini", govorio je Mokray, "jest Krešimir Ćosić, student druge godine is Jugoslavije, na Sveučilištu u Provu. Ako nastavi napredovati, Ćosić bi mogao diktirati ugovor za više od milijun dolara."
Dolari golicaju.
Uostalom, novac se uvukao u mnoge košarkaške nacije. Zašto ne bi mamio i Krešu. Profesionalne lige se namjeravaju i nadalje nadmetati za najbolje studente. Zdravlje mi je stoga najveći problem. Bojim se za koljena, šake i čir.
Uostalom, nikad nisam ni tajio da od košarke mnogo očekujem.
Otišao sam iz Evrope upravo zbog toga da pokušam napraviti nešto vrijedno, nešto što je malo kome pošlo za rukom u zemlji košarke, pošao sam zbog toga da dokažem svoje igračke vrijednosti... Zašto ne i u dolarima?
Moj drugi dolazak u kući pratila je velika buka.
Zadrani su nastojali da se pod svaku cijenu vratim svom bivšem klubu. Međutim Talijani su bili jednako uporni, Talijani koji su uvijek izvanredno cijenili moju igru.
Kada sam u Rimu u lipnju nastupio u reprezentaciji Evrope na proslavi 50. obljetnice talijanske košarke, izvjesni menedžeri ponudili su mi izuzetno veliku svotu dolara.
Kako sam obećao da visinu svote neću otkriti, mogu reći samo toliko da sam za jednogodišnji ugovor u Italiji mogao dobiti toliko dolara koliko i sve moje kolege koji su prije mene igrali u inozemstvu.
Ujedno sam bio svjestan svih teškoća i zapreka vezanih uz Zadar i Košarkaški savez Jugoslavije i uz naše propise.
Bio sam spreman preći u Snaidero uz potpunu suglasnost Zadra i KSJ-a. Naravno, uz odštetu.
Kombinacija se svodila na prekid studija u Provu. Jednu sezonu bih igrao u Italiji, zatim za Jugoslaviju na Olimpijadi u Münchenu.
Pokazalo se, međutim, da je problema bilo napretek.
Nije bilo drugog izbora nego - treći put u Provo.
